Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 8. siječnja

O sv. Pacijentu ili Pacijenciju, četvrtom biskupu Metza

DE S. PATIENTE, VEL PATIENTIO, EPISCOPO METENSI IV

Prenosi se da je Metz, slavni grad Belgijske Galije (nekoć Divodurum ili Diviodurum Mediomatrika), od apostolskih vremena imao vjesnike evanđelja i biskupe: od kojih se prvi Klement slavi 23. studenoga, drugi Celestin 14. listopada, a treći Feliks 21. veljače. Njih je naslijedio sv. Pacijent, mnogo stariji od onoga lyonskoga o kojemu će biti riječi 11. rujna. Njegov rođendan 8. siječnja slave Rimski martirologij, Raban, Notker, Belin, Maurolico, Galesini, Molanus, Viola Sanctorum i drugi. A Kölnski martirologij i kölnski kartuzijanci u dodacima uz Usuarda kažu da je bio učenik sv. Ivana apostola. André du Saussay u djelu Martyrologium Gallicanum piše: „U Metzu sv. Pacijenta biskupa, koji je, rodom Grk i učenik sv. Ivana evanđelista, četvrti po redu upravljao ovom Crkvom te ju je, još nježnu, hranio mlijekom duhovne mudrosti i hranom božanske riječi i proslavio slavnim znamenjima svoje svetosti. Kažu da mu je sv. Ivan, kad je odlazio od njega, u zalog ljubavi dao jedan od svojih zuba; njega je u Metzu, gdje se poslije nastanio, pohranio u kapelici koju je sam posvetio pod imenom svoga najljubljenijeg učitelja, da se ondje čuva uz trajno štovanje. Pošto je mnogo toga u biskupskoj službi čudesno i božanski izvršio, dovršivši pobožne napore, odletio je k nebeskom blaženstvu.” Ferrari ga navodi 28. prosinca.

2 Pavao Đakon u popisu metzkih biskupa svjedoči da su propala Djela sv. Pacijenta i ostalih prvih predstojnika metzke Crkve. Ipak je kratku pripovijest o njemu koju ovdje donosimo iz drevnoga rukopisnog kodeksa metzke Crkve izvukao naš André Dinet, a njoj slična, ali nešto sažetija, nalazila se u rukopisu sv. Martina u Utrechtu. Sv. Pacijenta spominju Claude Robert, Jean Chenu i Demochares u djelu De divino sacrificio, pogl. 33. U rukopisnom Florariumu kaže se da je umro 152. godine.

Iz staroga rukopisa metzke Crkve.

Spominjati se Božjih dobročinstava spasenje je duše, kao što je zaboravljati ih pogubna tromost. Stoga ćemo na spomen milosti Gospodina našega Isusa Krista opisati život bl. Pacijenta, a ako pomogne Duh Sveti, koji nadahnjuje red kojemu ga je nekoć uputio i kao učitelja i kao utemeljitelja našega samostana.

2 Sveti je dakle Pacijent, kako smo doznali prenesenim pripovijedanjem predaka, potekao iz slavne grčke loze te je u pokrajini Male Azije sjajno blistao kako svjetovnim plemenstvom tako i slavom bogatstva. Tu je azijsku pokrajinu božanskom providnošću u dio propovijedanja primio ljubljeni Gospodinov evanđelist Ivan te ju je podložio jarmu vjere; jer dok je sjajem kreposti potvrđivao jasnoću svojih riječi, vrlo su mnogi moćnici i bogataši te ljudi srednjega staleža, predodređeni za život, ganuti milošću, bili poslušni njegovu nauku. Stoga se među ostalim uglednicima i bl. Pacijent podložio poslušnosti vjere, ostavio sjaj svijeta i prisno prionuo uz svetoga apostola.

