Str. 35, stup. 1, među Propuštenima poslije prijenosa sv. Januarija, dodaj Sv. Viktor i sv. Kandid, mučenici iz Tebanske legije, štuju se u Waulsortu na Meusei u Belgiji, jer su na ovaj dan onamo prenesene njihove moći; premda Arnold Raissius u Dopuni uz Molanusove Rođendane za nebo bilježi taj prijenos 16. siječnja. O svim Tebancima, a osobito o njihovu vođi sv. Mauriciju, govorit ćemo O SV. POTITU M.
Str. 46, poslije prvoga himna, bilješku a ovako popravi Bili su vrlo neispravno izdani ovi himni s cijelim oficijem. Čini se da je autor Angelo Faggi Sangrino; jer u 3. knjizi Pjesama ima dvije ode o sv. Potitu, prvu sastavljenu od jampskih dimetara, iz koje su izvađeni ovaj treći i šesti himan, a drugu safičku, iz koje su drugi i deveti. Čini se da je i ostale sastavio isti autor, u korist redovnica sv. Potita.
Str. 47, stup. 1, him. 6, strofa 5, stih 2, plenis oliva lampadis, ispravi u olivo.
O SV. AGRICIJU BISK. TRIERSKOM.
Str. 34, stup. 2, br. 3, red. 4, ovdje dajemo; dodaj sravnjenu s rukopisom samostana regularnih kanonika u Böddekenu; u kojem je slijedila poslije života sv. Jelene i tako se s njime povezivala da se činila drugim dijelom iste povijesti.
Str. 55, br. 5, red. 10, poslije način računanja, dodaj Ivan Scheckmann u Srži trierskih djela piše da je godine Kristove 342., 2. Konstancijeve, umro sv. Agricije, pošto je stolovao 9 godina. To se pobija iz rečenoga.
Str. 60, stup. 1, pogl. 6, br. 26, red. 5, poslije uzvisio, dodaj iz böddekenškoga rukopisa To će biskupstvo Triera ne bez razloga zadobiti pravo apostolata dokle god tlo bude grijalo tijelo najblaženijega Euharija, uistinu apostola ne samo svoga nego i cijeloga galskoga svijeta; jer premda ostalim narodima nije bio apostol, nama pak jest bio i jest; budući da se zna da je bio i jedan od LXXII Gospodnja učenika i da se čita da je s ostalim apostolima u blagovalištu primio darove Duha Branitelja.
Ondje stup. 2, poslije pogl. 6, dodaj b Poslije onih riječi u br. 26, ne služi se potporom štapa, dodaje böddekenški rukopis: Jer ako je Akvilejska Crkva zbog Hermagore, učenika Marka evanđelista, doista zadobila patrijarhat, kako neće biti najmoćniji primat Trierske Crkve, koja je od bl. Euharija, samoga, kao što je rečeno, Kristova učenika, primila pečat apostolata? Ali je daleko drukčiji bio razlog ustanovljenja, ili radije podnošenja, akvilejskoga patrijarhata, kao što je drugdje rečeno.
Str. 61, stup. 2, br. 33, red. 16, trajnu teretnost ploda čuva; čitaj iz böddekenškoga rukopisa čestitost.
Ondje stup. 2, dodaj Mnogo o domovini sv. Jelene i Konstantina radoznalo raspravlja naš Mihovil Alford u Britannia illustrata, o čemu ćemo mi uz život sv. Jelene.
NAP. 14. Str. 63, stup. 2,d na kraju Tako on, dodaj Böddekenški rukopis ima ovako: Pokopao je s dužnom čašću, naime u oratoriju bl. Euharija, gdje je sam najponizniji Otac itd.
