U ovom ću članku citirati drevnoga nekršćanskog svjedoka, konkretno poganskog namjesnika, koji svjedoči o činjenici da su se kršćani okupljali određenoga dana u tjednu kako bi častili Krista kao Boga pjevajući mu hvalospjeve. Izvor koji namjeravam citirati također spominje neke od ranih kršćanskih običaja na čije su se obdržavanje vjernici obvezivali. Sva isticanja u tekstu moja su.
SVJEDOČANSTVO
Plinije Mlađi bio je namjesnik Ponta i Bitinije od 111. do 113. godine po Kristu. Posjedujemo cijelu zbirku njegove korespondencije s carem Trajanom o različitim upravnim i političkim pitanjima. Ova su dva pisma najpoznatija, a u njima se Plinije prvi put susreće s kršćanstvom.
Plinije, Pisma 10,96–97
Plinije caru Trajanu
Običaj mi je, gospodaru, podnositi ti izvještaj o svemu u čemu se dvoumim. Jer tko drugi može bolje upravljati mojom neodlučnošću ili poučiti moje neznanje? Nikada nisam sudjelovao u sudskim procesima protiv kršćana. Stoga ne znam koji se prijestupi obično kažnjavaju ili istražuju, i u kojoj mjeri. I ne malo sam se dvoumio treba li činiti ikakvu razliku s obzirom na dob ili pak nikakve razlike nema između vrlo mladih i onih zrelijih; treba li odobriti pomilovanje za pokajanje, ili pak čovjeku, ako je jednom bio kršćanin, ništa ne koristi što je prestao to biti; treba li kazniti samo ime, čak i bez prijestupa, ili pak prijestupe povezane s imenom.
U međuvremenu, u slučajevima onih koji su mi bili prijavljeni kao kršćani, postupio sam na sljedeći način: ispitivao sam ih jesu li kršćani; one koji su priznali ispitivao sam po drugi i treći put, prijeteći im kaznom; one koji su ustrajali naredio sam pogubiti. Jer nisam sumnjao da, kakva god bila narav njihova učenja, tvrdoglavost i nepopustljiva okorjelost svakako zaslužuju kaznu. Bilo je i drugih zahvaćenih istom ludošću; ali budući da su bili rimski građani, potpisao sam nalog da ih se pošalje u Rim.
Ubrzo su se, kako to obično biva, zbog samog provođenja postupka proširile optužbe i dogodilo se više slučajeva. Objavljen je anonimni dokument koji je sadržavao imena mnogih osoba. One koji su poricali da jesu ili da su bili kršćani, kad su zazvali bogove riječima koje sam im diktirao, pomolili se uz tamjan i vino tvojoj slici, koju sam naredio donijeti u tu svrhu zajedno s kipovima bogova, te uz to prokleli Krista, za što se, kako se govori, ni na što ne može prisiliti one koji su uistinu kršćani, njih sam smatrao prikladnima za puštanje na slobodu. Drugi, koje je naveo doušnik, izjavili su da su bili kršćani, ali su to ubrzo zanijekali, tvrdeći da su to bili, ali su prestali biti, neki prije tri godine, drugi prije mnogo godina, neki čak prije dvadeset i pet godina. Svi su oni štovali tvoju sliku i kipove bogova te proklinjali Krista.
Tvrdili su, međutim, da je sveukupnost njihove krivnje ili pogreške bila u tome što su se imali običaj sastajati na određeni dan prije zore i naizmjenično pjevati hvalospjev Kristu kao Bogu te se zakletvom obvezivati, ne na kakav zločin, nego da neće počiniti prevaru, krađu ili preljub, da neće iznevjeriti povjerenje niti odbiti vratiti povjereno im dobro kada se to od njih zatraži. Kad bi to završilo, bio im je običaj razići se te se ponovno okupiti radi blagovanja hrane, ali obične i nedužne. Čak su i to, tvrdili su, prestali činiti nakon mojega edikta kojim sam, u skladu s tvojim uputama, zabranio udruženja. Stoga sam smatrao još potrebnijim saznati istinu mučeći dvije ropkinje koje su nazivali đakonicama. No nisam otkrio ništa drugo osim izopačene, pretjerane praznovjernosti.
