Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 11. siječnja

O sv. Teodoziju Cenobijarhu, kraj Jeruzalema u Judeji

DE S. THEODOSIO COENOBIARCHA. JUXTA HIEROSOLYMAM IN JUDÆA

Sadržaj (19)
  1. · § II. Pisci životopisa sv. Teodozija.
  2. § III. Njegova dob. Vrijeme smrti.
  3. § IV. Položaj samostana sv. Teodozija.
  4. Životopis iz Metafrasta,
  5. POGLAVLJE VII. Boravak u Jeruzalemu. Povlačenje u samoću.
  6. Vježbanje kreposti u špilji.
  7. Pristup učenika. Pobožna Bazilijeva smrt.
  8. Opskrba poslanom s neba.
  9. POGLAVLJE VI. Gradi se samostan.
  10. Dobrostivost prema siromasima, bolesnicima i gostima, božanski nagrađena.
  11. Sagrađene različite bolnice. Oslobođeni opsjednuti.
  12. Sagrađeni različiti hramovi. Vježbanje monaha.
  13. Njegova sveta čitanja i poticaji.
  14. Pismo sv. Teodozija caru i njegov odgovor.
  15. Revnost i progonstvo radi vjere.
  16. Rak čudesno izliječen, pšenica umnožena.
  17. Odvraćena opasnost od utapanja i pobačaja.
  18. XVIII. Poglavlje.
  19. Smrt, pokop, čudesa.

§ I. Rođendan za nebo sv. Teodozija, svete počasti.

Četvorica Teodozija proslavila su Crkvu u jednome stoljeću: dva cara i dva arhimandrita; oni prvi razboritošću, pobožnošću i revnošću za katoličku vjeru, a stariji i ratničkom hrabrošću; ovi drugi svetošću života i slavom čudesa. Obojici ovih potonjih javno je određeno štovanje bogoslužja u jedan te isti dan, prvomu gotovo samo od Grka, kao što smo gore rekli, a drugomu i od Latina. Onaj je bio iz Antiohije te je u Ciliciji osnovao i kod potomaka slavan samostan nazvan Na Hridi; ovaj je bio Kapadočanin i u Palestini je sagradio samostan o kojemu ćemo ubrzo govoriti; ovaj je bio mlađi, rođen nekoliko godina nakon smrti onoga prvoga, tako da je narodu tumačio Sveto pismo kad je car Teodozije II. preminuo god. 430. Sasvim je drugi od njih Eutihijanac Teodozije, od monaha pseudobiskup jeruzalemski, koji je živio u doba cara Marcijana, kako će se niže reći u životopisu sv. Eutimija 20. siječnja.

2 Rođendan za nebo, dakle, sv. Teodozija Cenobijarha na ovaj dan Grci ovako slave u Menologiju koji je izdao Kanizije: „Spomen sv. oca našega Teodozija Cenobijarha iz grada Marisa u Kapadociji.” Navodi se i u Horologiju te u menologijima kiteranskoga biskupa Maksima i mitilenskoga prokonzula Kristofora; također u grčkom kalendaru koji je izdao Genebrard i istim riječima kod Molanusa u dodacima Usuardu: „Jedanaestoga dana svetoga oca Teodozija Cenobijarha.” Martyrologium Romanum: „U Kapadociji, u selu Magarijasu, sv. Teodozija Cenobijarha, koji je mnogo pretrpio za katoličku vjeru.” Galezinije, slijedeći grčki Euchologion, navodi ga 10. siječnja: „U Grčkoj sv. Teodozija Cenobijarha. On je bio takve nevjerojatne uzdržljivosti da punih trideset godina nije okusio kruha, hraneći se plodovima palme i s malo mahuna; i tako, uskraćujući tijelu hranu, danju i noću hranio je dušu neprestanim razmatranjem nebeskih stvari.” Galezinija slijedi Martyrologium Germanicum.

3 O njemu Mineji navješćuju ovo: „Ovaj časni sv. otac naš Teodozije, rođen u kapadocijskom selu Mogarizu od veoma kršćanskih i pobožnih roditelja Proerezija i Eulogije, prigrlivši monaški život, obukao je svetu redovničku odjeću; pošao je u Jeruzalem, a odatle je otišao u Antiohiju, gdje se susreo s onim izvanrednim Šimunom Stilitom, koji mu je prorekao buduću svetost njegova života, kao onomu koji će postati pastir velikoga stada razumom obdarenih ovaca. Zatim je kod Longina, nekoga veoma hvaljenoga muža, u samoći poučen u božanskim stvarima, dosegao takvu uzdržljivost da je u tjednu samo jedanput krijepio tijelo hranom, a naposljetku punih trideset godina nije okusio kruha; jednako je tako i u drugim nastojanjima oko kreposti toliko napredovao da je, uspevši se do najvišega vrhunca pobožnosti, činio slavna čudesa. Neki je pokojni monah Bazilije bio položen u grob, a jedini ga je on s još jednim monahom vidio kako stoji uz braću i pjeva psalme. Bez ikakve podmetnute vatre zapalio je ugljevlje ondje gdje je trebao osnovati samostan. Ženu koja je došla k njemu oslobodio je od krvarenja. Iz jednoga zrna pšenice molitvama je napunio cijele žitnice. Dječaka koji je upao u duboku provaliju zdenca izvukao je nevidljivom nazočnošću. Spriječio je pobačaje plodova koji su, dok su nedonoščad izlazila na život, smrću bili istjerivani iz života. Zbog toga je njihovu majku, zbog takva stanja kao da je bila nerotkinja, učinio plodnom. Ogroman roj skakavaca otjerao je zapovjednom riječju. Istoku nadređenoga kneza Kerika učinio je neranjivim svojom haljinom od kostrijeti, kojom ga je ogrnuo umjesto oklopa. Usjeve oštećene žegom zemlje okrijepio je kišom isprošenom molitvama. Prorekao je strašno razaranje Antiohije potresom. Mnoge koji su doživjeli brodolom, dok su se borili s valovima, vidljivo je istrgnuo iz pogibelji. Postavši mnogima začetnikom redovničkoga života, preminuo je iz ovoga života ka Gospodinu. Njegov se svečani dan slavi u časnoj crkvi bl. Petra apostola.” Toliko Mineji. Ona koja se ovdje naziva ženom oslobođenom od krvarenja, u životopisu pod br. 58 navodi se da je bolovala od raka na dojci. Isto se to, uz izostavljanje ipak većine čudesa, čita u djelu Anthologion Grka, koje je odobrio Klement VIII.

· § II. Pisci životopisa sv. Teodozija.

Životopis sv. Teodozija iz Metafrasta izdao je Lipoman u 3. svesku, a iz njega Surije. Mnogo je toga iz njega Baronije upleo u 6. i 7. svezak svojih Anala. Mi ga donosimo sravnjena s grčkim rukopisom Vatikanske knjižnice i na više mjesta ispravljena. Isti postoji, ali sažet, na latinskom u životopisima Franje Haræusa i Lippelooa te u djelu Fasti Mariani; na talijanskom ga je izdao Gabrijel Flamma; na španjolskom naš Ribadeneira itd.

5 Za ova pak djela Baronije u bilješkama uz Martirologij tvrdi da su najdostojnija svakoga prihvaćanja, a u 6. svesku Anala, god. Kr. 511., br. 20, da su najtočnije opisana, premda od nepoznata, ipak zasigurno od pisca istoga vremena, tako da nema ničega što bi se s pravom moglo dovesti u sumnju, jer su sa svake strane postojana u istini. Da je pisac bio suvremenik, dokazuje ono što piše o caru Anastaziju pod br. 43: Izrodilo je jednom i naše vrijeme cara koji bijaše doduše prije (koliko se činilo) raj naslade, ali se naposljetku po djelima spoznao kao polje propasti, i naime jedan od onih pastira koji raspršuju i gube ovce stada te ih poje mutnom prevratnošću; i, da ispustim ostala njegova djela, ovo će doduše preuzeti vrijeme koje će slijediti nakon nas.

