Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 8. siječnja

O sv. Severinu prezbiteru, apostolu Norika

DE S. SEVERINO PRESBYTERO NORICORUM APOSTOLO

Sadržaj (10)
  1. Po piscu Eugipiju prezbiteru.
  2. Poslanica pisca đakonu Paskaziju.
  3. POSLANICA ĐAKONA PASKAZIJA prezbiteru Eugipiju.
  4. Izvodi razna druga čudesa.
  5. POGLAVLJE VI. Pomaže zarobljenicima, siromasima i ožalošćenima.
  6. Različito proriče po Božjem duhu.
  7. Mnogima je zaštita protiv neprijatelja; barbarima časni.
  8. Liječi bolesti: proriče pogibelji i odgoni ih.
  9. U Italiju se prenosi tijelo sv. Severina.
  10. O prijenosu sv. Severina.

POGLAVLJE VI. Pomaže zarobljenicima, siromasima i ožalošćenima.

Takvim dakle darovima bogat po Kristovoj milosti, bl. Severin je urođenom pobožnošću preuzeo toliku brigu i za zarobljenike i za siromahe da su njegovom marljivošću bili hranjeni gotovo svi siromasi po svim gradićima ili utvrdama; njima je posluživao s tako radosnom brižnošću da je vjerovao da se tek tada siti ili da obiluje svim dobrima kada je vidio da se podupiru tijela potrebitih. I premda sam nije bio nimalo slomljen neprekidnim tjednim postovima, ipak je vjerovao da je pogođen glađu nesretnika. Promatrajući tako pobožno njegovo dijeljenje siromasima, mnogi su, premda su zbog okrutne barbarske vlasti trpjeli oskudice gladi, ipak najpobožnije davali siromasima desetine svojih usjeva. Tu su zapovijed, premda je svima najpoznatija iz zakona, vršili s radosnom pobožnošću kao da je slušaju iz usta nazočnoga anđela. I hladnoću je Božji muž osjećao samo u golotinji siromaha; jer je osobito primio od Boga da u najhladnijemu kraju, obuzdavan divnom uzdržljivošću, ostane snažan i čio. A za davanje desetina, kako rekosmo, kojima su se hranili siromasi, poticao je poslanim pismima i prezbitere Norika. Kad su mu po tom običaju poslali neku količinu odjeće za dijeljenje, upitao je one koji su došli šalje li se sličan prilog i iz grada Tiburnije. Kad su odgovorili da će i odatle odmah stići, Božji je muž označio da oni nipošto neće doći, nego je prorekao da će njihov odgođeni dar biti ponuđen barbarima. Tako su nedugo zatim građani Tiburnije, boreći se u neizvjesnu boju s Gotima koji su ih opsjedali, jedva sklopivši mirovni ugovor, među ostalim ponudili neprijateljima, kao što je bio prorekao, i prilog već skupljen na jedno mjesto koji su bili odgodili poslati sluzi Božjemu.

a Velser tumači Sredozemni Norik kad god nije dodano Priobalni.
b Rukopis iz Belforta: narode.
c Surije: Tigurina; Lazius: Tiberina i Tiberia. Neki tumače Regensburg ili Reginoburgum, nimalo vjerojatno, jer je u Eugipijevo doba Tiburnija bila glavni grad Norika, a Reginoburgum grad druge Recije. Aventin gradić čini sv. Vidom u Koruškoj i kaže da ondje postoje tragovi Tiburnije. Kod Ptolemeja je grad Norika τεουπια. Možda je bilo napisano τεουπια umjesto Teburnia ili Tiburnia. Cluverius smatra da je to gradić Villach uz Dravu. Velser smatra sumnjivom riječ Tiburnia; ona je postojala u rukopisu iz Belforta i zadržava je Brunner. Teurniju među gradovima Norika nabraja i Plinije u 3. knj., pogl. 24.
d Drugi pišu Laureacum. Kaže se da je sada neznatno selo podno zidina gradića Ennsa, još uvijek sa starim imenom Lorch. Lauriacum spominje Antonin u Itinerariumu i Notitia Imperii, koja ondje smješta prefekta druge legije, a zatim spominje i prefekta laurijačke flote. Velser u 3., Boicar. smatra da je to djelo Marka Aurelija ili radije Aurelijana.
e O njemu smo govorili vn siječnja uz život sv. Valentina; ispravnije Batava u Notitia Imperii pod zapovjednikom Recije: tribun nove kohorte Batavaca, u Batavi.
f Njihove su prilike tada bile snažne u Velikoj Germaniji, odakle su prodrli i u Reciju, štoviše i u Belgiju, gdje su uz znamenitu cijenu ubrzo bili pokoreni od Klodovika, kralja Franaka, kod gradića Tolbiaca godine Kristove 496.
g Kod Radera: Gibaldus.
h Odavde možeš zaključiti o Aventinovoj lošoj vjeri, koji piše da se Gibuld samo pretvarao da dolazi radi pohoda Severinu. i Rukopis iz Belforta: Lucellus. Lazius ga čini batavskim biskupom, zatim favijanskim, bez izvora. Aventin sv. Lucilija naziva biskupom.

26 Građani također iz gradića Lauriaca, opomenuti nekoć čestom opomenom sv. Severina, bili su odgodili prinijeti desetine usjeva siromasima. Dok su bili pritisnuti glađu, već kad je žetva žutjela u zrelosti, pokazivala se bliska pomoć. Ali kad se pojavila zaraza nenadane hrđe koja je imala naškoditi usjevima, ubrzo su se ničice okupili k njemu priznajući kazne svoje tvrdokornosti. A vojnik Kristov okrepljivao je umorne duhovnim riječima govoreći: „Da ste prinosili desetine siromasima, ne biste se samo radovali vječnoj plaći, nego biste mogli i obilovati sadašnjim dobrima. Ali jer krivnju ispravljate vlastitim priznanjem, obećavam od Gospodnje dobrote da sadašnja hrđa neće u potpunosti tako snažno naškoditi; samo neka vaša vjera odsada ne pokoleba.” Doista je to obećanje učinilo građane spremnijima da od onoga dana plaćaju desetine. Tada je, kako je običavao, potaknuo da se proglasi post: pošto je on bio izvršen, blaga je kiša otklonila nevolje beznadne žetve.

27 Passau se naziva gradić smješten između dviju rijeka, naime Inna i Dunava, gdje je bl. Severin prema svom običaju bio utemeljio ćeliju za nekolicinu, jer je onamo češće dolazio na molbu građana, osobito zbog neprestanih provala Alamana, čiji ga je kralj Gibuld ljubio s najvećim poštovanjem. On je također jednom prilikom željno pohitao vidjeti ga; svetac mu je izišao u susret, kako svojim dolaskom ne bi opteretio taj grad, te je s tolikom postojanošću oslovio kralja da je ovaj pred njim počeo silno drhtati; štoviše, poslije je svojim vojskama izjavio da ga nikada ni ratna opasnost ni kakav strah nisu potresli tolikim drhtanjem. A kad je Božjem sluzi dao mogućnost da izmoli što god želi, najpobožniji ga učitelj zamoli da, učinivši radije njemu uslugu, obuzda svoj narod od pustošenja rimskoga područja i rado oslobodi zarobljenike koje su njegovi držali. Tada je kralj odlučio da iz svojih nekoga pošalje da što brže izvrši to djelo; i odmah poslani đakon Amancije u stopu slijedi kralja te, stražareći pred njegovim vratima, mnogo dana nije mogao biti najavljen. Kad se on, ne obavivši stvar zbog koje je bio poslan, najtužniji vraćao, ukaza mu se netko noseći lik svetoga Severina, koji ga je, prestrašena prijetećim oslovljavanjem, zapovjedio da ga slijedi. I dok je prestrašen i žurno slijedio, stiže do kraljevih vrata, te odmah onaj vodič pred njim iščeznu iz očiju onoga koji se čudio. A kraljev glasnik upita đakona odakle je i čemu se nada. On, ukratko iznijevši stvar, pošto je predao kralju i primio pisma, vratio se. Pušten dakle, vrati natrag gotovo sedamdeset zarobljenika, donoseći povrh toga ugodno kraljevo obećanje kojim je jamčio da će, kada pomno obiđe pokrajinu, vratiti onoliko zarobljenika koliko ih u njoj nađe. Radi te stvari poslije poslan prezbiter sv. Lucil vratio je iz sužanjstva veliko mnoštvo nesretnika.