Stoga sam odgodio istragu i požurio se posavjetovati s tobom. Činilo mi se, naime, da stvar zavrjeđuje da te se savjetuje, osobito zbog broja upletenih. Mnoge osobe svake dobi, svakoga staleža, a također i oba spola jesu i bit će u opasnosti. Zaraza se ovoga praznovjerja proširila ne samo po gradovima nego i po selima i poljoprivrednim dobrima. Ipak, čini se da se to može zaustaviti i izliječiti. Sasvim je očito da su hramovi, koji su bili gotovo posve napušteni, počeli biti posjećeni, da se uspostavljeni vjerski obredi, dugo zapostavljani, ponovno obavljaju i da odasvud pristižu žrtvene životinje, za koje se do sada moglo naći vrlo malo kupaca. Stoga je lako zamisliti mnoštvo ljudi koje se može popraviti ako im se pruži prilika za pokajanje.
Trajan Pliniju
Ispravno si postupio, dragi moj Pliniju, razmatraći slučajeve onih koji su ti bili prijavljeni kao kršćani. Nije moguće, naime, postaviti bilo kakvo opće pravilo koje bi služilo kao neka vrsta čvrstog mjerila. Ne treba ih tražiti; ako budu prijavljeni i dokaže im se krivnja, treba ih kazniti, uz ogradu da tko god zaniječe da je kršćanin i to uistinu dokaže, to jest štujući naše bogove, makar u prošlosti bio sumnjiv, zaslužuje pomilovanje kroz pokajanje. No anonimno objavljene optužbe ne smiju imati mjesta ni u jednom sudskom postupku. Jer to je i opasna vrsta presedana i u suprotnosti je s duhom našega doba.
KOMENTAR
Prema ovom poganskom namjesniku, kako on izvješćuje cara, saznajemo sljedeće:
Pogani koji su prešli na kršćanstvo više nisu žrtvovali bogovima niti posjećivali poganske hramove.
Oni koji su zanijekali Krista žrtvujući caru i poganskim božanstvima već su prije napustili vjeru.
Prave kršćane se nije moglo prisiliti da se odreknu svoje vjere i prokunu Krista.
Rana je Crkva imala žene đakone, od kojih je Plinije mučio dvije kako bi iz njih izmamio priznanje.
„Zločini” koje su ovi kršćani činili sastojali su se u tome što su se obvezivali da nikada neće „počiniti prevaru, krađu ili preljub, da neće iznevjeriti povjerenje niti odbiti vratiti povjereno im dobro kada se to od njih zatraži”. Također su bili krivi što su se okupljali radi blagovanja hrane, što je očito upućivanje na euharistiju.
Ti bi se kršćani također okupljali na određeni dan neposredno prije izlaska sunca kako bi pjevali hvalospjeve Kristu priznajući ga „Bogom”.
Upravo je ova posljednja točka od ključne važnosti jer potvrđuje da se rana Crkva okupljala s izričitom svrhom da proslavi Krista kao Boga. Evo još jednog prijevoda Plinijevih riječi:
„… Tvrdili su da je sveukupnost njihove krivnje ili pogreške bila u tome što su se sastajali na određen dan prije svitanja i upućivali oblik molitve Kristu kao božanstvu (carmenque Christo quasi deo dicere secum invicem seque)…”
(The Letters of Pliny, the Consul. [Otridge & Son, London 1810], preveo W. Melmoth, svezak 2, str. 248)
Latinski se također može prevesti kao: „i slijediti jedni druge pjevajući Kristu kao da je B/bog.”
Zanimljivo je da su rani kršćanski pisci znali za Plinijevo pismo caru i na njega se pozivali.
Primjerice, primijetite što Tertulijan navodi u tom pogledu:
„… Jer mlađi Plinije, kad je bio upravitelj provincije, osudivši neke kršćane na smrt i odvrativši neke od njihove postojanosti, budući da mu njihovo veliko mnoštvo i dalje nije dalo mira, naposljetku je zatražio savjet od Trajana, vladajućeg cara, što da učini s ostalima, objašnjavajući svom gospodaru da, osim tvrdoglavog odbijanja prinosa žrtava, u njihovim bogoslužjima nije našao ništa drugo osim okupljanja u rano jutro radi pjevanja hvalospjeva Kristu i Bogumu, te potvrđivanja svoga načina života zajedničkim jamstvom da će biti vjerni svojoj vjeri, zabranjujući umorstvo, preljub, prijevaru i druge zločine. Na to mu je Trajan odgovorio da kršćane nipošto ne treba tražiti; ali ako budu dovedeni pred njega, neka budu kažnjeni…“
(Obrana, 2. poglavlje)
A evo što piše crkveni povjesničar Euzebije iz 4. stoljeća, koji se zapravo poziva na Tertulijana:
Poglavlje 33. Trajan zabranjuje da se kršćane traži.
