Interaktivna karta svih 73 knjige Svetoga pisma: što se u svakoj knjizi događa, tko su glavne osobe i gdje joj je mjesto u cjelini.
73 knjige, jedna povijest spasenja
Interaktivna karta cijeloga Svetoga pisma
Od stvaranja svijeta do novoga Jeruzalema. Odaberite knjigu i pročitajte što se u njoj događa.
Sveto pismo nije jedna knjiga nego knjižnica koja je nastajala više od tisuću godina, na trima jezicima i u posve različitim prilikama: uz logorske vatre nomada, na kraljevskom dvoru, u izgnanstvu, u hramskom bogoslužju i u pismima poslanim mladim zajednicama po gradovima Rimskoga Carstva. Katolički kanon broji sedamdeset i tri knjige, četrdeset i šest u Starome i dvadeset i sedam u Novome zavjetu.
Unatoč toj šarolikosti kroz sve knjige teče jedna nit: Bog koji stvara, poziva, sklapa savez, oslobađa, opominje po prorocima i napokon dolazi u Isusu Kristu. Zato se Sveto pismo čita kao cjelina, u kojoj Postanak i Otkrivenje stoje kao dvoja vrata iste povijesti, od vrta na početku do grada na kraju.
Ova karta daje kratak pregled svake knjige: što se u njoj događa, tko su glavne osobe i koje je njezino mjesto u cjelini. Odaberite knjigu, pročitajte sažetak, pa je otvorite u čitalici i čitajte sam tekst.
Postanak
Prva knjiga Biblije počinje stvaranjem svijeta i čovjeka, rajskim vrtom i padom u grijeh, prvim ubojstvom i potopom iz kojega se spašava Noa. Nakon rasapa kod babilonske kule pripovijedanje se sužava na jednu obitelj: Bog poziva Abrahama iz Ura, sklapa s njim savez i obećava mu potomstvo i zemlju, iako su on i Sara stari i bez djece. Rađa se Izak, zatim Jakov koji se bori s Bogom i dobiva ime Izrael, pa dvanaest sinova od kojih će nastati dvanaest plemena. Posljednja trećina knjige prati Josipa, prodanog u Egipat, koji od roba postaje faraonov namjesnik i u vrijeme gladi spašava braću koja su ga izdala. Knjiga završava seobom cijele obitelji u Egipat i Jakovljevim blagoslovom nad sinovima. Postanak postavlja teme koje nose cijelo Sveto pismo: dobrota stvorenoga svijeta, težina grijeha, vjernost Boga koji obećava i drži obećano, te izbor jedne obitelji radi blagoslova svim narodima. Novi zavjet se na nju stalno vraća, od Pavlova tumačenja Abrahamove vjere do Isusova pozivanja na početak stvaranja.
Otvori u čitaliciStari zavjet, Petoknjižje
Prva knjiga Biblije počinje stvaranjem svijeta i čovjeka, rajskim vrtom i padom u grijeh, prvim ubojstvom i potopom iz kojega se spašava Noa. Nakon rasapa kod babilonske kule pripovijedanje se sužava na jednu obitelj: Bog poziva Abrahama iz Ura, sklapa s njim savez i obećava mu potomstvo i zemlju, iako su on i Sara stari i bez djece. Rađa se Izak, zatim Jakov koji se bori s Bogom i dobiva ime Izrael, pa dvanaest sinova od kojih će nastati dvanaest plemena. Posljednja trećina knjige prati Josipa, prodanog u Egipat, koji od roba postaje faraonov namjesnik i u vrijeme gladi spašava braću koja su ga izdala. Knjiga završava seobom cijele obitelji u Egipat i Jakovljevim blagoslovom nad sinovima. Postanak postavlja teme koje nose cijelo Sveto pismo: dobrota stvorenoga svijeta, težina grijeha, vjernost Boga koji obećava i drži obećano, te izbor jedne obitelji radi blagoslova svim narodima. Novi zavjet se na nju stalno vraća, od Pavlova tumačenja Abrahamove vjere do Isusova pozivanja na početak stvaranja.
Izraelci su u Egiptu postali brojni i faraon ih drži u ropstvu. Bog iz gorućega grma poziva Mojsija, otkriva mu svoje ime i šalje ga da izvede narod. Nakon deset zala i prve Pashe, u kojoj krv janjeta štiti izraelske domove, narod izlazi iz Egipta i prolazi kroz more, dok egipatska vojska ostaje u valovima. Slijedi put kroz pustinju, gunđanje zbog gladi i žeđi, mana i voda iz stijene. Na Sinaju Bog sklapa savez s narodom, daje Deset zapovijedi i zakone koji uređuju bogoslužje, pravdu i svakodnevni život. Dok je Mojsije na gori, narod lijeva zlatno tele i savez je odmah prekršen; Mojsije se zauzima za narod i savez se obnavlja. Druga polovica knjige opisuje gradnju Šatora sastanka, kovčega saveza i svećeničke službe, a završava slavom Gospodnjom koja ispunja Šator. Izlazak je temeljna pripovijest izraelske vjere: Bog vidi nevolju, silazi, oslobađa i veže narod uza se savezom. Novi zavjet Isusovu muku i uskrsnuće čita upravo u svjetlu Pashe i izlaska.
Knjiga je zbirka zakona o bogoslužju i svetosti, smještena uz Sinaj, a govori uglavnom svećenicima iz Levijeva plemena. Prva poglavlja opisuju vrste žrtava: paljenicu, prinosnicu, pričesnicu, okajnicu i naknadnicu, s naglaskom na tome da se Bogu prilazi po redu koji on sam određuje. Slijedi posveta Arona i njegovih sinova te propisi o čistom i nečistom, o hrani, bolestima i tjelesnim stanjima. Središte knjige je Dan pomirenja, kad veliki svećenik ulazi u Svetinju nad svetinjama i kad se jarac šalje u pustinju noseći krivnju naroda. Zakon svetosti u drugom dijelu proteže svetost s bogoslužja na život: pravednost prema siromahu, poštenje u trgovini, briga za došljaka i zapovijed ljubavi prema bližnjemu kao prema samome sebi, koju Isus navodi kao drugu najveću. Knjiga uređuje i subotnju godinu te jubilej, u kojem se dugovi opraštaju i zemlja vraća. Poslanica Hebrejima čita Levitski zakonik kao sjenu koja upućuje na Kristovu jedincatu žrtvu i njegovo svećeništvo.
Ime knjige dolazi od dvaju popisa naroda, na početku i pred kraj puta, između kojih stoji jedno cijelo pokoljenje. Izraelci kreću sa Sinaja uređeni po plemenima, s Levitima oko Šatora, ali put ubrzo prekidaju pobune: prigovaranje zbog hrane, Mirjamino i Aronovo protivljenje Mojsiju, te presudni trenutak kad se uhode vrate iz Kanaana i deset ih uplaši narod. Zbog nevjere naraštaj koji je izišao iz Egipta neće ući u obećanu zemlju nego četrdeset godina luta pustinjom. Slijede Korahova buna, voda iz stijene zbog koje ni Mojsije neće ući u zemlju, mjedena zmija podignuta za ozdravljenje ugriženih, i susret s Balaamom kojega Balak unajmljuje da prokune Izrael, a on ga triput blagoslovi. Knjiga donosi i propise o zavjetima, gradovima utočišta i baštini kćeri Selofhadovih. Završava novim popisom i pripremama za ulazak u zemlju s istočne strane Jordana. Brojevi trijezno pokazuju da izlazak nije bio kraj nego početak, i da vjernost Božja traje i kad narod posrne.
Knjiga je niz Mojsijevih govora održanih u moapskoj zemlji, nadomak obećane zemlje, pred narodom koji je odrastao u pustinji. Mojsije ponavlja put od Horeba do Jordana, podsjeća na Deset zapovijedi i izriče Šema Jisrael, poziv da se ljubi Gospodin svim srcem, svom dušom i svom snagom, riječi koje Isus naziva najvećom zapovijeđu. Središnji dio donosi zakonik koji uređuje bogoslužje na jednom mjestu, službe suca, kralja, svećenika i proroka, te društvenu pravdu: zaštitu udovice, sirote i došljaka, otpust dugova svake sedme godine i pravednu mjeru. Knjiga zatim stavlja pred narod blagoslov i prokletstvo, život i smrt, s pozivom da izabere život. Mojsije postavlja Jošuu za nasljednika, izgovara pjesmu i blagoslov nad plemenima, uzlazi na goru Nebo, vidi zemlju izdaleka i umire, a nitko ne zna za njegov grob. Ponovljeni zakon oblikovao je izraelsku molitvu i propovijedanje, a Isus se u kušnji u pustinji triput brani upravo njegovim riječima.
Povijesne knjige
Nakon Mojsijeve smrti Jošua vodi narod preko Jordana, čije se vode zaustavljaju dok svećenici nose kovčeg saveza. Prvi grad koji pada je Jerihon, nakon što uhode spasi bludnica Rahaba, koju Novi zavjet spominje kao primjer vjere. Poraz kod Aja pokazuje da uspjeh ovisi o vjernosti, a ne o brojnosti. Slijede savez s Gibeoncima sklopljen na prijevaru, bitke na jugu i sjeveru zemlje, te obnova saveza kod Ebala i Gerizima. Druga polovica knjige dijeli zemlju među plemena, određuje gradove za Levite i gradove utočišta u kojima onaj tko je nekoga usmrtio nehotice može biti siguran do suda. Na kraju Jošua saziva narod u Šekem, pripovijeda povijest Božjih djela i traži odluku: komu će služiti. Narod obećava vjernost, a Jošua podiže kamen kao svjedoka. Knjiga je nastala kao svjedočanstvo da je Bog održao obećanje o zemlji, ali i kao trajno upozorenje da baština ostaje samo uz vjernost savezu.
Knjiga opisuje razdoblje između ulaska u zemlju i uspostave kraljevstva, kad Izrael živi kao savez plemena bez središnje vlasti. Ponavlja se isti krug: narod zaboravlja Boga i služi tuđim bogovima, biva potlačen od susjednih naroda, u nevolji zavapi, Bog podiže suca koji ga oslobodi, i nakon njegove smrti sve počinje iznova. Među sucima su Otniel, Ehud, prorokinja Debora koja s Barakom pobjeđuje Siseru, Gideon koji s tristo ljudi razbija Midjance, Jiftah čiji nepromišljen zavjet stoji njegovu kćer, i Samson, snažan i slab u isti čas, koji stradava zbog Dalile a umire rušeći hram Filistejaca. Posljednja poglavlja, o Mikinu kipu i o zločinu u Gibei, pokazuju rasap koji vodi u međuplemenski rat. Rečenica koja se ponavlja pri kraju, da u ono vrijeme ne bijaše kralja u Izraelu i da je svatko činio što mu se činilo pravo, priprema knjige o Samuelu i kraljevima. Suci su knjiga bez uljepšavanja, o Bogu koji ne odustaje od naroda koji stalno posrće.