Različito proriče po Božjem duhu.

U ono vrijeme dok je opstojalo Rimsko Carstvo, vojnici mnogih gradova uzdržavali su se javnim plaćama radi čuvanja granice. Prestankom toga običaja ukinute su ujedno i vojne čete; dok je batavska granica nekako po broju još opstajala, odatle su neki krenuli u Italiju a da donesu posljednju plaću suborcima, za koje nitko nije znao da su na putu poginuli od barbara. Jednoga je pak dana, dok je u svojoj ćeliji čitao sv. Severin, iznenada sklopio knjigu i počeo plakati s velikim uzdahom; zapovjedio je mladićima koji su stajali u blizini da hitro otrče k rijeci, za koju je tvrdio da je u taj sat poškropljena ljudskom krvlju, i odmah je bilo javljeno da je bujica rijeke izbacila na obalu tijela spomenutih vojnika.

29 b Neki prezbiter Paulin bio je došao k sv. Severinu dok se glas o njemu šire pronosio: on je, zadržavši se nekoliko dana u društvu blaženoga muža, kada se htio vratiti, čuo od njega: „Časni prezbitere, požuri, jer će uskoro tvoju ljubav, koja se, kako vjerujemo, opire željama naroda, uresiti biskupsko dostojanstvo.” Ubrzo, dok se vraćao u domovinu, ispunila se riječ onoga koji je proricao. Građani su naime Teurnije, koja je metropola Norika, prisilili spomenutoga muža da preuzme vrhovništvo svećeničke službe.

30 U bazilici izvan zidina batavskoga grada, smještenoj na mjestu imenomc Boiotro preko rijeke Inn, gdje je i sam bio sagradio ćeliju za nekoliko monaha, tražile su se relikvije mučenika. Kada su se dakle prezbiteri nametali da se pošalju po svetinje koje treba donijeti, blaženi je Severin iznosio ove opomene: „Premda propada sve što je sagrađeno ljudskim djelom, ipak ova zdanja treba prije drugih najbrže napustiti; i stoga za relikvije svetaca ne treba poduzimati nikakav trud, jer će im sama od sebe biti donesena blagoslovina sv. Ivana.” U međuvremenu su blaženoga muža ponizno zamolili građani spomenutoga grada da pođe kd vladaru Rugijaca Favi i zatraži za njih dopuštenje za trgovanje. Njima je on rekao: „Približilo se vrijeme ovoga grada da ostane pust, kao što su ostala i druga prijašnja kaštela lišena stanovnika. Čemu je dakle potrebno nabavljati robu za mjesta gdje se više neće moći pojaviti trgovac?” Kada su oni odgovorili da ne smiju biti prezreni, nego poduprti uobičajenim vodstvom, neki prezbiter, ispunjen đavolskim duhom, dodade: „Idi, molim te, sveče, idi brzo, da se tvojim odlaskom barem malo odmorimo od postova i bdjenja.” Nakon te riječi Božjega suca pritiskale su velike suze, jer je svećenik pred svima koji su slušali provalio u smiješnu ispraznost. Otvorena je naime lakrdija svjedočanstvo skrivenih prijestupa. Sveti je muž stoga, upitan od braće zašto tako plače, rekao: „Vidim da će se ovome mjestu u našoj odsutnosti smjesta dogoditi najteža nevolja; i Kristova će svetišta (što sam prisiljen izreći ne bez jecaja) prelijevati ljudskom krvlju, u tolikoj mjeri da će se morati oskvrnuti čak i ovo mjesto, jer su govorili u krstionici.” Spustio se dakle lađama niz Dunav u svoj stari i od svih veći samostan, pokraj zidina grada Favianisa, koji je bio udaljene stotinu i više milja. Odmah dakle po njegovu odlaskuf Hunimund, praćen nekolicinom barbara, provalio je u grad Batava, kao što je svetac bio prorekao; i dok je gotovo sve stanovništvo bilo zadržano u žetvi, pogubio je četrdeset muškaraca iz grada koji su bili ostali na straži.g Pogubili su barbarski progonitelji i onoga prezbitera koji je tako svetogrdno govorio protiv Kristova sluge u krstionici, kada je pobjegao na to isto mjesto. Uzalud je naime neprijatelj istine, uvrijedivši Boga, pristupio onamo gdje je tako bestidno sagriješio.

31 Stoga, dok je najsvetiji Severin u samostanu u Favianisu čitao Evanđelje, ustavši po završetku molitve, zapovijeda da mu se odmah pripravi čamac, te na čuđenje onih koji su bili nazočni kaže: „Neka je blagoslovljeno ime Gospodnje; trebamo poći u susret relikvijama blaženih mučenika.” Bez odgađanja prelaze Dunav, nalaze čovjeka kako sjedi na drugoj obali rijeke i s mnogo ih molbi moli da bude doveden k Božjemu sluzi, k kojemu je, dok se širio glas o njemu, odavno želio doći. Odmah je dakle pokazao Kristova slugu i ponizno prinio relikvije sv. Ivana Krstitelja, koje je dugo vremena čuvao kod sebe. Primivši ih Božji sluga s dužnim štovanjem, posvetio je baziliku sv. Ivana svećeničkom službom, kao što je bio prorekao, udijeljenom dragovoljnom blagoslovinom.

32 Osim toga, stanovnicima grada koji se zvaoh Juvavum, i udaljenoga sedamdeset i više milja od Batave, opomenut uobičajenim otkrovenjem Božjega duha, poslao je čovjeka imenom Moderat, crkvenoga pjevača, naređujući da svi bez oklijevanja napuste boravak u onome mjestu, jer će inače uskoro propasti ako prezru zapovijedi. Dok su jedni dakle sumnjali o tako velikom predskazanju, a drugi nimalo nisu vjerovali, poslao je ponovno k nekom Kvintaziju, kojemu plačući reče: „Pođi brže i navijesti im da će, ako ostanu ove noći, bez odgađanja biti zarobljeni.” Zapovijeda također da se hitnije opomene svetoga l Maksima, prezbitera duhovnoga života, da barem on, ostavivši one koji preziru, požuri da bude izbavljen nebeskim milosrđem; za njega je Božji sluga govorio da u sebi osjeća veliku tugu, da ne bi možda odgađajući spasonosnu zapovijed pao pod propast koja prijeti. Spomenuti je glasnik dakle otišao i ispunio zapovijedi, a dok su ostali kolebali u nevjerici, glasnik Božjega sluge nipošto nije pristao na prezbiterovo zadržavanje i želju da mu pruži gostoprimstvo. Te su noći m Heruli neočekivano smjesta provalili i, pustošeći grad, odveli mnoge u sužanjstvo, a spomenutoga su prezbitera objesili na vješala n. Čuvši to, Božji se sluga teško ražalostio što se nisu pobrinuli za ono na što su bili unaprijed opomenuti.

33 Zatim je neki čovjek iz Norika, imenom o Maksimin, običavao često dolaziti k Božjemu sluzi. I dok je zbog prisnosti koju je zaslužio boravio nekoliko dana u samostanu svetoga muža, bivao je poučen njegovim proročanstvima da će njegova domovina iznenada pretrpjeti tešku propast. Primivši pismo upućeno biskupu sv. Paulinu, žurno se vratio. Spomenuti je biskup dakle, potresen sadržajem pisma, svim župama i kaštelima vlastitim dopisima snažno opomenuo da trodnevnim postom, koji su označila pisma Božjega sluge, dočekaju propast nadolazeće nevolje. Dok su oni ispunjavali zapovijedi, po završetku posta, gle, silno mnoštvo Alemana divljački je opustošilo sve okolo. Ali kašteli nisu osjetili nikakvu opasnost, njih koje je oklop vjernoga posta i hvalevrijedna poniznost srca pouzdano naoružala protiv žestine neprijatelja. a Sv. Augustin, knj. 18, De civitate Dei, pogl. 18, da je naime pretvoren u konja nosio žito među ostalim teglećim životinjama, što se naziva retica, jer se prenosi u mrežama; Vives: Retia i reticulum vrsta je vrećice u kojoj su putnici običavali nositi kruh, meso i voće. Ali Velser čita: quae dicitur Raetica, jer se prenosi u Reciju; i misli da je ujedno bila donesena plaća. I doista Augustin ondje govori o Italiji.

