Pismo sv. Teodozija caru i njegov odgovor.
a „Budući da nam je ovo dvoje stavljeno pred izbor, o care: ili sramotno i neslobodno živjeti pristajući uz Acefale, ili časno umrijeti slijedeći ispravne dogme otaca, znaj da ćemo mi radije izabrati smrt. Toliko smo naime daleko od toga da slijedimo ove nove dogme da ne samo što ćemo ostati na mjestu slijedeći prijašnje zakone otaca, nego ćemo i one koji bi se usudili braniti drugo mimo toga pobožno odbaciti i podvrgnuti anatemi; niti ćemo ikoga zaređenog od Acefala silom primiti. Daleko bilo da se to dogodi, o Kralju Kriste! A ako se takvo što dogodi, prizivajući za svjedoka Boga zaštitnika istine, ili radije onoga samoga kojega sada oni napadaju pogrdama i hulama, oprijet ćemo se sve do krvi: i kao za domovinu, tako ćemo još mnogo radije za pravu vjeru rado proliti duše, pa makar vidjeli da će i sama sveta mjesta biti uništena ognjem. Čemu bi naime služilo samo ime kad se same svetinje uistinu izvrću ruglu?b Mi dakle nipošto nećemo dopustiti da išta mislimo, a kamoli da govorimo, što se razilazi sa svetim i ekumenskim saborima. Od njih je prvi ukrašen s tri stotine i osamnaest otaca koji su se, sabravši se protiv Arija u Duhu Svetome u Niceji, bijednika podvrgli anatemi i odsjekli od crkvenoga tijela jer je od Očeve biti otuđivao onoga koji je po naravi Sin i uvodio dogme tuđe pravoj vjeri. Drugi je pak, božanskim poticajem sabran protiv Makedonija, koji je i sam zločinački govorio protiv dobroga Duha, njega odbacio. Treći se pak protiv bezbožnoga i prokletoga jezika Nestorija, koji je i sam govorio besmislice protiv nauma Kristova utjelovljenja, lijepo sabrao u Efezu. Nakon toga bio je i onaj u Kalcedonu od šest stotina i trideset božanskih otaca: koji su, rekavši i ono što se slagalo s prijašnjima i još točnije izloživši ono što su oni rekli, nesretnoga i prokletoga Eutiha zajedno s Nestorijem odsjekli od tijela Crkve i potvrdili apostolsku vjeru: te su odredili da je stran Crkvi tko god tako ne misli. Protiv toga neka se i oganj zapali, i mač naoštri, i gorka nam se smrt nanese, štoviše, ako je moguće, umjesto jedne bezbrojne smrti; mi pak nikada nećemo izdati pravu vjeru, niti ćemo sramotiti ono što se ispravno svidjelo ocima ukidajući to. Svjedoci neka budu njihovi znojevi koje su podnijeli za vjeru i mnoge borbe. Nego će to ostati čvrsto i nepokolebljivo i kod nas i kod onih kojima dolikuje slijediti i Boga i nas. Mir pak Božji, koji nadilazi svaki um, neka bude čuvar i vođa tvoje moći.”
50 Kad je car primio ovo pismo, ostavivši i primjenu sile i pokušaje uvjeravanja, radije se ponizivši, poče se opravdavati od onoga za što je bio optuživan, te ovako sastavi pismo:
„Ovoga novotarstva, o čovječe Božji, mi nismo začetnici. Pouzdano zazivamo za svjedoka oko Božje koje sve vidi: nego ovaj nemir potječe od onih kojima je više nego drugima dolikovalo to častiti šutnjom. Sada pak, želeći svaki pojedini izgledati prvi i po govorničkoj vještini i po dostojanstvu, sami sebe udaraju, a nas privlače jedni k drugima. Što nam dakle drugo valja činiti nego da, dok se oni uzburkavaju, mi ne budemo zajedno s njima uzburkani, nego da prigrlimo mir, kako bismo tako mogli uvjeriti one koji su ovdje odlučili dizati nemire da, ostavivši takvu prepirku, miruju zajedno s nama? Nipošto naime nije skriveno tvojoj pobožnosti da neki monasi i klerici, koji sebi prisvajaju ispravno shvaćanje vjere, podižu ove sablazni, nastojeći, kao što rekosmo, pokazati da sami drže prva mjesta u spoznaji ovih stvari; i zato što otajstvo i vjeru nose na svojim ustima. A budući da ljudi to ne mogu shvatiti, ne pokazuje li ih to ničim drugim nego lašcima i klevetnicima? Odakle i potječe velika Božja srdžba protiv nas, zbog toga što mislimo da otajstvo nije otajstvo, niti da se sastoji samo od vjere, nego od besmislenih trica: te osuđujemo one koji su nas naučili vjerom i otajstvom častiti božanske stvari. Vama dakle i sada dolikuje, ako ikada, moliti za Crkvu, da na nas pogleda dobrostivim očima i podari mir svojim Crkvama, koje su tako loše razdijeljene zbog nastojanja samih predstojnika. Darove pak blagoslova koje ste poslali veoma smo rado primili; a kakav je naš naum, javit će pobožni monasi koje ste vi poslali.” I na taj je način glasilo pismo.
51 Ali cara, koji je doduše ovo napisao i tada malo popustio od bijesa te obuzdao rat koji je vodio protiv ispravnoga mišljenja, ili radije protiv vlastite glave, nakon ne mnogo vremena spopade teško kajanje: i kao da se kajao što je uopće odlučio biti premalo žestok te osuđivao samoga sebe zbog prevelike popustljivosti, vratio se na prijašnje. Teško je naime, kako stoji u poslovici, odvratiti magarca koji se češe. Ponovno dakle proglasi protiv pobožnosti; i ponovno izvrsni mučenik bez prolijevanja krvi, ako već valja gledati volju, a ne ishod stvari.
a Ova pisma navodi Baronije pod godinom Kristovom 511. Istoga duha i revnosti sačuvano je pismo sv. Sabe caru, koje Baronije navodi pod godinom Kristovom 513, premda nije sigurno u koje je vrijeme koje od njih napisano.
b Sv. Saba u svojem pismu caru kaže: „Mi dakle nećemo dopustiti da se išta drugo doda osim onoga što je odredilo tri stotine i osamnaest otaca koji su bili u Niceji i tri sabora koja su poslije uslijedila, niti da se išta drukčije uvodi kao novotarija; nego smo za njih spremni i duše proliti i bezbrojne smrti, ako je moguće, podnijeti.”
Revnost i progonstvo radi vjere.