Kratka pripovijest smještena u vrijeme sudaca počinje glađu zbog koje Elimelek s Noemi i dvojicom sinova odlazi iz Betlehema u Moab. Ondje sinovi uzimaju Moapke, Orpu i Rutu, a zatim umiru zajedno s ocem. Noemi se, ogorčena i prazna, vraća kući, a Ruta odbija ostati u svojoj zemlji i izgovara riječi koje su ušle u svakodnevni govor: kamo ti ideš, idem i ja, tvoj narod moj je narod, tvoj Bog moj je Bog. U Betlehemu Ruta pabirči za žeteocima na polju Boaza, rođaka po muževoj strani. Boaz je štiti i hrani, a na Noemin savjet Ruta ga noću na gumnu zamoli za zaštitu. Boaz otkupljuje obiteljsku zemlju i uzima Rutu za ženu, pošto bliži rođak odustane od prava otkupa. Rađa im se Obed, djed kralja Davida, pa knjiga završava rodoslovljem. U pripovijesti o dvjema udovicama i jednom poštenom čovjeku pokazuje se kako Bog vodi povijest kroz vjernost u malim, svakodnevnim stvarima, i kako stranac ulazi u samo središte Božjega naroda.
Knjiga počinje molitvom nerotkinje Ane, koja dobiva sina Samuela i predaje ga na službu u svetište u Šilu. Samuel odrasta uz svećenika Elija, čiji sinovi obeščašćuju službu, i postaje prorok kojemu se Bog objavljuje. Filistejci zarobljuju kovčeg saveza, ali ga vraćaju jer im donosi nevolju. Narod traži kralja kao u drugih naroda, a Samuel upozorava što kralj donosi i ipak, po Božjoj riječi, pomazuje Šaula. Šaul isprva pobjeđuje, ali gubi kraljevstvo zbog neposluha, i Samuel potajno pomazuje najmlađega Jišajeva sina, Davida. David svira pred Šaulom, ubija Golijata praćkom i postaje slavan, što u kralju budi ljubomoru. Slijede godine progona: prijateljstvo s Jonatanom, bijeg u pustinju, dva puta kad David poštedi Šaula iako ga ima u ruci, i život među Filistejcima. Knjiga završava Šaulovim posjetom vračari u Endoru i njegovom pogibijom na Gilboi zajedno sa sinovima. Kroz sve to teče pitanje kakva vlast pristaje Božjemu narodu i tko je uistinu izabran.
Nakon Šaulove smrti David najprije kraljuje u Hebronu nad Judom, dok sjeverna plemena drže Šaulova sina. Nakon dugoga sukoba i ubojstava Abnera i Išbošeta, David postaje kralj nad cijelim Izraelom, osvaja Jeruzalem i čini ga prijestolnicom te u nj svečano prenosi kovčeg saveza, plešući pred njim. Kad naumi sagraditi Bogu dom, prorok Natan mu poručuje da će Bog njemu sagraditi dom: obećanje o potomstvu i prijestolju koje će stajati zauvijek, temelj kasnijega mesijanskog iščekivanja. Vrhunac uspjeha prati pad: David uzima Bat Šebu i šalje Uriju u smrt, a Natan mu u priči o bogatašu i jednoj ovčici otkriva vlastiti grijeh. David priznaje krivnju, ali posljedice ostaju: smrt djeteta, silovanje Tamare, bratoubojstvo i Abšalomova pobuna zbog koje kralj bježi iz Jeruzalema i oplakuje sina koji je poginuo. Knjiga završava popisom naroda, pošašću i podizanjem žrtvenika na gumnu koje će postati mjestom Hrama. Portret velikoga kralja ovdje je iskren do bola, s vrlinama i zločinima jednako zabilježenima.
Ostarjeli David postavlja Salomona za nasljednika, a knjiga počinje borbom za prijestolje i učvršćenjem vlasti. Salomon u Gibeonu traži mudro srce da može suditi narodu, i po tome postaje poznat, kako pokazuje presuda dvjema ženama koje se spore oko djeteta. Slijedi gradnja Hrama u Jeruzalemu, opisana do pojedinosti, njegova posveta i Salomonova molitva u kojoj se Bog moli da usliša i stranca koji dođe moliti u tom domu. Kraljevstvo doseže vrhunac bogatstva i ugleda, dolazi kraljica od Sabe, ali Salomon uz tuđe žene prihvaća i tuđe bogove, pa mu je najavljen raspad. Nakon njegove smrti Roboam odbija olakšati namete, deset plemena otpada i nastaju dva kraljevstva, sjeverni Izrael i južna Juda. Sjever pod Jeroboamom uvodi bogoslužje pred zlatnim telcima. U drugom dijelu knjige nastupa prorok Ilija za vladavine Ahaba i Izebele: suša, susret s udovicom u Sarfati, obračun s Baalovim prorocima na Karmelu, bijeg u pustinju i susret s Bogom u tihom šapatu na Horebu.
Ilija je uznesen na vatrenim kolima, a Elizej prima dvostruk dio njegova duha i nastavlja djelovati: umnaža ulje udovici, uskrisuje sina Šunamke, ozdravlja sirijskoga vojskovođu Naamana koji se sedam puta uranja u Jordan, i vodi kraljeve kroz ratove sa Sirijom. Knjiga zatim niže kraljeve dvaju kraljevstava, mjereći svakoga jednim mjerilom: je li činio što je pravo u očima Gospodnjim. Sjeverni Izrael pada 722. godine prije Krista, Asirci odvode narod, a u zemlju naseljavaju tuđince, čime počinje samarijanska povijest. Juda opstaje još stoljeće i pol, uz dvojicu velikih obnovitelja: Ezekiju, koji se u opsadi Jeruzalema uzda u Boga dok Asirci odlaze, i Jošiju, koji nakon pronalaska Knjige Zakona u Hramu provodi temeljitu reformu. Nakon njihove smrti dolazi Babilon: Nabukodonozor tri puta udara na Jeruzalem, 587. godine ruši Hram i grad, a narod odlazi u sužanjstvo. Knjiga završava tračkom nade, kad babilonski kralj pušta Jojakina iz tamnice i posjeda ga za svoj stol.
Ljetopisi pišu istu povijest kao Samuelove i Kraljevske knjige, ali iz perspektive zajednice koja se vratila iz sužanjstva i obnavlja bogoslužje. Prvih devet poglavlja donose rodoslovlja od Adama do povratnika, s naglaskom na Judu, Levija i Benjamina, čime se pokazuje da obnovljena zajednica ima korijene u cijeloj povijesti. Zatim počinje pripovijedanje o Davidu, ali bez tamnih dijelova poznatih iz Samuelovih knjiga: nema Bat Šebe ni Abšalomove pobune. David osvaja Jeruzalem, prenosi kovčeg saveza uz pjevanje i glazbu, prima Natanovo proroštvo o trajnom prijestolju i pobjeđuje okolne narode. Velik dio knjige posvećen je pripremi za gradnju Hrama: David skuplja građu, uređuje službe svećenika, levita, pjevača, vratara i rizničara, i predaje Salomonu nacrt te obavezu gradnje. Knjiga završava Davidovim javnim darivanjem, molitvom u kojoj priznaje da je sve od Boga, i mirnim prijenosom vlasti. Poruka je jasna: bogoslužje i vjernost savezu drže narod na okupu i nakon propasti države.
Knjiga prati kraljeve Jude od Salomona do sužanjstva, s Hramom u središtu. Prvih devet poglavlja opisuje Salomonovu mudrost, gradnju i posvetu Hrama, uz molitvu i Božji odgovor u kojem stoji obećanje da će Bog uslišati narod koji se ponizi, moli i obrati sa svojih zlih putova. Nakon podjele kraljevstva pisac prati samo južnu lozu, a sjeverne kraljeve spominje usput. Niže se povijest reformi i otpada: Asa uklanja idole, Jošafat šalje učitelje Zakona po gradovima, Joaš popravlja Hram, Ahaz ga zatvara, Ezekija ga otvara i obnavlja Pashu na koju poziva i ostatke sjevernih plemena, Manaše zapada u najgori otpad ali se u sužanjstvu obraća, a Jošija čisti zemlju i slavi Pashu kakve nije bilo od Samuelovih dana. Posljednja poglavlja opisuju brz pad: kraljevi koji ne slušaju proroke, tri babilonska pohoda, spaljen Hram i sedamdeset godina počinka zemlje. Knjiga završava Kirovim proglasom kojim se povratnicima dopušta obnova Hrama, dakle otvorenim vratima.
Nakon perzijske pobjede nad Babilonom kralj Kir dopušta židovskim izgnanicima povratak i obnovu Hrama. Prva skupina vraća se sa Šešbasarom i Zerubabelom, noseći posuđe koje je Nabukodonozor odnio. Podižu žrtvenik, obnavljaju žrtve i polažu temelj Hrama, a stariji koji pamte prijašnji dom plaču dok mlađi kliču. Susjedi nude pomoć, biva odbijena, pa optužbama na dvoru zaustavljaju gradnju na godine. Na poticaj proroka Hagaja i Zaharije radovi se nastavljaju i Hram je dovršen oko 515. godine prije Krista, uz slavlje Pashe. Drugi dio knjige donosi dolazak svećenika i pismoznanca Ezre, kojemu perzijski kralj daje ovlast da uredi život zajednice po Zakonu. Ezra doznaje da su se mnogi, uključujući svećenike, oženili tuđinkama i time izložili zajednicu ponovnom utapanju u okolna vjerovanja. Slijedi njegova molitva kajanja i teška odluka o razdvajanju. Knjiga svjedoči o obnovi koja nije bila lagana ni brza, i o naporu da se sačuva vjerski identitet malene zajednice.
