§ I. Slavna uspomena sv. Lucijana i drugova u svetim kalendarima.
Bellovaci, narodi Belgijske Galije smješteni između rijeka Somme, Oise i Seine te Britanskoga mora, poučeni su u kršćanskoj vjeri po sv. Lucijanu; za kojega neki tvrde da je bio prezbiter, a oni sami da je bio biskup, kako je i predano od predaka. Budući da među piscima postoji neka rasprava o dobu u kojem je živio, kako ćemo reći u § 2, učinilo nam se prikladnim ovdje donijeti riječi martirologija koji ga slave, jer će možda donijeti neko svjetlo. Iz njih će biti jasno da se drugi od njegovih drugova naziva Maksimijan, Mesijan, Masijan i Maksijan. Antun Loisel svjedoči da se u Beauvaisu posvuda naziva Mesijan i da se u Martirologiju te Crkve piše Messianus.
2 Beda: „U Beauvaisu svetih mučenika Lucijana i Mesijana.” Rukopis iz Saint-Riquiera, koji nosi Bedino ime, i rukopis crkve sv. Marije u Utrechtu: „U gradu Beauvaisu svetih mučenika Lucijana, Maksimijana (utrechtski: Masijana) i Julijana.” Rukopis crkve sv. Lamberta u Liègeu, također pod Bedinim imenom: „U Beauvaisu svetih mučenika Lucijana prezbitera, Maksimijana i Julijana.” Usuard: „Beauvais, svetih mučenika Lucijana prezbitera, Maksimijana i Julijana: od kojih su Maksimijan i Julijan najprije od progonitelja kažnjeni mačem. Zatim je bl. Lucijan nakon silnoga bičevanja, budući da se nije bojao živim glasom ispovjediti Kristovo ime, i sam primio osudu prvih.” Isto ima Bellini iz Padove i Rimski martirologij, osim što se u ovome nakon onih riječi „Zatim bl. Lucijan” dodaje: „koji bijaše došao u Galiju sa sv. Dionizijem.”
3 Adon: „U Beauvaisu svetih Lucijana i Mesijana.” Notker: „U Melloaciji (treba čitati: Beauvaisu) sv. Lucijana, druga bl. Dionizija. Također Mesijana.” Neki noviji rukopisi označeni Usuardovim imenom nazivaju sv. Lucijana učenikom bl. Petra; drugi kažu da je iz Antiohije došao sa sv. Petrom u Rim, kako navodi Andrija Saussay u djelu Martyrologium Gallicanum, gdje je sastavio njegovu opširnu pohvalu. Rukopisi samostana Liessies i sv. Martina u Tournaiju: „U gradu Beauvaisu rođendan za nebo sv. Lucijana biskupa i mučenika, koji je izišavši iz grada Rima stigao u galijanski grad Bellovaka te sjajeći riječju propovijedanja i znamenjima čudesa ondje stekao mnogo naroda Gospodinu. Njega su sluge cara Julijana pronašle te su ga, svezanih ruku i izbičevana, pogubile mačem. Njegovo se mrtvo tijelo, kako se pripovijeda, uspravilo i vlastitom rukom uhvativši odsječenu svetu glavu čvrstim je korakom odnijelo na mjesto koje je sveti muž bio odabrao za svoj ukop.” Tournaijski rukopis dodaje: „Zapisano u njegovim djelima.” Franjo Maurolico: „U Beauvaisu svetih Lucijana prezbitera i učenika bl. Petra, kao i Maksimijana i Julijana, dječaka koje je on sam obratio i krstio: od kojih je prvi bio biskup, drugi prezbiter, a treći đakon; prvi je od njih, slijedeći postojanost, nakon njih bio pogubljen od progonitelja u vrijeme pape Klementa.” Galesini: „U Beauvaisu svetih mučenika Lucijana biskupa, Maksimijana prezbitera i Julijana, koje je on poučio u propisima kršćanske vjere i krstio. A Lucijan bijaše učenik prvaka apostola Petra, kojega je papa Klement I. poslao u Galiju i učinio biskupom grada Beauvaisa, te je mnoge tisuće ljudi odvratio od štovanja idola k vjeri Krista Gospodina; bijaše muž divljenja dostojne strpljivosti i najveće uzdržljivosti; hranio se samo biljem i pio vodu; u vrijeme korizme uzimao je hranu dvaput tjedno, krijepivši se snagom nebeskoga kruha. Kad je po naredbi cara Domicijana prefekt Julijan provodio najstrašniji progon protiv kršćana, po njegovoj su zapovijedi najprije ona dvojica pogubljena mačem; zatim je ovaj, u najvećoj postojanosti čuvanja vjere, žestoko mučen i kažnjen istom smrtnom kaznom.” Spominju ove svete mučenike i Konstantin Ghini, rukopisni Florarium i drugi.
4 Petar Louvet u 2. knjizi djela Antiquitates Bellovacenses, pogl. 3, piše da u nekim martirologijima postoji spomen na njega 7. siječnja (na koji je dan po predaji ovjenčan mučeništvom). 4. siječnja Raban i rukopis sv. Maksimina u Trieru imaju ovo: „Istoga dana mučeništvo Lucijana prezbitera i mučenika, koji je poslan iz Rima propovijedati riječ Božju u Galijama podnio mučeništvo pod carem Julijanom, pogubljen mačem u tim istim krajevima; po čijem su se propovijedanju mnogi obratili na vjeru, a na njegovu se grobu pokazuju mnoga čudesa i događaju se veoma brojna ozdravljenja.” Gotovo isto pod tim danom ima Notker.
5 15. rujna i 16. listopada čini se da je obavljen neki prijenos sv. Lucijana i drugova, što je zabilježeno i u Martirologiju. Prvoga naime dana rukopis samostana sv. Martina u Tournaiju ima ovo: „U Beauvaisu prijenos tijela sv. Lucijana.” Drugoga pak dana rukopisni Martirologij iz Saint-Riquiera: „U gradu Beauvaisu sv. Lucijana, Maksijana i Julijana mučenika.” Isto ima više rukopisnih kalendara koji se nalaze kod nas. Također pariško Usuardovo izdanje iz 1536. godine: „Istoga dana svetih mučenika Lucijana, Maksimijana i Julijana. S njima je podnijela mučeništvo i djevica Maksima.” No čini se da je to o Maksimi dodano nemarom tiskara, budući da je ona u Africi od Gajzerika sa Saturijanom i Martinijanom pretrpjela mnoge muke te naposljetku mirnim svršetkom počinula u samostanu djevica, kako ćemo reći pod tim danom.
§ II. O dobu u kojem je živio sv. Lucijan.
Lucijan je bio drug sv. Dionizija, apostola Parižana. Da je taj bio Areopagit, ako i nije utvrđeno sigurnim svjedočanstvom drevnoga pisca, barem je prihvaćeno postojanom predajom galijanskih Crkava. Nije nam nakana potkopavati je: na kojim se razlozima temelji, razmotrit ćemo 9. listopada. Zasigurno ne nedostaje učenih muževa koji tvrde da je onaj Dionizije, apostol Parižana, bio posve drugi od Areopagita, slijedeći sv. Grgura Tourskoga, koji u 1. knjizi djela Historia Francorum, pogl. 28, ovako piše: „U njegovo (pape Siksta) vrijeme sedmorica su muževa, zaređenih za biskupe, poslana propovijedati u Galije, kako pripovijeda povijest mučeništva svetoga mučenika Saturnina. Kaže naime: ‘Za konzulata Decija i Grata, kako se čuva u vjernoj uspomeni, grad Toulouse počeo je imati svoga prvoga i vrhovnoga svećenika sv. Saturnina.’ Poslani su dakle ovi: Toursu biskup Gracijan, Arlesu biskup Trofim, Narbonneu biskup Pavao, Toulouseu biskup Saturnin, Parizu biskup Dionizije, Auvergneu biskup Stremonije, a Limogesu je određen biskup Marcijal.” Ovu ćemo povijest sv. Saturnina donijeti 29. studenoga, u kojoj one riječi „kako se čuva u vjernoj uspomeni” pokazuju da je prastara.
