Dvojicu Teodozija slave Grci na ovaj dan; obojica su isprva započeli anahoretski život, a obojica su potom postali utemeljitelji glasovitoga samostana; mlađemu je ostao naziv Cenobijarh, a starijemu Antiohijski; odatle je, naime, bio rodom, dok je drugi bio iz Kapadocije. Ovdje donosimo dvostruki životopis Antiohijskoga, jedan iz Mineja, a drugi iz 10. poglavlja djela Philotheus, odnosno 9. knjige djela De vitis Patrum, čiji je pisac suvremenik Teodoret, biskup cirski. Pridodajemo o čudesima koja je on učinio 80., 81. i 85. poglavlje djela Pratum spirituale, odnosno 10. knjige djela De vitis Patrum, u kojoj se knjizi često spominje ovaj sv. Teodozije i njegov samostan te se opisuju različite kreposti i čudesa anahoreta koji su poslije živjeli u njegovu samostanu, kao u poglavljima 82, 83, 84, 86, 90, 91, 95 i 190, u kojima se posvuda spominju brda samostana opata sv. Teodozija u Siriji, a jedno se od njih naziva Pterigij, iznad Rosa, blizu rijeke Prijape i pokraj samostana opata Teodozija na Hridi. Mnogo se ipak u istoj knjizi pripovijeda o samostanu sv. Teodozija Cenobijarha, što se u naslovima poglavlja pogrešno pripisuje samostanu sv. Teodozija Antiohijskoga, odnosno na Hridi.
Iz grčkih Mineja.
Ovaj naš sveti Otac je drugi asket, odnosno anahoret, različit od a prijašnjega Teodozija, građanin antiohijski, rođen od uglednih roditelja. Kad je on nekoć pozornije čuo Gospodnji glas, ostavivši kuću, bogatstvo, rodbinu i sve drugo, ušao je u šume najbliže moru i podigao najtješnju ćeliju; prigrlivši samotnički život, obukao je odjeću od kostrijeti te iznutra nosio teške željezne lance, jedan koji mu je visio s vrata, drugi koji mu je stezao bokove, a po jedan drugi na svakoj ruci; posvećen molitvama i ručnim radovima, ukrotio je i slomio opake tjelesne požude, oholost i druge nevaljale strasti. Imao je zapuštenu kosu dugu sve do nogu. Često je pleo košarice; često jeb obrađivao vrtove na stijeni i sadio povrće, od čega je pripravljao hranu sebi i pridošlim putnicima.
2 S vremenom pak, kako se glas i slava toga muža širila nadaleko i naširoko te su k njemu učestalo dolazili ljudi koji su željeli slijediti njegov život i uredbu, primivši ih pretvorio je pustinju gotovo u nebeski grad.
3 Kad su pakc Agareni, odnosno Saraceni, provalili u okolicu te pustinje, otišli su ne ozlijedivši Blaženika, čijega su se izgleda bojali. Teodozije se ipak bojao njihova češćega prolaska, pa je napustio onu pustinju i vratio se u domovinu, te ondje podigao skromnu kolibicu, gdje se sa suputnicima u životu posvetio nebeskim vježbama; unaprijed je rekao svojima da, premda su ih Agareni tada poštovali, ipak je u Svetom pismu napisano radi našega opreza da ustupimo mjesto gnjevu i da je sam Krist pobjegao od Heroda u Egipat, čime je poučio da se ne izlažemo pogibeljima. Što bi, naime, domovina smetala onima koji žele provoditi redovnički život? Kad je ondje, dakle, još malo poživio, otišao je na nebo.
a Prijašnjim se naziva Teodozije Cenobijarh jer se, premda mlađi, ipak ranije slavi u Minejima.
b Na grčkom ειργάζετο μυράς ἀρούρας ἐν τῇ νάπη. O aruri usporedi Rosweydeov Onomasticon uz Vitæ Patrum.
