Svetoga proroka Šemaju Elamca danas slave Grci u Menejima. To je onaj isti koji se u izdanju Vulgate naziva Semeias, a od drugih Semaias. Kad se od Roboamove vlasti odmetnulo deset plemena, a Roboam ih je, skupivši brojnu vojsku od 180 tisuća ljudi, namjeravao oružjem vratiti natrag, Bog ga je poslao u susret kralju i vojsci koji su se već približavali gradu Šekemu, gdje bijaše utaborio Jeroboam, vođa pobunjenih plemena, te mu bi zapovjeđeno da javno objavi ovo: „Ne uzlazite i ne ratujte protiv svoje braće, sinova Izraelovih: neka se svatko vrati svojoj kući, jer je od mene potekla ova riječ”, dopuštajući naime taj otpad naroda kao osvetu za Salomonove grijehe. On je neustrašivo poslušao božansku zapovijed, a njegovim je riječima božanski dodana snaga: „Poslušaše naime riječ Gospodnju”, kako se kaže u 1 Kr. 12, 24 i 2 Ljet 11, 4, „i vratiše se s puta kako im bijaše zapovjedio Gospodin, niti pođoše protiv Jeroboama.”
Sanctum Prophetam Semeam Elamiten hodie celebrant Græci in Menæis. Is ipse est qui in vulgata editione Semeias, ab aliis Semaias appellatur. Hic cum ab Roboami imperio decem descivissent Tribus, easque Roboamus numeroso coacto 180, millium exercitu, armis revocare cogitaret; a Deo missus obviam est Regi atque exercitui, jam Sichem oppido, ubi castra fixerat Jeroboamus rebellium Tribuum Dux, appropinquanti, appropinquanti, atque ista jussus publice edicere: Non ascendetis, neque bellabitis contra fratres vestros filios Israel: revertatur vir in domum suam: a me enim factum est verbum hoc, permittente scilicet defectionem illam populi in ultionem scelerum Salomonis. Paruit ille intrepidus divino mandato: visque verbis illius addita divinitus est: nam audierunt sermonem Domini, ut 3 Reg. 12, 24, et 2, Paralip. 11, 4, dicitur, et reversi sunt de itinere sicut eis præceperat Dominus, nec perrexerunt contra Jeroboam.
2 Izvrsno to razmatra naš Jakov Salian u 4. svesku djela Annales Veteris Testamenti, pod godinom svijeta 3061., br. 4 i 3. „Doista izniman”, kaže, „i divljenja dostojan primjer poslušnosti kralja, njegovih knezova i cijele vojske. Jer ako promotrimo samu stvar, radilo se o najvažnijoj stvari od svih, oko koje se ljudi međusobno običavaju najžešće boriti i pretpostavljati je svemu ostalome, smatrajući da se radi vladanja, kako je s Eteoklom govorio Julije Cezar, može prekršiti svako pravo, dok u ostalim stvarima valja njegovati pobožnost. Koliko su ovdje duhovi bili još više raspaljeni za rat, kad se onoj općoj želji vladara pridružila požuda za osvetom i sramota izgubljenoga kraljevstva, kojima se kao mačevima raspirivao taj oganj? Ako promotrimo prikladnost pothvata, već bijaše okupljena najveća i najsnažnija vojska, bojni su redovi stajali pod oružjem; ako tražimo svrhu, branili su pravednu stvar, spremni kazniti nepravedan otpad, tako da su se s pravom mogli nadati pobjedi; ako promotrimo osobu koja ih je odvraćala od rata, zabranjivao je jedan jedini čovjek koji je tvrdio da govori po Božjoj zapovijedi, a nije u svoju korist iznosio nikakav razlog, nikakav dokaz ni ikakvo čudo. Njega bi većina kao bunovnoga starca s pogrdom otjerala daleko od sebe, štoviše, kao izdajnika i potkupljenoga od neprijatelja, teško bi ga izmučila i razapela na križ.”