6 Baronije nagađa da je ovaj pisac bio monah Ćiril, koji je opisao djela sv. Eutimija, Sabe i Ivana Šutljivca. Tako god. Kr. 491., br. 14 piše: Ali vjeruje se da su istoga pisca i životopisi Teodozija Cenobijarha, kao i Kirijaka Anahoreta, presvetih muževa koji su se proslavili u ista vremena: no budući da nemaju natpisa s imenom pisca, navode se pod imenom onoga koji ih je posljednji izdao, Metafrasta, premda je on ta djela napisana u starini samo prepisao; i godine 511., br. 21: Premda se pisac po imenu smatra nepoznatim, smatram da je to ovaj isti Ćiril, koji kao što je spisima popratio životopise svetih Sabe i Eutimija te Ivana Šutljivca i drugih, tako nije dolično vjerovati da bi mimoišao Teodozija, kojega je imao pred očima, i propustio predati potomcima njegova preslavna djela, koja zbog svoje dostojanstvenosti nipošto ne smiju biti prekrivena šutnjom. Nagađam doduše da je neki nerazborit čovjek izbrisao ime pisca Ćirila, koji ga je, odnoseći to na Ćirila Jeruzalemskog biskupa, što se proslavio pod carem Konstancijem, lažno smatrao da se Ćirilu pripisuje povijest u kojoj se obrađuju događaji pod carevima Leonom, Zenonom i Anastazijem, ne znajući da je sam onaj o kojem je riječ, plemeniti povjesničar Ćiril i Palestinac, živio u ovo vrijeme.

7 Ovo Baronijevo nagađanje: Ćiril je bio sasvim mlad u ono vrijeme kad se sv. Saba godine 530. vratio s poslanstva poduzetoga caru Justinijanu, ne poživjevši dugo nakon toga. Tada su mu u Skitopolu pristupili Ćirilovi roditelji i za samoga dječaka isprosili blagoslov. Tako o sebi sam Ćiril u životopisu sv. Sabe kaže: Kad me veliki Saba ugledao, pozdravio i udostojao svoga blagoslova, reče ocu: „Ovaj je odsad moj učenik. Neka se dakle uči psaltiru, jer mi je potreban.” U životopisu sv. Kirijaka 29. rujna kaže se da je bio iz samostana Velikoga Eutimija i da je iz lavre Velikoga Eutimija došao u lavru bl. Sabe kako bi vidio biskupa Ivana Šutljivca, kojemu postaje nositelj pisama bl. Kirijaku, te da je od njega doznao djela sv. Eutimija i Sabe koja je napisao. Više 20. siječnja uz životopis sv. Eutimija. Ovo neka bude dovoljno da se spozna njegov redovnički zavjet i dob.

8 Mi pak smatramo da je pisac životopisa sv. Teodozija netko drugi od ovoga, već i zato što se u njemu nigdje ne spominje ni sv. Eutimije, niti barem sv. Saba, između kojega je ipak i sv. Teodozija, poznato je, postojalo najveće prijateljstvo i prisnost, kako će se pokazati niže u § 3. Nadalje, Ćiril je opširan u opisivanju okolnosti mjesta, vremena, drugova itd., čega se drugi jedva dotiče. Napokon, drugdje navodi samoga sebe i životopise koje je opisao, a ni u djelima sv. Sabe, gdje toliko puta spominje sv. Teodozija, ni najmanje ne naznačuje da je on sastavio njegov životopis.

9 Niže pod br. 40 kaže se da su mnogi, znameniti po učenosti, prigrlili pravilo sv. Teodozija, a pod br. 39 da su mnogi iz te škole izašli kao biskupi i pastiri Crkve te predstojnici raznih samostana. Zašto ne bi netko od njih opisao preslavne kreposti svoga učitelja i najboljeg oca? Da se to dogodilo nedugo nakon njegove smrti, možda pod njegovim nasljednikom, pokazuje navedeno mjesto u kojem se nabrajaju i oni koji su poučeni stegom sv. Teodozija i oni koji su poučeni stegom njegova nasljednika. Među Teodozijevim učenicima bio je Julijan, kojega je veliki Teodozije, kako se čita pod br. 71, uvijek imao za druga u životu koji valja provoditi po Kristu, te je želio s njim ljubovati mudrost i imati ga za druga u samoći. Da je ovaj pisac iz njegova pripovijedanja, ili možda i iz njegovih zapisa, crpio ne malo toga, smije se nagađati iz onoga što se govori u 16. poglavlju, br. 71. Bijaše pak Julijan velik muž i učenik dostojan tolikoga učitelja, koji je još za njegova života postao biskupom Bostre te je, jer nije htio pristati uz krivovjerca Severa Antiohijskog, bio prisiljen dragovoljno pobjeći, kako piše Evagrije u 3. knjizi, pogl. 33. I on je sam onaj čiji životopis, odnosno radije čudo otrovane čaše koju je, načinivši prije znak križa, neškodljivo ispio, pripovijeda u 94. poglavlju djela Pratum Spirituale Ivan Mosh; koji se i sam, kako se prenosi u predgovoru djela, u početku odrekao svijeta u samostanu sv. oca našega Teodozija, opata i arhimandrita svih cenobija, odnosno samostana koji su u Jeruzalemu, na čijem groblju počivaju njegove relikvije prenesene iz Rima, gdje je preminuo. Jest pak, kako se ondje dodaje, mjesto groblja špilja u kojoj su, ovdje pokopan, kad su mudraci prevarili Heroda, prema proročanstvu Evanđelja, oni otišavši odande, dok su se vraćali u domovinu, prenoćili. U ovoj špilji sveti otac naš Teodozije, pošto je dovršio borbe redovničkoga života, obdaren je milošću izgonjenja demona: i ne samo u ovom vremenitom i kratkom životu, nego ih i nakon smrti izgoni sve do današnjega dana, na slavu i hvalu Krista pravoga Boga i Spasitelja našega, komu slava u vijeke vjekova, Amen. Ovo stoji u Pohvali piscu iz grčkih rukopisa, koju je u kasnijem izdanju na početak stavio naš Rosweyde, a za koju slutimo da ju je nakon smrti samoga Moska sastavio neki monah istoga cenobija. Mnogo se toga iz njega navodi u Focijevoj Biblioteci, odsjek 199. Ono pak što se ovdje prenosi o mudracima, pokopu i vlasti sv. Teodozija nad demonima, isto se čita u životopisu pod br. 9, 10 itd., za koji se već i po tome smije nagađati da je bio napisan davno prije, jer inače Mosh ne bi spominjao njegove kreposti da već u svačijim rukama nije bila knjižica napisana o njima.

§ III. Njegova dob. Vrijeme smrti.