NAP. 14. Str. 62 na kraju stup. 2 prije Ovo su pak, zabilježi sljedeće se ovako čita u böddekenškom rukopisu: Ovo su pak kamenje neprocjenjive vrijednosti koje blista u zidu ovoga doma: Euharije, prvi trierski nadbiskup, Valerije, Matern, Agricije, svi ti slavni poglavari, upadljivi svetošću, koji ne malo rese i ponajviše učvršćuju ovaj hram Gospodnji. Ima i vrlo mnogo drugoga živoga kamenja u ovom gradu Božjem, ne manje vrijednosti i jednaka uresa, čija čak ni pojedinačna imena ovdje ne nabrajamo, jer bi se činilo da smo uzalud pritezali opuštene uzde povijesti tijekom cijeloga ovoga trkališta kad bismo se sada zadržavali oko samih međa koje smo postavili ovoj stazi. Ne bismo, naime, odugovlačili s ovim djelcem kad bismo se prihvatili hvaliti nekoga jednoga iz tako velikoga broja svetaca kojega mi nismo dotaknuli u ovom djelu. Stoga one koji se dive njihovoj svetosti upućujemo na knjige njihova života, kojih nije malo niti su neznatne, i ne treba razmatrati kako bismo mogli uresiti ovaj hram Božji koji smo kako-tako oslikali na čast svetoga oca Euharija; jer je tako onaj pralik Salomon, pošto je sagradio hram Gospodinu, uresio ga zlatnim krunama, dragocjenim posudama i različitim uresima svake vrste. I mi, koji bismo bili hram pravoga Salomona kad bismo u sebi imali dragulje kreposti i ruho svete smrtnosti, pomnim istraživanjem razmotrimo možemo li ovaj ures svetosti, koji u samima sebi imamo premalo (o žalosti!), pronaći barem u riznicama naše Crkve koju smo opisali; da bismo, premda se sveviditelju Bogu po zasluzi naše opačine doista ne sviđamo, ipak, kad se zaodjenemo primjerima svetaca čijom se tjelesnom nazočnošću i veličanstvenom moći ponosimo u Gospodinu, njihovim zaslugama i zagovorom i mi jednom zavrijedili omiljeti onomu komu se oni sviđaju. Uzevši dakle ove čiji je poimenični spomen donio razlog sadašnje želje, i one čija smo imena radi kratkoće odlučili izostaviti, jedva bismo mogli iskazati dostojnu zahvalnost providitelju svega Bogu, koji nam se udostojao pružiti čak i tijelo svoga prijatelja Lazara, zajedno s tijelom njegove sestre, naime Marte. Ovim dakle dvostrukim ne malim uresima našega hrama, bilo da ih nazovemo dvama svijećnjacima ili najčišćim posudama, ili zasigurno zlatnom vagom nimalo nepotrebnom u kući, naime radi pravednosti, kojim god ih, velim, nazivom označili, moći ćemo o njima imati najsigurniju nadu da koliko ponajviše mogu uresiti lice ovoga hrama, toliko ili više dostaju trajno umilostiviti lice našega suca i svjedoka, naime Krista: što neka nam dolikuje zavrijediti zaslugama njihovim, a i svetoga oca zbog kojega smo sve ovo poduzeli, Agricija, onaj koji se Triersku Crkvu udostojao utvrditi zaštitom tolikih svetaca, Isus Krist Gospodin naš, koji s Ocem i Duhom Svetim živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen.
O sv. Leonciju bisk.
NAP. 16. Str. 64, stup. 2, poslije br. 14, dodaj 13 Naš Petar Possinus izdao je govor sv. Nila Starijega o sv. Albijanu, iz grčkoga tuluškoga rukopisa, koji je sam preveo na latinski. U Bilješkama piše da se čini da je onaj Albijan, za kojega se kaže da je prebivao u nitrijskoj pustinji, isti onaj koji se kod Paladija u Lausijačkoj povijesti naziva Albin, a drugdje Alban i Albinije. A za Leoncija, od kojega je on bio poučen u monaškim stegama, nagađa da je ovaj cezarejski. Što ako kažemo, veli, da je to ovaj naš, onaj veliki cezarejski biskup Leoncije koji je bio jedan od otaca Nicejskoga sabora? Jer ono što smo prije rekli da je Albijan bio vršnjak opata Ivana, onoga koji je cvao za vladavine Teodozija Prvoga, može se još sjajno potvrditi. Nicejski se sabor slavi godine Kristove 325., a kad se on na nj uputio, Leoncije je bio biskup već pet godina. Oko godine Kristove 318. mogao je dakle pod njim, dok je još bio prezbiter, Albijan postaviti početke boljega života. Odatle do godine 379., kada je Teodozije počeo vladati, ima 61 godina, a nije nevjerojatno da je Albijan od toga vremena toliko godina bio na životu, osobito kao samotnjak, iz kojega se roda spominju mnogi μαχρόειοι; premda, budući da je prije Teodozijevih vremena dugo cvao opat Ivan, mogao je Albijan biti njegov συγχρονος, makar nije doživio Teodozija. Nadalje, da je ovaj Leoncije mnoge poučio za savršen život, što ovdje kaže Nil, svjedoči i prezbiter Grgur Cezarejski u govoru koji je napisao o svetih 318 otaca Nicejskoga sabora. Zatim dodaje na grčkom i latinskom svjedočanstvo prezbitera Grgura, koje smo mi već naveli u br. 3, i nastavlja: Dodaju se, naime, i druge slavne stvari o Leonciju, koje manje služe sadašnjoj stvari.