Kad su svi bili posve bez savjeta i u nedoumici što da čine, te su jedni branilia hulu, a drugi se bojali čak i samo proturječiti, a možda su i u ovoj stvari zajedničkom ocu prepuštali slobodu govora i čekali kao znak vojskovođe: tada postade očito kako se i starost, kad je ojačana revnošću, hrabro i mladenački ponaša prema opasnostima koje se preuzimaju za dobro i čestito. Prezrevši naime one spise i odredbe, i bezbrojne prijetnje, i svjetinu koja je cara i Boga jednako poštovala, i vojnike koji su motrili na one koji bi takvo što rekli; prezrevši sve to kao ispraznu buku i rekavši da nije njegovo, nego dječje plašiti se takve grmljavine, preuzevši lavlji zalet, ušavši u hram Božji i popevši se na propovjedaonicu s koje svećenici obično čitaju, rukom dajući narodu znak za tišinu i podigavši glas reče: „Ako tko četiri sveta sabora ne cijeni toliko koliko četiri evanđelja, neka bude anatema.” Rekavši to i poput anđela dovevši narod do divljenja te svima oduzevši glas zbog veličine čuda, u tišini prođe posred njih koji su šutjeli i bili kao usnuli te mislili da vide san, a ne uistinu ono što se događalo. I bila je to doista ratna varka toga muža: nakon koje su odlučili i spomenute svete sabore uvrstiti u svete diptihe.
53 Budući da nakon toga nije nimalo oklijevao niti se i najmanje zaustavio, obišao je okolne gradove vodeći učenike i druge revnitelje iz pustinje, poput kakvab vojskovođe one koji su bili pod njim, prvi sjedinama, prvi pokazujući i spremnu revnost duha: obilazeći sve, postavši svima sve, uvjeravajući one koji su još sumnjali, učvršćujući one koji su bili postojani, potičući one koji su bili nemarniji, umnažajući marljivost onih koji su bili spremne i žustre revnosti duha, ulijevajući hrabrost onima koji su se bojali, bodreći one koji su se borili, plašeći protivnike time što je bio toliko velika i plemenita duha da mu se nije moglo pristupiti; brzinom lijeka preduhitrujući svaku krivovjernu bolest; poučavajući sve da je Riječ Božja isti istodobno Bog i čovjek, jedna pak hipostaza ili osoba, imajući po naravi oboje od toga, naime božanstvo i čovještvo.
54 Za dokazivanje pak onoga što je rečeno naveo je onaj svetic ekumenski sabor koji i sam tako raspravlja o Kristu te na taj način izbjegava zastranjenja krivovjeraca koja idu u obje krajnosti. „Jer time,” reče, „što ispovijeda jednu osobu, odbija bezbožno Nestorijevo krivovjerje; a time što ne niječe dvije naravi, izgoni još bezbožnije krivovjerje Eutiha i Dioskora: niti slično kao Nestorije dijeli jednoga Krista na dva sina i dvije hipostaze; niti slično kao Eutih, Dioskor, a id Sever miješa u jednu narav božanstvo i čovještvo jednoga Krista. Jer više nego što dolikuje ima svaki od njih: jedan bježeći od podjele, a drugi od sjedinjenja: onaj je doduše zastranio dotle da govori o dva sina, a drugi pak dotle da ni jednoga ne priznaju u pravom smislu Sinom. Jer Nestoriju je, budući da se svakako bojao miješanja, palo na pamet reći da je sjedinjenje božanstva s čovještvom nastalo samo po odnosu i dostojanstvu ili ugledu: tako da je s naravima veoma bezbožno branio i dvije hipostaze i uvodio dva sina, jednoga Boga rođena od Oca odvojeno i zasebno, a drugoga od svete Djevice, pridajući mu samo po milosti dostojanstvo posinjenja.”
55 „Eutih pak i Dioskor, a također i Sever, koji im se nedavno pridružio i izabrao biti dionikom bezbožnosti, želeći ukloniti najbesmisleniju Nestorijevu podjelu, zlo liječe zlom: te se i oni sami ponovno ludo usuđuju uvesti miješanje, nazivajući jednom i istom narav božanstva i čovještva, ne bojeći se, koliko je do njih, podvrgnuti trpljenju netrpno božanstvo. Ako je naime po njihovu mišljenju jedna Kristova narav, a on je uistinu Bog i čovjek, onda je božanstvo bilo i dionikom smrti. Nego neka im se začepe zločinačka usta, i neka zli zlo propadnu sa svojim dogmama. Neka ih pak ukori i blaženi Petar, koji kaže da je Krist trpio za nas tijelom, ali ne dodaje božanstvom. Jer premda je, što se tiče biti, Kristovo božanstvo bilo sjedinjeno s tijelom koje trpi, ipak ono samo nije bilo dionik trpljenja. Jer kako bi i bilo? Božanstvo je naime posve netrpno. Ispravno je dakle i sigurno od ovoga svetoga sabora naviješteno da se dvije naravi, božanstva i čovještva, nepomiješano, nepromjenjivo, bez podjele, časte u jednoj osobi: isti prije vjekova rođen od Oca, što se tiče božanstva, a u posljednja vremena rođen od svete Djevice po novijem zakonu čovještva; sličan Ocu i Majci po biti; isti bez oca i bez majke: tako da se onaj isti lijepo spoznaje po onome rođenju koje je odozdo i po onome koje je odozgo kao jedinorođenac i prvorođenac: ono prvo, što se tiče naravi božanstva, jer što se nje tiče, nema brata; a ovo drugo, što se tiče biti čovještva, jer mnogi su poslije njega po krštenju od Oca posinjeni u sinove.”
56 Dok je dakle onaj slobodni jezik, koji je izoštrila smionost pouzdanoga govora, poučavao ovo i tome slično, budući da je cara još više izazvao na gnjev, od njega biva osuđen na doživotno progonstvo: od njega, velim, koji već nije znao za svoje neizbježno istrebljenje i skori odlazak koji je odavde imao nastupiti. I zato on sam doduše bi uklonjene iz tadašnjega života, a ovaj božanski muž odmah bi oslobođen iz progonstva; i onaj silni val se smiri Crkvama, očito migom onoga koji pribavlja pravdu onima kojima se čini nepravda i božanskijom odlukom. I oni koji su na njih navalili poput razbojnika, pretrpjeli su sami ono što su kanili učiniti: te su, kako stoji u poslovici, kad se kocka okrenula, osuđeni na progonstvo. Oni pak koji su bili protjerani sa svojih stolica, slavno su u njih vraćeni, i svaki je čudesno vraćen svome stadu.