1. U to je vrijeme u mnogim mjestima planulo tako veliko progonstvo da je Plinije Sekund, jedan od najistaknutijih upravitelja, zabrinut velikim brojem mučenika, stupio u vezu s carem glede mnoštva onih koji su bili pogubljeni zbog svoje vjere. Istodobno ga je u svojoj poruci obavijestio da nije čuo ništa bezbožno ili protivno zakonima što bi oni činili, osim što bi ustajali u zoru i pjevali hvalospjeve Kristu poput Boga; nego da se odriču preljuba, ubojstva i sličnih zločinačkih djela te da sve čine u skladu sa zakonima.
2. Odgovarajući na to, Trajan je izdao sljedeću uredbu: da se rod kršćana ne smije tražiti, ali ako ih se pronađe, treba ih kazniti. Zbog toga je progonstvo, koje je prijetilo da će biti posve užasno, do određene mjere bilo zaustavljeno, ali još uvijek je preostajalo mnoštvo izgovora za one koji su nam htjeli nauditi. Ponekad narod, a ponekad namjesnici u različitim mjestima, kovali bi urotu protiv nas, tako da se, iako nije bilo velikih progonstava, ipak u pojedinim provincijama odvijahu mjesna progonstva, a mnogi su vjernici podnijeli mučeništvo u raznim oblicima.
3. Ovaj smo izvještaj preuzeli iz latinske Tertulijanove Apologije koju smo gore spomenuli. Prijevod glasi ovako: I doista utvrdismo da nam je potraga zabranjena. Jer kada je Plinije Sekund, namjesnik provincije, osudio određene kršćane i lišio ih njihova dostojanstva, bio je zbunjen mnoštvom i nesiguran kojim daljnjim putem poći. Stoga je stupio u vezu s carem Trajanom obavijestivši ga da, osim njihove nespretnosti na žrtvovanje, nije pronašao nikakvu bezbožnost u njima.
4. I ovo je također izvijestio, da kršćani ustaju rano ujutro i pjevaju hvalospjeve Kristu poput Boga, te da radi očuvanja svoje stege zabranjuju ubojstvo, preljub, pohlepu, pljačku i slično. Odgovarajući na to, Trajan je napisao da se rod kršćana ne smije tražiti, nego da ih se, ako ih se pronađe, ima kazniti. To su bili događaji koji su se zbili u ono vrijeme.
(Crkvena povijest (CH), Knjiga III)
Eusebius potvrđuje rano i rašireno štovanje Krista kao Boga od strane svih kršćana diljem tada poznatoga svijeta:
Poglavlje 28. Oni koji su prvi unaprijedili Artemonovu jeres; njihov način života i kako se usudiše iskvariti Sveto pismo…
5. Jer tko ne zna djela Irenaea i Melita i drugih koji naučavaju da je Krist Bog i čovjek? I koliko psalama i hvalospjeva, koje su od početka napisala vjerna braća, slave Krista Riječ Božju, govoreći o njemu kao Božanskom.
6. Kako onda, budući da se mišljenje koje drži Crkva propovijeda već toliko godina, njegovo propovijedanje može biti odgođeno, kao što oni tvrde, sve do vremena Viktora? I kako to da se ne srame tako lažno govoriti o Viktoru, znajući dobro da je izopćio Teodota, obućara, vođu i oca ove Bogu-mrske postaje, i prvoga koji je izjavio da je Krist samo čovjek? Jer ako se Viktor slagao s njihovim mišljenjima, kako njihova kleveta tvrdi, kako je mogao izbaciti Teodota, izumitelja ove jeresi?
(CH, Knjiga V)
Nazvati ovo izuzetnim bilo bi blago rečeno.