Kao što je Ćiril bio marljiv i točan u bilježenju računanja vremena, tako ga je ovaj pisac gotovo zanemario, zadovoljivši se time da pod br. 84 kaže samo ovo: da je sv. Teodozije preminuo pošto je proživio sto i pet godina i malo više. Iz toga će se, ako je poznata ili godina rođenja ili godina smrti, lako izvesti ostalo. Najprije valja istražiti vrijeme smrti (jer je pomnije opisano ono što je učinio ponajviše kao starac). Nadživio je sv. Teodozije cara Anastazija (br. 33), koji je umro god. Kr. 518. Prorekao je potres u Antiohiji (br. 76) nekoliko dana prije nego što se dogodio, god. Kr. 526. Njegovu pokopu (br. 87) nazočio je Petar III., toga imena jeruzalemski patrijarh, koji je naslijedio Ivana II., umrloga god. 524., 22. travnja, 2. indikcije, a svoj je posljednji dan sklopio god. 546. Ovo je iz životopisa. Nicefor Kalist u 17. knjizi djela Hist. Ecclesiast; pogl. 24, piše ovako: Dok je Justinijan još upravljao carstvom, bijahu na životu i onaj veliki Saba i preslavni Teodozije, poglavari pustinje. No prvi je Teodozije prešao k Bogu. Saba pak, proživljavajući tada devedesetu godinu, kao poslanik elijanskoga biskupa ponovno je pošao u Carigrad Justinijanu, kolebajući se u krhkoj i posve nemoćnoj starosti. Samarijanci su naime, postavivši sebi nekoga Julijana za kralja, oholo nanijeli veoma mnoge nepravde kršćanima itd., što je Nicefor preuzeo iz životopisa sv. Sabe, gdje to Ćiril prenosi ovako: Kad je pak Justinijan već preuzeo carstvo i prihvatio upravljanje državom, bl. Saba proživljavaše 91. godinu, a božanski je Teodozije već bio dočekao kraj života. Narod pak Samarijanaca koji je bio u Palestini, postavivši sebi za kralja nekoga Julijana, koji i sam bijaše Samarijanac, činio je mnoge nepravde kršćanima itd. Naš Petavije u 13. knjizi djela de Doctrina temporum piše da su god. Kr. 529., u mjesecu lipnju, pobunjeni Samarijanci i Židovi postavili ovoga Julijana za kralja te da su ga zatim Justinijanove čete pogubile zajedno s njegovim pobunjenicima. Sljedeće godine 530. navodi poslanstvo sv. Sabe Justinijanu, u koje je vrijeme sv. Saba proživljavao 91. godinu života, jer je rođen pod 17. konzulatom Teodozijevim, to jest godine Kr. 439., kako je očito iz Ćirilove tvrdnje na početku životopisa sv. Sabe. Preminuo je dakle sv. Teodozije ovoga 11. siječnja godine Kr. 529., prije započete pobune Samarijanaca, druge godine vladavine Justinijanove, koji je naslijedio ujaka Justina preminuloga godine 527., 1. ili 2. kolovoza (pisci se razilaze), pošto ga je on sam prije kalenda travanjskih, u četvrtak, na Večeru Gospodnju, proglasio carem. Za njegove je vladavine sv. Teodozije poživio još godinu dana, pet ili devet mjeseci. U to je vrijeme Kirik izvojevao pobjedu nad Perzijancima, odjeven u kostrijet sv. Teodozija i unaprijed ohrabren njegovom opomenom, kako se kaže pod br. 73 i 74. Kad je to tako utvrđeno, sv. Teodozije rođen je godine Kr. 423., a otišao je iz domovine, pošto je dugo čitao Sveto pismo puku, br. 4, u 28. godini života, godine Kristove 451., dok se okupljao Kalcedonski sabor.

11 Baronije u 7. svesku djela Annal. Eccl. pod god. Kr. 532., br. 21 smatra da je Teodozije sklopio posljednji dan dugo nakon sv. Sabe te da je živio još u vremena rimskoga prvosvećenika Agapita; i stoga da posve treba ispraviti ono što je dodano u Sabinim djelima, da je Teodozije preminuo prije toga dana. Tako Baronije. Ali kako dokazuje da je to dodano Djelima? On sam u 6. svesku, god. Kr. 475., br. 43 nazvao je ovoga Ćirila marljivim i ljubiteljem istine, glasovitim povjesničarom onih vremena. A god. Kr. 491., br. 5 nazvao je njegovu povijest vrijednom znanja i sukladnom Crkvenim analima; osobito jer ju je, kaže, napisao monah Ćiril, učenik onoga divnog Eutimija, koji je živio u ova vremena. Neka mi bude dopušteno bez zavisti reći da nakon sv. Atanazija i Jeronima nisam našao nikoga tko je s većom vjernošću napisao djela presvetih muževa, raspoređujući ih i točno razlikujući po vremenima, nego što je to učinio sam Ćiril, dok je ono što je sam vidio ili doznao iz pripovijedanja svetih muževa izvrsnih u svakoj čestitosti, bez ikakve lake sumnje u laž, predao potomcima čistu istinu kao presveti poklad, naime djela Eutimijeva, a isto tako i Sabina te Ivana Šutljivca. Zašto dakle ne bismo neokrnjenu i netaknutu prihvatili ovu povijest tolikoga pisca, koju su i oci II. nicejskoga sabora, na prvoj sjednici, časno naveli?

12 Razlog za ispravljanje ovih Djela izvodi u 7. svesku, godine Kr. 536., br. 1, gdje, navevši iz Carigradske sinode pod Menom, 1. sjednica, molbu monaha predanu papi Agapitu protiv Antima, Severa i ostalih krivovjeraca, dodaje: Među ostalima bilo je nazočno i poslanstvo onoga velikog Teodozija Cenobijarha, o kojemu je gore izneseno mnogo toga najdostojnijega hvale što je učinio za vjeru. Čita se naime da je prezbiter njegova samostana Hezihije potpisao istu molbu kao Teodozijev poslanik. Bio je doduše još na životu sam Teodozije, o kojemu se u njegovu životopisu, nakon drugih borbi poduzetih za pravovjernu vjeru, čita ovo: Kad su o njemu (to jest o Teodoziju) doznali i onaj koji je lijepo držao stolicu staroga Rima (a to bijaše Agapit) i onaj koji je upravljao antiohijskom stolicom, Efrem ili Efraim, i oni su sami pucima propovijedali pravu vjeru. U tome je mnogo toga sastavljeno na pohvalu ovoga Blaženika, što donosi ne manju slavu onima koji su pisali negoli onomu koji je bio hvaljen, jer pohvala nije bila radi dodvoravanja, nego posve po istini. Tako Baronije. No niti se za papu Agapita niti za patrijarha Efrema kaže da su hvalili živoga sv. Teodozija; nego, budući da se njegova borba s carem Anastazijem za pravovjernu vjeru, započeta već davno prije, spaja s ovom pohvalom ondje pod br. 53, čini se da je molba koju su predali njegovi nasljednici pružila prigodu da se pohvali ne tako davno preminuli Teodozije, njihov najpobožniji otac i utemeljitelj samostana. Agapit je izabran 2. lipnja godine 535., a umro je sljedeće godine.

13 Zatim je teško dokazati da je ovaj Hezihije (koji se naziva Izihije, Isihije) bio poslan od bl. Teodozija tada još živućega, a ne radije od njegova nasljednika Sofronija. Tako se naime na 1. sjednici iste sinode, u molbi koju su nakon Agapitove smrti predali isti monasi, potpisuje: Hezihije, po božanskom milosrđu prezbiter i monah samostana blaženoga opata Teodozija, zamjenik Sofronija, prezbitera i arhimandrita istoga samostana i prvoga cijele jeruzalemske pustinje, sa svima ovima koji su sa mnom poslani, jeruzalemskim arhimandritima u ovaj kraljevski grad, koji nastupaju u ime svih arhimandrita i monaha koji nastanjuju samu pustinju i tri Palestine, koji su zajedno sa mnom molili; potpisao sam uz pristanak svih i predao. Štoviše, ovaj Hezihije, koji je s đakonom Polieuktom i monahom Julijanom, obojicom pitomcima istoga samostana bl. Teodozija, nazočio onoj sinodi, naziva se čas poslanikom (Ambasiator), kao na 2. i 4. sjednici, čas priorom, kao na 5. sjednici, čas i arhimandritom, kao na 1. i 5. sjednici, bilo zato što je već bio poglavar drugoga cenobija podložnoga onom Teodozijevu, bilo što je naslijedio umrloga Sofronija, pa su prepisivači u primjercima dodali naslov arhimandrita. Na čelu ovoga samostana bio je arhimandrit Grgur u vrijeme cara Tiberija oko god.

