Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Sljedeći ulomak preuzet je iz monumentalnog djela pod naslovom The Incarnate Christ and His Critics: A Biblical Defense, čiji su autori Robert M. Bowman Jr. i J. Ed Komoszewski, u izdanju Kregel Academic, Grand Rapids, MI, 2024., 4. dio: Činjenje onoga što čini samo Bog: Božja božja djela Isusova, 32. poglavlje: Sin kao stvoritelj i održavatelj svega, str. 612–623.

Prema mojoj procjeni, ovo je NAJBOLJE i najsveobuhvatnije izlaganje i obrana biblijskog temelja Kristova božanstva. Svaki ozbiljni trinitarni kršćanski student Svetoga pisma, apologet i/ili teolog mora imati ovu knjigu u svojoj knjižnici. Sva isticanja u tekstu moja su.

„U NJEMU JE SVE STVORENO“ (KOLOŠANJANIMA 1,16)

Poslanica Kološanima u 1. poglavlju donosi teološki bogatu ispovijest o Kristu kao stvoritelju i održavatelju svega:

On nas izbavi iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo Sina, ljubavi svoje, u kome imamo otkupljenje, otpuštenje grijeha. On je slika Boga nevidljivoga, Prvorođenac svakog stvorenja. Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo Prijestolja, bilo Gospodstva, bilo Vrhovništva, bilo Vlasti - sve je po njemu i za njega stvoreno: on je prije svega i sve stoji u njemu. (Kol 1,13–17On nas izbavi iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo Sina, ljubavi svoje, EHV)

U ovom odlomku Pavao nepobitno rabi specifičan jezik stvaranja: „... prvorođenac svakog stvorenja. Ta u njemu je sve stvoreno: na nebesima i na zemlji ...“ (Kol 1,15–16On je slika Boga nevidljivoga, Prvorođenac svakog stvorenja. NIV). Zapazite ova četiri elementa u tom kratkom odsječku teksta:

• Spomen „svega stvorenja“ (1,15)

• Odmah nakon toga uporaba glagola „stvorenje su“ / „stvoreno je“ (ektisthē)

• Uobičajen izraz „sve“ (ta panta) standardan u helenističkoj židovskoj uporabi za cjelokupnost stvaranja

• Uobičajen starozavjetni način referiranja na stvoreni svijet kao na ono što obuhvaća i nebo i zemlju (počevši, naravno, od Post 1,1U početku stvori Bog nebo i zemlju.; vidi Izl 20,11Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotni.; Neh 9,6Ti si, Jahve, Jedini! Ti si stvorio nebo, i nebesa nad nebesima, i vojsku njihovu, zemlju i sve što je na njoj, mora i što je u njima. Ti sve to oživljavaš, i vojske se nebeske tebi klanjaju.; Ps 115,15Blagoslovio vas Jahve koji stvori nebo i zemlju!; Izr 3,19Jahve je mudrošću utemeljio zemlju i umom utvrdio nebesa;; Iz 37,16“Jahve nad Vojskama, Bože Izraelov, koji stoluješ nad kerubima, ti si Bog jedini nad svim kraljevstvima na zemlji, ti si stvorio nebo i zemlju.; Zah 12,1Proroštvo. Besjeda Jahvina o Izraelu. Govori Jahve koji razape nebesa, utemelji zemlju i stvori dah čovjeku u grudima:; takojađer Dj 4,24Kad su oni to čuli, jednodušno podigoše glas k Bogu i rekoše: “Gospodine, ti si stvorio nebo i zemlju i more i sve što je u njima!; Otk 14,7Viče iza glasa: “Bojte se Boga i dajte mu slavu jer dođe čas suda njegova! I poklonite se njemu koji stvori nebo i zemlju i more i izvore voda!”)

Bilo koji od ove četiri elementa u nekom drugom kontekstu mogao bi upućivati na nešto drugo; međutim, ugrađeni u jednu izjavu, mogu se smisleno shvatiti samo tako da se odnose na prvotno stvaranje svijeta. James Dunn, koji na temelju drugih argumenata osporava Kristovu preegzistenciju u ovom odlomku, slaže se da ta panta ovdje označava „sve, svemir, cjelokupnost stvorenih bića ... uključujući, kao što pridodani izrazi jasno daju do znanja, sve unutar te cjelokupnosti.“36

Poslanica Kološanima 1 ne govori samo o Sinovoj ulozi u početnom stvaranju nego i o njegovu održavanju svega: „u njemu sve stoji“ (1,17). Riječ prevedena kao „stoji“ / „drži se zajedno“ (sunestēken, perfekt aktivni indikativ od glagola sunistēmi) jedna je od nekoliko riječi za koje je C. John Collins pokazao da su se više-manje zamjenjivo koristile u starogrčkoj filozofiji i helenističkim židovskim tekstovima kako bi izrazile ideju da kozmos na okupu drži Bog, Logos ili Mudrost.37 Djelo iz 1. stoljeća pr. Kr. De Mundo navodi da su „sve stvari [panta] od Boga i drže se zajedno [sunestēken] za nas po Bogu“ (397b, 14–15).38 Iako je djelo De Mundo zastupalo poganski pogled na božansko, očita sličnost ove izjave s Poslanicom Kološanima 1,17on je prije svega i sve stoji u njemu.b (čak koristeći isti oblik glagola) poučna je za razumijevanje što je ta riječ značila u takvoj „kozmičkoj“ vrsti konteksta. Slično tomu, u 1. stoljeću po Kr., židovski filozof Filon pisao je da se ništa ne može „održati“ / „stajati“ (sustēnai, aorist aktivni infinitiv od sunistēmi) odvojeno od Boga (Mos. 2.132; vidi također Josip Flavije, Ant. 12.22).

