Vježbanje kreposti u špilji.
Mudri pak Teodozije, pošto je bio na ovome mjestu i uvijek žudio za uzvišenijim, postavivši sebi božanskoga Apostola kao uzor, postade njegovim nasljedovateljem, ljubeći jednako sve svete zapovijedi, a osobito obuzet ljubavlju božanske miline. Njezinom je naime slatkom strelicom njegova duša bila tako ranjena i tako sapeta njezinim neraskidivim okovima da je onu uzvišenu i božansku zapovijed: „Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim”, uistinu ispunio: što se doduše ne bi moglo drukčije dogoditi nego ako sve naravne moći duše ne teže ni za čim drugim što postoji, osim za samom čežnjom za Stvoriteljem. Te, kažem, djelatnosti duše, kako bi shvatio, pobožni je Teodozije poput vrsna glazbenika skladno i odmjereno pokretao prema onomu što dolikuje, i kada, i koliko dolikuje, te kako priliči povezujući svaku pojedinu, ostvario je najskladniji i najugodniji ustroj svoga života od svih harmonija; postavivši sebi jedan jedini cilj: da sve od njega bude po Bogu i da ništa od njega ne odstupa i ne odudara.
13 Tko se naime u pogibeljima koje se poduzimaju za Boga pokazao jednako uzvišene i snažne duše kao onaj kojega nisu svladavale prijetnje moćnika niti su ga mamila ili navodila laskanja, kad je možda bilo riječi o Bogu, ali ne od Boga ono što se zapovijedalo; no o toj će se stvari govor ipak odgoditi. A tko je tako znao razlikovati misli srca, pomno ih ispitivati i poznavati lukavstva zloga koja sea potkradaju zdesna, kao on? Tko je tako znao obuzdavati dušu, skršiti duh, poniziti svaku umnost i oholost koja se podiže protiv spoznaje Boga? I da ukratko kažem, kako da itko nasljeduje njegova djela, koja ne može ni dostojno pohvaliti: postojanost u postu, ustrajnost u bdjenju, revnost u molitvi, lijep red psalmodije, urođeno izlijevanje očiju u suze, tako da bi prije bilo nade da se zaustave vječni tokovi rijeka negoli izvori njegovih suza; stajanje kroz čitave noći; skriveno remenje kojim se, dok bi tonuo i klonuo u san, podupirao uz bol u preponama; poniznost duha, blagost, um ponajviše zamišljen i sabran, oštar duh koji je posve lako ravno do nebesa uzlijetao? To doduše mogu poželjeti i drugi, ali je posve teško za nasljedovanje.
14 Tko je tako zapovijedao trbuhu ili ga imao poslušnijim zakonima uzdržljivosti? Služio se njime ništa drukčije nego sluškinjom koja uzima hranu kad on zapovjedi; uzimajući, kažem, hranu ne koliko bi sam htio, nego koliko je bilo dovoljno da održi vezu naravnoga spoja. Hrana mu pak bijaše plod palme, ili nekoliko rogača, ili kakva mahunarka namočena u vodi, ili pak ono što je od poljskoga bilja bilo prikladno za jelo. A ako je zbog krajnje oskudice pustinje nedostajalo i toga što je rečeno, namočene koštice datulja bijahu mu zbog nužde raskošna i sjajna hrana te vješta utjeha gladi. Punih pak trideset godina kruha uopće nije okusio. No premda se tako štedljivo i strogo vladao u onome što se odnosilo na potrebe tijela, nije se ipak tako ponašao u onome što se odnosilo na dušu, nego ju je naprotiv obilno i bogato hranio danju i noću: kao onaj koji je svakodnevno razmatrao zakon Gospodnji i svakodnevno se natapao svetim proroštvima. Time se dogodilo da se pokazao poput stabla zasađena uz vode tekućice koje je u svoje vrijeme donijelo najugodniji i najobilniji plod. I tako je u mladosti lijepo smirio tjelesno poticanje na požude. A taj zakon uzdržljivosti nije odlučio odbaciti zajedno s cvijetom mladosti, niti ga je odbacio kao već beskorisna i nimalo potrebna, nego ga je sačuvao sve do najdublje starosti, umnažajući ga, a ne popuštajući: i ništa drukčije nego nekoga druga u plovidbi koji je zajedno plovio po zimi i oluji i bio dionik mnogih trudova i nevolja, stideći se otpustiti ga kad je već stigao u luku.
a Grčki τέχνας εἰδέναι τοῦ πονηροῦ διὰ τῶν δεξιῶν κλεπτούσας. Lipoman: poznavati lukavstva zloga koja se potkradaju s desne strane.
Pristup učenika. Pobožna Bazilijeva smrt.
Prigrlio je stoga napore kao drugi naslade, a popuštanja i užitke odbijao je kao neprijatelje, jer mu je duga navika utisnula takvo držanje. Tim je zrakama, poput najugodnije zvijezde što najsjajnije i najljepše blista, već i izdaleka postajao vidljiv. Jer teško se može sakriti grad koji leži na gori. Stoga se nije ni sakrio, premda je upravo to neprestano izbjegavao. A kako nije ostao skriven, bilo je sasvim prirodno da k sebi privlači duše revne za dobro i čestito, ništa manje nego magnet željezo, ili radije kao kakve dobre pčele onaj ugodni med kreposti. K njemu su stoga već dolazili neki od onih koji bijahu ljubitelji kreposti te su radije s njime nastavali pustinju nego s carevima slavne gradove. Oni ga, navaljujući, jedva doduše, ali ipak nagovoriše da ne gleda samo na ono što je njegovo, nego i na ono što je bližnjih; te ga uzeše kao vježbatelja za život koji je od Boga. I tada je zbor oko njega brojao šest ili sedam ljudi.
16 Kako je pak onaj velikan znao da onima koji su izabrali živjeti po Bogu ništa toliko ne koristi za stjecanje kreposti i za očuvanje stečene kao sjećanje na smrt, koje se i naziva i vjeruje da jest prava filozofija, što čini? Naređuje ovim svojim učenicima da već sagrade grobnicu: ujedno da im bude spomen na svršetak, kako se i naziva, te da ih tako snažnije potakne na borbu i marljivije potakne na krepost, a ujedno i da primi pokojnike; štoviše, on je i nešto od budućih događaja predviđao i slutio, jer je već bio dosegao te darove i stupnjeve, gledajući svjetlost u svjetlosti milosti. Što je pak bilo ono što je slutio, sada započinje razjasniti govor. Grobnica je naime bila spremna, a on sam stajaše odozgo, dok su ga učenici okruživali. On pak, oštrim okom uma motreći ono što se imalo dogoditi, ovako ljupko reče gledajući ih: „Grobnica je doduše spremna, ali tko će od vas proslaviti njezino posvećenje?” I on je tako govorio, miješajući ozbiljno s ljupkim i uljudnim govorom: običavao je naime i on, među ostalim, poznavati pravi trenutak te strogost i tugu ublažavati umjerenom ljupkošću.