Kr. 580., kojega spominje Ivan Mosh u 92., 93. i 94. poglavlju djela Pratum Spirituale. U Pohvali Ivanu Moshu, kad je njegovo tijelo godine 619. ili početkom 620. (kako se zaključuje iz početka 8. indikcije) bilo preneseno iz Rima u ovaj samostan, spominje se njegov predstojnik Juraj, možda nasljednik onoga Grgura.

14 Ovo smo o dobi sv. Teodozija raspravljali kao u čarkanju, pomalo bojažljivo jer je protiv mišljenja velikoga pisca Crkvenih anala, ali ipak nigdje ne stavljajući čvrst korak osim na čvrsto tlo: kad nam se pružio nov dokaz kojim bismo učvrstili svoje nagađanje, i to takav da smatramo kako se ne može oboriti. Jer životopis sv. Sabe koji je izdao Metafrast, dosad ovdje od nas navođen, a koji ćemo i niže ponovno navoditi jer je u svačijim rukama, pronašli smo u starom kodeksu, napisanom prije godine Kristove 1034., preveden na latinski prije vremena samoga Metafrasta: iz njega smo kako primijetili da je onaj objavljeni životopis Metafrast pomalo tu i tamo proširio, tako i doznali godinu i dan smrti sv. Teodozija. Tako naime stoji: Na početku pak devedeset i prve godine života oca našega Sabe, gore spomenuti blaženi Teodozije, već star i pun dana, ostavljajući ovaj zemaljski život, prešao je na nebo, mjeseca siječnja, jedanaestoga dana, sedme indikcije. Njega je u upravljanju samostanom naslijedio Sofronije, posve savršen u monaškim djelima. Nakon preminuća pak opata Teodozija, navalivši Samarijanci, pobuniše sav narod Palestine, čineći mnoga bezakonja, pljačkajući i paleći crkve, ubijajući kršćane bez ikakva milosrđa, te su svu pokrajinu predavali ognju. Došavši pak u Neapol i silno se uzoholivši, postaviše sebi za cara nekoga Julijana; i provalivši u grad, ubiše biskupa, muža puna svetosti, imenom Mamona. Slično su i neke uhvaćene prezbitere, rastrgane raznim mukama, predavali ognju; a putove koji su se nazivali kraljevskima učinili su neprohodnima za kršćane.

§ IV. Položaj samostana sv. Teodozija.

Ono što se gore u § 1, br. 2 i 3 u martirologijima navodi kao sjedište sv. Teodozija, Kapadocija, Grčka i selo Magariassus (koje se u Antologiju piše μωγαρισσός, u rukopisnom životopisu Vatikanske knjižnice μωγαρισσός, u Menologiju Marissus), ne valja shvatiti tako kao da je ondje ili preminuo ili proveo glavni dio života; nego zato što je oko god. Kristove 423., kako rekosmo, ondje ugledao svjetlo dana, bio odgojen, živio do 28. godine života i tumačio puku Sveto pismo.

16 Odande je godine Kristove 451., dok se u Kalcedonu slavio IV. ekumenski sabor, pošao u Jeruzalem, ondje boravio nekoliko godina i udahnuo duh samotničkoga života. Otišao je stoga u neku obližnju pustinju, koju Ivan Mosh u djelu Pratum spirituale, pogl. 92. i 103., naziva pustinjom svetoga grada Krista Gospodina našega. Ovdje je nastanio onu špilju u koju su se, prema predaji, sklonili mudraci pošto su se u Betlehemu poklonili Kristu, kad im je anđeo zapovjedio da se drugim putem vrate u svoje pokrajine. Mosh u 103. poglavlju uči da se u tu špilju silazilo po osamnaest stuba.

17 Potaknuti zatim glasom o njegovoj svetosti, drugi su se podložili njegovoj stezi i pružili prigodu da se ondje sagradi preslavni cenobij. Pomolivši se da mu se s neba pokaže mjesto gdje treba podići taj samostan, po božanskom nadahnuću napuni kadionicu ugljenom, stavi tamjan bez vatre te je nosi posvuda po judejskim pustinjama: prijeđe na obale Mrtvoga mora; kako pokušaj još nije uspijevao, vrati se k špilji: priđe i gle, vidi dim kako se uzdiže iz ugljena: položi temelje te sagradi crkvu i samostan, koji je poslije, proširivši međe, učinio golemim podigavši u njemu četiri crkve, kako se kaže pod br. 37. Prvi i glavni njegov dio kod špilje naziva se u životopisu sv. Sabe Katizma ovim riječima: Teodozije se već bio povukao iz crkve koja se zove Katizma i u dijelu lavre koji gleda prema zapadu podigao je samostan koji je odgovarao zajedničkom životu, udaljen od lavre (sv. Sabe) trideset i pet stadija, to jest gotovo jednu i pol belgijsku milju, odnosno četiri tisuće koraka.

18 Lavrom su otprilike u ovo vrijeme nazivali monaške nastambe ili ćelije, koje su razlikovali dodajući vlastita imena, kao lavra sv. Eutimija, sv. Sabe, Faran itd. Čini se da njezino podrijetlo valja izvesti od rijeke Lavre, koja je dala ime susjednom kraju pokraj kojega protječe i samostanima sagrađenima u njemu. O toj se lavri u životopisu sv. Kirijaka 29. rujna piše ovako: Božanski Kirijak ponovno dođe u onaj dio pustinje u kojem nijedan anakoret nije ni boravio niti ikada prije toga prošao. Stanovnici su pak to mjesto nazivali Susakim, i u njemu se stječu obje rijeke, i nove Lavre i Suke, najveće i najdublje od onih koje poznajemo. Pripovijeda se pak da su to one o kojima je David rekao Kristu: Ti si isušio rijeke Etanske.

