Hijeronim Rubeo spominje tri ravenska biskupa nazvana Ivan, udostojena javnoga štovanja od Crkve. Prvi pod nadimkom Angeloptes, ili koji je vidio anđela, prethodnik sv. Petra Zlatologa, za kojega sam Rubeo prenosi da je preminuo 7. srpnja, a Ferarije 21. studenoga. Drugi se u Rimskom martirologiju slavi 12. siječnja, uz suglasnost Rubea: kojega Ferarije navodi 21. studenoga i miješa ga s Angeloptesom. Osim ovih, neki Ivan, ne zna se sasvim koji po redu, napustivši biskupstvo prigrlio je pustinjački život i štuje se na aretinskom području. Njegov blagdan Rubeo nastoji pripisati 21. studenome.
2 O drugome dakle Rimski martirologij i Galezinije na ovaj dan: U Raveni sv. Ivana, biskupa i ispovjedaoca. Da je njegov životopis napisao Deziderije, građanin Ravene, svjedoče Baronije i Galezinije. Čini se da je to onaj o kojemu Leandro Alberto u Romanula: Rodila je ovaj grad (Ravena) i Deziderija Spretija, suvremenika naših vremena, ne neukusna pisca, kao što je očito iz njegovih knjiga de amplitudine, de vastatione, et instauratione urbis Ravennæ. Ali budući da taj životopis još nismo vidjeli, dat ćemo ono što o njemu prenosi Rubeo u 2. i 3. knjizi Histor. Ravenn. On navodi Gervazija Rikobalda Ferarskog, kanonika Ravenske Crkve, koji je živio oko godine Kristove 1300. i sastavio povijesno djelo podijeljeno u šest dijelova, koje je nazvao i Pomerium. Da se rukopis čuva u Vatikanskoj knjižnici, svjedoči isti Rubeo; a u knjižnici Petra Skriverija kod Batavaca, Vosije.
Životopis iz hieronima rubea, 2. i 3. knj.
Kad je preminuo Neon, poglavar Ravenske Crkve (b dok je još bio papa Lav Veliki), u nadbiskupiju ga je naslijedio Ivan, drugi po ovome imenu: koji je sa svih strana bio teško pogođen i općom nesrećom vremena i vlastitim nevoljama i neprilikama. Jer u to doba Atila, kralj Huna, pridruživši čete Herula, Alana, Gepida i Turcilinga,c prešao u Galije, premda je od rimskoga vojskovođe Aecija, kod Tolosed na Katalaunskim poljima,e bio svladan u najvećem porazu; ipak mu se ne zadugo poslije ponovno vratila odvažnost, pa je pozvavši na vijećanje, kodf Kurte, koju danas nazivamo Budimom, barbarske kraljeve, snažno ih potaknuo da zajedno s njime krenu na pokrajinu Italiju; i kad su iz mnogih razloga pristali, vodeći sa sobom gotovo sav Sjever, sprema put u Italiju kroz akvilejski kraj.
2 Dolaskom tako okrutna tiranina i moćne vojske toliko su se uplašili duhovi Italaca, osobito onih koji su nastanjivali Veneciju, da su svi, napustivši uglednije gradove, povukli u susjedne otoke Jadranskoga zaljeva. I odatle je ponajprije bilo podrijetlo toga grada, koji sada, na golemo čudo, nakon više od tisuću i stotinu godina, vidimo da cvate u svim stvarima i vrlinama; i starim imenom pokrajine nazivamo ga Venecijom. Nije pak istinito ni vjerojatno ono što mnogi pišu, da je njegov početak potekao od nepoznatih ljudi iz najnižega puka; jer nisu oni, nego oni koje je plemstvo i veličina imetka najviše izložila Atilinu bjesnilu, vodili brigu o vlastitu spasu. Atila, napredujući iz dana u dan,g pošto je Konkordija najprije bila razorena mačem i ognjem, ubrzo su Opitergije, Altino (koji je grad prije nalikovao Raveni, sav među močvarama, a tada je gotovo sav pretvoren u kopno), Patavij i Vicencija bili zauzeti u jednakoj nesreći, opkolio je vojskom Akvileju koja se opirala. Bilo bi predugo i strano našoj svrsi ispisivati djela te opsade. Ono ne treba izostaviti da je kroz sve vrijeme dok je Akvileja bila pod opsadom (što mnogi pišu da je trajalo tri godine, a drugi tri ljeta), Valentinijan, boraveći u Raveni, slao ostalim gradovima pod opsadom, osobito Akvileji, pojačanja. A samu je Ravenu učvrstio čvrstim i izvrsnim utvrđenjem.