7 Antun Loisel u djelu Commentarii Bellovacenses, pogl. 3, br. 2, kaže da ovome mišljenju Grgura Tourskoga idu u prilog stare galijanske i engleske legende, te i sam mnogo raspravlja o tome pitanju i naginje onoj strani koja poriče da je Areopagit propovijedao u Parizu. Preučeni muž Ivan Savaron u djelu Origines Claromontanae izjavljuje da i sam tako misli, te u svojim bilješkama uz Grgura obećava da će to potvrditi čvrstim razlozima: jesu li te bilješke izišle, nije nam poznato. Naš Petar Halloix pokušava pobiti autoritet Grgura i Sulpicija Severa, koji piše gotovo isto, te gomila mnoge dokaze kojima bi dokazao da su Parižani obraćeni po Areopagitu: ali vjerojatno ne bi bilo teško pobiti većinu njih. Jer za Fortunatov himan koji navodi netko bi možda mogao posumnjati da je sastavljen poslije doba Ludovika Pobožnoga, kao i drugi životopis sv. Genoveve, koji smo donijeli 3. siječnja, u čijem se 4. poglavlju, br. 14, kaže da je sv. Dionizija u Galiju poslao papa Klement. Jer postoji li onaj životopis za koji se pripovijeda da je napisan 18 godina nakon njezine smrti, nije nimalo sigurno, kao što smo ondje rekli u našem Predgovoru, br. 2.
8 U životopisu sv. Kvintina mučenika, koji ćemo donijeti 31. listopada, stoji ovo: „U to su dakle vrijeme preblaženi Kvintin i presveti Lucijan izišli iz Rima te pod Gospodnjim vodstvom došli u Galije. Pripovijeda se također, a svjedoče i knjižice o njihovim borbama, da su s njima istodobno stigli sveti Krispin i Krispinijan, Rufin, Valerije, Marcel, Eugenije, Viktorijan, Fuscijan, Pijaton i Regul, itd.” U svim se rukopisima Lucijan povezuje s Kvintinom, a za ovoga se kaže da je podnio mučeništvo pod Dioklecijanom i Maksimijanom. Baronije u djelu Notae ad Martyrologium zbog toga razlikuje dvojicu Lucijana. Louvet želi da su i Kvintin, Krispin, Krispinijan i Pijaton poslani od sv. Klementa u Galije: to dokazuje iz životopisa sv. Siksta i Sinicija, za koje se kaže da su bili učenici sv. Petra i prvi apostoli Reimsa; kad su vidjeli da kod njih slabo napreduju, uputili su se k Svesionima i ondje su ih blagonaklono primili oni koje su sv. Krispin i Krispinijan bili poučili u otajstvima naše vjere. No životopis sv. Siksta i Sinicija, koji ćemo 1. rujna donijeti iz dvaju rukopisa, kaže da su oni u vrijeme Dioklecijana, kad su Krispin i Krispinijan već bili pogubljeni, poslani iz Rima u Galiju. Rimski martirologij doduše čini Siksta učenikom sv. Petra, ali pogubljenim pod Neronom: tako ne bi mogao doći u grad Soissons nakon pogubljenja onih koji su onamo po Louvetovu mišljenju stigli tek za vladavine Domicijana.
9 Da su Krispin i Krispinijan pogubljeni pod Dioklecijanom i Maksimijanom, glasno svjedoči ne samo Rimski martirologij nego i njihova tiskana i rukom pisana Djela, u kojima se spominju Lucijan, odnosno Lucije, Kvintin, Rufin, Valerije i Eugenije, te se za sve kaže da su u Rimu potekli od slavna roda. Njih ćemo donijeti 25. listopada. O sv. Pijatu, odnosno Pijatonu, postojanije je mišljenje naših pisaca, kako ćemo reći 1. listopada, da je podnio mučeništvo pod Maksimijanom; tako prenose Molanus, naš Buzelin te Miraeus u djelima Fasti Belgici i Chronicon. Sv. Pashazije Radbert u životopisu sv. Valerija i Rufina piše da su oni došli iz grada Rima s Kvintinom, Krispinom i Krispinijanom, ali ne s Dionizijem. O ostalima ćemo pojedinačno govoriti na njihovim mjestima. O Dioniziju i Lucijanu sada utvrđujemo samo ovo: nije pouzdano. U međuvremenu, jer je tako prikladno, dok ne pronađemo nešto sigurnije, slijedit ćemo predaju galijanskih Crkava.
§ III. Životopis sv. Lucijana, svjedočanstva drugih.
Antun Loisel u djelu Commentarii Bellovacenses, pogl. 3, piše da je u samostanu sv. Lucijana prihvaćeno mišljenje kako je djela njega i njegovih drugova napisao Odon I., biskup Beauvaisa. Stolovao je Odon u vrijeme Karla Ćelavoga, izabran iz redova opata Corbieja, kako je vidljivo iz poslanice pape Nikole Trazulfu, opatu Corbieja, i drugih u 3. svesku djela Concilia Galliae. Dobili smo trostruku povijest sv. Lucijana: prvu nam je iz rukopisa samostana sv. Lucijana pokraj Beauvaisa poslao preslavni muž Petar Louvet. Ista je postojala u rukopisu samostana sv. Maksimina u Trieru, ali većinom proširena; a vidim da je drugu sličnu njoj imao isti Louvet kad je pisao svoje komentare o beauvaiskim događajima. Ipak smo radije donijeli prvu, jer je vjerojatnije da je izvorna i da ju je napisao Odon: prvo, jer je iz kodeksa onoga samostana gdje živi ta predaja; drugo, jer iste riječi koje se nalaze u njoj navodi Loisel iz životopisa za koji smatra da mu je autor Odon. Drugu nam je pružio rukopis samostana sv. Marije de Ripatorio koji nam je posudio naš Petar Franjo Chifflet, a s njom se podudara ona koja se nalazi u bilješkama Nikole Belforta. Smatramo da ju je napisao neki monah, učen muž. Treća, kraća, nalazi se kod Bonina Mombrizija u djelu Agones Martyrum, kod Vincenta iz Beauvaisa, knj. 10, pogl. 25 i 26, te kod sv. Antonina, dio 1, naslov 6, pogl. 26, § 1. Neki drugi, i kako nagađam sjajniji životopis, navodi Louvet u 2. knjizi, pogl. 1, iz rukopisnoga kodeksa sv. Mihovila u Beauvaisu, i iz njega prenosi da je utvrda Beauvais sagrađena kad se Julije Vindeks u Neronovo vrijeme pobunio protiv Rimljana. Prvi životopis iz rukopisa samostana sv. Viktora pokraj Pariza i iz beauvaiskoga rukopisa navodi Papirije Masson u djelu De fluminibus Galliae, koji također svjedoči da postoji i jedan grčki.
11 Kratak životopis sv. Lucijana ima Petar de Natalibus, knj. 2, pogl. 53, a opširniji na francuskom René Benoist. Spominje se Lucijana Metafrast u životopisu sv. Dionizija ovim riječima: „Jednoga od onih koji su boravili s njime, kažem slavnoga Lucijana, koji bijaše urešen i čašću prezbitera (njega su naime slijedili mnogi od onih koji su prigrlili krepost: slično se naime, kako se kaže, sličnomu raduje), posla u grad beauvaiskoga otoka da propovijeda pobožnost.” Trebao je napisati: „U grad beauvaiskoga kraja.” Metodije u životopisu istoga Dionizija: „Poslavši sv. Saturnina u pokrajine Akvitanije, on sam sa sv. Lucijanom, sv. Rustikom i sv. Eleuterijem dođe u Lutetiju Parižana. A sveti Lucijan, urešen čašću prezbiterstva, bi poslan u grad Bellovaka da nevjernim narodima propovijeda Evanđelje istine.” Ubraja sv. Lucijana među ostale apostole Galija Petar Časni u raspravi protiv petrobruzijanaca.
