Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak II · Svezak II

Dodatak uz 13. siječnja

AD XIII JANUARII

Str. 35, stup. 1, među Propuštenima poslije prijenosa sv. Januarija, dodaj Sv. Viktor i sv. Kandid, mučenici iz Tebanske legije, štuju se u Waulsortu na Meusei u Belgiji, jer su na ovaj dan onamo prenesene njihove moći; premda Arnold Raissius u Dopuni uz Molanusove Rođendane za nebo bilježi taj prijenos 16. siječnja. O svim Tebancima, a osobito o njihovu vođi sv. Mauriciju, govorit ćemo O SV. POTITU M.

Pag. 35, col. 1, inter Omissos post S. Januarii translationem, adde S. Victor et S. Candidus Martyres e legione Thebæa, Walciodori ad Mosam in Belgio coluntur, quod hoc die illuc eorum translatæ sint reliquiæ: quamquam Arnoldus Raissius in Auctario ad Molani Natales xvi Januarii eam translationem consignet. De omnibus Thebæis, ac præsertim eorum Duce S. Mauricio, agemus DE S. POTITO M.

Str. 46, poslije prvoga himna, bilješku a ovako popravi Bili su vrlo neispravno izdani ovi himni s cijelim oficijem. Čini se da je autor Angelo Faggi Sangrino; jer u 3. knjizi Pjesama ima dvije ode o sv. Potitu, prvu sastavljenu od jampskih dimetara, iz koje su izvađeni ovaj treći i šesti himan, a drugu safičku, iz koje su drugi i deveti. Čini se da je i ostale sastavio isti autor, u korist redovnica sv. Potita.

Pag. 46, post primum hymnum, annotationem a sic restitue Erant perquam incorrecte editi hi hymni cum toto officio Auctor videtur esse Angelus Fagius Sangrinus; nam lib. 3, Carninum duas habet de S. Potito odas, priorem constantem dimetris jambicis, e qua tertius hic et sectus hymnus excecpti; alteram Sapphicam, e qua secundus et nonus. Videntur et celeri ab eodem esse auctore, in gratiam sanctimonialium S. Potiti, compositi.

Str. 47, stup. 1, him. 6, strofa 5, stih 2, plenis oliva lampadis, ispravi u olivo.

Pag. 47, col. 1, hymn. 6, stroph. 5, vers. 2, plenis oliva lampadis, corrige, olivo.

O SV. AGRICIJU BISK. TRIERSKOM.

DE S. AGRITIO EP. TREVIR.

Str. 34, stup. 2, br. 3, red. 4, ovdje dajemo; dodaj sravnjenu s rukopisom samostana regularnih kanonika u Böddekenu; u kojem je slijedila poslije života sv. Jelene i tako se s njime povezivala da se činila drugim dijelom iste povijesti.

Pag. 34, col. 2, nu. 3, lin. 4, hic damus; adde cum MS. monasterii Bodecensis Canonicor. regul. collatam; in quo post vitam S. Helenæ sequebatur, itaque cum ea cohærebat, ut pars altera ejusdem historiæ videretur.

Str. 55, br. 5, red. 10, poslije način računanja, dodaj Ivan Scheckmann u Srži trierskih djela piše da je godine Kristove 342., 2. Konstancijeve, umro sv. Agricije, pošto je stolovao 9 godina. To se pobija iz rečenoga.

Pag. 55, num. 5, lin. 10, post, supputandorum rationem, adde Joannes Scheckmannus in Medulla gestorum Trevirensium scribit anno Christi 342, Constantii 2, obiisse S. Agricium, cum sedisset annos 9. Quæ ex dictis refelluntur.

Str. 60, stup. 1, pogl. 6, br. 26, red. 5, poslije uzvisio, dodaj iz böddekenškoga rukopisa To će biskupstvo Triera ne bez razloga zadobiti pravo apostolata dokle god tlo bude grijalo tijelo najblaženijega Euharija, uistinu apostola ne samo svoga nego i cijeloga galskoga svijeta; jer premda ostalim narodima nije bio apostol, nama pak jest bio i jest; budući da se zna da je bio i jedan od LXXII Gospodnja učenika i da se čita da je s ostalim apostolima u blagovalištu primio darove Duha Branitelja.

Pag. 60, col. 1, cap. 6, nu. 26, lin. 5, post sublimavit, adde ex MS. Bodecensi Qui Trevirorum episcopatus jus apostolatus non immerito obtinebit, quamdiu solum beatissimi Eucharii, non solum sui sed et totius orbis Gallici revera Apostoli, corpus fovebit: nam etsi ceteris gentibus non fuit Apostolus, nobis autem fuit et est; quippe qui et de LXXII Domini discipulis unus scitur fuisse, et dona Paracliti Spiritus cum ceteris Apostolis in cœnaculo legitur suscepisse.

Ondje stup. 2, poslije pogl. 6, dodaj b Poslije onih riječi u br. 26, ne služi se potporom štapa, dodaje böddekenški rukopis: Jer ako je Akvilejska Crkva zbog Hermagore, učenika Marka evanđelista, doista zadobila patrijarhat, kako neće biti najmoćniji primat Trierske Crkve, koja je od bl. Euharija, samoga, kao što je rečeno, Kristova učenika, primila pečat apostolata? Ali je daleko drukčiji bio razlog ustanovljenja, ili radije podnošenja, akvilejskoga patrijarhata, kao što je drugdje rečeno.

Ibidem col. 2, post cap. 6, adde b Post illa verba nu. 26, baculi sustentatione non utitur, addit codex Bodecensis: Si enim Ecclesia Aquilegiensis propter Hermagoram Marci Evangelistæ discipulum nimirum obtinuit patriarchatum, quomodo non erit potentissimus Ecclesiæ Trevericæ primatus, quæ a B. Euchario, ipsius, ut dictum est Christi discipulo, signaculum suscepit Apostolatus? Verum longe alia fuit instituendi, vel tolerandi potius, Aquileiæ patriarchatus ratio, ut alibi dictum.

Str. 61, stup. 2, br. 33, red. 16, trajnu teretnost ploda čuva; čitaj iz böddekenškoga rukopisa čestitost.

Pag. 61, col. 2, n. 33, lin. 16, perpetuam fructus servat onustatem; lege ex MS. Bodecensi honestatem.

Ondje stup. 2, dodaj Mnogo o domovini sv. Jelene i Konstantina radoznalo raspravlja naš Mihovil Alford u Britannia illustrata, o čemu ćemo mi uz život sv. Jelene.

Ibidem col. 2, adde Mulla de SS. Helenæ et Constantini patria curiose disputat Michael Alfordus noster in Britannia illustrata, de quibus nos aá S. Helenæ vitam.

NAP. 14. Str. 63, stup. 2,d na kraju Tako on, dodaj Böddekenški rukopis ima ovako: Pokopao je s dužnom čašću, naime u oratoriju bl. Euharija, gdje je sam najponizniji Otac itd.

NOT. 14. Pag. 63, col. 2,d in fine Ita ille, adde MS. Bodecense ita habet: Debita sepelivit honorificentia, in oratorio videlicet B. Eucharii, quo ipse Pater humiliimus etc.