3 U međuvremenu, kako prenose povijesti, car Domicijan dovodi bl. Ivana apostola u Rim. Gospodin je naime provodio svoju odluku po okrutnom tiraninu, kako bi, kao što su isti Ivan i Petar bili jednaki po krepostima i znamenjima, tako i u glavnome gradu imali spomen svoga trijumfa; kao što je naimeb Trijumfalna cesta obilježena Petrovim križem, tako se i Ivanova bačva drži spomenom kodc Latinskih vrata,d u koju je, punu kipućega ulja, u nazočnosti rimskoga Senata bio spušten, ali je izašao neopaljen, nego kao pomazan. Odavde je pobjednik svjetovne buke osuđen na progonstvo nae otok Patmos te je prisiljen sjeći mramor prikladan za ukras rimskih palača. Ali što čini ljudski bijes protiv Kristove vjere? Naprotiv, Ivan biva ondje utješen božanskom objavom, dobiva pouzdanu spoznaju o stanju svojih sedam Crkava, a u anđeoskom mu se viđenju pokazuju propast zlih i slava pravednih. Ubrzo Domicijan biva pogubljen odf Senata, a njegovi se edikti ukidaju. Stoga se Ivan vraća svojim Crkvama, u kojima, dok je ispravljao što mu je bilo objavljeno, razotkrivao krivovjerce, održavao sabore, poučavao čistoći vjere i snagom čudesa potvrđivao propovijedanje, svi ga zajedno zaklinju da jasnije od ostalih evanđelista rasvijetli Kristovo božanstvo i čovještvo. Kad je odgovorio da to ne može učiniti bez zajedničke prošnje cijele Crkve, iznenada se uzdiže iznad visine svakoga ljudskog osjeta, štoviše iznad tajne anđela. Stoga je čudesnom trubljom svima oglasio suvječnost Oca i Sina, očitovao bit božanstva i čovještva Kristova u jedinstvu jedne osobe i zatvorio sve stranputice krivovjerne prijevare, govoreći: „U početku bijaše Riječ, i Riječ tijelom postade.”

4 Pošto je to izvršio, ne zaboravljajući zapovijed koju je primio u svome Otkrivenju: „Treba da ponovno prorokuješ narodima, i pucima, i jezicima, i mnogim kraljevima”, izabrao je između svojih dostojne koji će one što su dotad lutali u poganskoj zabludi privesti natrag na put istinskoga spasenja. Slavnoga je dakleg Polikarpa postavio Smirnjanima, a mnoge je druge u istočnoj pokrajini po raznim gradovima zaredio za svećenike. Opomenut također božanskim viđenjem, odlučio je svoju providnost i skrb udijeliti galskim pokrajinama: zbog toga jeh Irenej poslan Lyončanima, a i Benign, Tirzo i Andeol Autunjanima; blaženoga pak Pacijenta, koji je u mnogočemu prisnije prianjao uza nj, pozove nasamo te mu otkrije što mu je o njemu bilo objavljeno i reče: „Predragi sine, otkako je Riječ Božja za nas okusila nezasluženu smrt, otkupljeni čovjek nije sam svoj gospodar, nego sluga onoga koji ga je otkupio. Stoga ono što nam se božanski zapovijeda trebamo izvršiti spremna duha. Predragi, u Duhu mi je objavljeno da Klement, nekoć patricij Grada, i njegovi nasljednici, koje je moj suapostol Petar uputio u k Prvu Belgijsku Galiju u grad Metz, pošto su dvojica preminula, onaj koji preostaje od naših po objavi iščekuje sebi nasljednika. Požuri dakle onamo, predragi, po Božjoj providnosti, preuzmi pastirsku brigu i umnoži Gospodnje stado. Nemoj se stoga bojati težine puta i ne odbijaj teret, jer onaj koji te od vječnosti izabrao i odredio za ovu službu bit će uz tebe surađujući i pritečući ti u pomoć.” Čuvši bl. Pacijent riječi preljubljenoga oca, tužan u duši i ponizan u glasu odgovori: „Uz poštovanje Gospodnje odredbe i tvoje očinske zapovijedi, časni učitelju, bio sam u duši odlučio da se, dokle god budeš živio u tijelu, nipošto ne odijelim od tebe, što i sada ponizno molim da mi se dopusti.” Ivan, koji je riznicu znanja crpio iz Kristovih grudi i samu bit Božanstva koju je otkrio drugima, proročkim ustima dodaje ovo: „Jedini koji svime vlada jedini raspoređuje moj odlazak, a tvoj uređuje u miru bez okrutnosti progonitelja.” O uzvišenoga li po predznanju Ivana, kojemu po Duhu nisu bila nepoznata ni mjesta pokrajina ni imena! Onomu naime komu je bilo otvoreno nadnebesko, koji je vjerom gledao tajnu i bit Trojstva i pobožanstvujućega Božanstva, kakvo je čudo ako je poznavao tijesne prostore zemaljskoga kruga u rasporedu pokrajina, u raznolikosti mjesta, u imenima naroda i gradova? Onomu naime koji gleda Stvoritelja svako je stvorenje maleno i shvatljivo širinom uma. Ako je naime delfijski zanos prisiljavao označiti prije nepoznata mjesta bitaka ili nesreća, zašto bi onomu koji je bio pun Duha Svetoga bila skrivena imena mjesta prikladnih za božansku službu?