19 Sv. Izidor Peluziot, upitan o ovome mjestu od đakona Epifanija, odgovara ovako u 2. knjizi, 66. pismo:

Etan bijaše mjesto u Palestini natapano rijekama, bogato stablima i plodovima te zbog obilja krupnih životinja i riba prikladno za lov itd. Zatim navodi svjedočanstvo Josipovo, čije su ovo riječi u 8. knjizi djela Antiquit. Judaic; pogl. 2: Bijaše pak udaljeno od Jeruzalema za razmak od dva shenija neko imanje, imenom Etan, ugodno i bogato vrtovima i dovedenim izvorima: u nj je rado izlazio (odnosno volio je izlaziti) Salomon. Jest pak shenij, σχοῖνος, egipatska mjera za zemlju koja sadrži šezdeset stadija, prema svjedočanstvu Herodotovu u 2. knjizi, pogl. 6, premda Plinije u 12. knjizi, pogl. 14 kaže četrdeset stadija; gdje ipak Budé u djelu Annotat. priorib. in π. sluti na pogrješku u brojkama. Bilo je dakle ovo mjesto udaljeno od Jeruzalema, prema Herodotovu računu, sedam tisuća i pet stotina koraka, odnosno dva i pol sata hoda. Slaže se djelo Peregrinatio Hierosolymitana Kristofora Radziwilla, koji je, izašavši izvan Ribljih vrata i prešavši tri velike milje, stigao do samostana sv. Sabe, koji i danas postoji; izašavši iz njega oko ponoći, noćnim je putovanjem prešao tri tisuće koraka i u zoru ugledao Asfaltno more, do čije je obale stigao u drugi sat dana. Treba pogledati Adrichomiusa, koji ga smješta južno od Herodija, između Herodija i Tekoe. Od ovoga je samostan sv. Teodozija bio udaljen jednu i pol milju prema zapadu, bliže Jeruzalemu; kako zahtijeva viđenje koje se u njemu ukazalo sv. Sabi, pokazujući Potok koji teče od Siloe prema jugu i navješćujući da nastani špilju Potoka koja gleda prema istoku. Ovaj Siloe, odnosno kupalište, u odnosu na Jeruzalem prema jugu, ulijeva se u Cedron, u puku zvan Potok; on, povećan potočićima i izvorima, tekući kroz ravnice pustinje prema istoku u Mrtvo more, biva upijen. U taj se Potok ulijevaju spomenute rijeke Lavra i Suka, a na njegovu se ušću nalazio Susakim sv. Kirijaka, smješten devedeset stadija od lavre sv. Sabe. Toliko o položaju i lavre sv. Sabe i samostana sv. Teodozija.

20 Kaže se (u životopisu sv. Sabe) da je u njemu plod nauka preslavnoga Teodozija ubrala blažena carica Eudokija, supruga pokojnoga Teodozija II., kad se odrekla eutihijanskoga krivovjerja, koje je bila usisala od lažnoga monaha Teodozija, te kad ju je Šimun Stilit uputio sv. Eutimiju, zajedno pohodila sv. Teodozija: preminula je ona godine Kr. 460. O njoj se govorilo u bilješkama uz životopis sv. Šimuna Stilita koji je napisao Metafrast 5. siječnja, pogl. 12., slovo h, a opširnije će se govoriti u životopisu sv. Eutimija 20. siječnja. Ovaj samostan sv. Teodozija, od njegove smrti uvijek tako nazivan, imao je preslavne branitelje pravovjerne vjere, kojima je pred ostalim palestinskim samostanima pripadalo najviše prvenstvo kod careva i na saborima. Njihove kreposti češće hvali Ivan Mosh u djelu Pratum spirituale, ponajviše u 3., 22., 23., 92. i dvanaest sljedećih poglavlja, te u 109., od kojih neka pogrješno nose naslov samostana sv. Teodozija na Hridi u Ciliciji, kao poglavlja 93. i 99., što je čudno da nitko dosad nije primijetio.

§ V. Prisnost sv. Sabe i Teodozija.

Pisac životopisa sv. Teodozija ne navodi ni samo ime sv. Sabe. U njegovu životopisu Ćiril opširnije hvali prijateljstvo obojice. Pristupi Sabi, kaže, neki monah imenom Anto, muž prijatelj kreposti, koji je i sam dugo vremena boravio s velikim Teodozijem... Ovaj se u latinskom životopisu naziva Flor. Tada je najprije po Božjoj providnosti ovaj Saba postao poznat bl. Teodoziju, pošto je za to njihovo poznanstvo lijepo posredovao Anto. Zatim pak Saba započinje i samotnički život te u njemu osniva lavru. Bila je to godina Kristova 477.

22 Božanski Saba (nastavlja ondje Ćiril), ako bi koga od onih koji su se odricali svijeta vidio takvim da mu naime lice još nije bilo obraslo bradom, slao ga je Teodoziju, koji je one koji su bili poslani veoma rado primao i na svaki način nastojao voditi brigu o njima, ugađajući onomu koji ih je poslao: bijahu naime međusobno povezani velikom ljubavlju božanski Saba i ovaj bl. Teodozije; i svaki je od njih volju drugoga pretpostavljao svojoj volji, štoviše, smatrao je da je volja drugoga njegova vlastita, jer ih je Kristova ljubav tako sjedinila i uvjerila da isto misle. To je pak bilo slavljeno u govoru sviju, te su ih Jeruzalemci smatrali i nazivali drugim apostolskim parom. Njima je nadbiskup, Salustije kažem, koji se imao usavršiti u Kristu, povjerio poglavarstvo nad čitavim zborom monaha, ne zato što bi oni sami poželjeli tu stvar, nego su radije bili izabrani od monaha te su to poglavarstvo primili kao nagradu za krepost. A na koji su način došli do te uprave, reći ću ukratko.

23 Kad su Elpidije i Ilija, nasljednici velikoga Pasariona, preminuli iz ovoga života, uprava je zatim prešla na Lazara. Tako i na Geroncija. Kad je on umro, briga za braću povjerena je Anastaziju. Dok su dakle oni, Lazar kažem i Anastazije, bili na čelu uprave, prilike monaha bile su veoma nemirne i potresane najvećim valovima. Budući da su dakle ovi koje spomenusmo, Lazar kažem i Anastazije, vodili malu ili nikakvu brigu o monaškom savršenstvu, a bili su svom dušom i umom okrenuti nekim svjetovnim brigama i novčanim dobicima; osobito kad je Anastazije tada nakon Zenona preuzeo carstvo, a raskoli s najvećom bestidnošću i razuzdanošću govorili protiv Crkve. Kad je dakle tada božanski Salustije (bijaše pak on jeruzalemski patrijarh) odlučio osloboditi braću iz one oluje, najprije je odredio da im na čelu bude Marcijan, kojega sam već spomenuo, i da preuzme upravljanje njima. Kad je pak prošlo nešto vremena, razbolio se božanski Salustije i tjelesno je bio loše: k njemu pak dođoše svi koji bijahu u pustinji, a on zajedničkim glasom onih koji su se zajedno okupili odredi da samostanima koji bijahu oko svetoga grada budu na čelu Saba i Teodozije, oni koje vam pokazuje ovo pripovijedanje. Od toga su dakle vremena Teodozije bio na čelu onima koji su živjeli u zajednici, a Saba onima koji se ni s kim nisu sastajali i bijahu posve odvojeni. Dodaje se Salustijeva smrt tako da se čini kako mu je ta bolest bila smrtonosna. Preminuo je godine Kristove 513.

24 Kad je jeruzalemski prvosvećenik Ivan pozvao Sabu na gozbu, budući da je zajedno bio nazočan i askalonski biskup Antonije, koji bijaše nadbiskupov brat, pošto su Sabu posjeli u sredinu među sobom, prijateljski su mu nazdravljali te su ga prema svojim snagama nudili i gostili. Ali ni Svecu pak ruke nisu bile besposlene, nego je, kako je i dolikovalo, uklonivši svako pretvaranje i prijetvornost, jeo što je bilo izneseno. Bio je pak nazočan i božanski Teodozije, koji mu bijaše velik prijatelj i prisni drug, kako sam već često rekao: on, želeći kao nekakav začin ubaciti za stol neki lijep i ugodan govor, veoma uljudno i duhovito dobaci rekavši da je božanski Saba toliko gladan da ni vi obojica, govorio je, koji ste dovoljni da zajedno hranite čitavu Palestinu, ne biste mogli do sita nahraniti njegov trbuh. Takvo je i tako snažno i krepko tijelo dopalo plemenitoj duši bl. Sabe. Bijaše pak obdaren najvećom skromnošću te blage i susretljive ćudi. I za sastanak s njim otvarao se lagan pristup: bijaše pak u razgovoru ugodan i po ćudi najpriprostiji, a u razboritosti najpostojaniji, čuvajući kod sviju nehinjenu i iskrenu ljubav. Bijaše pak veoma privržen Teodoziju, tako da su svakodnevno dolazili jedan drugomu i među sobom raspravljali o kreposti, te bijahu obojica poput svjetlila svima koji su prigrlili monaški život. Ali onaj je doduše preuzeo poglavarstvo nad onima koji su provodili zajednički život, a ovaj, Saba kažem, nad onima koji su provodili život odvojen od zajednice i tih. Zasigurno se kaže da je bl. Saba uljudno često govorio božanskom Teodoziju da je on poglavar dječaka, a sam da je poglavar poglavara, ὡς ἐκεῖνος μὲν παίδων, αὐτὸς δὲ ἡγουμένων ἡγούμενος εἴη. Jer on je naime primao samo odrasle, a onaj i golobrade i eunuhe, kako se o njima kaže niže.