NAP. 14. Str. 62 na kraju stup. 2 prije Ovo su pak, zabilježi sljedeće se ovako čita u böddekenškom rukopisu: Ovo su pak kamenje neprocjenjive vrijednosti koje blista u zidu ovoga doma: Euharije, prvi trierski nadbiskup, Valerije, Matern, Agricije, svi ti slavni poglavari, upadljivi svetošću, koji ne malo rese i ponajviše učvršćuju ovaj hram Gospodnji. Ima i vrlo mnogo drugoga živoga kamenja u ovom gradu Božjem, ne manje vrijednosti i jednaka uresa, čija čak ni pojedinačna imena ovdje ne nabrajamo, jer bi se činilo da smo uzalud pritezali opuštene uzde povijesti tijekom cijeloga ovoga trkališta kad bismo se sada zadržavali oko samih međa koje smo postavili ovoj stazi. Ne bismo, naime, odugovlačili s ovim djelcem kad bismo se prihvatili hvaliti nekoga jednoga iz tako velikoga broja svetaca kojega mi nismo dotaknuli u ovom djelu. Stoga one koji se dive njihovoj svetosti upućujemo na knjige njihova života, kojih nije malo niti su neznatne, i ne treba razmatrati kako bismo mogli uresiti ovaj hram Božji koji smo kako-tako oslikali na čast svetoga oca Euharija; jer je tako onaj pralik Salomon, pošto je sagradio hram Gospodinu, uresio ga zlatnim krunama, dragocjenim posudama i različitim uresima svake vrste. I mi, koji bismo bili hram pravoga Salomona kad bismo u sebi imali dragulje kreposti i ruho svete smrtnosti, pomnim istraživanjem razmotrimo možemo li ovaj ures svetosti, koji u samima sebi imamo premalo (o žalosti!), pronaći barem u riznicama naše Crkve koju smo opisali; da bismo, premda se sveviditelju Bogu po zasluzi naše opačine doista ne sviđamo, ipak, kad se zaodjenemo primjerima svetaca čijom se tjelesnom nazočnošću i veličanstvenom moći ponosimo u Gospodinu, njihovim zaslugama i zagovorom i mi jednom zavrijedili omiljeti onomu komu se oni sviđaju. Uzevši dakle ove čiji je poimenični spomen donio razlog sadašnje želje, i one čija smo imena radi kratkoće odlučili izostaviti, jedva bismo mogli iskazati dostojnu zahvalnost providitelju svega Bogu, koji nam se udostojao pružiti čak i tijelo svoga prijatelja Lazara, zajedno s tijelom njegove sestre, naime Marte. Ovim dakle dvostrukim ne malim uresima našega hrama, bilo da ih nazovemo dvama svijećnjacima ili najčišćim posudama, ili zasigurno zlatnom vagom nimalo nepotrebnom u kući, naime radi pravednosti, kojim god ih, velim, nazivom označili, moći ćemo o njima imati najsigurniju nadu da koliko ponajviše mogu uresiti lice ovoga hrama, toliko ili više dostaju trajno umilostiviti lice našega suca i svjedoka, naime Krista: što neka nam dolikuje zavrijediti zaslugama njihovim, a i svetoga oca zbog kojega smo sve ovo poduzeli, Agricija, onaj koji se Triersku Crkvu udostojao utvrditi zaštitom tolikih svetaca, Isus Krist Gospodin naš, koji s Ocem i Duhom Svetim živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen.

NOT. 14. Pag. 62 in fine col. 2 ante, Hi sunt autem, adnota sequentia ita leguntur in MS. Bodecensi: Hi sunt autem inestimabilis pretii lapides, in hujus domus muro fulgentes; Eucharius primus Trebirorum Archiepiscopus, Valerius, Maternus, Agricius, omnes isti Præsules præclari, sanctitate conspicui, hoc templum Domini non parum decorantes quamplurimum firmantes. Sunt et alii quamplurimi lapides vivi in hac civitate Dei, pretii non minoris, æqualis decoris, quorum vel nomina singulorum hic recensere supersedimus, quia laxas historiarum habenas per omnem hujus stadii decursum frustra strinxisse videremur, si modo circa ipsas, quas huic curriculo posuimus, metas moraremur. Non quippe huic opusculo moram necteremus, si unum aliquem ex tam magno Sanctorum numero, a nobis in hoc opere non tacto, laudandum susciperemus. Quapropter his qui eorum sanctitatem mirantur ad libros vitæ eorum non paucos nec modicos transmissis, non oportet considerare qualiter hoc templum Dei, quod in honore sancti Patris Eucharii qualitercumque; depinximus, valeamus ornare, sic enim typicus ille Salomon, postquam templum Domino construxerat, aureis coronis vasis pretiosis, variisque diversi generis ornamentis illud decorabat. Et nos, qui veri Salomonis templum essemus, si gemmas virtutum et sanetæ mortalitatis habitam in nobis haberemus, diligenti inquisitione consideremus, si hunc ornatum sanctitatis, quem in nobismetipsis minus sufficienter (pro dolor!) habemus in thesauris saltem nostrae, quam descripsimus, ecclesiæ invenire valeamus; ut etsi inspectori omnium Deo nostrae merito pravitatis nimirum displicemus, cum tamen exemplis Sanctorum induamur, de quorum corporali præsentia, nec non reliquiarum magnifica potentia, in Domino gloriamur, meritis et intercessione ipsorum at nos ei cui ipsi placent complacere quandoque mereamur. Acceptis ergo his, quorum mentionem nominatum attulit ratio præsentis desiderii, et his quorum vel nomina recensere brevitatis caussa placuit supersedere, vix dignas gratiarum actiones provisori omnium Deo possimus exhibere, qui sui etiam corpus amici Lazari, cum corpore sororis ipsius, scilicet Marthæ, nobis dignatus est præbere. Hæc itaque gemina nostri templi ornamenta non modica sive duo dixerimus candelabra sive vasa purissima, vel certe auream libram non parum in domo necessariam, videlicet propter justitiam, quocumque, inquam vocabulo ea notaverimus, cerfissimam de ipsis spem habere poterimus, quod quantum faciem templi hujus principaliter valent ornare, tantum vel plus faciem judicis et conscii nostri, scilicet Christi, perpetualiter sufficiunt placare: quod meritis ipsorum, nec non sancti Patris, propter quem hæc omnia suscepimus, Agricii, nos deceat deservire, qui Ecclesiam Trebericam tantorum præsidiis Sanctorum dignatus est munire, Jesus Christus Dominus noster, qui cum Patre et Spiritu sancto vivit et regnat in secula seculorum. Amen.

O sv. Leonciju bisk.

De s. Leontio ep.

NAP. 16. Str. 64, stup. 2, poslije br. 14, dodaj 13 Naš Petar Possinus izdao je govor sv. Nila Starijega o sv. Albijanu, iz grčkoga tuluškoga rukopisa, koji je sam preveo na latinski. U Bilješkama piše da se čini da je onaj Albijan, za kojega se kaže da je prebivao u nitrijskoj pustinji, isti onaj koji se kod Paladija u Lausijačkoj povijesti naziva Albin, a drugdje Alban i Albinije. A za Leoncija, od kojega je on bio poučen u monaškim stegama, nagađa da je ovaj cezarejski. Što ako kažemo, veli, da je to ovaj naš, onaj veliki cezarejski biskup Leoncije koji je bio jedan od otaca Nicejskoga sabora? Jer ono što smo prije rekli da je Albijan bio vršnjak opata Ivana, onoga koji je cvao za vladavine Teodozija Prvoga, može se još sjajno potvrditi. Nicejski se sabor slavi godine Kristove 325., a kad se on na nj uputio, Leoncije je bio biskup već pet godina. Oko godine Kristove 318. mogao je dakle pod njim, dok je još bio prezbiter, Albijan postaviti početke boljega života. Odatle do godine 379., kada je Teodozije počeo vladati, ima 61 godina, a nije nevjerojatno da je Albijan od toga vremena toliko godina bio na životu, osobito kao samotnjak, iz kojega se roda spominju mnogi μαχρόειοι; premda, budući da je prije Teodozijevih vremena dugo cvao opat Ivan, mogao je Albijan biti njegov συγχρονος, makar nije doživio Teodozija. Nadalje, da je ovaj Leoncije mnoge poučio za savršen život, što ovdje kaže Nil, svjedoči i prezbiter Grgur Cezarejski u govoru koji je napisao o svetih 318 otaca Nicejskoga sabora. Zatim dodaje na grčkom i latinskom svjedočanstvo prezbitera Grgura, koje smo mi već naveli u br. 3, i nastavlja: Dodaju se, naime, i druge slavne stvari o Leonciju, koje manje služe sadašnjoj stvari.

