Sljedeći ulomak preuzet je iz monumentalnog djela pod naslovom The Incarnate Christ and His Critics: A Biblical Defense, čiji su autori Robert M. Bowman Jr. i J. Ed Komoszewski, u izdanju Kregel Academic, Grand Rapids, MI, 2024., 26. poglavlje: Isus kao „Gospodin” u Pavla, 3. dio: Isusovo ime: Božanska Isusova imena, str. 488–493.
Prema mojoj procjeni, ovo je NAJBOLJA i najsveobuhvatnija razrada i obrana biblijskog temelja Kristova božanstva. Svaki ozbiljni trinitarni kršćanski student Svetog pisma, apologet i/ili teolog mora imati ovu knjigu u svojoj knjižnici. Svi naglasci u tekstu moji su.
„SVAKI JEZIK DA ISUSA KRSTA PRIZNADE GOSPODINOM” (FILIPLJANIMA 2,9–11)
U Pavlovo slavno poglavlje u Poslanici Filipljanima o Kristovu poniženju i uzvišenju (Fil 2,6–11On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom,), o kojem smo pisali u prethodnim poglavljima, on zaključuje dirljivim riječima o Kristovu mjestu u kozmosu:
Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika. I svaki će jezik priznati: “Isus Krist jest Gospodin!” - na slavu Boga Oca. Fil 2,9–11Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom,)
Dva čimbenika u neposrednom kontekstu ove same rečenice jasno pokazuju da „Gospodin” ovdje označava božansko ime, YHWH. Kao prvo, Pavao kategorički tvrdi da Isus ima „ime iznad svakoga imena” (r. 9). U židovskom kontekstu to bi ime naravno bilo YHWH, a odmah nakon toga potvrda da je Isus „Gospodin” (kyrios) potvrđuje da je to upravo to ime. Kao drugo, Pavlova tvrdnja da će se „svako koljeno prignuti... i svaki jezik priznati” aludira na Iz 45,23Sobom se samim kunem, iz mojih usta izlazi istina, riječ neopoziva, da će se preda mnom prignuti svako koljeno, mnome će se svaki jezik zaklinjati, izjavu o YHWH-u (vidi Tablicu 15, koja donosi doslovne prijevode oba teksta).
Tablica 15. Priznavanje Isusa „Gospodinom” u Poslanici Filipljanima 2
| Izaija 45,23Sobom se samim kunem, iz mojih usta izlazi istina, riječ neopoziva, da će se preda mnom prignuti svako koljeno, mnome će se svaki jezik zaklinjati LXX | Filipljanima 2,10–11da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika. |
| Meni će se prignuti svako koljeno (kampsei pan gony), i svaki će jezik priznati... (kai exomologēsetai pasa glōssa) | da se na ime Isusovo sagne svako koljeno (pan gony kampsē), nebesa, zemalja i podzemlja, i svaki jezik priznade... (kai pasa glōssa exomologēsētai) |
Čak i James Dunn, premda nerado pripisuje Pavlu vjerovanje u Kristovo božanstvo, prepoznaje ovu poantu:
Nitko tko je poznavao svoja pisma nije mogao propustiti prepoznati aluziju na Iz 45,23Sobom se samim kunem, iz mojih usta izlazi istina, riječ neopoziva, da će se preda mnom prignuti svako koljeno, mnome će se svaki jezik zaklinjati... Ono što je međutim zapanjujuće jest to što te riječi izgovara Bog, i to u jednom od najneustrašivijih monoteističkih ulomaka u cijeloj Bibliji... Barem moramo priznati da je hvalospjev Filipljanima (2,6–11) predviđao klicanje i štovanje Krista koje je, prema Izaiji, Bog zahtijevao samo za sebe. U svakom pogledu to je zapanjujući prijenos koji bi bilo koji Židov mogao učiniti ili prisvojiti.6
Ako netko čita ulomak iz Izaije samo u prijevodu, mogao bi propustiti koliko je ta aluzija jasna u grčkom izvorniku. Naime, engleski prijevodi obično sadrže izraz „svaki će se jezik zakleti” u Iz 45,23Sobom se samim kunem, iz mojih usta izlazi istina, riječ neopoziva, da će se preda mnom prignuti svako koljeno, mnome će se svaki jezik zaklinjati, dok su Pavlove riječi prevedene kao „svaki će jezik priznati”. Na temelju same ove verbalne razlike, Zajednica svjedoka Jehovinih još je 1960. godine tvrdila da Fil 2,10da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika. „nije aluzija na Izaiju 45,23 koja bi zahtijevala da se Isus poistovjeti s Jehovom.”7 Međutim, kao što je prikazano u Tablici 15, grčka riječ oblik je istog glagola, exomologeō („priznati”), kako u verziji Septuaginte za Iz 45,23Sobom se samim kunem, iz mojih usta izlazi istina, riječ neopoziva, da će se preda mnom prignuti svako koljeno, mnome će se svaki jezik zaklinjati, tako i u Fil 2,10da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika..