17 Neki pak Bazilije, čašću doduše svećenik, a zbog čežnje za dobrim stvarima očito čuvajući očinske značajke te onoga koji ga je duhovno rodio ništa manje ne odražavajući sličnošću kreposti negoli tjelesne očeve oni koji su od njih rođeni, a uostalom znajući da učitelj nije uzalud postavio pitanje, prvi prihvati riječ te bijaše spremna i žustra duha izabrati smrt kao stvar koju ne valja odbaciti, nego veoma korisnu i probitačnu. Odmah dakle, prignuvši koljena, bacivši se na zemlju reče: „Blagoslovi me, Oče. Ja ću pak,” reče, „prvi proslaviti posvećenje ove grobnice.” Ovaj je dakle zamolio, a onaj dao. I grobnica ga je doista primila. Naređuje pak Otac da mu se učini sve što zakon nalaže činiti za pokojnike: trećine, velim, i devetine, a dosljedno tome i četrdesetine. Kad su pak četrdesetine već primicale kraju (o, kako bi govor mogao objasniti ono što je doduše posve istinito, ali veoma teško za povjerovati, zato što nadilazi svaku mjeru!), Bazilije, niti zahvaćen groznicom, niti mučen glavoboljom, niti osjećajući ikakvu bol u bilo kojem dijelu tijela, kao uspavan nekim blagim i slatkim snom, preminu Gospodinu: nagrada za krepost i spremnost za odlazak onamo. To je doista jasno pokazalo da ga nimalo ne privlači užitak onoga što je ovdje, kao onoga koji je izabrao da prvi stane pred Boga i prvi bude ovjenčan, toliko da je u tome nadmašio i pohvalu učitelja: osim ako se možda ne čini odveć smionim ono što je rečeno, budući da je velika stvar motriti blago i dobrostivo lice Božje.
18 Nakon što se to tako izvršilo, čudo je slijedilo za čudom. Četrdeset naime dana uzastopce, na večernjim hvalospjevima među svetim zborom učenika, i ovaj je božanski Bazilije stajao i zajedno pjevao, te ga je veliki Teodozije vidio i čuo. A od ostalih nitko drugi niti je čuo glas niti je razabirao njegov lik. Jedino je neki Ecije (koji je i sam slijedio stope učitelja i želio biti Teodozijev učenik ne samo po tome što je njegova djela znao i pripovijedao, nego ga je i nasljedovao) njega doduše mogao vidjeti tek kasnije, ali je glas čuo. Upita pak učitelja čuje li i on sam glas pokojnika. Onaj pak reče da ga i vidi i čuje te da će mu ga, ako želi, pokazati u ono vrijeme kad se pojavi. I doista nastupi noć, obavljao se zbor, i čovjek Božji ponovno jasno vidje Bazilija kako s onima koji su stajali i pjevali zajedno stoji i pjeva, te pokazujući ga prstom Eciju, dodade i molitvu govoreći: „Otvori, Gospodine, i ovome oči, neka i on vidi ovo veliko otajstvo tvojih djela.” Kad ga je pak ovaj odmah vidio i prepoznao, pa i pritrčao te ga od silne želje htio zagrliti, Bazilije ne samo da se nije dao uhvatiti, nego je i iščeznuo, rekavši dok su drugi slušali: „Zdravo budite, o Očevi i Braćo, zdravo budite; mene pak ubuduće više nećete vidjeti.” Stoga je ono što je Krist rekao u evanđeljima: „Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će”, pokazalo da je ono što se dogodilo posve istinito i najdostojnije vjere.
Opskrba poslanom s neba.
To je bilo prvo svjedočanstvo Teodozijeve kreposti. Drugo pak moj govor već želi izložiti, koje ni po čemu ne zaostaje za prvim. Bio je blagdan, i od svih blagdana prvi i najvažniji, sam, velim, Uskrs, uskrsnuće i preobrazba mojega Krista, ili radije moja. Večer pak svete noći već je bila tu, a oni koji su k njemu dolazili nisu imali ništa od onoga što je potrebno za jelo: ni kruha, ni ulja, ni išta drugo od onoga što je jestivo. I zbor učenika teško je to podnosio, kao što je i vjerojatno, a bilo ih je već dvanaest na broju; teško su podnosili ne samo zbog sebe, nego zato što, budući da više nije bilo kruha koji bi se prinio za žrtvu, predstojao im je Uskrs bez žrtve i blagdan koji bi se morao slaviti bez tijela Kristova. Okruživši stoga učitelja, mrmljali su protiv njega, uzevši kao iz samih okolnosti razlog sukladan razumu. Onaj pak, rekavši samo: „Treba pripraviti sveti stol,” reče: „a za ostalo neka se nitko ništa ne brine. Jer onaj koji je nekoć tolike tisuće Izraelaca u pustinji, a zatim i nemalo mnoštvo nahranio do sitosti, taj isti i za nas vodi brigu, niti je slabiji snagom, niti nemoćniji za providnost.” To je on doduše rekao; ali kako su njegove riječi smjesta postigle učinak i nisu iznevjerile nadu učenika, odmah će izreći govor.
20 Kao što se naime nekoć ovan u grmlju Sabek našao spreman Abrahamu za paljenicu, tako i ovome blaženiku, dok je sunce već napuštalo zemlju, prilazi neki čovjek vodeći par mula, na kojima se nosio tovar raznovrsne hrane prikladne za ljude koji se vježbaju u kreposti; a nije nedostajao ni sam kruh svetoga stola, koji se vidi i umom spoznaje, nego je bio zajedno s ostalim. Zbog toga su se još više obradovali Teodozijevi učenici, štovatelji Kristovi. I taj je dar doista bio dar njegovih molitava, koji nije kao nekada mana daždeo s neba, nego je iz zemlje provreo nebeskim migom, te je nahranio ne samo osjetilno, nego i duhovno, što se tiče kruha koji je bio prinesen za posvećenje. Tako su se dakle oni koji bijahu kod njega, ugodno nasitivši ujedno zemaljskim i nebeskim dobrima sve do svete Pedesetnice, malo pomalo učili kakav je njihov učitelj. I to se doista tako zbilo.
21 Ono pak što slijedi, kažem da je tomu bratsko i najrođeniji plod slične vjere i nade. Neki muž koji je imao veliko bogatstvo, a odlučio je dobrim djelima steći hvalu, razdavao je svoja dobra u blagoslovima te je tvar novca činio spasonosnom za dušu. On je, velim, svima drugima, a osobito onima koji su živjeli po Kristu te su ispravno smatrali da se treba udaljiti od svijeta, a približiti Bogu, pokazao najugodniju desnicu, kako kaže božansko Pismo; ili opet, da još više kažem s Pismom, njegov vrt nije bio zatvoren, a izvor viđen nezapečaćen; jedino Teodozijevim učenicima, iz zaborava ili neznanja, nije udijelio dobročinstvo, ili možda i zato što je Bog u tome kušao ili proslavljao sveca. A učenici su mu prilazili i dodijavali mu da i sebe i njih očituje djelitelju, te su velikom revnošću navaljivali: jer da nemaju čime bi se dalje hranili, oni koji su imali tek malo rogača, a kad bi i njih katkad nestalo, kuhali su kosti koje bi preostale, kao što je već rečeno, i njima se služili za utaživanje gladi. Tako su dakle oni čovjeka koji je uvijek nastojao ostati skriven prisiljavali da postane očit zbog svoje malodušnosti i klonula duha; i onoga koji je navikao obraćati oči Bogu požurivali su da sramotno pruža ruke ljudima, ostavivši ruku koja je otvorena i ispunja svako živo biće blagoslovom, kao da su je u tom trenutku prosudili uskom ili škrtom i bijednom. I oni su doduše bili žalosni. On pak, blago ih opominjući, govoraše: „Tko je od onih koji su se uzdali u Boga posve ostavljen? A tko, ustrajavši uz njega do kraja, nije primio utjehu? Onaj koji napaja svaku žednu dušu.” Neka to s nama kaže božanski Jeremija: „I svaku gladnu dušu ispunja. Koji pripravlja hranu gavranima i ptićima gavranovim,” da uvedem i Joba i božanskoga Davida kako zajedno govore. Spoznajmo kolika je razlika između ljudskoga nastojanja i božanske providnosti, koja dopire sve do krajnjih granica; i znat ćemo kako i ono što smo rado ostavili radi Krista po božanskoj providnosti ponovno obilno i bogato uživamo.