57 Tako očuvan, on nije bio opomena i poticaj na revnost za krepost samo onima koji su bili nazočni i gledali borbe, nego i onima koji su bili posve daleko. Jer kad su za njega doznali i onaj koji je lijepo držao stolicu staroga Rima (a to bijašef Agapit) i onaj koji je upravljao antiohijskom stolicomg Efrem, i oni su sami pismima naviještali pravu vjeru: u kojima je mnogo toga sastavljeno i na pohvalu ovoga blaženika, što nije donosilo manju slavu onima koji su napisali negoli onomu koji je bio hvaljen, jer pohvala nije nastala iz dodvoravanja, nego posve po istini. Budući da je pak teško nabrojiti sve njegove borbe za pravovjernu vjeru, valja ukratko reći ono da je i u njemu samome s Prorokom čudesno prebivala mržnja prema Kristovim neprijateljima; a ponajviše je pokazivao da se odvraća odh Origena, koji je smatrao da svoje nastojanje treba uložiti u to da s božanskim propovijedanjem apostola ispreplete poganske trice i da se poigrava u stvarima koje nimalo nisu za igru.
a Kedren piše da su mnogi biskupi, za volju caru, napadali Kalcedonski sabor.
b Ovo navodi Baronije pod godinom Kristovom 511, gdje pod brojem 36 ovako usklikuje: „Ova borba velikoga Teodozija, kojega je život nimalo nejednak anđelima, i u činjenju znamenja te u obrani katoličke istine usporediv s apostolima, čudesno oplemenila. Tako je doista dolikovalo da glasnik istine bude ukrašen ovakvim znamenjima ispovijesti” itd.
c Misli na Kalcedonski sabor.
d Ovaj se opširnije opisuje u djelu Vita S. Sabæ, u čijem se navedenom pismu naziva začetnikom i izvorom svih zala. Isti je za konzula Klementina i Proba, godine Kristove 513, pristaša Eutihova krivovjerja, po volji cara Anastazija, od monaha postavši biskupom, zauzeo stolicu biskupa Flavijana. Tako Marcelin u djelu Chronicon. Njegov strašni progon i pokolj nad monasima Sirije navodi se u pismu papi Hormizdi koje su napisali arhimandriti i monasi Druge Sirije; ono se s potpisanim imenima nalazi među Hormizdinim pismima.
e Poginuo je od groma, kako većina piše, usmrćen godine 518, u utorak Velikoga tjedna, 11. travnja. Naslijedio ga je Justin iste godine 9. srpnja.
f Grčki vatikanski rukopis: Ἀγάπητος. Između njega i sv. Hormizde, za čijega je vremena Anastazije umro, bila su četiri prvosvećenika. Štuje se u Rimskom martirologiju 20. rujna, na dan, kako kaže Baronije, prijenosa moći. Gore smo pak rekli da je blaženi Teodozije, već nekoliko godina pokojni, od njega bio pohvaljen.
g Za druge Efrem, koji je, dok je bio komes Istoka, po volji cara Justina postao antiohijski patrijarh godine Kristove 526, nakon što je grad bio razoren potresom: Evagrije, knjiga 4, poglavlje 5. Obnašavši tu službu s pohvalom 20 godina, umro je godine 546. Njegov život i revnost protiv krivovjeraca opisuje Ivan Mosh u djelu Pratum spirituale, poglavlje 36.
h Origenove zablude iz raznih djela ukratko sabire naš Jakov Gualterius u djelu Tabula Chronographica, stoljeće 3, poglavlje 6. Da je Palestina u to vrijeme bila zaražena origenistima, opširnije pokazuje Ćiril u djelu Vita SS. Sabæ et Joannis Silentiarii. No naposljetku su sa Severom i drugim krivovjercima osuđeni na V. ekumenskom saboru.
Rak čudesno izliječen, pšenica umnožena.
Ali vrijeme je prijeći na ono što slijedi zatim i čudesima ovoga muža obradovati uši pobožnih i bogobojaznih. Jer kad je bezbožni car poslao proglase na sve strane da se svi, po obiteljima, velim, i bratovštinama, okupe na isto mjesto, sabrao se doista i ovaj sveti zbor, znamenite sjedine staraca koji bijahu u pustinji, oko mjesta koje se zovea Hierateon, sa zajedničkim ocem i ljubiteljem sinova. A to je mjesto katedre, za koje se priča da ga je podigao Konstantin, veliki među carevima: u kojem je običaj, što se trajno čuva, da se časni križ svake godine uzvisuje.
59 Neka pak žena, koja je bolovala od bolesti na dojci (liječnici je obično nazivaju rakom) i već je dugo vremena od nje bila pritisnuta, nije se doduše suzdržala ni od jednoga lijeka, ali od njega nije primila nikakve pomoći, osim što se više uzdala u Boga jer je očajavala nad ljudskim lijekovima. Kad je ona ušla kroz vrata koja se zovu Anđeoska, stala je žalosna blizu zbora koji bijaše oko njih: te pogledavši jednoga od njih (to je bio najpobožniji Izidor, koji je naposljetku bio na čelu svete lavre ili samostana zvanogab Sika), kad je i samim izgledom, i licem, i potokom suza očitovala bol koja ju je žestoko mučila, a zatim mu pristupila bliže (jer joj bol nije dopuštala da čuva onu stidljivost koja dolikuje ženama), upitala je je li s ovim svetim mnoštvom i veliki Teodozije i kakav je izgledom: jer glas o tom mužu bio je dovoljno dopro do nje. Kad je on pak doznao razlog zbog kojega ga traži, a ujedno vidio bolest i koliko je mučna čak i za sam pogled, te da bi tko mogao odvratiti oči od gorka prizora, znajući da pripada njemu i Duhu koji je u njemu da to izliječi moćnim lijekom milosti, budući da ni sam nije bio neupućen u njegovu snagu u Kristu, prstom pokaza ženi liječnika i točno ga opisa po znacima.
60 Ona pak polako i bez ikakve buke pristupi, silno ga žedna i imajući na umu onu koja je bolovala odc krvarenja. Zatim, kad je bila blizu, polako otkri dojku i učini da dotakne kukuljicu: te ponovno kao ona ukrade ozdravljenje i bez muke nađe oslobođenje od velikih boli. Čim je naime dotaknula tkaninu, njezina je bol ustuknula: upravo kao da su se kakve tame raspršile dolaskom svjetla ili sijeno provalom ognja. On se pak (jer nipošto nije mogao ne znati što je ona tako lijepo i s vjerom ukrala) odmah okrenu i, ugledavši ženu, pretvori strah koji ju je bio obuzeo u veliku radost ozdravljenja govoreći: „Budi hrabra, o kćeri! Jer moj je Gospodin rekao: Vjera te tvoja spasila.” Božanski Izidor odmah dotrča k ženi (jer je želio i svoje oči napasti prizorom čuda) te, kad je došao do nje i pomnije pogledao, vidi dojku posve zdravu i toliko slobodnu od svake bolesti da na njoj nije bio utisnut ni ožiljak ni ikakav trag teškoga čira koji je malo prije bio ondje. Tako Bog otkriva onu skrivenu krepost i ne dopušta da ostanu sakriveni niti ih ostavlja u kutu one koji žele da samo njegovim očima bude očito ono što ispravno čine: niti ih čuva samo za budućnost da budu hvaljeni, nego i one koji su ovdje skriveni izvodi na svjetlo i hvali, a one koji su često neznatni i neslavni čini slavnima i znamenitima te daje da sjede s knezovima naroda. Ali ovo je doista takvo. Valja pak izložiti i drugo.
Odvraćena opasnost od utapanja i pobačaja.