NOT. 16. Pag. 64, col. 2, post num. 14, adde 13 Edidit Petrus Possinus noster S. Nili senioris orationem in S. Albianum, e Græco MS. Tolosano, Latine a se versam. In Notis scribit Albianum illum, qui in Nitriæ solitudine habitasse dicitur, eumdem videri, qui Palladio in Lausiaca Albinus appellatur, alibi Albanus et Albinius. Leontium autem, a quo is disciplinis monasticis eruditus, suspicatur Cæsareensem hunc esse. Quid si hunc nostrum, inquit, esse dicamus, magnum illum Cæsariensem Episcopum Leontium qui unus ex Nicænæ Synodi Patribus fuit? Nam quod ante diximus Albianum æqualem Joannis Abbatis, ejus qui Theodosio primo imperante floruit, præclare adhuc constare potest. Synodus Nycæna anno Christi 325, celebratur, fuerit cum ad eam se contulit jam a quinquiennio Præsul Leontius. Circa annum igitur Christi 318, potuit sub eo adhuc Presbytero rudimenta ponere Albianus vitæ melioris. Inde ad annum 379, quo Theodosius imperare cœpit, anni sunt 61, quot annos ab eo tempore in vivis fuisse Albianum incredibile non est, præsertim in solitario, ex quo genere plerique μαχρόειοι memorantur: quamquam cum ante Theodosii tempora diu floruerit Joannes Abbas, potuit illi συγχρονος Albianus fuisse, licet ad Theodosium non pervenerit. Porro hunc Leontium multos ad perfectam vitam instituisse, quod hic dicit Nilus, attestatur etiam Gregorius Presbyter Cæsariensis, in oratione quam scripsit in sanctos 318. Patres Concilii Nicæni. Subjungit deinde Græce et Latine testimonium Gregorii Presbyteri, quod nos jam nu. 3, retulimus; et pergit: Adduntur enim alia præclara de Leontio, quæ minus ad rem præsentem faciunt.

Uostalom, ovo malo što smo prepisali dovoljno se slaže s onim što o istome, kako doista mislimo, Leonciju ovdje predaje Nil.

Ceterum hæc pauca quæ descripsimus satis conveniunt cum iis quæ de eodem, ut quidem putamus, Leontio tradit hic Nilus.

16 Samostan je onoga Leoncija bio pokraj Carigrada, kao što je očito iz sv. Nila: Kad se dakle, veli, Albijan uputio k onima koji kod nas nedaleko od grada na brdu promišljaju pobožan život, kojima je bio na čelu bl. Leoncije tada prezbiter, a zatim postavši i biskupom, muž slavan hvalom obaju života, djelatnoga velim i kontemplativnoga, savršeniji čak i od onih koji su živjeli u pustinjama, ali koji je znao podnositi i djetinjstvo slabih, iskusan u obrađivanju naravi početnika, jer je među onima kojima je bio na čelu uvijek imao primiješanih nekoliko takvih uz naprednije. Ono što Nil kaže kod nas itd., Possinus tumači, i ispravno, da je na nekom brežuljku blizu Carigrada bio cenobij kojim je upravljao Leoncije. Nastavlja Nil: Ovaj naš, pošto je učinio veći napredak nego što bi se očekivalo za vrijeme koje je ondje proveo i mnoge ostavio za sobom, s većom žurbom poduzimajući put nego što je upućivala sama ona prilika koju je bio uhvatio, djelo asketskoga zavjeta prenosi odatle u jeruzalemski kraj, kako iz želje da upozna mjesta u kojima je Gospodin Isus i izvršio čudesna djela i proveo život i zatim podnio smrt, tako i iz žudnje da napreduje iz pogleda i susreta sa svecima koji su ondje ispovijedali savršeniji život. Zatim pripovijeda kako je otišao u nitrijsku pustinju. Possinus smatra, kao što rekosmo, da je ovaj Albijan onaj koji se kod Paladija u 43. poglavlju naziva Albin, gdje svjedoči da je s njime boravio. Nadalje, u Aleksandriju je Paladije došao, kako svjedoči u 1. poglavlju, za drugoga konzulata Teodozija Velikoga, to jest godine Kristove 388., te je tri godine boravio u samostanima koji su oko Aleksandrije i otišao na goru Nitriju, naime godine 391.

16 Fuit Leontii illius monasterium juxta Constantinopolim, ut ex S. Nilo patet: Cum igitur, inquit, se ad illos contulisset Albianus, qui apud nos non longe a civitate religiosam in monte meditantur vitam, quibus præerat B. Leontius tunc Presbyter; deinde factus etiam Episcopus, vir utriusque vitæ, activæ, inquam et contemplativæ laudæ illustris, illis adeo ipsis qui in desertis agebant perfectior; sed qui sciret etiam infirmorum infantiam perpeti, in tironum ingeniis pertractandis tritus; quod haberet inter eos quibus præerat, aliquot semper ejusmodi provectioribus admixtos. Quod ait Nilus apud nos, etc; interpretatur Possinus, et recte, in colle quopiam Constantinopoli vicino fuisse cænobium, quod Leontius regebat. Pergit Nilus: Hic noster majores quam pro tempore quo ibi fuit, progressus cum fecisset, multosque post se reliquisset, majori festinatione corripiens iter, quam illa ipsa, quam arripuerat, admoneret occasione, opus asceticae professionis illinc in Hierosolymorum regionem transfert, tum studio cognoscendi loca, in quibus et mirabilia perfecit opera et vitam egit, et mortem deinde oppetiit Dominus Jesus; tum etiam cupiditate proficiendi ex conspectu et congressu Sanctorum, qui perfectiorem illic vitam profitebantur. Deinceps narrat, ut sit in Nitriæ solitudinem profectus. Existimat Possinus, ut diximus, hunc Albianum esse, qui Albinus dicitur Palladio cap. 43, ubi se testatur cum eo versatum. Porro Alexandriam venit Palladius, ut cap. 1, testatur, secundo consulatu Theodosii Magni, id est, anno Christi 388, triennio versatus in monasteriis quæ sunt circa Alexandriam, abiit in montem Nitriæ, anno nimirum 391.

17 Ali budući da je iz sv. Jeronima u Životu sv. Hilariona poznato da oko godine 328. još nije bilo samostana u Palestini, tko su bili oni učitelji savršenijega života, ili ἀσκούμενοι ἀνδρες, čijim je susretom Albijan želio napredovati oko godine Kristove 318. ili čak prije? Tko je podigao onaj Leoncijev samostan i kada, dok ustanova monaškoga života još nije bila proširena izvan Egipta? Sv. Hilarion je, kad je umro sv. Antun XIX. godine Konstancijeve, Kristove 356., imao 65 godina, kako svjedoči sv. Jeronim; rođen dakle godine 291., došao je k Antunu kad mu je bilo 15 godina; od šesnaeste godine života živio je u pustinji, i kad je u njoj imao dvadeset i dvije godine, isprosio je porod ženi iz Eleuteropola, a ubrzo je izliječio djecu Aristenete; nakon što se to čulo i nadaleko i naširoko pročulo, natječući se k njemu su iz Sirije i Egipta pritjecali narodi, tako da su mnogi povjerovali u Krista i očitovali se monasima. Jer tada još nije bilo samostana u Palestini, niti je itko prije sv. Hilariona poznavao monaha u Siriji. Gospodin Isus je u Egiptu imao starca Antuna, a u Palestini mlađega Hilariona.

17 At cum ex S. Hieronymo in Vita S. Hilarionis constet, circa annum 328, necdum monasteria fuisse in Palæstina; qui fuerunt illi perfectioris vitæ professores, sive ἀσκούμενοι ἀνδρες, quorum congressu proficere Albianus cupiebat, circiter annum Christi 318, aut etiam ante? quis illud Leontii monasterium erexit, et quando, nondum propageto extra Ægyptum monachicæ vitæ instituto? Erat S. Hilarion cum obiit S. Antonius an. Constantii XIX, Christi CCCLVI annorum LXV, ut testatur S. Hieronymus: natus igitur anno CCXCI, venit ad Antonium cum XV esset annorum: a decimo sexto ætatis anno vixit in solitudine, cumque in ea viginti et duos annos haberet, Eleutheropolitanæ mulieri partum impetravit, mox Aristænetæ liberos sanavit: quod postquam auditum est, et longe lateque percrebuit, certatim ad eum de Syria et Ægypto populi confluebant, ita ut multi crederent in Christum, et se monachos profiterentur. Necdum enim tunc monasteria erant in Palæstina, nec quisquam monachum ante S. Hilarionem in Syria noverat. Habebat Dominus Jesus in Ægypto senem Antonium: habebat in Palæstina Hilarionem juniorem.