12 Glava sv. Lucijana i jedna ruka čuvaju se u samostanu sv. Lucijana gotovo u samim predgrađima grada Beauvaisa; ostalo je tijelo u katedralnoj crkvi, zatvoreno u škrinju vješto izrađenu trudom sv. Eligija, kako u njegovu životopisu svjedoči sv. Audoen, knj. 1, pogl. 32. A da je taj samostan sagradio ili obnovio kralj Hilperik, prenosi Loisel. Beauvaiski biskupi, kad trebaju preuzeti posjed biskupije, dužni su provesti noć u tome samostanu: a kojim ih zatim obredom primaju građani i kler, izlaže Loisel u istom poglavlju.
13 Relikvije je i svetih Maksimijana i Julijana sv. Eligije zatvorio u lijepu škrinju koju je sam izradio, kako na istome mjestu svjedoči sv. Audoen. Kad su relikvije sv. Maksimijana bile položene u nedovoljno častan grob na mjestu njegova mučeništva, ukaza se sv. Lucijan sv. Eberulfu, opatu sv. Fuscijana pokraj Amiensa, o kojemu 25. srpnja, i opomenu ga da istraži svete mučenikove ostatke na samome mjestu pogubljenja i pohrani ih zajedno sa svojima. Eberulf se s braćom dade na molitvu, a zatim pođe na brdo Mille, iskopa zemlju i pronađe mučenikov grob, iz kojega je izišla neka božanska slatkoća mirisa i nadaleko ispunila cijelo mjesto. Odatle je prenio svete relikvije onamo kamo mu je bilo zapovjeđeno i položio ih zajedno sa zalozima sv. Lucijana: u to su vrijeme nebeskom snagom izliječene razne bolesti mnogih ljudi i dogodila su se druga čudesa. To se dogodilo u vrijeme Hilperika, koji je sjedište svoje tetrarhije imao u Soissonsu od 562. do 584. godine, a pripovijeda to Louvet u 2. knjizi, pogl. 19. Postoji priorat pod imenom sv. Maksimijana, odnosno Mesijana, udaljen pola milje od opatije sv. Lucijana, i smatra se da su na tome mjestu pogubljeni, prema svjedočanstvu Loisela.
Napisao biskup Odon.
Iz starih rukopisa.
Sv. Lucijan biva poslan u Galije.
Pripovijedati pobjede i djela dragocjenih mučenika, predraga braćo, nije ništa drugo nego izricati pohvale Kristu i naviještati pobjedu njegove kreposti u njegovim mučenicima na slavu njegova imena: budući da se u svima pobjednikom pokazao onaj koji je svojima rekao: „Hrabri budite, jer ja sam pobijedio svijet.” U svima je dakle pobijedio sam preblagi Isus, koji se za sve prvi sam borio. I zato su sveti mučenici toliko bliži Kristu i počašćeni u slavi nada svima koliko su mu bili nasljedovatelji u muci.
a Oni su naime dopunili što je nedostajalo mukama Kristovim: i stoga se opet s pravom kaže da je u svima njima trpio Krist, jer su oni bili njegovi udovi. Odakle se i u njima ponovno ispravno naviješta kao pobjednik, jer je po njima pobijedio toliko puta koliko je god puta mučenik u muci pao kao pobjednik za Krista.
b Stoga nam valja hvaliti slavne muževe čijim naukom nadaleko i naširoko po svijetu blista slavna Kristova Crkva, a oni sami pod žrtvenikom Božjim, odjeveni u bijele haljine, ogrimizljeni vlastitom krvlju i ubijeljeni u Kristovoj krvi, sretno počivaju.
2 Iz njihova je zbora potekao preblaženi Lucijan, znameniti i slavni mučenik:c kojega je već u samoj kupelji krštenjad prelila božanska milost, tako da je iz ishoda događaja dan znak kako će po zasluzi svetosti biti velik u narodu. Roditelji su ga naime po tijelu nazvali Lucije,e jer je od velikoga konzula Lucija vukao ne samo tjelesno podrijetlo nego i ime. No naposljetku je milošću Duha Svetoga, po običaju svetih otaca, njegovo ime promijenjeno nabolje; tako da se onaj kojega su roditelji nazvali Lucije poslije od Boga, po milosti uvećana imena, nazvao Lucijan: kako bi iz toga postalo očito znamenje da će on, rođen u novome svjetlu i sam postavši svjetlo u Gospodinu, naposljetku to isto svjetlo, kojim bijaše preporođen u Kristu, zajedno s ostalim svetim muževima najprije morati propovijedati među narodima. Jasno je dakle da je rodom bio Rimljanin, iz plemenite loze: ali je postao plemenitiji u duhu, jer se posinjenjem milosti našao sinom vječnoga Kralja. Ako se pak pita čijim je naukom poučen i čijim učiteljstvom odgojen, bio je doista učenik apostola Petra, utemeljen u njegovoj vjeri i prožet nebeskim poukama: što dovoljno govore slijed djela, vrijeme i red.f A već preporođen u Kristu, živio je u Rimu kao savršen Kristov novak, kao u vojničkom taboru, da bi se, kad jednom iziđe među narode, pokazao kao hrabar ratnik i najsnažniji branitelj u vjeri.
3 Kad je pak Božjim naukom bio odgojen u savršena muža, dogodi se da je slavni mučenik Dionizije pod Kristovim vodstvom stigao u Rim:g ondje je nakon preminuća Apostola zatekao već bl. Klementa kako kao vrhovni svećenik upravlja vrhom Apostolske Stolice. Od njega je isti sv. Dionizije, zvan i Makarije, najuslužnije primljen i s dostojnom čašću veoma časno ugošćen, kako zbog zasluge svoje svetosti tako i zbog dugoga i davnoga prisnoga prijateljstva u Kristu tijekom vlastitoga života. Stoga je kod istoga vrhovnoga svećenika boravio ne malo vremena, da se okrijepe uzajamnim pogledima, osvježe božanskim razgovorima i međusobno učvrste vlastitim primjerima kreposti. Njemu je među veoma mnogim razgovorima o Svetom pismu bl. Klement, nadahnut božanskim duhom, rekao: „Vidiš li, moj predragi brate Dionizije, kolika je žetva Gospodnje sjetve među narodima i kako je malo radnika u riječi božanskoga propovijedanja? Budući da si dakle dovoljno poučen u svim naučavanjima katoličke vjere, prožet svom kršćanskom pobožnošću i utvrđen krepostima, pođi, molim te, u ime Gospodina Isusa Krista u zapadne krajeve kao dobar vojnik i bij bitke Gospodina Boga svoga protiv najokrutnijih neprijatelja.”
