Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Sljedeći ulomak preuzet je iz monumentalnog djela pod naslovom The Incarnate Christ and His Critics: A Biblical Defense, čiji su autori Robert M. Bowman Jr. i J. Ed Komoszewski, u izdanju Kregel Academic, Grand Rapids, MI, 2024., 23. poglavlje: Isus kao „Bog“ u Ivanovim spisima, 3. dio: Isusovo ime: Isusova božanska imena, str. 437–442.

Prema mojoj procjeni, ovo je NAJBOLJA i najsveobuhvatnija ekspozicija i obrana biblijskog temelja Kristova božanstva. Svaki ozbiljan trinitarni kršćanski student Svetog pisma, apologet i/ili teolog mora imati ovu knjigu u svojoj biblioteci. Sva isticanja moja su.

ISTINITI BOG I ŽIVOT VJEČNI ( 1 IV 5,20 )

Na kraju Ivanove prve poslanice nalazimo još jednu izjavu koja barem naizgled naziva Isusa Krista „Bogom“:

Znamo: Sin je Božji došao i dao nam razum da poznamo Istinitoga. I mi smo u Istinitom, u Sinu njegovu, Isusu Kristu. On [houtos] je Bog istiniti i Život vječni. Dječice, klonite se idola! 1 Iv 5,20–21Znamo: Sin je Božji došao i dao nam razum da poznamo Istinitoga. I mi smo u Istinitom, u Sinu njegovu, Isusu Kristu. On je Bog istiniti i Život vječni.)

Kao i kod Iv 20,28Odgovori mu Toma: “Gospodin moj i Bog moj!”, postoji mala ili nikakva rasprava o tekstu ili prijevodu 1 Iv 5,20Znamo: Sin je Božji došao i dao nam razum da poznamo Istinitoga. I mi smo u Istinitom, u Sinu njegovu, Isusu Kristu. On je Bog istiniti i Život vječni.; ono o čemu se raspravlja jest njegovo tumačenje. Žarište te rasprave jest gramatički antecedent zamjenice houtos („ovaj“), to jest prethodna imenica ili ime na koje se zamjenica odnosi. Tradicionalni pogled, koji je u posljednjih otprilike trideset godina također gotovo suglasan stav u akademskim komentarima, jest da je „njegov Sin Isus Krist“ antecedent.25 Glavni alternativni pogled, koji su zastupali mnogi znanstvenici tijekom dvadesetog stoljeća, jest da je antecedent zamjenice houtos „onaj koji je istinit“ (dosl. „istiniti“), to jest Otac. Taj pogled, prema kojem se Otac ovdje naziva „istinitim Bogom“dobio je najpomniju obranu u knjizi Murraya Harrisa iz 1992. godine o Isusu kao Bogu, na koju smo se već nekoliko puta pozvali u ovom poglavlju.26

Harris iznosi neke važne točke s kojima se slažemo. Zamjenica houtos mora se odnositi natrag ili na „istinitoga“koji je Otac, ili na „njegova Sina Isusa Krista“. (Zamjenica houtos u svom muškom rodu jednine u Ivanovim spisima često upućuje na osobe, zbog čega je nekoliko prijevoda prevodi kao „on“.) Štoviše, Ivan primjenjuje cijeli izraz „istiniti Bog i život vječni“ na osobu na koju upućuje houtos, što znači da tko god se ovdje naziva „životom vječnim“također se naziva i „istinitim Bogom“i obratno.27

Svatko priznaje da je uobičajeni antecedent zamjenice najbliža prethodna imenica ili imenski izraz koji se s njom slaže u gramatičkom obliku. Stoga, kada čitamo: „...u Sinu njegovu, Isusu Kristu. Ovaj je...“najprirodniji način razumijevanja tih riječi jest da se „ovaj“ (houtos) odnosi natrag na „njegova Sina Isusa Krista“koji dolazi neposredno prije zamjenice houtos. Da bi se „istiniti Bog“ odnosio na Oca, mora se preskočiti unatrag preko „njegova Sina Isusa Krista“ do „istinitoga“ kao antecedenta: „...i mi smo u istinitomu, u Sinu njegovu, Isusu Kristu. Ovaj je istiniti Bog i život vječni.“

Kao odgovor na ovu točku, Harris (poput drugih) navodi dva navodna protuprimjera u Ivanovim poslanicama (1 Iv 2,22Tko je lažac, ako ne onaj koji tvrdi da Isus nije Krist? Antikrist je onaj; 2 Iv 7).