Slične izjave koje koriste sinonimne glagole pojavljuju se u židovskoj mudrosnoj književnosti. Sirah (2. stoljeće pr. Kr.) kaže da „se po njegovoj riječi sve drži zajedno [sugkeitai ta panta]“ (Sir 43,26Njegovom pomoću sve se svršava dobro i sve se uređuje prema riječi njegovoj. NRSV). Izraz „po njegovoj riječi“ prevodi en logō autou, doslovno „u njegovoj riječi“čineći paralelu s Poslanicom Kološanima 1,17on je prije svega i sve stoji u njemu.b („u njemu“en autō) još upečatljivijom. Književnost Mudrosti (1. stoljeće pr. Kr.), također nazvana Mudrost Salomonova, navodi:

Jer mudrost je duh čovjekoljubiv, ali hulniku neće oprostiti njegovih riječi … Doista duh Gospodnji ispunja svemir, i on, koji drži sve [to sunechon ta panta], zna i sve što se govori. (Mudr 1,6–7Jer mudrost je duh čovjekoljubiv, ali hulniku neće oprostiti njegovih riječi, jer Bog proniče bubrege njegove, istinski mu srce nadzire i sluša njegove riječi. NRSV)

Riječi „ono što drži zajedno“ (to sunechon) vjerojatno se odnose na „duh [pneuma] Gospodnji“budući da su oba izraza gramatički srednjeg roda, a ne na „mudrost“koja je u grčkom jeziku ženskog roda (sophia). Ipak, mudrost i duh ovdje su usrdno povezani; doista, mudrost se u neposrednom kontekstu naziva „duhom“. Židovski tekstovi mogli su govoriti o Bogu, njegovoj riječi, njegovoj mudrosti ili njegovu duhu koji „drži na okupu“ svemir („sve“). U Poslanici Kološanima 1,17on je prije svega i sve stoji u njemu.b Pavao pripisuje Očevu „ljubljenom Sinu“ (1,12–13) ovo božansko djelo održavanja svega na okupu. Ono što su helenistički židovski mislioci govorili o Božjoj riječi ili mudrosti (koje su se općenito smatrale aspektom samog Božjeg bića), Pavao govori izravno i izričito o jednoj osobi, Božjem Sinu.

Kao u Poslanici Rimljanima 11,36Jer sve je od njega i po njemu i za njega! Njemu slava u vjekove! Amen. i Prvoj poslanici Korinćanima 8,6, Pavao u Kološanima 1,16Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo Prijestolja, bilo Gospodstva, bilo Vrhovništva, bilo Vlasti - sve je po njemu i za njega stvoreno: rabi jezik prijedložne metafizike koji je preuzeo iz helenističke židovske prilagodbe grčkoga filozofskog diskursa: „U njemu [en autō] sve je stvoreno ... sve je stvoreno po njemu [di’ autou] i za njega [eis auton]“ (Kol 1,16Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo Prijestolja, bilo Gospodstva, bilo Vrhovništva, bilo Vlasti - sve je po njemu i za njega stvoreno: NIV). Kao u Poslanici Rimljanima 11,36Jer sve je od njega i po njemu i za njega! Njemu slava u vjekove! Amen., Pavao govori o „svemu“ (ta panta) i rabi tri prijedložna izraza s osobnom zamjenom, od kojih su dva identična onima u Poslanici Rimljanima 11,36Jer sve je od njega i po njemu i za njega! Njemu slava u vjekove! Amen. (di’ autou ... eis auton). Ipak, ovdje je osoba kojoj se pripisuju ove božanske uloge u stvaranju i održavanju svega Očev ljubljeni Sin. Ova dva prijedložna izraza u Poslanici Kološanima 1,16Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo Prijestolja, bilo Gospodstva, bilo Vrhovništva, bilo Vlasti - sve je po njemu i za njega stvoreno: trebamo tumačiti tako da imaju isto značenje kao u Poslanici Rimljanima 11,36Jer sve je od njega i po njemu i za njega! Njemu slava u vjekove! Amen., to jest da je on posrednik i svrha svega stvorenja:

Rim 11,36Jer sve je od njega i po njemu i za njega! Njemu slava u vjekove! Amen.Kol 1,16Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo Prijestolja, bilo Gospodstva, bilo Vrhovništva, bilo Vlasti - sve je po njemu i za njega stvoreno:
Jer od njega [ex autou] i po njemu [di’ autou] i za njega [eis auton] jest sve [ta panta]U njemu [en autō] sve [ta panta] je stvoreno ... sve [ta panta] je stvoreno po njemu [di’ autou] i za njega [eis autou]

Pavao također kaže da su sve stvari stvorene „u njemu“to jest u Sinu. Komentatori su ponudili raznolika objašnjenja izraza en autō, koji se u ovome odlomku pojavljuje tri puta u brzom slijedu (Kol 1,16.17.19Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo Prijestolja, bilo Gospodstva, bilo Vrhovništva, bilo Vlasti - sve je po njemu i za njega stvoreno:). U neposrednom kontekstu ovaj izraz paralelno prati Pavlijev česti izraz „u Kristu“ (i njegove inače ekvivalentne izraze), koji obično prenosi misao o ovisnosti o Kristu za spasenje (Kol 1,2.4.14.28Kološanima, svetoj i vjernoj braći u Kristu. Milost vam i mir od Boga, Oca našega!; 2,3.6-7.10-12). Također bismo mogli usporediti Poslanicu Kološanima 1,16Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo Prijestolja, bilo Gospodstva, bilo Vrhovništva, bilo Vlasti - sve je po njemu i za njega stvoreno: s još jednim trostrukim opisom Boga kao Stvoritelja i Održavatelja, ovoga puta u Pavlijevu govoru u Ateni: „U njemu [en autō] živimo, mičemo se i jesmo“ (Dj 17,28U njemu doista živimo, mičemo se i jesmo, kao što i neki od vaših pjesnika rekoše: “Njegov smo čak i rod!”).

Ono što Pavao govori o Kristu kao preegzistentnom posredniku (Kol 1,16Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo Prijestolja, bilo Gospodstva, bilo Vrhovništva, bilo Vlasti - sve je po njemu i za njega stvoreno:) i sadašnjem održavatelju (1,17) stvorenja teško je odbaciti tumačenjem. U svom komentaru Poslanice Kološanima, James Dunn izražava najčešću teoriju za zaobilaženje zaključka da je Pavao Krista smatrao vječnim božanstvom, i to jednako dobro kao bilo tko drugi. S obzirom na 16. stih, piše:

Što takav jezik znači kada se primjenjuje na Mesiju Isusa? Vjerojatno ne to da je Krist, kojeg su njegovi sljedbenici poznavali tijekom njegova zemaljskog djelovanja u Palestini, kao takav bio Božji posrednik u stvaranju; u prvom stoljeću, baš kao ni u dvadesetom, to bi značilo čitati maštovitu metaforu na pedantno doslovan način. To prije mora značiti da se ono moćno Božje djelovanje, izraženo metaforom ženske Mudrosti, u kojoj i po kojoj je svemir nastao, sada ima smatrati utjelovljenim u Kristu, čiji je karakter sada jasnim učinjen svjetlom njegova križa i uskrsnuća (1,18.20).39