4 Pošto je to tako izrečeno, kad je preblaženi Dionizije već bio dao pristanak da pođe na taj put, počeo je sv. Klement tražiti mu drugove i pomoćnike snažne u riječi, a i prikladne po životu i svetosti, te također vrsne i veoma brojne služitelje božanske službe: među njima je isti vrhovni svećenik izabrao za druga i ovoga u svetosti najprokušanijega muža Lucijana, kojega je ih zaredio za biskupa, jer bijaše pod naukom apostola Petra duboko poučen u vjeri, da ne bi među tako prokušanim muževima nedostajala pojedina služba crkvenoga reda. Njega je stoga, jer je bio stariji učenik Kristov i Petrov, tako pridružio sv. Dioniziju da mu bude tumač, a ostalima kao časni otac i izvrstan učitelj u nauku i pobožnosti svetosti. Pošto je to tako uređeno, među veoma mnogim odredbama Kristova nauka i opomenama pobožnosti naposljetku im se ovako obrati govoreći: „Idite, predragi, najhrabriji i srčani ratnici Kristovi: i kao što je Gospodin bio sa svetim našim ocima Apostolima i s njihovim suradnicima, tako neka bude s vama u svim djelima božanske riječi. Vi ćete naime”, reče, „steći Gospodinu najveći i nebrojeni puk iz naroda i uvesti ga u zemlju obećanja.” I tako, nakon mnogih sakramenata vjere predanih pojedincima i svima zajedno otvorenih, podijelivši svima mir, tako ih otpusti i zapovjedi onomu svetomu bratstvu da pođe u miru.
a Tako naime sv. Pavao u Poslanici Kološanima 1, 24: „Dopunjam što nedostaje mukama Kristovim u tijelu svome za Tijelo njegovo, koje je Crkva.”
b Rukopis sv. Maksimina ovdje umeće ponešto o nasljedovanju mučenika koji se hvale.
c Dodaje rukopis sv. Maksimina: „koji je nekoć od djetinjstva bio posvećen svetim krštenjem od Gospodina i najpotpunije poučen u nebeskim znanostima.” Louvet, knj. 2, pogl. 2, kaže da ga je u Rimu obratio sv. Petar. René Benoist kaže da je s Istoka došao sa sv. Petrom u Rim.
d Dodaje rukopis sv. Maksimina: „kako on sam očituje svojim odgovorima.”
e Louvet ga izričito naziva sinom konzula Lucija. Bilo je mnogo konzula s osobnim imenom Lucije u doba sv. Petra apostola, kao i u sljedećim stoljećima.
f Louvet i rukopis sv. Maksimina pišu da je bio najučeniji u grčkom i latinskom jeziku, a u rukopisu se dodaje ponešto i o njegovoj postojanosti, revnosti i drugim krepostima. Saussay kaže da je nakon Petrove smrti obišao razna mjesta Italije i nadaleko rasijao sjeme božanske riječi.
g Louvet piše da je Dionizije došao u Rim kako bi posjetio zatočene Petra i Pavla, ali da je po dolasku zatekao Klementa već postavljena za papu nakon njihova pogubljenja: premda je od Petrova pogubljenja do Klementova izbora proteklo više godina, dok su pontifikat obnašali Lino i Kleto, o kojemu ćemo govoriti 26. travnja, a o onome 22. rujna, dok ćemo o Klementu govoriti 23. studenoga.
h Drugi prenose da ga je za biskupa posvetio sv. Dionizije, a senliški martirologiji, prema Louvetovu svjedočanstvu, sv. Regul.
Propovijeda u Italiji, dolazi u Arles.
Putujući zajedno i propovijedajući najprije po cijeloj Italiji riječ Božju, prije nego što su se približili Paviji, a na nekom mjestu nedaleko od grada koji se zove Parma, na putu se preblaženomu Lucijanu učinilo dobrim da puku na tome mjestu navijesti riječ Božju i odvrati ih od isprazna praznovjerja i štovanja idola, zbog onoga što se pjeva u psalmu: „Išli su i plakali noseći svoje sjeme”; i da ono što bijaše primio kao vjeran upravitelj razdijeli među pukom. No ljudi toga mjesta, budući da su još bili pogani i previše upleteni u štovanje idola, ne podnoseći uvrede svojih bogova ni da im se naviješta božanska riječ Evanđelja, odmah uhvatiše presvetoga Lucijana i izložiše ga pogrdama te ga baciše u javni zatvor, koji se još i danas pokazuje svima koji prolaze tim mjestom. Ulazeći u nj, pjevao je psalme s velikom radošću govoreći ovako: „Vodi me, Gospodine, svojim putem, i hodit ću u tvojoj istini”, i ono: „Učvrsti moje korake na svojim stazama, da ne posrnu stope moje.”
6 I tako se sveti muž držao u tom zatvoru kao pod sjenom Božjih krila te, sav oslonjen na nadu Kristove zaštite, moljaše Gospodina govoreći ovako: „Izvedi, Gospodine, iz tamnice dušu moju da slavi ime tvoje; jer mene čekaju pravednici: da se po meni, Kriste, Spasitelju svijeta, k tebi opravdaju iz naroda oni koji su predodređeni za život.” Kad je blaženi i sveti muž srcem pjevao Gospodinu takve i slične riječi, odmah je njegova prošnja prodrla u nebesa, da ne bi na putu ostao bez svojih onaj koji je s njima želio poći u mučeništvo i stići k onima kojima je bio poslan. Slavni Kristov borac nije dakle uzmicao od toga da za Krista pretrpi gubitak života, nego je pobožno molio da najprije donese plod koji mu je Gospodin obećao, pa da tek onda s obilnim dobitkom žetve stigne zajedno sa svojim drugovima do palme mučeništva i nagrade života. Njemu je stoga odmah pritekla u pomoć božanska sila.b Ondje su već bili neki kršćani kojih se dotakla božanska sila: znajući što se dogodilo sa svetim mužem, dođoše k njemu noću u tamnicu i vještinom kojom su mogli iz ljubavi prema Kristu oslobodiše ga iz zatvora te učiniše da zajedno sa svojim svetim suborcima slobodan ode.
7 A ona sveta družba sretnim uspjehom otuda stiže u Paviju,c kraljevski grad Italije. Ondje se doduše malo odmarajući nisu prestajali s božanskim pohvalama niti su posustajali gdjegod propovijedati riječ Božju, tako da si na njima mogao vidjeti proroštvo: „Kako su krasne noge onih koji naviještaju mir, koji naviještaju dobra!” Trčeći tamo-amo, djelovali su s pouzdanjem, uzdajući se u Božju pomoć. Išli su dakle radujući se, sjećajući se onoga što se čita u Djelima apostolskim, jer su i sami već postali dionici Kristovih muka i smatrani dostojnima podnijeti pogrde za njegovo ime. Dok su zajedno putovali, nitko ne može izreći koliko se tisuća ljudi u to vrijeme obratilo Kristu: i propovijedali su naviještajući svima riječ spasenja. Pratila ih je pak božanska sila, tako da su oni koji su ih gledali kao nebeske građane i janjce među vukovima gledali kako blistaju znamenjima i krepostima, noseći i prosvjetljujući duše Božjih izabranika.