Nehemija, peharnik perzijskoga kralja Artakserksa, doznaje da su zidine Jeruzalema srušene i da je narod u nevolji. Posti, moli i traži dopuštenje da ode obnoviti grad. U Jeruzalemu noću obilazi ruševine, okuplja starješine i pokreće gradnju u kojoj svaka obitelj radi na svom dijelu zida. Susjedi, Sanbalat i Tobija, najprije se rugaju, zatim prijete oružjem, pa radnici zidaju jednom rukom držeći koplje u drugoj. Zid je dovršen za pedeset i dva dana. Nehemija zatim rješava unutarnju nepravdu: bogati sunarodnjaci uzimali su lihvu i porobljavali siromašne, pa im nalaže povrat polja i kuća. Slijedi svečano čitanje Zakona koje vodi Ezra, s tumačima koji objašnjavaju narodu smisao, blagdan Sjenica i dan pokore s dugom molitvom koja prepričava povijest Božje vjernosti. Zajednica se obvezuje na obdržavanje subote, doprinose za Hram i brak unutar naroda. Na kraju Nehemija, nakon povratka s dvora, ispravlja popuštanja koja su se u međuvremenu uvukla. Knjiga je portret pobožnoga i praktičnoga voditelja.
Knjiga pripovijeda o pobožnom Tobitu iz Naftalijeva plemena, izgnanom u Ninivu, koji unatoč zabrani pokapa umorene sunarodnjake i zbog toga zapada u nevolju, a zatim i oslijepi od ptičjega izmeta. U isto vrijeme u dalekoj Ekbatani Sara, kći Raguelova, trpi jer joj zli duh Asmodej ubija zaručnike, sedmoricu redom. Oboje mole Bogu za smrt, i obje molitve bivaju uslišane na neočekivan način. Tobit šalje sina Tobiju po novac ostavljen u Mediji, a na put ga prati Rafael, anđeo u ljudskom liku, koji se predstavlja kao rođak Azarja. Uz put riba iz Tigrisa daje žuč, srce i jetru koje će poslužiti kao lijek. Tobija u Ekbatani uzima Saru za ženu, zli duh biva otjeran, a mladenci se mole prije nego što legnu. Po povratku žuč vraća ocu vid, a Rafael otkriva tko je i poziva ih na hvalu Bogu. Knjiga spaja obiteljsku toplinu, pouku o milosrđu i molitvi te vjeru u anđeosku zaštitu.
Asirski vojskovođa Holoferno, po nalogu kralja Nabukodonozora, kažnjava narode koji mu nisu pomogli i dolazi pred izraelski gradić Betuliju. Zauzima izvore vode i čeka da grad padne od žeđi. Starješine obećavaju predaju ako pomoć ne stigne za pet dana. Tada nastupa Judita, bogata i ugledna udovica na glasu po pobožnosti, koja starješinama prigovara što stavljaju Bogu rok, a zatim moli, skida udovičku odjeću, uzima svoju hranu i s pratiljom odlazi u neprijateljski tabor. Holofernu govori dvosmisleno, biva primljena i motrena, a četvrte večeri, na gozbi na kojoj se vojskovođa napije, odsijeca mu glavu njegovim mačem i vraća se u grad. Kad Asirci ujutro nađu obezglavljenoga zapovjednika, nastaje rasap i Izrael ih razbija. Knjiga završava Juditinom pjesmom zahvalnicom i dugim mirom. Pripovijest je slobodna u povijesnim pojedinostima, a njezina je poruka da Bog spašava po onima koji su naizgled slabi, i da hrabrost izrasta iz molitve i posta.
Na dvoru perzijskoga kralja Ahasvera, nakon što kraljica Vašti odbije doći na gozbu, izabire se nova kraljica i izbor pada na Židovku Esteru, siroticu koju je odgojio rođak Mordokaj. Mordokaj otkriva urotu protiv kralja, ali odbija se klanjati moćnome Hamanu, koji zbog toga isposluje odluku o istrebljenju svih Židova u carstvu i ždrijebom, purom, određuje dan pokolja. Mordokaj poziva Esteru da progovori, s riječima da je možda baš zbog toga došla do kraljevske časti. Ona traži trodnevni post, ulazi kralju nepozvana, što je moglo stajati glave, i poziva ga s Hamanom na gozbu. Kralj se u nesanici prisjeti Mordokajeve zasluge, Haman biva ponižen, a Estera na drugoj gozbi otkriva svoj narod i optužuje Hamana, koji završava na kolcu pripremljenom za Mordokaja. Židovima je dopušteno braniti se, i pobjeda se slavi blagdanom Purim. U grčkim dodacima knjizi molitve Mordokaja i Estere izričito spominju Boga, kojega hebrejski tekst ne imenuje.
Knjiga počinje Aleksandrom Velikim i podjelom njegova carstva, a zatim se usredotočuje na seleukidskoga kralja Antioha IV. Epifana, koji pljačka Hram, zabranjuje obrezanje i subotu i u Hramu podiže poganski žrtvenik. Svećenik Matatija iz Modina odbija žrtvovati, ubija otpadnika i kraljeva čovjeka te s petoricom sinova bježi u brda. Nakon njegove smrti vodstvo preuzima Juda zvani Makabej, koji nizom bitaka razbija nadmoćne vojske, oslobađa Jeruzalem i 164. godine prije Krista ponovno posvećuje Hram, čime nastaje blagdan koji se slavi kao Hanuka. Juda pogiba u boju, nasljeđuje ga brat Jonatan koji postaje veliki svećenik i vješto se snalazi među zavađenim seleukidskim pretendentima, a zatim Šimun, pod kojim zemlja stječe punu samostalnost i on biva potvrđen kao knez i veliki svećenik. Knjiga završava Šimunovim umorstvom i dolaskom njegova sina Ivana Hirkana. Pisana je trijezno i bez čudesnih prizora, kao povijest borbe za vjeru i slobodu.
Knjiga nije nastavak nego druga obrada istoga razdoblja, sažetak opsežnijega djela Jasona iz Cirene, s naglaskom na Hramu, bogoslužju i mučeništvu. Počinje pismima židovskoj zajednici u Egiptu s pozivom na slavljenje blagdana posvete Hrama. Slijedi pripovijest o Heliodoru, koji dolazi opljačkati hramsku riznicu i biva zaustavljen nebeskom pojavom, o spletkama oko službe velikoga svećenika, te o progonu Antioha IV. Središnja su poglavlja o mučenicima: starac Eleazar radije umire nego da samo prividno okusi zabranjeno meso, a majka gleda kako joj sedmorica sinova redom umiru, hrabreći ih vjerom u uskrsnuće tijela. Zatim se opisuju Judine pobjede, očišćenje Hrama i pobjeda nad Nikanorom. Knjiga sadrži i molitvu i prinos za pale vojnike da im se oproste grijesi, mjesto na koje se katolička predaja poziva govoreći o molitvi za pokojne. Ton je propovjednički, s naglaskom da Bog kažnjava odgojno i da vjernost Zakonu vrijedi više od života.
Mudrosne knjige
Job je pravednik kojemu ne nedostaje ništa dok, nakon prizora na nebeskom vijeću, ne izgubi imanje, djecu i zdravlje. Ostaje na pepelu, a žena mu savjetuje da prokune Boga i umre. Dolaze tri prijatelja, sjede uz njega sedam dana u tišini, a onda počinju govoriti. Njihova je logika jednostavna: patnja je kazna za grijeh, pa neka Job prizna krivnju. Job to odbija jer zna da nije zaslužio ono što ga je snašlo, ali ne odbacuje Boga nego s njim raspravlja i traži sud. U tri kruga govora ponavljaju se optužbe i obrane, dodaje se mladi Elihu, dok napokon ne progovori sam Bog iz oluje. Ne daje objašnjenje patnje nego niz pitanja o stvorenom svijetu, o zvijezdama, kiši, divljim životinjama, Behemotu i Levijatanu, pred kojima Job umukne i prizna da je govorio o onome što ne razumije. Bog prekorava prijatelje, Job se moli za njih i biva mu vraćeno više nego što je imao. Knjiga ostaje najozbiljnije biblijsko suočenje s patnjom nedužnoga.
Psaltir je zbirka od sto pedeset molitvenih pjesama, podijeljena u pet knjiga, nastala kroz stoljeća i vezana najviše uz Davidovo ime. U njemu su gotovo sva ljudska stanja pred Bogom: hvala i zahvala za stvoreni svijet i za spasenje, vapaj u nevolji, tužaljke pojedinca i naroda, ispovijest grijeha, pouzdanje, prokletstvo neprijatelju i pjesme hodočasnika koji uzlaze u Jeruzalem. Neki psalmi opisuju kralja i njegovo poslanje pa ih kršćanska predaja čita kao mesijanske, osobito druga, dvadeset druga i sto deseta. Drugi razmišljaju o Zakonu, kao prvi i sto devetnaesti, ili o kratkoći života i mudrosti srca. Psaltir je bio pjesmarica Hrama, ostao je molitvenik sinagoge i Crkve, i temelj časoslova. Isus se na križu moli riječima dvadeset drugoga psalma, a rani kršćani u psalmima nalaze jezik za muku i uskrsnuće. Zbirka završava nizom hvalospjeva u kojima sve što diše hvali Gospodina.
Knjiga skuplja kratke poučne izreke, uglavnom pod Salomonovim imenom, uz nekoliko manjih zbirki drugih mudraca. Prvih devet poglavlja tvore uvod u obliku očinskih govora sinu, s pozivom da izabere Mudrost, koja govori na ulici i na raskrižju i koja je bila uz Boga pri stvaranju svijeta, a ne Ludost koja obećava lak užitak. Središnji dio donosi stotine dvostihova o radu i lijenosti, jeziku i šutnji, pravdi na sudu, poštenoj mjeri, odgoju djece, prijateljstvu, piću, siromaštvu i bogatstvu, s temeljnom tvrdnjom da je strah Gospodnji početak mudrosti. Mudrost ovdje nije samo znanje nego vještina života koja se uči i navikom stječe. Posljednja poglavlja donose riječi Agura i Lemuela, uključujući pouke majke kralju, i završni hvalospjev vrsnoj ženi koja vodi kuću, trguje i pomaže siromahu. Knjiga je praktična i prizemna, i upravo time trajno upotrebljiva u svakodnevnom životu.