Od toga Paulina svoj popis biskupa započinju stanovnici Regensburga. Prvim koji je to napisao smatra se Konrad iz Megenberga. To pobija Velser, uz suglasnost našega Radera. Očito je iz onoga što je rečeno uz pogl. 6.c Lazius: Boiotro. Čini se da je to ono mjesto koje Ptolemej u 8. tablici Europe, pogl. 14, naziva Boiodurum i pripisuje ga Vindeliciji, budući da između Batave i Boiodura teče rijeka Inn, granica Norika i Vindelicije. Antonin i Notit. Imp. Boiodorum, Tabula Peutingeriana Bolodorum. Danas se zove Innstadt, kao da kažeš grad na Innu. Ondje je rječica Boiter ili Boitra, koja čuva staro ime; ondje se pohodi crkva posvećena sv. Severinu, koja čuva spomen ćelije koja se ovdje spominje.d Čini se da treba čitati Favam.e Između Passaua i Beča računa se otprilike 40 njemačkih milja.f Kod Jordanesa Hunimundus, kod Belforta Humibundus. Bio je kralj Sveva.g Aventin ga čini biskupom i njegovu dosjetku koja je prije bila upućena svecu ovako tumači, ili radije iskrivljuje: „Idi slobodno kamo god hoćeš na svijetu, jer ako ovdje dulje ostaneš, svi moramo poginuti od gladi, kako prijetiš.”h Aventin, Hund i drugi čitaju Juvavia, što je sada Salzburg; rukopis Belforta: Lubianum. Rader: Topia. i Rukopis Belforta: dvadeset. k Belfort: Quintarium.

34 Belfort: Maximianum. Lazius i Aventin, bez isprava i svjedoka, čine ga biskupom. Rader u 1. svesku djela Bavaria sancta naziva ga svecem i mučenikom. m Lazius ovu provalu pripisuje Alemanima; Aventin Herulima, Alemanima i drugim germanskim narodima. Spominje Pavao Đakon, knj. 1, pogl. 20, Rodulfa, kralja Herula, a u pogl. 9 među narodima nabraja Herule, Odoakrove pretke. Brunner ovo pustošenje Juvavije pripisuje Odoakru. n Aventin dodaje: Više od pedeset i pet suplemenika s njime sasjekli su i strmoglavili u pećine pustoši kamo su bili pobjegli, kao što se još pokazuje. Prenose da su pokopani u crkvi sv. Amanda, koja je sada sv. Margarete. O njima govori i Bruschius u djelu Patavia, te kaže da se one pećine još uvijek pokazuju u Salzburgu kod sv. Petra. Slaže se Brunner, kako smo gore rekli. o Isti se niže naziva Maksim.

Pomaže onima u pogibelji, bolesnima i potrebnima.

Nakon toga neki gubavac iz milanskoga područja došao je k sv. Severinu, potaknut glasom o njemu; ovoga, koji je ponizno molio lijekove ozdravljenja, preporučio je svojim monasima uz određeni post, te je on odmah Božjom milošću bio očišćen. A kada su ga po povratku zdravlja nagovarali da se vrati u svoj zavičaj, bacio se pred noge svetoga muža moleći da ne bude prisiljen dalje se vraćati svojima, želeći naime da izbjegne i gubu grijeha kao i tjelesnu, te da život u istom mjestu završi pohvalnim svršetkom. Njegovu pobožnu namjeru Božji je muž silno cijenio, pa je očinskom odredbom zapovjedio nekolicini monaha da uz česte postove s njime ostanu u neprestanoj molitvi, kako bi mu Gospodin podario ono što je prikladno. Tako dobro opskrbljen tolikim lijekovima, unutar dva mjeseca bio je oslobođen okova smrtnoga života.

35 U isto vrijeme stanovnici grada Quintanisa, umorni od veoma čestih upada Alemana, napuštajući svoja ognjišta preseliše se u grad Batavu. Ali tim istim barbarima nije ostalo skriveno utočište spomenutih: zbog toga su se još više raspalili, vjerujući da će jednim udarcem oplijeniti pučanstvo dvaju gradova. Ali blaženi Severin, još snažnije prianjajući uz molitvu, na mnoge je načine hrabrio Rimljane spasonosnim primjerima, proričući da će neprijatelji doduše biti svladani pomoći prisutnoga Boga, ali da će nakon pobjede propasti oni koji prezru njegove opomene. Stoga svi Rimljani, ojačani proroštvom svetoga muža, u nadi u obećanu pobjedu svrstaše bojni red protiv Alemana, utvrđeni ne toliko tjelesnim oružjem koliko molitvama svetoga muža. Kada su u tom sukobu Alemani bili pobijeđeni i nagnani u bijeg, Božji muž ovako oslovljava pobjednike: „Sinovi, nemojte pripisivati svojim snagama pobjedničku palmu sadašnje borbe, znajući da ste sada oslobođeni Božjom zaštitom zato da nakon kratkoga vremena, kao uz dopušteno primirje, odavde odete. Siđite dakle okupljeni sa mnom u grad Lauriacum.” To je pun pobožnosti opomenuo Božji čovjek. A kada su Batavljani oklijevali napustiti rodno tlo, ovako je dodao: „Premda i onaj grad kamo idemo, kad navale barbari, treba što prije napustiti, ipak sada odavde pođimo zajedno.” Takve opomene slijedili su mnogi, a neki su se pokazali nepokornima, i onima koji su prezirali nije izostao neprijateljski mač. Svi koji su naime ondje ostali protiv zabrane Božjega čovjeka, kada su u istom tjednu provalili Tirinžani, jedni su bili sasječeni, a drugi odvedeni u sužanjstvo, te su platili kaznu svoga prezira.

36 Stoga je nakon razorenja gradova u gornjem dijelu Dunava sav narod koji je selio u grad Lauriacum, a koji je bio poslušao opomene sv. Severina, pripravljala neprestanim poticajima da se ne pouzdaje u svoju snagu, nego da se, ustrajavajući u molitvama, postovima i milostinji, radije naoruža duhovnim oružjem. Osim toga, Božji muž jednoga dana odredi da se svi siromasi okupe u jednoj bazilici, kako bi im podijelio ulje prema tome kako je nalagala potreba; tu je vrstu robe u onim krajevima, veoma rijetku, donosio samo dolazak trgovaca. Stoga se, kao radi primanja blagoslova, sleglo veće mnoštvo potrebnih, jer je dragocjena hrana te tekućine ondje povećala mnoštvo i broj onih koji su tražili. Tada blaženi muž, dovršivši molitvu i načinivši znak križa, izgovarajući svima naočigled sebi uobičajenu riječ Svetoga pisma, reče: „Neka je blagoslovljeno ime Gospodnje.” Tada je vlastitom rukom počeo puniti uljem posude koje su nosili poslužitelji, te je vjerni sluga nasljedovao svoga Gospodina, koji nije došao da mu služe, nego da služi, i slijedeći stope

Spasitelja, radovao se što se umnaža tvar koju je desnica izlijevala dok ljevica nije znala. Kada su tako bile napunjene posude siromaha, ništa se nije smanjivalo u rukama poslužitelja. Dok su se pak okupljeni u tišini divili tolikom Božjem dobročinstvu, jedan od njih, kojemu je ime bilob Biennius, prestrašen velikim strahom uzviknu govoreći: „Gospodaru moj, raste ovaj kotao ulja i prelijeva se poput izvora.” Tako je ona najmilija tekućina, kada je moć bila razotkrivena, bila uklonjena. Njemu je Kristov sluga odmah uzviknuvši rekao: „Što si učinio, brate? Zapriječio si koristi mnogih: neka ti oprosti Gospodin Isus Krist.” Tako je nekoć žena udovica, pritisnuta dugovima, po nalogu proroka Elizeja napunila veoma mnogo posuda iz kapi ulja koju je imala. Kada je to učinila i još tražila posude od sinova, čim je čula da je ponestalo broja posuda, odmah je stalo ulje.