3 Ali Atila, pošto je napokon zauzeta Akvileja, a Mantova i Breša, Kremona, Bergamo i još mnogi gradovi krvlju jadno okrvavljeni i srušeni, krenuo je prema Raveni, privučen znamenitošću grada. O čemu Rikobald Ferarski, kanonik i kardinal Ravenske Crkve, najozbiljniji pisac povijesti, u onoj knjizi koju je nazvao Pomerium: Kad je Atila došao, kaže, o Raveni sam ovako pročitao u papinskom komentaru toga grada: Ravenu je Atila poštedio na ovaj način. Ivan, biskup toga grada, u pratnji svetih ljudi, odjeven u svetu odjeću kad je nebo bjeljelo, izišao je izvan grada pred Atilu koji je opsjedao i zamolio da poštedi grad i građane. Kralj, saslušavši molbu svetoga čovjeka, dok je Bog tako naginjao i savijao njegov duh, odgovorio je da će ući doduše bez zlodjela, ali ipak pošto budu oboreni na zemlju dovratnici i pogaženi od vojske i konja; da ne bi možda Ravenjani to pripisali svojim snagama ili savjetu. Taj uvjet rado su prihvatili Ivan i Ravenjani i dopustili Atili ulazak. Koji, ne počinivši ništa protiv vjere, prođe posred grada.
4 Ubrzo, pošto je nanio jednaku nesreću kao i Akvileji i ostalim gornjim gradovima, opustošivši Ticin, Pjačencu i Parmu, prešavši Apenin zaputi se u Etruriju da krene na Rim. Ali kad su ga gataoci opomenuli, po uzoru na Alarika, koji jeh pošto je Rim zauzet, ne zadugo poslije poginuo, da se čuva toga grada, okrene put prema Galiji. Ipak, neodlučna duha, smatrajući da mu je na sramotu što ga praznim praznovjerjem odvlače od poluvječne slave najznamenitijega grada, zastane odgodivši putovanje. Kad je to bilo javljeno Valentinijanu, koji je na glas o dolasku barbarina krenuo iz Ravene i pobjegao u Rim, potakne papu Lava da pođe kralju i zamoli da se suzdrži od toga grada koji je Bog postavio za glavu kršćanske vjere. Primjer ravenskoga nadbiskupa dodavao je hrabrosti. Stoga i Leon, u pratnji mnogih, ali osobito Aurelija Kandida iz Ravene, svoga pisara, pođe k Atili na k Mincij i uvjeri ga da ne ide dalje; što je Atila i učinio.
5 Kad su se pak njegovi vojskovođe čudili tolikoj blagosti, kojom se l dvaput služio protivno običaju, odgovorio je da mu se ravenski nadbiskup učinio nebeskim bićem; a dok mu se obraćao papa Lav, da je m nad njegovom glavom vidio dvojicu ljudi koji su isukanim mačevima, ako ne posluša, prijetili smrću. I ne zadugo poslije vratio se u Panonije: gdje je njemu, dok je ondje boravio, Honorija, Valentinijanova sestra, po eunuhu dala do znanja da želi postati njegovom ženom: stoga neka učini da to postigne od brata Valentinijana, htjeli oni to ili ne. Kad je to Atila na mnoge načine pokušao i posve se spremao da stvar provede u djelo, noću iznenada umire od obilna krvarenja iz nosa: jer je uz mnoge žene koje je imao pridružio još jednu djevojku, za koju ipak mnogi pogrešno misle da je Honorija, koju je predao Valentinijan, godine Gospodnje otprilike 454.