5 Premda je pak bl. Pacijent primio odgovor božanskoga predodređenja, ipak, nadahnut Božjim migom, koji se udostojao nadahnuti sv. Ivanu ono što mu se svidjelo da se dogodi, reče: „Nemali žar tišti moju dušu zbog djelića moći tvoga tijela.” A blaženi apostol reče: „Bogu ništa nije nemoguće; kao što naime s napretkom dobi neki dijelovi ljudskoga tijela ispadaju, a drugi dijelovi dolaze na njihovo mjesto, kao što se onima koji gledaju dokazuje da se događa, i kao što se u budućem uskrsnuću tijela, kamo god udovi bili raspršeni, istinski vjeruje da će se vratiti u prijašnje jedinstvo, tako najviša moć može ispuniti tvoju želju ako uz Božji dar bude prisutna čvrsta vjera koja sve isprosi.” Izgovorivši dakle apostolsku molitvu, apostol je Božjom snagom ispunio obećanje. Pozove stoga predragoga učenika i u njegovoj nazočnosti prinese prst ustima, bez ikakva osjeta boli izvadi zub, pruži mu ga i reče: „Uzmi sebi ovaj jedan i pohrani ga ondje gdje ti Gospodin providi; ostali će udovi moga tijela biti pod rasporedbom Stvoritelja, koji me dosad štitio u svakoj nevolji.” Primio je dakle predragi učenik zub ljubljenoga gospodina kao svoju zaštitu, kao zalog pobožne ljubavi i kao buduće pomirenje mnogih.

6 Apostol ponovno dodaje opomenu veoma korisnu malodušnima, govoreći: „Predragi, budući da je sve stvoreno Riječju Božjom u vremenu i od vječnosti uređeno, jedino ljudska narav ima nešto zajedničko sa svakim stvorenjem. Promisli dakle, predragi, da kao što sama zemlja, s kojom sve ima bitak, ne rađa žito niti dozrijeva plodove ako nije obrađena ljudskim trudom, uzburkana vihorom vjetrova, blagošću zraka i prokuhana toplinom ognja, tako ni sama duša ne rađa sjeme pravednosti bez strpljivosti i poticaja nevolja. Takva je naime sama razumna narav da se, ako nije pritisnuta kušnjama i obuzdana stegom, ili slobodnom voljom uznosi taštom slavom, ili se zbog bezbrižnosti uranja u zemaljske stvari.”

uranja. „Da bi dakle, predragi, mogao ubrati plod vječnoga pokoja, trebaš se vježbati strpljivošću u nevoljama te svojim propovijedanjem i primjerom steći druge za Krista, s kojima ćeš se radovati u nebeskom pokoju.” O hvalevrijedne li veze ljubavi između učitelja i slušatelja! Dok je Krist na l njegovoj svadbi pretvorio vodu u vino, Ivan ga je slijedio i ostavio tjelesnu ženidbu; Pacijent, slušajući od samoga Ivana riječ Božju, odriče se naslada svijeta; Ivan je kao drug prionuo uz Krista pri uskrsnuću kćeri nadstojnika sinagoge u sobi; Pacijent je bio nazočan uz Ivana dok je uskrisivao sina m vjerne udovice; Ivan je bio prisutan Kristovu preobraženju na gori; Pacijent je stajao uz Ivana n dok je dvojicu velikaša, koji su se nakon obraćenja kajali zbog ostavljenoga bogatstva, čudesnim pretvaranjem lišća u zlato vraćao od vječne osude; Ivan je stajao uz Kristov križ; Pacijent uz istoga Ivana bačena u kipuće ulje. Krist je, pobijedivši smrt, učenicima saćem meda preporučio sjedinjenje pravoga Božanstva i svoga čovještva; Ivan je Pacijentu i njegovim suučenicima nakon oslobođenja iz progonstva pismom rasvijetlio nerazdvojivu bit Oca i Riječi.