Dunn je ovdje itekako sklon pretpostavci koja to već sama po sebi dokazuje, na što nas upozoravaju izrazi poput „navodno” i „to mora značiti”. Čitava je poanta Novoga zavjeta da se „Krist, poznat svojim sljedbenicima tijekom njegova zemaljskog djelovanja u Palestini”, pokazao mnogo većim nego što su u to vrijeme znali. Sami evanđelisti to opetovano ističu, kao i sam Pavao (2 Kor 5,16Stoga mi od sada nikoga ne poznajemo po tijelu; ako smo i poznavali po tijelu Krista, sada ga tako više ne poznajemo.). Povijesno, tradicionalno kršćansko čitanje Prve poslanice Kološanima i drugih ulomaka o kojima Ovdje raspravljamo nije „pedantno doslovno”, budući da takvo čitanje u potpunosti prepoznaje upotrebu metaforičkog jezika poput „prvorođenac” i „glava tijela” (Kol 1,15.18On je slika Boga nevidljivoga, Prvorođenac svakog stvorenja.). Pavao je lako mogao reći nešto nalik onome što Dunn tvrdi da je mislio, ali nije. Izraz „mudrost” se u tom odlomku uopće ne pojavljuje. Pavao tu riječ koristi na drugim mjestima u poslanici, ali nikada u kozmičkom ili stvarateljskom smislu (1,9.28; 2,3.23; 3,16; 4,5). Niti je koristi u takvom smislu u bilo kojem od svojih preostalih dvadeset i dva pojavljivanja u svojim poslanicama (Rim 11,33O dubino bogatstva, i mudrosti, i spoznanja Božjega! Kako li su nedokučivi sudovi i neistraživi putovi njegovi!; 1 Kor 1,17–2,13Jer ne posla me Krist krstiti, nego navješćivati evanđelje, i to ne mudrošću besjede, da se ne obeskrijepi križ Kristov.; 3,19; 12,8; 2 Kor 1,12A ovo je naša slava: svjedočansto naše savjesti da smo u svijetu živjeli - osobito prema vama - u svetosti i iskrenosti Božjoj, ne u mudrosti tjelesnoj, nego u Božjoj milosti.; Ef 1,8.17Nju preobilno u nas uli zajedno sa svom mudrošću i razumijevanjem; 3,10).

Dunn se posebno trudi obrazložiti tvrdnju da „u njemu sve drži zajedno” (Kol 1,17on je prije svega i sve stoji u njemu.). Problem postavlja kao izbor između dvaju krajnjih načina čitanja teksta: „Ovo nije jezik kliničke analize, već poetske mašte”,40 i budući da ne može biti prvo (što nitko ne tvrdi), mora biti drugo. Dunn zaključuje kako izjava potvrđuje da se „mudrost koja drži svemir na okupu najjasnije prepoznaje u svom prepoznatljivom obilježju s obzirom na Krista”. Zaključuje da Pavao želi reći „kako je temeljni smisao svijeta više 'uhvaćen' u velikodušnom izlijevanju žrtvene, otkupiteljske ljubavi (1,14) nego u pohlepi i grabežljivosti koje su više svojstvene 'vlasti tame' (1,12).”41 To je lijepa misao, ali nije vjerojatno tumačenje onoga što znači da „u njemu sve drži zajedno”. Da je Pavao rekao kako u Bogu „sve drži zajedno”, nitko ne bi dovodio u pitanje da Pavao pripisuje Bogu osiguravanje stabilnoga reda i kohezije kozmosa. Mnoge ljude sve do danas šokira to što Pavao to govori o Isusu.

„SVE JE PO NJEMU NASTALO” (IV 1,3)

Ivanov prolog ne naziva Krista samo „Bogom” (Iv 1,1.18U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.), nego sadrži i dvije izričite potvrde Kristove uloge u stvaranju:

Sve [panta] postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze. … bijaše na svijetu i svijet po njemu [di’ autou] [en autō] [di’ autou] posta i svijet ga ne upozna. (Iv 1,3–5.10Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade NASB)

Zanimljivo je da Ivan koristi dvije od tri prijedložne fraze koje se nalaze u poslanici Kološanima 1,16Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo Prijestolja, bilo Gospodstva, bilo Vrhovništva, bilo Vlasti - sve je po njemu i za njega stvoreno: („po njemu” i „u njemu”). Očito su takve prijedložne metafizike vrlo brzo postale uobičajeni načini izražavanja Kristova odnosa prema svemiru kao njegovu stvoritelju i održavatelju.

Većina engleskih prijevoda odražava tradicionalno tumačenje Ivanova evanđelja 1,3, bilo da kažu da su sve stvari „nastale” (CEB, LEB, NASB, NJB, NRSV), „stvorene” (ESV, NIV, NKJV) ili „sazdane” (CSB, NET). Gotovo svi komentatori i drugi izučavatelji slažu se s ovim tumačenjem. Najznačajnija je iznimka John Ashton, proučavatelj Ivanove književnosti koji tvrdi da grčki glagol egeneto ne znači „su načinjeni” ili „su stvoreni” i da ga treba prevoditi kao „dogodilo se” ili „zbilo se”. Ashton također ističe da Ivan koristi riječ panta bez člana, umjesto ta panta, što je uobičajen izraz kada se na stvaranje referira kao na „sve”. On priznaje da uvodne riječi Ivana 1,1Otkrivenje Isusa Krista: njemu ga dade Bog da on pokaže slugama svojim ono što se ima dogoditi ubrzo. I on to označi poslavši svog anđela sluzi svomu Ivanu, „U početku” (en archē), aludiraju na Postanak 1,1U početku stvori Bog nebo i zemlju., ali tvrdi da je to jedina aluzija na Postanak 1, te stoga nedovoljna osnova za čitanje Ivana 1,3Blago onomu koji čita i onima što slušaju riječi ovog proroštva te čuvaju što je u njem napisano. Jer vrijeme je blizu! kao upućivanja na stvaranje. Kombinirajući tu egzegezu s neosobnim tumačenjem Logosa, Ashton parafrazira Ivanovo evanđelje 1,3–4Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade na sljedeći način:

Od samoga je početka Bog svoju misao (Logos) držao blizu sebe, i njegova je misao bila vid njegova božanstva. Cjelokupna ljudska povijest, svaka pojedinačna stvar koja se ikada dogodila, odvijala se posredstvom Logosa, ali ono što je nastalo u Logosu (to jest, posebni događaji Božje intervencije u korist njegova naroda), to bijaše život, život koji je bila Božja prerogativa darovati, život koji je ujedno bio i svjetlost, prosvjetljenje i objava.42

Ashtonovi argumenti mogu ponuditi neka valjana pojašnjenja standardnog tumačenja Ivana 1,3Blago onomu koji čita i onima što slušaju riječi ovog proroštva te čuvaju što je u njem napisano. Jer vrijeme je blizu!, ali ga ne obaraju. Kako sam Ashton priznaje,43 izjava nekoliko stihova kasnije da je „svijet postao [egeneto] po njemu” (1,10 NASB) mora se odnositi na izvorno stvaranje ili ga barem uključivati. Štoviše, suprotno Ashtonovoj tvrdnji, u Ivanovu evanđelju 1,1–5 postoji više aluzija na Postanak 1,1–5U početku stvori Bog nebo i zemlju.:

• Uvodne riječi dviju knjiga iste su, „U početku” (en archē, Post 1,1U početku stvori Bog nebo i zemlju. LXX; Iv 1,1U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.).