22 To reče, i malo zatim pojavi se neki čovjek vodeći natovarenu životinju. Nije pak išao prema samostanu velikoga Teodozija, nego mu je cilj bio proći mimo njega, a teret odložiti na nekom drugom mjestu. Nakon što je pak već bio blizu samostana, tovarna životinja zaustavi čovjeka i protiv njegove volje; i kad ju je bičem mnogo puta udario, ona je stajala nepomično, ništa manje nego da je kamen. Kako je dakle čovjek ispravno prosudio da se to ne događa bez Božje volje, ubrzo okrenuvši red stvari, posluži se životinjom kao vođom te joj, popustivši uzde, dopusti ići kamo je nagon vodi. Kad je čovjek tako učinio, životinja smjesta ne pođe nikamo drugamo, nego kao da netko, nikome vidljiv, vuče i upravlja uzde, ravno ide prema samostanu. Kad je čovjek ušao onamo, doznao je za silnu oskudicu koja ih je pritiskala i zadivio se tajni Božje providnosti: kako je naime učinila da im nevolja oskudice bude prigoda za vijence, i kako je sam uklonio tu nevolju; te da životinja zbog toga nije slušala jer ga je božanska providnost pozivala da nahrani duše koje su služile Bogu, ali su trpjele od slabosti tijela koje služi. Kad je on to doznao, dade dvostruko od one milostinje koju je dao prvi djelitelj. Ubuduće su dakle njegovi učenici prestali dodijavati mu i biti malodušni i klonula duha, nego su ga radije nastojali nasljedovati i smatrali ga blaženim zbog čvrste nade i vjere u Boga. No o tome toliko dosad.
U hebrejskom se čita Post 22, 13: ovan zadržan rogovima svojim u Sabeku, što su Sedamdesetorica i Teodotion zadržali kao vlastito ime: κριὸς κατεχόμενος ἐν φυτῷ σαβέκ. Znači pak Sabek na hebrejskom zapletenost, kakva se vidi u gustom trnju, od korijena sabach, zaplesti se, zamrsiti se, kako stoji izvrsno u izdanju Vulgata: „Vidje ovna zapletena rogovima u grmu.”
POGLAVLJE VI. Gradi se samostan.
Budući da su mu pak svakodnevno pristupali učenici (izvori su naime njegovih milosti zvali dobre i za krepost revne duše; rekao bi tko, razumne košute koje ljube duhovne vode), pristupili su i mnogi drugi, i nemali broj onih kojima bijahu velik ugled i bogatstvo. I već je broj učenika bio velik, a špilja malena i posve premalena da bi ih mogla primiti; oni pak sami prilazeći poticali su ga da podigne samostan i načini im prostraniji ovčinjak duhovnih ovaca, govoreći da se on nimalo ne treba brinuti za troškove potrebne za gradnju. „Jer za trošak,” govorahu, „koji je za nju dovoljan, imamo ruku, a od ruke nam je još darežljiviji duh.” Tako, kad je uistinu dobri pastir bio prisiljen predvoditi veće stado, ne može se izreći kolikim je brigama bio bacan amo tamo i kakvim sve različitim mislima razdiran. Kad bi naime pogledao na dobro mira i šutnje te na čist i spokojan um, žalostio se što se odvaja od toga dragog mira kao od majke. Kad bi pak razmatrao da valja voditi brigu o onima koji su dolazili, te da ne treba živjeti samo za sebe, nego mnogo više i za bližnje, i da nam je u tome sam Gospodin od početka postavljen kao uzor, koji je i sabrao sebi učenike, i pokazao se pastirom razumnih ovaca, te za njih predao dušu.
24 Kad je dakle to u dokolici razmatrao, duša mu se vukla na suprotne strane i nije znao uz što bi čisto prionuo. Plodove naime mira i šutnje nije ne poznavao; s druge je pak strane znao koji su plodovi brige što se vodi za braću; i stoga je prianjao uz oboje, a nijednomu nije pripadao u potpunosti; i od obojega je uzmicao, i s obojim se opet slagao. Što dakle čini? Sve prepušta Bogu, koji jedini može spojiti ono što se ne može spojiti; te uz njegovu pomoć vjeruje da se može dogoditi da se i očuva dobro mira i šutnje i da ne bude lišen nagrade starješinstva. Nije naime u tome da tijelo bude osamljeno, nego u tome da srce bude dobro uređeno i spokojno ispravno vođenje monaškog života, kako je odredio božanski David. Dakako, premda je tako bilo, sud ipak prepušta Bogu i moli ga, ako mu je taj pothvat posve mio (jer mu se u mislima vrtjelo ono što je nekoć božanski Šimun o njemu prorekao), ako se dakle posve sviđa Bogu, neka to očituje znakom i jasno pokaže mjesto na kojemu ima položiti temelje samostana.
25 Uzevši dakle u ruke kadionicu i napunivši je ugljevljem, a zatim bez vatre stavivši tamjan, prolažaše pustinjom, usnama pjevajući molitve. Molitva pak glasijaše ovako: „O Bože, koji si mnogim i velikim čudesima nekoć učvrstio Izraela, koji si svoga slugu Mojsija mnogim i raznovrsnim znamenjima uvjerio da preuzme teret upravljanja njima, te si štap pretvorio u zmiju, a gubavu ruku u bjelinu, i zatim joj opet vratio prijašnju boju; koji vodu pretvaraš u krv, a nju opet lako vraćaš u vodu; koji Gideonu daješ runo kao znak pobjede i ono što se zbilo oko runa; koji sve stvaraš i uzdržavaš; koji si Ezekiji vraćanjem sjene na stupnjevima unatrag upisao dodatak životu; koji si također prije uslišao Ilijine molitve i spustio oganj s neba, te radi obraćenja k tebi onih koji su bezbožno postupali spalio drva i paljenice i vodu zajedno sa samim kamenjem: ti si i sada isti, Gospodine, ti usliši i mene, svoga slugu, i pokaži gdje ti je milo da podignem hram tvojoj moći, a tvojim slugama i mojim učenicima prebivalište. Pokazat ćeš pak posve jasno ondje gdje zapovjediš da se ovo ugljevlje zapali, na tvoju slavu, a na spoznaju mnogih i potvrdu istine.” Pjevajući ovo i tome slično, obilazio je mjesta za koja je znao da su prikladnija od drugih.
26 Nakon što je pak prošao mnogo zemlje u pustinji sve do mjesta koje se zovea Kutila i do obalab Asfaltskog jezera, s tako mrtvim i nimalo užarenim ugljevljem, kad vidje da se ono nikako ne pali niti mu pothvat uspijeva po želji srca, odluči se vratiti. Kad je pak to učinio i bio malo udaljen od špilje (o, tko bi dostojno pohvalio tvoju moć, besmrtni Kralju!), iznenada se iz ugljevlja podigne dim, ugodna mirisa, jer je oganj na neizreciv način prošao kroz ugljevlje i potajno ga razbuktao. Kako je dakle oganj bolje nego jezik označio mjesto, položeni su temelji, podignut je hram i sagrađenc samostan, ili, da bolje kažem, prebivalište kreposti ili šator na zemlji koji je uistinu nadzemaljski i nebeski: koji je doista i veličinom najveći, jer je malo pomalo rastao dodacima koji su nastajali, te obiluje svim dobrima, ne samo onima koja su od duha i kreposti, nego i onima koja služe za potrebu tijela. Jer i to im je bilo potrebno, budući da su ljudi, ne doduše raskošno i suvišno, nego ono čija je uporaba nužna i neizbježna. Kao što je naime u slavnom gradu i s mnogobrojnim pukom, tako se i ovdje mogu vidjeti svakojake radionice umijeća koje zajedničkom bratstvu pružaju sve bez napora i oslobađaju ga izvanjskih briga koje bi ih odvlačile.
a Grčki rukopis Κουτιλᾶ.
b Asfaltsko jezero, to jest jezero bitumena, pučki se naziva Mrtvo more, nakon što su ondje uništeni Sodoma, Gomora i drugi gradovi.
c Naziva se Kathisma u djelu Vita S. Sabæ, vidi predgovor.