Još jedan prigovor shvaćanju da Fil 2,10da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika. primjenjuje riječi iz Iz 45,23Sobom se samim kunem, iz mojih usta izlazi istina, riječ neopoziva, da će se preda mnom prignuti svako koljeno, mnome će se svaki jezik zaklinjati na Isusa usredotočen se na izraz koji se ovdje obično prevodi „na ime Isusovo”. Unitaristički pisac Andrew Perry komentira da grčki izraz koji se ovdje koristi, en tō onomati, svugdje drugdje u Novom zavjetu znači „u ime”. Na temelju toga Perry predlaže (suprotno onome za što i sam priznaje da je „konsenzus komentatora”) da je Pavao mislio kako će se u Isusovo ime svatko pokloniti ne Isusu, nego Bogu Ocu.8 Ovaj argument zanemaruje upotrebu izraza en tō onomati s glagolom exomologeō („priznati”). Fil 2,10da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika. jedini je takav tekst u Novom zavjetu, ali se ta kombinacija javlja u Septuaginti, gdje „ime” pripada onome koga ljudi „priznaju”. Tako, na primjer, čitamo: „U tvoje ime [en tō onomati sou] priznat ćemo [exomologēsometha] zauvijek” (Ps 43,9 NETS [44,8]; vidi također 2 Sam 22,50Zato te slavim, Jahve, među pucima i psalam pjevam tvome Imenu:; 1 Ljet 16,8“Hvalite Jahvu, prizivajte mu ime; navješćujte među narodima djela njegova!). Septuaginta također koristi en tō onomati s drugim glagolima časti kako bi označila da štovatelji odaju počast samome Božjem imenu (npr. Ps 62,5Urotiše se da me s visa mog obore, u laži uživaju; ustima blagoslivlju, a u srcu proklinju. [63,4]; 88,13.17 [89,12.16]; 104,3 [105,3]). Stoga, bilo da izraz u Fil 2,10da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika. prevodimo „u ime” ili „na ime”, onaj koji ima to ime (Isus) jest onaj koga se „priznaje”.
Konvergencija izraza „ime iznad svakoga imena”, aluzije na Iz 45,23Sobom se samim kunem, iz mojih usta izlazi istina, riječ neopoziva, da će se preda mnom prignuti svako koljeno, mnome će se svaki jezik zaklinjati i potvrde da je Isus kyrios tako uvjerava većinu biblicista da u Fil 2,9–11Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, priznanje „Isus Krist jest Gospodin” potvrđuje da Isus ima božansko ime YHWH. Oni koji poriču da je Pavao namjeravao poistovjetiti Isusa s Jahveom nude još tri prigovora kojima ćemo se ovdje pozabaviti.
Kao prvo, Pavao kaže da je Bog Isusa „preuzvisio” (hyperypsōsen) (Fil 2,9Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom,). Mnogi kritičar(i) pravovjerne kristologije iz ove izjave izvode zaključak da je Bog uzdigao Isusa na položaj viši nego što ga je ikada prije imao. Drugim riječima, oni tumače dio „pre-” (hyper-) grčkoga glagola tako da izražava usporedbu između položaja koji Krist sada ima i najvišeg položaja koji je imao prije ovoga uzvišenja.9 Međutim, Joseph Hellerman komentirao je da su složenice s hyper- elativnog, a ne usporednog značenja. „Poanta nije u tome da je Krist uzvišen ‘iznad’ položaja koji je prethodno imao, npr. svog preegzistentnog stanja. Umjesto toga, Bog ga je uzvisio ‘do najviše moguće mjere’.”10
Da je ovo ispravan način tumačenja glagola, potvrđuje njegova uporaba u Septuaginti, gdje izražava čast koja pripada Gospodinu Bogu: „Jer ti si Gospodin, Svevišnji nad svom zemljom, uzvišen si [hyperypsōthēs] iznad svih bogova“ (Ps 96,9poklonite se Jahvi u sjaju svetosti njegove. Strepi pred njim, zemljo sva! LXX [97,9], dosl. prijevod). Očito je da psalam ne govori kako je Gospodin sada stekao viši položaj nego što ga je imao prije, nego da je on puno veći od bilo koga ili bilo čega drugoga, čak i od bića kojima se pogrešno iskazuje štovanje kao bogovima. Ovo je jedno od samo dvaju pojavljivanja glagola hyperypsoō u grčkom prijevodu kanonskih knjiga Staroga zavjeta,11 dok se drugo nalazi u ironičnu komentaru o opakom čovjeku koji uzvisuje samoga sebe, a zatim biva osuđen od Boga (Ps 36,35 LXX [37,35]).