8 I tako naposljetku izišavši iz Italije, zaplovivši sretnim kursom morem dok su puhali povoljni vjetrovi, brodom su stigli onamo kamo ih je Duh Sveti poveo ravnim putem te radosno s veseljem pristaše u luku grada Arlesa. Izišavši iz broda, stanovnici istoga grada primiše ih u gostoprimstvo i iskazivahu im ne malu ljubaznost. Kad su se ondje okupili zajedno, po običaju svetih Apostola počeše se ondje zajednički dogovarati koje će krajeve pojedinci izabrati za propovijedanje i tko s kime združen treba poći. I tako se dogodilo da sud presvetoga Marcelina s nekolicinom, kako se pripovijeda, poslali u Španjolsku;e Saturnina pak upućuju u Toulouse,f kao u prijestolnicu Akvitanije, da nadaleko i naširoko među narodima šire Evanđelje vječnoga kraljevstva i posvuda sade Kristove Crkve sve do Britanskoga mora.g a Fidentiae Juliae, kako će uskoro biti jasno, između Parme i Piacenze.b Rukopis sv. Maksimina i Louvet iz drugoga rukopisa: „Ondje je naime već bio Kristov učenik imenom Domin, koji kao savršeni Kristov ispovjedalac još i danas na istome mjestu počiva slavan u tijelu zbog takvih djela. Jer i samo je mjesto po njegovu imenu dobilo naziv, itd.” Pripovijeda da je on noću izveo Lucijana iz tamnice, u koju su ga zbog toga sutradan bacili mještani. Isto prenosi Saussay, osim što želi da se to dogodilo u Parmi. No ako je to i napisao Odon, ne čudim se što je u drugim primjercima izostavljeno. Jer bilo da je Lucijan došao u Galiju u doba sv. Klementa ili u vrijeme Decija, nije ga mogao uz pogibelj vlastite glave osloboditi sv. Domin, koji je, kako ćemo reći 10. listopada, četrdeset godina nakon Decija bio Maksimijanov komornik te je ondje ubijen za Kristovu vjeru i zatim dao ime mjestu koje se sada zove Borgo San Donnino.c Pavia, odnosno Ticinum, bila je kraljevski grad tek u vrijeme Gota.d Njega izostavlja Louvet, niti mi je dovoljno jasno tko je bio, osim možda sv. Eugenije Marcel, prvi biskup Toleda, za kojega se prenosi da je bio učenik sv. Dionizija, a štuje se 15. studenoga.e Ali Rimski martirologij, Adon i drugi prenose da je pogubljen u Toulouseu u vrijeme Decija, a s time se slažu i Djela koja ćemo donijeti 29. studenoga, premda se tome protivi predaja toulouške Crkve, kako je vidljivo iz 3. knjige djela Historia Occitana Vilima Catela.f Toulouse nije grad Akvitanije, nego Narbonske Galije. Pisac ga pak naziva prijestolnicom Akvitanije zato što su kraljevi Akvitanije Aribert, Dagobertov brat, i Ludovik Pobožni učinili Toulouse kraljevskim sjedištem. Više o tome kod Catela.g Louvet nabraja više njihovih drugova, danih različitim narodima kao navjestitelji Evanđelja: sv. Regula Arležanima, upisanoga u svete kalendare 30. ožujka; Ursina Biturižanima, za kojega neki smatraju da je bio Natanael, 9. studenoga i 29. prosinca; Klementa stanovnicima Metza, 22. studenoga; Krescenta stanovnicima Viennea, 27. lipnja, premda prenose da je on ovjenčan mučeništvom prije Klementova pontifikata; Andohija Eduima, 24. rujna, za kojega ipak Rimski martirologij i drugi prenose da ga je u Galiju poslao sv. Polikarp; Benigna Lingoncima, 1. studenoga, ali i za njega se kaže da je bio Polikarpov učenik; Austremonija Arvernima, 1. studenoga, čemu se protivi Savaron, i sam Arvernin, te odlučno tvrdi da je Austremonije onamo došao tek za konzulata Decija i Grata; Frontona stanovnicima Périgueuxa, 30. listopada, a životopis ima da ga je u Galije poslao sv. Petar; Eutropija Santoncima, 30. travnja; Melona stanovnicima Rouena, 29. listopada, ali za njega se kaže da ga je za biskupa postavio papa Stjepan u vrijeme Aurelijana (ispravnije bi Louvet s drugim piscima napisao Nikazija, o kojemu 11. listopada); Taurina stanovnicima Évreuxa, 11. kolovoza; Valerija stanovnicima Triera, 29. siječnja, ali stanovnici Triera kažu da ga je k njima poslao sv. Petar; Mansueta Leucima u rujnu, ali i za njega opat Adso u njegovu životopisu piše da ga je poslao sv. Petar; stanovnicima Chartresa Karauna, 28. svibnja.
Propovijeda u Beauvaisu; sv. Maksimijan i Julijan ovjenčani su mučeništvom.
Pošto je to tako uredio, bl. Dionizije, koji je i drugim imenom nazvan Makarije zbog iznimne svetosti i pobožnosti, a koji je i čast apostolata primio predajom bl. Klementa te povlasticu propovijedanja među narodima, zna se da je sa sobom još zadržao presvetoga Lucijana dok nije stigao u Lutetiju, a grad Parižana. Odatle je, zadržavši malobrojne sa sobom, sv. Lucijana, kojega mu je plemenitost vjere pridružila, Kristova vjera učinila bratom, a čestitost i ustrajnost ubrzo povezala, poslao sab sv. prezbiterom Maksijanom i đakonom Julijanom radi naviještanja Evanđelja u Beauvais: gdje je, kako čitamo, boravila rimska straža i vojna posada, budući da se pripovijeda da je pleme Belovaka uvijek bilo ratoborno. Odakle se čita, kako je sadržano u javnim povijestima, da je samo iz toga krajac izišlo šezdeset i više tisuća naoružanih ljudi u susret boju protiv Julija Cezara i protiv rimske vojske zajedno s ostalim sugrađanima Galija. I stoga je zbogd čuvanja ostalih gradova rimska vojska u to vrijeme ondje boravila.
10 Protiv te okrutnosti obaju naroda najhrabriji Kristov borac, oslonjen na utjehu učenikâ, nije se prestrašio doći opasan Kristovim oružjem i okrijepljen božanskom milošću.e Bio je naime najpostojaniji u vjeri, najrječitiji u govoru i divljenja vrijedan po svim krepostima. Počeo je stoga propovijedati ime Gospodnje, svladavati zračne vlasti i saditi Kristovu Crkvu. Opijen također milošću Duha Svetoga, poučavao je puk ništa manje primjerima negoli riječima. Pridolazila je naime i moć čudesa te je snagom Gospodnjom odgonio sve bolesti. Primio je naime toliku milost u izgonjenju zloduha da bi, čuvši njegovu zapovijed, odmah odlazili iz opsjednutih tijela. I danju i noću ne prestajući propovijedati, ustrajao je u dokazivanju istinitoga i jedinog Gospodina. Uvijek je naime bio zaokupljen molitvom if božanskim časoslovom, vrlo mnogim bdjenjima i svagdanjim postovima, uzdržavanjem od jela i svakim trapljenjem tijela, kojim se svakodnevno mrtvio, kako bi se po Apostolu prikazao Kristu Gospodinu kao žrtva živa i ugodna. Stoga mu stalna hrana nije bila nikakva druga doli malo kruha, jelo od bilja i hladna voda za piće. Podupirala ga je pak božanska snaga, a slabe udove krijepila Kristova milost: tako je naime blaženi muž čeznuo dospjeti do palme mučeništva da je, već mrtav svijetu, svakodnevno nosio križ za Kristom Gospodinom, jer je pouzdano znao da postoje dvije vrste mučeništva, jedna naime u tajnosti, a druga javno, te je i sam podnosio ono prvo u skrovitosti (premda je svima bila očita krepost njegova uzdržavanja) kako bi poslije dospio do onoga drugog te bio ovjenčan od Gospodina. Bio je naime iscrpljen mrtvljenjem tijela, urešen strpljivošću, utemeljen u čudesnoj poniznosti i ispunjen blagošću. Stoga je oko njega uzrasla tolika snaga dobrih djela da se činilo kako, još uvijek u tijelu na zemlji, duhom već boravi s anđelima na nebesima. Odatle je dolazilo da se uvijek činio blaga lica i mirna duha, urešen čudesnom sjedinom, tako da se sav po ponašanju i tijelu pokazivao uglednim i preslavnim.
11 Ali kad se glas o njemu nadaleko i naširoko proširio, dolazili su k njemu vrlo mnogi da ih krsti u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Rušili su se idoli od onih koji su ih bili načinili. Stoga drevni neprijatelj, videći da mu propadaju oni koje je Krist stjecao po svojim slugama, sve sprave svojega lukavstva okrenu na napad protiv svete Božje Crkve:g te Domicijana, koji je nakon Nerona, sina propasti, provodio drugi progon protiv kršćana, toliko raspali i potaknu na toliku bijesnu srdžbu da je, gdje god bi se u cijelom Rimskom Carstvu našli kršćani, naređivao da ili žrtvuju bogovima ili da, podvrgnuti različitim mukama, budu okrutno pogubljeni. Zbog toga je po cijelom njemu podložnom svijetu u svim gradovima, utvrdama, općinama i selima visio javni proglas da svi državni službenici prisile kršćane na štovanje idola i žrtvovanje bogovima, ili da ih pogube različitim kaznama.