37 U isto vrijeme Maksim iz Norika, kojega smo gore spomenuli, raspaljen žarom vjere, usred zime, kada se putovi toga kraja zatvaraju ukočenim ledom, nastojao je doći k blaženom Severinu drskom smjelošću, ili radije, kao što se poslije pokazalo, neustrašivom pobožnošću; povevši mnoge pratitelje koji su na leđima nosili odjeću korisnu zarobljenicima i siromasima, a koju je prikupio pobožni doprinos Norijaca; tako putujućic stigoše do najviših alpskih vrhunaca, gdje je kroz cijelu noć nanijelo toliko snijega da ih je, zaklonjene zaštitom velikoga stabla, zatvorilo kao da su uronjeni u golemu jamu. I kada su posve očajavali nad svojim životom, vođa pratitelja vidi u snu kako pokraj njega stoji Božji muž u svome liku i govori mu: „Nemojte se bojati, idite kamo ste krenuli.” Odmah ohrabreni tim otkrovenjem, kada su počeli kretati naprijed više vjerom nego koracima, iznenada se po Božjoj volji sa strane pojavio medvjed golema oblika da im pokaže put, onaj koji se zimi običava sklanjati u špilje, i ubrzo otvara željeni put te je kroz gotovo dvjesto milja, ne skrećući ni ulijevo ni udesno, pokazivao poželjan put. Tolikim ih je naime razmakom prethodio kolikim jed upravljajući tragom pripravljala stazu. Tako idući naprijed kroz pustoš pustinje, zvijer nije napustila ljude koji su nosili utjehu potrebnima, nego ih je ljudskošću kojom je mogla dovela sve do ljudskih nastamba, i ubrzo skrenula na jednu stranu pošto je ispunila zadaću; pokazujući tolikom službom vođenja što ljudi moraju pružati ljudima i koliko ljubavi iskazati, kada je onima koji su očajavali divlja zvijer pokazala put. Kada su dakle Božjemu sluzi javili tko je stigao, reče: „Neka je blagoslovljeno ime Gospodnje. Neka uđu oni kojima je put kojim bi došli otvorio medvjed.” Čuvši to, oni se ispuniše čuđenjem; jer su se divili što Božji muž iznosi ono što se dogodilo u njegovoj odsutnosti.

a Velser radije uzima Turcilinge, koji su nedaleko odatle živjeli, Odoakrove pretke.
b Rukopis Belforta: najmudriji.
c Odavde je doista očito da Paulin, biskup ovoga Maksima ili Maksimina, kako se kaže u br. 33, nije bio iz Regensburga, niti je Teurnija Regensburg.
d Belfort: svježim.

Mnogima je zaštita protiv neprijatelja; barbarima časni.

Građani također grada Lauriacuma i bjegunci iz gornjih kaštela, poslavši izvidnike na sumnjiva mjesta, čuvali su se od neprijatelja koliko su mogli ljudskom brigom. Njih je Božji sluga, opomenut božanskim nadahnućem, proročkim umom uputio da svu dostatnost svoje oskudice zatvore unutar zidina, kako bi divlji upad neprijatelja, ne nalazeći ništa čovječno, smjesta prisiljen glađu napustio strašne pothvate okrutnosti. To je posvjedočio kroz a tri dana, a kada je već padala večer, poslao je monaha imenom Valentin k sv. Konstanciju, biskupu istoga mjesta, i ostalima koji su ondje boravili: „Ove noći”, reče, „rasporedite straže po zidovima po običaju i strože bdijte, čuvajući se zasjede neprijatelja koji dolazi.” Ali oni su tvrdili da po izvidnicima uopće ne opažaju ništa nepovoljno. Ali Kristov glasnik, ne prestajući opominjati, glasno je vikao onima koji su sumnjali, tvrdeći da će iste noći biti zarobljeni ako vjerno ne poslušaju zapovijedi, ponavljajući češće: „Kamenujte me”, reče, „ako budem slagao.” Tako su napokon jednom bili prisiljeni bdjeti na zidovima, i pošto su na početku noći dovršili psalmodiju uobičajenoga posla, dok su počeli bdjeti u veoma brojnu skupu, plast sijena položen u blizini, zapaljen od baklje nosača koji to nije htio, dao je gradu svjetlo, a ne požar. Tim povodom, dok su svi glasno vikali, neprijatelji koji su se zadržavali u skrovištu šuma, prestrašeni iznenadnim sjajem i vikom, misleći da su unaprijed otkriveni, umirili su se, a kada je svanulo, okruživši grad i trčeći posvuda, budući da nisu našli nikakve hrane, opljačkali su stado životinja nekoga čovjeka koji je, nepokoran dok je Božji sluga proricao, prezreo zaštititi svoje, i povukli se. Dok su pak oni odlazili, građani su izišli na vrata i nedaleko od zidina nalaze položene ljestve koje su barbari, pripravljene za razorenje grada, uznemireni vikom stražara u noći bacili. Zbog toga su spomenuti građani ponizno molili oproštenje od Kristova sluge, priznajući da su im srca tvrđa od kamenja, jer su u samim događajima spoznali da je u svetom mužu snažno djelovala proročka milost; i u jednom bi naletu sav neposlušni puk bio odveden u sužanjstvo da ga nije slobodnim sačuvala uobičajena molitva Božjega muža, kao što svjedoči apostol Jakov: „Mnogo”, kaže, „vrijedi ustrajna molitva pravednika.”

39 Feletej, kralj Rugijaca, koji se zvao i Fava, čuvši da su se ostaci svih gradova koji su izmakli barbarskim mačevima po Božjem sluzi sklonili u Lauriacum, dolazio je uzevši vojsku, namjeravajući iznenada odvesti one koji su se sklonili i smjestiti ih u gradove koji su mu plaćali danak i bili susjedni (među kojima je jedan biob Favianis), a koje je od Rugijaca dijelio samo Dunav. Zbog toga su se svi teško uznemirili i ponizno pristupili sv. Severinu da, izišavši u susret kralju, ublaži njegovu dušu. Njemu je žureći cijelu noć izišao u susret u zoru na dvadesetoj milji od grada. Kralj je dakle, smjesta prestrašen njegovim dolaskom, svjedočio da je veoma opterećen njegovim umorom i raspituje se o razlogu iznenadna dolaska. Njemu Božji sluga reče: „Mir tebi, najbolji kralju; dolazim kao Kristov poslanik da zamolim oprost za podanike. Prisjeti se milosti, sjeti se božanskih dobročinstava kojima je tvoj otac često osjetio da mu je pružena pomoć. Jer za sve vrijeme svoga kraljevanja nije se usuđivao učiniti ništa bez moga savjeta. On, ne opirući se spasonosnim opomenama, po čestim je uspjesima spoznao koliko vrijedi duša poslušnoga i koliko pobjednicima koristi da se ne uzohole u svojim pobjedama.” A kralj reče: „Ovaj narod, za koji dolaziš kao dobrostiv zagovornik, neću dopustiti da bude opustošen okrutnom pljačkom Alemana ilic opakih Tirinžana, ni sasječen mačem, ni sveden u ropstvo, budući da imamo gradove i kaštela u kojima trebaju biti raspoređeni.” Njemu Kristov sluga postojano ovako odgovori: „Zar su ti ljudi od veoma česta pustošenja pljačkaša izbavljeni tvojim lukom i mačem, a ne radije Božjim darom sačuvani kako bi ti neko vrijeme mogli služiti? Sada dakle, najbolji kralju, nemoj odbaciti moj savjet, povjeri ove podanike mojoj vjeri, da ne bi navalom tolike vojske bili radije opustošeni nego preseljeni. Uzdam se naime u svoga Gospodina da će onaj koji je mene učinio dionikom njihovih nevolja učiniti da se u njihovu vođenju ispune obećanja.” Čuvši to, kralj, ublažen umjerenim razlozima, vratio se sa svojom vojskom. Rimljani dakle koje je sv. Severin prihvatio u svoju zaštitu, odlazeći iz Lauriacuma u mirnim nagodbama, živjeli su u dobrohotnu savezu s Rugijcima. A on sam, boraveći u Favianisu u svome starom samostanu, nije prestajao ni opominjati narode ni proricati budućnost, tvrdeći da će svi preseliti u pokrajinu rimskoga tla bez ikakve štete za svoju slobodu.