61 Kad je naime srp smrti odnio tiranina, ocima je svakako uspjelo ono za čime su težili, i svaki se vratio u svoj samostan; ovaj je presvijetli muž čas išao u Betlehem radi molitve, čas se, nakon što bi se pomolio, vraćao. Odmarao se pak od velikoga putnog napora svrativši k Marcijanu. Taj je muž bio pun duhovnih milosti. Kad su se pak zagrlili i međusobno podijelili duhovni cjelov, pri čemu im se i duša sjedinila, najprije im bijaše postavljen stol razgovora, kojima su izvrsno hranili svoje duše, naslađujući se riječima svetaca i pripovijedanjima staraca s kojima ih je vezala srodnost ćudi. Kad je pak vrijeme pozvalo da se sjete i tjelesne hrane, nije doduše bilo pšenice da bi se iznio kruh: dobri Marcijan zapovjedi učenicima da skuhaju leću. I ona doista bi iznesena bez kruha. Kad je pak veliki Teodozije spoznao tako očitu oskudicu, on koji je bio siromašan, bijaše bogat u oskudici, i sam se veoma trudio da gosti budu dočekani raskošnijom gozbom. Zapovjedi stoga učeniku da iz torbe izvadi kruhove koje je bio pripremio za popudbinu. I oni doista bijahu izneseni i stavljeni na stol. Oni pak zbog ljubavi koja razveseljuje proslaviše ništa manje raskošnu gozbu od onoga što bijaše nužno, nego da su iznesena suvišna jela.
62 Kao što to već biva, gozbi se pridruže i razgovori, i mnogi od njih duhoviti i ugodni. Vedro ga je pak božanski Marcijan molio govoreći: Nemoj zamjeriti gostoprimstvu koje trpi toliku glad, niti se tužiti što vam nismo iznijeli kruha, jer nam je pšenice posve sramotno ponestalo. Kad je to rekao, divni Teodozije, uprijevši oči u Marcijanovu bradu, ugleda zrno pšenice koje je odnekud palo; i odande ga uze vedrom i opreznom desnicom te reče: Evo pšenice. Kako dakle kažete da oskudijevate pšenicom? I to je od njega bilo rečeno, pa i učinjeno, duhovito i ugodno. A on, primivši zrno objema rukama kao kakvo izvrsno i odlično sjeme, stavi ga u žitnicu za pšenicu, vjerujući da će ono bez truda donijeti mnogo ploda i nadmašiti marljivost ratara. To mu se pak dogodi daleko više i obilnije nego što se nadao. Jer kad je sljedećega dana htio otvoriti vrata žitnice (o tajanstvena tvoja čudesa, Gospodine!), vidi da je unutra sve puno plodova koji su uistinu niknuli bez ratarstva, ili bolje rečeno s ratarstvom same molitve. Ne oklijevajući dakle nimalo u tome, Marcijan odmah pošalje jednoga od svojih učenika velikomu Teodoziju, javljajući mu čudesan i neizreciv ishod događaja i ujedno ga pozivajući na zajedništvo divnoga prizora. Nakon što je dakle i on došao, vrata bijahu tek malo otvorena, a pšenica se sama od sebe istiskivala jer žitnica nije mogla primiti toliku množinu, i tako se iz nje veoma mnogo izlijevalo van. To je slično i prijašnjim događajima, i nimalo različito od čuda s kruhovima koje je nekoć učinio moj Krist. Jer posve je isto djelovanje u oba slučaja: osim što je ondje sam bio nazočan i posluživao, a ovdje se služi svojim slugom kao poslužiteljem čuda, kao nekoć i apostolima. Nakon ovoga pak valja se spomenuti i onoga.
a Andrija Kretski naziva Vidikovcem određenim od samoga Konstantina Velikoga za pokazivanje i javno štovanje Križa uzvišeno mjesto u crkvi itd., kako piše naš Gretser u 1. knj., pogl. 73 djela De sancta Cruce, gdje tumači ovo mjesto o Hijerateju.
b Laura Sika, ili Suka, uz rijeku Suku, o čemu u predgovoru, br. 18.
c To je bio povod piscu mineja da napiše kako je ova žena oslobođena od krvarenja, kao što je rečeno u br. 3 u predgovoru.
Neka žena kojoj je slavna domovina bila Aleksandrija, a obilovala je silnim bogatstvom: neka se kaže i ono što je u njoj bilo mnogo bolje i dostojnije da se povjeri ušima, naime da je bila bogata i dobrim ćudima te je vodila brigu o pobožnu i bogobojaznu životu. Ona, kad je dobila sina (bijaše joj to jedinac i jedini koji u sebi pravo čuva sjeme roda), često je dolazila u samostan i dovodila ga k nogama velikoga Teodozija. Dječak pak, još prije nego što ga je majka dovela, čim je izdaleka ugledao Teodozija, odmah povika da je to onaj koji ga je pridržavajući nad zdencem spasio. Upitana pak žena što bi značilo to što dječak govori, pripovijedala je da se on igrao zajedno s vršnjacima; kad se pak zanio u igri i nije pazio što mu je pod nogama, upao je u zdenac, i to veoma dubok. I oni koji su bili nazočni oplakivali su preranu i gorku smrt dječakovu. Nije naime bilo nikoga tko ne bi mislio da se dječak odmah ugušio u vodi. Što su drugo iz toga događaja mogli i naslutiti? Zatim su se i čovječno ponijeli te se odmah spustili u zdenac, ne da ga izvuku prije nego što umre (kako bi uopće mogla postojati i najmanja nada u to?), nego da mu, prije nego što se raspadne, izvuku tijelo, majci kao dar nesreće i gorak prizor očima te poticaj boli, kao spašeno iz brodoloma, nešto od čega majčine oči u isti mah bježe i za čim žude.
64 Nakon što su pak sišli i našli ga kako sjedi na vodi, a da se ni najmanje nije smočio, nego kao da ga drži nešto čvrsto, ostadoše otvorenih usta, divili su se, dvojili, nisu znali što bi mislili o onome što vide. Ali kad su ga izvukli iz vode i prosudili da se stvar nije dogodila bez božanske providnosti, ispitivali su ga: on reče da je uz njega stajao neki redovnik, odjeven u takvu redovničku halju, ogrtač i lik, navodeći sva obilježja koja su bila posve nalik ocu Teodoziju. I njegove su mi ruke, reče, bile razlogom da nisam poginuo u vodi, jer su me uspravno držale i činile da budem iznad vode.
65 To je majka i pripovijedala i dodavala: Ja, reče, otkako sam od onoga vremena dobila sina, obilazim gradove i sela, gore i litice, podnoseći napore, doduše mnoge, ali ne i neugodne, ne bi li mi bilo dano naići na njegova spasitelja. Sada pak, kad ga je sin izdaleka prepoznao, dao je i meni majci da ga prepoznam: i otvoreno ga naviješta slobodnim jezikom, koji nadilazi svaku sumnju i laž, a mene, ispunjenu radošću i divljenjem te potaknutu kao nekim božanskim zanosom, ne pušta da mirujem. Kad je to rekla, prijeđe i na djelo, te se odmah baci k koljenima Oca, obuhvati njegove stope objema rukama i prigrli ih usnama i dušom u isti mah, lijevajući po njima tople suze: nazivajući velikoga Teodozija spasiteljem i začetnikom života ne samo svoga sina, nego i svoga vlastitoga: uistinu bi joj naime odsad život bio neživotan, ili i od same smrti daleko gorči, da joj je, reče, tako prerano i bijedno poginuo sin.
