Grad Tongeren u Drugoj Germaniji već je nekoć, kako je očito iz najstarijega popisa pokrajina, bio glasovit po biskupskoj stolici: kada je ona ustanovljena, stari pisci ne prenose. Jer oni koje pisci kasnijega doba, primivši ih iz nejasne predaje, nabrajaju prije sv. Servacija, bili su biskupi Triera. I vrlo vjerojatno smatraju neki učeni muževi da su stanovnici Tongerena najprije od Triera bili poučeni u kršćanskoj vjeri i onamo običavali odlaziti po svetinje, sve do vremena Konstantina Velikoga. O tome ćemo raspravljati 13. svibnja, kada budemo donijeli životopis sv. Servacija. Servacije se, bilo poučen s neba da gradu Tongerenu prijeti propast, bilo iz kojega drugog razloga, preselio u Maastricht, udaljen odatle oko tri milje, i ondje je preminuo. Je li ga odmah netko naslijedio ili je sjedište neko vrijeme bilo upražnjeno nakon što je Belgijska Galija bila opustošena raznim provalama Huna, Vandala, Alemana i Franaka, nije nam lako ustvrditi. Pouzdano se zna da su u vrijeme Klodviga I., kršćanskoga kralja Franaka, i nakon toga biskupi stolovali u Maastrichtu. Kao drugi nakon sv. Servacija u uobičajenim se popisima navodi Agrikolaj, o kojemu ćemo govoriti 3. veljače.
2 Kao trećega nakon Agrikolaja spominju sv. Dezignata Klaudije Robert i drugi. Njegov dan preminuća 13. siječnja bilježi Sacrarium SS. patriæ Leodiensis i Ferrari, koji ga ponovno navodi i 15. siječnja. A rukopisni Florarium na ovaj 13. dan kaže: „U Gornjem Maastrichtu (postoji naime i Donji, koji se obično naziva Utrecht) preminuće sv. Dezignata, biskupa i ispovjedaoca iz Tongerena. On je uskrisio trojicu mrtvih vojnika, koji su svoje posjede darovali Crkvi. Umro je godine spasenja 523.” Drugi žele da je umro godine 308., a drugi 311. Naziva ga tongerenskim biskupom jer su se i nakon prijenosa sjedišta u Maastricht neki biskupi ipak nazivali biskupima Tongerena; kako zato što je sam Maastricht bio na području Tongerena te su doista bili biskupi Tongerena, tako i radi stjecanja ugleda zbog starine sjedišta. Tako je na V. saboru u Orléansu, Kristove godine 549., potpisao Domicijan, biskup Crkve u Tongerenu.
3 Čini se da je to vrijedilo i nakon što je sv. Hubert prenio sjedište iz Maastrichta u Liège, grad Eburonaca. Postoji naime pismo pape Zaharije izdano godine 744. različitim biskupima Galije i Germanije, među kojima se ubraja Fulkarije Tongerenski, koji je ipak bio treći nakon sv. Huberta. Štoviše, isti Zaharija u pismu nadbiskupu Bonifaciju, izdanom XXXII. godine Konstantina, XI. godine nakon njegova konzulata, V. indikcije, Kristove godine 731., piše ovako: „I stoga vlašću bl. Petra apostola određujemo da spomenuta Crkva u Mainzu za sva vremena tebi i tvojim nasljednicima bude potvrđena kao metropolija, imajući pod sobom ovih pet gradova, to jest Tongeren, Köln, Worms, Speyer i Maastricht, te sve narode Germanije kojima je tvoje bratstvo svojim propovijedanjem dalo spoznati Kristovo svjetlo.” Premda pak sam Maastricht domorodci i susjedi nazivaju i Trectis, u puku Tricht, po imenu izvedenom od prijelaza preko rijeke Meuse, ipak Zaharija u svome pismu misli na Donji Maastricht, u puku zvan Utrecht. A to što spominje grad Tongeren, iako je sjedište već bilo uspostavljeno u Liègeu, moglo je proizaći i odatle što se u Rimskoj kuriji stari nazivi biskupija ne ukidaju ni olako ni brzo. Poznato nam je naime da je ne tako davno u rimskom popisu još uvijek postojala biskupija Thérouanne, koja je već toliko godina ili ukinuta ili razdijeljena na tri manje biskupije.
4 Inače redovnik Baudemund u životopisu sv. Amanda, napisanom prije gotovo tisuću godina, njega i njegova prethodnika izričito naziva maastrichtskim, ili kako imaju rukopisi kojima smo se služili, trejektskim biskupima, te kaže da im je bila povjerena Maastrichtska Crkva. Na isti način govori i Hariger u 44. i 30. poglavlju, gdje raspravlja o sv. Remaklu. A Notger u životopisu sv. Remakla piše da je on dan za biskupa Tongerenskoj ili Maastrichtskoj Crkvi na traženje stanovnika Maastrichta. No o tome opširnije drugdje.
5 Hariger je naveo samo Dezignatovo ime. Egidije iz Orvala dodao je ovu pohvalu: „koji je, omiljevši Bogu, postao ljubljen, i živeći pravedno među grešnicima, uznesen je u vječni pokoj.” Ono što o trojici uskrišenih vojnika ima Florarium, prenosi i Ivan Placentije te ga naziva sinom vojvode od Dalema i kćeri kralja Škota. To on doduše nije sam izmislio, nego je lakovjerno preuzeo iz izmišljenih maastrichtskih kronika, kao i mnogo toga drugoga što, budući da nema nikakve vjerojatnosti, ne zaslužuje ni da bude pobijano. Čudimo se što isto ponavlja Demochares u djelu De divino Missæ sacrificio, pogl. 37. To je na slavu Škota prigrabio David Camerarius te je njegov dan preminuća odredio na 8. travnja, gdje ga naziva Dizignatom i Dezignatom.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.