Tko je lažljivac ako ne onaj koji niječe da je Isus Krist? Taj [houtos] je antikrist, onaj koji niječe Oca i Sina. (1 Iv 2,22Tko je lažac, ako ne onaj koji tvrdi da Isus nije Krist? Antikrist je onaj)

Jer su mnoge zavojnice izišle u svijet, oni koji ne priznaju Isusa Krista koji dolazi u tijelu. Taj [houtos] je zavodnik i antikrist. (2 Iv 7)

Harrisov je argument da u oba ova teksta antecedent nije neposredno prethodna imenica. U 1 Iv 2,22Tko je lažac, ako ne onaj koji tvrdi da Isus nije Krist? Antikrist je onaj, prema tom argumentu, antecedent je „onaj koji niječe“ (ho arnoumenos), a ne „Krist“ ili „Isus“a u 2 Iv 7 antecedent je „oni koji ne priznaju“ (hoi mē homologountes), a ne „tijelo“ (sarki) ili „Isus Krist“.28 Međutim, u oba stiha postoji jedan složeni naziv ili nominativni izraz koji je izravni i neposredni antecedent zamjenice houtos. Ti složeni izrazi slučajno imaju particip kao glavu koji funkcionira kao imenica s članom (ho). Tako je u 1 Iv 2,22Tko je lažac, ako ne onaj koji tvrdi da Isus nije Krist? Antikrist je onaj antecedent zamjenice houtos cijeli izraz „onaj koji niječe da je Isus Krist“ (ho arnoumenos hoti Iēsous ouk estin ho Christos). U rečenici „Taj je antikrist“riječ taj odnosi se na „onoga koji niječe da je Isus Krist“. U 2 Iv 7 antecedent zamjenice houtos jest „oni koji ne priznaju Isusa Krista koji dolazi u tijelu“ (hoi mē homologountes Iēsoun Christon erchomenon en sarki). U rečenici „Taj je zavodnik i antikrist“taj se odnosi na „one koji ne priznaju Isusa Krista koji dolazi u tijelu“.

U 1 Iv 5,20Znamo: Sin je Božji došao i dao nam razum da poznamo Istinitoga. I mi smo u Istinitom, u Sinu njegovu, Isusu Kristu. On je Bog istiniti i Život vječni., prema tradicionalnom tumačenju, antecedent zamjenice houtos jest složeno ime „njegov Sin Isus Krist“ (tō huiō autou Iēsou Christō), a ne samo jedna od imenica koje čine to ime. To složeno ime nalazi se u prijedložnom izrazu koji počinje prijedlogom en („u“). Izraz „istiniti“ dio je vlastitog prijedložnog izraza (en tō alēthinō, „u istinitomu“), koji prethodi izrazu najbližem zamjenici houtos. Prema alternativnom čitanju teksta, houtos se odnosi na „istinitoga“potpuno odvojeno ime koje prethodi složenom imenu „njegov Sin Isus Krist“. Stoga primjeri iz 1 Iv 2,22Tko je lažac, ako ne onaj koji tvrdi da Isus nije Krist? Antikrist je onaj i 2 Iv 7 jednostavno ne pružaju dokaz da Ivan koristi houtos s udaljenijim antecedentom umjesto onoga koji mu neposredno prethodi.