• Oba teksta opetovano koriste isti uobičajeni božanski naslov „Bog” (theos, šest puta u Post 1,1–5U početku stvori Bog nebo i zemlju.; tri puta u Iv 1,1–2U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.).

• Izraz „Riječ” (ho logos, Iv 1,1.14U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.) aludira na Boga koji govori kako bi izvršio svoja stvaralačka djela (Post 1,3I reče Bog: “Neka bude svjetlost!” I bi svjetlost. et al.), a ta je aluzija izrečena u kasnijim tekstovima, npr.: „Jahvinom su riječju nebesa sazdana [tō logō]… Jer on reče - i sve postade [egenēthēsan]” (Ps 33,6Jahvinom su riječju nebesa sazdana i dahom usta njegovih sva vojska njihova.a.9a; vidi također 2 Pt 3,5Ta oni naumice zaboravljaju da nebesa bijahu odavna i da zemlja na Božju riječ posta iz vode i po vodi.).

• Glagol egeneto se ponavlja u Postanku 1, uključujući i u prvom od tih stvaralačkih čina: „I Bog reče: 'Neka bude svjetlost [genēthētō].'44 I bi svjetlost [egeneto]” (Post 1,3I reče Bog: “Neka bude svjetlost!” I bi svjetlost. LES). Iako druga pojavljivanja glagola egeneto u Postanku 1 LXX imaju drukčije značenje (osobito u pripjevu „i bi [egeneto] večer i bi [egeneto] jutro”), u Postanku 1,3 glagol jasno označava stvaranje. Štoviše, odlomak završava (ili sljedeća velika cjelina počinje) riječju koja ponovno označava stvaranje: „Ovo je knjiga postanka nebesa i zemlje, kad su nastali [egeneto], u dan kad je Gospodin Bog načinio nebesa i zemlju” (Post 2,4To je postanak neba i zemlje, tako su stvarani. Kad je Jahve, Bog, sazdao nebo i zemlju, LES; usp. citirani Ps 33,9Jer on reče - i sve postade, naredi - i sve se stvori.a gore).

• Oba odlomka povlače oštru opreku između „svjetlosti”, to phōs, i „tame”, to skotos (Post 1,3–5I reče Bog: “Neka bude svjetlost!” I bi svjetlost.; Iv 1,4–5u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo;).

Ova uzetno kumulativna paralelna čitanja dokazuju da je stvaranje dominantna tema u cijelom odlomku Iv 1,1–5U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.. Ipak, Ashton postavlja opravdano pitanje o Ivanovoj upotrebi zamjenice panta bez člana, budući da židovski i kršćanski spisi na grčkom jeziku najčešće koriste član ta uz panta kada se odnose na stvaranje (iako ne uvijek, npr. Iz 44,24Ovako govori Jahve, otkupitelj tvoj i tvorac tvoj od utrobe: “Ja sam Jahve koji sam sve stvorio, koji sam nebesa sam razapeo i učvrstio zemlju bez pomoći ičije. LXX; Philo, Opif. 28; Josephus, J.W. 5.218). Moguće je, kao što su mnogi komentatori sugerirali, da Ivan izostavlja član kako bi izrazio misao da je svaka pojedinačna stvar nastala po Riječi, a ne samo svemir u cjelini.45 Možda Ivan koristi panta kako bi označio sve što je nastalo, ne samo „stvaranje“ svijeta i predmeta u njemu, već i događaje u povijesti. Ashton tumači Iv 1,3Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade tako da se odnosi na Božje djelovanje po Riječi „početno, naravno, od stvaranja“uključujući povijest Izraela „sve do Utjelovljenja“.46 Prijevod glagola egeneto kao „nastade“ (CJB, NABRE) hvata taj širi smisao koji obuhvaća i ideju nastajanja stvari i odvijanja događaja. Čitano na ovaj način, Iv 1,3Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade pripisuje djelovanju Riječi ne samo početno stvaranje svijeta nego i božansko djelo providnosti, održavanje svijeta i omogućavanje svega što se u njemu događa, kao i djelo „novoga stvaranja“ donošenja života i svjetlosti svijetu (vidi Iv 1,4–5. 9u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo;). Trijezni je to podsjetnik da čak i oni ljudi koji odbacuju Isusa Krista duguju svoje postojanje upravo njemu (Iv 1,10bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna.).

„PO KOJEMU JE STVORIO SVIJET“ (Heb 1,2)

Poput Ivanova evanđelja, Poslanica Hebrejima sadrži dvije izjave o Kristovoj ulozi u stvaranju: prvu u uvodnoj izjavi o Sinu (Heb 1,1–3Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima;) i drugu u citatu iz Psalma 102 (Heb 1,10–12I: Ti u početku, Gospodine, utemelji zemlju i nebo je djelo ruku tvojih.):

Bog, koji je u više navrata i na mnogo načina u prošlosti progovorio ocima po prorocima, u ove posljednje dane progovorio nam je u svom Sinu, kojega je postavio baštinikom svega, po kojemu je također sazidao svijet. On, koji je odsjaj njegove slave i otisak njegova bića te sve nosi snagom svoje riječi

. . . I

“Ti si, Gospodine, u početku utemeljio zemlju,

i nebesa su djela ruku tvojih;

ona će propasti, ali ti ostaješ;

sva će ostarjeti kao haljina

pažljivo ćeš ih saviti kao ogrtač

i promijenit će se poput haljine.