18 Zatim se čini da je mnogo prije 318. godine Kristove Leoncije bio biskup, budući da je od njega za biskupa Armenaca posvećeni Grgur učinio ono što će se reći 30. rujna, što zahtijeva razdoblje od mnogo godina, a ipak je prije Nicejskoga sabora napustio biskupstvo.

18 Deinde multo ante 318 Christi annum Episcopus videtur fuisse Leontius, cum ab eo Armeniorum Episcopus consecratus Gregorius, ea egerit ut XXX Septembris dicetur, quæ multorum annorum spatium requirant, et tamen ante Nicænam Synodum episcopatum reliquerit.

O sv. Hilariju bisk.

De s. Hilario ep.

Str. 68, stup. 2, uz br. 31, na rubu, umire 13. siječnja 357., ispravi u 367., kao što stoji u tekstu.

Str. 85, poslije br. 18, dodaj

19 Da su se neke moći sv. Hilarija nekoć čuvale u Reimskoj Crkvi, a možda se čuvaju još i danas, očito je iz onoga što se 4. siječnja u povijesti prijenosa sv. Rigoberta, 5. pogl., br. 14, str. 180, stup. 1, pripovijeda.

20 Vrijedno je truda itd.

Pag. 68, col. 2, ad nu. 31, in margine, moritur 13 Januar. 357, corrige, 367, ut in textu habetur.

Pag. 85, post num. 18, adde 19 Aliquas S. Hilarii reliquias olim in Ecclesia Remensi asservatas, et fortassis etiamnum asservari, patet ex iis quæ IV Januarii in historia translationis S. Rigoberti cap. 5, nu. 14, pag. 180, col. 1, narrantur. 20 Operæ pretium, etc.

O bl. Godfridu iz Cappenberga.

De b. Godefrido Capenberg.

Str. 117, stup. 1, § 1, iza br. 4, dodaj Primili smo Ordinem celebrandi officium divinum juxta ritum Breviarii Missalisque Romani pro Ecclesiis Hispanie, tiskan u Madridu u kraljevskoj tiskari. U njemu se među blagdanima redovničkih kanonika Premonstratenskoga reda bilježi 16. rujna: Godfrida, ispovjedalca, polusvečano.

Pag. 117, col. 1, § 1, post nu. 4, adde Accepimus Ordinem celebrandi officium divinum juxta ritum Breviarii Missalisque Romani pro Ecclesiis Hispanie, excusum Madriti in typographio regio. In eo inter festa Canonicorum regularium Ordinis Præmonstratensis adnotatur xvi Septembris: Godefridi Confessoris, semiduplex.

BILJ. 20. Ondje stup. 2, iza br. 10, dodaj kao i Sigismund Kohell, opat iz Lucce, koji ga je po Mosandru s još nekoliko životopisa izdao 1608. godine.

NOT. 20. Ibidem col. 2, post nu. 10, adde uti et Sigismundus Kohellius Abbas Lucensis, qui eam ex Mosandro cum aliis aliquot vitis edidit an 1608.

BILJ. 21. Str. 118, stup. 2, br. 16, red. 14, per aquæ intervalla, ispravi per æqua intervalla.

NOT. 21. Pag. 118, col. 2, nu. 16, lin. 14, per aquæ intervalla, corrige per æqua intervalla.

BILJ. 22. Ondje § 3, br. 18, red. 13. od kraja: duarum horarum longitudine. stavi umjesto: duarum horarum itinere Cappenberga distans.

NOT. 22. Ibidem § 3, nu. 18, lin. 13, a fine: duarum horarum longitudine. repone: duarum horarum itinere Cappenberga distans.

BILJ. 23. Str. 119, stup. 1, § 18, predzadnji redak: Neque Susatum amplius dimidia hora abest, ispravi Abest inde Susatum duarum horarum spatio, jam ab, itd.

NOT. 23. Pag. 119, col. 1, § 18, linea penultima: Neque Susatum amplius dimidia hora abest, corrige Abest inde Susatum duarum horarum spatio, jam ab, etc.

BILJ. 24. Str. 123, iza br. 40, dodaj Ipak se posvuda kod Vestfalaca urezuje i slika njegov lik, ne u kanoničkoj odjeći, nego u svjetovnoj grofova ili vojnika. Gleda se iznad vrata dvorca Cappenberg njegov stari i glasoviti kip, ali u odori oklopljena grofa, s ogrnutom klamidom, opasan bodežem i mačem, s obiteljskim štitom oslonjenim na lijevo bedro, a u desnici nosi malen križ. Blizanački kipovi iste vrste, naime njegov i njegova brata Otona, leže na grobnici obojice u središtu kora u Cappenbergu, glavom povezanom vrpcom ili dijademom, a kod glave stoje kipovi Djevice Majke koji ispruženim rukama prinose hram; na čelu i kod nogu postavljeni su štitonosni obiteljski grbovi; dodani su mali lavovi kao čuvari. Mnogi drugi takvi kipovi i slike obojice vide se u toj crkvi, kakvi su prikazani i na naslovnici Misala Münstera nedavno pretiskanoga u Antwerpenu.

NOT. 24. Pag. 123, post nu. 40, adde Tamen, passim apud Westphalos scalpitur pingiturque ejus imago, non Canonico habitu, sed seculari Comitum aut Militum. Visitur supra castri Capenbergensis portam antiqua et præclara illius statua, sed habitu Comitis cutaphracti, chlamyde superinjecta, pugione gladioque accincti, scuto gentilitio femori lævo innitente, crucem exiguam dextra gerens. Geminæ ejusdem rationis statuæ, ejus nimirum atque Ottonis fratris utriusque mausoleo in meditullio Chori Capenbergensis incumbunt, tænia seu diademate caput revinetæ, atque ad caput adsitæ Virginis-matris statuæ templum protensis manibus offerentes: scutaria familiæ arma ad caput ac pedes locata; leonculi custodes additi. Complures aliæ istiusmodi ea in æde amborum statuæ atque imagines visuntur; quales et in frontispicio Missalis Ecclesiæ Monasteriensis nuperrimæ Antverpiæ recusi expressæ.

BILJ. 25. Ondje stup. 2, br. 43, posljednji redak, licet sepulturæ locus ignoretur, izbriši i stavi umjesto in media ecclesia ante altare sanctæ Crucis.

NOT. 25. Ibidem col. 2, nu. 43, lin. ultima, licet sepulturæ locus ignoretur, dele, et repone in media ecclesia ante altare sanctæ Crucis.

BILJ. 26. Str. 126, stup. 1, br. 37, iza 6. retka, umetni ovaj stih Apocalysta datum tibi munus suscipe gratum.

NOT. 26. Pag. 126, col. 1, num. 37, post lîn. 6, interpone hunc versum Apocalysta datum tibi munus suscipe gratum.