40 U isto vrijeme kralj Odoakar, šaljući sv. Severinu prisno pismo, ponizno mu je davao izbor, ako bi smatrao da se čemu ima nadati, sjećajući se onoga predskazanja kojim mu je bio navijestio da će nekoć kraljevati. Potaknut dakle tolikim obraćanjima, svetac moli da se oslobodi neki prognanik Ambrozije. Njegove je zapovijedi Odoakar radosno poslušao. Jednoga je pak vremena, dok su spomenutoga kralja mnogi plemići pred svetim mužem hvalili ljudskim laskanjem, kako to biva, upitao kojega su to kralja uzdigli tolikim hvalospjevima. Kada su odgovorili kralja Odoakra, reče: „Odoakar će kraljevati punih trinaest do četrnaest godina, naime punih”; označavajući kraj njegova kraljevanja;d i nakon tih riječi dodade da će oni brže potvrditi ono što je on prorekao.

a Rukopis Belforta: četiri dana.
b Ipak odavde ne slijedi ono što je napisao Lazius, da je ondje bilo kraljevsko sjedište Rugijaca, koji su još stanovali s one strane Dunava, nego su ili držali neke gradove u Noriku kao podložnike danaku, ili su ih po ugovoru uz plaćanje štitili protiv drugih barbara.
c Velser radije uzima Turcilinga.
d Ovdje Velser naslućuje da nešto nedostaje.

Liječi bolesti: proriče pogibelji i odgoni ih.

Na ponizan poziv građana Komagena, kod kojih se nekoć najprije proslavio blaženi Severin, došao je. Doznavši za njegovu prisutnost, jedan od velikaša kralja Feleteja bacio je pred njegove noge, prešavši Dunav, svoga mladoga sina mučena dugotrajnom bolešću, kojemu je već priređivao sprovod, i plačući reče: „Vjerujem, Božji čovječe, da ti po Božjoj moći možeš mome sinu isprositi brzo zdravlje.” Tada, pošto je bila izmoljena molitva, onaj koji je bio donesen polumrtav odmah je ustao na čuđenje oca, i smjesta se vraća u savršenu zdravlju.

42 Neki čovjek bolestan od elefantijaze, imenom a Telo, došao je iz dalekih krajeva privučen krepostima sv. Severina, moleći da bude očišćen njegovim molitvama. Primivši dakle po običaju nalog, naređeno mu je da bez prestanka sa suzama moli Boga, darovatelja svake milosti. Što više riječi? Po molitvama blaženoga muža isti gubavac, očišćen Božjom pomoću, dok mijenja narav na bolje, zaslužio je promijeniti i boju, naviještajući veličanstvena djela vječnoga Kralja nadaleko i naširoko i svojim glasom i glasovima mnogih.

43 b Bonos također, monah blaženoga Severina, rodom barbarin, koji je prianjao uz njegove odgovore, veoma pritisnut slabošću očiju, tražio je da mu se njegovom molitvom pruži lijek, teško podnoseći što osjeća dolaznu i izvanjsku zaštitu spasonosne milosti, a njemu se ni na koji način ne pruža nikakva pomoć lijekova. Njemu Božji sluga reče: „Ne koristi ti, sine, da tjelesnim očima imaš oštar pogled i da pretpostavljaš jasan vid izvanjskoga oka; radije moli da se ojača nutarnji pogled.” Poučen dakle takvim opomenama, potrudio se da više gleda srcem nego tijelom, te je zavrijedio da bez ikakva zamora bude na čudesan način usavršen u neprestanoj ustrajnosti molitve, i ustrajavajući gotovo četrdeset godina u samostanskim bdjenjima, prelazi k Gospodinu u istom žaru vjere kojim se obratio.

44 Na gore spomenutom mjestuc Boiotro, kada je ponizni učitelj ustanovio da neki tri monaha njegova samostana, okaljana ružnoćom oholosti, iako ukoravani svatko za svoje prijestupe, ustraju u pogibli, molio je da ih Gospodin, primajući ih u posinstvo sinova, udostoji ukoriti očinskim bičem. Prije dakle nego što je dovršio molitvu uz prolivene suze, u istom trenutku isti monasi, mučeni napadom demona, jadnim su glasovima priznavali svoju nepokornost, nadutost prsa i oholost srca. Neka nikomu ne bude daleko od pomisli da se to čini okrutnim ili štetnim, jer se takvi predaju Sotoni na propast tijela, kao što uči blaženi apostol, da bi duh bio spašen u dan našega Isusa Krista;d budući da je blaženi Ambrozije, milanski biskup, za Stilikonova slugu, uhvaćena kao sastavljača lažnih pisama, rekao da ga treba predati Sotoni kako se ubuduće ne bi usuđivao dopuštati takvo što; njega je u istom trenutku, dok je riječ još bila u svećenikovim ustima, nečisti duh zgrabio i počeo trgati.e Sulpicije Sever također prenosi po pripovijedanju Postumijana da je neki muž, čudesan po velikim krepostima i znamenjima, da bi iz svoga srca istjerao ispraznost hvalisavosti u koju je bio upao, molio da, dopustivši kroz pet mjeseci đavlovu vlast nad sobom, postane sličan onima koje je sam bio izliječio. Isti ubrzo zatim: „Tako, zgrabljen od demona, držan u okovima, pretrpio je sve što običavaju podnositi opsjednuti; napokon je u petom mjesecu bio izliječen, ne samo od demona, nego, što mu je bilo korisnije i poželjnije, od ispraznosti uzoholjenosti.” Spomenute je monahe dakle Božji muž, povjerivši ih braći, kroz četrdeset dana podvrgnuo teškim lijekovima uzdržljivosti. Pošto su oni prošli, izmolivši molitvu nad njima, istrgnuo ih je iz đavlove vlasti i udijelio im ne samo zdravlje tijela, nego i duha. Nakon toga djela svetomu je mužu poraslo strahopoštovanje poštovanja, a u ostalima je zavladala veća bojazan stege.

45 Monaha Marcijana, koji je poslije kao prezbiter prije nas upravljao samostanom, poslao je u Norik zajedno s bratom Renatom. I dok je tekao treći dan, reče braći: „Molite, najdraži, jer u ovaj sat Marcijana i Renata pritišće teška nevolja, od koje će ipak brže biti oslobođeni Kristovom pomoću.” Tada su monasi, odmah zabilježivši ono što je on rekao, kada su se oni nakon mnogo mjeseci vratili i naveli dan i sat pogibelji u kojoj su izmakli barbarima, potvrdili onako kako su bili zapisali.

46 Isto tako je preblaženi Severin monahu imenom Urs iznenada zapovjedio da četrdesetodnevnim strožim postom, uzdržavanjem od hrane i jadikovkama dočeka nadolazeću nevolju, govoreći: „Prijeti ti tjelesna pogibelj, koju ćeš uz Božju zaštitu okajati lijekovima malo kruha i vode.” Četrdesetoga se dana dakle na ruci onoga koji je postio pojavio smrtonosni prišt, koji je on odmah došavši k njemu ponizno pokazao. Njemu sveti Božji sluga reče: „Nemoj se bojati pogibelji koja ti je prorečena prije četrdeset dana”, i odmah, prešavši vlastitom rukom znakom križa, na čuđenje onih koji su bili nazočni smrtonosni je prišt iščeznuo. Neka bude dovoljno ispripovjediti ovo jedno o ozdravljenjima ukućana, da se izbjegne dosada opširnoga djela. Jer je češće unaprijed proričući bolesti svojih monaha, pošto mu ih je Krist objavljivao, liječio ih istim sredstvima kojima ih je i predviđao.