No ti si uvijek isti

i tvojim godinama nema kraja.” [Ps 102,25–27Rekoh: “Bože moj, nemoj me uzeti u sredini dana mojih! Kroza sva koljena traju godine tvoje.] (Heb 1,1–3.10–12Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; NASB)47

Izjava da je Bog po svom Sinu stvorio svijet (1,2) kasnije je potkrijepljena citatom iz Psalma 102,25–27Rekoh: “Bože moj, nemoj me uzeti u sredini dana mojih! Kroza sva koljena traju godine tvoje. koji počinje: „U početku, Gospodine, utemeljio si zemlju, i nebesa su djela ruku tvojih” (Heb 1,10I: Ti u početku, Gospodine, utemelji zemlju i nebo je djelo ruku tvojih. NIV, citirajući Ps 101,26 LXX). Ovdje u Poslanici Hebrejima 1,1–2Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; nalazimo opći naziv „Bog” za Stvoritelja i opći glagol „stvoriti” (epoiēsen) za Božje stvaralačko djelo, a u 1,10 upućivanje na „početak”, „zemlju” i „nebesa”, a sve to je citirano iz Psalma i također se pojavljuje u Knjizi Postanka 1,1U početku stvori Bog nebo i zemlju.. Teško bi se moglo poželjeti više.

Analiza cijeloga odlomka potvrđuje da citat iz Psalma 102 ima svrhu pružiti temelj u Svetom pismu za tvrdnju da je Bog po Sinu stvorio svijet (Heb 1,2konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu. Njega postavi baštinikom svega; Njega po kome sazda svjetove.).48 Pokazuje se da svi citati iz Staroga zavjeta u Poslanici Hebrejima 1,5–13Ta kome od anđela ikad reče: Ti si sin moj, danas te rodih; ili pak: Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin. nude upravo takvu potkrepu za tvrdnje o Sinu u uvodnim recima (1,1–3), i to istim redoslijedom, kao što pokazuje Tablica 19 (s time da 1,4 predstavlja sažetu „tezu” koju svi ti citati podupiru).49

Tablica 19. Tvrdnja i dokaz u Poslanici Hebrejima 1

Tvrdnja (1,1–3 NRSV)Starozavjetni dokaz (1,5–13 NRSV)
Bog... progovori nama po Sinu (1,1–2a).Ta kome od anđela ikada reče: »Sin moj ti jesi, ja te danas rodih«? Ili pak: »Ja ću mu biti otac, a on će mi biti sin«? (r. 5, citirajući Ps 2,7Obznanjujem odluku Jahvinu: Gospodin mi reče: “Ti si sin moj, danas te rodih.; 2 Sam 7,14Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin: ako učini što zlo, kaznit ću ga ljudskom šibom i udarcima kako ih zadaju sinovi ljudski.).
kojega postavi baštinikom svega (1,2b)I opet, kad uvodi prvorođenca u svijet, govori: »Nek' mu se poklone svi anđeli Božji« (r. 6, citirajući Ponovljeni zakon 32,43Kličite, o nebesa, s njime, obožavajte ga, sinovi Božji! Kličite, puci, s njegovim narodom, uznosite snagu njegovu, poslanici Jahvini. Jer će krv slugu svojih osvetiti, istom mjerom vratit' dušmanima, naplatit će od onih koji njega mrze… / Ps 97,7Nek' se postide svi što likove štuju i koji se hvale kumirima. Poklonite mu se, svi bozi!).
po kojemu sazida svjetove (1,2c)I: »Ti si, Gospodine, u početku utemeljio zemlju, i nebesa su djela ruku tvojih« (r. 10, citirajući Ps 102,25Rekoh: “Bože moj, nemoj me uzeti u sredini dana mojih! Kroza sva koljena traju godine tvoje.).
On je odsjev slave i otisak bića njegova te sve nosi snagom riječi svoje (1,3a).»Ona će propasti, ali ti ostaješ; sva će ostarjeti kao haljina, pažaljivo ćeš ih saviti kao ogrtač, i promijenit će se. No ti si uvijek isti, i tvojim godinama neće biti kraja« (rr. 11–12, citirajući Ps 102,26–27U početku utemelji zemlju, i nebo je djelo ruku tvojih.).
Pošto je izvršio očišćenje grijeha, sjede zdesna Veličanstvu u visinama (1,3b).A kome je od anđela ikada rekao: »Sjedi mi zdesna dok ne položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim«? (r. 13, citirajući Ps 110,1Psalam. Davidov. Riječ Jahvina Gospodinu mojemu: “Sjedi mi zdesna dok ne položim dušmane za podnožje tvojim nogama!).

Unatoč jasnoći ovoga odlomka, unitarijanci općenito osporavaju da Poslanica Hebrejima 1 govori o prvotnom stvaranju svijeta. Ranije smo naveli komentar Kegana Chandlera da je u Poslanici Hebrejima 1,2konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu. Njega postavi baštinikom svega; Njega po kome sazda svjetove. Sin „onaj po kojemu je Bog uspostavio novo doba nakon Kristova uskrsnuća”.50 Anthony Buzzard posvećuje sedam stranica dodatka u jednoj od svojih knjiga ovome problemu. On nagađa (ne nudeći nikakve dokaze kao potkrepu) da Poslanica Hebrejima 1,2konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu. Njega postavi baštinikom svega; Njega po kome sazda svjetove. „može se odnositi na buduća razdoblja, ili pak može značiti da je Isus razlog Božjeg stvaranja svega”. Njegov je glavni fokus na Poslanici Hebrejima 1,10I: Ti u početku, Gospodine, utemelji zemlju i nebo je djelo ruku tvojih., za koju kaže da se odnosi na „novi politički poredak doba koje dolazi”. Kao potkrepu tom tumačenju, Buzzard navodi kasniji spomen „budućega svijeta o kojemu govorimo” (2,5).51

Izraz preveden kao „svijet” ili „svjetovi” (ESV, NASB, NET, NRSV) odnosno „svemir” (NABRE, NIV, NLT) u Poslanici Hebrejima 1,2konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu. Njega postavi baštinikom svega; Njega po kome sazda svjetove. razlikuje se od riječi u Heb 2,5Nije doista anđelima podložio budući svijet o kojem govorimo., oikoumenē, koja općenito označava ljudski svijet, „naseljenu zemlju”.52 Pisac je upotrijebio ovu riječ kada je rekao da je Bog zapovjedio anđelima da se poklone Sinu kad ga je doveo „u svijet” (1,6). Tumači su ovu izjavu shvatili tako da se odnosi bilo na naseljenu zemlju (kod Kristova prvog dolaska u utjelovljenju), na nebesko područje (kod Kristova uzašašća) ili na buduće naseljeno područje novih nebesa i nove zemlje (kod Kristova drugog dolaska).53 U svakom slučaju, oikoumenē označava neko naseljeno područje, svjetski sustav. Kako primjećuje F. F. Bruce, „svijet” u Heb 2,5Nije doista anđelima podložio budući svijet o kojem govorimo. „jest novi svjetski poredak uspostavljen Kristovim uzvišenjem zdesna Bogu”.54 Kada se pisac osvrće na „budući svijet o kojemu govorimo”, on u širokom smislu misli na novi sustav koji ostvaruju Kristova smrt, uskrsnuće i uzvisivanje na Božje prijestolje. Drugdje taj nadolazeći novi svijet, koji je već započeo ali još nije u potpunosti ostvaren, naziva „budućim vijekom” (6,5) i „gradom koji dolazi” (13,14).