7 Okrijepljen dakle tolikim čudom i očinskom opomenom, bl. Pacijent je preuzeo pastirsku službu te, obdaren mnogim zalozima svetaca i samim kodeksom evanđelja, zatraži i primi blagoslov; sa svojima se uputi na nepoznat put preko ilirskoga i jadranskoga mora, te napokon pod Kristovim vodstvom svlada mnogostruku težinu puta i uđe u galske krajeve. Čuda! Razumio je jezik barbara, koji prije nije poznavao, i odgovarao na nj te tražio što mu je bilo potrebno. Bilo je to znamenito čudo u prvotnoj Crkvi da su oni koje su apostoli obilježili krizmom ili zaredili za propovijedanje narodima odmah očito primali znanje jezikâ, kao što o Korneliju pripovijedaju Djela apostolska. Stoga je bl. Pacijent po sigurnom znaku stigao u grad Metz; kad je onamo stigao, crkveni se red zajedno s vjernim pukom raduje te, kako po odjeći tako i po objavi koja se već prije bila dogodila, dobiva pouzdanu potvrdu i utjehu o nasljedniku sv. Feliksa, koji je treći nakon bl. Klementa upravljao gradom.

8 Objava je pak, kako se prenosi od samoga bl. Pacijenta, bila ovakva: dok je blaženi evanđelist Ivan pod Domicijanovim progonstvom bio doveden u Rim i ondje zadržan, blaženi prvak apostola Petar ukazao mu se u viđenju i rekao: „Predragi brate, već je odavna Prva Belgijska Galija primila vjeru uz pomoć božanske milosti; a sada, budući da su oni koje sam ja onamo poslao redom platili dug smrti, još mlada vjera toga puka treba vjernoga učitelja. Znaj stoga, predragi, da kao što je naš Gospodin nekoć tvojoj svetosti povjerio svoju roditeljicu, tako sada tvojoj providnosti povjerava metzku Crkvu. Između svojih slušatelja uputi dakle onamo Pacijenta imenom, kojemu naloži da pase Gospodnji ovčinjak.”