Uostalom, ovo malo što smo prepisali dovoljno se slaže s onim što o istome, kako doista mislimo, Leonciju ovdje predaje Nil.
16 Samostan je onoga Leoncija bio pokraj Carigrada, kao što je očito iz sv. Nila: Kad se dakle, veli, Albijan uputio k onima koji kod nas nedaleko od grada na brdu promišljaju pobožan život, kojima je bio na čelu bl. Leoncije tada prezbiter, a zatim postavši i biskupom, muž slavan hvalom obaju života, djelatnoga velim i kontemplativnoga, savršeniji čak i od onih koji su živjeli u pustinjama, ali koji je znao podnositi i djetinjstvo slabih, iskusan u obrađivanju naravi početnika, jer je među onima kojima je bio na čelu uvijek imao primiješanih nekoliko takvih uz naprednije. Ono što Nil kaže kod nas itd., Possinus tumači, i ispravno, da je na nekom brežuljku blizu Carigrada bio cenobij kojim je upravljao Leoncije. Nastavlja Nil: Ovaj naš, pošto je učinio veći napredak nego što bi se očekivalo za vrijeme koje je ondje proveo i mnoge ostavio za sobom, s većom žurbom poduzimajući put nego što je upućivala sama ona prilika koju je bio uhvatio, djelo asketskoga zavjeta prenosi odatle u jeruzalemski kraj, kako iz želje da upozna mjesta u kojima je Gospodin Isus i izvršio čudesna djela i proveo život i zatim podnio smrt, tako i iz žudnje da napreduje iz pogleda i susreta sa svecima koji su ondje ispovijedali savršeniji život. Zatim pripovijeda kako je otišao u nitrijsku pustinju. Possinus smatra, kao što rekosmo, da je ovaj Albijan onaj koji se kod Paladija u 43. poglavlju naziva Albin, gdje svjedoči da je s njime boravio. Nadalje, u Aleksandriju je Paladije došao, kako svjedoči u 1. poglavlju, za drugoga konzulata Teodozija Velikoga, to jest godine Kristove 388., te je tri godine boravio u samostanima koji su oko Aleksandrije i otišao na goru Nitriju, naime godine 391.
17 Ali budući da je iz sv. Jeronima u Životu sv. Hilariona poznato da oko godine 328. još nije bilo samostana u Palestini, tko su bili oni učitelji savršenijega života, ili ἀσκούμενοι ἀνδρες, čijim je susretom Albijan želio napredovati oko godine Kristove 318. ili čak prije? Tko je podigao onaj Leoncijev samostan i kada, dok ustanova monaškoga života još nije bila proširena izvan Egipta? Sv. Hilarion je, kad je umro sv. Antun XIX. godine Konstancijeve, Kristove 356., imao 65 godina, kako svjedoči sv. Jeronim; rođen dakle godine 291., došao je k Antunu kad mu je bilo 15 godina; od šesnaeste godine života živio je u pustinji, i kad je u njoj imao dvadeset i dvije godine, isprosio je porod ženi iz Eleuteropola, a ubrzo je izliječio djecu Aristenete; nakon što se to čulo i nadaleko i naširoko pročulo, natječući se k njemu su iz Sirije i Egipta pritjecali narodi, tako da su mnogi povjerovali u Krista i očitovali se monasima. Jer tada još nije bilo samostana u Palestini, niti je itko prije sv. Hilariona poznavao monaha u Siriji. Gospodin Isus je u Egiptu imao starca Antuna, a u Palestini mlađega Hilariona.