Hebrejima 1,2konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu. Njega postavi baštinikom svega; Njega po kome sazda svjetove., s druge strane, kaže da je Bog po Sinu stvorio tous aiōnas. Taj izraz, koji doslovno znači „vjekovi”, u istoj poslanici nedvosmisleno upućuje na prvotno stvaranje: „Vjerom spoznajemo da su svjetovi [tous aiōnas] uređenjem riječi Božje stavljeni tako te ono što se vidi ne postade od nečega vidljivoga” (11,3 NKJV). Smještaj ove izjave na početak niza primjera vjere starozavjetnih svetaca predvođenih Abelom, Enohom i Noom (11,4–7, usp. Post 4–9) posve jasno potvrđuje da se misli na prvotno stvaranje (Post 1–2). Kasnija uporaba potvrđuje da je i u Heb 1,2konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu. Njega postavi baštinikom svega; Njega po kome sazda svjetove. u središtu pozornosti prvotno stvaranje, bez obzira prevodimo li tous aiōnas kao „svemir” (CSB, ESV, NABRE, NIV, NLT), „svijet” (CEV, NASB) ili „svjetove” (LEB, NET, NKJV, NRSV). Ako bismo primijenili doslovan prijevod, „vjekovi” ne bi obuhvaćali samo „budući vijek” (6,5) ili „budući svijet” (2,5), kako bi to htjeli unitarijanci, nego sve vjekove. (Buzzard i Chandler ne uzimaju u obzir važnost Heb 11,3Vjerom spoznajemo da su svjetovi uređeni riječju Božjom tako te ovo vidljivo ne posta od nečega pojavnoga. za značenje retka 1,2.) Većina tumača ipak smatra da se autor u ovoj neobičnoj uporabi u Heb 1,2konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu. Njega postavi baštinikom svega; Njega po kome sazda svjetove. i 11,3 referira na cijeli svemir, i u vremenskom i u prostornom smislu.55 Tu bismo misao mogli izraziti parafrazom poput „vremensko područje” kako bismo naglasili vremensko značenje izraza, a istodobno razjasnili da u kontekstu on obuhvaća cjelokupno stvaranje. Stoga, iako je glavni temelj poslanice svijet otkupljenoga čovječanstva koji je Krist došao uspostaviti, ona predstavlja Krista kao Sina koji je također zaslužan za postojanje sadašnjega svijeta ili vijeka.

Primjena Psalma 102,25Rekoh: “Bože moj, nemoj me uzeti u sredini dana mojih! Kroza sva koljena traju godine tvoje. na Sina u Poslanici Hebrejima 1,10I: Ti u početku, Gospodine, utemelji zemlju i nebo je djelo ruku tvojih. posebno je izazovna za gledišta koja niječu da je Krist stvorio svijet. Buzzardova tvrdnja da se Heb 10,1Budući da Zakon ima tek sjenu budućih dobara, a ne sam lik zbiljnosti, on uistinu žrtvama koje se - iz godine u godinu iste - neprestano prinose ne može nikada usavršiti one što pristupaju. odnosi na „novi politički poredak budućega vijeka” imala bi više uvjerljivosti da se u stihu koristila riječ oikoumenē, koja se, kao što smo vidjeli, obično odnosila na ljudski svijet. Doista, oikoumenē se mogla odnositi na Rimsko Carstvo (npr. Lk 2,1U one dane izađe naredba cara Augusta da se provede popis svega svijeta.), politički poredak koji je dominirao većim dijelom poznatoga ljudskog svijeta u prvom stoljeću. Umjesto toga, Heb 1,10I: Ti u početku, Gospodine, utemelji zemlju i nebo je djelo ruku tvojih., citirajući Ps 102,25Rekoh: “Bože moj, nemoj me uzeti u sredini dana mojih! Kroza sva koljena traju godine tvoje., rabi uobičajeni židovski jezik za stvaranje svemira. Jezik „temeljenja” uobičajena je biblijska retorika za Božje djelo Stvoritelja (Job 38,4Gdje si bio kad zemlju utemeljih? Kazuj, ako ti je znanje sigurno.; Ps 8,3U ustima djece i dojenčadi hvalu si spremio protiv neprijatelja, da postidiš mrzitelja, zlotvora.; 24,1–2; 78,69; 89,11; 104,5; 119,90; Izr 3,19Jahve je mudrošću utemeljio zemlju i umom utvrdio nebesa;; 8,29; Iz 40,21Zar ne znate? Zar niste čuli? Nije li vam odiskona otkriveno? Zar niste shvatili tko zasnova zemlju?; 48,13; 51,13.16; Am 9,6On sazda sebi prijesto na nebesima, i svod svoj na zemlji osnova; on poziva morske vode i lijeva ih zemlji preko lica - Jahve mu je ime.; Zah 12,1Proroštvo. Besjeda Jahvina o Izraelu. Govori Jahve koji razape nebesa, utemelji zemlju i stvori dah čovjeku u grudima:). Paralelan opis stvaranja kao „djela tvojih ruku” također je izraz koji se drugdje koristi za Božje djelo stvaranja (Ps 8,6Ti ga učini malo manjim od Boga, slavom i sjajem njega okruni.; Iz 64,8Ne srdi se, Jahve, odveć žestoko, ne spominji se bez prestanka naše krivice. De pogledaj - ta svi smo mi narod tvoj!; usp. Iz 40,12Tko je šakom izmjerio more i nebesa premjerio pedljem? Tko je mjericom izmjerio zemlju i planine na mjerila, a tezuljom bregove?) te u široj mjeri za sve što Bog čini (npr. Ps 28,5Jer ne mare za čine Jahvine ni za djelo ruku njegovih: nek' ih obori i više ne podigne!; 92,4; 111,7; 138,8; 143,5; Iz 45,11Ovako govori Jahve, Svetac Izraelov, njegov tvorac: “Zar je vaše da me o mojoj djeci pitate i da mi nad djelom ruku mojih zapovijedate?). Značajno je da su ti dvostruki opisi Božjega djela, koji se nalaze u paralelnim retcima u Psalmu 102,25Rekoh: “Bože moj, nemoj me uzeti u sredini dana mojih! Kroza sva koljena traju godine tvoje., posebno zastupljeni drugdje u Psalmima. Kada ove dvije ustaljene fraze spojimo sa „zemljom” i „nebesima” kao rezultatom toga djelovanja (također uobičajeno u Psalmima, vidi 78,69; 89,11; 115,15; 121,2; 124,8; 134,3; 146,6), Poslanici Hebrejima 1,10I: Ti u početku, Gospodine, utemelji zemlju i nebo je djelo ruku tvojih. pripisuje Sinu djelo stvaranja onoliko izričito koliko biblijski jezik to dopušta.