Drugi argument za tumačenje „istinitoga“ kao antecedenta „ovoga“ jest taj što, iako je Ivan upravo spomenuo Krista, pravi antecedent je ono što je bilo „dominantno u piščevu umu“a Ivan je u stihu dva puta spomenuo „istinitoga“pokazujući da je on, Bog Otac, osoba koja je „dominantna u Ivanovom umu“.29 Određivanje gramatičkoga antecedenta zamjenice na temelju onoga što se smatra „dominantnim u piščevu umu“ čini se sumnjivim, potencijalno subjektivnim pristupom. Osim toga, moglo bi se reći da je Sin „dominantna“ osoba u onome što dolazi prije zamjenice houtos. Primijetite sljedeći nacrt tog dijela 1 Iv 5,20Znamo: Sin je Božji došao i dao nam razum da poznamo Istinitoga. I mi smo u Istinitom, u Sinu njegovu, Isusu Kristu. On je Bog istiniti i Život vječni.:

A I znamo da je Sin Božji došao i dao nam razum

B da upoznamo Istinitoga,

Bʹ i jesmo u Istinitomu,

Aʹ u Sinu njegovu Isusu Kristu.

Ovaj dio 20. stiha strukturiran je u jednostavnom hijastičkom uzorku (A, B, Bʹ, Aʹ), tako da se njegovi prvi i posljednji redci odnose na „Sina“dok srednja dva retka sadrže dva spominjanja „Istinitoga“.

Nadalje, četiri retka u cjelini govore o onome što je „Sin Božji“ učinio: on je „došao i dao nam razum“ u svrhu koja je opisana. Daljnje naglašavanje fokusa na Sina jest korištenje specifičnog, osobnog jezika za njega („Sin Božji... njegov Sin Isus Krist“) u suprotnosti s apstraktnijim ili opisnijim upućivanjima na „Istinitoga“. Ta razmatranja u potpunosti podupiru zaključak da je zapravo Sin „dominantnija“ osoba (retorički, a ne teološki!) na koju se upućuje prije zamjenice houtos.

Od trideset devet pojavljivanja zamjenice houtos u svim gramatičkim oblicima u Prvoj Ivanovoj poslanici, samo se šest, uključujući tekst o kojem raspravljamo, može odnosi na osobe (1Iv 2,4Tko veli: “Poznajem ga”, a zapovijedi njegovih ne čuva, lažac je, u njemu nema istine.; 5a.22; 4,2; 5,6.20). Šest pojavljivanja jednostavno nije dovoljno podataka na kojima bi se moglo temeljiti bilo kakvo uopćavanje. U jednome od drugih pet (nespornih) pojavljivanja, Krist je jasno ono na što se houtos odnosi (1Iv 5,6On, Isus Krist, dođe kroz vodu i krv. Ne samo u vodi nego - u vodi i krvi. I Duh je koji svjedoči jer Duh je istina.). U Drugoj i Trećoj Ivanovoj zamjenica se javlja devet puta, samo dvaput u upućivanju na osobe (od kojih se nijedna ne odnosi na Krista). U Ivanovu evanđelju houtos u svim oblicima dolazi 239 puta, od čega se 61 odnosi na osobe. Od tih 61 osobne uporabe, 38 se odnosi na Krista. Nije iznenađujuće što se zamjenica tako često odnosi na Isusa, budući da je Evanđelje prvenstveno pripovijest o Isusu. Ono što pomalo iznenađuje jest činjenica da Ivan nikada ne koristi houtos u smislu upućivanja na Boga Oca nigdje u Evanđelju ni u poslanicama.30

Dosad smo se usredotočili na antecedent zamjenice houtos. Drugo značajno pitanje jest upotreba riječi „vječni život” kao dijela složenog predikata u izjavi: „On je istiniti Bog i vječni život.” Kao što smo prije primijetili, tko god je ovdje nazvan „vječnim životom”, također je nazvan „istinitim Bogom”. Naravno, vječni život tijesno je povezan i s Bogom Ocem i s njegovim Sinom: Bog je dao svoga Sina da imamo vječni život (Iv 3,16Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.); Bog nam je dao vječni život u svome Sinu (1 Iv 5,11I ovo je svjedočanstvo: Bog nam je dao život vječni; i taj je život u Sinu njegovu.). Kako god tumačili 1 Iv 5,20Znamo: Sin je Božji došao i dao nam razum da poznamo Istinitoga. I mi smo u Istinitom, u Sinu njegovu, Isusu Kristu. On je Bog istiniti i Život vječni., ne bismo smjeli umanjivati ulogu ni Boga Oca ni njegova Sina Isusa Krista u našem posjedovanju vječnoga života. Ipak, postoje snažni dokazi da je izraz „vječni život” u 1 Iv 5,20Znamo: Sin je Božji došao i dao nam razum da poznamo Istinitoga. I mi smo u Istinitom, u Sinu njegovu, Isusu Kristu. On je Bog istiniti i Život vječni. dio opisa koji se specifično odnosi na Sina.