Rijetka uporaba glagola hyperypsoō u Filipljanima 2,9Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, (njegova jedina uporaba u Novom zavjetu) upućuje na to da je Pavao zapravo možda aludirao na Psalam 96,9poklonite se Jahvi u sjaju svetosti njegove. Strepi pred njim, zemljo sva! LXX. Tu mogućnost potvrđuje Pavlova uporaba izraza „na nebesima, na zemlji i pod zemljom“ (Fil 2,10da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika.b). Posebice izraz „na nebesima“ pokazuje da će i najmoćnija bića, uključujući ona koja drugi drže „bogovima“prignuti koljena pred Isusom Kristom. Stoga postoji značajna tematska povezanost između Filipljanima 2,9Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, i Psalma 96,9poklonite se Jahvi u sjaju svetosti njegove. Strepi pred njim, zemljo sva! LXX, uz njihovu uporabu rijetkoga glagola hyperypsoō. Daleko od toga da narušava gledište prema kojemu je Pavao identificirao Isusa kao Jahvu, njegova uporaba glagola hyperypsoō pruža dodatnu potvrdu tomu zaključku.
Drugi prigovor zaključku da Filipljanima 2,9–11Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, identificira Isusa kao Jahvu jest taj što Pavao kaže kako je Bog Isusu „dao“ ili „darovao“ to „ime“ kad ga je „uzvisio“ (r. 9). Ako je Isus doista Jehova, vječni YHWH, kako mu je Bog Otac mogao dati to ime nakon njegova uskrsnuća?12 Već smo se susreli s ovim prigovorom u vezi s drugim odlomcima, pa čak i s drugim imenima ili naslovima. Tako Petrova izjava na Pedesetnicu: „Bog učini i Gospodinom i Kristom toga Isusa koga ste vi razapeli“ (Dj 2,36Pouzdano dakle neka znade sav dom Izraelov da je toga Isusa kojega vi razapeste Bog učinio i Gospodinom i Kristom.”), suvremenim čitateljima zvuči kao da Isus nije već bio Gospodin ili Krist sve do svoga uskrsnuća, premda Luka jasno pokazuje da je Isus bio i Gospodin i Krist već kao dojenče (Lk 1,43Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega?; 2,11). Pavao kaže da je Isus „ustoličen Sin Božji u snazi... uskrsnućem od mrtvih“ (Rim 1,4postavljenu Sinom Božjim, u snazi, po Duhu posvetitelju uskrsnućem od mrtvih, o Isusu Kristu, Gospodinu našemu,), iako je Pavao gledao na Isusa kao na božanskoga Sina kojega je Bog poslao kao čovjeka (Rim 8,3Uistinu, što je bilo nemoguće Zakonu, jer je zbog tijela onemoćao, Bog je učinio: poslavši Sina svoga u obličju grešnoga tijela i s obzirom na grijeh, osudi grijeh u tijelu; Gal 4,4A kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bi rođen, Zakonu podložan). Pavljansku izjavu ovdje u Filipljanima 2,9Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, isto tako ne treba tumačiti tako da je u suprotnosti s njegovim naukom na drugome mjestu, prema kojemu je Isus već bio „Gospodin slave“ kad je bio razapet (1 Kor 2,8a koje nijedan od knezova ovoga svijeta nije upoznao. Jer da su je upoznali, ne bi Gospodina slave razapeli.).