Plinije svjedoči o činjenici da su pogani diljem Rimskoga Carstva napustili svoje štovanje poganskih božanstava kako bi sada štovali raspetoga Židova kao svojega Boga, čovjeka koji nije bio čak ni njihov sunarodnjak ili pogan!
Ono što Plinijeve izjave o ranim kršćanskim vjernicima čini posve izuzetnima jest to što nema spomena o njihovu štovanju Boga Oca, ili nekoga drugog Boga uz Isusa. Umjesto toga, ti su kršćani svoje hvalospjeve i pjesme upućivali raspetome i uskrsnulom Isusu!
Sad, to ne znači da nisu hvalili ni Oca ni Duha. Štoviše, implikacija je da je prepoznavanje Krista kao Boga bilo ključno i bitno za vjeru istinskih vjernika. Drugim riječima, nije postojalo kršćanstvo koje nije zahtijevalo štovanje i proslavljanje uskrsnuloga Isusa kao utjelovljenoga Boga!
Očito je zašto Plinije govori o kršćanima koji štuju Isusa kao b/Božanstvo, budući da je to očito odraz njegove poganske pozadine. Odnosno, s Plinijeva gledišta Isus, a po tom i Bog kojega su štovali Židovi, bijahu/jesu tek nekoliko bogova među panteonom božanstava koje su štovale različite skupine i etničke zajednice. To ne znači da su kršćani smatrali Isusa nekim drugim bogom mimo jedinoga pravog Boga YHWH-a.
Sljedeći evanđeoski znanstvenici ističu težinu i značenje Plinijevih riječi:
Dokazi o ranim kršćanskim hvalospjevima upućenim Kristu sežu izvan stranica Novoga zavjeta, i to ne samo od drugih ranih kršćanskih pisaca, nego i od nekršćanskih promatrača. Oko 111., 115. godine po Kristu, Plinije je opisao kršćane kako se okupljaju „u određeni dan prije izlaska sunca“ kako bi pjevali „hvalospjeve Kristu kao Bogu“ (latinski, carmenque christo quasi deo; Plinije, Pisma 10.96.7).8 Očito je da Plinije ovdje smjera na praksu Crkve koja se sastajala tjedno rano nedjeljedom ujutro, što su od ranog razdoblja činili kako bi spomenuli Isusovo uskrsnuće od mrtvih.9 Tako su samo vrijeme sastanaka Crkve, kao i sadržaj njihovih pjesama, bili usredotočeni na Krista…
Plinijevu izjavu potvrđuje komentar nepoznatoga kršćanskog pisca oko 200. godine po Kristu, citiran u crkvenoj povijesti iz četvrtog stoljeća koju je napisao Eusebius: „Koliko psalama i koliko pjesama, koje su od početka napisala pobožna braća, pjevaju o Kristu kao Božjem Logosu i ispovijedaju njegovo božanstvo.“11 Riječ prevedena kao „ispovijedaju njegovo božanstvo“ (theologountes, doslovno, „govoreći Boga“) mogla bi se prevesti i kao „ispovijedajući da je on Bog“ ili, slobodnije na hrvatskom, „ispovijedajući njegovo božanstvo“. Primijetite kako se izjava odnosi na takve pjesme kao napisane „od početka“što znači od samoga početka Crkve.
(Robert M. Bowman & J. Ed Komoszewski, Putting Jesus in His Place: The Case For The Deity of Christ [Kregel Publications, 2007], 1. dio: Revolucija predanosti: Isus dijeli počasti koje pripadaju Bogu, 4. Pjevaj Gospodinu, str. 58-59)
Još jedan novozavjetni znanstvenik koji je komentirao Plinijevo pismo jest pokojni Larry W. Hurtado:
90. Swete (Apocalypse, 84) s pravom primjećuje da Otk 5 vjerojatno odražava „pobožni stav azijske Crkve” iz vremena nastanka ovoga teksta, što nekoliko desetljeća kasnije potvrđuje i Plinijev poznati izvještaj da su se kršćani koje je dao uhititi sastajali kako bi pjevali hvalospjeve Kristu kao (jednomu) Bogu (Plinije, Epistles 10.96). Vidi također Euzebije, HE 5.28.5-6: „Svi psalmi i hvalospjevi koje su napisali vjerni kršćani od početka pjevaju o Kristu kao o Božjem Logosu i postupaju s njim kao s Bogom.”