25 Ništa manje nije zablistalo jedinstvo duša u obrani katoličke vjere protiv nasilja krivovjeraca. Tako kad je spomenuti Ivan, pošto je bio protjeran Ilija, od Cezarejca Olimpija bio nametnut na jeruzalemsku stolicu jer se činilo da će prihvatiti Severovo zajedništvo, a podvrgnuti anatemi Kalcedonski sabor, tada bl. Saba, kojemu je, kako je ubrzo očito, sv. Teodozije bio drug, uzevši svetu vojsku monaha i susrevši Ivana, zaklinje novoga patrijarha i izjavljuje mu da ne prima Severa u zajedništvo, nego da radije brani Kalcedonski sabor i za njega se izloži pogibelji sve do krvi. Što on doista i čini, poštujući prosvjed otaca i posve zaboravivši dogovore s Olimpijem. Zatim, na razne načine uznemirivan od poslanoga vojvode Anastazija, u crkvi sv. Stjepana oprezno, mimo očekivanja nazočnoga vojvode, ispovijeda katoličku vjeru. Odmah se dakle Ivan popne na propovjedaonicu, držeći objema rukama Sabu i Teodozija, branitelje pobožnosti. Pošto je pak malo zastao, učinilo mu se da čuje mnoštvo kako tiho šapće i govori da anatemom valja udariti one koji ne misle ispravno. Kad je on to prihvatio kao nekakav božanski znak i srce mu se ispunilo smionošću, jednim glasom s mnoštvom izgovori: „Ako tko misli ono što misle Eutih, Nestorije, Sever i Soterih, biskup Cezareje Kapadocijske, neka bude anatema.” Tada vojvoda osjeti prijevaru te se, pobojavši se jednodušne suglasnosti puka, zadovoljio time da se u tišini povuče i pobjegne, te ode u Cezareju.

26 Isto se navodi na 1. sjednici VII. ekumenskoga, odnosno II. nicejskoga sabora, gdje se sv. Teodozije stavlja na prvo mjesto: ἔχων Ἰωάννης μεθ' ἑαυτοῦ Θεοδόσιον καὶ Σάββαν, τοὺς τῶν μοναχῶν κορυφαίους καὶ ἡγεμόνας. A latinski životopis Sabin, nakon anatema koje je izrekao patrijarh Ivan, dodaje: Govoreći to, siđoše. I ponovno opat Teodozije, okrenuvši se puku, velikim glasom ovako izreče: „Tko ne prima četiri sabora kao i četiri evanđelja, neka bude anatema.” Pošto je to tako obavljeno, vojvoda, silno se uplašivši mnoštva monaha, pobježe u Cezareju. Konzul pak (Zaharija, carev nećak), vezujući se mnogim prisegama, ovako je govorio časnim ocima rekavši: „Došao sam ovamo ne zato da bih htio pristati uz Severa, nego da bih mogao zaslužiti vaše zajedništvo.” Rekavši to, darovao je sto funti zlata svetom Uskrsnuću, svetoj Kalvariji sto i svetom Križu sto. Povrh toga dao je sto časnomu Teodoziju i svetom ocu našemu Sabi drugih sto funti zlata da se razdijele monasima koji bijahu po pokrajini. Car pak Anastazije, čuvši što se dogodilo u Jeruzalemu, razmišljaše i donese odluku da nadbiskupa Ivana, Teodozija i Sabu osudi na progonstvo.

27 Napokon na prijateljstvo obojice i blizinu samostana ukazuju razni monasi poslani iz jednoga u drugi. Tako je neki, imenom Jakov, kojega je Saba istjerao iz samostana jer se iz nepromišljene revnosti uškopio, primljen posredovanjem sv. Teodozija; kad mu je bilo zapovjeđeno da siđe k njemu i kad ga je pozdravio, pobožno je usnuo. Također je nekoga Afrodizija, kojega je sv. Teodozije istjerao jer je udarcem šake ubio mazgu, primio u svoj samostan sv. Saba i dopustio mu da prije smrti siđe k sv. Teodoziju kako bi od njega zadobio oproštenje. K tomu sv. Saba, kad je doznao da su dvojica od njegovih monaha, koji su stanovali u Kuli samostana što ju je sagradila carica Eudokija, upala u nestorijansko krivovjerje, ishodio im je mjesto u zajednici sv. Teodozija, a za upravitelja Kule postavio je Ivana Bizantinca, izvrsna u ćudoređu i nauku.

Životopis iz Metafrasta,

NAPISAO NEPOZNATI SUVREMENIK, sravnjen s grčkim rukopisom Vatikanske knjižnice.

Rođenje sv. Teodozija, odgoj, hodočašće sv. Šimunu Stilitu.

Među godišnjim je dobima doduše proljeće najugodnije, među zvijezdama je pak sunce najljepše, a među životopisima najbolji je i životopis velikoga Teodozija. Teodozija, kažem, koji je pokazao da ime nije samo ime, nego ga je priveo istini stvari; kao onaj koji je ljudima uistinu viđen kao Θεοῦ δόσις, to jest dar Božji, i zajednički uzor cjelokupnoga života koji je obuzet ljubavlju prema kreposti: iz kojega bi ga razloga uistinu pravednije bilo nazvati Cenobijarhom negoli zato što je bio na čelu cenobija. Jer ovo mu je doduše više vlastito, a drugo pripada i mnogim drugima; i ovo doduše pokazuje blaženstvo vladanja, kako je uistinu i bilo, dok drugo ima nesiguran svršetak i još neočitovan ishod. Tko je pak on bio od početka, od kojih je roditelja potekao i kako se upustio u duhovne borbe, valja najprije izložiti; a zatim govoriti o njegovu samostanu, koji zajednički opjeva svaki jezik, te o drugim njegovim djelima govoriti prema snagama, niti opterećujući uši neumjerenim govorom, niti pak prevelikom kratkoćom u onome što je prikladno nanoseći štetu plemenitim dušama.

2 Blaženoga Teodozija rodilo je neko selo, imenoma Magariassus, smješteno u pokrajini Kapadočana: ono je tada doduše bilo mnogima nepoznato i neznatno, a sada je gotovo svima poznato zbog njega. Dolikovalo je naime da on radije bude uzrok sjaja domovini i roditeljima negoli da oni donose ures i slavu Teodozijevu životu. Bijahu mu pak roditelji i pobožni u pravom štovanju Boga i po ćudoređu bogobojazni i Bogu mili: oni su već i samim imenima najbolje označavali dobar život i plemenitu ćud. Otac se naime zvao Proerezije, a Eulogija ona koja ga je rodila. Ona je poslije također prigrlila monaški život, kao ona koja je povod ovoj dobroj odluci pronašla u dobrom životu predragog sina, te je imala za duhovnoga oca onoga komu je sama bila majka po tijelu: primivši s pravom umjesto tjelesnoga rađanja duhovno preporođenje. I ako je sinu teško uzvratiti dostojnu zahvalnost roditeljima koji su začetnici njegova postojanja, zašto i ovdje ne bi bio uzvišeniji onaj koji je majci bio uzrok da joj bude dobro?