Sve takve izjave o tomu kako Bog Isusu daruje „ime“ prilikom njegova uskrsnuća i uzašašća trebamo čitati kao jezik časti, kao izraz časti koju je Bog iskazao svom Sinu pred cijelim svijetom. Došavši inkognito kao ljudsko biće i umrijevši najsramotnijom mogućom smrću, Isus se dobrovoljno ponizio ili unizio na krajnje visok stupanj. Stoga se doveo u položaj ovisnosti o Ocu da taj prezir preokrene srazmjerno krajnjim uzvišenjem. Podsjetimo se da Septuaginta rabi glagol preveden s „uzvisiti“ za Boga kako bi izrazila ne promjenu njegova zakonitog statusa nego čast koja mu po pravu pripada kao Stvoritelju svega (Ps 96,9poklonite se Jahvi u sjaju svetosti njegove. Strepi pred njim, zemljo sva! LXX). Isto tako, u Poslanici Filipljanima 2,9–10Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, Pavao govori da je Bog „uzvisio“ Isusa tako što mu je „darovao“ ime koje mu je s pravom pripadalo. U rimskom društvu status se čovjeka uzdizao razmjerno statusu čovjeka koji ga je službeno priznavao ili mu iskazivao čast. Pavao stoga govori jezikom časti koji bi bio smislen u rimskom društvu koje je dominiralo kulturom u Filipima:
Ta se zabrinutost odražava na natpisima iz Filipa, gdje nekoliko pojedinaca izričito navodi cara kao onoga koji im je dodijelio počasni naslov ili službu, kako bi naglasili zakonitost te tvrdnje. . . . Status je bio javno dobro u rimskom svijetu, a dodjela časti morala je biti javno priznata da bi imala ikakvu vrijednost. . . . Potpuno neočekivani obrat Isusova statusa događa se rukom najuzvišenijega Bića u svemiru.13
Ovdje nam može pomoći nešto drukčija, ali komplementarna perspektiva. Kao što smo naglasili u različitim trenucima ove knjige, Isus tijekom svog zemaljskog života nije hodao okolo govoreći stvari poput „Ja sam Bog“ ili „Ja sam Jahve“niti ga je tko u to vrijeme tako prepoznao. (Prvi izvještaj o nekome tko Isusa naziva „Bogom“ jest onaj Tome u Ivanu 20,28Odgovori mu Toma: “Gospodin moj i Bog moj!”, koji dolazi nakon Isusove smrti i uskrsnuća.) Kada je Bog uskrisio Isusa od mrtvih i učinio da uzađe na nebo kako bi vladao zajedno s njime nad cijelim stvorenjem, dogodilo se zapravo nešto posve novo. Sada u tom uzvišenom položaju nije bio samo preegzistentni božanski Sin, nego utjelovljeni Sin, Isus Krist. Čin darivanja Isusu Kristu „imena iznad svakog imena“ bio je prikladan kao način potvrđivanja da je ta osoba, koja je potpuno i istinski čovjek, doista Gospodin. Unitarijanci su ovdje djelomično u pravu: ono što je bilo novo jest to da je čovjek Isus Krist uzašao vladati zajedno s Bogom Ocem nad cijelim stvorenjem. Ono što unitarijanci propuštaju (zapravo, što žestoko niječu) jest to da je taj čovjek Isus Krist vječni utjelovljeni Sin.
Konačno, oni koji niječu da Filipljanima 2,9–11Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, naučava Božansko narav Kristovu redovito tvrde da Pavao isključuje takvo shvaćanje govoreći da je ispovijest Isusa Gospodinom „na slavu Boga Oca“ (r. 11). Dunn, na primjer, komentira
„To znači da klicanje Isusu Kristu kao Gospodinu nije uključivalo nikakav nebeski puč ili preuzimanje vlasti, nikakvu zamjenu Boga Kristom.“14
Bilo bi teško izmisliti gori primjer lažnog argumenta (tzv. slamnatog čovjeka); doslovno nitko ne misli da je Pavao propovijedao kako je Krist počinio „nebeski puč“ ili da je „zamijenio“ Boga. Dunn dalje zaključuje
„Univerzalno gospodstvo Isusa Krista odredio je i ostvario Bog, ali vrhovna slava pripada Bogu.“15
Ovakvo čitanje teksta u stilu „da, ali“ na kraju proturječi onome što Pavao doista govori. Bilo bi nesuvislo tvrditi da je Isus uzvišen na najviši mogući položaj (r. 9a), da ima ime iznad svakog imena (r. 9b) i da mu se cijelo stvorenje treba klanjati (rr. 10–11a), a u isto ga vrijeme smatrati dostojnim manje slave nego Oca.