Drugi životopis
Iz Teodoretova djela Philotheus, pogl. 10.
Rosa je gradić u Ciliciji, s desne strane onomu tko plovi u Cilicijski zaljev. Istočno i južno od njega nalazi se visoka, prostrana i sjenovita gora, koja u svojim šumama hrani divlje zvijeri. Kad je na njoj veliki i nadaleko slavljeni Teodozije pronašao nekic gaj okrenut prema moru, sagradivši skromnu kućicu sam je prigrlio evanđeoski način života; bio je muž rodom doduše iz Antiohije, a istaknut ugledom roda, ali ipak je, ostavivši i kuću i rodbinu i sve drugo, kupio, da se izrazim evanđeoski, najdragocjeniji biser. A o njegovu uzdržavanju od hrane, te kako je spavao na tlu i oblačio kostrijet, suvišno je govoriti onima koji vide njegove učenike i drugove i u njima opažaju isti način života. To je on ipak izvanredno provodio, kao onaj koji je samoga sebe postavio za uzor onima koji se bore. Tome je pak dodavao željezni teret na vratu, na bokovima i na objema rukama. Nadalje je nosio id zapuštenu kosu koja je dopirala sve do samih nogu i sezala još dalje, pa mu je stoga bila svezana oko bokova.
2 Služeći se neprestano molitvom i pjevanjem himana, uspavljivao je požudu, srdžbu, oholost i ostale zvijeri duše. Uvijek pak umnažajući napore naporima, bavio se i onim radom koji se obavlja rukama: čas pletući takozvane košarice i pletene lese od pruća, čas uređujući mala polja u šumskom klancu, bacajući sjeme i odatle ubirući koliko je bilo dovoljno za prehranu.
3 Nakon što se pak s vremenom njegov glas proširio na sve strane, mnogi su sa mnogih mjesta stjecali želeći biti dionici njegova prebivališta, rada i uredbe; njih je primao i uvodio u isti način života. I moglo se vidjeti kako jedni pletu jedra, drugi od krzna tkaju ogrtače, drugi povezuju pletene lese od pruća ili košarice, a drugi obrađuju zemlju. A budući da je mjesto bilo primorsko, sagradivši i neku lađicu za prijevoz, koja se naziva ponton, služili su se njome za ono što je trebalo prevesti, izvozeći rukotvorine onih koji su zajedno živjeli i uvozeći ono što je bilo potrebno. Spominjući se, naime, apostolske riječi koja kaže: „Noću i danju radeći da ne bismo bili na teret komu od vas”, i: „Ove ruke poslužiše meni i onima koji bijahu sa mnom”, i sam je radio i poticao svoju subraću da s trudovima duše združe i trudove tijela. Besmisleno je, naime, da oni koji žive u svjetovnom životu mučeći se i radeći hrane sinove i žene, i povrh toga plaćaju poreze, i od njih se utjeruju daće, i Bogu prinose prvine, te prema snagama pomažu u neimaštini prosjacima, a da mi radom ne stječemo ono što je potrebno, i to dok se služimo prostom i skromnom hranom te prostom odjećom, nego da sjedimo skrštenih ruku i uživamo u tuđim trudovima. Govoreći to i slično, poticao je na rad, u određeno vrijeme obavljajući božanske službe koje su posvuda propisane, a vrijeme između toga posvećujući radu.
4 Nemalu je pak brigu vodio o gostima, povjeravajući muževima urešenima blagošću i krotkošću ćudi te obdarenima ljubavlju prema bližnjemu da se za njih brinu; sam je pak obilazio i nadgledao sve, ispitujući obavlja li svatko svoju službu prema donesenim pravilima. Odatle se dogodilo da je njegov glas bio toliko znamenit i slavan da su oni koji su plovili morem, i bili udaljeni više od tisuću stadija, u pogibeljima zazivali Boga Teodozijeva i zazivanjem Teodozija stišavali oluju.