a Čini se da nedostaje „opisat ćemo” ili nešto slično.
b Na kojem je mjestu raspet i na kojem je pokopan sv. Petar, reći ćemo 29. lipnja. Sv. Jeronim u knjizi De scriptoribus Ecclesiasticis, pogl. 1, kaže da je sv. Petar pokopan u Vatikanu pokraj Trijumfalne ceste.
c Neki smatraju da su Latinska vrata bila ista kao i Kapenska, od kojih su vodile Apijska i Latinska cesta. Bila su najbliža Kapenskim vratima prema istoku.
d O ovome ćemo opširnije govoriti 6. svibnja.
e I drugi, kao što ćemo reći pod tim danom, pišu da je sv. Ivan bio prognan na Patmos (koji je jedan od otoka Sporada) radi sječenja mramora.
f Nije Senat, nego je Stjepan, upravitelj Domitile, udovice Flavija Klementa, ubio Domicijana. Možda ovo mjesto treba čitati ovako: „Ubrzo Domicijan biva pogubljen, a Senat ukida njegove edikte.” Svakako se njegovoj smrti, kako piše Svetonije pred kraj 8. knjige, Senat toliko obradovao da se kurija, natječući se tko će je prije ispuniti, nije suzdržala da mrtvaca ne izgrdi najpogrdnijim i najgorčim povicima; zapovjedio je čak da se donesu ljestve te da se njegovi štitovi i kipovi pred svima skinu i ondje razbiju o tlo, a naposljetku je odlučio da se posvuda izbrišu natpisi i zatre svaka uspomena na njega. A Kokcej Nerva, Domicijanov nasljednik, htio je da se oslobode svi koji su bili optuženi za bezbožnost prema bogovima te je prognanike vratio u domovinu, kaže Dion. Štoviše, ediktom je zabranio da se itko ubuduće smije optužiti bilo za bezbožnost bilo za židovsku sljedbu. Nema sumnje da se to odnosi na kršćane.
g O njemu ćemo govoriti 26. siječnja.
h Štuje se 27. lipnja. i O sv. Benignu govorit ćemo 1. studenoga, a o sv. Tirzu i Andohiju, koji se ovdje naziva Andeol, 24. rujna. k U 1. svesku djela Scriptores Francici koje je izdao Duchesne nalaze se neke podjele Galije, u kojima se na prvome mjestu navodi Belgika; Cezar hvali Belgijance kao najhrabrije među Galima. No ipak bih radije vjerovao da se Belgijska naziva Prvom Galijom zato što je pretorijanski prefekt Galija imao sjedište u Trieru, kako poučava naš Brower u djelu Annales Trevirenses, knj. 4, ali to je bilo nakon Dioklecijanova vremena. Možda ovaj pisac želi reći samo to da je Metz grad Prve Belgike. l Baronije pod godinom 31., br. 30, kaže da je posve izmišljeno i nedavno smišljeno to da je to bila Ivanova svadba, jer kod drevnih otaca o tome nema nikakva spomena, a pod br. 31 kaže da je to mišljenje smiješno te da se radije treba složiti s Niceforom koji tvrdi da je to bila svadba Šimuna Kananajca. Ali Rupert iz Deutza pred kraj tumačenja 2. poglavlja Ivanova evanđelja piše ovako: „Smatramo da je ovaj Ivan evanđelist, ostavivši svadbu (mišljenje je naime gotovo sviju da je to bila njegova svadba), počeo slijediti samoga Gospodina.” Časni Beda u 7. svesku, ili, kako drugi žele, Alkuin, u homiliji na blagdan sv. Ivana kaže: „Prenose povijesti da ga je pozvao sa svadbe kad se htio oženiti.” Isto ima sv. Toma, 2-2, q. 186, art. 4, ad 1. Čita se i u predgovoru Evanđelju po Ivanu u djelu Glossa ordinaria, za koji predgovor ondje Liran prenosi da je djelo sv. Jeronima, a općenito se tako i pretpostavlja. U istoj Glosi nalazi se i prolog istomu Ivanovu evanđelju, koji se pripisuje sv. Augustinu, u kojemu se čita ovo: „Taj je doista Ivan kojega je Gospodin pozvao iz valovite oluje ženidbe.” Baronije to tumači tako kao da Ivan nije otpustio ženu koju je već uzeo, nego da je nikada nije ni uzeo. Sam je sv. Ivan presvetoj djevici Gertrudi objavio ovo, kako je ona sama prenijela u 4. knjizi djela Insinuationes divinæ pietatis, pogl. 4: „Ja sam kroz cijelo vrijeme svoga života češće razmišljao s koliko je slatkim prijateljstvom prisnosti moj najljubljeniji Učitelj i moj Gospodin pogledao na me, štoviše nagradio onu uzdržljivost kojom sam, ostavivši zaručnicu, pošao za njim sa svadbe, te sam poslije uvijek u svim svojim riječima i djelima ulagao ovu brigu da se pomno čuvam kako ne bih ni sebi ni drugima na bilo koji način dao povoda da se ona mome Učitelju mila krepost, naime čistoća, na bilo koji način okalja.” Napokon (da ispustim nebrojene druge), naš Jakob Tirin pred kraj djela Chronicon sacrum kaže da se nitko od starih ne protivi ovome mišljenju. m Ovo se navodi u životopisu sv. Ivana koji se pripisuje Miletu ili Melitonu, biskupu laodicejskom, a odobrava ga Jan Hessels; nedostaje u onom apokrifnom spisu koji je proširen pod Prohorovim imenom. n Atika i Eugenija, o kojima opširno govori isti Meliton.

✠

8. siječnja Kalendar godine