BILJ. 27. Str. 128, stup. 1, § 13, br. 66, treći redak od kraja izbriši ono što je stavljeno u zagradu (koje je nekada osnovao Vidukind iz Angrije, a zatim preneseno u Herford s kostima samoga blaženoga vojvode. Jer u Herfordu su tri zbora: jedan sv. Ivana i Dionizija, svjetovnih kanonika; drugi svjetovnih kanonica, koji se naziva Svetoga Križa; treći uglednih gospođa. Prvi je nekada iz Angrije, da bi se izbjegle nevolje ratova, prenesen onamo na sigurnije mjesto iz jedne polovice, a iz druge polovice pripao je Magdeburgu. O tome Albert Krantz u Saxonia, knj. 2, pogl. 24, govoreći o Vedekindu, ovako piše: pošto je u Anglariji, koju sada nazivaju Angrijom, sagradio znameniti hram i osnovao zbor onih koji neprestano služe Bogu, za koji kažu da je sada prenesen u Herford, i ondje služi dok zapovjednice vladaju, sam veoma predan Kristu, napredovao je u pobožnosti. A zbor Svetoga Križa smješten je na prigradskome brdašcu, nekada nazvan sv. Marije, zatim Svetoga Križa, ili kod Križa, nakon što je Bogorodica, ukazavši se siromahu, obećala svoju zaštitu opatici Godesti i ostalim redovnicama i mjestu, te je viđena i kako sjedi na križu u liku golubice, kako se kaže 5. lipnja u životu sv. Mejnverka, biskupa Paderborna, u čije se vrijeme, naime na početku jedanaestoga stoljeća, dogodilo ono čudo. Svjedoči naš Kristofor Brouwer u Bilješkama uz Život sv. Mejnverka da, premda je pobožnost predaka davno oduzeta ovome mjestu zbog nanesene hereze, ipak ostaje spomen toga čuda i mjesta, u puku nazvan KOD VIĐENJA. Ondje se održavaju godišnji sajmovi uz vrlo velik dolazak ljudi i zadržavaju naziv Viđenja. Treći zbor, kojemu opatica vrši jurisdikciju nad svim klerom, osnovao je sv. Valtger, čiji ćemo životopis donijeti 16. studenoga. Čini se da je Brouwer u navedenim Bilješkama pomiješao ona tri zbora, ili barem dva redovnička, i stoga ne razumije i pobija Krantza: Odatle, veli, Krantz smatra da su prihodi prepisani u dio herfordskih redovnica da služe gospođama, kako sam kaže, koje ondje vladaju. Naveli smo Krantzove riječi: on ne piše da su prihodi angrijskih kanonika dodijeljeni gospođama, nego da njima služe ili se pokoravaju sami kanonici.

NOT. 27. Pag. 128, col. 1, § 13, nu. 66, lin. antepenultima dele quæ parenthesi inclusa (olim a Widekindo Angriæ fundato, translato dein Hervordiam cum ipsius beati Ducis ossibus. Nam sunt Hervordiæ collegia tria; unum SS. Joannis et Dionysii, Canonicorum secularium; alterum Canonissarum secularium; quod sanctæ Crucis dicitur; tertium illustrium Dominarum. Primum Angria olim ad vitandas bellorum injurias, in locum tutiorem eo translatum est media ex parte, ex semisse altero Magdenburgum concessit. De hoc Albertus Grantzius Saxoniæ lib. 2, cap. 24, de Wedekindo loquens, ita scribit: ædificato in Anglaria (nunc Angriam vocant) insigni templo, instituto collegio sine fine Deo servientium, quod nunc in Hervordiam ferunt esse translatum, ibique Dominabus imperitantibus servit, plurimum ipse Christò devotus, religione profecit. At sanctæ Crucis collegium in colle suburbano situm; olim S. Mariæ, dein sanctæ Crucis, sive ad Crucem appellatum, postquam Deipara pauperi apparens patrocinium suum Abbatissæ Godesti ceterisque sanctimonialibus et loco pollicita, etiam Cruci insidens columbæ specie conspecta est, ut v Junii dicitur in vita S. Meinwerci Episcopi Paderbornensis, cujus tempore, initio nimirum undecimi seculi illud prodigium contigit. Testatur Christophorus Browerus noster in Notat. ad Vitam S. Meinwerci, licet majorum religio huic loco ob hæresis injuriam quam pridem detracta sit, manere tamen hujus miraculi et loci memoriam, vulgo AD VISIONEM nuncupatam. Anniversariæ istlic mundinæ habentur, frequentissimo hominum concursu, et Visionis retinent nomen. Tertium collegium, cujus Abbatissa in omnem Clerum juridicionem exercet, fundavit S. Waltgerus, cujus Vitam dabimus xvi Novembris. Browerus in citatis Notat. videtur tria illa collegia, aut saltem dno sanctimonialium, confudisse, eoque Crantzium non intelligit et refutat: Hine Krantzius, inquit, putat vectigalia in sanctimonialium Hervordiæ partehonem transscripta, Dominabus, ut ipse loquitur, ibidem imperitantibus servitura. Verba Crantzii dedimus: non vectigalia Angrianorum Canonicorum addicta Dominabus scribit, sed his servire aut parere ipsos Canonicos.

Str. 137, stup. 1, iza pogl. 12, dodaj f Godine 1039. darovan je dio relikvija bl. Godfrida opatu antwerpenskoga samostana Krizostomu van der Sterrenu od Jurja, prepozita iz Hünsteada, i svečano prenesen u crkvu ovoga samostana, drugoga dana listopada, koji je bio nedjelja, te izložen štovanju puka. Ima i u samostanu sv. Kornelija i Ciprijana kod flamanskoga gradića Ninovea nekih relikvija bl. Godfrida.

Pag. 137, col. 1, post cap. 12, adde f Anno MOCXXXIX, donata pars reliquiarum B. Godefridi Revoo Abbati Antverpiensis monasterii Chrysostomo vander Sterren, a Georgio Præposito Huenstadensi, et solenniter in hujus asceterii ædem, secunda die Octobris, quæ Dominica erat, translata, expositasque populi venerationi. Sunt et in SS. Cornelii et Cypriani cænobio juxta Nienoviam Flandriæ oppidum aliquæ B Godefridi reliquæ.

Str. 139, br. 1, red. 10, Ecclesias, quas rexerunt, in bonis pluribus perfecerunt; ispravi prema rukopisu iz Cappenberga: Ecclesiis, quas rexerunt, in bonis pluribus profecerunt.

Pag. 139, nu. 1, lin. 10, Ecclesias, quas rexerunt, in bonis pluribus perfecerunt; corrige ex MS. Capenbergensi: Ecclesiis, quas rexerunt, in bonis pluribus profecerunt.

Ondje br. 2, red. 11, ispred descenderunt, stavi umjesto, progeniti.

Ibidem nu. 2, lin. 11, ante descenderunt, repone, progeniti.

Ondje predzadnji redak iza br. 2, dodaj iz istoga rukopisa Nadalje, neki moćni i plemeniti Ekerik nastojao je potajnim spletkama ukloniti oca Godfrida i Otona te dvojicu njihovih stričeva, premda je njima bio potvrdio potpunu vjernost prisegom i bio dužan zbog dobročinstava. Kad su oni dolazili prema Lünen usred šume, koja do danas po samome pokolju nosi to ime Grevelo, ubijeni su stričevi spomenutih Godfrida i Otona s dvojicom njima najvjernijih. Premda je isti Ekerik njih pozvao na skupštinu u Lünen kao da će poduprijeti njegovu stvar. Za taj je zločin nedugo zatim onaj ubojica pogubljen najsramotnijom smrću i obješen okrenutih nogu. Ali je jedini Godfrid, otac Godfrida i Otona, zato što je dan prije nego što se išlo na skupštinu ozlijedio nogu, ostao kod kuće i tako izbjegao smrt. Od njega je potekao naš Godfrid i zasjao kao svjetlo pokrajine Vestfalije.

Ibid. lin. penultima post num. 2, adde ex eodem MS. Porro Ekkericus quidam potens et nobilis patrem Godefridi et Ottonis, et duos patruos eorum, clandestinis machinationibus extinguere nitebatur; licet integram fidelitatem eisdem juramento firmasset, et obligatus beneficiis debuisset. Qui cum venirent versus Lunen ad medium nemoris, quod hactenus hoc nomine Grevelo de cæde ipsa trahit vocabulum, patrui dictorum Godefridi et Ottonis cum duobus sibi fidelissimis sunt perempti. Licet idem Ekkericus eosdem velut ipsius caussæ suffragaturos in Lunen ad placitum evocasset. Pro quo scelere non multo post homicida ille morte turpissima interemptus versis pedibus est suspensus. Solus autem Godefridus pater Godefridi et Ottonis, eo quod pridie quam iretur ad placitum pedem laeserat, domi remanserat, et sic mortem evasit. De quo noster Godefridus ortus regionis Westphaliæ lumen effulsit.