Prije svega, poslanica počinje i završava upućivanjem na nekoga kao na vječni život:

da, Život [hē zōē] se očitova, i vidjeli smo i svjedočimo, i navješćujemo vam Život vječni [tēn zōēn tēn aiōnion], koji bijaše kod Oca i očitova se nama - 1 Iv 1,2da, Život se očitova, i vidjeli smo i svjedočimo, i navješćujemo vam Život vječni, koji bijaše kod Oca i očitova se nama -)

On je Bog istiniti i Život vječni [zōē aiōnios]. 1 Iv 5,20Znamo: Sin je Božji došao i dao nam razum da poznamo Istinitoga. I mi smo u Istinitom, u Sinu njegovu, Isusu Kristu. On je Bog istiniti i Život vječni.)

Ovo su jedina dva mjesta na kojima Ivan nekoga naziva „vječnim životom”. U 1 Iv 1,2da, Život se očitova, i vidjeli smo i svjedočimo, i navješćujemo vam Život vječni, koji bijaše kod Oca i očitova se nama - to je jasno osoba nazvana „Riječju života” u 1,1 koja je „bila kod Oca i očitovala nam se” (1,2).31 Ta je osoba, naravno, Sin, Isus Krist. Da je Ivan htio negdje Oca nazvati „vječnim životom”, sigurno je to mogao učiniti. Poanta je u tome da paralelizam između ove dvije izjave, koje služe kao „krajnje točke” (inclusio) za cijelu poslanicu, pruža snažnu potvrdu egzegetskim dokazima da je osoba koju Ivan opisuje Krist.

Dokazi iz izraza inclusio koji rabi „vječni život” na početku i na kraju poslanice ne mogu se zaobići isticanjem da se Otac naziva „živim [zōn] Ocem” (Iv 6,57Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni.).32 Ovaj se navod nalazi u Evanđelju, ne rabi isti izraz „vječni život” (čak ni imenicu „život”), nije sročen kao ispovijest vjere i ne nalazi se na mjestu u Evanđelju koje bi se moglo usporediti s mjestima na početku i kraju poslanice. Još jednom, Ivan je mogao izabrati nazvati Oca „vječnim životom”, ali to zapravo nije učinio.

Dokazi koje smo ovdje pregledali prilično snažno pokazuju da 1 Iv 5,20Znamo: Sin je Božji došao i dao nam razum da poznamo Istinitoga. I mi smo u Istinitom, u Sinu njegovu, Isusu Kristu. On je Bog istiniti i Život vječni. doista naziva Isusa „Bogom”. Nekim egzegetima, čak i pravovjernim poput Harrisa, ovo predstavlja poteškoću, budući da Ivan ovdje kaže da Krist „je istiniti Bog”, rabeći član (ho). Prema Harrisu, Krist bi se mogao nazvati „Bogom” bez člana kako bi se izrazila njegova božanska narav, ali se ne bi mogao nazvati „Bogom” s članom jer bi to značilo identificirati ga s osobom koja se općenito naziva Bogom, to jest s Ocem.33 Ipak, ovo načelo ne bi trebalo upravljati našom egjezom tekstova koji se inače čine takvima da Isusa nazivaju Bogom.