18 Zatim se čini da je mnogo prije 318. godine Kristove Leoncije bio biskup, budući da je od njega za biskupa Armenaca posvećeni Grgur učinio ono što će se reći 30. rujna, što zahtijeva razdoblje od mnogo godina, a ipak je prije Nicejskoga sabora napustio biskupstvo.
O sv. Hilariju bisk.
Str. 68, stup. 2, uz br. 31, na rubu, umire 13. siječnja 357., ispravi u 367., kao što stoji u tekstu.
Str. 85, poslije br. 18, dodaj
19 Da su se neke moći sv. Hilarija nekoć čuvale u Reimskoj Crkvi, a možda se čuvaju još i danas, očito je iz onoga što se 4. siječnja u povijesti prijenosa sv. Rigoberta, 5. pogl., br. 14, str. 180, stup. 1, pripovijeda.
20 Vrijedno je truda itd.
O bl. Godfridu iz Cappenberga.
Str. 117, stup. 1, § 1, iza br. 4, dodaj Primili smo Ordinem celebrandi officium divinum juxta ritum Breviarii Missalisque Romani pro Ecclesiis Hispanie, tiskan u Madridu u kraljevskoj tiskari. U njemu se među blagdanima redovničkih kanonika Premonstratenskoga reda bilježi 16. rujna: Godfrida, ispovjedalca, polusvečano.
BILJ. 20. Ondje stup. 2, iza br. 10, dodaj kao i Sigismund Kohell, opat iz Lucce, koji ga je po Mosandru s još nekoliko životopisa izdao 1608. godine.
BILJ. 21. Str. 118, stup. 2, br. 16, red. 14, per aquæ intervalla, ispravi per æqua intervalla.
BILJ. 22. Ondje § 3, br. 18, red. 13. od kraja: duarum horarum longitudine. stavi umjesto: duarum horarum itinere Cappenberga distans.
BILJ. 23. Str. 119, stup. 1, § 18, predzadnji redak: Neque Susatum amplius dimidia hora abest, ispravi Abest inde Susatum duarum horarum spatio, jam ab, itd.
BILJ. 24. Str. 123, iza br. 40, dodaj Ipak se posvuda kod Vestfalaca urezuje i slika njegov lik, ne u kanoničkoj odjeći, nego u svjetovnoj grofova ili vojnika. Gleda se iznad vrata dvorca Cappenberg njegov stari i glasoviti kip, ali u odori oklopljena grofa, s ogrnutom klamidom, opasan bodežem i mačem, s obiteljskim štitom oslonjenim na lijevo bedro, a u desnici nosi malen križ. Blizanački kipovi iste vrste, naime njegov i njegova brata Otona, leže na grobnici obojice u središtu kora u Cappenbergu, glavom povezanom vrpcom ili dijademom, a kod glave stoje kipovi Djevice Majke koji ispruženim rukama prinose hram; na čelu i kod nogu postavljeni su štitonosni obiteljski grbovi; dodani su mali lavovi kao čuvari. Mnogi drugi takvi kipovi i slike obojice vide se u toj crkvi, kakvi su prikazani i na naslovnici Misala Münstera nedavno pretiskanoga u Antwerpenu.
BILJ. 25. Ondje stup. 2, br. 43, posljednji redak, licet sepulturæ locus ignoretur, izbriši i stavi umjesto in media ecclesia ante altare sanctæ Crucis.
BILJ. 26. Str. 126, stup. 1, br. 37, iza 6. retka, umetni ovaj stih Apocalysta datum tibi munus suscipe gratum.