47 Ni od ćelije svojih učenika nije stanovao daleko taj duhovni učitelj, neprestano ustrajavajući u molitvama i uzdržljivosti, s kojima je ipak svečano obavljao jutarnje molitve i vlastitu psalmodiju na početku noći; a ostala vremena molitava ispunjavao je u malom oratoriju u kojem je boravio. U njima je često bio poučavan nebeskim proročanstvima, po Božjoj je milosti prorekao mnoga buduća zbivanja, a spoznajući i skrovitosti mnogih, iznosio ih je na vidjelo kada je bilo potrebno i svakomu je pružao lijekove kako je zahtijevala vrsta bolesti. Njegovo je jedino ležište bila kostrijet na podu oratorija, a u svako vrijeme služio se onim ogrtačem kojim se odijevao, čak i dok se odmarao. Nikada prije zalaska sunca nije prekinuo post, osim na određeni blagdan. U korizmenim pak vremenima, zadovoljan jednim obrokom u tjednu, sjajio je jednakom vedrinom lica. Oplakujući tuđe prijestupe kao svoje, ublažavao ih je pomagalima kojima je mogao.b Sur. Bonos. Pet. de Natal. Bonus.c Sur. Barotro. Belfort: Bolotto, pogrešno.d To prenosi Paulin u životopisu sv. Ambrozija, 7. prosinca.e U 1. dijalogu, pogl. 5, a prenosi se i u 4. knjizi djela De vitis PP; pogl. 3.

Proriče svoju smrt, poučava svoje i kraljeve opomenama, umire.

Zatim, nakon mnogih borbi i dugotrajnih napora, kada je blaženi Severin po Gospodnjoj objavi osjetio da će prijeći s ovoga svijeta, pozvao je spomenutoga kralja Rugijaca Favu zajedno s njegovom najokrutnijom ženom, imenom Gisa, da dođu k njemu. Njega je potaknuo spasonosnim nagovorima da tako postupa sa svojim podanicima da neprestano misli kako će za stanje svoga kraljevstva položiti račun Gospodinu, te ga je neustrašivo opomenuo i drugim riječima, a pruženom rukom pokazujući kraljeva prsa, kraljicu je korio ovim pitanjima: „Više li voliš ovu dušu, Giso, ili zlato i srebro?” A kada je ona rekla da muža pretpostavlja svim bogatstvima, Božji muž mudro reče: „Prestani dakle tlačiti nevine, da njihovo stradanje ne bi još više razorilo vašu vlast; jer ti često slamaš kraljevu blagost.” A ona reče: „Zašto nas tako dočekuješ, Božji slugo?” Njoj on reče: „Zaklinjem vas, ja ponizan, već na odlasku k Gospodinu, da se suzdržavajući od nepravednih djela, vladanje oplemenite pobožnim djelima. Dotle je vaše kraljevstvo po Gospodnjem djelovanju napredovalo, a od sada ćete sami vidjeti.” Tim opomenama kralj sa suprugom dovoljno poučeni, oprostivši se od njega, otišli su.

49 Tada svetac nije prestajao blagošću ljubavi govoriti svojima o blizini svoga odlaska, što doduše nije prestajao činiti ni prije. „Znajte”, reče, „braćo, kao što je poznato da su sinovi Izraelovi bili izbavljeni iz egipatske zemlje, tako sav narod ove zemlje mora biti oslobođen od nepravedne barbarske vlasti. Svi će naime, iselivši sa svojim dobrima iz ovih gradova, stići u rimsku pokrajinu bez ikakva zarobljavanja. Ali sjetite se zapovijedi patrijarha sv. Josipa, čijim vas svjedočanstvom ja, nedostojan i najniži, zaklinjem: „Pohođenjem će vas pohoditi Gospodin, i odnijet ćete odavde sa sobom moje kosti”, što neće koristiti meni, nego vama. Ova će se naime mjesta, sada napučena stanovnicima, pretvoriti u tako golemu pustoš da će neprijatelji, misleći da će naći obilje zlata, iskapati čak i grobove mrtvih.” Istinitost toga proročanstva potvrdio je ishod samih događaja. Otac najsvetije čestitosti zapovjedio je dakle da se njegovo krhko tijelo podigne uz razborite mjere, kako bi, kada nastupi opće iseljenje naroda, nerazdvojna zajednica braće koju je bio okupio, polazeći na put, radi spomena na njega ostala u jednoj vezi svetoga zajedništva.

50 Čak je i dan kada će isti blaženi Severin prijeći iz tijela pokazao više od dvije godine unaprijed ovim znakom. Na dan Bogojavljenja, kada mu je sveti prezbiter Lucil zabrinuto javio da će sutradan godišnjom svečanošću proslaviti dan pokopa svoga opatab sv. Valentina, nekoć biskupa Recija, isti Božji sluga ovako odgovori: „Ako je tebi blaženi Valentin povjerio da slaviš ova slavlja, i ja tebi ostavljam na isti dan da ih obdržavaš revnošću mojih bdjenja, jer ću prijeći iz tijela.” Ustrašen tim riječima, kada se, kao već onemoćao starac, usrdnije preporučivao kao da će prvi prijeći, dodade: „Bit će, sveti prezbitere, ono što si čuo, jer Gospodnja odredba neće proći ljudskom voljom.”

51 Osim toga, kada jec Fridrik, brat rugijskoga kralja Fave, od malobrojnih gradova koji su bili preostali na obali Dunava primio jedan, Favianis, pokraj kojega je, kao što sam izvijestio, boravio sv. Severin, i kada je isti Fridrik po običaju dolazio da ga pozdravi, Kristov mu je vojnik počeo usrdnije naviještati svoj odlazak, govoreći ovo uz zaklinjanje: „Znaj”, reče, „da ću što prije otići k Gospodinu, i stoga opomenut pazi da, kada odem, ne pokušaš oskvrnuti išta od onoga što mi je povjereno i da ne diraš imetak siromaha i zarobljenika, jer ćeš, daleko bilo, takvom drskošću osjetiti Božju srdžbu.” Ali Fridrik, potresen neočekivanom opomenom, reče: „Zašto se zbunjujemo ovim zaklinjanjem, kada ne želimo biti lišeni tolikih zaštita, i dolikuje da tvojoj svetoj darežljivosti, koja je svima poznata, mi nešto prinesemo, a ne da oduzmemo, kako bih zavrijedio biti zaštićen tvojom molitvom po običaju, kao i naš otac Flaccitheus, koji je iz iskustva naučio da mu je zaslugama tvoje svetosti uvijek pružana pomoć?” A on reče: „Bilo kojom zgodom htjedneš naškoditi mojoj ćeliji, i ovdje ćeš odmah iskusiti i u budućnosti ćeš platiti osvetu, koju ja ne želim.” Tada se Fridrik, obećavši da će čuvati opomene Kristova sluge, vratio svojima. A najslađi učitelj nije prestajao u svakom trenutku govoriti svojim učenicima, govoreći: „Uzdam se u milost Krista moga Isusa da će vama, dok ustrajete u njegovu djelu i sjedinjeni ste u mirnu zajednicu po spomen na mene, podijeliti dobra vječnoga života i neće uskratiti utjehe sadašnjega života.”