5 Njega su poštovali i drski te okrutni neprijatelji koji su opustošili najveći dio Istoka. Tko, naime, od onih koji žive u našemu nastanjenom svijetu nije po čuvenju doznao što su u ono vrijeme učinili oni koji su se nekoć nazivali Solimi, a sada se nazivajue Izaurijci. Ipak oni, koji nisu poštedjeli nif grada ni sela, nego su opljačkali i ognju predali sve što su mogli zauzeti, poštovali su tu mudrost života te su, zatraživši samo kruha i pokazavši da mole za njih, ostavili taj samostan netaknutim; i to su učinili ne jednom nego i dvaput. Ipak, bojeći se predstojnici Crkava da đavao tim barbarima ne ubaci pohlepu za novcem pa da to veliko svjetlo ne bude odvedeno u ropstvo (bilo je, naime, vjerojatno da će svi koji cijene božanske stvari poslati veliku količinu novca za njegov otkup), nagovore ga da se preseli u Antiohiju. Već su, naime, bili zarobili dvojicu predstojnika Crkava, prema kojima su se doduše ophodili sa svakom pažnjom, ali kad su za obojicu primili četrnaest tisuća zlatnika, dopustili su im da se vrate kamo žele. Nakon što je pak stigao u Antiohiju, stanovao je u obitavalištu koje je našao smješteno pokraj rijeke, a k sebi je privukao sve koji znaju sabirati takva dobra.
6 Dok me pak nosi zanos govora, propustio sam ispripovjediti čudo koje je učinio taj božanski muž, koje će se mnogima možda činiti nevjerojatnim, a ipak ostaje sve do današnjega dana, svjedočeći i pokazujući kakvu je milost i pouzdanje kod Boga zadobio ovaj divni muž. Neka strma stijena nadvisuje samostan koji je on sagradio; isprva je pak bila suha i lišena svake vlage. U njoj je načinio vodovod koji s vrha vodi u samostan, kao onaj koji ima vlast nad kretanjem voda. Pun pak pouzdanja u Boga i čvrsto vjerujući, kako je i vjerojatno, da mu je Gospodin naklonjen te imajući vjeru u koju nije padala nikakva sumnja, uspeo se na najviši dio onoga što je sada vodovod prije nego što su subraća ustala na uobičajene molitve. I pomolivši se Bogu, uzdajući se u Onoga koji vrši volju onih koji ga se boje, štapom na koji se oslanjao udario je stijenu. Ona se pak rasprsnu i voda poteče poput rijeke; ulazeći u samostan kroz vodovod i obilno opskrbljujući koliko god je dovoljno za svaku potrebu, utječe u obližnje more; i sve do današnjega dana pokazuje se kako djeluje Mojsijevom milošću velikoga Teodozija. Dovoljno je već i samo ovo da pokaže pouzdanje ovoga muža u Boga.
7 Kad je pak u Antiohiji poživio kratko vrijeme, preselio se k anđeoskim korovima. Posred grada nosilo se sveto tijelo, urešeno na onom odru kao nekakvim zlatnim vijencima, dok su se stekli svi vojskovođe i oni koji su obnašali visoke službe povjerene njihovoj vjernosti. Oko njegova odra nastala je među njima velika prepirka, jer su ga svi nastojali odnijeti i željeli iz njega primiti blagoslov i korist. Tako iznesen, polaže se u crkvu svetih mučenika, jer je bio drug i stanovao pod istim krovom sg Julijanom, slavnim pobjednikom u pobožnosti. Isti ga je pak grob primio koji i onoga božanskoga i blaženogah Afraata.