BILJ. 27. Str. 128, stup. 1, § 13, br. 66, treći redak od kraja izbriši ono što je stavljeno u zagradu (koje je nekada osnovao Vidukind iz Angrije, a zatim preneseno u Herford s kostima samoga blaženoga vojvode. Jer u Herfordu su tri zbora: jedan sv. Ivana i Dionizija, svjetovnih kanonika; drugi svjetovnih kanonica, koji se naziva Svetoga Križa; treći uglednih gospođa. Prvi je nekada iz Angrije, da bi se izbjegle nevolje ratova, prenesen onamo na sigurnije mjesto iz jedne polovice, a iz druge polovice pripao je Magdeburgu. O tome Albert Krantz u Saxonia, knj. 2, pogl. 24, govoreći o Vedekindu, ovako piše: pošto je u Anglariji, koju sada nazivaju Angrijom, sagradio znameniti hram i osnovao zbor onih koji neprestano služe Bogu, za koji kažu da je sada prenesen u Herford, i ondje služi dok zapovjednice vladaju, sam veoma predan Kristu, napredovao je u pobožnosti. A zbor Svetoga Križa smješten je na prigradskome brdašcu, nekada nazvan sv. Marije, zatim Svetoga Križa, ili kod Križa, nakon što je Bogorodica, ukazavši se siromahu, obećala svoju zaštitu opatici Godesti i ostalim redovnicama i mjestu, te je viđena i kako sjedi na križu u liku golubice, kako se kaže 5. lipnja u životu sv. Mejnverka, biskupa Paderborna, u čije se vrijeme, naime na početku jedanaestoga stoljeća, dogodilo ono čudo. Svjedoči naš Kristofor Brouwer u Bilješkama uz Život sv. Mejnverka da, premda je pobožnost predaka davno oduzeta ovome mjestu zbog nanesene hereze, ipak ostaje spomen toga čuda i mjesta, u puku nazvan KOD VIĐENJA. Ondje se održavaju godišnji sajmovi uz vrlo velik dolazak ljudi i zadržavaju naziv Viđenja. Treći zbor, kojemu opatica vrši jurisdikciju nad svim klerom, osnovao je sv. Valtger, čiji ćemo životopis donijeti 16. studenoga. Čini se da je Brouwer u navedenim Bilješkama pomiješao ona tri zbora, ili barem dva redovnička, i stoga ne razumije i pobija Krantza: Odatle, veli, Krantz smatra da su prihodi prepisani u dio herfordskih redovnica da služe gospođama, kako sam kaže, koje ondje vladaju. Naveli smo Krantzove riječi: on ne piše da su prihodi angrijskih kanonika dodijeljeni gospođama, nego da njima služe ili se pokoravaju sami kanonici.
Str. 137, stup. 1, iza pogl. 12, dodaj f Godine 1039. darovan je dio relikvija bl. Godfrida opatu antwerpenskoga samostana Krizostomu van der Sterrenu od Jurja, prepozita iz Hünsteada, i svečano prenesen u crkvu ovoga samostana, drugoga dana listopada, koji je bio nedjelja, te izložen štovanju puka. Ima i u samostanu sv. Kornelija i Ciprijana kod flamanskoga gradića Ninovea nekih relikvija bl. Godfrida.
Str. 139, br. 1, red. 10, Ecclesias, quas rexerunt, in bonis pluribus perfecerunt; ispravi prema rukopisu iz Cappenberga: Ecclesiis, quas rexerunt, in bonis pluribus profecerunt.
Ondje br. 2, red. 11, ispred descenderunt, stavi umjesto, progeniti.
Ondje predzadnji redak iza br. 2, dodaj iz istoga rukopisa Nadalje, neki moćni i plemeniti Ekerik nastojao je potajnim spletkama ukloniti oca Godfrida i Otona te dvojicu njihovih stričeva, premda je njima bio potvrdio potpunu vjernost prisegom i bio dužan zbog dobročinstava. Kad su oni dolazili prema Lünen usred šume, koja do danas po samome pokolju nosi to ime Grevelo, ubijeni su stričevi spomenutih Godfrida i Otona s dvojicom njima najvjernijih. Premda je isti Ekerik njih pozvao na skupštinu u Lünen kao da će poduprijeti njegovu stvar. Za taj je zločin nedugo zatim onaj ubojica pogubljen najsramotnijom smrću i obješen okrenutih nogu. Ali je jedini Godfrid, otac Godfrida i Otona, zato što je dan prije nego što se išlo na skupštinu ozlijedio nogu, ostao kod kuće i tako izbjegao smrt. Od njega je potekao naš Godfrid i zasjao kao svjetlo pokrajine Vestfalije.
Ondje br. 3, red. 2, Hunebergh, ispravi prema istome rukopisu Huneburch.