Knjiga se pripisuje Koheletu, propovjedniku, sinu Davidovu u Jeruzalemu, i počinje tvrdnjom da je sve ispraznost i hvatanje vjetra. Autor iskušava sve: mudrost, ludost, rad, gradnju, imetak, užitak, i utvrđuje da ništa od toga ne daje trajnu dobit, jer ista sudbina čeka mudra i luda, a nasljednik će uživati ono što nije stekao. Poznata pjesma o vremenu govori da svemu ima svoje doba, vrijeme rađanja i vrijeme umiranja, vrijeme rušenja i vrijeme građenja. Kohelet ne odbacuje vjeru nego trijezno gleda granice ljudskoga razumijevanja: čovjek ne može dokučiti djelo koje Bog čini od početka do kraja. Iz toga izvodi savjet da se jede kruh, pije vino i uživa u poslu i u ženi koju voliš, kao u daru koji dolazi iz Božje ruke. Uz to poziva na strah Božji i poštenje pred sudom, jer Bog svako djelo izvodi na sud. Knjiga je protuotrov svakoj lakoj pobožnosti i mjesto gdje Sveto pismo dopušta sumnju.
Zbirka ljubavnih pjesama u kojima se izmjenjuju glasovi zaručnika i zaručnice, uz zbor jeruzalemskih kćeri. Nema pripovjednoga tijeka nego niz prizora: traženje i nalaženje, pozivi na susret u vinogradu, opisi ljepote voljene osobe slikama iz prirode i pastirskoga života, noćno lutanje gradom, straža koja tuče onu koja traži, i konačno tvrdnja da je ljubav jaka kao smrt i da je vode velike ne mogu ugasiti ni rijeke potopiti. Knjiga ni jednom ne spominje Božje ime, a ipak je ušla u kanon i bila visoko cijenjena. Židovska predaja čitala ju je kao sliku saveza između Boga i Izraela, kršćanska kao sliku Krista i Crkve, a mistična kao odnos Boga i pojedine duše. Uz to ostaje i ono što jest: nesramežljiv hvalospjev ljudskoj ljubavi i tijelu, koji u Bibliji stoji bez isprike. Njezine su slike ušle u molitvu, liturgiju i književnost, od crkvenih otaca do Ivana od Križa.
Napisana na grčkom, vjerojatno u Aleksandriji, obraća se Židovima koji žive u helenističkom okruženju i vlastodršcima svijeta. Prvi dio govori o sudbini pravednika i bezbožnika: bezbožnici razmišljaju da je život kratak i da treba uživati i tlačiti slaboga, a knjiga odgovara da je Bog stvorio čovjeka za neraspadljivost i da su duše pravednika u ruci Božjoj, gdje ih muka ne dotiče. Prizor u kojem bezbožnici planiraju smrt pravednika koji im prigovara ranokršćanska je predaja čitala kao proroštvo o Kristovoj muci. Drugi dio hvali Mudrost, opisuje je kao odsjaj vječne svjetlosti i sudionicu Božjih djela, i donosi Salomonovu molitvu za nju. Treći dio prolazi kroz povijest izlaska, pokazujući kako je Mudrost vodila patrijarhe i narod, i ismijava štovanje kipova, zvijezda i životinja te tumači kako idolopoklonstvo nastaje. Knjiga spaja biblijsku vjeru s grčkim pojmovima i uvodi jasnu nadu u besmrtnost.
Knjigu je na hebrejskom napisao jeruzalemski učitelj Ben Sira oko 180. godine prije Krista, a na grčki ju je preveo njegov unuk, koji je dodao i predgovor. To je najopsežnija mudrosna knjiga Biblije, zbirka pouka o svakodnevnom životu i vjeri. Govori o strahu Gospodnjem kao početku mudrosti, o poštovanju roditelja, o poniznosti, o jeziku koji ubija i liječi, o prijateljstvu koje se kuša u nevolji, o novcu, poslu, zdravlju, liječniku, gostoprimstvu, odgoju djece i ponašanju za stolom. Mudrost je prikazana kao osoba koja je iz Božjih usta izišla i našla prebivalište u Izraelu, poistovjećena sa Zakonom. Knjiga sadrži i pohvalu djelima Božjim u prirodi te dugu hvalu slavnim precima, od Henoka i Abrahama do velikoga svećenika Šimuna, čime povijest naroda postaje niz svjedoka mudrosti. Ton je uravnotežen, ponekad strog, uvijek praktičan. U crkvenoj se upotrebi udomaćila kao Ecclesiasticus, knjiga za pouku vjernika, i mnogi su njezini savjeti ušli u poslovice.
Proroci
Najopsežnija proročka knjiga obuhvaća stoljeća i obično se čita u tri dijela. Prvi, vezan uz proroka Izaiju iz osmoga stoljeća prije Krista, donosi viđenje u Hramu i poziv, prijekore Judi i Jeruzalemu zbog nepravde i praznoga bogoslužja, proroštva o Emanuelu i o mladici iz Jišajeva panja, te razdoblje asirske prijetnje i opsade Jeruzalema. Drugi dio, smješten u babilonsko sužanjstvo, počinje riječima tješite, tješite narod moj i naviješta povratak, put kroz pustinju, Kira kao Božje oruđe, jedincatost Boga naspram nemoćnih kipova, i četiri pjesme o Sluzi Gospodnjem koji trpi i svojim ranama donosi ozdravljenje mnogima. Treći dio govori zajednici koja se vratila u razrušeni grad: poziv na pravedan post koji znači razvezati okove i podijeliti kruh, obećanje novoga neba i nove zemlje, i vizija Jeruzalema kao svjetla narodima. Novi zavjet Izaiju navodi češće nego bilo koju drugu proročku knjigu.
Jeremija je pozvan još kao mladić, u posljednjim desetljećima Judina kraljevstva, i djeluje kroz vladavine nekoliko kraljeva do pada Jeruzalema. Naviješta da će zbog nevjere, idolopoklonstva i društvene nepravde grad i Hram biti razoreni, a narod odveden u Babilon. Zbog toga ga smatraju izdajnikom: tuku ga, stavljaju u klade, bacaju u čatrnju i optužuju za izdaju jer poziva na predaju Babiloncima. Knjiga sadrži i njegove osobne tužbe, takozvane ispovijesti, u kojima proklinje dan svoga rođenja i prigovara Bogu što ga je nagovorio. Uz prijetnje stoje i najsnažnija obećanja: pisma izgnanicima da grade kuće i mole za grad u koji su odvedeni, otkup polja u Anatotu kao znak da će se opet kupovati zemlja, i navještaj novoga saveza upisanoga u srce, koji Novi zavjet uzima kao svoje geslo. Posljednja poglavlja opisuju pad grada, bijeg u Egipat i riječi o okolnim narodima.
Pet pjesama oplakuje razoreni Jeruzalem nakon 587. godine prije Krista. Prve četiri složene su akrostihom po slovima hebrejske abecede, što tuzi daje oblik i mjeru. Grad je opisan kao udovica koja sjedi sama, nekad puna naroda, sada bez utjehe; putovi u Sion tuguju jer nema hodočasnika; svećenici uzdišu, djevojke su ožalošćene. Pjesme ne izbjegavaju najteže prizore opsade i gladi, ni priznanje da je nesreća došla zbog grijeha naroda i zavođenja lažnih proroka. U središtu treće pjesme, na samome dnu, stoji obrat: milosti Gospodnje nisu nestale, nove su svako jutro, velika je vjernost tvoja, dobar je Gospodin onomu koji se u nj uzda. Posljednja pjesma je zajednička molitva s vapajem da se Bog sjeti što ih je snašlo i da ih obnovi. Tužaljke su ušle u židovsko obilježavanje pada Hrama, a u kršćanskoj liturgiji pjevaju se u Velikom tjednu, jer daju jezik boli koja ne želi lagati ni Bogu ni sebi.
Knjiga se pripisuje Baruhu, Jeremijinu tajniku, i smještena je u Babilon nakon razorenja Jeruzalema. Počinje pripovijesti o skupljanju novca i slanju poruke u Jeruzalem sa zamolbom da se za izgnanike mole. Slijedi duga zajednička molitva pokore u kojoj narod priznaje da je nesreća pravedna posljedica neposluha prorocima i moli za milosrđe. Drugi dio je pjesma o Mudrosti koja se ne nalazi ni u trgovaca ni kod moćnika nego je Bog dao Izraelu u Zakonu, s pozivom da se narod vrati k njoj i tako živi. Treći dio tješi Jeruzalem, prikazan kao majka koja gleda odlazak svoje djece i kojoj se obećava povratak sinova s istoka i zapada. Posljednje poglavlje, poznato kao Jeremijino pismo, oštro i podrugljivo pokazuje nemoć kipova koje treba nositi, koji ne vide, ne govore i ne mogu se obraniti od hrđe, s ponavljanim zaključkom da to nisu bogovi. Knjiga služi kao molitvenik i pouka zajednici u tuđini.
Ezekiel je svećenik odveden u Babilon prije pada Jeruzalema, i ondje prima poziv u viđenju Božjih kola s četiri bića i kotačima punim očiju. Riječ mu dolazi u svitku koji mora pojesti, a poslan je kao stražar da upozorava narod. Prvi dio knjige donosi prijetnje i znakovite čine: leži na boku određen broj dana, jede oskudan kruh, brije kosu i dijeli je na tri dijela, sve da pokaže opsadu i izgnanstvo. Slavu Gospodnju vidi kako napušta Hram zbog idolopoklonstva. Nakon pada grada ton se mijenja: prijekori odlaze susjednim narodima, a Izraelu se govori o novom početku. Bog obećava izvaditi kameno srce i dati srce od mesa, sam pasti svoje stado umjesto loših pastira, i u viđenju polja punog suhih kostiju pokazuje kako duh oživljuje mrtve. Posljednja poglavlja opisuju novi Hram do mjere, povratak slave i rijeku koja izvire ispod praga i ozdravlja vode.
Prvi dio knjige donosi pripovijesti o mladićima odvedenim na babilonski dvor. Daniel i drugovi odbijaju kraljevu hranu, a Bog im daje mudrost; Daniel tumači Nabukodonozorov san o kipu od raznih kovina i o kamenu koji ga razbija, te kasnije san o stablu i kraljevo poniženje. Trojica drugova ne klanjaju se zlatnom kipu i preživljavaju užarenu peć, u kojoj se vidi četvrti lik. Na Baltazarovoj gozbi ruka piše na zidu mene, tekel, parsin, a Daniel tumači da je kraljevstvo odmjereno i predano Medijcima. Pod Darijem, zbog vjernosti molitvi, Daniel je bačen među lavove i izlazi nepovrijeđen. Drugi dio su apokaliptična viđenja o četiri zvijeri, ovnu i jarcu, sedamdeset sedmica i posljednjim danima, s likom Sina Čovječjega koji dolazi na oblacima i s izričitom vjerom u uskrsnuće. Grčki dodaci donose molitvu u peći, Suzanu koju Daniel obrani od lažnih optužitelja i pripovijesti o Belu i zmaju.