6 Postoji n pismo pape Simplicija ravenskom nadbiskupu Ivanu, u kojemu čovjeka oštro kori što je nekoga Grgura učinio biskupom Modene protiv njegove volje: i prijeti da bi se bio poslužio strožom osudom protiv njega da ga nisu zadržali razlozi koje je o biskup Projekt (a on je možda biskup Imole, kojega je posvetio Petar Zlatolog i za kojega se smatra da ga je sahranio ovaj nadbiskup Ivan) trebao osobno iznijeti; jer se ti razlozi zbog sramotnosti nisu mogli povjeriti pismu: i naređuje da će mu, ako se ne suzdrži od posvećivanja onih koji to ne žele, oduzeti ređenja Ravenske i Emilijanske Crkve. A da bi nevolje koje je Grgur bio prisiljen podnositi zbog nadbiskupa Ivana ublažio nekom naknadom, određuje da, pošto se vrati imanje za koje je Grgur govorio da mu je bilo dano prije godinu dana i ponovno pripoji Ravenskoj Crkvi, dodijeli Grguru, dok bude živ, posjed na bolonjskom području, odakle se ubirao slobodan dohodak od trideset solida. Uz to da se Ravenskoj Crkvi očuva cjelovitim pravo vlasništva, kako ga sam naziva; kojoj bi se, kad Grgur umre, vratio. Napisano je ovo pismo 30. svibnja p za konzulata Severina, što je godina od rođenja Kristova 482.
7 Zatim Ivan, kad je gledao kako nevolje Italije, a osobito Ravene koju je opsjedao Teodorik, kralj Ostrogota, iz dana u dan rastu, postavi sebe za posrednika u miru između njega i Odoakra. Ali kad su se s obje strane u nejednakom stanju prilika iznosili teški uvjeti i nisu se zbog toga složili, pretrpjela je Ravena golema iskušenja gladi i pomora iznad svačijega vjerovanja, tako da se nije štedjelo ni najprljavije stvari, ni one koje je strašno i izreći.
8 Otprilike u isto vrijeme q pošto je preminuo vrhovni svećenik Feliks III., naslijedio ga je Gelazije: kod kojega se nadbiskup Ivan r potužio da je u mnogim gradovima Italije, u onome što se tiče posvećenih ljudi, službi i magistratura, tako pogođeno nevoljom rata i gladi i zapalo u takvu pustoš da u mnogim crkvama nedostaju poslužitelji. Zbog toga je Gelazije donio mnoge odredbe, i to vrlo opširne, kojima je stare zakone i vremenske razmake onih koji se trebaju uvesti u svete redove tako ustanovio da je ograničio na kraće vremensko razdoblje ako tko od monaha postane klerik, a na mnogo dulje ako od svjetovnjaka (naziva ga laikom), odbacivši bigamiste. Budući da te odredbe još postoje, poslane od samoga pape biskupima Lukanije, Brutija i Sicilije, godine spasenja 494., 11. ožujka, za konzulata Asterija i Prezidija, nema razloga da ih ovdje opširnije razlažemo.