8 Upravljanje pak stadom preuzeo je onaj divni i Heladije, koji je u onim krajevima proveo punih šezdeset godina, a zatim je po Božjem izboru postavljen za biskupa Cilicijskih naroda, a da nije napustio prijašnji način mudroga života nego je tim naporima svakodnevno dodavao i znojeve biskupske službe. Kad je njegov učenik bio i blaženi Romul, postavljen je za vođu golemoga stada. Njegov je pak zbor opstao sve do današnjega dana, čuvajući isti način života. Blizu samostana nalazi se selo koje se na sirijskom naziva Marat. A ja, stavljajući svršetak ovomu pripovijedanju, molim da i sam zadobijem njegov blagoslov.
a Rozopol je grad u Ciliciji u djelu Miracula S. Simeonis Stylitæ in monte mirabili, na II. nicejskom saboru, spis 4, a kod Stjepana Ros. Kod Ptolemeja Ros uz Isički zaljev između Isa i Seleucije. Pogrešno se k Rusima, odnosno Roksolanima, utječe Rader u bilješkama uz životopis sv. Romana Čudotvorca u Minejima 27. studenoga.
b S obzirom na Antiohiju, odnosno daljnju Siriju, u kojoj je Teodoret pisao.
c Isti Teodoret u sljedećem 11. poglavlju: „Veliki, dakle, Teodozije, pošavši iz Antiohije, kad se bio borio u Roskim brdima i vratio u Antiohiju, tako je završio život.”
d Teodoret ondje o sv. Romanu: „Imao je kosu sličnu velikomu Teodoziju, a slično i željezo kao odjeću.”
e Narodi uz brdo Taur između Likaonije i Cilicije kod Stjepana. Usporedi Ptolemejevu 1. kartu Azije i 3. knjigu, pogl. 4, o položaju Galacije. Izaurijci su pustošili Armeniju i susjedne krajeve oko god. Kristove 403., zbog čije je bijesne okrutnosti tada sv. Ivan Zlatousti iz Kukusa odveden u Arabis. Vremena se podudaraju, jer Teodoret izvješćuje da su učenici i drugovi sv. Teodozija bili na životu dok je to pisao, a on je spomenute 403. godine imao oko osam godina. Usporedi rečeno 8. siječnja uz životopis sv. Atika, br. 33.
f Sv. Zlatousti, poslanica 131 Elpidiju: „Jer ni sada zatvoreni u kaštelu kao u tamnici ne možemo biti mirna duha, zato što se Izaurijci ne ustručavaju opsjedati takve utvrde.”
g To je sv. Julijan Saba, čiji je životopis prije opisao Teodoret u 2. poglavlju, a mi ćemo ga donijeti niže 14. siječnja, kada se štuje.
h Sv. Afraata slavit ćemo 7. travnja; njega je Teodoret kao mladić vidio i primio blagoslov njegove svete desnice, kako izvješćuje u 8. poglavlju njegova životopisa. Odatle zaključujemo da je sv. Teodozije poživio približno do god. Kristove 412. i Rader nagađa da Grci ovoga Heladija štuju u Minejima 9. studenoga, što ćemo ondje ispitati.
O istom sv. Teodoziju,
Iz djela Pratum spirituale Ivana Moska.
O izvoru koji je Bog udijelio braći samostana na Hridi po molitvama njihova opata Teodozija.
Stigli smo u samostan opata Teodozija na Hridi (to je pak brdo između Seleucije i Rosa u Ciliciji), i oci toga mjesta odvedoše nas iznad samostana na udaljenost od jednoga dometa strijele te nam pokazaše veoma velik i krasan izvor i rekoše nam: „Ovaj izvor, braćo, nije prirodan, nego nam je božanski darovan. Naš je sveti otac Teodozije, naime, mnogo postio, mnogo suza prolio te mnogim molitvama i poklecanjima isprosio da nam se Bog udostoji podariti utjehu i uporabu ove vode. Prije su, naime, naši oci crpli vodu iz bujice; ali Bog, koji vrši volju onih koji ga se boje, svojom nam je beskrajnom dobrotom udijelio blagoslov ove vode po molitvama našega svetog oca.”