Dobrostivost prema siromasima, bolesnicima i gostima, božanski nagrađena.
A raznolikost i raznovrsnost nastambi koje oko ne pokreće na promatranje? Za koju naime dušu ili za koje tijelo onih koji ondje borave ne vodi brigu? Ova je za monahe, ona za one koji žive pomiješano; druga za siromahe, druga za one koji od drugamo putuju. I da kažem ukratko, svakomu od onih koji dolaze dodijeljeno je i mjesto gdje će biti primljen i način na koji će se o njemu brinuti, svakomu drukčije. Jedno je što se jednako iskazuje svima, naime najveća vedrina i dobrostivost gostoljubivosti. Uostalom, o siromasima je Teodozije vodio veliku brigu: nadvladavajući njihovu oskudicu opskrbom, tu je opskrbu opet imao manjom od svoje volje, kao što je i volja uvijek bila nadvladana darežljivošću i veledušnošću duha, kako će se malo poslije pokazati. To je pak sukladno samim stvarima i posve dosljedno. Ako je naime on, premda je bio čovjek, nastojao veličinom volje nadmašiti želje potrebitih ljudi, kako onda ljudsku volju opet ne bi nadmašilo božansko bogatstvo i dobrostivost?
28 Budući da je pak prema svima koji su bili pritisnuti oskudicom bio tako milosrdan, njegovo se milosrđe još više stezalo od bola prema onima u kojih je bilo još teže zlo, te se uz oskudicu nalazila još i bolest ili mučno sakaćenje udova, i to ona sveta bolest, što je najteže. Na taj je način bio i oko slijepima, a noga hromima, odjeća golima, krov onima koji nisu imali krova, liječnik bolesnicima, darivatelj, poslužitelj, sluga; svima je postao sve zbog svoje izvrsne dobrostivosti; ispirući krv, čisteći rane, prislanjajući usne uz usne onih kojima je tijelo bilo osakaćeno, te ih je tako mudro tješio i uvjeravao da umjereno podnose nesreću, znajući da ih oni koji su mudri ne samo ne izbjegavaju, nego ih radije smatraju blaženima i grle. Nije se pak ponašao oholo i nečovječno kao mnogi koji bi, premda bi trebali milosrđem prema braći steći sebi Božju dobrostivost i blagost, oni (o nečovječnosti!) toliko su uznesena i ohola duha, ili (da istinitije kažem) odveć ljube sami sebe i tako su malodušna i niska duha da ih ne samo ne primaju, nego se ni u duhu ne mogu odlučiti da ih pogledaju: kao da se ne žele sjetiti niti uopće znati da su i njihova vlastita tijela podložna takvim stradanjima. No nije takav bio ovaj blaženik, nego je bio velika (kao što rekosmo) i plemenita duha. I za to doduše postoje mnogi očevici, a ponajviše među onima koji su zajedno s njime obavljali tu službu: koji su isprva ovu izvanrednu dobrostivost i sućut slično kao i drugi odbijali, a zatim su, poštujući njegovu izvrsnu umjerenost, bili uvjereni da valja ispravno misliti i u skladu s ljudskom slabošću i poniznošću.
29 Stoga, ako bi ga tko nazvao zajedničkom lukom, i zajedničkom ljekarnom, zajedničkom kućom, zajedničkom smočnicom, ispravno bi rekao i sukladno istini za bolesne, gladne, promrzle, putnike. O svima je njima naime vodio brigu kakva je dolikovala. A tko bi bio prezren ili omalovažen zato što je neznatan i ponizan, da si tražio, ondje ne bi našao nikoga; nego upravo zbog toga što je, velim, neznatan i najmanji, postizao je veću njegu, budući da je i Krist među najmanjima, te ono što je njihovo otvoreno pripisuje sebi. Stoga se ondje uopće nije vodilo računa o onima koji bi bili otjerani. Nitko nije bio prezren i nitko se nije smatrao nedostojnim sućuti. A to ni nekima od očeva nije posve lako očuvati prema sinovima. Nego su jednima davali i odjeću, kojima je bila potrebna, a svima su jednako davali hranu. I sjećaju se doista oni koji su pri tome posluživali da su u jednom danu pripravili više od stotinu stolova. I ljudski je izvor milosrđa bio takav, i tako obilno tekući. A kakav je Božji izvor? Zar nije očito da ga nadmašuje mnogo, štoviše beskonačno puta? Sada će pak govor razjasniti kojim to znacima, i privesti kraju ono što je obećao.
30 Kažnjavao je nekoć Bog zemlju, kažnjavao ju je pak glađu: nije to pak bila neka kratka glad, niti je vladala nad jednima, a nad drugima ne, nego je bič jednako zahvatio sve. Kad su pak ljudi tako bili pogođeni da su plaćali kaznu za ono što su zločinački učinili (jer božanski Mihej kaže da je to plod zlih nastojanja) i kad je došao blagdan Cvjetnice, na koji se mnoštvo siromaha i seljaka, iskoristivši prigodu blagdana, već po običaju sabralo na to mjesto, ali tada još više natjerano glađu. Oni koji su dakle posluživali oko pripravljanja objeda, zbunjeni pred tolikim mnoštvom, nastojali su nekim vagama i mjerilima dijeliti hranu, kako bi tim točnim i pomnim proračunom i štedljivošću hrana mogla dostajati za više njih. Težina im se pak svodila na libru, kako bi rekao tko služeći se jezikom Rimljana. Pristupivši pak onaj veliki Teodozije, kad je vidom obuhvatio ono što se događalo, i da veliko mnoštvo navaljuje na vrata, te se sjetio osjećati i govoriti isto što i Job: „Vani nije noćivao gost, i vrata su moja bila otvorena svakomu putniku,” naređuje da se vrata otvore i da se dopusti da svi koji žele mogu ući, te da se postave uobičajeni stolovi ljudima koje je bilo teško i prebrojiti, a kamoli nasititi hranom. Svi oni dakle koji su mu imali posluživati, kad su gledali samo na mnoštvo, nisu vjerovali: toliko su bili daleko od toga da išta učine, zato što je zapovijed nadilazila svaku mjeru. Nakon što su pak pogledali na krepost i milost onoga koji je zapovijedao, odustali su od ljudskoga, pogledali više, odmah otvorili vrata i rado primili one koji su dolazili; a zatim su se dali i na pripravljanje stolova te su vedro iznosili i ono što su imali. Što dakle čini Bog čudesa? Ponovno je dostajalo da se s malo toga nahrani veliko mnoštvo, kao i prije s pet kruhova pet tisuća. Ujedno su se dakle napunili njihovi trbusi, a košare za kruh pokazivale su se pune kruhova: i oni su doduše mislili da će svega nestati, a one su bile pune, i držale su više nego što su dale, te su po molitvi kao za punjenje trbuha siromaha donijele obilan plod. Tako ga je Bog nagradio za njegovu nakanu i za njegovo dobročinstvo prema siromasima, ne samo obilno puneći odozgo zbog njegove darežljive volje, nego i čineći da se onaj muž drži dostojnim divljenja i slavi, zato što obećanje nimalo nije lažno. Obećao je naime da će proslaviti one koji njega znaju proslaviti djelima.
31 Nakon ovoga pak neka se kaže i drugo, što sadrži jednaku i darežljivost volje i moć činjenja čuda. Ponovno je bio blagdan, i to blagdan Djevice Bogorodice: na kojem se, zato što je bio veoma znamenit i svečan, sabralo tako veliko mnoštvo (trebalo je naime i da zbog blagdana bude mnogo slavitelja, i da desnica onoga koji je slavio svetkovinu blagdana, ili da bolje kažem nakana, ima i prikladno mnogo onih koji će se nahraniti) da oni kojima je to bilo povjereno nisu dostajali ni za to da smjeste za stol one koji su dolazili, a kamoli da bi imali što bi bilo dovoljno da ih nahrane, osim da se na pojedine stolove stavi po jedan kruh. Onaj pak Gospodin koji je prije napunio košare za kruh (široka i obilna desnica koja se otvara i hrani sve što je od nje stvoreno) i tada je napunio stolove, ili da bolje kažem trbuhe: toliko da su, kad se onaj nebrojeni skup ljudi nasitio do sitosti, preostale tolike košare ulomaka da su i sami oni koji su blagovali mnogo ponijeli kući, a onima koji su posluživali od toga su poslije bili postavljeni raskošni stolovi.