Ondje br. 3, red. 2, Hunebergh, ispravi prema istome rukopisu Huneburch.

Ibid. nu. 3, lin. 2, Hunebergh, corrige ex eodem MS. Huneburch.

Ondje br. 4, red. 3, generosus, ispravi gratiosus.

Ibid. nu. 4, lin. 3, generosus, corrige gratiosus.

Ondje iza pogl. 1, iza napomene a dodaj i s rukopisom iz Cappenberga, iz kojega je ovdje mnogo toga dodano. Trebalo bi pak promijeniti i brojeve zbog onoga što je dodano.

Ibid. post cap. 1, post annotat. a adde (et cum MS. Capenbergensi, e quo plura hic adjecta.) Oporteret autem et numeros, propter ea quæ adjecta sunt, mulare.

Napomenac Ujedno Isfrid dodaj Rukopis iz Cappenberga: Hastfridus. Iza napomened dodaj Rukopis iz Cappenberga naziva ga Eyermodum. Iza napomenef dodaj Isti rukopis naziva ga Watonem. Iza napomeneg dodaj Isti rukopis ima Viggerum umjesto Witgero. Iza napomeneh dodaj Floger je ovdje u rukopisu iz Cappenberga Arogerus.

Annot.c Atias Isfridus adde MS. Capenberg. Hastfridus. Post Annot.d adde MS. Capenb. Eyermodum vocat. Post Annot.f adde Idem MS. Watonem vocat. Post Annot.g adde Idem MS. Viggerum habet pro Witgero. Post Annot.h adde Flogerus hic in MS. Capenb. Arogerus est.

Str. 139, stup. 2, ispred pogl. 2, dodaj iz rukopisa iz Cappenberga, i moglo bi biti zasebno poglavlje Umrlim dakle Godfridom, ocem naših grofova Godfrida i Otona, njihova je majka Beatrica uzela muža, naime grofa Henrika od Rietberga, brata grofa Fridrika od Arnsberga. Ona je istomu Henriku rodila kćer imenom Eilike, kojom se oženio grof Engelmar od Oldenburga, koji je s istom Eilikom rodio sinove grofove Henrika i Kristijana, te prepozita Otona i Eiliku, majku Šimuna od Tecklenburga. Grofovi Godfrid i Oton imali su sestre Beatricu, koja se obratila u Cappenbergu i pokopana je s groficom Eilikom od Oldenburga kod sv. Marije Magdalene, i Gerbergu, koju je potajice odveo gospodin Bernher od Erperodea.

Pag. 139, col. 2, ante cap. 2, adde ex MS. Capenbergensi, et posset esse caput separatum Defuncto igitur Godefrido patre nostrorum Comitum Godefridi et Ottonis, Beatrix mater ipsorum accepit maritum, videlicet Henricum Comitem de Retbecke, fratrem Friderici Comitis de Arnesberg. Hæc peperit eidem Henrico filiam nomine Eilike, quam duxit Comes Engelmarus de Oldenburch, qui ex eadem Eilika genuit filios Henricum et Christianum Comites, et Ottonem Præpositum, et Eilicam matrem Simonis de Tekeneburch. Comites Godefridus et Otto sorores habuerunt Beatricem, quæ conversa est in Capenberg, et sepulta cum Eilica Comitissa de Aldenburch ad S. Mariam Magdalenam, et Gerbergim, quam clam abduxit Dominus Bernherus de Erperode.