Istina je da Iv 1,1U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.c izostavlja član („Riječ bijaše Bog”) zato što se Riječ ondje ne identificira s osobom koja se naziva Bogom (ton theon) u prethodnoj rečenici. Iz toga ipak ne slijedi da pisci Novoga zavjeta nisu mogli rabeći član s theos u upućivanjima na Isusa u drugim kontekstima gdje takva izravna proturječnost ne bi nastala. Harris priznaje da se u Iv 20,28Odgovori mu Toma: “Gospodin moj i Bog moj!” Krist naziva theos s članom („Gospodin moj i Bog moj”), ističući da je član ondje bio gramatički obavezan.34 Kao što ćemo vidjeti u sljedećem poglavlju, tri od preostala četiri novozavjetna upućivanja na Isusa kao Boga rabe član s theos (Tit 2,13iščekujući blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista.; Heb 1,8ali za Sina: Prijestolje je tvoje, Bože, u vijeke vjekova, i pravedno žezlo - žezlo je tvog kraljevstva.; 2 Pt 1,1Šimun Petar, sluga i apostol Isusa Krista, onima koje pravednošću Boga našega i Spasitelja Isusa Krista zapade ista dragocjena vjera kao i nas.; jedina je iznimka Rim 9,5njihovi su i oci, od njih je, po tijelu, i Krist, koji je iznad svega, Bog blagoslovljen u vjekove. Amen.). Postoje razlozi za njegovu upotrebu u svakom pojedinom slučaju, ali poanta je u tome da se član može rabiti u upućivanjima na Isusa kao Boga ondje gdje autor smatra da je to prikladno.

Predložili bismo da u 1 Iv 5,20Znamo: Sin je Božji došao i dao nam razum da poznamo Istinitoga. I mi smo u Istinitom, u Sinu njegovu, Isusu Kristu. On je Bog istiniti i Život vječni. Ivan rabi član zato što iznosi složenu tvrdnju o Isusu. Ivan ne piše jednostavno: „On je Bog”, nego radije: „On je istiniti Bog i vječni život.” Ivan ovdje rabi član kako bi jasno istaknuo da se oba opisna elementa, „istiniti Bog” i „vječni život”, imaju razumjeti kao primijenjeni na istu osobu (Isusa Krista).

Na jednostavnijoj razini, u popularnoj polemici protiv tradicionalnog tumačenja, unitarijanci i Jehovini svjedoci (između ostalih) obično ističu da se Otac naziva „jedinim istinitim Bogom” u Iv 17,3A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao - Isusa Krista.. Ako Ivan kaže da je Otac „jedini istiniti Bog”, kako je mogao drugdje reći da je Sin „istiniti Bog”?35 Ovaj prigovor pretpostavlja upravo ono što ti kritičari trebaju dokazati, a to je da Ivan nije mogao smatrati i Oca i Sina „(jedinim) istinitim Bogom”. Već smo vidjeli da Ivan pozitivno naziva Krista theos („Bogom”) u potvrdnim i ispovjednim izjavama u istom Evanđelju u kojem se pojavljuje Iv 17,3A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao - Isusa Krista. (Iv 1,1U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.; 18; 20,28). Nadalje, kao što smo objasnili u 21. poglavlju, Novi zavjet ne ostavlja prostora za pomisao da bi se bilo koje stvorenje moglo potvrdno opisati ili ispovjediti kao theos. Ukratko, ako je Isus uistinu theos, on je istiniti theos. Sam naslov „istiniti Bog” suprotstavlja ovoga Boga lažnim bogovima čiji su utjelovljenje idoli, a to je suprotnost koju Ivan u ovom kontekstu čini izričitom svojim sljedećim, oproštajnim riječima: „Dječice, čuvajte se idola!” (1 Iv 5,21Dječice, klonite se idola!). Stoga je jedini način da se Iv 17,3A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao - Isusa Krista. iskoristi za nijekanje da se Krista naziva Bogom u 1 Iv 5,20Znamo: Sin je Božji došao i dao nam razum da poznamo Istinitoga. I mi smo u Istinitom, u Sinu njegovu, Isusu Kristu. On je Bog istiniti i Život vječni. taj da se pokuša pokazati kako se Krista ne naziva Bogom ni u jednom od triju navoda koje smo proučili u Evanđelju. Već smo iznijeli egzegetske dokaze koji podupiru te navode.