2 Egregie hæc Jacobus Salianus noster expendit tom. 4 Annalium veteris testamenti, ad an. Mundi 3061, nu. 4, et 3. Eximium plane, inquit, et admirabile Regis, et Principum ejus, et universi exercitus obedientiæ exemplum. Nam si rem ipsam intuemur; agebatur de re omnium maxima, de qua homines inter se contentiosissime decertare solent, eamque rebus omnibus anteferre, rati regnandi causasa, ut aiebat cum Etheocle Julius Cæsar, jus omne violari posse, ceteris autem rebus pietatem colendam. Quanto hic magis ad bellum inflammabantur animi, cum ad commune illud Principum desiderium, vindictæ cupiditas et ignominia amissi regni accederet, quibus quasi gladiis ignis ille fodicaretur? Si gerendæ rei opportunitatem; collectus erat jam exercitus maximus atque validissimus, stabant in armis acies: si finem quærimus; causam justam defendebant, injustam defectionem punituri, ut merito victoriam sperare possent: si personam a bello revocantem; unus homo prohibebat, qui se Dei jussu loqui profitebatur, qui nullam pro se rationem, nullam caussam, nullum miraculum præferebat. Quem plerique ut delirum senem, cum contumelia procul amandassent: imo et ut proditorem, et ab hostibus subornatum, male mulctatum in crucem egissent.
3 Što je sa samim kraljem Roboamom? Zar ne pokazuje divljenja dostojnu strpljivost i poniznost duha? On ni jednom jedinom riječju ne proturječi proroku: ne suprotstavlja pravednost rata, da se ne radi o nepravednu stjecanju, nego o pravednu vraćanju kraljevstva. Ne tuži se na okrutnost nanesene mu nepravde, na oteti najveći dio kraljevstva, na ubijenoga kraljevskoga rizničara, na to što je sam bio napadnut pogrdama i natjeran u bijeg. Ne prigovara da je vojska već okupljena s velikim trudom i velikim troškovima; ako se raspusti, neprijatelji će čim prije biti pod oružjem, ili već i jesu, te će oteti i preostali dio kraljevstva.
3 Quid ipse Rex Roboam, nonne admirabilem exhibet patientiam, animique demissionem? Qui ne verbo quidem uno contradicit Prophetæ: non opponit belli æquitatem; agi non de injuste acquirendo, sed juste recuperando regno. Non queritur injuriæ sibi factæ atrocitatem, ereptam maximi regni partem, interfectum quæstorem regium; se ipsum conviciis appetitum, et ad fugam compulsum. Non objicit collectum jam magno labore, magnisque sumptibus exercitum; si dimittatur, hostes in armis quamprimum fore, aut etiam jam esse, qui reliquam regni partem eripiant.
4 Svakako je bilo potrebno da Bog cijelu vojsku božanski odvrati od želje za borbom, da u njihova srca ulije strah, trepet i očaj glede pobjede te da ih čvrsto uvjeri kako započinju bitku protiv samoga Boga, a ne protiv ljudi. I čini se da na to cilja Abija, koji je naslijedio oca Roboama u kraljevstvu, kad priznaje da je on bio neiskusan i plašljiva srca, te stoga nije mogao ni odoljeti Izraelcima. Tome se pridružilo i djelo te proroštvo Ahije Šilonca, koje nije bilo nepoznato Roboamu i knezovima. A možda nije nedostajalo ni neko čudo, premda se čini da i sam taj tako neočekivani prestanak oružanoga pohoda nije bio maleno čudo. „Poslušaše dakle riječ Gospodnju i vratiše se s puta kako im bijaše zapovjedio Gospodin.”
4 Oportuit utique Deum totum exercitum a pugnæ cupiditate divinitus avertere, metum et terrorem et victoriæ desperationem in corda eorum injicere, eisque certo persuadere se contra Deum ipsum, non contra homines pugnam capessere. Et huc videtur alludere Abia qui Roboamo patri successit in regnum, cum fatetur eum fuisse rudem, et corde pavido; ideoque neque Israelitis resistere potuisse. Accedebat non ignotum Roboamo et Principibus Ahiæ Silonitæ facinus et vaticinium. Nec forte miraculum aliquod defuit: quamquam et hæc ipsa tam inopinata cessatio ab armis, non exiguum prodigium fuisse videatur. Audierunt, ergo, sermonem Domini et reversi sunt de itinere, sicut præceperat eis Dominus.