Ondje br. 4, red. 3, generosus, ispravi gratiosus.
Ondje iza pogl. 1, iza napomene a dodaj i s rukopisom iz Cappenberga, iz kojega je ovdje mnogo toga dodano. Trebalo bi pak promijeniti i brojeve zbog onoga što je dodano.
Napomenac Ujedno Isfrid dodaj Rukopis iz Cappenberga: Hastfridus. Iza napomened dodaj Rukopis iz Cappenberga naziva ga Eyermodum. Iza napomenef dodaj Isti rukopis naziva ga Watonem. Iza napomeneg dodaj Isti rukopis ima Viggerum umjesto Witgero. Iza napomeneh dodaj Floger je ovdje u rukopisu iz Cappenberga Arogerus.
Str. 139, stup. 2, ispred pogl. 2, dodaj iz rukopisa iz Cappenberga, i moglo bi biti zasebno poglavlje Umrlim dakle Godfridom, ocem naših grofova Godfrida i Otona, njihova je majka Beatrica uzela muža, naime grofa Henrika od Rietberga, brata grofa Fridrika od Arnsberga. Ona je istomu Henriku rodila kćer imenom Eilike, kojom se oženio grof Engelmar od Oldenburga, koji je s istom Eilikom rodio sinove grofove Henrika i Kristijana, te prepozita Otona i Eiliku, majku Šimuna od Tecklenburga. Grofovi Godfrid i Oton imali su sestre Beatricu, koja se obratila u Cappenbergu i pokopana je s groficom Eilikom od Oldenburga kod sv. Marije Magdalene, i Gerbergu, koju je potajice odveo gospodin Bernher od Erperodea.
O mjestu Cappenberg, da će jednom biti predano božanskoj službi, otkriveno je od Gospodina različitim viđenjima najvjernijih svjedoka. Neki svećenik, imenom Vihman, u noćnom je viđenju vidio kao zlatan stup kako se uzdiže u Cappenbergu i prodire do samih visina neba. Iz toga je viđenja razborito shvatio da će se ondje vršiti sjaj božanskoga hvaljenja i prisutnima je davno unaprijed najavio ono što će se dogoditi, posve istinito. br. 7. Osim toga, jedan od prijatelja najvjernijega grofa, imenom Egebert, dok je bio na putu i odlazio k grofu, noću je vidio da je Cappenberg grad bjelji od snijega, koji se uzdižući u visine do visokih oblaka činio kao da vrhom dotiče sam vrh neba.
br. 8. Gerbergis, kći strica grofova Godfrida i Otona i opatica Münstera, istaknula se velikom pobožnošću. Budući da je blaženoga muža osobito ljubila, često je molila kako za njega tako i za svoje podložnike. Jednoga je pak vremena, pošto ju je nakratko svladao san, vidjela kako pokraj nje stoji mladić koji je blistao zvjezdanim licem i u njezinim ušima češće ponavljao ove riječi: Kako bi cappenberško mjesto bilo prikladno za boravište duhovne zajednice! Kad je ona to najradosnije čula (jer je već to isto dugo željela) i ispripovjedila blaženomu mužu, on je razborito među mnogo drugoga ovako odgovorio: Najdraža nećakinjo, moćan je Gospodin Bog da to uredi po svojoj volji.
br. 12. Sv. Norbertu. Norbert, plemenita roda, ali plemenitiji krepošću, kad se prvi put na svome magarcu približavao Cappenbergu, sasvim je pouzdano vidio Duha Svetoga kako silazi nad Cappenberg. I drugoga je vremena vidio svjetlost velike jasnoće kako se podiže i širi uokrug cappenberškoga mjesta. Reče dakle: Slavite našega Boga, jer je ovo uistinu gora njegova posvećenja koju je stekla njegova desnica. Povrh toga, istomu se u Cappenbergu ukazao bl. Augustin, koji mu je pružio zlatno pravilo izvađeno sa svoga desnog boka i rekao: Ja kojega gledaš jesam Augustin, biskup Hipona. Evo imaš pravilo koje sam napisao; ako pod njim budu dobro vojevala tvoja braća, sinovi moji, sigurno će stajati pred Kristom u strahoti posljednjega suda.