O mjestu Cappenberg, da će jednom biti predano božanskoj službi, otkriveno je od Gospodina različitim viđenjima najvjernijih svjedoka. Neki svećenik, imenom Vihman, u noćnom je viđenju vidio kao zlatan stup kako se uzdiže u Cappenbergu i prodire do samih visina neba. Iz toga je viđenja razborito shvatio da će se ondje vršiti sjaj božanskoga hvaljenja i prisutnima je davno unaprijed najavio ono što će se dogoditi, posve istinito. br. 7. Osim toga, jedan od prijatelja najvjernijega grofa, imenom Egebert, dok je bio na putu i odlazio k grofu, noću je vidio da je Cappenberg grad bjelji od snijega, koji se uzdižući u visine do visokih oblaka činio kao da vrhom dotiče sam vrh neba.
br. 8. Gerbergis, kći strica grofova Godfrida i Otona i opatica Münstera, istaknula se velikom pobožnošću. Budući da je blaženoga muža osobito ljubila, često je molila kako za njega tako i za svoje podložnike. Jednoga je pak vremena, pošto ju je nakratko svladao san, vidjela kako pokraj nje stoji mladić koji je blistao zvjezdanim licem i u njezinim ušima češće ponavljao ove riječi: Kako bi cappenberško mjesto bilo prikladno za boravište duhovne zajednice! Kad je ona to najradosnije čula (jer je već to isto dugo željela) i ispripovjedila blaženomu mužu, on je razborito među mnogo drugoga ovako odgovorio: Najdraža nećakinjo, moćan je Gospodin Bog da to uredi po svojoj volji.
br. 12. Sv. Norbertu. Norbert, plemenita roda, ali plemenitiji krepošću, kad se prvi put na svome magarcu približavao Cappenbergu, sasvim je pouzdano vidio Duha Svetoga kako silazi nad Cappenberg. I drugoga je vremena vidio svjetlost velike jasnoće kako se podiže i širi uokrug cappenberškoga mjesta. Reče dakle: Slavite našega Boga, jer je ovo uistinu gora njegova posvećenja koju je stekla njegova desnica. Povrh toga, istomu se u Cappenbergu ukazao bl. Augustin, koji mu je pružio zlatno pravilo izvađeno sa svoga desnog boka i rekao: Ja kojega gledaš jesam Augustin, biskup Hipona. Evo imaš pravilo koje sam napisao; ako pod njim budu dobro vojevala tvoja braća, sinovi moji, sigurno će stajati pred Kristom u strahoti posljednjega suda.
br. 17. Neki je brat u istome mjestu bio hvalevrijedna života; njemu je bio najvjerniji prijatelj pokojnik, za kojega je dok je bdio u mnogim molitvama, jedne noći stao pokraj njega i u bliskom razgovoru mu rekao: Brate moj, zahvaljujem ti što, premda su i ostali moji prijatelji ili srodnici bili zaboravni na mene, ti ni na koji način nisi napustio spomen na nas. I sada te potičem da postojano i nepokolebljivo ustraješ u svojoj odluci, niti da kolebaš u duhu kao da ćeš naći neki drugi bolji red, jer ti zacijelo ne mogu pokazati nijedan spasonosniji i za tvoju dušu probitačniji. Jer sam zato došao da ti javim kako se molitve tvoje braće svakodnevno izgovaraju nad zlatnim žrtvenikom koji je pred Gospodnjim očima. Potičem te također da nikada ne izbjegavaš zapovijed poslušnosti; jer nijednom krepošću pred Gospodinom nećeš postići uzvišeniju zaslugu. Vratimo se sada naposljetku na točku o blaženomu grofu.
BILJ. 41. Ista str. br. 6, red. 6, quæ sola fuit hæres, ispravi, quia sola,itd.
BILJ. 42. Ondje posljednji redak, usu adipis, ispravi: esu adipis.
BILJ. 43. Str. 140, br. 10, red. 5, tractatis negotiis consederunt, ispravi: tractatis negotiis regni consederent.
BILJ. 44. Ondje br. 14, red. 12, recompensationes offerrentur, ispravi: recompensantes offerretis.
BILJ. 45. Ondje br. 13, red. 15, vase infirmitatis potum sumpsit, ispravi: vase infirmantis potum sumpsit, i dodaj iz istoga rukopisa Među ostalim, dok je taj čovjek Božji još bio svjetovnjak, nije prezirao ni gubavce ni bolesnike bilo kojega najnižega stanja, toliko da je, dok su se služitelji čudili, kao pobožan i najponizniji posjetitelj sjedio uz nekoga najsiromašnijega koji je kod njega pobolijevao, i nije se gnušao piti zajedno iz njegove najprljavije posude, u svemu se prilagođavajući bolesniku i prema apostolskoj pouci pomažući onako kako bi želio da se njemu pomogne kad bi bolovao od iste ili slične bolesti. Osim toga, kad bi mu pristupio siromah, taj isti najmilostiviji čovjek nipošto nije dopustio da siromah ode praznih ruku, nego je rekao svome sluzi: Je li ostalo, molim, išta u mošnjama? Kad mu je on odgovorio: Da, gospodaru, reče: Daj siromahu. Nakon što je to učinjeno, ponovno je zapovjedio da se ispita ima li još čega preostaloga; stoga je ponovno dano siromahu. Ali ni tu se nije zaustavila velikodušna dobrota svetoga muža, sve dok i treći put nije bilo darovano siromahu sve što je ostalo. Tako istinski svjedok i štovatelj božanskoga Trojstva nipošto nije dopustio da nevoljnik prođe bez trostrukoga dara.
Str. 141, br. 16, red. 5, fluminis violentia retorquentur, dodaj, incessabili, i velint nolint cum fluvio descendere compelluntur.
Ondje posljednji redak, ad pristinum teporem relabatur, ispravi prema istome rukopisu ad pristini teporis relabatur decursum.
Ondje br. 18. Fuit vir magnae, ispravi prema istome rukopisu Quidam de Fratribus nostris fuit vir magnae sanctitatis et gravitatis itd.
Ondje red. 15, quantas Frater iste, ispravi, quando Frater iste.
Ondje br. 19, red. 1, ut ad summi Patriarchæ obedientiam sibi non deesset obedientia, ispravi: ut summi Patriarchæ sibi non deesset obedientia.
Ondje br. 21, red. 17, via leniori, ispravi, breviori.
Ondje br. 22, red. 14. Veniunt nuntii, ispravi, Bene veniunt nuntii.
Ondje br. 23, cum lætitia omnibus nuntiavit, ispravi, completum omnibus nuntiavit, i dodaj ono što bi možda sa sljedećim moglo sačiniti novo poglavlje: Godine Utjelovljenja Gospodnjega 1147. gospodin Oton otišao je u Elvenstad, i sazvavši zajedno braću reče: Gospodin Godfrid, moj brat spomene vrijedan, dok je još bio živ, svim je srcem zamolio da, čim umre, nastojim da ga se prenese i ne dopustim da bude pokopan izvan Cappenberga. Taj sam prijenos već mnogo godina (avaj!) na svoju štetu zanemarivao, ali ga sada treba izvršiti. Taj su prijenos stanovnici Elvenstada tako teško podnosili da su radije htjeli napustiti mjesto nego nemati svoga zaštitnika. I biskup Mainza zaštitio je tu istu braću da ne budu lišeni svoje utjehe. Pošto su se dakle vodila različita prepiranja s jedne i druge strane, naposljetku je gospodin Oton, popuštajući jecajima spomenute braće, podijelio relikvije tijela blaženoga muža, od kojih je donji dio odnio u Cappenberg, a gornji ostavio u Elvenstadu.
A na dan preminuća neka je ugledna žena prilično velike obitelji, imenom Matija, od najžešćih groznica, od kojih je nitko nije mogao izliječiti, iznenada izliječena kod Godfridovih relikvija. Nakon toga, 12. siječnja veljače, uz zadivljujuće klicanje radosti naši prihvaćaju dio relikvija koji je došao u Cappenberg. Zatim sljedeće godine gospodin Verner, biskup Münstera, u našem svetištu šesnaestoga kalenda listopada pobožno polaže svete kosti. Od toga smo vremena po zaslugama istoga Godfrida, našega najdražega zaštitnika, izvana i iznutra obasuti obiljem višnjega dara.
U Elvenstadu je živio neki moćnik, imenom Godfrid, koji pri oduzimanju nije poštedio nijednoga čovjeka. Taj je svetogrdnim ustima prijetio da će svetište crkve u Elvenstadu uskoro pretvoriti u svinjac, tako da bi ondje slobodno lutala bilo kakva stoka, koju se nitko ne bi usuđivao potjerati. Te je riječi tako strašno često grmio da gotovo nitko nije sumnjao u opustošenje mjesta. Bio je ondje dakle neki brat svećenik, imenom Gospodin, koji je išao sa svojim štapom k upravitelju kuće, pred kojim je na ovaj način iznosio plačnu tužbu: Avaj, brate, što će biti s nama! Mi starci kamo ćemo ići? Vi ćete doduše kao mladići lako podnijeti opustošenje ovoga mjesta, jer ćete sebi ubrzo pribaviti drugo mjesto. A nama, nemoćnima i oronulima, koga ćete ostaviti? Njemu upravitelj reče: Molim te, oče, nemoj se uznemirivati, nego idi k grobu pobožnoga utemeljitelja našega grofa Godfrida,
IZ RAZNIH IZVORA. velikodušan prema siromasima.
BILJ. 46.
BILJ. 47.
BILJ. 48.
BILJ. 49.
BILJ. 50.
BILJ. 51.
BILJ. 52.
BILJ. 53.
Njegove relikvije prenesene u Cappenberg,
proslavljene čudom,
časno primljene, pohranjene.
Bogohulnik u Elvenstadu koji prijeti propašću, komu izlij tako tužne tužbe. Što je i učinio. I prignuvši koljena kod groba čovjeka Božjega, te izvlačeći iz dubine prsiju suzne riječi, ovako se pomolio: O sveti mužu, nado i utjeho naša, evo tvoje se mjesto pljačka, satire i gazi; nas tvoje sluge uznemiruju prijetnje i strahote, a ti se ne mareći praviš da ne vidiš. Ustani, molim te, za svoju braću, presveti zaštitniče, budi nam utočište pred licem nevolje, da se služba božanskoga hvaljenja ovdje ne svede ni na što. Što da duljim? Pomolio se i uslišan je. Jer je četrnaestoga dana do temelja srušena utvrda toga razbojnika, kojega je sva zemlja odbacila iz onih krajeva.