12 Šalju se stoga amo-tamo progonitelji kršćanskoga imena; među njima jeh Fesceninu Sisiniju zapovjeđeno da zajedno s ostalim krvnicima žurno dođe u Galiju potražiti Kristove vojnike, osobito one koji su nedavno izišli iz Rima, čiji je glas već bio narastao, kako bi istrijebili ime kršćana iz Galije. Tada su naime poslana trojica najokrutnijih muževa, i Latin naime, k Jarije i l Antor, napose da sa svojim krvnicima potraže svetoga Božjeg slugu Lucijana, kako bi ga, gdje god ga nađu, ili priveli pred namjesnikovo sudište ili ga odmah pogubili mačem ako ne bi htio žrtvovati idolima. I premda su spomenuti muževi pretražili gradove i mjesta, nisu ga nipošto odmah našli. U međuvremenu doprije do njih glas o Božjem čovjeku da je propovijedajući Evanđelje vječnoga kraljevstva pridobio belovački puk. Čuvši to, sve više raspaljeni srdžbom i bijesom, najbržim su trkom pohitali onamo.
13 Malo prije nego što su oni stigli onamo, osjetivši blaženi mučenik po objavi Duha Svetoga da su u blizini, ostao je na mjestu gdje je poučavao narod riječima života, a s njime i silno mnoštvo koje se po propovijedanju preblaženoga Božjeg čovjeka već bilo obratilo na Kristovu vjeru. Poticao ih je pak utoliko revnije ukoliko je bio sigurniji u slavu vječne nagrade, govoreći: „Evo, predraga braćo i sinovi, već će mi se moj Gospodin Isus Krist udostojati darovati plodove mojih trudova i nekoć obećane nagrade. Stoga, najmiliji, ustrajte jaki u vjeri Kristovoj, jer ja, već umoran od duboke starosti, radujući se s palmom mučeništva žurim poći Kristu. A vi ostanite postojani u primljenoj milosti. Neka vas strah od vladara ne odvrati od vjere Kristove, neka vas prijetnje ne prestraše, neka vas nagovor laskavih riječi ne prevari, neka vas nikakvo obilje obećanja ne odvrati, kako bi vas ondje primile vječne radosti gdje su vam pripravljene neizrecive nagrade; k njima neustrašivo žurim poći i stoga se ne bojim okrutnosti progonitelja.” Rekavši to i podigavši oči k nebu, pred svima je zahvalio Bogu koji ga se udostojao ubrojiti među svete mučenike i ne odvojiti od njegovih svetih drugova. „Zahvaljujem ti”, reče, „Gospodine Isuse Kriste, Sine Boga živoga, koji si me na kraju združio s bl. Dionizijem i njegovim drugovima te me izjednačio u trudovima. Stoga molim da me se udostojiš ubrojiti u njihov broj i učiniti dionikom svoga kraljevstva.” kamo je išao, m koje se brdo nalazi pokraj rijeke Thérain, udaljeno od grada gotovo tri milje. Kad je onamo stigao, poput grada smještena na gori nije se mogao sakriti, jer i samo brdo pruža narodima lijep pogled iznad rijeke. Ondje je dakle, postavljen kao na stražarnici, taj preblaženi muž odlučio očekivati svoju krunu mučeništva.
14 Pošto je to izmolio, izišavši iz grada Beauvaisa po Gospodnjoj se zapovijedi malo udaljio od grada, ne iz straha od muke, nego da bi po Gospodnjoj zapovijedi pružio primjer stadu. I tako putujući s blaženim mučenicima, naime Maksijanom i Julijanom, nije prestajao s božanskim razgovorima i molitvama cijelim putem dok nije stigao na vrh brda,
13 U međuvremenu spomenuti vojnici brzim letom stižu do grada Beauvaisa; kad su ondje potražili svetoga Božjeg Lucijana i nisu ga našli, počeše pomnije istraživati kamo je otišao. Rečeno im je da nedaleko od grada poučava narod. Oni pak, odmah ponovno uzjahavši konje, krilatim jurišem konjaništva dođoše na brdo gdje je Božji čovjek boravio s narodom i svojim učenicima. n Stigavši onamo, prije ikakva sudbenog ispitivanja uhvatiše Božje svece, naime Maksijana i Julijana. Možda zato da njihovim kaznama prestraše svetoga starca i odvrate ga k štovanju bogova. Uhvativši ih, naređuju im s kraljevskom vlašću i svom žestinom da žrtvuju idolima: „Inače”, kažu, „ako ne prinesete žrtvu besmrtnim bogovima, zapovijedamo da vas odmah kazne mačem.” Oni pak, jaki u vjeri, rekoše da nikada neće žrtvovati idolima, jer su ništavni i djela ljudskih ruku: „Jer poznajemo”, kažu, „jednoga i istinitog Gospodina Isusa Krista, Sina Boga živoga, za čiju smo vjeru spremni umrijeti.” Čuvši to, odmah su pred očima preblaženoga Lucijana zapovjedili da ih pogube mačem. Pošto je to izvršeno, primili su neuvele krune koje im je Gospodin obećao i u miru su primljeni u broj svetih mučenika. Zbog njihove slave bl. Lucijan, hvaleći Gospodina, radosnim glasom pred svima reče: „Kličem i radujem se u tebi, Bože moj, jer gledam kako moji sinovi idu preda mnom kruni.” a Rukopis sv. Maksimina dodaje da je ondje ostao Dionizije jer je spoznao da ondje još više bjesni strahota zablude.b Rukopis sv. Maksimina i Louvet imaju da ih je obratio sv. Lucijan i da su mu se priključili, a ovaj ih čini Belovacima po rodu.c Cezar u 2. knjizi djela de bello Gallico piše da oni mogu podići sto tisuća ljudi te da su na saboru Belga protiv Rimljana obećali 60 000.d Dodaju rukopis sv. Maksimina i Louvet: zbog njihove drskosti ili zbog straža ostalih itd.e Ovdje se u rukopisu sv. Maksimina umeće vrlo mnogo toga o njegovim krepostima, čudesima i o mnogima koje su obratili on te Maksijan i Julijan u gradu, selima i imanjima; a među ostalim i ovo, što iz nekog drugog rukopisa navodi i Louvet: „U tim se trudovima doduše katkad, premda se činio umornim od starosti, krijepio snagom duha i moći Duha Svetoga, tako da je mogao reći s Apostolom: Jak sam i sve mogu u onome koji me krijepi. U tu su svrhu naime ovi sveti muževi u propovijedanju Evanđelja sebi odabrali tako susjedne i bliske krajeve kako bi se izbliza što češće mogli tješiti božanskim riječima i ukazivati jedan drugomu uzajamnim viđenjima. Stoga oni kojima je bilo jedno srce i jedna duša, i jedna ljubav božanske ljubavi, budući da nisu mogli biti zajedno zbog povjerenih im službi propovijedanja i dobitaka duša, nisu ni dugo podnosili razdvojenost a da se uzajamno ne okrijepe svetim razgovorima. Odakle se i danas pokazuju spomenici bl. Dionizija, javna cesta koja se po njegovu imenu naziva, kojom je, kako se pripovijeda, običavao dolaziti vrhovni svećenik da svojom prisutnošću rasvijetli ove krajeve i svojim pogledom okrijepi svetoga starca i preblaženoga Lucijana, te su se zajedno boreći koliko su mogli trudili riječju usmjeriti surovost pogana k služenju istinitomu Bogu.” f Stalna je predaja u Beauvaisu da je kuća u kojoj je nekoć običavao slaviti božanske službe poslije posvećena najprije u crkvu njegova imena, a zatim posvećena imenu sv. Nikole; i na spomen toga događaja na njegov se blagdan slavi misa iznad prvoga luka velikoga oltara.g Domicijanov je progon započeo prije nego što je Lucijan došao u Galiju, ako je došao za pape Klementa: ali možda proglasi još nisu bili doneseni u sve pokrajine.h Predaje se da je pod njim mučeništvo podnio sv. Dionizije. Louvet piše da se Sisinije, doznavši za Domicijanovu smrt, vratio u Rim, a da je neki namjesnik Julijan nastavio bjesnjeti protiv kršćana te da su njegovi sateliti ubili sv. Lucijana. René Benoist niječe da su Belovaci bili podložni njegovoj vlasti, ali kaže da je onamo poslao vojnike da izvrše to ubojstvo. O vremenu pogubljenja sv. Dionizija govorit ćemo drugdje: Baronije tvrdi da se dogodilo pod Trajanom, a drugi pod Hadrijanom. i Drugi Jahin, Vincencije Jacin, Petar de Natalibus Latrin. k Rukopis sv. Maksimina Januarije, Petar Larije. l Vincencije i Petar Antrus, Belfort Andrus, Mombricije Antius, Louvet Anter, rukopis sv. Maksimina Auktor. m Papirije Masson u djelu de fluminibus Galliæ: „Kod Belovaka, pikardijskoga naroda koji se široko prostire, ne smijem izostaviti rijeke Veliki Thérain i Mali Thérain. Obje teku sa zapada i obje idu prema istoku, što je vrlo rijetko. Milly je pak mjesto Belovaka, kaštelanija koja danas ovisi o Clermontu i pripada kraljevima, ali jednim dijelom pripada izvanredno plemenitom Hadrijanu Boufflersu, čije boravište navodimo da je kod Belovaka u selu Cagny. Ta se dva potočića sastaju i slijevaju zajedno te miješaju svoje vode, a obiluju pastrvama i rakovima.” I malo dalje: „Blizu Millyja pak nalazi se brdo imenom Montmille, a na njegovu se vrhu posjećuje livada na kojoj je mučenik Lucijan izgubio život pogubljen mačem.” To brdo na francuskom nazivaju Montmille, kako svjedoči Louvet. René Benoist piše da je Lucijan došao ovamo ne da bi se uklonio bijesu progonitelja, nego da bi izišao u susret onima koji su dolazili. n U rukopisu sv. Maksimina ovdje slijedi poticaj sv. Lucijana njegovima.