Hošea djeluje u sjevernom kraljevstvu u desetljećima prije njegova pada. Njegov brak s Gomerom, ženom koja mu je nevjerna, postaje slika odnosa Boga i naroda: djeca dobivaju imena koja naviještaju sud, a zatim se ta ista imena preokreću u obećanje. Prorok optužuje narod da ne poznaje Boga, da su svećenici zaboravili Zakon, da se sklapaju savezi s Asirijom i Egiptom umjesto pouzdanja u Gospodina, i da bogoslužje pred telcima nije vjera nego preljub. Slike su snažne: rosa koja rano nestaje, kruh nepečen s jedne strane, glupi golub, uzeta ljubav koja se prodaje. Ipak, u središtu stoji Bog koji ne može odustati: kako da te dadem, Efrajime, srce mi se u meni preokreće. Traži milosrđe, a ne žrtvu, riječi koje Isus dvaput navodi. Knjiga završava pozivom na obraćenje i obećanjem da će Bog biti kao rosa Izraelu, koji će procvasti kao ljiljan.
Knjiga počinje najezdom skakavaca koja je opustošila zemlju, pojedeni su usjevi i vinogradi, presušili potoci, a u Hramu nema što prinijeti. Prorok u toj nesreći vidi znak Dana Gospodnjega i poziva na opći post: neka se okupe starci i djeca, mladoženja i nevjesta, neka svećenici plaču između trijema i žrtvenika i mole za narod. Poziva da se razdere srce, a ne haljine, jer je Bog milostiv i milosrdan, spor na srdžbu i bogat milosrđem. Nakon obraćenja dolazi obećanje: zemlja će opet roditi, vratit će se godine koje su skakavci pojeli, a Bog će izliti Duha svoga na svako tijelo, pa će sinovi i kćeri prorokovati, starci sanjati sne, mladići gledati viđenja. Petar na Pedesetnicu tumači upravo tim riječima ono što se dogodilo učenicima. Zadnji dio govori o sudu nad narodima u dolini Jošafat i o Bogu koji je utočište svome narodu.
Amos je pastir i uzgajivač smokava iz judejskoga Tekoe, poslan u sjeverni Izrael u vrijeme blagostanja pod Jeroboamom drugim. Počinje nizom presuda susjednim narodima zbog okrutnosti u ratu, a onda krug zatvara kod Jude i Izraela, gdje su zločini domaći: prodaju pravednika za srebro i siromaha za par sandala, gaze glavu nemoćnima, uzimaju u zalog haljinu i piju vino uzeto na globu. Bogato bogoslužje smatra uvredom dok nema pravde: mrzim i prezirem vaše blagdane, nego neka pravda poteče kao voda i pravednost kao bujica silna. Naviješta izgnanstvo i pad kuće Jeroboamove, zbog čega ga svećenik Amasja iz Betela tjera natrag u Judu, a Amos odgovara da nije prorok ni proročki sin nego ga je Gospodin uzeo od stada. Viđenja skakavaca, vatre, visku i košare zrela voća pokazuju da je narod dozreo za sud. Knjiga završava obećanjem obnove Davidove sjenice.
Najkraća knjiga Staroga zavjeta, svega jedno poglavlje, upravljena je Edomu, narodu koji je potekao od Ezava, dakle bratu Izraela. Edom je živio u stjenovitim visovima Seira, siguran u nedostupnost svojih gnijezda, i prorok mu poručuje da će ga Bog odande srušiti, makar se uzdigao kao orao i gnijezdo savio među zvijezdama. Optužba je konkretna: u dan kad su tuđinci odvodili Jeruzalem i bacali ždrijeb za grad, Edom je stajao po strani, gledao, radovao se nesreći brata, ulazio na vrata mojega naroda i pružao ruku za plijenom, a bjegunce koji su izmakli predavao progoniteljima. Zato mu se najavljuje da će mu se učiniti kako je činio, jer je blizu Dan Gospodnji svim narodima. Na kraju stoji obećanje da će na gori Sionu biti spasenje i da će kraljevstvo pripasti Gospodinu. Knjiga u malo redaka govori o odgovornosti za ravnodušnost pred tuđom nesrećom.
Jona dobiva nalog da ide u Ninivu, glavni grad Asirije, i navijesti sud nad njom, ali bježi na drugu stranu, ukrcava se za Taršiš i spava dok oluja ne dovede lađare do očaja. Kad prizna da bježi od Boga, traži da ga bace u more, i more se stiša. Golema riba ga guta i on iz njezine utrobe moli psalam zahvale, a nakon tri dana biva izbačen na kopno. Drugi put posluša, prolazi gradom s porukom da će Niniva za četrdeset dana biti razorena, i događa se ono što nije očekivao: od kralja do stoke svi poste i obraćaju se, pa Bog odustaje od kazne. Jona se zbog toga ljuti i priznaje pravi razlog bijega, jer je znao da je Bog milosrdan i da se kaje od zla. Sjeda izvan grada, biljka mu daje hlad pa se osuši, a Bog ga pita smije li mu biti žao velikoga grada u kojem je više od sto dvadeset tisuća ljudi.
Mihej je iz seoske Judeje i suvremenik Izaije, a govori i sjevernom i južnom kraljevstvu. Prijeti sudom zbog nasilja moćnika koji noću smišljaju otimačinu polja i kuća, zbog sudaca koji sude za mito, svećenika koji poučavaju za plaću i proroka koji proriču za novac, a pritom se pozivaju na Boga i tvrde da ih neće snaći zlo. Naviješta da će Sion biti preoran kao njiva i Jeruzalem postati hrpa ruševina, riječi na koje se pozivaju stotinu godina kasnije u Jeremijinu suđenju. Uz sud stoje slavna obećanja: gora doma Gospodnjega uzvišena nad bregove, narodi koji prekivaju mačeve u plugove i svatko sjedi pod svojom lozom i smokvom bez straha, te navještaj da će iz Betlehema Efrate izaći onaj koji će vladati Izraelom, redak koji Matej navodi kod mudraca. Knjiga sažima sve u pitanju što Bog traži od čovjeka: činiti pravdu, ljubiti dobrotu i ponizno hoditi sa svojim Bogom.
Knjiga je pjesnički navještaj pada Ninive, prijestolnice Asirskoga carstva koje je stoljeće i pol tlačilo narode Bliskoga istoka i odvelo sjeverni Izrael u izgnanstvo. Počinje hvalospjevom Bogu koji je ljubomoran i osvetnik, spor na srdžbu ali velike moći, pred kojim se gore tresu i mora presušuju, a koji je ujedno dobar i utočište u dan nevolje onima koji se u nj uzdaju. Zatim slijedi opis opsade i pada grada u slikama koje se nižu brzo kao bitka: štitovi crveni, kola bjesne ulicama, konjanici jure, mač guta, plijen se odnosi, a nitko ne ostaje da tješi. Niniva je nazvana gradom krvi, punim laži i grabeža, lavljom jazbinom u kojoj lavovi nose plijen mladunčadi. Prorok pita ima li tko da žali za njom i odgovara da će svi koji čuju vijest pljesnuti rukama, jer nema toga koga zloća asirska nije pogodila. Knjiga govori o granicama nasilja i o pravdi koja stiže i moćne.
Knjiga je razgovor proroka s Bogom. Habakuk počinje pritužbom: dokle ću vapiti, a ti da ne čuješ, zašto gledam nepravdu i nasilje, zašto Zakon obamire i pravo ne izlazi na vidjelo. Bog odgovara da podiže Kaldejce, narod žestok i brz, kao oruđe suda. To proroka muči još više, jer kako Bog koji je čistih očiju može gledati da opaki proguta pravednijega od sebe. Staje na stražu i čeka odgovor, koji dolazi u riječi da se viđenje ima zapisati jasno na ploče, da će se sigurno ispuniti i da će pravednik živjeti od svoje vjere, redak koji Pavao uzima kao temelj u Rimljanima i Galaćanima. Slijedi pet jadikovki nad nasilnikom koji gomila tuđe, gradi grad na krvi i klanja se djelu svojih ruku. Knjiga završava molitvom u obliku psalma: makar smokva ne cvala i ne bilo roda na lozi, on će se radovati u Bogu svome.
Sefanija djeluje u Judi za mladoga kralja Jošije, prije velike reforme. Njegova je glavna tema Dan Gospodnji, opisan kao dan gnjeva, tjeskobe i tame, kad će Bog pretražiti Jeruzalem sa svjetiljkama i kazniti one koji se u srcu podsmjehuju govoreći da Gospodin ne čini ni dobro ni zlo. Optužuje one koji se klanjaju vojsci nebeskoj po krovovima, koji se zaklinju i Gospodinom i tuđim bogovima, kneževe koji su lavovi što riču i suce vukovi u sumrak, te proroke i svećenike koji obeščašćuju svetinju. Sud zahvaća i susjedne narode, Filisteju, Moab, Amon, Kuš i Asiriju s Ninivom. Uz to stoji poziv upućen poniznima zemlje, onima koji vrše njegov zakon, neka traže pravednost i poniznost, možda se sklonu u dan gnjeva. Završetak je neočekivano radostan: Gospodin je usred tebe, kralj Izraelov, on kliče od radosti nad tobom i obnavlja te svojom ljubavlju, a raspršene će sabrati i vratiti kući.
Hagaj nastupa 520. godine prije Krista, kad su se povratnici iz Babilona već smjestili u zemlji, a Hram leži u ruševinama. U četiri kratke poruke kroz nekoliko mjeseci obraća se namjesniku Zerubabelu, velikom svećeniku Jošui i narodu. Prva je prijekor: govore da još nije došlo vrijeme za gradnju doma Gospodnjega, a stanuju u obloženim kućama; sijali su mnogo, a dovezli malo, i tko zarađuje, stavlja u razderanu kesu. Poziva ih neka se popnu u goru, donesu drva i grade, i narod posluša te za tri tjedna počne rad. Druga poruka hrabri one koji pamte prijašnji Hram i kojima se novi čini kao ništa: budite jaki, jer je Duh Božji među njima, i slava ovoga doma bit će veća od prijašnje. Treća govori o čistoći i o blagoslovu koji počinje od dana kad je položen temelj, a četvrta o Zerubabelu kao prstenu pečatnjaku, izabranom sluzi.