32 Čini se pak da je to teško ne samo nasljedovati, nego i hvaliti te govorom ispravno protumačiti. Tko naime, gledajući još i Egipćane kako se slijevaju u samostan velikoga Teodozija, ne bi pomislio da će i bunari presušiti tolikomu mnoštvu samo za piće? Oni pak tako do sitosti uživaju u iznesenome da je i onima koji su dolazili poslije njih dostajalo ono što je preostalo za drugu gozbu. Tko dakle, gledajući ono što se sve do današnjega dana događa u pustinji, neće odmah imati vjerodostojno svjedočanstvo da onaj isti koji je preko Mojsija u pustinji nekoć spustio Hebrejima čudesnu hranu, taj isti i sada preko Teodozija (jer se vjeruje da u Kristu živi) čini i ovo veliko i božansko djelo te tolikim ljudima obilno pribavlja hranu? Stoga dakle vidite i mnoge kako žure na ovo mjesto, smatrajući da je upravo on uistinu onaj zbog kojega je Spasitelj i prije blagoslovio pet kruhova i nahranio tolike tisuće ljudi do sitosti. No o tome toliko dosad. Nama se pak valja vratiti na ono što slijedi.
Sagrađene različite bolnice. Oslobođeni opsjednuti.
Budući da je naime glavni znak ljubavi prema bližnjemu briga koja se vodi o bolesnicima, koja također ponajviše umije očistiti trpnu sposobnost naše duše: jer za savršenstvo nije dovoljno nahraniti gladna brata i napojiti žedna, te onoga koji je stranac i gol uvesti u kuću i odjenuti, nego se osim toga treba nad njim i smilovati s nekim uzajamnim osjećajem, da ne bude samo dobro, nego da se i dobro čini, naime iz naklonosti duše: da ne pokazuje milosrđe samo ruka, nego i duša. Kakav je pak on bio u toj stvari, sada želi razjasniti govor. Sagradivši tri kuće, jednu je dodijelio onima koji su radi Krista bili odvojeni i svemu svijetu raspeti, za njegu tijela u bolestima. Zatim je dvije prepustio onima koji su živjeli i boravili u svijetu: i od njih samih jednu onima koji bijahu ugledniji i časniji, a drugu onima koji bijahu neznatniji i siromašniji i kojima je trebala tuđa pomoć. Štoviše, i svojim monasima kojima je zbog starosti i napora dugog vježbanja u kreposti popustila snaga udova (trebalo je naime da ni to ne izmakne Teodozijevoj brižljivosti), sagradivši im na odvojenom mjestu prikladan starački dom, prepustio im ga je za okrepu od dugotrajne patnje, kao prikladno svratište dobrim putnicima umornima od duga i tegobna puta. Osim toga, sagradio je i drugu bolnicu, naime za djela sućuti uistinu milosrdne i blage duše: što je također bio dar žene uistinu čestite te pobožna i bogobojazna vladanja, koja je, diveći se njegovoj dobroti, darovala njemu kuću i samu sebe sa sinovima, odričući se svijeta, a svu sebe predajući Bogu, želeći da njezini sinovi žive pod njim.
34 Štoviše, što je još veći znak blagosti i dobrostivosti, svi oni koji su u planinama i špiljama izabrali boraviti doduše radi Krista, ali ne po Kristu, slijedeći vježbanje u kreposti nepromišljenim i nepostojanim žarom, zaboravivši na ljudsku slabost i na Kristove riječi da bez njega ne možemo učiniti ništa; zavedeni ispraznom ohološću i taštom nadutošću, pripisujući sebi jadnici ono što su dobro učinili (o moje nevolje! o silne drskosti, ili radije ludosti! Što bi naime dobra mogla učiniti ljudska narav lišena tvoje pomoći, o Spasitelju, koji me poučavaš ustima Proroka govoreći: „Pustih ruke, i osušiše se, i postadoše kao suho sijeno na krovovima, kao trava”? A što time označuje? Da su, izgubivši cvijet kreposti koji su prigrlili oni koji imaju tvoju ruku što pruža pomoć, zatim sasušeni nedostatkom tvoje pretiline, bijedno odjenuli sramotu nakaznosti). Oni koji su dakle tako ludo mislili i zato bili predani Sotoni na propast tijela, kako kaže Pavao, da se spasi duh, ili su inače bili ozlijeđena i bolesna uma te su trpjeli kaznu u onome u čemu su sagriješili, kako bi, dok su u časti, postavši razumni, naučili shvatiti i spoznati Stvoritelja i Pomoćnika te ne biti nezahvalni onomu koji im je dao milost, oni su ga iskusili veoma dobrostivim i očinski raspoloženim prema sebi. Za njih se naime raspaljivao kao za vlastite sinove, a i inače je bio blagonaklon prema njima. I odredio im je mirno i spokojno mjesto te im dopustio da u njemu borave: tako da mu je to na neki način bio drugi samostan, i zbog mnoštva onih koji bijahu sabrani, i zbog reda službe, i zbog položaja onih koji su posluživali, i zbog troška onoga što se nabavljalo.
35 Više dakle nego nad drugima, čovjek Božji, kao što rekosmo, bio je svladan sućuti prema njima, te je u njihovu okrepljivanju ulagao veliku brigu i marljivost, i tješio ih riječima prikladnima da ih uvjere na podnošenje. „Nipošto, o sinovi,” govoraše, „nipošto ne klonite i ne malaksajte zbog ove vremenite nevolje. Niti neka vam se čini poželjnim da vas Bog uopće ne popravlja. Jer u naporima,” kaže, „i u bičevima kažnjava se Jeruzalem. Ovako govori Bog po Jeremiji: Neka moja duša nikada ne odstupi od tebe. Kažnjava naime, ali dobrostivo; i kažnjava svakoga sina kojega prima, mogu naučiti iz svetoga Pisma, tako da njegova stega i kazna nije od gnjeva, nego od ljubavi, uvedena radi ispravljanja grijeha zbog dobrostivosti. Dobro je dakle, o braćo, i veoma dobro, kad smo ovdje duhovno kažnjeni, da ondje ne iskusimo Gospodnje udarce; i kad smo ovdje nakratko pogođeni, da izbjegnemo muke koje nemaju kraja. Ovdje naime ništa ne trpjeti daleko je teže nego trpjeti; i otići iz života bez kušnji, kao onaj komu tvar grijeha nije očišćena mnogim nevoljama, što je očit znak strašnih nevolja i očigledan biljeg prije nezakonitih nego zakonitih sinova. Premda ni ono neće posve uznemiriti duh mudrih ako demon postane gospodar Božjega stvorenja. Daje im se naime vlast od onoga koji je stvorio, kao nekim kažnjavateljima (jao meni!), radi kazne sinova koji su zastranili. Daje se pak onoliko koliko on zna da je dovoljno za kaznu, a ne koliko oni sami žele. Jedva bi naime poštedjeli ljude oni koji ni nerazumne životinje nisu poštedjeli, kako uče sveta evanđelja. Pokažimo se dakle da po ovoj stezi primamo svijest o onome što smo sagriješili, i da nam ne trebaju drugi teži udarci zato što ostajemo nepopravljeni nakon udarca. Postanimo prokušani po nevolji. Ono što je naneseno protiv naše volje, neka postane i vlastito našoj volji u tome da umjereno podnosimo ono što se dogodilo; i zahvaljujmo onomu koji je uveo stegu po zakonima dobrostivosti. On je udario, i on će nas izliječiti. I to imam od Proroka: Udarit će i previt će, i neće oklijevati s izlječenjem.”