Sv. Lucijan, na razne načine mučen, biva ubijen.
Tada mu Latin, Jarije i Antor sa srdžbom i gnjevom, kao iz jednih usta, okrutno progovore: „Jesi li ti onaj”, kažu, „koji svojim čaranjima zavodiš narod da se ne pokorava zapovijedima nepobjedivoga Augusta i Rimskoga Senata, da prinesu besmrtnim bogovima ugodne žrtve ljevanice?” Njima sv. Lucijan odgovori: „Ja nisam čarobnjak, nego sam sluga Isusa Krista, poučen božanskim naucima. Stoga Božjem narodu pokazujem put istine i objavljujem kako trebaju nepokolebljivim korakom slijediti moga Gospodina Isusa Krista, koji je došao na svijet otkupiti svoje stvorenje i odvratiti ga od štovanja zloduha, kako bi se, pozvani natrag k višnjem svjetlu i istrgnuti iz svojih tmina, spasili; jer je pravedno da prignu šiju srca samo onomu koji je za spasenje sviju htio raspet umrijeti.”
17 Na to će oni: „Kako”, kažu, „tvrdiš da je Bog onaj za kojega izjavljuješ ne samo da je umro, nego i da je bio raspet?” Sv. Lucijan odgovori: „Premda vaša nevjera ne zaslužuje čuti tajne preblagoga Kralja, ipak ću zbog prisutnoga mnoštva ukratko izložiti: Bog, Sin Božji, koji je uvijek bio s Ocem prije vjekova, zbog prijestupa prvoga čovjeka na svršetku vremena htio je radi obnove ljudskoga roda postati pravi čovjek od djevice, da bude pravi Bog i pravi čovjek, te da isti Bog i čovjek bude jedan Krist, pravi Sin Božji i čovječji; kako bi onaj koji je bio netrpeći u božanstvu, uvijek ostajući s Ocem, postao za nas po čovještvu ne samo vidljiv, nego i trpeći. Stoga je postao poslušan Bogu Ocu za naše otkupljenje sve do smrti, smrti na križu. Inače pak, da se Sin Božji nije udostojao postati i Sin čovječji, niti bi se ljudski rod vratio k oproštenju, niti bi se smrtnici vratili u život.” Dok je preblaženi Lucijan nastavljao govoriti ovo i mnogo drugo, vojnici su se sve više punili bijesom te rekoše: „Već te je naime dob starosti bila pozvala da se otrijezniš od djetinjastih ispraznosti; ali budući da te vara prevelika taština i mami suvišna brbljavost, oslonjen na preveliku drskost ne bojiš se poći u smrt. Ipak, ako se brzo ne urazumiš, ne odstupiš od ove drskosti i ne prineseš besmrtnim bogovima ugodne žrtve ljevanice, tvoju ćemo starost izložiti mnogim mukama.”
18 Tada, pošto su sjeli, zapovjede da stane pred njih. Kažu mu stoga prijetećim glasom: „Očituj nam dakle brže svoje ime i svoj stalež.” Njima Kristov borac odgovori: „Od svojih sam doduše roditelja uistinu nazvan Lucije; ali u preporođenju, kojim sam nanovo rođen za vječni život u Kristu, nazivam se Lucijan. A kojega sam staleža, priznajem da sam po rodu Rimljanin, što je ime najpoznatije po cijelom svijetu; ali što mi je plemenitije, pokazujem da sam sluga Krista Isusa; što se jasno vidi, jer meni živjeti nije ništa drugo doli moj Gospodin Isus Krist, a umrijeti dobitak: stoga se radujem i ispovijedam da sam njegov sluga.” Tada vojnici rekoše: „To je ono što smo rekli, da si čarobnjak i zavodnik onih koji te slušaju; povrh toga pokazuješ se prkosnim, kad ne prestaješ drsko govoriti svašta i ne znaš napokon jednom priteći u pomoć svojoj umornoj starosti. A ako si Rimljanin, zašto si najbezumnije odstupio od štovanja bogova koje štuje car August sa svim Rimskim Senatom i časti cijeli svijet?” Sv. Lucijan odgovori: „Otkako sam nanovo rođen u Kristu i upoznao svoga istinitog Gospodina Isusa Krista, vjerom sam se odrekao ne samo đavla i idola, nego i svih njegovih djela. Ali ono što ja govorim i ispovijedam o Kristu Gospodinu niti ušima shvaćate, niti umom možete zadržati. Zaslijepila vas je naime nevjera srca, a jednako tako i cara Augusta zajedno sa Senatom, od kojih ste donijeli takve odredbe da mi, razumni ljudi, žrtvujemo zlodusima i prigibamo svoje šije idolima načinjenima ljudskom rukom.”
19 Latin, Januarije i Antor, čuvši to, nestrpljivo podnose uvredu cara; tada ga uhvate, svežu mu ruke i predaju ga mučiteljima, koji ga razapnu i okrutno izudaraju strašnim bičevima. I pošto su ga oni silno izbičevali i držali čvrsto svezana, Božji borac, dugo mučen mukama, niti je svladan bolima niti zastrašen prijetnjama, nego je, jak u vjeri Kristovoj, udove gotovo već klonule starosti krijepio čistom snagom duha, tako da je usred udaraca uvijek ustrajao istoga lica i istoga duha te nije prestajao živim glasom ispovijedati Kristovo ime, govoreći: „U Krista, Sina Božjega, i srcem vjerujem, i ustima ga nikada neću prestati hvaliti.”
20 Tada, obuzeti bijesom, izrekavši presudu, zapovjede da ga pogube mačem. I tako jedan od vojnika, isukavši mač, pošto je sveta šija već bila pripravna, odsiječe njegovu svetu i dragocjenu glavu. A dok je mrtvo tijelo svetoga muža ležalo i još se beživotno trzalo, naočigled sviju, pa i samih izvršitelja smrti, silno svjetlo s neba obasja sveto tijelo, i zajedno sa svjetlom dođe snažan glas govoreći: „Dobro je, dobri slugo Lucijane, koji nisi oklijevao za mene proliti svoju krv; dođi i primi vijenac koji ti je nekoć obećan, jer ćeš se sa svetima radovati na nebu. Dođi i primi prebivalište slave koje ti je nekoć pripravljeno s anđelima.” Taj se glas bez sumnje nije dogodio radi njega samoga, koji je to obećanje uvijek po vjeri nosio u srcu, nego radi prisutnih, kako bi, osvjedočeni o zaslugama svetoga muža, najvjernije zadržali vjeru Gospodina našega Isusa Krista koju je sv. Lucijan tako dugo propovijedao.