66 Može pak govor izreći i nešto drugo slično prethodnomu. Jer neka druga žena, koja je svake godine teško podnosila porođaj, a iz njega nije imala nikakve radosti. Prije nego što bi naime dijete bilo izneseno na svjetlo, preminulo bi, i porođajne muke zamjenjivala je žalost, a porod smrt. Ona dakle, koja je tako i rađala mnoge sinove i bila bez sinova, kad ju je već dugo vremena mučilo to zlo, jedva napokon nađe lijek protiv zla: i kad je svecu pribjegla, i iznijela mu svoju nevolju i nesreću, suzama više nego riječima usrdno moli muža da joj zaustavi zlo, da više ne napreduje. Zaustavit će se pak, reče, ne drukčije nego jedino tvojim imenom, ako dopustiš da se ono što će se roditi tako nazove. I to će mi, reče, biti i razrješenje nesreće i sinu uzrok života.
67 Kad je to zamolila i dobila pristanak velikoga Teodozija, te onome što se zatim rodilo nadjenula ime Teodozije, našla je i nagradu dostojnu snažne vjere. Više joj naime porođajne muke nisu rađale suze, nego očitu priliku za radost, jer je onoga koji je među živima bio prvorođenac, Teodozija, još uvijek gledala na životu i kao dopunu zbora redovnika onoga koji ga je rodio po duhu; i da se plod molitve više nego utrobe očituje iz djela; budući da je ova doduše bila majka umirućih, a onaj pak živućega: i zato ga je u samostan dovela ona koja ga je rodila i zauzvrat ga predala Bogu: da bi, kao sadašnji, tako postigao i trajni život. Mnogo bi još takvih njegovih djela tko mogao nabrojiti.
68 Neka stoga druga žena, rodom iz grada Betlehema, koja je slično trpjela pri porođaju, a jednako joj je nesretan bio ishod, te se pri rađanju teško mučila i dolazila u veliku pogibelj, izmoli od velikoga Teodozija, posluživši se istim lijekom, isto ozdravljenje i nazove svoga sina istim imenom kao i on. Njega je vidjela ne samo odrasla i već prispjela u muževnu dob, nego i izvrsna u umijeću ruku, te bijaše najbolji graditelj svoga vremena. Divno je ono što je rečeno: ali ono što preostaje daleko je divnije od toga.
Obuzdane štetne životinje. Kažnjeni zlonamjerni ljudi.
Kad su jednom gusjenica i skakavac pustošili zemlje, veliki Teodozije, svezan neizbježnim okovima starosti i takav da se ni slobodnim nogama nije mogao služiti, stavljajući spasenje mnogih ispred svega, onako slabih nogu i štapom po običaju staraca nadoknađujući što mu je nedostajalo, prevali put: da bi tako još više i Boga privukao na milosrđe, kao onoga koji će pogledati na nužnost njegova polaska. Dok su mu dakle učenici pridržavali ruke i na sve načine pomagali njegovu hodu, oslanjajući se na njih stigne na mjesto gdje je silno mnoštvo gusjenica i skakavaca pustošilo i razaralo polja ništa manje nego neprijatelji. Kad je dakle svetac ondje stajao i podigao molitvene ruke Bogu, te zatim jednu od tih gusjenica i skakavaca uzeo u ruke; i dijelom doduše s najneznatnijim i najsitnijim životinjama raspravljao kao sa suslugama; dijelom pak zapovjedio da poštede trud siromaha i poljodjelstvo; (to vam naime, reče, zapovijeda i zajednički Gospodin,) i kad je s njima tako blago govorio kao s razumnim bićima; ono što je bilo rečeno popratilo je čudo. Toliki je naime roj odsad ostao u kraju, niti je prešao drugamo niti je nanio štetu onim mjestima u kojima se nalazio: nego kao da je sklopio savez s poljima, ubuduće je doduše letio naokolo i nagrizao trnje: a između njega i plodova vladalo je prijateljstvo i mir, te se od njih posve suzdržavao.
70 Ali to je doduše učinio sam po sebi, a drugo je također valjano izveo po drugima. Jer kad je drugi put sličan bič pritiskao zemlju i činilo se da će se uskoro sručiti na ono selo iz kojega su i svi susjedi nabavljali živež i koje je mnogima dobrostivo dijelilo ono što im je bilo potrebno; napunivši neku posudu uljem i posvetivši je božanskim zazivom, pošalje je u selo: i kad ju je predao vjernim i pobožnim muževima, samo je to bilo dovoljno da bude razrješenje tolikoga zla. Tada je naime iznenada uklonjeno iz sredine ono što je škodilo, i selo je sačuvano neozlijeđeno.
71 Jednom su braći zatrebala odijela i oni su mu dodijavali da im dade nešto za kupnju: jer ako bi se izuzela dobra volja i sućut, nije bilo ničega. Ali ipak, pouzdajući se u istinito Gospodnje obećanje, poslužio se tada njime pred njima govoreći: Ne budite zabrinuti za sutra. Sljedećega pak dana uslijedilo je ispunjenje onoga što je bilo obećano. Odmah naime dođe netko odnekud i dade stotinu zlatnika: a oni, kad su bili dani, poslužiše za nabavu odjeće braći.
72 Neki Julijan, koji je od rane mladosti dolazio k velikomu Teodoziju, poslije je pak i sam bio poznat kao najbolji pastir, i bila mu je povjerena uprava Crkve koja je u Bostri. On je dakle i o njemu pripovijedao ovo, da su, kad su bili u gradu Bostria (uvijek ga je naime veliki Teodozije imao kao druga života koji treba provoditi po Kristu, te je želio s njim mudrovati i biti drug samoće), kad su dakle bili u spomenutom gradu, najprije je neka ugledna i po poroku glasovita žena, nazvavši sveca varalicom i obmanjivačem, pred njihovim očima platila kaznu, podnijevši najljuću muku zbog neobuzdana jezika, kad joj je duša u teškoj smrti izišla.
73 Zatim pak, reče, mi smo izišli iz grada i uputili se prema hramu Apostola, koji je u blizini. Neki pak redovnici iz susjednoga samostana, koji su bolovali od Severove bolesti, vidjevši nas kako prilazimo, udarali su u drvo koje saziva u crkvu prije uobičajenoga sata i najavljivali braći sinaksiju. Veliki pak Teodozije, shvativši zasjedu, kad mu se duša raspalila božanskom revnošću, prikladno se poslužio Gospodnjim riječima: i pravedno se osvetio onima koji su mu se rugali, zaprijetivši i sam da na tome mjestu neće ostati ni kamen na kamenu. Zatim je pak prijetnje popratio učinak. Prošlo je kratko vrijeme, i neko mnoštvo Agarena, izvršivši noćni upad, predade ognju taj samostan i opljačka sve što je ondje bilo: i odvede redovnike u ropstvo, i sada se mjesto pokazuje kao gorak prizor očima, koji ne zaslužuje više da ga se gleda nego da ga se oplakuje. Ali ovo je pripovijedanje očito radi stege i ukora. Drugo pak, koje je puno dioništva milosti i koristi, želi dodati govor.
a Bosra za druge, i Bostrum, metropolitansko sjedište Prve ili Pustinjske Arabije, pod antiohijskim patrijarhom, veoma utvrđen grad; sada Busseret. Usporedi Adrichomija.