De loco Capenberg, quod divino aliquando mancipandus esset servitio, diversis fidelissimarum visionum ostensionibus revelatum est a Domino. Presbyter quidam, Wichmannus nomine, in visu noctis aspexit quasi columnam auream in Capenberg exurgere, atque ipsius coëli fastigia penetrare. Quo visu divinæ laudationis claritatem illic exercendam prudenter intellexit, et astantibus quod futurum erat verissimæ longe ante prænuntiavit. n. 7. Unus præterea ex amicis fidelissimi Comitis, Egebertus nomine, cum esset in itinere, proficiscens ad Comitem, noctu vidit Capenberg urbem nive candidiorem esse, quæ usque ad alta nubium sublimiter conscendens ipsum coëli cacumen vertice pulsare videbatur.
n. 8. Gerbergis filia patrui Comitum Godefridi et Ottonis et Abbatissa Monasteriensis, multa religione claruit. Quæ cum beatum virum unice diligeret, tam pro ipso quam subditis suis frequenter orabat. Quodam igitur tempore sommo parumper arrepto, vidit assistere sibi juvenem vultu sidereo prænitentem, et verba hæc sæpius in ejus auribus iterantem. Locus Capenbergensis habitationis quam idoneus foret conventui spiritualis congregationis! Quod illa jocundissime audiens (jam enim idipsum diu concupierat) cum beato viro retulisset, ille prudenter inter alia multa sic respondit: Neptis dilectissima, potens est Dominus Deus hoc pro suo velle ordinare.
n. 12. S. Norberto. Norbertus nobilis genere, sed nobilior virtute, cum in asino suo primo propinquaret Capenberg, vidit certissime super Capenberg descendentem Spiritum sanctum. Et alio tempore vidit magnae claritatis lumen in circuitu loci Capenbergensis exortum ac diffusum. Ait ergo: Glorificate Deum nostrum, quia hic est profecto mons sanctificationis illius, quem acquisivit dextera ejus. Apparuit insuper eidem in Capenberg B. Augustinus, qui et auream regulam a latere suo dextero prolatam illi porrexit, et ait: Quem vides, ego sum Augustinus Hipponensis Episcopus. Ecce habes regulam, quam conscripti, sub qua si bene militaverint Fratres tui, filii mei securi Christo astabunt in extremi terrore judicii.
n. 17. Frater quidam in eodem loco vitæ fuit laudabilis: cui amicus fuit fidelissimus defunctus, pro quo cum multis invigilasset precibus, nocte quadam astitit ei, sibique familiari colloquio dixit: Frater mi, gratias tibi ago, quod hactenus etiam cum ceteri amici mei vel affines immemores essent mei, tu nostri memcriam nullatenus dimisisti. Et nunc adhortor, ut stabilis et immobilis in tuo persistas proposito, nec de ordine nostro tamquam alium potiorem inventurus, fluctues animo, quia nimirum salubriorem animæque tuæ commodiorem tibi demonstrare non valeo. Nam ad hoc veni, ut nuntiem tibi quod orationes Fratrum tuorum quotidie recitantur super altare aureum, quod est ante oculos Domini. Hortor quoque ne unquam obedientiæ subterfugias imperium: nulla enim virtute coram Domino sublimius consequeris meritum. Jam deinceps ad beatum Comitem reflectamus articulum.
NOT. 41. Pag. eadem nu. 6, lin. 6, quæ sola fuit hæres, corrige, quia sola,,etc.
NOT. 42. Ibid. lin. ultima, usu adipis, corrige: esu adipis.
NOT. 43. Pag. 140, num. 10, lin. 5, tractatis negotiis consederunt, corrige: tractatis negotiis regni consederent.
NOT. 44. Ibid. nu. 14, lin. 12, recompensationes offerrentur, corrige: recompensantes offerretis.
NOT. 45. Ibid. nu. 13, lin. 15, vase infirmitatis potum sumpsit, corrige: vase infirmantis potum sumpsit, et adde ex eodem MS. Inter cetera etiam cum vir Dei iste adhuc esset secularis, non leprosos, aut quamlibet infimæ conditionis despexit ægrotos, adeo ut stupentibus ministris pauperrimæ cuidam apud se languenti pius ac humillimus visitator assideret, de sordidissimo ejus vasculo una bibere non abhorreret, per omnia infirmanti se contemperans, et juxta Apostolicam eruditionem ita subveniens quemadmodum vellet sibi subveniri, si eadem vel simili ægritudine laboraret. Huic præterea cum pauper occurreret, idem mox misericordissimus nullatenus passus est vacuum abire pauperem, et ait famulo suo: Reman-
sit, oro, quidquam in loculis? cui cum responderet ille: Etiam Domine: Da, inquit, pauperi. Quo facto, rursus quæri jussit, si quid adhuc foret residuum: iterum ergo pauperi datum est. Sed sic nec quievit sancti viri larga benignitas, quousque tertio quoque totum quod remanserat pauperi donaretur. Ita Trinitatis Deificæ verus Confessor et cultor sine terno munere inopem præterire nequaquam passus est.
Pag. 141, nu. 16, lin. 5, fluminis violentia retorquentur, adde, incessabili, et velint nolint cum fluvio descendere compelluntur.
Ibid. lin. ultima, ad pristinum teporem relabatur, corrige ex eodem MS. ad pristini teporis relabatur decursum.
Ibid. nu. 18. Fuit vir magnae, corrige ex eodem MS. Quidam de Fratribus nostris fuit vir magnae sanctitatis et gravitatis etc.
Ibid. lin. 15, quantas Frater iste, corrige, quando Frater iste.
Ibid. nu. 19, lin. 1, ut ad summi Patriarchæ obedientiam sibi non deesset obedientia, corrige: ut summi Patriarchæ sibi non deesset obedientia.
Ibid. nu. 21, lin. 17, via leniori, corrige, breviori.
Ibid. nu. 22, lin. 14. Veniunt nuntii, corrige, Bene veniunt nuntii.
Ibid. nu. 23, cum lætitia omnibus nuntiavit, corrige, completum omnibus nuntiavit, et adde, quæ forte cum sequentibus possent novum caput conficere: Anno Incarnationis Domini mcxlvii Dominus Otto Elvenstad profectus est, convocatisque in unum Fratribus ait: Recolendæ memoriæ Dominus Godefridus frater meus, dum adhuc viveret, toto affectu rogavit, ut quam cito mortuus esset, eum transferri procurarem, nec permitterem ut extra Capenberg humaretur. Quam translationem jam multis annis (heu!) malo meo neglexi; sed præsenter oportet eam adimpleri. Hanc translationem Elvenstedenses adeo moleste ferebant, quod prius volebant deserere locum, quam non habere suum Patronum. Episcopus etiam Maguntinensis Fratres eosdem defendit ne suo solatio privarentur. Altercationibus igitur variis hinc inde habitis, tandem Dominus Otto Fratrum dictorum condescendens gemitibus, corporis beati viri reliquias dividit, quarum partem inferiorem Capenberg tulit, superiorem Elvensteden dereliquit.
In die vero transitus matrona quædam amplæ satis familiæ, Mathia nomine, ab acerrimis febribus, a quibus a nullo curari poterat, repente ad Godefridi reliquias est curata. Posthæc pridie Idus Februarii cum admirabili gratulationis tripudio reliquiarum portio, quæ venerat Capenberg, a nostris suscipitur. Deinde anno sequenti Dominus Wernherus Episcopus Monasteriensis sacra ossa in sanctuario nostro sextodecimo Kalendas Octobris venerabiliter reponit. A quo tempore meritis ejushdem Godefridi dilectissimi nostri Patroni foris et intus superni muneris abundantia cumulati sumus.
Apud Elvenstad manebat quidam potens, Godefridus nomine, qui in auferendis nulli hominum pepercit. Hic minabatur ore sacrilego, quod sacrarium Ecclesiæ de Elvenstad in brevi vellet mutare in haram porcorum, ita ut quælibet illic pecudes licenter oberrarent, quas abigere nullus auderet. Quæ verba adeo terribiliter frequenter fulminavit, quod desolationem loci quasi nullus dubitaret. Erat igitur ibidem quidam Frater Sacerdos, Dominus nomine, procedens cum baculo suo ad dispensatorem domus, apud quem flebilem hoc modo promebat querelam: Eia frater, quid erit nobis! nos senes quo ibimus? Vos quidem juvenes levem feretis hujus loci desolationem, quia mox locum alium vobis procurabitis. Nos autem imbecilles et decrepitos cui relinquetis? Ad quem dispensator: Quæso, Pater, ne turberis, sed vade ad sepulchrum pii fundatoris Godefridi nostri Comitis,
En VARIIS. liberalis in pauperes.
NOT. 46.
NOT. 47.
NOT. 48.
NOT. 49.
NOT. 50.
NOT. 51.
NOT. 52.
NOT. 53.
Ejus reliquia Capenbergam translatæ,
miraculo illustratæ,
honorifice susceptæ, recondilæ.
Blasphemus Elvenstadii excedium minitans, cui tam lugubres effunde querelas. Quod et fecit. Et curvatis ad sepulchrum viri Dei genibus, imoque trahens a pectore voces lacrymosas, sic oravit: O vir sancte, spes et solatia nostra, tuus ecce locus diripitur, atteritur et conculcatur: nos famuli tui minis et terroribus exagitamur, et tu non curando dissimulas. Sta, quæso, pro Fratribus tuis Patrone sanctissime, a facie tribulationis nobis esto refugium, ne divinae laudis ministerium hic redigatur in nihilum. Quid multa? Oravitetexauditus est. Nam quarta decima die castrum prædonis illius funditus dirutum est, quem tota terra a finibus illis abjecit.

Str. 142, br. 25, red. 3, nocte per se priore est admonitus, ispravi: nocte per soporem est admonitus,

Pag. 142, qum. 25, lin. 3, nocte per se priore est admonitus, corrige: nocte per soporem est admonitus,

Ondje red. 5, et de bona viri eleemosyna, ispravi, et de beati viri eleemosyna.

Ibid. lin. 5, et de bona viri eleemosyna, corrige, et de beati viri eleemosyna.

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

Svezak II Kalendar godine