Još jedna izjava u Poslanici Hebrejima 1 zahtijeva našu pozornost. Nakon što je naveo da je Bog po Sinu stvorio vjekove ili svjetove (1,2), autor također tvrdi da Sin „sve nosi riječju snage svoje” (Heb 1,3On, koji je odsjaj Slave i otisak Bića njegova te sve nosi snagom riječi svoje, pošto očisti grijehe, sjede zdesna Veličanstvu u visinama;). Riječ prevedena kao „nosi” (pherōn) znači da Sin nosi, podržava ili održava sve stvari, i opet „sve stvari” (ta panta) se odnosi na sve u stvorenom svijetu. Dok u Poslanici Kološanima 1,17on je prije svega i sve stoji u njemu. Pavao navodi da Krist „drži” sve stvari, pisac Poslanice Hebrejima navodi da Krist „uzdržava” sve stvari. Kao što je prije pokazano, autor citira Psalam 102,26–27U početku utemelji zemlju, i nebo je djelo ruku tvojih. kao potkrpu ovoj tvrdnji. Zemlja i nebesa propadaju i stare; ali Sin će ih, kao Gospodin koji ih je stvorio, promijeniti, dok on ostaje uvijek isti (Heb 1,11–12Propast će, ti ćeš ostati, sve će ostarjeti kao odjeća.).

Sin vrši ovo djelo uzdržavanja svega „riječju snage svoje” (Heb 1,3On, koji je odsjaj Slave i otisak Bića njegova te sve nosi snagom riječi svoje, pošto očisti grijehe, sjede zdesna Veličanstvu u visinama;), što bismo mogli idiomatski prevesti „svojom moćnom riječi”. Bez obzira shvaćamo li da se „svoje” (autou) ovdje odnosi natrag na Boga (1,1) ili na samoga Sina, tekst izričito pripisuje Sinu vršenje božanske, moćne riječi u uzdržavanju svega. Židovska mudrosna knjiga Sirah navodila je da se „po njegovoj riječi”, to jest po Božjoj riječi, „sve drži zajedno” (Sir 43,26Njegovom pomoću sve se svršava dobro i sve se uređuje prema riječi njegovoj.). To je bio standardni židovski stav; i u tom teološkom okruženju Poslanica Hebrejima tvrdi da Sin uzdržava sve stvari po božanskoj riječi.

DJELO OCA I SINA U STVARANJU

Sva četiri odlomka koja smo proučili u ovom poglavlju pripisuju Sinu, predegzistentnom Isusu Kristu, božanska djela stvaranja i održavanja svemira. Kao što smo također vidjeli, Novi zavjet opetovano priznaje Boga kao Stvoritelja i Uzdržavatelja svega. Zanimljivo je da Novi zavjet koristi gotovo istovjetan jezik za uloge i Oca i Sina u tim božanskim djelima (vidi Tablicu 20).

Tablica 20. Uloge Oca i Sina u stvaranju

Bog (Otac)Gospodin Isus (Sin)
ek (ex): „iz”, „od”Rim 11,36Jer sve je od njega i po njemu i za njega! Njemu slava u vjekove! Amen.; 1 Kor 8,6nama je jedan Bog, Otac, od koga je sve, a mi za njega; i jedan Gospodin, Isus Krist, po kome je sve, i mi po njemu.; 11,12; usp. 2 Kor 5,18A sve je od Boga koji nas sa sobom pomiri po Kristu i povjeri nam službu pomirenja.
dia (di’) + genitiv: „po”, „kroz”Rim 11,36Jer sve je od njega i po njemu i za njega! Njemu slava u vjekove! Amen.; Heb 2,10Dolikovalo je doista da Onaj radi kojega je sve i po kojemu je sve - kako bi mnoge sinove priveo k slavi - po patnjama do savršenstva dovede Početnika njihova spasenja.Iv 1,3.10Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade; 1 Kor 8,6nama je jedan Bog, Otac, od koga je sve, a mi za njega; i jedan Gospodin, Isus Krist, po kome je sve, i mi po njemu.; Kol 1,16Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo Prijestolja, bilo Gospodstva, bilo Vrhovništva, bilo Vlasti - sve je po njemu i za njega stvoreno:; Heb 1,2konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu. Njega postavi baštinikom svega; Njega po kome sazda svjetove.
en: „u”Dj 17,28U njemu doista živimo, mičemo se i jesmo, kao što i neki od vaših pjesnika rekoše: “Njegov smo čak i rod!”; Ef 3,9i osvijetliti rasporedbu otajstva, pred vjekovima skrivena u Bogu, koji sve stvori,Kol 1,16Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo Prijestolja, bilo Gospodstva, bilo Vrhovništva, bilo Vlasti - sve je po njemu i za njega stvoreno:; usp. Iv 1,4u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo;
eis: „za”Rim 11,36Jer sve je od njega i po njemu i za njega! Njemu slava u vjekove! Amen.; 1 Kor 8,6nama je jedan Bog, Otac, od koga je sve, a mi za njega; i jedan Gospodin, Isus Krist, po kome je sve, i mi po njemu.Kol 1,16Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo Prijestolja, bilo Gospodstva, bilo Vrhovništva, bilo Vlasti - sve je po njemu i za njega stvoreno:

Istina je da Novi zavjet nikada ne kaže da su sve stvari „od” (ek) Sina. Na temelju toga Jehovini svjedoci i ponekad drugi tvrde da Sin ima podređenu, sporednu ulogu u djelu stvaranja.56 Međutim, ovaj se specifični izraz javlja samo nekoliko puta u cijelome Novom zavjetu u odnosu na to da sve u stvorenom svijetu dolazi od Boga ili Oca (Rim 11,36Jer sve je od njega i po njemu i za njega! Njemu slava u vjekove! Amen.; 1 Kor 8,6nama je jedan Bog, Otac, od koga je sve, a mi za njega; i jedan Gospodin, Isus Krist, po kome je sve, i mi po njemu.; 11,12; usp. 2 Kor 5,18A sve je od Boga koji nas sa sobom pomiri po Kristu i povjeri nam službu pomirenja.). Nepostojanje ovoga izraza u odnosu na Isusa stoga je odviše slab argument iz šutnje da bi se dokazala bilo kakva inferiornost Sinove uloge u stvaranju.