52 5. siječnja počeo ga je lagano pogađati bol u boku, koji je trajao tri dana, pa je o ponoći zapovjedio da dođu braća; opominjući ih o svome tijelu i učvršćujući ih očinskom poukom, nastavio je žurno i čudesno govoreći ovako: „Najdraži sinovi u Kristu, znate da je blaženi Jakov, kada se primicao uvjet smrti, zapovjedio da dođu njegovi sinovi, te je svakomu pojedinom uzvraćajući izričajima proročkoga blagoslova otkrio tajne budućih otajstava. Mi pak, najniži i mlaki i nedorasli tolikoj pobožnosti, ne usuđujemo se tu povlasticu prisvajati svojim snagama, ali jedno što priliči poniznosti neću prešutjeti, upućujući vas na primjere predaka, kojih gledajući ishod očuvanja, nasljedujte vjeru. Abraham je naime, pozvan od Gospodina, poslušao u vjeri da iziđe u mjesto koje je imao primiti u baštinu, i iziđe ne znajući kamo će doći. Nasljedujte dakle vjeru ovoga blaženoga patrijarha, nasljedujte svetost; prezirite zemaljsku domovinu, uvijek tražite nebesku. Uzdam se pak u Gospodina da će mi od vas doći vječni dobici. Vidim naime da ste umnožili moju radost žarom duha, da ljubite pravednost, da volite veze bratske ljubavi, da se trudite oko čistoće, da čuvate pravilo poniznosti: to, koliko se tiče ljudskoga pogleda, pouzdano hvalim i odobravam. Ali molite da ono što je dostojno ljudskih pogleda bude potvrđeno ispitom vječnoga razlučivanja, jer Bog ne gleda onako kako gleda čovjek. On doista, kao što navješćuje božanska riječ, ispituje sva srca i preduhitruje misli svih umova. Ustrajnim molitvama stoga molite ovo: da Gospodin prosvijetli oči vašega srca i otvori ih, kao što je molio blaženi Elizej, kako biste mogli prepoznati kolika nas pomagala svetaca okružuju i kolika se pomoći pripravljaju vjernima; jer je naš Bog blizu onima koji mole. Neka onima koji vojuju ne nedostaje neprestana molitva; neka se ne žali činiti pokoru onima koji se nisu stidjeli počiniti nedjelo; neka ne bude žao oplakivati one koji griješe, ako se na bilo koji način uvreda božanskoga suda umilostivi bujicom vaših suza, jer je skrušen duh udostojao nazvati svojom žrtvom. Budimo dakle ponizni srcem, mirna duha, čuvajući se svih prijestupa i uvijek svjesni božanskih zapovijedi, znajući da nam uz poniznost odijela ne koristi ime monaha, naziv redovništva, izgled pobožnosti, ako se u obdržavanju zapovijedi pokažemo izrođenima i odbačenima. Neka dakle vladanje, najdraži sinovi, bude u skladu s preuzetim zavjetom: velik je grijeh da svjetovnjak slijedi grijehe, a koliko više monasi, koji, bježeći od zavodljivosti svijeta kao od okrutne zvijeri, pretpostaviše Krista svim osjećajima, čiji se hod i držanje smatra dokazom kreposti? Ali zašto vas dulje zadržavam govorom duge besjede? Preostaje da vas ispratim posljednjom molitvom blaženoga apostola, koji ovako govori: „I sada vas povjeravam Bogu i riječi njegove milosti, koji je moćan sačuvati vas i dati baštinu među posvećenima.” Njemu slava i vlast u vijeke vjekova. Amen.”

53 Nakon ovakva dakle poticajnog govora zapovjedio je da svi po redu pristupe na njegov poljubac, i primivši sakrament pričesti posve zabranjuje da se za njim plače, te označujući cijelo tijelo znakom križa ispruženom rukom, zapovijedi da pjevaju psalme. Dok su oni oklijevajući lili suze žalosti, sam je započeo psalam za pjevanje: „Hvalite Gospodina u svetima njegovim, sav dah neka hvali Gospodina.” Šestoga je dana dakle prije siječanjskih ida, dok smo mi jedva odgovarali od plača, u tom retku preminuo u Gospodinu. Pošto je bio pokopan, naši stariji, vjerujući na svaki način da ono što je prorekao o iseljenju, kao i mnogo drugo, ne može proći neispunjeno, pripravili su drveni lijes kako bi, kada se dogodi naviješteno iseljenje naroda, ispunili zapovijedi proroka.

a Staibanus piše da je on uhvatio kraljičinu ruku, sasvim pogrešno, kako je očito.
b O njemu smo govorili 6. siječnja.
c Rukopis Belforta: Ferdericus. Velser: Friderichus.

U Italiju se prenosi tijelo sv. Severina.

Fridrik pak, doznavši za smrt blaženoga Severina, siromašan i bezbožan, uvijek okrutniji zbog barbarske pohlepe, smatrao je da treba odnijeti haljine namijenjene siromasima i još ponešto. Dodajući tome zločinu svetogrđe, zapovjedio je da se odnese srebrni kalež i ostalo oltarsko posuđe. Kada je to bilo položeno na svete žrtvenike, a poslani upravitelj nije se usuđivao pružiti ruke na takvo nedjelo, prisilio je nekoga vojnika, imenoma Avicijan, da opljačka spomenuto. On je, premda nevoljko izvršavajući zapovijedi, ubrzo ipak bio neprestano mučen drhtanjem svih udova, a zgrabio ga je i demon. On je dakle brzo boljom odlukom ispravio pogreške. Prihvativši naime odluku svetoga redovničkog zavjeta, predan nebeskom oružju u samoći otoka, promijenio je vojničku službu. Fridrik pak, zaboravivši zaklinjanje i proroštvo svetoga muža, pošto je pomeo sva dobra samostana, ostavio je samo zidove koje nije mogao prenijeti Dunavom. Ali ubrzo je do njega stigla naviještena osveta; jer je unutar mjesec dana bio ubijen od Fridrika, sina svoga brata, te je ujedno izgubio i plijen i život. Zbog toga je kralj Odoakarb zaratio protiv Rugijaca, a kada su oni bili pobijeđeni i Fridrik nagnan u bijeg, te zarobljen i otac Fava, preselio ga je u Italiju sa zlokobnom suprugom gore spomenutom, naime Gisom.

53 Zatim, čuvši da se isti Odoakar vratio svojima, odmah je poslao svoga bratac Onulfa s mnogim vojskama, pred kojim je ponovno bježeći Fridrik otišao k kraljud Teodoriku, koji je tada boravio kode Novae u pokrajini Meziji. Onulf je pak, opomenut bratovom zapovijeđu, zapovjedio da se svi Rimljani presele u Italiju. Tada su svi stanovnici, kao izvedeni iz kuće egipatskoga ropstva, tako izvedeni iz svakodnevnoga barbarstva najčešćega pljačkanja, spoznali proročanstva sv. Severina. Ne zaboravljajući njegovu zapovijed, naš časni prezbiter Lucil, dok su svi po grofuf Pieriju bili prisiljeni izići, pošto je prethodno s monasima otpjevao večernju psalmodiju, zapovijeda da se otvori grobno mjesto. Kada je ono bilo otvoreno, obuzeo nas je sve koji smo stajali uokolo miris tolika ugodnosti da smo od prevelike radosti i divljenja pali na zemlju; zatim, misleći po ljudski da ćemo naći razdvojene kosti pokopa (jer je bila proteklag šesta godina njegova pokopa), pronašli smo cjelovit sklop tijela. Za to čudo iskazali smo neizmjerne zahvale Stvoritelju svega, jer je tijelo sveca, u kojem nije bilo nikakvih mirisa i kojemu nije pristupila nijedna ruka balzamatora, zajedno s bradom i kosom sve do toga vremena ostalo neoštećeno. Promijenivši dakle lanena platna, tijelo se polaže u lijes odavno prije pripravljen, ubrzo se vozi na kolima koja su vukli konji, dok su svi pokrajinci s nama išli istim putem te su, ostavivši gradove na obali Dunava, po različitim krajevima Italije dobili različita boravišta svoga iseljenja. Krhko tijelo sveca tako je bilo preneseno do utvrde imenomh Monte Feltro pošto su prošli mnoge krajeve.

