Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 8. siječnja

O sv. Šemaji, proroku

DE S. SEMEIA PROPHETA

Svetoga proroka Šemaju Elamca danas slave Grci u Menejima. To je onaj isti koji se u izdanju Vulgate naziva Semeias, a od drugih Semaias. Kad se od Roboamove vlasti odmetnulo deset plemena, a Roboam ih je, skupivši brojnu vojsku od 180 tisuća ljudi, namjeravao oružjem vratiti natrag, Bog ga je poslao u susret kralju i vojsci koji su se već približavali gradu Šekemu, gdje bijaše utaborio Jeroboam, vođa pobunjenih plemena, te mu bi zapovjeđeno da javno objavi ovo: „Ne uzlazite i ne ratujte protiv svoje braće, sinova Izraelovih: neka se svatko vrati svojoj kući, jer je od mene potekla ova riječ”, dopuštajući naime taj otpad naroda kao osvetu za Salomonove grijehe. On je neustrašivo poslušao božansku zapovijed, a njegovim je riječima božanski dodana snaga: „Poslušaše naime riječ Gospodnju”, kako se kaže u 1 Kr. 12, 24 i 2 Ljet 11, 4, „i vratiše se s puta kako im bijaše zapovjedio Gospodin, niti pođoše protiv Jeroboama.”

2 Izvrsno to razmatra naš Jakov Salian u 4. svesku djela Annales Veteris Testamenti, pod godinom svijeta 3061., br. 4 i 3. „Doista izniman”, kaže, „i divljenja dostojan primjer poslušnosti kralja, njegovih knezova i cijele vojske. Jer ako promotrimo samu stvar, radilo se o najvažnijoj stvari od svih, oko koje se ljudi međusobno običavaju najžešće boriti i pretpostavljati je svemu ostalome, smatrajući da se radi vladanja, kako je s Eteoklom govorio Julije Cezar, može prekršiti svako pravo, dok u ostalim stvarima valja njegovati pobožnost. Koliko su ovdje duhovi bili još više raspaljeni za rat, kad se onoj općoj želji vladara pridružila požuda za osvetom i sramota izgubljenoga kraljevstva, kojima se kao mačevima raspirivao taj oganj? Ako promotrimo prikladnost pothvata, već bijaše okupljena najveća i najsnažnija vojska, bojni su redovi stajali pod oružjem; ako tražimo svrhu, branili su pravednu stvar, spremni kazniti nepravedan otpad, tako da su se s pravom mogli nadati pobjedi; ako promotrimo osobu koja ih je odvraćala od rata, zabranjivao je jedan jedini čovjek koji je tvrdio da govori po Božjoj zapovijedi, a nije u svoju korist iznosio nikakav razlog, nikakav dokaz ni ikakvo čudo. Njega bi većina kao bunovnoga starca s pogrdom otjerala daleko od sebe, štoviše, kao izdajnika i potkupljenoga od neprijatelja, teško bi ga izmučila i razapela na križ.”

3 Što je sa samim kraljem Roboamom? Zar ne pokazuje divljenja dostojnu strpljivost i poniznost duha? On ni jednom jedinom riječju ne proturječi proroku: ne suprotstavlja pravednost rata, da se ne radi o nepravednu stjecanju, nego o pravednu vraćanju kraljevstva. Ne tuži se na okrutnost nanesene mu nepravde, na oteti najveći dio kraljevstva, na ubijenoga kraljevskoga rizničara, na to što je sam bio napadnut pogrdama i natjeran u bijeg. Ne prigovara da je vojska već okupljena s velikim trudom i velikim troškovima; ako se raspusti, neprijatelji će čim prije biti pod oružjem, ili već i jesu, te će oteti i preostali dio kraljevstva.

4 Svakako je bilo potrebno da Bog cijelu vojsku božanski odvrati od želje za borbom, da u njihova srca ulije strah, trepet i očaj glede pobjede te da ih čvrsto uvjeri kako započinju bitku protiv samoga Boga, a ne protiv ljudi. I čini se da na to cilja Abija, koji je naslijedio oca Roboama u kraljevstvu, kad priznaje da je on bio neiskusan i plašljiva srca, te stoga nije mogao ni odoljeti Izraelcima. Tome se pridružilo i djelo te proroštvo Ahije Šilonca, koje nije bilo nepoznato Roboamu i knezovima. A možda nije nedostajalo ni neko čudo, premda se čini da i sam taj tako neočekivani prestanak oružanoga pohoda nije bio maleno čudo. „Poslušaše dakle riječ Gospodnju i vratiše se s puta kako im bijaše zapovjedio Gospodin.”

5 Kad je zatim Roboam sa svojim velikašima strmoglavo srljao u svaku opačinu, nakon tri godine, u Božjem gnjevu, „uziđe”, kaže sveti pisac u 2 Ljet, pogl. 12, „egipatski kralj Šišak na Jeruzalem (jer bijahu sagriješili Gospodinu) s tisuću i dvjesta bojnih kola i šezdeset tisuća konjanika; a nije bilo broja mnoštvu koje bijaše došlo s njime iz Egipta, naime Libijcima, Trogloditima i Etiopljanima. I zauze najutvrđenije gradove u Judi te dođe sve do Jeruzalema. A prorok Šemaja dođe k Roboamu i judejskim knezovima koji se bijahu okupili u Jeruzalemu bježeći pred Šišakom, i reče im: ‘Vi ste ostavili mene, pa sam i ja ostavio vas u Šišakovoj ruci.’ Prestrašeni pojavom i govorom svetoga muža, knezovi zajedno s kraljem rekoše: ‘Pravedan je Gospodin.’” Ta je pokornost i priznanje umilostivilo preblago Božanstvo da nakratko obuzda bijes egipatskoga kralja, kako ne bi još okrutnije bjesnio protiv naroda, nego da, nametnuvši gradu danak i opljačkavši hram i kraljevski dvor, ode kući. I to je navijestio isti Šemaja, tumač božanskih sudova. „A kad Gospodin vidje”, kaže Pismo, „da su se ponizili, dođe riječ Gospodnja Šemaji govoreći: ‘Budući da su se ponizili, neću ih zatrti, nego ću im dati malo pomoći i neće se izliti moj gnjev na Jeruzalem preko Šišakove ruke. Ipak će mu služiti (plaćajući naime danak) da spoznaju razliku između služenja meni i služenja zemaljskim kraljevstvima, itd.’”

6 Ostala Šemajina djela obavijena su tamom, osim što je poznato da je napisao neke spise, o kojima u 2 Ljet 12, 15 stoji: „A prva i posljednja djela Roboamova zapisana su u knjigama proroka Šemaje i vidioca Ida, te pomno izložena.” No i te su knjige, koje naš Jakov Bonfrère u djelu Praeloquia in Scripturam, pogl. 6, odsjek 2, ubraja među svete spise, propale.

✠

8. siječnja Kalendar godine