Pomaže raznima u pogibelji. Proriče potres u Antiohiji.
Vojskovođa rimske vojske (običaj je pak nazivati ga komesom Istoka) imenom Kerik, smion u ratu, a pobožan prema Bogu. On, spremajući se već na pohod protiv Perzijanaca, smatrao je da najprije treba pohitati u Jeruzalem i odande uzeti pomoć protiv neprijatelja. Kad je pak odlučio u prolazu poći k Božjemu čovjeku (veoma ga je naime privlačio njegov glas i draži kreposti), dok je odlazio, bilo mu je dano čuti i mnogo toga drugoga s onoga svetoga jezika, a među ostalim i ovo: Neka se, poput božanskoga Davida, ne uzda u luk, niti polaže spasenje u mač; ali neka se ne pouzdaje ni u tisuće mnogih ljudi: nego neka zna jednoga pomoćnika, nepobjedivu silu, kojoj je lako da jedan progoni tisuću, a dvojica da natjeraju u bijeg deset tisuća. Kad je svetac to izložio komesu, on bijaše toliko osvojen njegovim opomenama i toliko poče gorjeti željom za njim i žarkom vjerom da je zatražio samu kostrijet koju je onaj veliki nosio iznutra, umjesto bilo koje druge stvari, kao oružje kojim bi se sačuvao. Kad ju je primio i obukao te stupio u uobičajene borbe, malo poslije vratio se kao pobjednik, pokazavši slavna djela i duha i ruke, dostojna da se spominju.
75 Kad se dakle vratio slavan i glasovit po junačkim djelima u ratu, nipošto nije bio nezahvalan prema dobročinitelju; niti kao mnogi koji, nakon što postignu uspjeh, zaborave dobročinstvo: nego čuvajući se jednakim u svemu, ponovno dođe k svecu sa silnim klicanjem srca, zahvaljujući i njemu pripisujući cijelu pobjedu. Govorio je naime: U samom onom času bitke, kad sam umjesto oklopa obukao tvoju kostrijet, dolazilo mi je na pamet da se pouzdam i navalim na neprijatelje. Kad smo pak zametnuli boj, podigla se velika tama, kao u gustoj magli: i svi drugi nisu mogli razaznati ni ono što je bilo blizu: a meni se činilo da vidim jedino tebe kako ideš preda mnom i rukom mi daješ znak i opominješ me da ove dijelove bitke ostavim, a na ovima da se borim: i da ti kao vođa tjeraš konja, dok prizor, strašan i nepodnošljiv neprijateljima, ulivši svima silan užas, nije učinio da se dadu u bijeg i rado izaberu sramotno bježanje. I to reče onaj koji je bio smatran dostojnim i ovoga božanskoga ukazanja.
76 Ne samo njemu, nego i drugima veliki Teodozije, mnogima doduše za vrijeme plovidbe, mnogima pak na putovanju, i jednima koji su se borili s pobjesnjelim morem i silinom vjetrova, drugima pak koji su upali u ralje zvijeri, i jednima u snu, a drugima pristupajući uistinu pred njihove budne oči, oslobodio ih je od pogibelji. Ne samo pak ljudima bijaše tako brz pomoćnik, nego je govor spreman pokazati dobrostivost ove dobre duše čak i prema nerazumnim životinjama. Putniku naime koji je jednom vodio magarca iziđe u susret okrutan lav, koji putnika doduše ne ozlijedi, ali na magarca navali. I putnika doduše, kao što biva u onim zlima koja se dogode mimo očekivanja, obuze zaprepaštenje i strah; brzina pak trenutka učini da nađe jedan jedini lijek za pružanje pomoći, naime ime sv. Teodozija. Čim ga je izgovorio, odmah prestade i srdžba zvijeri, i bi obuzdan njezin siloviti nalet.
77 A kakav je tek bio u predznanju budućih događaja? Valja naime ukratko pokazati sve što je njegovo i pružiti kao neki okus toga, da svima bude očito kako, kao što nije bio lišen nijedne od onih stvari koje se čine iz kreposti, tako nije bio lišen ni karizama ili besplatnih darova. Zapovjedi jednom da se izvan uobičajenoga sata udari u drvo; još naime nije bio ni drugi sat dana: i naredi da se braći najavi sinaksija. Oni se pak okupiše (nisu se naime mogli usprotiviti, jer su ponajbolje naučili poslušnost), a kad su se sabrali, pitali su zašto su se okupili prije vremena. On pak (o čiste duše! o očiju koje izdaleka sve vide!) plačno tugujući i jadikujući reče: Valja moliti, oci, valja moliti. Vidim naime gnjev Gospodnji koji se već podiže protiv Istoka. To je on rekao. Oni pak tada niti su što vidjeli niti su zajedno s njim primali bol: jer nisu gledali istim očima kojima i on. Šestoga pak ili sedmoga dana nakon što je prorekao, čulo se da je Antiohija bila razorena velikim potresom u ono vrijeme koje je već bio prorekao onaj veliki; i da je palo toliko uresa, tolika krasota i ljepota, te da grad leži pretvoren u bezvrijedan prah: koji nije zadobio ni suze dostojne tolikoga pada, ni žalost koja bi se izjednačila s nesrećom. I takvo je bilo njegovo predznanje. A mnoga slavna djela koja je učinio pokazao je prethodni govor.
a Grčki rukopis Κήρυκος; mineji Κήρυκος. Spominje ga Kedren prve godine Justinijanove, 527. godine Kristove. Iste je godine perzijski kralj započeo rat protiv Cata zbog sklopljena saveza s Rimljanima. Tomu Catu Justinijan šalje pomoćne čete pod vojskovođama Belizarom, Kerikom (grčki se kaže Κήρυκος) i Petrom; kad su ih u vođenju rata obuzela uzajamna zavist i nesloga, Perzijanci su ih pobijedili. Tako on. No iz Prokopija, 4. knj. djela De bello Persico, proizlazi da se taj rat protegnuo na četiri godine i da su Rimljani izvojevali više pobjeda nad njima. Uostalom, budući da je među vojskovođama vladalo suparništvo, Prokopije, koji je bio privržen Belizaru, prešutio je ovu Kerikovu pobjedu nad Perzijancima. Kako primjećuje Baronije pod 527. godinom Kristovom.
b Dogodio se ovaj potres četvrte indikcije, za jedinoga konzula Olibrija, kako bilježi Marcelin, 29. svibnja, u petak, sedme godine i desetoga mjeseca Justinove vladavine, kako piše Evagrije, 4. knj., 5. pogl., što sve pada u 526. godinu Kristovu, tako da je čudno što ga Baronije stavlja u prethodnu godinu: ali čini se da je uzeo deseti mjesec sedme godine, dok je to deseti mjesec nakon navršene sedme godine.