br. 17. Neki je brat u istome mjestu bio hvalevrijedna života; njemu je bio najvjerniji prijatelj pokojnik, za kojega je dok je bdio u mnogim molitvama, jedne noći stao pokraj njega i u bliskom razgovoru mu rekao: Brate moj, zahvaljujem ti što, premda su i ostali moji prijatelji ili srodnici bili zaboravni na mene, ti ni na koji način nisi napustio spomen na nas. I sada te potičem da postojano i nepokolebljivo ustraješ u svojoj odluci, niti da kolebaš u duhu kao da ćeš naći neki drugi bolji red, jer ti zacijelo ne mogu pokazati nijedan spasonosniji i za tvoju dušu probitačniji. Jer sam zato došao da ti javim kako se molitve tvoje braće svakodnevno izgovaraju nad zlatnim žrtvenikom koji je pred Gospodnjim očima. Potičem te također da nikada ne izbjegavaš zapovijed poslušnosti; jer nijednom krepošću pred Gospodinom nećeš postići uzvišeniju zaslugu. Vratimo se sada naposljetku na točku o blaženomu grofu.
BILJ. 41. Ista str. br. 6, red. 6, quæ sola fuit hæres, ispravi, quia sola,itd.
BILJ. 42. Ondje posljednji redak, usu adipis, ispravi: esu adipis.
BILJ. 43. Str. 140, br. 10, red. 5, tractatis negotiis consederunt, ispravi: tractatis negotiis regni consederent.
BILJ. 44. Ondje br. 14, red. 12, recompensationes offerrentur, ispravi: recompensantes offerretis.
BILJ. 45. Ondje br. 13, red. 15, vase infirmitatis potum sumpsit, ispravi: vase infirmantis potum sumpsit, i dodaj iz istoga rukopisa Među ostalim, dok je taj čovjek Božji još bio svjetovnjak, nije prezirao ni gubavce ni bolesnike bilo kojega najnižega stanja, toliko da je, dok su se služitelji čudili, kao pobožan i najponizniji posjetitelj sjedio uz nekoga najsiromašnijega koji je kod njega pobolijevao, i nije se gnušao piti zajedno iz njegove najprljavije posude, u svemu se prilagođavajući bolesniku i prema apostolskoj pouci pomažući onako kako bi želio da se njemu pomogne kad bi bolovao od iste ili slične bolesti. Osim toga, kad bi mu pristupio siromah, taj isti najmilostiviji čovjek nipošto nije dopustio da siromah ode praznih ruku, nego je rekao svome sluzi: Je li ostalo, molim, išta u mošnjama? Kad mu je on odgovorio: Da, gospodaru, reče: Daj siromahu. Nakon što je to učinjeno, ponovno je zapovjedio da se ispita ima li još čega preostaloga; stoga je ponovno dano siromahu. Ali ni tu se nije zaustavila velikodušna dobrota svetoga muža, sve dok i treći put nije bilo darovano siromahu sve što je ostalo. Tako istinski svjedok i štovatelj božanskoga Trojstva nipošto nije dopustio da nevoljnik prođe bez trostrukoga dara.
Str. 141, br. 16, red. 5, fluminis violentia retorquentur, dodaj, incessabili, i velint nolint cum fluvio descendere compelluntur.
Ondje posljednji redak, ad pristinum teporem relabatur, ispravi prema istome rukopisu ad pristini teporis relabatur decursum.
Ondje br. 18. Fuit vir magnae, ispravi prema istome rukopisu Quidam de Fratribus nostris fuit vir magnae sanctitatis et gravitatis itd.
Ondje red. 15, quantas Frater iste, ispravi, quando Frater iste.
Ondje br. 19, red. 1, ut ad summi Patriarchæ obedientiam sibi non deesset obedientia, ispravi: ut summi Patriarchæ sibi non deesset obedientia.
Ondje br. 21, red. 17, via leniori, ispravi, breviori.
Ondje br. 22, red. 14. Veniunt nuntii, ispravi, Bene veniunt nuntii.