Bit će korisno sažeti ono što smo utvrdili da Pavao naučava o Kristu u ovom ulomku.16 Pavao je poticao Filipljane da traže interese i čast drugih iznad svojih vlastitih, iako su zapravo svi bili jednaki (Fil 2,1–4Ima li dakle u Kristu kakve utjehe, ima li kakva ljubazna bodrenja, ima li kakva zajedništva Duha, ima li kakva srca i samilosti,). Zatim je prikazao Krista kao vrhunski primjer. Iako je Krist doista bio jednak Bogu (Ocu), tražio je Očeve interese po cijenu toga da se ponizio postavši čovjekom i podnijevši sramotnu smrt na križu (2,5–8). Budući da se Krist ponizio na taj krajnji način, Bog je uzvisio Krista sa srazmjerno raskošnim počastima, tako da bi cijelo stvorenje iskazalo najveću moguću božansku čast ovoj osobi za koju je svijet mislio da nije ništa više od čovjeka (2,9–11a). Iskazivanje ove časti Isusu ne umanjuje čast koja pripada Ocu. Naprotiv, Pavao inzistira na tome da, kada ispovijedamo da Isus ima najviše ime i častimo ga kao „Gospodina“činimo to „na slavu Boga Oca“ (2,11b). Zato je kršćanstvo kristocentrično, a da pritom ne zanemaruje slavu koja pripada Ocu.
Poslanica Filipljanima 2 pruža očaravajući uvid u stavove Oca i Sina kao dviju božanskih osoba jedne prema drugoj. Svaki od njih nastoji iskazati čast i slavu onome drugome umjesto samome sebi, i čineći to, paradoksalno, prima još veće časti. Isti uzorak vidimo u pogledu sve tri božanske osobe u Ivanu 13–17 (vidi Iv 13,31–32Pošto Juda iziđe, reče Isus: “Sada je proslavljen Sin Čovječji i Bog se proslavio u njemu!; 14,13; 15,8; 16,13–14; 17,1–5.10). Sve netrinitarne teologije propuštaju ovu ključnu istinu.
6. Dunn, Theology of Paul the Apostle, 251; slično tomu, Dunn, Jesus according to the New Testament (Grand Rapids: Eerdmans, 2019), 133.
7. „Questions from Readers“Watchtower, 15. svibnja 1960., 319.
8. Andrew Perry, „Philippians 2:5–11Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu:, Revisited“neobjavljenih rad, Academia.edu, n.d. (2019), [22].
9. Npr., Paul A. Holloway, Philippians: A Commentary, ur. Adela Yarbro Collins, Hermeneia (Minneapolis: Fortress Press, 2017), 126, iako ovu točku smatra „sporednom“ u odnosu na druge razloge za isti zaključak.
10. Hellerman, Philippians, 119, citira Gordona Feea.
11. Također se koristi trideset i pet puta u odnosu na Boga u Molitvi Azarijinoj 29–66 (Dn 3,52–88“Blagoslovljen budi, Gospodine, Bože otaca naših, hvaljen i uzvisivan dovijeka! Blagoslovljeno, slavno i sveto ime tvoje, hvaljeno i uzvisivano dovijeka! LXX).
12. Npr., Dixon, „An Arian View: Jesus, the Life-Given Son of God“u Son of God: Three Views, Irons, Dixon i Smith, 81; Thomas E. Gaston, Dynamic Monarchianism: The Earliest Christology? (Monee, IL: by the author, 2021), 225.
13. Hellerman, Philippians, 119, vidi također 120–21. Litwa ističe da bi ideja o dodjeljivanju božanskog imena nekome, iako nepoznata u judaizmu, bila prepoznatljiva rimskim Filipljanima s obzirom na cara; vidi Litwa, Iesus Deus, 210.
14. Dunn, Theology of Paul the Apostle, 251; vrlo slično, Chandler, The God of Jesus, 467.
15. Dunn, Theology of Paul the Apostle, 252; slično, Chandler, The God of Jesus, 341.
16. Vidi str. 213–21 za našu egzegetsku raspravu o Filipljanima 2,1–8Ima li dakle u Kristu kakve utjehe, ima li kakva ljubazna bodrenja, ima li kakva zajedništva Duha, ima li kakva srca i samilosti,.
17. O Isusu kao „Gospodinu“ u 1. Korinćanima, vidi Fee, Pauline Christology, 88–94, 120–42.
Dodatno čitanje
Carmen Christi: A Reformed Perspective
PHILIPPIANS 2: AN ADAM CHRISTOLOGY?
„Lik Božji”? Prijevod grčkog izraza *morphē theou* u Poslanici Filipljanima 2,6
Ponovno razmatranje božanstva Kristova u svjetlu hvalospjeva *Carmen Christi* (1. dio), (2. dio)