2 „No prije dvije godine neki od braće zamoliše oca samostana da u samostanu sagrade kupalište. Opat je to doduše teško podnosio, ali ipak popusti, snishodeći slabosti braće. Sagrađeno je, dakle, kupalište u samostanu i samo se jedanput u njemu okupalo, kad je odmah presušio tako velik i silan izvor koji nam je Bog podario. I uistinu vam kažemo, kršćani, mnogo smo postili, mnogo molili, mnogo poklecanja učinili da bismo ponovno dobili vodu, i ništa nismo postigli. Navršila se, dakle, cijela godina bez izvorske vode i bijasmo u velikoj nevolji. Čim je pak naš dobri i blagi otac porušio kupalište, Bog nam je ponovno vratio vodu.”
O zdencu napunjenom vodom nakon što je u nj spuštena slika istoga opata Teodozija.
Pripovjedili su nam sami oci i ovo, govoreći (pogl. 81): „Neka je pobožna žena u krajevima Apameje ovih dana kopala zdenac; i kad je mnogo potrošila i podnijela goleme napore, a iskopavši zdenac do velike dubine nije našla vodu, bila je u velikoj žalosti i tjeskobi i zbog truda i zbog troškova. Tako ožalošćenoj ukaza se u snu neka žena govoreći: Pošalji na Hrid i daj da ti donesu sliku opata Teodozija, pa će ti Bog po njemu dati vodu. Žena odmah posla dvojicu svojih ljudi i primi sliku Sveca. Kad ju je spustila u zdenac, odmah poteče voda, tako da se napunila polovica zdenca. Donijeli su nam pak od te iste vode, pa smo pili i slavili Boga.”
Kako je pšenica istoga samostana proklijala zbog obustave uobičajene milostinje.
Pripovjedili su nam pak opet i ovo, govoreći (pogl. 83): „Bio je običaj da se na Večeru Gospodnju svi siromasi i siročad ovoga kraja okupe ovamo te prime pola sekstarija pšenice, trinaest blagoslova, sekstarij vina i pola sekstarija meda po osobi. Prije tri godine pak zavladala je velika nerodica pšenice, pa se pšenica u ovom kraju prodavala dvanaest sekstarija za jedan novčić. Kad su, dakle, došli dani posta, rekoše našemu opatu neki od otaca: Nemoj, gospodine oče, po običaju davati siromasima pšenicu, da je ne ponestane samostanu, jer se pšenica ne može naći. A opat poče govoriti braći: Ne kršimo, sinovi, blagoslov našega oca Teodozija. Gledajte, to je zapovijed starca, ne dolikuje nam prestupiti je. Uistinu je on onaj koji se brine za nas. Braća su pak ustrajala u svome mišljenju govoreći opatu: Nemamo dovoljno da bismo mogli dati. Tada im opat, ožalošćen, reče: Idite i činite kako hoćete. Tako, dakle, nisu dali blagoslov kako je bilo uobičajeno na sveti dan Večere i Velikoga petka. Poslije je upravitelj koji je bio nad žitnicama otvorio vrata i našao da je sva pšenica proklijala; stoga smo poslije bili prisiljeni baciti je u more. Tada naš opat poče govoriti braći: Tko pogazi opomene našega oca, ovo trpi; žanjite sada plodove neposlušnosti. Pet stotina modija trebali smo dati, pa bismo poslušnošću ugodili našem ocu Teodoziju i utješili svoju siromašnu braću; a sada smo izgubili gotovo pet tisuća modija pšenice. Što smo dobili, sinovi? Koliko smo sami sebi naškodili? Doista smo dva zla učinili: jedno, jer smo prešli preko zapovijedi našega oca; drugo, jer se nismo uzdali u Boga, nego u svoju žitnicu. Barem iz ovoga naučimo, braćo, da je Bog onaj koji ravna cijelim ljudskim rodom i da se sv. Teodozije nevidljivo brižno stara za nas, svoje sinove.”
✠