9 Ubrzo poslije isti nadbiskup Ivan, već u poodmakloj dobi lošega zdravlja zbog, vjerujem, najvećih nevolja opsade, zamijenio je život smrću. sa Postoji poslanica sv. pape Lava upućena ovome, 37., izdana devetoga dana prije studenih kalenda za konzulata Marcijana Augusta, naime godine Kristove 451., pogrešno naslovljena na Leona umjesto na Neona.b Stolovao je sv. Leon od god. 440., 8. indikcije, za konzulata Valentinijana V. i Anatolija, kako ima Marcelin Komes, sve do god. 461., za konzulata Dagalaifa i Severina, 14. indikcije.c Godine Kristove 450., prve Marcijanove, za konzulata Valentinijana VII. i Avijena, pošto je šest godina prije, za konzulata Teodozija XVIII. i Albina, Atila smaknuo brata i suvladara Bledu, kako piše Prosper.d Ružno griješi Rubeo. Ova se bitka zbila, kako ima Idacije, nedaleko od grada Meca, koji su bili razvalili, ili, kako drugi pišu, u Katalaunskoj Kampaniji, na rijeci Viduli.e Jordanis piše da je s obje bojne crte palo 162000. Pavao Đakon u 15. knj. mješovite povijesti 180000, Idacije 300000.f Kurta je grad Donje Panonije kod Ptolemeja, 2. knj., pogl. 16., tabula
Rasporedba Kurte. 3. Europe. Budimom ga tumače neki drugi učeni ljudi; koliko je to čvrsta pretpostavka, neka sami prosude. gg Još i sada opstoji većina tih gradova; od Altina gotovo samo ruševine. Pljačkanje svih njih, a rušenje nekih opisuje se u 15. knj. Mješovite povijesti. hh Godine 410., 8. indikcije, za konzulata Varana, kako ima Marcelin. ii O ovome poslanstvu sv. Leona upućenom Atili, kojim je, kako kaže Anastazije, oslobodio svu Italiju od pogibelji neprijatelja, govorit ćemo u njegovu životu 11. travnja. kk Ova rijeka, izvirući u Alpama, teče kroz Benakovo jezero, a zatim grad Mantovu okružuje plemenitim jezerom i napokon se ulijeva u Pad; u pučkom govoru sada Menzo, a prije nego što utječe u Benak, zove se Sarca. ll Pavao Đakon to pripovijeda samo za Leona. mm Isti Pavao: Tada je kralj odgovorio da nije poštovao osobu onoga koji je došao; nego da je vidio drugoga čovjeka kako stoji pokraj njega u svećeničkoj odjeći, uzvišena stasa i poštovanja vrijedna zbog sijede kose, i da je on isukanim mačem strašno prijetio smrću ako ne ispuni sve što je onaj tražio. nn Postavljen je za papu god. Kristove 467., 5. indikcije, za konzulata Puzeja i Ivana, kako ima Marcelin: stolovao je 13 godina, slavi se 2. ožujka. Ovo pismo nalazi se u 2. svesku Koncila, među Simplicijevim pismima 2. oo Slavi se 23. rujna u Imoli. pp Marcelin piše da je te godine umro Simplicije. Ali čitaju se mnoga druga njegova pisma izdana za konzulata Severina, tako da Baronije s pravom njegovu smrt smješta u sljedeću godinu. Ipak bi se moglo činiti da ovdje treba ispraviti: za konzulata Severa, prejasnoga muža, koji je godine 470. bio konzul s Jordanom. Jer se neka sljedeća Simplicijeva pisma nalaze izdana prije Severinova konzulata. qq Sv. Feliks III. naslijedio je sv. Simplicija: a njega Gelazije god. 492. rr To svjedoči sam Gelazije u 9. pismu, koje je biskupima Lukanije. ss Naslijedio je sv. Petar Mlađi, o kojemu ćemo govoriti 31. srpnja. Ono što Ferarije u katalogu svetaca Italije piše da je u vrijeme opsade Ivanu bio pridodan kao pomoćnik Petar II., opovrgava se iz navedenoga Gelazijeva pisma, u kojemu se 5. ožujskih ida 494. spominje Ivan koji je još bio živ i koji je preminuo možda sljedeće godine ili ne zadugo poslije.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.