3 Potekavši dakle od njih, plemenita i blažena biljka, pobožno se i bogobojazno hrani i raste istodobno u tjelesnoj i duhovnoj dobi, i posve onako kako je dolikovalo onomu koji se od takvih rodio i takvim će i postati. Kad je pak već dosegnuo onu dob koja promišlja i rasuđuje, odmah je pokazao čemu je njegova duša sklona, ne ljubeći novac ni tijela, što su doduše klicanja i izdanci neplemenite i neispravno odgojene mladosti, poput ždrijebeta koje se nimalo nije naviknulo na uzdu i zemlje kojoj nisu dopale ruke i trudovi ratara; nego rađajući ljubav prema mudroljubnom životu i želeći vidjeti sveta mjesta na kojima je Stvoritelj svega i Bog podnio muke spasonosne za čitav svijet, poštujući svakako same te Kristove muke, da ih sam ne bi smatrao tako malenima da zbog tjelesnoga napora, popuštajući dokolici i lijenosti, ne dođe na ona sveta mjesta; želeći osim toga prihvatiti i samoću, izvrsnu pomoćnicu u mudroljublju, i prigrliti posve samotnički i tih život. Nije naime žudio za imenom koje laže o istini koja je u stvarima. A što mu je bio povod ovoga hodočašća, želi već izložiti govor.

4 Vješt je u čitanju božanskih Pisama bio preslavni Teodozije ako ijedan drugi. Rado su ga naime slušali, ne samo zato što je u tome bio lijepo upućen, nego i zato što je svima ulijevao žarku čežnju, i to zbog umjerenosti ćudi i čednosti, od koje ništa drugo više ne dolikuje mladićima. Stoga mu je dakle bilo povjereno da puku čita svete knjige. Čitajući ih skladno i marljivo, dok je katkada slušao Boga kako zapovijeda Abrahamu da izađe iz svoje zemlje i rodbine, a katkada i da je napuštanje domovine, kuće, roditelja i braće radi njega, kako govore sveta evanđelja, onima koji su tako učinili uzrok vječnoga života; čitajući to i ono što je tome slično i primajući u njedra uma, kako je i dolikovalo, raspaljivao se dušom i obuzimala ga je velika želja da slijedi Krista uskim i trnovitim putem. Dok je te misli neprestano premetao u duši, izlijeva molitve koje bijahu uvod u najljepši život, govoreći: „Vodi me, Gospodine, na putu svojemu i hodit ću u istini tvojoj.” Zatim s marljivom revnošću kreće na put koji vodi u Jeruzalem, u ono vrijeme kad je carb Marcijan bio na zalazu života, ac Kalcedonski se sabor (za koji znamo da je četvrti i sveti) okupljao protivd Nestorija i drugih krivovjeraca.

5 Kad je pak u svemu dobri Teodozije već stigao u Antiohiju, nije smatrao da je treba proći a da najprije ne dođe znamenitome Šimunu, Šimunu kažem Stilitu, to jest onomu koji stoji na stupu, i ne promotri njegovo lice, čuje govore i iz njih primi kao okrepu za put te postane dionikom njegove molitve i blagoslova, koji bi mu istodobno učinili lakim i jednostavnim i put kreposti koji je imao u duši i onaj koji se vidio. Kad je pak odlazio k njemu, odmah prima nezanemariv i nimalo lagan znak njegova pouzdanja i prisnosti kod Boga, prije nego što je pristupio svetomu stupu i pustio glas, čuvši ga odozgo kako viče i poimence ga zove. Glas je pak glasio ovako: „Dobro došao, Božji čovječe Teodozije.” On pak, zapanjen, prigne pred njim koljeno i prostre lice na zemlju, odgovarajući na slavniji naziv poniznijim držanjem. Zatim se radostan popeo k njemu, kad mu je on zapovjedio, i zagrlio ga dok ga je grlio; smatrajući velikim i to što dotiče časne udove i primajući njegov zagrljaj kao nekakav božanski pečat koji mu učvršćuje korake prema kreposti. On mu pak sve najbožanskije proreče: i kakav će svršetak ovoga puta pronaći, i kojemu će stadu poslije biti na čelu, i da će mnoge razumom obdarene ovce oteti vuku koji se spoznaje umom, te drugo što je malo zatim pojedinačno dobilo svoje ispunjenje, a što će i govor iznijeti idući redom kroz svako vrijeme.

a U grčkom rukopisnom primjerku μογρειασσός; drukčije Mineji, Antologij i Menologij, navedeni u uvodu pod br. 2, 3 i 15.
b Počeo je Marcijan vladati god. Kr. 450., a umro je krajem siječnja godine 457.
c Započet je 8. listopada, a završen nakon 15 sjednica 1. studenoga godine Kristove 451.
d Tako i grčki rukopis Νεστόρεο, neprikladno. Na njemu su osuđeni Eutih, carigradski arhimandrit, koji je ukidao razliku naravi u Kristu, i njegov zaštitnik Dioskor, aleksandrijski patrijarh. Nestorije je pak osuđen pod Teodozijem Mlađim god. Kr. 431. na III. ekumenskom Efeškom saboru, jer je tvrdio da se Krist sastoji od dviju osoba i da bl. Marija nije Bogorodica (Θεοτόκος).
e O njemu se opširno govorilo 5. siječnja, gdje se u životopisu iz Metafrasta pod br. 39 pripovijeda ovo isto.

POGLAVLJE VII. Boravak u Jeruzalemu. Povlačenje u samoću.

Ovim dakle još više učvršćen u duši, primivši molitve divnoga Šimuna kao neke vođe i čuvare, hitrije nego prije nastavljaše put i stiže u sveti grad, kad je tada Juvenalu bila povjerena jeruzalemska nadbiskupija. Pošto je pak obišao čitavo ono božansko mjesto i sveto se poklonio svetinjama, premetao je u sebi u duši kako da započne mudroljubni život i koji od dvaju načina života da izabere: onaj li koji je posve samotnički i koji nema nikakva općenja ni s kim, ili onaj koji se provodi s drugim pobožnicima i onima koji teže istomu cilju. Uostalom, odvojeno šutjeti i provoditi mir nije odobrio za sadašnjost, prosuđujući da to nipošto nije sigurno onomu koji još nije iskusan u tome da se sam bori s duhovima zloće. „Jer ako među onima koji vojuju u svijetu nitko”, reče, „nije tako nepobjedive smjelosti i tako goleme ludosti da bi, ako je posve neuk i u vojnoj vještini posve nevježban, s polazne crte odmah jurnuo usred neprijatelja; kako bih ja, kojemu ruke nisu uvježbane za boj ni prsti za rat, niti sam opasan snagom odozgo, i to kad je sukob daleko pogibeljniji i neizvjesniji, protiv poglavarstava, protiv vlasti, protiv svjetskih vladara tame ovoga vijeka, protiv duhova zloće, mogao opstati u bojnom redu? Preostaje dakle da, nakon što naučim od svetih otaca koji su se prije u tome ispravno vježbali i budem od njih dovoljno poučen za borbu protiv neprijatelja koji se spoznaju umom, zatim u svoje vrijeme uberem plodove koji se skupljaju iz mira i šutnje.”