36 Govoreći to, divni je Teodozije svima pribavljao utjehu, a nekima i oslobođenje od bolesti, druge opominjući da snažnim i velikim duhom podnose tu nesreću, i uvjeravajući ih da je korisnije podnositi je nego biti od nje oslobođen. Na taj je način Teodozije ulagao ponajviše truda ne u to da one kojima je bilo loše oslobodi od onoga što im je bilo mučno, nego da ih radije uvjeri da to snažnim i velikim duhom podnose.
Sagrađeni različiti hramovi. Vježbanje monaha.
Ali kako ćemo slušatelje ugostiti gozbom njegovih drugih dobara? Što ćemo naime, kao da nedostaju slavna djela koja je učinio, smisliti kako bismo se mogli zadržati u govoru? Tko naime, kad čuje hvalospjeve koji se ovdje pjevaju, nije milovan ušima, ne raduje se u duši, ne poskakuje snažno u srcu i ne pokreće usne spremnim i žustrim duhom na hvalu onomu koji je sve stvorio, zato što se pjeva pobožno i bogobojazno na različitim jezicima, a jednim umom i mišlju? Kao što se naime na liri udaranjem naizmjence usklađuje raznolikost glasova u čudesnom ritmu, tako se i ovdje na različitim jezicima pjeva neki raznolik i veoma skladan himan. Ovdje također ovaj mudri muž, kao nekoć Besalel, graditelj božanskoga Šatora, najmudrije i najljepše raspoređuje i upravlja u ovom svetom samostanu te unutar njega gradia četiri crkve. Od njih je jednu prepustio onima koji se služe grčkim jezikom; u njoj je i on sam i zbor drugih otaca pjevao himan. U drugoj je pak rodb Besa svojim glasom upućivao zajedničke molitve Gospodinu. Treću je pak dobio narodc Armenaca: u njoj su i oni na očinskom jeziku upućivali himne Bogu. Posljednju pak i četvrtu, odvojeno od ostalih, oni koje je mučio demon: koji su, premda su inače bili bijesni i pomućena uma, kao što smo prije spomenuli, kad bi došli k sebi i bili prisebna uma, zajedno s onima koji su im posluživali u njoj upućivali molitve Svevišnjemu.
38 Tako su oni obavljalid pravilo pjevanja himana, koje se (kao što je rečeno) sedam puta na dan prinosilo Bogu svega svijeta. No to je bilo u drugo vrijeme. Jer kad je trebalo sudjelovati u časnim sakramentima, kod njih je bilo veoma lijepo ustanovljeno pravilo da do bogonadahnutih evanđelja svatko u svojoj crkvi i ujedno na svom jeziku sluša božanski glas; a poslije toga da se svi okupe u jednoj, osim opsjednutih, naime u velikoj grčkoj crkvi. To doista čine sve do današnjega dana, i ondje postaju dionici svetinja.
39 I kakva je potreba nabrajati sve, onoga, velim, svetoga pastira i stado, i treba li se tko više diviti njihovoj kreposti ili mnoštvu? Jer onih koje je tijekom cijeloga svoga života duhovno rađao, očinski hranio, a zatim i Bogu odaslao kad su lijepo završili svoj život, bilo je brojem šest stotina i devedeset i tri. A onih koje je odgojioe predstojnik koji je poslije njega naslijedio samostan bilo je više od četiri stotine, čuvajući očiti biljeg očinske kreposti, sinovi koji ljube oca i sinovi koje je otac izvanredno ljubio. Uzrok pak ljubavi koja je bila u oboma nije bila narav, koja je stvar lišena hvale i nagrade, nego dobra volja i dobro usmjerenje duše, koje ljubi ono što je dobro i čestito, i stoga posve zaslužuje hvalu. I mogao bih doista s velikim užitkom reći koliko je pastira, kolikof biskupa iznjedrio njegov odgoj, i koliko je od njegovih ovaca postalo pastirima drugih te su bili na čelu svetihg samostana, ne ljubeći sami vlast, nego radije prosuđeni dostojnima da vladaju i dostojnima kojima se može povjeriti starješinstvo nad dušama; i koliko ih je živjelo samotnički zbog čežnje za mirom i šutnjom te želje za većim borbama: od kojih se nekima vježbanje u kreposti produžilo sve do osamdeset godina, te im je mnoštvo godina sabralo mnoštvo duhovnih bogatstava. Po svemu se tome poznavao i hvalio Teodozije, te mu se čuvao zlatan rod, koji, velim, nadmašuje čašću; po čemu su mu se punili plodovi i snopovi, a nagrada rasla. O svakome bi se dakle od njih govor rado spomenuo kad se ne bi oduljio preko mjere. Treba stoga ukratko reći da nije ostalo nijedno mjesto koje od njega nije steklo kakvu korist i probitak.
40 Nakon što se dakle glas o ovome božanskom mužu već proširio po svemu krugu zemaljskom i k sebi privukao duše revne za krepost, mnogi su se od vojnika, rekavši ratovima zbogom, upisali u broj njegove bojne; mnogi pak i od onih koji su se isticali ugledom i postigli časti, prezirući to ništa manje nego snove, ili radije odbacujući kao druge sirene koje miluju na propast onih koji ih slušaju, punim su korakom hitali k njemu, vjerujući da je sramota radi Krista prava slava i bolja i od samoga kraljevstva. Mnogi pak i od onih koji su bili znameniti učenošću, prezirući knjige uz koje su prianjali kao uz kakve dojke ili izvore, ili kao uz najugodnije naslade, ili kao uz najljepše prizore, radije su se dotaknuli pouka o počelima života koji se provodi po Kristu; te ostavivši pljesak i građanske pohvale, ljudskoj su mudrosti pretpostavili onu ludost koja je radi Krista. Njima se veoma prikladno služio ovaj dobri pastir, slabijima olakšavajući napore, a snažnijima ih povećavajući: tako da ni slabost ne bude satrta neumjerenošću, niti se snaga uzoholi ako ne bude obuzdana; prema svima se mijenjajući i prilagođavajući duhovnom mudrošću: ne kažnjavajući šibom, nego poučavajući riječju, riječju solju začinjenom, koja je prodirala u dušu i dopirala sve do dubine pokreta uma, kao ona koja je imala snagu iz samoga pouzdanja u djela. Na taj je način i dok je tješio mnogima bio strašan, a i dok je korio, poželjan i ugodan u svemu.
a Da se sv. Teodozije povukao na zapadni dio lavre i ondje sagradio samostan, navodi se u djelu Vita S. Sabæ, za što smo u predgovoru rekli da se odnosi na ovo proširenje.
b Besi, ili Bese, sjeverni su narodi. Spominje ih sv. Paulin, biskup nolanski, u pjesmi o povratku sv. Nikete u Daciju, koju smo donijeli 7. siječnja, gdje pod brojem 22 pjeva ovo:
„Jer ujedno zemljom i dušom tvrdi, i od svoga snijega tvrđi Besi, sada ovce postadoše, pod tvojim se vodstvom okupljaju u dvorac mira.”
I Ovidije ih smatra stanovnicima uz Dunav i susjedima Geta, tako u 3. knjizi djela Tristium, elegija 3.:
„Okružuju nas Sauromati, divlji narod, i Besi i Geti.”