(Hurtado, Lord Jesus Christ: Devotion to Jesus in Earliest Christianity [William B. Eerdmans Publishing Co., Grand Rapids, MI/Cambridge U.K. 2003], 10. Proto-Orthodox Devotion, str. 593)
Nadalje, židovski i poganski kritičnici ranoga kršćanstva složili su se u tome da štovanje Isusa vide kao jedno od najspornijih obilježja mlade vjere.
Poznato izvješće rimskoga namjesnika Plinija upućeno Trajanu pruža dragocjenu ranu potvrdu (Plinije, Epistles 10.96-97). Kako je istaknuo Stanton, Plinijevo je pismo „prvo izvješće o ranokršćanskom bogoštovlju koje imamo od nekog ‘outsidera.'”119 Iz svoga ispitivanja otpalih kršćana i mučenja dviju neimenovanih kršćanskih žena „đakonisa” (ministrae), Plinije je prikupio podatke o tome što su kršćani činili na svojim tjednim okupljanjima „na određeni dan” (vjerojatno nedjeljom).20 Prva i najistaknutija radnja u Plinijevu sažetku njihovih redovitih sastanaka jest ta da pjevaju hvalospjev „Kristu kao bogu.”121
Sâm po sebi, međutim, iskazivanje počasti Isusu kao božanskom biću vjerojatno ne bi predstavljalo toliki problem. Sofisticirani Rimljanin poput Plinija bio je sasvim spreman prihvatiti vjersku raznolikost te je dobro znao da se u različitim vjerskim krugovima iskazuje počast raznim bogovima i herojima. Niti je priznavanje još jednog novog božanstva predstavljalo poteškoću. Ono što je izazvalo Plinijevu zabrinutost u vezi s kršćanima u Bitiniji bilo je to što je njihovo iskazivanje počasti Isusu kao božanskom biću bilo popraćeno odbijanjem iskazivanja počasti slikama „bogova” i caru. Ta vjerska isključivost stvorila je velik (štoviše, ponekad i smrtonosan) društveni i politički problem za kršćane, te je njihovo bogoštovlje upućeno Isusu učinilo izrazito uvredljivim za poganske promatrače sa strane.122 Kako je primijetio Finney: „Odbijanje sudjelovanja u bogoštovlju postavilo je jasnu granicu između novih [kršćanskih] vjernika i njihovih susjeda.”123 Robert Grant predložio je da su Rimljani počeli zahtijevati od kršćana da pridonose žrtve upravo zato što su shvatili da je to osobito učinkovit način razlikovanja istinskih vjernika od otpadnika ili ljudi lažno optuženih da su kršćani. Drugim riječima, isključivi pobožni stav kršćana čini se da je oblikovao rimsku sudsku praksu prema njima.124
No ta isključivost pobožnosti također ukazuje na vjersko značenje koje je štovanje Isusa imalo za kršćane. Iskazivali su Isusu onu vrstu počasti koju su inače pridržavali samo za „Boga Oca”, smatrajući otpadništvom iskazivanje takve počasti bilo kojem drugom božanstvu koje se nudilo u njihovoj kulturi. Plinije je napisao da je puštao na slobodu svakoga tko je bio optužen da je kršćanin ako bi iskazao počast slikama bogova, uputio molitve carevoj slici i „prokleo Krista”; jer je Plinije bio pouzdano obaviješten da su to stvari koje „oni koji su doista kršćani ne mogu biti prisiljeni učiniti”. Iskazivanje počasti Isusu kao jedinstvenom božanskom biću, ili njegovo proklinjanje, tu leži ključna stvar u Plinijevu izvještaju o tome kako prepoznati pravog kršćana od nekoga tko je lažno optužen da to jest. Kako je primijetio Lebreton: „Za ovoga namjesnika, kao i za njegove žrtve, prepoznatljivo obilježje kršćanske religije jest iskazivanje počasti Kristu ‘kao bogu’ i vjerna odanost njegovoj službi.” Justin (koji je kasnije imao priliku potvrditi svoje riječi mučeništvom) kaže: „iako nam prijete smrću, mi ne niječemo njegovo [Isusovo] ime”
(
Dial. 30.2). (Isto, str. 606-697)Nadalje, u svim zabilježenim gledištima kritičnih promatrača sa strane u prva dva stoljeća, bilo pogana ili Židova, kršćansko se bogoštovlje opisuje kao u biti usmjereno prema Isusu, kao što je Lebreton pokazao u prodornoj analizi koja je obuhvatila Plinija, izvještaj o Polikarpovu mučeništvu, Lukijana i Celza.128 Zapravo, u ovom ranom razdoblju promatrači sa strane skloni su kršćansko bogoštovlje prikazivati prilično jednostavno kao bogoštovlje usmjereno isključivo Isusu, iako se čini da je stvarni obrazac kršćanskog bogoštovlja bio više ono što bismo nazvali „binitarnim”, pri čemu su Bog i Isus primatelji.