Zaharija je suvremenik Hagaja i također potiče obnovu Hrama, ali govori u viđenjima. U prvom dijelu knjige niže se osam noćnih prizora: konjanici koji obilaze zemlju, četiri roga i kovači, čovjek s mjeračkim užetom koji mjeri Jeruzalem, veliki svećenik Jošua kojemu se skida prljava odjeća, svijećnjak i dvije masline, leteći svitak, žena u efi i četvera kola. Uz njih stoje poruke o povratku Boga u Sion, o gradu bez zidina jer će mu Bog biti ognjeni zid, i o tome da se djelo ne dovršava silom ni snagom nego Duhom Božjim. Drugi dio knjige, drukčijega ugođaja, govori o pastiru i stadu, o trideset srebrnika kao plaći, o kralju koji dolazi ponizan i jaše na magarcu, o probodenome kojega će gledati i oplakivati, i o izvoru otvorenom za očišćenje. Novi zavjet upravo iz tih poglavlja uzima slike za Isusov ulazak u Jeruzalem i za muku.
Posljednja knjiga Staroga zavjeta pisana je u obliku rasprave: Bog izriče tvrdnju, narod prigovara, prorok odgovara. Ljubio sam vas, kaže Gospodin, a oni pitaju u čemu nas ljubiš. Svećenicima predbacuje da na žrtvenik donose slijepe, hrome i bolesne životinje, kakve ne bi ponijeli ni namjesniku, i da su izobličili savez s Levijem, iako je svećenikova usna čuvarica znanja. Narodu prigovara zbog nevjere u braku i lako izrečenih rastava, riječima da Bog mrzi otpuštanje, i zbog toga što uskraćuju desetinu, uz poziv da ga u tome iskušaju. Prigovaraju da je uzalud služiti Bogu jer oholi napreduju, a odgovor je da se piše knjiga spomena za one koji se boje Gospodina i da će doći dan koji gori kao peć, ali će onima koji se boje njegova imena granuti sunce pravde s ozdravljenjem u zrakama. Knjiga završava obećanjem da će prije toga dana biti poslan Ilija, čime Stari zavjet zatvara pogled prema onome što dolazi.
Novi zavjet, Evanđelja i Djela
Evanđelje počinje rodoslovljem koje Isusa vezuje uz Abrahama i Davida, te pripovijestima o rođenju iz Marijine strane gledano kroz Josipa, o mudracima s istoka, bijegu u Egipat i Herodovu pokolju djece. Nakon Ivanova krštenja i kušnje u pustinji Isus djeluje u Galileji, a Matej njegovo naučavanje slaže u pet velikih govora, od kojih je prvi Govor na gori s blaženstvima, Očenašem i zlatnim pravilom. Slijede govor poslanja učenika, govor u prispodobama o kraljevstvu, govor o životu zajednice s opraštanjem sedamdeset puta sedam, i govor o svršetku s prispodobama o djevicama, talentima i sudu nad narodima. Evanđelje neprestano upućuje na ispunjenje Pisma i prikazuje Isusa kao novoga Mojsija i obećanoga Mesiju, ali i kao onoga koji sabire narode. Muka i uskrsnuće završavaju slanjem učenika svim narodima, s krštenjem u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i obećanjem da je s njima u sve dane do svršetka svijeta.
Najkraće i vjerojatno najstarije evanđelje počinje bez pripovijesti o djetinjstvu, odmah s Ivanom Krstiteljem, krštenjem i kušnjom, i brzim tempom prati Isusovo djelovanje u Galileji. Riječ odmah ponavlja se stalno: Isus poziva učenike, liječi, izgoni zloduhe, oprašta grijehe, jede s carinicima i grešnicima, spori se oko subote i čistoće, i uči u prispodobama. Uz čudesa stoji naglašena šutnja, jer Isus zabranjuje da se o njemu govori, sve dok u Cezareji Filipovoj Petar ne prizna da je on Krist, a Isus odmah počne govoriti o trpljenju Sina Čovječjega. Od tada evanđelje ide prema Jeruzalemu, s tri najave muke koje učenici ne razumiju i sporovima o prvenstvu. Učenici su prikazani bez uljepšavanja, kao ljudi koji se boje i ne shvaćaju. Vrhunac je ispovijest poganskoga satnika pod križem da je ovaj čovjek uistinu bio Sin Božji. Najstariji rukopisi završavaju praznim grobom i strahom žena.
Luka piše Teofilu i izričito kaže da je sve pomno ispitao te da piše po redu, oslanjajući se na očevice. Evanđelje počinje u Hramu s navještajem Ivanova rođenja, zatim s navještajem Mariji, njezinim pohodom Elizabeti i hvalospjevom Veliča, te rođenjem u Betlehemu pred pastirima. Jedini donosi prizor dvanaestogodišnjega Isusa u Hramu. Središnji dio knjige je dugo putovanje u Jeruzalem u kojem stoje prispodobe koje nitko drugi nema: milosrdni Samarijanac, izgubljeni sin, bogataš i Lazar, farizej i carinik, nepravedni upravitelj. Naglašeno mjesto imaju siromasi, žene, stranci i grešnici koji se obraćaju, kao Zakej, te molitva i Duh Sveti. Muka je opisana s crtama koje samo Luka bilježi, kao suza nad Jeruzalemom, riječ oprosta s križa i obećanje razbojniku. Nakon uskrsnuća slijedi susret na putu u Emaus, prepoznavanje u lomljenju kruha i uzašašće, čime se otvara nastavak u Djelima apostolskim.
Četvrto evanđelje počinje himnom o Riječi koja bijaše u početku kod Boga i koja tijelom postade i nastani se među nama. Umjesto mnoštva kratkih zgoda donosi nekoliko velikih znakova i uz njih duge govore: voda u vino u Kani, ozdravljenje uzetoga, umnažanje kruha i govor o kruhu života, ozdravljenje slijepca od rođenja, i uskrisenje Lazara. Isus govori o sebi nizom izreka koje počinju s ja sam: kruh života, svjetlo svijeta, vrata, dobri pastir, uskrsnuće i život, put, istina i život, trs. Razgovori s Nikodemom i sa Samarijankom na zdencu razvijaju temu novoga rođenja i vode žive. Posljednja večera nema opis ustanovljenja euharistije nego pranje nogu i dugi oproštajni govor s obećanjem Duha Branitelja i molitvom za jedinstvo. Muka je prikazana kao uzdignuće i proslava, a nakon uskrsnuća slijede susreti s Marijom Magdalenom, Tomom i Petrom uz Tiberijadsko more.
Nastavak Lukina evanđelja prati kako se navještaj širi od Jeruzalema do Rima. Počinje uzašašćem i Pedesetnicom, kad učenici primaju Duha i Petar drži prvu propovijed nakon koje se krsti tri tisuće ljudi. Opisuje se život prve zajednice, zajedništvo dobara, čudesa, uhićenja i ispitivanja pred Vijećem, izbor sedmorice i mučeništvo Stjepana, nakon kojega se progonjena zajednica raspršuje i navještaj stiže u Samariju i dalje. Obraćenje Savla iz Tarza i Petrov susret s Kornelijem otvaraju vrata poganima, a pitanje obveza Zakona rješava sabor u Jeruzalemu. Druga polovica knjige prati Pavlova misijska putovanja: Cipar i Mala Azija, prijelaz u Makedoniju, Filipi, Solun, Atena s govorom na Areopagu, Korint i Efez, uz osnivanje zajednica i sukobe. Nakon uhićenja u Jeruzalemu slijede saslušanja, poziv na cara, oluja i brodolom kod Malte, i dolazak u Rim gdje Pavao dvije godine slobodno naviješta kraljevstvo Božje.
Pavlove poslanice
Najopsežnija Pavlova poslanica upućena je zajednici koju nije osnovao ni posjetio, kao priprava za dolazak i put u Španjolsku. U njoj najsustavnije izlaže svoje evanđelje. Prva poglavlja pokazuju da su i pogani i Židovi pod grijehom, jer jedni ne poštuju ono što se o Bogu može spoznati iz stvorenoga svijeta, a drugi imaju Zakon ali ga ne vrše. Zatim izlaže opravdanje po vjeri, s Abrahamom kao primjerom, i pomirenje po Kristu, uspoređujući Adama i Krista. Krštenje je prikazano kao suumiranje i suuskrsavanje, a život u Duhu kao oslobođenje od zakona grijeha i smrti, s vrhuncem u tvrdnji da nas ništa ne može rastaviti od ljubavi Božje. Tri poglavlja posvećena su Izraelu i njegovu mjestu u Božjem naumu, s naglaskom da Bog ne opoziva svoje darove i poziv. Posljednji dio donosi praktične upute o životu zajednice, ljubavi, poslušnosti vlastima, obzirnosti prema slabijima i pozdrave brojnim suradnicima.
Pavao piše zajednici u velikom lučkom gradu, punoj darova ali i sukoba. Odgovara na vijesti i na pitanja koja su mu poslali. Najprije se hvata podjela oko imena Pavla, Apolona i Kefe, i suprotstavlja im mudrost križa koja je Židovima sablazan a Grcima ludost. Zatim rješava slučaj bludnosti u zajednici, parnice pred poganskim sudovima i pitanja braka i djevičanstva. O mesu žrtvovanom idolima uči da znanje nadima, a ljubav izgrađuje, i da treba paziti na savjest slabijega. Govori o pokrivanju glave, o zloporabama na gospodnjoj večeri, gdje jedni gladuju a drugi se opijaju, i tu prenosi najstariji zapis riječi ustanovljenja euharistije. Poglavlja o darovima Duha uspoređuju zajednicu s tijelom u kojem svaki ud ima svoju službu, a između njih stoji hvalospjev ljubavi. Petnaesto poglavlje je najstariji sažetak navještaja o Kristovoj smrti, ukopu i uskrsnuću, s obranom uskrsnuća mrtvih.