Je li to možda bio njihov jezik koji se u naše doba naziva slavenskim, a naširoko se po sjeveru upotrebljava u crkvenom bogoslužju?
c O armenskom jeziku nešto donosi naš Atanazije Kircher u djelu Prodromus Coptus.
d Drevna uporaba kanonskih časova.
e To je onaj Sofronije čiji je poslanik Hezihije, prezbiter ovoga samostana, umjesto njega sudjelovao na Carigradskom saboru pod Menom. O obojici je raspravljeno u predgovoru. Smatramo da je pod ovim Sofronijem, ili nedugo nakon njega, napisana ova povijest sv. Teodozija na temelju dodane pohvale podložnika.
f Od njih Julijan, biskup bostrski, o kojemu niže pod brojem 71 i gore u predgovoru. Tako je u vrijeme Ivana Moska neki Teodozije postavljen za biskupa Kapitolijade, o čemu u djelu Pratum spirituale, poglavlje 109. Tri su biskupa bila nazočna umirućemu Teodoziju pod brojem 84.
g Bio je na čelu zajedno sa sv. Sabom, po nalogu jeruzalemskoga biskupa Salustija, ostalim okolnim samostanima. Vidi predgovor § 3.
Njegova sveta čitanja i poticaji.
Tko je tako bio, i dok je općio s mnogima, najkorisniji, i za sabiranje misli te za to da se one okrenu prema unutra, najprikladniji? Toliko da je on u najvećem spokoju bio usred meteža negoli oni koji su u pustinji; i isti je istodobno bio i s mnoštvom i odvojen; te je ono drugima, a ovo pak sebi donosilo korist, ili radije sebi po obojemu, budući da pomagati bližnjemu očito znači pomagati samome sebi. Ono pak što je ostalo s njime svega vremena njegova života, te je kao nešto nužno i uvijek prisutno, bilo je čitanje božanskih riječi: koje nije prekinulo ni vrijeme, ni bolest, ni starost, ni išta drugo od onoga što se događa. Štoviše, kad je već bio slab i već došao do krajnje starosti, niti se uostalom mogao više kretati, knjiga mu je bila u rukama, te su se napori svladavali naporima; naporima, velim, razmatranja svladavali su se napori starosti i slabosti. A kad za njih nije bio dovoljan dan, njegovo je svjetlo noću nadopunjavala svjetiljka.
42 Budući da je pak, jer bijaše čovjek, morao biti umoran i iscrpljen mnogim naporima, nije doduše noću mogao biti zajedno s braćom koja su pjevala i opominjati što je trebalo; nego služeći se poslužiteljem kao jezikom, onim koji mu je polijevao vodu na ruke, po njemu je braći davao znak i tko će započeti pjesmu, i tko će čitati onima koji sjede, i tko će voditi zbor. To je pak činio iz ova dva razloga: skrbeći i za sebe da neprestano bdije, i za njih da bez ikakva prijekora čuvaju pravilo duhovne službe. No noću su to njemu velikanu bile crkvene uredbe; danju su mu pak pristupali sinovi koji su mu bili rođeni po duhu i nasamo ga pitali zbog pomisli koje su im zadavale muku. Otvoreno im je pak savjetovao ono što se ticalo njihove koristi, poučavajući ne samo riječju, nego i životom potvrđujući ono što se govorilo.
43 U to je doista vrijeme ono što se događalo bilo nedaleko od čuda. Jer onaj muž, koji izvanjsku mudrost nije ni okusio, a u poganskim knjigama nije ni jezik uvježbao, tolikim je obiljem riječi držao opomene da se nitko od onih koji su u tim knjigama ostarjeli i vještinom govorništva dovoljno izoštrili jezik nije mogao lako s njime natjecati. Poučavao je stoga ne iz ljudske mudrosti, nego iz milosti dobroga Duha (koji mu je kao rekao: „Evo, stavih riječi svoje u usta tvoja,” kao nekoć mudrome Jeremiji), govoreći doduše mnogo iz samoga sebe, i to birano, a mnogo i iz apostolskih izreka. Najviše se pak često spominjući spasonosnih odredaba i govora koji poučavaju vježbanju u kreposti, velikoga, velim, Bazilija, čiji je i život nasljedovao, te obuzet velikom ljubavlju prema njegovu govoru nastojao je dušu ukrasiti njegovim običajima, a jezik njegovom rječitošću. Dakako, i po njoj je iznosio ono što je najljepše od njegovih misli, razmatranjem usvajajući i pamćenjem čuvajući ono što bi moglo uliti revnost spremna duha čak i nemarnijima. Bilo bi pak dobro spomenuti se i samih onih riječi koje se Teodozije brinuo držati u pamćenju.
44 „Molim vas, braćo, ljubavlju Gospodina našega Isusa Krista, koji je dao samoga sebe za grijehe naše, prionimo jednom voditi brigu o svojim dušama: osjetimo bol zbog ispraznosti našega prošlog života: borimo se za buduće na slavu Boga i Sina njegova. Ne ostajmo u ovoj nemarnosti i mekoputnosti, dopuštajući uvijek sadašnju dokolicu, a za sutrašnji i prekosutrašnji dan odgađajući početak djela: da nas, ako nas zatekne onaj koji vara naše duše nimalo opremljene djelima, ne isključe iz svadbene dvorane radosti; te da uzalud i u prazno ne oplakujemo, žaleći za prezrenim i loše iskorištenim vremenom života, onda kada ništa neće koristiti onima koji budu činili pokoru. Sada je vrijeme prihvatljivo, sada je dan spasenja. Ovo je vrijeme pokore, ono naplate. Ovo je vrijeme djelovanja, a ono davanja plaće. Ovo je vrijeme podnošenja, ono utjehe. Sada je Bog pomoćnik onima koji se obraćaju sa zloga puta, tada će biti strašan i nepodmitljiv ispitivač djela, riječi i misli. Sada uživamo strpljivost; tada ćemo spoznati pravedni sud, kada uskrsnemo, jedni na vječnu kaznu, a drugi na život vječni, i svatko će primiti prema svojem djelovanju. Za koje vrijeme odgađamo poslušati Krista, koji nas je pozvao u svoje nebesko kraljevstvo? Zar se nećemo probuditi? Zar se nećemo dozvati od uobičajenoga života k savršenstvu evanđelja? Kako ćemo očima pogledati onaj strašni i znameniti dan Gospodnji, u kojem će one koji se po dobrim djelima približavaju desnici Gospodnjoj primiti kraljevstvo Gospodnje; a one koji su odbačeni nalijevo, zato što su ostali bez dobrih djela, sakrit će pakao ognjeni, vječne tame i škrgut zubi? Mi pak govorimo da čeznemo za kraljevstvom nebeskim, a ne brinemo se za ono čime ga možemo postići: nego ne preuzimajući nikakav trud radi zapovijedi Gospodnje, u ispraznosti uma mislimo da ćemo postići jednake časti kao i oni koji se sve do smrti opiru grijehu.”
45 Zatim, kad bi dotle dovršio govor, katkad bi dodavao i ono što je bilo njegovo, što je poticalo na poslušnost, pripravljalo na podnošenje i sjedinjavalo u slogu. Dodavao je pak svoje ne kao netko tko se hvali i veliča, nego kao onaj koji pokazuje da i sam jednako misli: a ujedno ono što su već rekli stari, ali zbog kratkoće ili veličine misli nadilazi shvaćanje puka, on je svojim dodacima činio jasnijim, očitim i bistrim svima. I tako se doista sveti Teodozije služio govorom koji je bio namijenjen poučavanju; a kakav je bio u onom govoru kojim se prenose dogme? I kakva je bila njegova riječ i revnost u tome? Treba li uopće o tome propitivati, budući da sve stvari govore jasnije od svakoga glasa i naviještaju njegovu revnost za pobožnost? Ono pak radije valja pomno istražiti, koji bi jezik bio dovoljno učen i rječit da bi mogao ispravno izložiti pobjedne znakove njegova jezika. Jer on je u svemu ostalom bio najkrotkiji i najspremniji da radije časno bude pobijeđen negoli da nečasno pobijedi. Gdje je pak bila opasnost za pobožnost i pravu vjeru, ondje je Teodozije bio čvrsta i snažna stava i nije popuštao ničijem prigovoru, tako da se pokazivao oštra i nepobjediva duha, oganj koji spaljuje, ili sjekira koja siječe, ili mač borca, da kažem ono što je iz Svetoga pisma. Za ovo što govorim postoje mnogi drugi dokazi, a meni će biti dovoljno dozvati u sjećanje jedan.