7 Pošto je to najmudrije promislio (bijaše mu naime među ostalim darovana i savršena razboritost), odmah se okrenuo traženju onih koji s trudom razmatraju dobro, kao onaj koji je znao da se podnošenjem sigurnije poučava i uči. Blaženomu se dakle starcub Longinu, koji bijaše najizvrsniji među ocima svoga vremena, predaje: posvuda s njim i boravi i stanuje, veoma uživajući u njegovu vladanju, i stoga sav kao priljubljen uz njega i, da kažem s božanskim Davidom, dušom prionuo za njim. Jer s kim tko voli boraviti, vjeruje se da je i sam takav: i to su lijepo rekli stari. Ovaj pak divni Longin zatvorio se u neku kućicuc kule božanskoga Davida (to naime prenosi dugotrajna predaja) i ondje je mukotrpno pripravljao slatki med kreposti.

8 Kod njega je pobožni Teodozije uvježbao sva osjetila kako je i dolikovalo te se silno trudio u razlikovanju onoga za čim valja težiti i onoga od čega valja bježati, a zatim se preseli u Staro sjedište (tako naime zovu ono mjesto, a nalazi se uz javni put koji vodi prema Betlehemu), doduše nevoljko, ali popuštajući očinskoj volji, kojoj je ugađao radije negoli samomu sebi. A što bijaše uzrok preseljenja? Neka veoma pobožna i čestita žena, imenom Ikelija, bogata imetkom, ali još bogatija krepošću. Ona je doduše prije živjela s nekim, a poslije je zbog pobožnosti postala Kristova službenica. Jer kaže se da je i crkvu koja se ondje nalazi podigla Gospodarici sviju i Bogorodici. Kad je ona dakle tada usrdno zamolila starca da u crkvu koju je sama utemeljila smjesti Teodozija, on doduše nevoljko posluša, ali još mnogo više nagovori nevoljkoga Teodozija da prihvati premještaj. Komu je naime bilo ugodno zajedno stanovati, slijedi da mu je bilo i teško razdvajanje: osobito jer je bl. Teodozije radije slušao negoli zapovijedao, kako će pokazati govor.

9 Kad je tako bio nagovoren i premješten te nastanio onu božansku crkvu, pošto se zatim glas o njemu proširio do sviju (krepost naime običava učiniti vidljivim onoga tko je posjeduje ništa manje negoli svjetiljka onoga tko je nosi), ne podnoseći da ondje dulje boravi, prijeđe na ovu svetu goru i u ovud špilju: iz nje on čini samo jedan jedini prijelaz, onaj k Bogu, ostavivši ondje tijelo. Iz triju se pak razloga pobožno događa njegovo preseljenje na goru. Prvo doduše zato da izbjegne poglavarstvo kao nekakav velik teret koji su mu htjeli nametnuti oci, ili radije njegova izvanredna krepost. Drugo, da i preseljenjem mjesta ostvari prijelaz na uzvišeniji način života, smatrajući da samoća odijeljena od ljudskoga društva donosi mnogostruke plodove kreposti. Treće pak zato što nije bio potaknut od sebe, nego od Boga, da mu se ondje povjeri na vođenje Kristova četa, gdje će zajedničkomu Gospodinu prinijeti tolike tisuće vojnika, ili radije duhovnih prvaka. Tako dakle pobožnom mišlju potaknut, pristupi vrhu gore i u ovoj špilji trajno boravi, koja je i sve dosad bogata njegovim svetim relikvijama.

10 Neka pak predaja odozgo prenesena od otaca doprla je sve do nas, koja kaže da su oni vjerni mudraci koji dođoše u Betlehem s Istoka, pošto su Bogu, koji bijaše došao s višnjega motrišta na Zapad ovoga svijeta, veoma pobožno prinijeli zlato, tamjan i smirnu, zatim od anđela primili uputu da ne kreću ponovno istim putem, nego da se radije drugim vrate u svoj kraj: za te, kažem, mudrace kaže da su na povratku svratili u ovu špilju i, pošto su ovdje noću prespavali, ujutro krenuli putem koji je vodio u domovinu. I takvo je doduše ono što se pripovijeda, te to možda ne potresa nikakva nevjerojatnost. Jer ponajprije, budući da su bili odlučili poći na put preko Jeruzalema, nije posve lako da bi se iz Betlehema drugim putem vratili kući. Kao što i sada vidimo da oni koji prolaze iz Betlehema ili iz kraja koji je uokolo putuju ovuda.

11 Osim toga, za mnoge od onih stvari koje su se nekoć dogodile, a nisu zapisane u božanskom Pismu, sama predaja nepredana pismu čini da se sve do današnjega dana drže sigurnima. Takvo je ono što se govori o mjestu lubanje, ono, kažem, što je obradio velikif Bazilije. On naime u jednom svom govoru kaže (treba ih naime dodati govoru kao nekakav začin), izlažući nam nepisanu predaju: „Kaže se”, veli, „da je Adam, naš praroditelj, pokopan na ovome mjestu koje se sada zove mjesto lubanje: gdje je i moj Krist za nas podnio križ i smrt zbog one dobrostivosti koja se riječima ne može objasniti.” I to je tako.

a Biskup Juvenal zaređen je nakon smrti Prahilijeve god. Kr. 429., sudjelovao je na ekumenskim saborima u Efezu i Kalcedonu, a umire god. 457.
b Neki Longin postavljen je godine Kristove 469. od sv. Eutimija za poglavara donjega samostana nedaleko od lavre sv. Eutimija; o njemu se govori u njegovu životopisu i u životopisu sv. Sabe. Grci u Minejima 17. studenoga navode pobožnu smrt sv. Longina, što možda valja shvatiti o jednome od ove dvojice.
c Nju prikazuje Adrichomius u topografiji i opisu grada Jeruzalema. Vilim Tirski u 9. knjizi djela de bello terræ sanctæ, pogl. 3, prenosi da je u tvrđavi i Davidovoj kuli bila sva obrana grada kad su ga kršćani ponovno zauzeli.
d O ovoj špilji i mjestu opširno se govorilo u uvodu, § 4.
e Isto se navodi u Pohvali Ivanu Moshu gore iznesenoj u uvodu. Naučili su, kaže naš Barradius u 1. svesku komentara uz djelo Concordia Evangelica, pretpostaviti špilju palačama, pošto su vidjeli Krista rođena u špilji.
f Bazilije uz 5. poglavlje Izaije: Ustalila se u Crkvi neka predaja koja čuva spomen, doduše ne predana pismu, a glasi ovako: da je Judeja svakako prva imala čovjeka za stanovnika, naime Adama, čim je ispao iz rajskih naslada, smještena u ovu zemlju da ublaži gubitak dobara kojih je bio lišen. Prva je dakle primila i mrtva čovjeka, koji je i ondje u potpunosti izvršio osudu kojoj bijaše podvrgnut. Stoga se ljudima onoga doba činio neobičnim i novim prizorom kost glave ogoljela kad je meso otpalo. A oni, pohranivši lubanju, dadoše tomu mjestu ime κρανίον, to jest Kalvarija. S vjerojatnim razlogom Noa nije mogao ne poznavati grob ovoga prvaka i prvorođenca svih smrtnika: budući da je glas o tome nakon potopa on sam ubrzo proširio po svijetu te se razglasio, pa je Gospodin, slomivši početak ljudske smrti, trpio na mjestu koje se zove κρανίον, to jest Kalvarija, kako bi na mjestu gdje je započela pokvarenost ili smrt ljudi ondje život kraljevstva uzeo svoj početak. Tako Bazilije. Isto misle Tertulijan, Ciprijan, Origen, Epifanije, Atanazije, Zlatousti, Ambrozije, Augustin i drugi, koje navodi naš Salijan u 1. svesku djela Annal. Eccl. veteris testamenti, godine svijeta 930., br. 7 i dalje.

✠

11. siječnja Kalendar godine