Budući da smo se već osvrnuli na Plinija, razmotrimo ukratko ove druge svjedoke, počevši s Lukijanom Samosaćaninom. Oko 170. godine Lukijan se žalio da kršćani odbacuju „helenske bogove [theous men tous hellenikous haparnesontai] kako bi častili ovoga razapetog sofista i živjeli po njegovim zakonima” (Peregrinus 13). Otprilike u isto vrijeme kada i Lukijan, i vjerojatno s boljim poznavanjem kršćanske prakse i spisa, Celzo je izvrgnuo ruglu kršćane zbog njihova „pretjeranog štovanja” (hyperthreskeuousi) onoga koga nazivaju „Sinom Božjim” (Origen, Contra Celsum 8.12). Iako kršćani odbacuju štovanje bogova, tvrdeći da časte samo jednoga pravoga Boga, Celzo kaže da oni u tomu postupaju nedosljedno kroz svoje neopravdano uzdizanje čovjeka Isusa. Kako je primijetio Lebreton, Celzo je ispravno vidio ono što je bilo središnje u kršćanstvu: „obožavanje jednoga jedinog Boga, odbacujući kao bezbožnost svako theizam, i sjedinjujući u istom bogoštovlju Sina Božjega s njegovim Ocem.”129
U izvještaju o mučeništvu svetog Polikarpa u Smirni (oko 155., 160.), rimski dužnosnik koji vodi saslušanje opetovano zahtijeva da Polikarp iskaže počast caru, te ga također potiče da „prokune Krista” i tako se spasi smrti (Mart. Pol. 8.2; 9.2-3; 10.1). To odjekuje zahtjevom koji je Plinije postavio bitinijskim kršćanima nekoliko desetljeća ranije. Polikarpov nezaboravan odgovor samo potvrđuje da je ključno pitanje bilo iskazivanje počasti Isusu: „Osamdeset i šest godina služim mu, i nikakvo mi zlo nije učinio. Kako mogu hula na svoga Kralja koji me spasio?” (9.3).130 Nakon Polikarpova vatrenog kraja, židovski članovi neprijateljski raspoložene gomile mole rimskoga dužnosnika da ne preda tijelo kršćanima, iz straha da će „napustiti raspetoga i početi častiti ovoga” (17.12). Rani kršćanski urednici ovoga izvještaja, međutim, prikazuju ovu tvrdnju kao krajnje neznanje i inzistiraju na tome da je bogoštovlje koje kršćani daju Isusu kategorički drugačije od poštovanja koje gaje prema mučenicima „kao učenicima i nasljedovateljima Gospodina” (17.2-3). Iako izvještaj o Polikarpovu mučeništvu dolazi iz kršćanskih ruku i očito je imao propagandnu svrhu, uporni zahtjev rimskoga dužnosnika i tvrdnja Židova u priči vjerojatno su autentični pokazatelji da je u očima promatrača sa strane iz drugog stoljeća „predmet kršćanskog bogoštovlja raspeti čovjek.”
(Isto, str. 608-609)
SVUDOŠTVA NOVOGA ZAVJETA
Plinijev izvještaj samo potvrđuje ono što pronalazimo u novozavjetnim dokumentima prvoga stoljeća. Prema novozavjetnim spisima, naime, sami prvi vjernici, koji su se sastojali i od Židova i od pogana, bili su ujedinjeni u svome bogoštovlju upućenom Isusu kao utjelovljenom Bogu, kao jedinstvenom božanskom Sinu Božjem koji je postao čovjekom radi otkupljenja svijeta i koji, nakon svoga fizičkog, tjelesnog uskrsnuća i uzašašća na nebo, sada kraljuje kao Gospodin nad svim.