Najosobnija Pavlova poslanica, pisana nakon bolnog posjeta i oštroga pisma, koja odiše olakšanjem jer je Tit donio dobre vijesti o pomirenju. Počinje hvalom Bogu utjehe koji tješi u svakoj nevolji da bismo i mi mogli tješiti druge, i govori o smrtnoj opasnosti koju je proživio u Aziji. Objašnjava promjenu putnih planova, poziva na oproštenje onome koji je pogriješio, i opisuje apostolsku službu kao službu novoga saveza, ne slova nego Duha, s blagom u glinenim posudama. Dva poglavlja posvećena su sabirnoj akciji za siromahe u Jeruzalemu, s poticajem da Bog ljubi vesela darivatelja i s primjerom makedonskih crkava. Posljednja poglavlja brane njegov autoritet pred protivnicima koje naziva nadapostolima: nabraja batine, brodolome, opasnosti, glad i brigu za sve crkve, spominje otmicu do trećega neba i trn u tijelu, uz riječ da je snaga u slabosti savršena.
Poslanica je oštra od prvoga retka, bez uobičajene zahvale, jer se Galaćani tako brzo odvraćaju od evanđelja koje su primili. U zajednice su došli ljudi koji traže da se pogani obrežu i drže Zakon, pa Pavao brani i svoje poslanje i samu bit navještaja. Pripovijeda kako je evanđelje primio objavom, a ne od ljudi, kako je nakon godina otišao u Jeruzalem gdje su mu Jakov, Kefa i Ivan pružili desnice zajedništva, i kako je u Antiohiji javno prigovorio Petru jer se povukao od stola s poganima. Zatim izlaže dokaz iz Pisma: Abraham je bio opravdan vjerom prije obrezanja, Zakon je bio odgojitelj do Krista, a u Kristu nema više ni Židova ni Grka, ni roba ni slobodnjaka, ni muškoga ni ženskoga. Sloboda kršćana nije povod tijelu nego služenje u ljubavi, a život po Duhu donosi plod: ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrotu, vjernost, krotkost i uzdržljivost.
Poslanica se čita kao mirno, gotovo svečano izlaganje o Božjem naumu, bez oštrih sukoba kakvi stoje iza Galaćana. Počinje dugim blagoslovom u kojem se nabraja što je Bog učinio u Kristu: izabranje prije postanka svijeta, posinjenje, otkupljenje krvlju, oproštenje i naum da se sve sabere u Kristu, ono na nebesima i ono na zemlji. Slijedi molitva za prosvjetljenje srca i podsjetnik da su čitatelji bili mrtvi zbog prijestupa a spašeni su milošću po vjeri, ne po djelima, da se nitko ne hvasta. Središnja je slika rušenja pregrade između Židova i pogana, tako da od dvoga nastane jedan novi čovjek, sazidan na temelju apostola i proroka. Drugi dio donosi upute za život dostojan poziva: jedno tijelo i jedan Duh, jedan Gospodin, jedna vjera, jedno krštenje; odbacivanje laži, srdžbe i pohlepe; naputke za odnose u kući; i završnu sliku duhovnoga oružja, s pojasom istine, štitom vjere i mačem Duha.
Pavao piše iz zatvora zajednici koja mu je bila najbliža i koja mu je više puta poslala pomoć. Ton je topao i radostan iako su okolnosti teške: govori da su okovi poslužili napretku evanđelja, da neki naviještaju Krista iz suparništva a on se i tomu raduje, i da mu je živjeti Krist a umrijeti dobitak, dok se koleba između želje da otiđe i potrebe da ostane radi njih. Poziva ih na jednodušnost i poniznost, i navodi vjerojatno najstariju kršćansku himnu: Krist, koji je u obličju Božjem, sam sebe oplijeni uzevši obličje sluge, ponizi se do smrti na križu, zbog čega ga Bog uzvisi i darova mu ime nad svakim imenom. Upozorava na one koji traže obrezanje i svjedoči da je sve smatrao gubitkom radi Krista. Moli ih da se raduju uvijek, da ne budu zabrinuti nego da sve iznose Bogu, i zahvaljuje na daru koji mu je donio Epafrodit.
Poslanica je upućena zajednici koju je osnovao Epafra, u dolini Likosa, gdje se pojavilo naučavanje koje je Krista stavljalo u red anđeoskih sila i tražilo posebne propise o hrani, blagdanima i asketskim praksama. Pavao odgovara himnom o Kristu kao slici Boga nevidljivoga, prvorođencu svakoga stvorenja, u kojem je sve stvoreno i u kojem sve opstoji, glavi Tijela, Crkve, po kojem se sve pomiruje krvlju križa. Iz toga izvodi da je punina božanstva u njemu i da su vjernici u njemu ispunjeni, pa im ne trebaju posrednici ni pravila koja se drže onoga što propada upotrebom. Krštenje opisuje kao suukop i suuskrsnuće, i poziva ih da traže ono što je gore, da svuku staroga čovjeka s njegovim djelima i obuku novoga, u kojem nema Grka ni Židova, barbara ni Skita, roba ni slobodnjaka. Slijede kućne upute, poziv na molitvu i zahvalnost te pozdravi suradnicima.
Vjerojatno najstariji spis Novoga zavjeta, napisan dvadesetak godina nakon uskrsnuća, upućen mladoj zajednici u Solunu koju je Pavao morao brzo napustiti zbog progona. Prvi dio je gotovo posve zahvala i sjećanje: kako su primili riječ usred nevolje, kako su se obratili od idola da služe Bogu živomu, kako se glas o njihovoj vjeri pročuo. Pavao podsjeća da je među njima radio noću i danju da nikomu ne bude na teret, i da im je bio blag kao dojilja svojoj djeci. Timotej mu je donio dobre vijesti pa piše s olakšanjem. Drugi dio donosi upute o svetosti i poštenju u odnosima, o radu vlastitim rukama i o bratskoj ljubavi. Zatim odgovara na njihovu zabrinutost za one koji su umrli prije Gospodinova dolaska: i oni će uskrsnuti i biti s njima. O danu i času govori da dolazi kao kradljivac u noći, pa poziva na budnost, i završava nizom kratkih poticaja.
Kratka poslanica nastavlja teme prve, ali s drukčijim naglaskom, jer su se u zajednici proširila uzbuđenja i tvrdnje, čak i pozivanjem na navodno Pavlovo pismo, da je Dan Gospodnji već nastupio. Pisac tješi one koji trpe progone, govoreći da će Bog pravedno uzvratiti mir onima koji su pod pritiskom, i upozorava da prije toga dana mora doći otpad i pojaviti se čovjek bezakonja koji se uzdiže nad sve što se zove Bog, dok ga nešto zasad zadržava. Zbog toga poziva na postojanost i držanje predaje koju su primili riječju ili pismom. Praktični dio bavi se onima koji su prestali raditi i žive na račun drugih, vjerojatno očekujući skori svršetak: podsjeća na vlastiti primjer i izriče pravilo koje je ušlo u poslovicu, da tko neće raditi neka i ne jede. Završava molitvom za mir i vlastoručnim pozdravom kao znakom vjerodostojnosti.
Prva od triju pastoralnih poslanica upućena je Timoteju kao odgovornome za zajednicu u Efezu. Bavi se redom u Crkvi i zdravim naukom. Upozorava na one koji se bave beskorisnim raspravama, rodoslovljima i mitovima, i podsjeća da je Zakon dobar ako se pravilno upotrebljava. Donosi Pavlovo svjedočanstvo da je bio hulitelj i progonitelj, a našao milosrđe, jer je Krist došao spasiti grešnike kojima je on prvi. Slijede upute o molitvi za sve ljude, uključujući kraljeve i sve koji su na vlasti, jer Bog hoće da se svi ljudi spase, i o držanju muškaraca i žena u zajednici. Zatim se opisuju svojstva nadglednika i đakona: neporočnost, staloženost, gostoljubivost, dobro vođenje vlastite kuće. Daju se naputci o udovicama, starješinama i robovima, upozorava se na pohlepu s riječju da je korijen svih zala ljubav prema novcu, i poziva Timoteja da čuva povjereno i bori dobru borbu vjere.
Poslanica ima ton oproštajnoga pisma iz zatvora. Pavao podsjeća Timoteja na iskrenu vjeru koja je živjela u njegovoj baki Loidi i majci Euniki, i poziva ga da raspiri dar Božji koji je u njemu, jer nam Bog nije dao duha bojažljivosti nego snage, ljubavi i razboritosti. Traži da se ne stidi svjedočanstva i da s njim podnese zlopaćenje, koristeći slike vojnika, natjecatelja i ratara. Upozorava na prazna naklapanja i na one koji su zastranili tvrdeći da je uskrsnuće već bilo, te opisuje teška vremena u kojima će ljudi biti sebeljupci, srebroljupci, oholi i bez ljubavi, s obličjem pobožnosti bez njezine snage. Podsjeća da je svako Pismo od Boga nadahnuto i korisno za pouku, i zaklinje ga da propovijeda Riječ, u prigodno i neprigodno vrijeme. Osobni završetak spominje one koji su ga napustili, molbu da mu donese plašt i knjige, i riječ da je dobru borbu izborio i vjeru sačuvao.
Kratka poslanica upućena je Titu, koji je ostavljen na Kreti da uredi ono što je preostalo i da po gradovima postavi starješine. Donosi popis svojstava koja se traže od nadglednika, sličan onome u Prvoj Timoteju: neporočnost, gostoljubivost, staloženost, sposobnost da pouči zdravim naukom i pobije prigovore. Upozorava na one koji zavode i prevraćaju cijele kuće radi ružna dobitka, i navodi oštru izreku o Krećanima koju je izrekao njihov vlastiti pjesnik. Središnji dio daje upute različitim skupinama u zajednici, starijim muškarcima i ženama, mlađima i slugama, s naglaskom da nauk bude vjerodostojan po vladanju. Dvaput izlaže srž evanđelja u kratkim odlomcima: pojavila se milost Božja spasonosna svim ljudima, koja nas odgaja da živimo razborito, pravedno i pobožno, iščekujući blaženu nadu; i spasio nas je ne po djelima koja smo mi učinili nego po svom milosrđu, kupelji preporođenja i obnove Duha Svetoga.