To se pak dogodilo u subotu u a treći sat na brdu koje smo gore spomenuli, na trećem miljokazu od grada,b 8. siječnja. Gledajući i slušajući to, ljudi koji su bili povjerovali ili koji nisu povjerovali, svi obuzeti silnim strahom, po božanskom migu jedni pobjegoše, a drugi pak, zapanjeni i diveći se od radosti jer su vidjeli da su oslobođeni đavolskih zamki, ipak ne podnoseći sjaj svjetlosti, nakratko se udaljiše s toga mjesta.
a Dodaje Louvet: poslije podne.
b Louvet: VII.
Nosi vlastitu glavu, biva pokopan.
Tada se beživotno tijelo svetoga muža podiže, vlastitim rukama uze odsječenu svetu glavu te čvrstim korakom po milosti Duha Svetoga, čiji su udovi tijela i oruđe bili, zajedno s anđeoskom službom, kao da je živ u tijelu, poče najčvršćim stopalima kročiti putem; i noseći dragocjenu glavu pod anđeoskim vodstvom s brda oko tri milje, a pregazivši korito rijeke, stiže na mjesto koje je sveti muž bio odabrao da se ondje preda ukopu, udaljeno od spomenutoga grada gotovo jednu milju, gdje je na javnom polju s palmom pobjede svetac počinuo u miru.
22 b Stoga najpobožniji muževi, koji su se po njegovu propovijedanju bili obratili, dotrčaše s miomirisima te, obavivši sveto tijelo čistim platnima, pokopaše ga s velikom čašću i strahopoštovanjem u grobu, kako se činilo, tada novom. A da se ipak ne bi činilo da je sprovod proslavljen bez službe anđela, dok se presveto tijelo polagalo u grob, iznenada im se otvoriše nosnice i svi koji su bili prisutni osjetiše čudesne, veoma mirisne miomirise sve dok se obavljao sprovod preblaženoga muža i dok se tijelo nije prekrilo zemljom. Oni su pak muževi, zapanjeni i diveći se od radosti, govorili jedan drugomu: „Što je ovo? Slava tebi, Gospodine Isuse Kriste, jer naše nosnice nikada nisu osjetile takav i toliki miris. Slava tebi, Kriste Spasitelju, jer smo tako ispunjeni da vjerujemo kako nam više nikakvo dobro ne nedostaje.” Štoviše, što su više tako govorili, to je obilnije pritjecao božanski miris, tako da više nitko nije mogao sumnjati da su ovom sprovodu od početka njegove muke prisustvovale službe anđela.
23 Pošto su to propisno obavili, svi se prostriješe na zemlju s velikim strahom i velikom pobožnošću srca, vičući i govoreći: „Vjerujemo da si ti, Isuse Kriste, pravi Sin Božji koji s Ocem i Duhom Svetim kraljuješ na nebesima, kao što smo uhom čuli i umom naučili od tvoga svetog mučenika Lucijana.” Kad je pak mnoštvo naroda, koje se kao na prizor bilo okupilo iz različitih krajeva, iz zaselaka i sela, to vidjelo ili čulo od vjernika, istoga je dana, kako se procijenilo, skrušena srca povjerovalo u Gospodina Isusa Krista, Sina Boga živoga, gotovo pet stotina ljudi obaju spolova. Već se naime po propovijedanju preblaženoga Lucijana u Galiji bilo obratilo ne manje od trideset tisuća ljudi, ili mnogo više, različita roda i dobi; ostavivši idole, oni su ispovijedali Boga Oca nerođenoga i Sina njegova jedinorođenoga zajedno s Duhom Svetim kao pravoga i jedinoga Boga u Trojstvu. U toj vjeri nanovo rođeni i obnovljeni kupelju preporođenja, neki su od njih ubrzo s najvećom pobožnošću sagradili Gospodinu na istom mjestu iznad svetoga tijela baziliku na čast samoga mučenika.
24 Tijela pak svetih Maksijana i Julijana bila su pokopana na brdu gdje su im bile odrubljene glave. Ali kako su rasli broj i pobožnost kršćana, vjernici su ih odatle podigli i pridružili tijelu preblaženoga Lucijana. Ondje je poslije sagrađena i ukrašena ljepša crkva, gdje uz suradnju Gospodina Oca Gospodin Isus Krist po zaslugama i zagovoru svetih mučenika udjeljuje vrlo mnoga dobročinstva onima koji ispravno mole. Budući da je njihova vjera bila jedna, jedna ljubav i jedno ispovijedanje u mučeništvu, stoga s pravom vjerujemo da je jedno njihovo zajedništvo u vječnom blaženstvu i jedna zajednica zasluga. I zato zahvalimo našemu Stvoritelju, jer su Kristovi svjedoci, uzeti u trostrukom broju, na zemlji dovršili vjerno mučeništvo za vjeru u Trojstvo: znajući da se to dogodilo, častimo ga, vjerno se spominjemo i priznajemo.
25 Evo, braćo, premda je sva zemlja obojena u grimiz krvlju mučenika, i naš je grad obojen u grimiz njihovom krvlju, poškropljen krvlju Kristovom. Premda nebo cvate krunama mučenika, cvate i naša zemlja urešena njihovim krepostima. Ukrašene su ostale crkve spomenima mučenika, ukrašena je i ova njihovim pobjedama i posvećena relikvijama. Odlikuju se vremena rođendanima za nebo mučenika, odlikuje se i današnja svetkovina kojom se slavi njihov nebeski rođendan, njihovo uzašašće na nebesa. Posvuda se umnažaju ozdravljenja po zaslugama mučenika, umnažaju se i ovdje na njihovu grobu znamenja kreposti i obiluju dobročinstva ozdravljenja: bolesni dolaze i ozdravljaju, slijepi progledavaju, hromi se liječe, opsjednuti se oslobađaju od zloduha; i što je još veće, uslišavaju se molitve vjernika, primaju se zavjeti, raskidaju se okovi grijeha, otvara se nebo onima koji kucaju, a crkve postižu nagrade. Previše je sretno i Bogu milo zajedništvo blaženih mučenika, čijem se društvu raduju anđeoski korovi na nebesima, a po njihovim se zaslugama i molitvama na zemlji udjeljuje dostojna prošnja svih vjernika, po daru Gospodina našega Isusa Krista, koji sa suvječnim Ocem i Duhom Svetim živi i kraljuje u besmrtne vijeke vjekova. Amen. a Rukopis sv. Maksimina: pregazivši gaz rijeke Thérain. Masson iz rukopisnoga životopisa: prešavši Thérain; odakle Louvet kaže da je prešao Thérain u selu Miauroy, te da se i danas na brdu Montmille vidi staza kojom je on koračao noseći glavu, i da se naziva Ružinom stazom ili Ružičnjakom, „la rosière”, te da na njoj rastu ruže čudesnoga rumenila, kakve isti ti ružičnjaci presađeni drugamo ne donose; i premda je brdo Montmille s jedne strane surovo i strmo, ipak se nikada zbog prevrtanja kola ili kočija nikomu nije dogodio gubitak konja, vina ili koje druge stvari; te da su čak i krivovjerci, koji se gnušaju štovanja svetaca i niječu da oni pomažu smrtnicima, mnogo puta pred njim priznali da su im se kočije ondje prevrnule i skotrljale niz strminu, ali da su, kad su sišli u podnožje, našli i sve vino čitavo i konje neozlijeđene.
✠