Ondje br. 23, cum lætitia omnibus nuntiavit, ispravi, completum omnibus nuntiavit, i dodaj ono što bi možda sa sljedećim moglo sačiniti novo poglavlje: Godine Utjelovljenja Gospodnjega 1147. gospodin Oton otišao je u Elvenstad, i sazvavši zajedno braću reče: Gospodin Godfrid, moj brat spomene vrijedan, dok je još bio živ, svim je srcem zamolio da, čim umre, nastojim da ga se prenese i ne dopustim da bude pokopan izvan Cappenberga. Taj sam prijenos već mnogo godina (avaj!) na svoju štetu zanemarivao, ali ga sada treba izvršiti. Taj su prijenos stanovnici Elvenstada tako teško podnosili da su radije htjeli napustiti mjesto nego nemati svoga zaštitnika. I biskup Mainza zaštitio je tu istu braću da ne budu lišeni svoje utjehe. Pošto su se dakle vodila različita prepiranja s jedne i druge strane, naposljetku je gospodin Oton, popuštajući jecajima spomenute braće, podijelio relikvije tijela blaženoga muža, od kojih je donji dio odnio u Cappenberg, a gornji ostavio u Elvenstadu.
A na dan preminuća neka je ugledna žena prilično velike obitelji, imenom Matija, od najžešćih groznica, od kojih je nitko nije mogao izliječiti, iznenada izliječena kod Godfridovih relikvija. Nakon toga, 12. siječnja veljače, uz zadivljujuće klicanje radosti naši prihvaćaju dio relikvija koji je došao u Cappenberg. Zatim sljedeće godine gospodin Verner, biskup Münstera, u našem svetištu šesnaestoga kalenda listopada pobožno polaže svete kosti. Od toga smo vremena po zaslugama istoga Godfrida, našega najdražega zaštitnika, izvana i iznutra obasuti obiljem višnjega dara.
U Elvenstadu je živio neki moćnik, imenom Godfrid, koji pri oduzimanju nije poštedio nijednoga čovjeka. Taj je svetogrdnim ustima prijetio da će svetište crkve u Elvenstadu uskoro pretvoriti u svinjac, tako da bi ondje slobodno lutala bilo kakva stoka, koju se nitko ne bi usuđivao potjerati. Te je riječi tako strašno često grmio da gotovo nitko nije sumnjao u opustošenje mjesta. Bio je ondje dakle neki brat svećenik, imenom Gospodin, koji je išao sa svojim štapom k upravitelju kuće, pred kojim je na ovaj način iznosio plačnu tužbu: Avaj, brate, što će biti s nama! Mi starci kamo ćemo ići? Vi ćete doduše kao mladići lako podnijeti opustošenje ovoga mjesta, jer ćete sebi ubrzo pribaviti drugo mjesto. A nama, nemoćnima i oronulima, koga ćete ostaviti? Njemu upravitelj reče: Molim te, oče, nemoj se uznemirivati, nego idi k grobu pobožnoga utemeljitelja našega grofa Godfrida,
IZ RAZNIH IZVORA. velikodušan prema siromasima.
BILJ. 46.
BILJ. 47.
BILJ. 48.
BILJ. 49.
BILJ. 50.
BILJ. 51.
BILJ. 52.
BILJ. 53.
Njegove relikvije prenesene u Cappenberg,
proslavljene čudom,
časno primljene, pohranjene.
Bogohulnik u Elvenstadu koji prijeti propašću, komu izlij tako tužne tužbe. Što je i učinio. I prignuvši koljena kod groba čovjeka Božjega, te izvlačeći iz dubine prsiju suzne riječi, ovako se pomolio: O sveti mužu, nado i utjeho naša, evo tvoje se mjesto pljačka, satire i gazi; nas tvoje sluge uznemiruju prijetnje i strahote, a ti se ne mareći praviš da ne vidiš. Ustani, molim te, za svoju braću, presveti zaštitniče, budi nam utočište pred licem nevolje, da se služba božanskoga hvaljenja ovdje ne svede ni na što. Što da duljim? Pomolio se i uslišan je. Jer je četrnaestoga dana do temelja srušena utvrda toga razbojnika, kojega je sva zemlja odbacila iz onih krajeva.
Str. 142, br. 25, red. 3, nocte per se priore est admonitus, ispravi: nocte per soporem est admonitus,
Ondje red. 5, et de bona viri eleemosyna, ispravi, et de beati viri eleemosyna.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.