Još jedna, posljednja točka: s obzirom na zaključak da 1 Iv 5,20Znamo: Sin je Božji došao i dao nam razum da poznamo Istinitoga. I mi smo u Istinitom, u Sinu njegovu, Isusu Kristu. On je Bog istiniti i Život vječni. upućuje na Isusa kao na Boga, taj je zaključak u dojmljivom skladu s Iv 20,28–31Odgovori mu Toma: “Gospodin moj i Bog moj!”. Ondje se Isus naziva i „Bogom” i „Sinom Božjim” te se predstavlja kao izvor vječnoga života u vrhunskom ulomku Evanđelja. U 1 Iv 5,20Znamo: Sin je Božji došao i dao nam razum da poznamo Istinitoga. I mi smo u Istinitom, u Sinu njegovu, Isusu Kristu. On je Bog istiniti i Život vječni. Isus se isto tako naziva i „Sinom Božjim” i „Bogom” te se ispovijeda kao izvor „vječnoga života” na samom kraju poslanice. Ono što ovaj književni paralelizam pokazuje jest to da mi ne tumačimo proizvoljno i pogrešno nasumice odabrane izjave u Ivanovim spisima radi nametanja božanske kristologije tekstu. Umjesto toga, i u Iv 20,28–31Odgovori mu Toma: “Gospodin moj i Bog moj!” i u 1 Iv 5,20Znamo: Sin je Božji došao i dao nam razum da poznamo Istinitoga. I mi smo u Istinitom, u Sinu njegovu, Isusu Kristu. On je Bog istiniti i Život vječni. nalazimo autora koji svoje najuzvišenije opise Isusa čuva za ključne ulomke svake pojedine knjige.

25. Npr. Georg Strecker, The Johannine Letters: A Commentary on 1, 2, and 3 John, prev. Linda M. Maloney, ur. Harold Attridge, Hermeneia (Minneapolis: Fortress Press, 1996), 210–12; Daniel L. Akin, 1, 2, 3 John, NAC 38 (Nashville: Broadman & Holman, 2001), 214–15; Gary W. Derickson, First, Second, and Third John, EEC (Bellingham, WA: Lexham Press, 2012), 557–58.

26. Harris, Jesus as God, 240–53; novije: Judith M. Lieu, I, II & III John: A Commentary, NTL (Louisville: Westminster John Knox, 2012), 232–34.

27. Harris, Jesus as God, 242–46; vidi također Daniel B. Wallace, Granville Sharp’s Canon and Its Kin: Semantics and Significance, Studies in Biblical Greek 14 (New York: Peter Lang, 2009), 273–77. Usp. Stafford, Jehovah’s Witnesses Defended, 2. izd., 405–8, koji nevjerojatno tvrdi da je „istiniti Bog” Otac, a „vječni život” Sin.

28. Harris, Jesus as God, 247.

29. Harris, Jesus as God, 247.

30. Kao što je istaknuto u djelu Wallace, Greek Grammar Beyond the Basics, 327.

31. „Neposvojne“ zamjenice koje se obično koriste u engleskim prijevodima 1 Iv 1,2da, Život se očitova, i vidjeli smo i svjedočimo, i navješćujemo vam Život vječni, koji bijaše kod Oca i očitova se nama - jednostavno odražavaju činjenicu da Ivan upućuje na Krista koristeći apstraktnu (i gramatički žensku) imenicu zoē, „život“. Da Ivan upućuje na Krista jasno je iz usporedbi s Iv 1,1–5U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog..

32. Kao u Harris, Jesus as God, 248.

33. Harris, Jesus as God, 250.

34. Harris, Jesus as God, 250.

35. Npr. Zarley, Restitution of Jesus Christ, 405; Stafford, Jehovah’s Witnesses Defended, 2. izd., 407–408.

Daljnje čitanje

William Craig & the Deity of Christ

REVISITED: JESUS THE TRUE GOD AND ETERNAL LIFE

JESUS CHRIST: TRUE GOD FROM TRUE GOD

JOHN 17:3: ONLY TRUE GOD

JOHN 17:3 AND THE ONLY TRUE GOD

CHRIST: THE FATHER’S CO-CREATOR

The Bible on the Only True God Pt. 1