Nakraju, neka vrsta „ekonomske” razlike između uloga Oca i Sina (kao i Duha Svetoga) u stvaranju u skladu je i sa Svetim pismom i s povijesnim naukom o Presvetom Trojstvu. Mnogi, ako ne i većina kršćanskih teologa pravovjerja, rekli bi da postoji smisao u kojem je Bog Otac na jedinstven način Izvor svega. Pa ipak, svaka takva razlika je daleko od toga da implicira kako Sin vrši inferiornu ulogu. Već smo pokazali da prijedložni izrazi koje Pavao koristi u 1 Korinćanima 8,6nama je jedan Bog, Otac, od koga je sve, a mi za njega; i jedan Gospodin, Isus Krist, po kome je sve, i mi po njemu. i Kološanima 1,16Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo Prijestolja, bilo Gospodstva, bilo Vrhovništva, bilo Vlasti - sve je po njemu i za njega stvoreno: usko odgovaraju Poslanici Rimljanima 11,36Jer sve je od njega i po njemu i za njega! Njemu slava u vjekove! Amen., gdje se ti izrazi svi odnose na Boga. Pitanje ovdje nije samo korištenje ovog ili onog prijedloga ili njihovih leksičkih značenja, nego korištenje takvih izraza kao „prijedložne metafizike” u kontekstu izjava o ovisnosti svemira o njegovu Stvoritelju i Uzdržavatelju.

Konačno, trebamo se prisjetiti da je u širem teološkom kontekstu biblijske, židovske misli Jahve jedini Stvoritelj i Uzdržavatelj svega (Neh 9,6Ti si, Jahve, Jedini! Ti si stvorio nebo, i nebesa nad nebesima, i vojsku njihovu, zemlju i sve što je na njoj, mora i što je u njima. Ti sve to oživljavaš, i vojske se nebeske tebi klanjaju.; Iz 37,16“Jahve nad Vojskama, Bože Izraelov, koji stoluješ nad kerubima, ti si Bog jedini nad svim kraljevstvima na zemlji, ti si stvorio nebo i zemlju.; 44,24). U ovome kontekstu jednostavno nije suvislo smatrati Sina stvorenim, anđeoskim bićem koje je izvršilo djelo stvaranja svemira u ime vlastitoga Stvoritelja. S obzirom na to da Sin sudjeluje u stvaranju i providnosnom uzdržavanju svega, on ne može biti ništa manje nego sam Jahve.

36. Dunn, Epistles to the Colossians and to Philemon, 90.

37. C. John Collins“Colossians 1.17 ‘Hold Together’: A Co-opted Term” Biblica 95, no. 1 (2014): 64–87, koji raspravlja o svim tekstovima spomenutima ovdje.

38. Pseudo-Aristotel, De Mundo, prev. D. J. Furley, u Aristotle, III, LCL 400 (Cambridge: Harvard University Press, 1978), 384, premda prevodi sunestēken ne kao „ustanovljeno” nego kao „drži zajedno”, kao u Kol 1,17on je prije svega i sve stoji u njemu.b (usp. Collins“Colossians 1.17” 69 n. 15).

39. Dunn, Epistles to the Colossians and to Philemon, 91.

40. Dunn, Epistles to the Colossians and to Philemon, 93.

41. Dunn, Epistles to the Colossians and to Philemon, 94.

42. John Ashton“Excursus IV. The Prologue: God’s Plan for Humankind” u: The Gospel of John and Christian Origins (Minneapolis: Fortress Press, 2014), 155.

43. Ashton“Excursus IV. The Prologue” 146.

44. Genēthētō je pasivni imperativ od egeneto (što je srednji rod indikativa).

45. Npr., Edward W. Klink III, John, ZECNT (Grand Rapids: Zondervan, 2016), 94.

46. Ashton“Excursus IV. The Prologue” 145–46.

47. Citat u Heb 1,10–12I: Ti u početku, Gospodine, utemelji zemlju i nebo je djelo ruku tvojih. otisnut je velikim slovima u prijevodu NASB.

48. Suprotno, npr., prigovoru koji iznosi Stafford, Jehovah’s Witnesses Defended, 2. izd., 171.

49. Različiti znanstvenici analiziraju odnos između Heb 1,1–3Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; i Heb 1,5–13Ta kome od anđela ikad reče: Ti si sin moj, danas te rodih; ili pak: Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin. na sličan način. Vidi, npr., tablicu u djelu Thomas Schreiner, Commentary on Hebrews, Biblical Theology for Christian Proclamation 36 (Nashville: Holman Reference, 2015), 63.

50. Chandler, The God of Jesus, 300.

51. Buzzard, Jesus Was Not a Trinitarian, 419, 423.

52. BDAG, s.v. “oikoumenē” 699.

53. Vidi popise studija koje zastupaju ova tri gledišta u djelu Lozano, The Proskynesis of Jesus in the New Testament, 119.

54. Bruce, Epistle to the Hebrews, 71.

55. Npr., Craig R. Koester, Hebrews: A New Translation with Introduction and Commentary, AYBC 36 (New Haven, CT: Yale University Press, 2008), 178.

56. Npr., Stafford, Jehovah’s Witnesses Defended, 3. izd., 380–81

Daljnje čitanje

PRVOROĐENAC STVARANJA PONOVNO U SREDIŠTU… JEDNOM OPET!

ISUS KRIST: VRLO IZNAD SVEGA STVORENJA

KRIST: PLOD STVARANJA?

Poslanica Hebrejima i Isus kao Stvoritelj

KRIST I CREATIO EX NIHILO

JEHOVINI SVJEDOCI PRIZNAJU: ISUS JE VJEČNI STVORITELJ!

NWT SVJEDOČI DA JE TROJSTVO VJEČNI STVORITELJ!