Najkraća Pavlova poslanica i jedino sačuvano osobno pismo, upućeno Filemonu, imućnome kršćaninu u čijoj se kući okuplja zajednica. Povod je Onezim, njegov rob koji je pobjegao i našao se uz Pavla u zatvoru, gdje je postao kršćanin. Pavao ga vraća gospodaru, ali s molbom, ne zapovijedi, iako kaže da bi mu mogao i narediti. Igra riječima s imenom Onezim, koje znači koristan, govoreći da je prije bio nekoristan a sada je koristan i njemu i Filemonu. Traži da ga primi ne više kao roba nego više od roba, kao brata ljubljenoga, i da mu ga primi kao da prima samoga Pavla. Ako mu je nanio štetu ili mu je što dužan, neka se to upiše Pavlu, koji to piše svojom rukom, uz podsjetnik da mu Filemon duguje samoga sebe. Pismo ne ukida ropstvo izravno, ali u zajednicu unosi odnos koji ga iznutra razara.
Ostale poslanice i Otkrivenje
Spis je više propovijed nego pismo, bez uobičajenoga uvoda, napisan brižnim grčkim za kršćane koji su umorni i u napasti da se vrate na staro. Počinje tvrdnjom da je Bog, koji je nekoć govorio po prorocima, sada progovorio po Sinu, po kojem je i svijet stvorio, i koji je uzvišeniji od anđela. Nizom usporedbi pokazuje da je Krist veći od Mojsija, da je istinski veliki svećenik po redu Melkisedekovu, i da je njegova jedincata žrtva učinila suvišnima ponavljane žrtve staroga bogoslužja, jer je ušao ne u rukotvoreno svetište nego u samo nebo. Uz to teku ozbiljna upozorenja onima koji odustaju, i poticaji da se drži nada. Jedanaesto poglavlje je hvala vjeri kroz likove od Abela i Abrahama do proroka, a zatim slijedi poziv da s ustrajnošću trčimo trku koja je pred nama, gledajući u Isusa. Završava praktičnim naputcima o bratoljublju, gostoljubivosti i sjećanju na poglavare.
Poslanica je bliska mudrosnoj književnosti i Isusovim riječima iz Govora na gori, s nizom kratkih, izravnih poticaja. Govori o kušnjama koje rađaju postojanošću, o molitvi za mudrost bez kolebanja, i o prolaznosti bogatstva. Oštro nastupa protiv pristranosti u zajednici, gdje se bogatome nudi dobro mjesto a siromahu se kaže neka stoji, i podsjeća da je Bog izabrao siromahe da budu bogati vjerom. Najpoznatiji je odlomak o vjeri i djelima: vjera bez djela je mrtva, jer ne koristi reći gladnome idi u miru, grij se i nasiti, a ne dati mu što treba tijelu. Slijedi poglavlje o jeziku, malenom udu koji se hvasta velikim stvarima, o iskri koja pali šumu i izvoru iz kojega ne mogu teći slatka i gorka voda. Upozorava na svađe koje izviru iz požude, na osuđivanje bližnjega i na samouvjereno planiranje. Na kraju poziva na strpljivost, molitvu i pomazanje bolesnika.
Poslanica je upućena kršćanima raspršenim po pokrajinama Male Azije, koje naziva pridošlicama i putnicima, u vrijeme kad trpe zbog imena. Počinje blagoslovom Bogu koji nas je nanovo rodio za živu nadu uskrsnućem Isusa Krista i za baštinu neraspadljivu, čuvanu na nebesima. Podsjeća da je vjera kušana kao zlato u ognju i da su otkupljeni ne propadljivim zlatom nego dragocjenom krvlju Krista, jaganjca nevina. Zajednicu naziva izabranim rodom, kraljevskim svećenstvom, svetim pukom, i poziva ih da žive tako dobro da oni koji ih ogovaraju vide njihova djela. Slijede upute o odnosu prema vlastima, o slugama koji trpe nepravedno, o braku, i o spremnosti da uvijek odgovore svakome tko ih zapita za razlog nade koja je u njima, ali blago i s poštovanjem. Trpljenje se tumači kao zajedništvo s Kristovim mukama, a starješine se pozivaju da pasu stado dragovoljno, ne radi ružna dobitka.
Kratka poslanica pisana je kao oporuka, jer autor kaže da zna kako će uskoro odložiti svoj šator, i želi da se i nakon njegova odlaska sjećaju onoga što su primili. Podsjeća na to da su postali dionici božanske naravi i niže lanac kreposti koje treba dodavati vjeri, od kreposti i znanja do ljubavi. Poziva se na svjedočanstvo s gore preobraženja, gdje su čuli glas s neba, i na proročku riječ koja je kao svjetiljka što svijetli u tamnu mjestu, uz upozorenje da nijedno proroštvo Pisma nije stvar samovoljnoga tumačenja. Drugo poglavlje oštro se obračunava s lažnim učiteljima, uspoređujući ih s anđelima koji su sagriješili i s ljudima iz Noina i Lotova vremena, i naziva ih izvorima bez vode. Treće poglavlje odgovara podsmjehivačima koji pitaju gdje je obećani dolazak: pred Gospodinom je jedan dan kao tisuću godina, a odgoda je strpljivost koja daje vrijeme obraćenju.
Poslanica počinje kao evanđelje po Ivanu, riječima o onome što bijaše od početka, što smo čuli, vidjeli svojim očima i rukama opipali, o Riječi života. Piše zajednici iz koje su otišli oni koji su nijekali da je Isus došao u tijelu, pa je glavna briga razlučivanje pravoga od lažnoga. Dva su mjerila: ispovijest vjere u Isusa Krista i konkretna ljubav prema braći. Bog je svjetlost i u njemu nema tame, pa tko kaže da je u zajedništvu s njim a hodi u tami, laže. Tko kaže da nema grijeha, sam sebe vara, a ako priznamo grijehe, vjeran je i pravedan da nam ih oprosti. Ljubav se pokazuje djelom i istinom, a ne samo riječju i jezikom, jer tko ne ljubi brata kojega vidi, ne može ljubiti Boga kojega ne vidi. Središnja tvrdnja knjige je da je Bog ljubav i da je ljubav u tome što je on ljubio nas prvi.
Vrlo kratko pismo, jedno od najkraćih u Bibliji, upućeno je izabranoj Gospođi i njezinoj djeci, što je najvjerojatnije slika za mjesnu zajednicu i njezine članove. Autor se predstavlja kao starješina i piše s radošću jer je našao neke od njezine djece kako hode u istini. Podsjeća na zapovijed koju su imali od početka, da ljubimo jedni druge, i naglašava da ljubav znači hoditi po njegovim zapovijedima. Zatim upozorava na varalice koji su izišli u svijet i ne priznaju Isusa Krista koji dolazi u tijelu, i poziva na oprez da se ne izgubi ono što je stečeno. Kaže da onaj tko ide dalje i ne ostaje u nauku Kristovu, nema Boga. Praktična uputa koja slijedi bila je važna u vrijeme putujućih učitelja i kućnih zajednica: takvoga ne primajte u kuću i ne pozdravljajte ga. Završava željom da im ne piše papirom i crnilom nego da dođe i s njima razgovara licem u lice.
Također vrlo kratko pismo, upućeno je pojedincu, ljubljenome Gaju, kojega starješina hvali jer hodi u istini i jer se pokazuje vjernim prema braći, i to prema strancima, koji su pred zajednicom posvjedočili o njegovoj ljubavi. Poziva ga da ih i dalje ispraća kako dolikuje pred Bogom, jer su radi Imena krenuli na put ne primajući ništa od pogana, pa smo dužni takve primati da budemo suradnici istine. Zatim spominje Diotrefa, koji voli biti prvi među njima, ne prima ni samoga starješinu, ogovara ga zlim riječima, ne prima braću i priječi one koji bi to htjeli, izbacujući ih iz zajednice. Najavljuje da će, dođe li, spomenuti njegova djela. Nasuprot njemu stoji Demetrije, kojemu svi daju dobro svjedočanstvo. Pismo završava kao i prethodno, željom da se vidi licem u lice, i pozdravom prijateljima poimence. U tri kratka lica pokazuje kako izgleda gostoljubivost, oholost i dobar glas.
Kratka poslanica pisca koji se predstavlja kao Juda, sluga Isusa Krista i brat Jakovljev. Kaže da je htio pisati o zajedničkom spasenju, ali se osjetio prisiljenim potaknuti čitatelje da se bore za vjeru koja je jednom zauvijek predana svetima, jer su se uvukli ljudi koji milost Božju izokreću u razuzdanost. Slijedi niz upozorenja iz povijesti i predaje: narod izveden iz Egipta koji zatim nije vjerovao, anđeli koji nisu sačuvali svoje dostojanstvo, Sodoma i Gomora, te primjeri Kajina, Bileama i Koraha. Lažne učitelje opisuje slikama koje se pamte: bezvodni oblaci koje vjetrovi raznose, jesenska stabla bez roda, divlji morski valovi koji izbacuju pjenu svoje sramote, zvijezde lutalice. Navodi i predaju o sporu oko Mojsijeva tijela te riječi pripisane Henoku. Vjernike poziva da se izgrađuju na svojoj vjeri, mole u Duhu Svetom i milosrdno postupaju s onima koji se kolebaju. Završava jednim od najljepših slavospjeva Novoga zavjeta.
Posljednja knjiga Biblije napisana je kao viđenje koje Ivan prima na otoku Patmosu, u vrijeme pritiska na kršćane Male Azije. Počinje porukama sedmerim crkvama, svakoj s pohvalom, prijekorom i obećanjem onome tko pobijedi. Zatim se otvaraju vrata neba i niže se niz prizora: prijestolje s dvadeset četiri starješine, Jaganjac zaklan koji jedini može otvoriti knjigu sa sedam pečata, jahači, trublje, žena zaogrnuta suncem i zmaj, dvije zvijeri i broj šest stotina šezdeset i šest, čaše gnjeva, pad Babilona velikoga, sud i konačna pobjeda. Knjiga se služi jezikom slika, brojeva i starozavjetnih navoda, i ne opisuje raspored budućih događaja nego progonjenoj Crkvi tumači sadašnjost: povijest je u Božjim rukama, a Jaganjac je već pobijedio. Završava viđenjem novoga neba i nove zemlje, Jeruzalema koji silazi s neba, Boga koji briše svaku suzu, i pozivom dođi, Gospodine Isuse.
46 knjiga Staroga zavjeta27 knjiga Novoga zavjeta✦ deuterokanonske knjige
Znakom ✦ označene su deuterokanonske knjige. Sve 73 knjige otvaraju se u čitalici, u cjelovitom izdanju Ivana Šarića.