Primjer za to:
“Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu: On, budući u Božjem obličju, nije se kao plijen držao svoje jednakosti s Bogom, nego je sam sebe oplijenio uzevši obličje sluge, postavši ljudima sličan;
i obličjem čovjekom nalik, ponizio se, poslušan sve do smrti, i to smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime koje je nad svako ime, da se na ime Isusovo sav koljeno savije nebesnika, zemnika i podzemnika, i svaki jezik prizna: »Isus Krist je Gospodin!«, na slavu Boga Oca.” Filipjanima 2,5-11 (NIV prevod)
Znanstvenici vjeruju da je Apostol u tekst uvrstio rani crkveni hymn, u kojem se Isus prepoznaje kao Onaj koji vječno postoji u samoj Božjoj naravi, a koji se dobrovoljno ponizio da bi se rodio kao čovjek kako bi preuzeo status sluge.
Himnam čak pripisuje Kristu univerzalno štovanje i položaj koji hebrejska Biblija pripisuje jedino Bogu YHWH!
“Objavite, iznesite svoje dokaze, svjetujte se zajedno: tko je to od davnine navijestio i od tada prorekao? Nisam li ja, Jahve? Nema drugoga boga do mene; Boga pravednog i Spasitelja osim mene nema. Obratite se k meni da se spasite, svi krajevi zemlje, jer ja sam Bog i nema drugoga! Sobom se samim kunem, iz mojih usta izlazi istina, riječ neopoziva, da će se preda mnom prignuti svako koljeno, mnome će se svaki jezik zaklinjati” Izaija 45,21-23Objavite, iznesite svoje dokaze, svjetujte se zajedno: tko je to od davnine navijestio i od tada prorekao? Nisam li ja, Jahve? Nema drugoga boga do mene; Boga pravednog i Spasitelja osim mene nema.
“nek' svi hvale ime Jahvino, jer jedino je njegovo ime uzvišeno! Njegovo veličanstvo zemlju i nebo nadvisuje,” Psalam 148,13nek' svi hvale ime Jahvino, jer jedino je njegovo ime uzvišeno! Njegovo veličanstvo zemlju i nebo nadvisuje,
“Tko je kao Jahve, Bog naš, koji u visinama stoluje” Psalam 113,5Tko je kao Jahve, Bog naš, koji u visinama stoluje
Ostali odlomci u kojima vidimo rane kršćane kako časte i slave Krista kao utjelovljenoga Boga uključuju:
“Oni su Izraelci, njihovo je posinstvo, i Slava, i Savezi, i zakonodavstvo, i bogoštovlje, i obećanja; njihovi su i oci, od njih je, po tijelu, i Krist, koji je iznad svega, Bog blagoslovljen u vjekove. Amen.” Rimljanima 9,4-5Oni su Izraelci, njihovo je posinstvo, i Slava, i Savezi, i zakonodavstvo, i bogoštovlje, i obećanja;
“Crkvi Božjoj u Korintu - posvećenima u Kristu Isusu, pozvanicima, svetima, sa svima što na bilo kojemu mjestu prizivlju ime Isusa Krista, Gospodina našega, njihova i našega. Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista!” 1 Korinćanima 1,2-3Crkvi Božjoj u Korintu - posvećenima u Kristu Isusu, pozvanicima, svetima, sa svima što na bilo kojemu mjestu prizivlju ime Isusa Krista, Gospodina našega, njihova i našega.