Katkad iznosi svoje misli, i kako.
Car Anastazije novcem kuša pokvariti sv. Teodozija.
Iznijelo je nekoć ia naše vrijemeb cara koji je prije doduše bio, koliko se činilo,c raj naslade;d naposljetku se pak po djelima spoznao kao polje propasti i jedan dakako od onih pastira koji raspršuju i upropaštavaju ovce svoga stada te ih napajaju mutnim prevratom. I da ostalo njegovo preskočim, ovo će doista primiti vrijeme koje će slijediti poslije nas. Jer nije pravo da se to preda zaboravu zbog onih čiji je zločin znamenit: koji, kao što kaže Izaija, začinju trud i rađaju bezakonje. Bezbožnik (jao!), bilo da su ga drugi na to potaknuli, bilo da je sam iz sebe iznjedrio taj zločinački porod (jer bezumnik će, kaže, govoriti bezumlje, i srce će njegovo smišljati ispraznosti), nasrće dakako na svete dogme otaca koji su bili ue Niceji kao na brdo Sion i kulu jakosti; želeći da se one ukinu, a da vrijedi mišljenjef Acefala, koje bi tko s pravom nazvao stranim razumu i uistinu ἀκέφαλον, to jest bez glave. Moći pak primješava pokvarenost, da ovom vara, a onom ostvaruje ono za čim je težio: kako se ni sila, kad bi bila nepomiješana i nimalo ublažena uvjeravanjem, ne bi činila mučnom i posve nasilnom, kao ona koja je snagu primila iz same prilike; niti bi pak uvjeravanje, ako je nemoćno, slabo i takvo da može postići malo i kod malobrojnih, bilo dostatno.g
47 Otuda je jedne od biskupa napadaog prijetnjama i progonstvima, a druge častima i laskanjima: te je katkad nastojao i novcem podmititi, svoje zlo učiniti i tuđim i prenijeti bolest; promjenjiv ništa manje nego Protej, kako pripovijedaju grčke priče, i ništa manje raznolik umom nego onaj izgledom. Naposljetku pak napada i ovu veliku kulu. Ratne su pak sprave bile zlato; i to ne malo, da bi se moglo prezreti, nego ono koje je dosizalo svotu od trideset libara: a dar nije bio golo i otvoreno dar, da ne bi bio odbijen kao onaj koji rađa sumnju u pohlepu, nego ga je prikrivao privlačan i veoma vjerojatan izgovor, naime siromasi i ono što je bilo potrebno za potrebe bolesne braće. Time je pokušavao slobodna muža svesti u ropstvo. „A ako smatraš dobrim i milim dušama pobožnih ono što se od tebe, o izvrsni mužu, uvodi kao novotarija,” ja bih mu rekao, „zašto ne pustiš da ljubitelje privuče to samo po sebi i da vlastitom ljepotom budu pobijeđeni oni koji su ljubitelji lijepoga, nego novcem i darovima kitiš ono što se obično čini ružnima i nakaznima, kao što su tuđi ukrasi i vještine?”
48 Kad je dakle onaj velikan spoznao da se ono što čini ona malodušna i niska duša nepromišljeno sprema protiv njega, bio je, kako se pučki kaže, orao u oblacima, kao onaj koji se ne može ni uhvatiti ni pobijediti; nego uistinu radije hvata onoga koji se pretvarao. Jer zlato doduše ne odbija, da se ne bi možda činilo da nepromišljeno sumnja i da ne bi pružio kakvu prigodu za uvredu; nego dvostrukom štetom pogađa protivnika, ujedno ga lišavajući novca, premda je inače bio pohlepan, a ujedno mu pokazujući ispraznu i jalovu nadu kojom se vodio i koja nije imala ništa što bi pogađalo cilj. Nego lava za kojega je mislio da ga već ima u zamkama, kad ga je protiv sebe najžešće razdražio, sjajno je pokazao da je, kako stoji u poslovici, srna zapodjenula boj protiv lava. Jer kad je već došlo vrijeme i onaj od njega zatražio ispovijest vjere, te su bili nazočni oni koji su radi toga bili poslani, ovdje mi promotri vrlinu i jakost njegova duha. Jer sabravši sve građane pustinje zajedno i rekavši da je vrijeme da se ispuni ona proročka izreka koja nalaže da krotki postane borac, te ih opremivši za podnošenje borbi za pobožnost, pokazao se vođom, pokazao se vojnikom, mužem srčanim i hrabrim, i prvim u svemu, te se pismom sukobio s carem. I najradije bih se spomenuo i samih onih dokaza kojima je Teodozije pokazao da su očite trice ono što se od predloženoga činilo najsnažnijim; ali zbog opširnosti, gledajući na ono o čemu se sada radi (jer bi trebalo mnogo ruku i knjiga), spomenut ću se samo one slobode govora kojom se poslužio na kraju. Tako će se naime ukratko pokazati koliko je bio slobodan čovjek i onaj koji se nipošto nije mogao oboriti niti pritisnuti. Ovako pak glasi ono što je napisano.
a Odavde je očito da je pisac bio suvremenik sv. Teodozija, kao što smo gore rekli.
b To je onaj Anastazije koji je preuzeo carstvo za jedinoga konzula Olibrija godine Kristove 491. Da je pod njim živio sv. Teodozije Cenobijarh bilježi Suda pod riječju Anastasius.
c Prije nego što je preuzeo carstvo, dao je Eufemiju, kalcedonskom patrijarhu, ispovijest vjere potvrđenu svojim vlastoručnim potpisom. Ubrzo je ukinuo nepravedne poreze, besplatno dijelio službe, mnogo toga sjajno uredio, čime su njegovi počeci svima donijeli veliku nadu i očekivanje. Zato mu je papa Feliks III. pisao da se raduje njegovu uzdignuću na carstvo, kako svjedoči njegov nasljednik Gelazije u djelu Commonitorium ad Faustum, koji i u pismu poslanu samomu Anastaziju hvali revnost za pobožnost u privatnom životu, kojom je uvijek želio postati dionikom vječnoga obećanja itd. Njegovu pobožnost dok je još bio privatna osoba i ostale vrline hvali Kedren.
d Druge godine vladanja, Kristove 492, naredio je da mu Eufemije vrati vlastoručnu ispovijest vjere. Tako Kedren i Teodor Lektor, Collectanea, knjiga 2. Zatim je svakomu ostavio na volju koju god sljedbu želi prigrliti: Evagrije, knjiga 3, poglavlje 30.
e Slaže se grčki rukopis: τοῖς ἱεροῖς τῶν εν Νικάις πατέρον. Ali na oba je mjesta pogreška; treba čitati: „otaca koji su bili u Kalcedonu”, kao što pokazuju sljedeće riječi.
f O Acefalima je raspravljano 10. siječnja u djelu Vita S. Joannis Camilli Boni, broj 2, i u djelu Vita S. Agathonis. Kedren piše da je Anastazije bio u krivovjerju Acefala, ili Sinhita. Da je i izvorne spise Kalcedonskoga sabora uzeo sa žrtvenika, rastrgao i predao ognju, uči Nicefor, knjiga 16, poglavlje 23.
g Tako su protjerani u progonstvo carigradski patrijarsi Eufemije i Makedonije; čiji su sljedbenici bili pogođeni progonstvom, izgnanstvom, nepravednim optužbama ili zapljenom dobara.
✠