5 Kad je zatim Roboam sa svojim velikašima strmoglavo srljao u svaku opačinu, nakon tri godine, u Božjem gnjevu, „uziđe”, kaže sveti pisac u 2 Ljet, pogl. 12, „egipatski kralj Šišak na Jeruzalem (jer bijahu sagriješili Gospodinu) s tisuću i dvjesta bojnih kola i šezdeset tisuća konjanika; a nije bilo broja mnoštvu koje bijaše došlo s njime iz Egipta, naime Libijcima, Trogloditima i Etiopljanima. I zauze najutvrđenije gradove u Judi te dođe sve do Jeruzalema. A prorok Šemaja dođe k Roboamu i judejskim knezovima koji se bijahu okupili u Jeruzalemu bježeći pred Šišakom, i reče im: ‘Vi ste ostavili mene, pa sam i ja ostavio vas u Šišakovoj ruci.’ Prestrašeni pojavom i govorom svetoga muža, knezovi zajedno s kraljem rekoše: ‘Pravedan je Gospodin.’” Ta je pokornost i priznanje umilostivilo preblago Božanstvo da nakratko obuzda bijes egipatskoga kralja, kako ne bi još okrutnije bjesnio protiv naroda, nego da, nametnuvši gradu danak i opljačkavši hram i kraljevski dvor, ode kući. I to je navijestio isti Šemaja, tumač božanskih sudova. „A kad Gospodin vidje”, kaže Pismo, „da su se ponizili, dođe riječ Gospodnja Šemaji govoreći: ‘Budući da su se ponizili, neću ih zatrti, nego ću im dati malo pomoći i neće se izliti moj gnjev na Jeruzalem preko Šišakove ruke. Ipak će mu služiti (plaćajući naime danak) da spoznaju razliku između služenja meni i služenja zemaljskim kraljevstvima, itd.’”
5 Cum deinde in omne flagitium præceps iret cum Proceribus suis Roboamus, triennio post, irato Numine, ascendit, inquit sacer scriptor 2 Paralip. cap. 12, Sesac Rex Ægypti in Jerusalem (quia peccaverant Domino) cum mille ducentis curribus, et sexaginta millibus equitum: nec erat numerus vulgi quod venerat cum eo ex Ægypto, Libyes scilicet, et Troglodytæ, et Æthiopes. Cepitque civitates munitissimas in Juda, et venit usque in Jerusalem. Semeias autem Propheta ingressus est ad Roboam et Principes Juda, qui congregati fuerant in Jerusalem fugientes Sesac, dixitque ad eos: Vos reliquistis me, et ego reliqui vos in manu Sesac. Viri sancti aspectu et oratione conterriti cum Rege Principes, Justus est, inquiunt, Dominus. Flexit ea submissio confessioque benignissimum Numen, ut tantisper furorem Ægyptii Regis compesceret, ne crudelius sæviret in populum, sed tributo urbi imposito, temploque ac regia spoliatis, domum abiret. Idque ab eodem denuntiatum est Semeia, divinorum interprete judiciorum. Cumque vidisset Dominus, inquit Scriptura, quod humiliati essent, factus est sermo Domini ad Semeiam dicens: Quia humiliati sunt, non disperdam eos, daboque eis pauxillum auxilii, et non stilabit furor meus super Jerusalem per manum Sesac. Verumtamen servient ei (pendendo nimirum tributo) ut sciant distantiam servitutis meæ et servitutis regni terrarum, etc.
6 Ostala Šemajina djela obavijena su tamom, osim što je poznato da je napisao neke spise, o kojima u 2 Ljet 12, 15 stoji: „A prva i posljednja djela Roboamova zapisana su u knjigama proroka Šemaje i vidioca Ida, te pomno izložena.” No i te su knjige, koje naš Jakov Bonfrère u djelu Praeloquia in Scripturam, pogl. 6, odsjek 2, ubraja među svete spise, propale.
6 Cetera Semeiæ acta in obscuro sunt, nisi quod eum quædam scripsisse constat, de quibus 2 Paralip. 12, 15. Opera vero Roboam prima et novissima, scripta sunt in libris Semeiæ Prophetæ, et Addo Videntis, et diligenter exposita. Verum hi quoque libri, a Jacobo Bonfrerio nostro, Præloquior. in Scriptur. cap. 6, sect. 2, sacris scriptis accensi, interciderunt.