Ferrari u djelu Catalogus Sanctorum Italiæ svjedoči da postoji rukopisni životopis djevice Honorate, iz kojega je sastavio sažetak što ćemo ga ovdje iznijeti. Dodaje da se njezin spomen u Paviji slavi 12. siječnja, pod kojim je danom i navodi, ali da je to dan prijenosa njezinih moći, a ne njezina rođendana za nebo, koji je posve nepoznat. 11. siječnja navode je prema starom rukopisnom martirologiju i kalendaru pavijske Crkve Galezinije i Martyrologium Romanum: „U Paviji sv. djevice Honorate”, kojega je dana spominje i rukopisni Florarium Sanctorum. A kölnski kartuzijanci u dodacima Usuardu i Martyrologium Germanicum bilježe: „U Steinfeldtu djevice Honorate. Također ondje prijenos sv. đakona Potentina, prezbitera Felicija i mučenika Simplicija.” U Steinfeldu nema nikakva spomena o njoj.
Životopis koji je napisao Filip Ferrari.
Djevica Honorata bila je sestra sv.a Epifanija, biskupa pavijskoga, i najmlađa po dobi među ostalima, to jest Luminozom, Speciozom i Liberatom. Ona je od najranije mladosti ušla u samostan sv. Vincenta, koji se nalazio izvan Palatinskih vrata, a sv. Epifanije, spremajući se poći uc Rim, preda jeb Luminozi da je odgaja. U to vrijeme, kad jed kralj Odoakar zauzeo i opljačkaoe grad Paviju,f Luminoza i Honorata bivaju s drugim redovnicama odvedene u sužanjstvo. Kad ih je pak Epifanijeg otkupio, a Luminoza nedugo zatim preminula, Honorata, odgojena u najboljim običajima, poživjela je još nekoliko godina sjajeći čudesnom svetošću i posvećena pobožnim djelima, dok i sama nije sklopila oči na posljednji dan.
2 Njezino je tijelo najprije pokopano u istoj crkvi sv. Vincenta, a poslije ga jeh sv. biskup Litifred, opomenut u snu, nakon što je odredio trodnevni post i puku objavio viđenje, prenio u crkvui sv. Marije Stare, koja se sada naziva sv. Marije od Kapula. Pri tom se prijenosu dogodilo čudo. Naime, pokraj bazilike sv.k Mihaela, dok je kler išao naprijed, a puk slijedio, tijelo je ostalo nepomično sve dok sveti biskup na nj nije položio svoj palij. Također neka bolesna žena, koja se nije mogla ni pomaknuti s mjesta ni govoriti, ugledavši tijelo svete Djevice i zazvavši njezinu pomoć, zadobila je potpuno zdravlje, osim drugih tjelesno sakatih, bolesnih i opsjednutih koji su u to vrijeme ozdravili.l Zbog toga su se mnogi na glas o čudesima stjecali iz susjednih mjesta, tako da se tijelo Djevice tri dana čuvalo nasred crkve, te je 11. siječnja dolično pohranjeno kod oltara sv. Marije spomenutoga ženskog samostana, koji se prije nazivao samostanom Povijesti.
a Životopis sv. Epifanija, koji je napisao bl. Enodije, donijet ćemo 21. siječnja, a u njemu se časno spominje sv. Honorata: „Imao je mlađu rođenu sestru, po pobožnosti nimalo manju, po imenu Honoratu, čiji bi život po pojedinim vrstama kreposti bilo predugo opisivati; ipak je za vrhunac njezinih pohvala dovoljno reći da je bila dostojna sestra tako velikoga muža.”
b Enodije u životopisu sv. Epifanija: „Nju je posvetio u samoj onoj godini u kojoj se vratio s poslanstva, ali ju je, da bude prožeta nebeskim naukama, kao da joj je naravno znanje bilo dovoljno, povjerio nekoj Luminozi, ženi zadivljujuće svetosti i jedinstvena primjera, čiji bi se možda visoki rodoslov trebalo ponovno čitati da joj život nije bio slavniji od krvi. Ona je, naime, bila takva da je i sam vjerovao kako od nje ima što naučiti onaj koji joj je povjeravao na odgoj svoju sestru po utrobi. Jer ubrzo je kod nje procvjetao zalog koji je biskup pohranio i doveo plemenite sadnice do zrelosti dobroga ploda.” Treba li pretpostaviti dvije Luminoze, budući da se čini da ova nije bila sestra Epifanija i Honorate? O Luminozi ćemo govoriti 9. svibnja.
c To poslanstvo sv. Epifanija caru Antemiju Baronije u 6. svesku smješta u god. Kristovu 471., a u bilješkama uz Martyrologium napominje da je iste godine Honorata bila posvećena, prema navedenim Enodijevim riječima koje ćemo razmotriti 21. siječnja.
d Odoakar je god. 476. postao kraljem Italije. O njemu smo govorili 7. siječnja uz životopis sv. Severina, apostola Norika.
e O pljački i razaranju Pavije raspravlja Bernard Sacco u 7. knjizi djela Historia Ticinensis, pogl. 7, ali je pogrešno smješta u god. 470.
f Enodije: „Otimaju i njezinu svetu sestru te je odvojeno od njega odvode sudbinom sužanjstva. Sve se obitelji plemića odvajaju od svojih. Preslavna žena Luminoza biva sputana jednakim stanjem nužde.”
g Enodije: „Svoju je časnu sestru izbavio prije nego što se kobno svjetlo onoga dana spustilo u večer.” O Luminozi šuti: možda je treba ubrojiti među majke obitelji koje je tada oslobodio.
h Smatra se da je sv. Litifred sudjelovao na Pavijskom saboru god. Kristove 883. O njemu ćemo govoriti 7. ožujka. Ferrari u njegovu životopisu piše da je on, prije nego što je bio opomenut u snu, pokušao prenijeti tijelo sv. Honorate, ali nije mogao.
i Ovdje je kod Ferrarija neka zbrka. Naime, uz životopis sv. Epifanija tvrdi da je pokopana u starom samostanu koji se nazivao samostanom Povijesti kod biskupskoga dvora. Odatle je godine 1397., dana 7. travnja, prenesena u samostan sv. Marije koji zovu od Kapula; Sacco u 3. knjizi, pogl. 13, kaže da su njezine kosti bile položene u kapeli staroga samostana, pučki nazvanoga Povijesti, te kad ih se pokušalo iznijeti s toga mjesta kako bi bile pohranjene u uglednijem svetištu, nikakvim ih se ljudskim trudom nije moglo odatle pomaknuti.
k Ferrari u životopisu sv. Litifreda naziva je crkvom sv. Nikole.
l Čini se da ovdje nešto nedostaje kako bi smisao bio potpun.
✠