XVIII. Poglavlje.
Njegova krepost u starosti i posljednjoj bolesti.
Valja pak dodati i ovo te jasno izložiti do koje je visine poniznosti dospio. Prepirala su se i sukobljavala međusobno jednom dvojica od braće. On ih je pak nagovarao da izglade neprijateljstva i mržnju zamijene prijateljstvom, koje dolikuje svakomu kršćaninu, a još mnogo više redovnicima. Budući da ih riječima nije uspio nagovoriti, a vidio je da su njihova neprijateljstva veća nego da bi se mogla smiriti njegovim riječima, odmah postaje molitelj pastir ovaca, učitelj učenika, otac sinova: i njihovo je dobro sam tražio kao vlastito dobročinstvo: i kao liječnik je molio da izliječi njihovu bolest i ranu. Molio je pak ne olako ni prezirno, nego usrdno i žarko, unoseći veliku blagost i poniznost. Bacivši se naime na zemlju, ležao je, vjerujući da otvorenim likom poniznosti omekšava tvrdoću neprijateljstava: niti je prije prestao moliti nego što je smekšao njihovu mržnju i povezao vezama prijateljstva one koji su bili zlo međusobno podijeljeni.
79 Odvojio je jednoga od braće, postupajući pravedno, s pravdom naime povezanom s blagošću: vidio je naime da bolest treba takav lijek. Onaj pak, uzvraćajući dobro zlim, ujedno je prestupio red i ponovno nanio istu kaznu onomu koji nije imao ništa slično, upravo kao kad bi tko zapovjedio zdravima da podnose ono što podnose bolesni: tako da je očito da brat boluje i od druge, teže bolesti, naime od bestidnosti. Što dakle čini veliki Teodozije, blagošću i poniznošću veoma uzvišen i nebeski? Prima doduše kaznu kao da je ispravno nametnuta i kao da na njemu ima mjesta: niti je prije pristupio božanskim otajstvima dok sam onaj koji je svezao nije donio i odrješenje. Bio je naime očiti nasljedovatelj Mojsijev, strašan doduše i neumoljiv onima koji su griješili protiv Boga; a veoma blag i krotak onima koji su njega vrijeđali: tako da niti je dolazio u prezir zato što je bio blag i krotak, niti je bio težak i neugodan zbog prevelike strogosti, niti kao onaj koji zapovijeda samo tijelima, a ne dušama. Nazivam naime ono zapovijedanje koje potječe samo iz straha zapovijedanjem tijelima; a ono koje ima primiješanu i ljubav, zapovijedanjem i dušama.
80 Ne samo pak Mojsijevu, nego je nasljedovao izvrsnost u kreposti i svakoga drugoga: kao Abrahamovu, jer je u svemu slušao Boga i sve je radi njega prezirao, ne samo novac ili domovinu, ili prijatelje i rođake, nego i samu narav i život. Smatrao je naime da rođacima valja pretpostaviti ne samo Boga, nego i one koji žive od Boga, i njih je više privlačio u srodstvo zbog načela kreposti, revnosti i volje koja se usmjeruje k istomu. Od Izaka je nasljedovao poslušnost duhovnim ocima sve do smrti te ugodnu i prihvatljivu žrtvu svoga tijela: od Jakova savršenu iskrenost i slobodu od svake nevaljalosti: (a tome su vjerodostojni svjedoci oni koji su s njim iskusili druženje i prisnost) od Ivana samoću i post: od Petra uz točnu vjeru žestinu i žar: od Pavla za ono što je časno neprekidno djelovanje, trpljenje i marljivost; i to što je gotovo cijeli krug zemaljski, poput njega, dijelom nogama, dijelom govorima, dijelom pak glasom obišao: i da kažem jednom riječju, kao kakav najizvrsniji slikar koji je odasvud sabrao najizvrsnije boje kreposti i pravilno ih pomiješao, on je kao neki uzor svoj život, lakši za hvaliti nego za nasljedovati, postavio pred ljubitelje kreposti.
81 Nije pak ni divni Job bio izvan zbora onih koji su uzeti za nasljedovanje: nego je i njegovu strpljivost, uvijek doduše, a na kraju još očitije nasljedovao. Jer kad je već imao otići iz ljudskoga života i za napore koje je podnio primiti plaće i nagrade kojima se nadao, naposljetku ga spopade dugotrajna bolest, gotovo nepodnošljiva ni mladomu i cvatućemu tijelu, a kamoli tolikom starošću iscrpljenomu, i nevolja koju je prihvatio radi kreposti. Zbog toga je i cijelu godinu ležao u postelji, boreći se s nesavladivim bolovima i raširen tolikim patnjama. Tada naime iscrpljen sušicom, izjedene kože, postavši, kako se kaže, slika sjene, tako da mu ništa osim kostiju nije preostalo; ništa ipak mekušno, ništa neplemenito, ništa nedostojno nije ni učinio ni izgovorio tim duhom koji dolikuje takvu životu. Štoviše, kad je neki starac ugledao silnu i žestoku snagu bolesti te mu rekao: Moli Boga, možda će se tako zlo zaustaviti; pogledavši ga ne prijateljskim ni dobrostivim pogledom kako je običavao, reče: Nemoj mi ti, oče, ništa o tome govoriti. Jer kad su mi često dolazile takve misli, smatrajući da su to više zamke Zloga nego savjet, svom sam ih revnošću odbacio, jer sam u sebi promišljao da smo od dobara sadašnjega života već primili dovoljno velik plod, jer smo naime stekli slavu i ime. Valja dakle svakako biti mučen i podnositi zla, te imati neki udio koji je dostojan one utjehe koja je ondje; da se i nama s pravom ne kaže ono što je rečeno bogatašu: Primio si dobra svoja u životu svome. Čuvši to, starac se povuče i nije imao baš ništa što bi svecu odgovorio.
82 Uostalom, mnogo je i drugih znakova njegove strpljivosti i podnošenja; a svjedoci su i oni koji su mu služili u vrijeme slabosti, da mu bolest nije oduzela ništa od djelovanja duše, niti se u ljubavi prema božanskim riječima on ikako činio slabijim ili hladnijim od samoga sebe. A ovo je također znak onoga njegova žarkog razmatranja božanskih stvari. Jer premda mu je oko često kušalo san, budući da ga je svladala narav koja sve pobjeđuje, ipak su njegove usne sasvim sigurno činile ono na što su bile navikle. Stoga je i u međuvremenu, dok bi ustajao iza sna, usnama prihvaćao hvalospjev Bogu: tako da se na njemu ispunjavalo ono što kaže božanski David: I noću je pjesma njegova kod mene.
Smrt, pokop, čudesa.