“Ako tko ne ljubi Gospodina, neka je proklet. Maranatha. Milost Gospodina Isusa neka bude s vama.” 1 Korinćanima 16,22-23Ako tko ne ljubi Gospodina, neka bude proklet. Marana tha! LSB
Zaklinjem te pred Bogom i Kristom Isusom, koji će suditi žive i mrtve, i po njegovu pojavljenju i njegovu kraljevstvu…
U budućnosti mi je pripravljen vijenac pravednosti, koji će mi Gospodin, pravedni Sudac, udijeliti u onaj dan, i ne samo meni, nego i svima koji su ljubili njegovo pojavljenje…
Gospodin će me izbaviti od svakoga zlog djela i spasiti me za svoje nebesko kraljevstvo; njemu slava u vijeke vjekova. Amen. 2 Timoteju 4,1. 8. 18Zaklinjem te pred Bogom i Kristom Isusom, koji će suditi žive i mrtve, zaklinjem te pojavkom njegovim i kraljevstvom njegovim: LSB
“A opet, kad uvodi Prvorođenca u svijet, govori: Nek pred njim nice padnu svi anđeli Božji.” Hebrejima 1,6A opet, kad uvodi Prvorođenca u svijet, govori: Nek pred njim nice padnu svi anđeli Božji.
“A rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista! Njemu slava i sada i do u dan vječnosti! Amen!” 2 Petrova 3,18A rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista! Njemu slava i sada i do u dan vječnosti! Amen!
“i od Isusa Krista, Svjedoka vjernoga, Prvorođenca od mrtvih, Vladara nad kraljevima zemaljskim. Njemu koji nas ljubi, koji nas krvlju svojom otkupi od naših grijeha te nas učini kraljevstvom, svećenicima Bogu i Ocu svojemu: Njemu slava i vlast u vijeke vjekova! Amen!” Otkrivenje 1,5-6i od Isusa Krista, Svjedoka vjernoga, Prvorođenca od mrtvih, Vladara nad kraljevima zemaljskim. Njemu koji nas ljubi, koji nas krvlju svojom otkupi od naših grijeha
“Svjedok za sve ovo govori: ‘Da, dolazim ubrzo!’ Amen! Dođi, Gospodine Isuse! Milost Gospodina Isusa sa svima!” Otkrivenje 22,20-21Svjedok za sve ovo govori: “Da, dolazim ubrzo!” Amen! Dođi, Gospodine Isuse!
Posljednji primjer doista je zapanjujući:
“I kad uze svitak, ova četiri bića i dvadeset i četiri starješine padoše niice pred Janjetom, imajući svaki harpu i zlatne posude pune kada, što su molitve svetih.
“I zapjevaše novu pjesmu govoreći: ‘Dostojan si uzeti svitak i otvoriti pečate njegove, jer si bio zaklan i krvlju si svojom otkupio Bogu ljude iz svakoga plemena i jezika i puka i naroda. I učinio si ih Bogu našemu kraljevstvo i svećenike, i kraljevat će na zemlji.’”
“Onda vidjeh i čuh glas mnogih anđela oko prijestolja i bića i starješina; a broj njih bijaše mirijade mirijada i tisuće tisuća, govoreći iza glasa: ‘Dostojan je Janje zaklano primiti moć i bogatstvo i mudrost i snagu i čast i slavu i blagoslov!’
“I čuh SVAKO STVORENJE koje je na nebu i na zemlji i pod zemljom i na moru, i SVE ŠTO JE U NJIMA, gdje govore: ‘Onome koji sjedi na prijestolju i Janjetu blagoslov i čast i slava i vlast u vijeke vjekova!’
“I četiri bića govorahu: ‘Amen.’ A starješine padoše niice i pokloniše se.” Otkrivenje 5,8-14A kad on uze knjigu, četiri bića i dvadeset i četiri starješine padoše ničice pred Jaganjca. U svakoga bijahu citre i zlatne posudice pune kada, to jest molitava svetačkih. LSB
Značajno je da Ivan vidi svako stvorenje u cijelom stvaranju kako časti Isusa u istoj mjeri i u isto trajanje u kojem se časti Otac!
To potvrđuje da Krist nije stvorenje, nego nestvoreni Stvoritelj i Održavatelj koji je uzeo ljudsku narav radi našega otkupljenja
(Usp. Mt 1,18-23A rođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše, nađe se trudna po Duhu Svetom.; Iv 1,1-5. 9-10. 14. 18U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.; Kolossjanima 1,13-18; 2,2-3. 9; Hebrejima 1,1-3. 10-12Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima;).
DALJNJE ČITANJE
KLEMENT RIMSKI I KRISTOVO BOŽANSTVO
Ignacije Antiohijski i naviještanje bitnoga Kristova božanstva
NEKA SVE ŠTO DIŠE HVALI JAH ISUSA!