Nadalje pak kažu da je na smrti mnogo toga i prorekao, a mnogo toga i unaprijed navijestio o budućim događajima po Duhu koji je u njemu prebivao. Jer kad ga je okružio sav zbor bratstva, prividno doduše njega, a uistinu svaki samoga sebe oplakujući, jer su gubili takva Oca koji ih je u Kristu rodio po Pavlovoj riječi, i koji je svojom naklonošću prema njima daleko nadmašivao utrobu tjelesnih otaca, te s kojim bi radije zajedno preminuli, da je bilo moguće, nego ga gledali kako odlazi. On pak, nakon što ih je dovoljno potaknuo da ostanu na mjestu, da nadolazeće kušnje hrabro podnose sve do kraja i da slušaju one koji će poslije njega biti na čelu samostana, te nakon što je prorekao sve što će se dogoditi, daje im ovaj znak da će se ispuniti ono što je rečeno: Ako naime nakon moga, reče, odlaska vidite da mi se stado povećava, i što više vrijeme bude odmicalo, da postaje to veće i bolje, tada vam kažem da morate gajiti dobru nadu i u pogledu ostaloga. Ako pak ovo ne bude tako stajalo, jasno je da se ni ostalo neće ispuniti.
84 Je li se pak to zbilo kako je on prorekao i je li se ispunilo, prije svega svjedoči ono što se vidi: veličina samostanskih zgrada i mnoštvo onih koji u njemu borave, i njihova krepost takva da se s njima nitko ne može mjeriti. A njegovu živu slavu i poslije smrti, i koliku je imao odvažnost kod Boga, tko bi drugi očitije pokazao nego oči slijepih, noge hromih i ruke onih koji su prije njegovih molitava bili sakati: od kojih su one primile da se miču, ove da trče, a oči da vide po njemu: i povrh toga sam kovčežić s moćima, za koji se zna da je izvor pomasti?
85 Ali dotle nas je govor donio kao kakva rijeka: valja se pak dulje zadržati na njegovoj smrti i izložiti kako je preminuo, te jasnije izreći i ono što je nakon nje uslijedilo. Nakon što je naime veliki vidio da se ona približava i znao da će nakon tri dana prijeći k zajedničkomu i nebeskomu Ocu, pozvavši samo trojicu biskupa, kao da će s njima raspravljati o nekoj zajedničkoj stvari (mnoštvo je naime i buku on najviše izbjegavao), a ujedno i da po njima pokaže broj dana, da naime neće živjeti više od tri dana; kad ih je dakle pozvao, radostan pozdravlja tužne, ne plačući one koji plaču, sam vedar one tjeskobne u duši, kao što je i dolikovalo. Jer oni su bili lišavani onoga za kojim su čeznuli; a on je bio vođen k onomu za kojim je više čeznuo; i oni su teško podnosili što ostaju bez oca, a on je polazio u Očeve šatore. On je gledao kraj onoga što mu je donosilo nevolju; a oni su smatrali da je njegova smrt početak nevolja. Zatim, podigavši ruke na molitvu i lagano pomičući usne, tako da je onima koji su stajali uokolo ostavio misliti da izgovara riječi posljednjega odlaska k Bogu, te ih nakon molitve dolično položivši na prsa, onu plemenitu i uistinu zlodusima strašnu i nepobjedivu dušu preporučuje u ruke Božje, poživjevši ukupno stotinu i pet godina i malo više. Bog pak njegovu smrt odmah proslavi božanskim čudom. A ono bijaše ovo.
86 Neki čovjek imenom Stjepan, rodom Aleksandrinac, kojega je već dugo vremena mučio zli duh; i najprije je molio velikoga Teodozija da ga izliječi, te je zato ostao sve do njegova posljednjega daha, ali nije postigao po nekom posve božanskom naumu, naime da nakon razrješenja okova i otpusta blaženoga Oca bude sačuvan i otpust zloga duha. On je dakle bio blizu postelje koja je nosila već mrtvo tijelo: tada je naime bio zdrave i sabrane pameti, što mu je donosilo još veću bol, jer je mogao promisliti u kakvu je nesretnu nevolju upao, i da je lišen i one jedine nade u oslobođenje koju je imao, a da će zauvijek ostati podnoseći ovo teško nasilje i trpeći pokret zloduha, one tajne nasrtaje, strašan bijes i nemir koji se ne može izreći, te bijedne padove koji iz njih nastaju i neiskazivu sramotu pred ljudima. Kad je to u duhu prebirao i ispravno shvaćao da više nema nikakve nade i da od njih nije ostalo nikakvo oslobođenje, teška mu je bol udarala srce, oganj mu je palio utrobu, najteža žalost obuzimala dušu: što sve jadno nije govorio, što nije činio? Gorko čupajući kosu, snažno udarajući prsa, bijedno bijući čelom o tlo, dugo i prodorno naričući, natapajući noge suzama, obraćajući se onomu koji je ležao kao živomu, govorio je: Onaj koji je bio jedina nada, jedini spasitelj, odlazi, ostavio nas je predane zloduhu. Kakvo još postoji utočište? Kakvo još iščekivanje? Sada je bolje dragovoljno pasti na mač: sada u oganj, sada u more ući, i tako izbjeći nasrtaje zloduha.
87 Oplakujući to, nesretnik se bacio na postelju, grlio moći, radije je želio biti pokopan zajedno s njim nego gledati svjetlo služeći takvu nasilniku. Što dakle čini Bog čudesnih djela? Zloduh u međuvremenu, dok on plače, pokrene čovjeka i, bacivši ga na zemlju te svega ga rastrgavši pred očima sviju, da bi i tako pokazao nevoljki odlazak i koliko je neprijateljski raspoložen prema ljudima i kolikim bijesom bjesni protiv njih, ostavlja ga, ili bolje rečeno sam biva istjeran, potaknut božanskijim bičem. Tako su mu dakle i za života i poslije smrti ustupili zemlja, i nebo, i more, i zrak, i zlodusi: zemlja od zvijeri, nebo od suše, more od pogibelji, zrak od skakavaca i gusjenica, a zlodusi ostavljajući ljude slobodnima od udaraca: i nije bilo ničega što odsada nije svjedočilo njegovu krepost i odvažnost kod Boga.
88 Kad se pak glas iznenada proširio na svako mjesto da je i veliki Teodozije već preminuo svomu Gospodinu i da su nemali čuli za veliko čudo s opsjednutim, onaj veliki Petar koji je tada držao Apostolsku Stolicu u Jeruzalemu, onaj, kažem, Petar čiji je glas bio velik, a krepost je nadmašivala glas, dolazi s mnogim drugim biskupima da pokopa moći. Odasvud se pak stjecalo i mnoštvo redovnika i pomiješanoga puka. Svi su pak ulagali mnogo truda da dotaknu bar neki dio ili njegovih svetih vlasi, ili svete odjeće, ili bar da se samo približe i vide ono blaženo lice: i oko toga se vodila tolika borba da se dugo nije dopuštalo ni pokopati moći, nego se smatralo boljim izostaviti dužnosti koje se čine mrtvima. Naposljetku pak, kad je mnoštvo dopustilo, časno i sjajno u isti mah ono časno i nebesa dostojno tijelo predaje se zemlji i pokriva: ne kao nešto što bi trebalo sakriti i zatajiti, nego što se radije čuvalo pobožnima kao bogatstvo i blago, na slavu Gospodina našega Isusa Krista, zajedno s Ocem i Duhom Svetim, sada i vazda i u vijeke vjekova, Amen.
✠