56 U isto vrijeme mnogi, zahvaćeni različitim bolestima i neki pritisnuti nečistim dusima, bez ikakva su odgađanja osjetili lijek božanske milosti. Tada je i neki nijem čovjek bio doveden u tu utvrdu iz samilosti svojih, i kada je čio ušao u oratorij u kojem je krhko tijelo svetoga muža još ostajalo položeno na kolima, te je pod njime, zatvorivši vrata svojih usta, molio u skrovitosti srca, odmah mu se jezik razvezao u molitvi i izrekao hvalu Svevišnjemu. A kada su ga, pošto se vratio u svratište u kojem je običavao biti primljen, po običaju ispitivali, potaknut kretnjom i znakom, jasnim je glasom odgovorio da se i molio i prinio hvalu Bogu. Kada je on progovorio, prestrašeni oni koji su ga poznavali, trčeći s vikom u oratorij, javili su svetomu prezbiteru Lucilu i ujedno nama koji smo bili s njime, a nismo znali što se dogodilo. Tada smo svi, kličući od radosti, iskazali zahvale božanskoj blagosti.

57 Stoga je znamenita žena i Barbara pobožnom odanošću štovala blaženoga Severina, kojega je po glasu ili pismima veoma dobro poznavala sa svojim nekadašnjim suprugom. Ona je, čuvši nakon njegove smrti da je krhko tijelo sveca uz velik trud doneseno u Italiju i do toga vremena nikako nije bilo predano zemlji, čestim pismima pozvala našega časnoga prezbitera k Marcijana, ali i svu zajednicu. Tada je vlašću sv. Gelazija, prvosvećenika rimske Stolice, dok je napuljski puk izlazio u susret časnom sprovodu, u utvrdi l Lucullanumu rukama biskupa sv. Viktora bilo položeno m dijelom u mauzoleju koji je sagradila spomenuta žena.

58 U toj su svečanosti mnogi pogođeni različitim bolestima, koje je dugo nabrajati, smjesta primili zdravlje. Među njima je neka časna službenica Božja, imenom Processa, građanka Napulja, dok je trpjela veoma tešku tegobu bolesti, potaknuta krepostima svetoga sprovoda, hitro dotrčala na putu, uvukla se pod kola na kojima se nosilo časno tijelo i odmah se oslobodila bolesti svih udova.

59 Tada je i n neki slijepac Laodicius, potresen neočekivanim poklikom puka koji je pjevao psalme, zabrinuto upitao svoje što je to. Kada su odgovorili da prolazi tijelo nekoga svetoga Severina, ganut zamoli da ga dovedu k prozoru kuće u kojoj je boravio, odakle je mogao izdaleka motriti mnoštvo onih koji su pjevali psalme i kola sa svetim tijelom. I dok se usrdnije naginjao prema prozoru i molio, smjesta ugleda te redom pokazuje sve poznanike i susjede. Nakon toga su svi koji su čuli uzvratili zahvale Bogu sa suznim radostima.

60 o Marin također, primicerij p svete Napuljske crkve, budući da nakon najstrašnije glavobolje nije mogao povratiti zdravlje, povjeravajući se prisloni glavu na kola i ubrzo se uspravio oslobođen od boli; i sjećajući se toga dobročinstva, uvijek dolazeći na dan njegova pokopa, prinosio je Bogu pobožnu žrtvu sa zahvalom. Ali budući da mnogi znaju više toga, neka bude dovoljno što smo od nebrojenih čudesa dobročinstava i kreposti koja su se dogodila pri njegovu ulasku prenijeli ova. Samostan dakle sagrađen na istom mjestu opstaje sve dosad na spomen blaženoga muža, po čijim su zaslugama mnogi opsjednuti od demona bili izliječeni, a mnogi vezani različitim bolestima primili i primaju zdravlje, po djelovanju Božje milosti, kojemu je čast i slava u vijeke vjekova. Amen.b To se dogodilo godine 487., za konzulata Boecija. Iz onoga pak što se ovdje pripovijeda pobija se Irenik koji u 3. knjizi djela Exeg. Germ; pogl. 14, kaže da je Feletej umro bez djece, a da je kraljevstvo ostavio Gisi, te da je ona, udana za Subu, rodila Hunulfa i Odoakra, kralja Italije.c Sur. Brunner. Sigon. Onulfum. Aventin. Anulfum, Staib. Mulfum.d On je malo poslije, naime godine 489., provalio u Italiju i pobijedio Odoakra u nekoliko bitaka.e Drugi: Novas, Staib. Nonas, pogrešno. Notitia Imperii ima više Novas ili ad Novas. Taj je grad smješten na Dunavu u Donjoj Meziji. Tada je Teodoriku bio povjeren dio Donje Mezije i Priobalne Dacije.f Sur. i Staib. Pigerium. Čini se da je to bio vojni grof, a ne, kako hoće Aventin, upravitelj Vindelicije i Norika.g Ovo se iseljenje dogodilo nakon što je godine 487. bio zarobljen Feletej, a prije nego što je godine 489. Teodorik pokrenuo rat, dakle 487., ili radije 488. Odavde se može zaključiti da je sv. Severin umro godine 482., naime šest godina prije; a ne 494., kako je napisao Hund. Tada se također, smatra Brunner, sv. Antonije, o kojemu će biti riječi 28. prosinca, iselio iz Norika u Italiju.b Nije sasvim jasno koja je to bila utvrda. Na granici Veneta i Karnija nalazi se na rijeci Piavi biskupski grad staroga imena Feltria. Je li onamo preneseno tijelo sv. Severina? Ili radije u Umbriju, čiji se dio naziva Monte Feltro između rijeka Conca i Marecchia, gdje se na visokom brdu nalazi gradić pučki San Leo, nekoć Mons Feretratus, možda Feretrus. Kod Grka μόντες φεράντες. Staibanus piše da su ostaci sveca odneseni k Monte Seletu, a Engenio k Siletu. l Nalazio se taj grad ili utvrda između Napulja i Pozzuolija. Nije pak istina, kako je naslućivao Velser, grad Picenata tik uz Noceru; da se sv. Severinov Lucullanum sada zove Castel dell'Ovo, piše Cezar Engenio. m Ove dvije riječi, ex parte, nedostajale su u rukopisu iz Belforta. p Sur. i Belfort dodaju: pjevača.

O prijenosu sv. Severina.

Triput su bile prenesene relikvije sv. Severina: najprije godine 488., šest godina nakon njegove smrti, iz samostana koji je bio sagradio kod Favianisa, u Italiju na brdo Felete; bilo da je to sada Feltria, bilo gradić sv. Leona, nekoć zvan Mons Feretratus ili Feretrus u Umbriji između rijeka Ariminus i Crustuminus, pučki Marecchia i Concha; bilo selo Fileto kod Marrucinaca, koje Leandro naziva Falletum; ili koje drugo mjesto. Taj prijenos opisuje očevidac Eugipije gore u 12. poglavlju, br. 53, kao i drugi koji se dogodio nakon Kristove godine 492., ali prije kraja godine 496., kad su vlašću pape sv. Gelazija sveti ostaci preneseni u kaštel ili gradić Lucullanum, koji je bio podignut uz Luculovu preslavnu vilu između Napulja i Pozzuolija, te položeni u veličanstveni mauzolej,

2 Ondje je poslije osnovan samostan, kojega spominje sv. Grgur u 2. knjizi, 40. pismu, ovim riječima: „Ako pak koji robovi ubuduće pobjegnu iz grada u samostan sv. Severina ili u drugu crkvu istoga kaštela” itd. I u 7. knjizi, 18. pismu, podđakonu Antemiju, spominje molitvenu kapelu sv. Severina. „Nakon što onaj”, kaže, „koji je bio izabran za biskupiju grada Sorrenta nije nama bio po volji, izabrali su Amanda, prezbitera molitvene kapele sv. Severina koja se nalazi u kaštelu Lucullanumu.” O relikvijama sv. Severina govori u 2. knjizi, 58. pismu, Petru, podđakonu Kampanije: „Budući da dakle želimo posvetiti u čast sv. Severina crkvu smještenu uz kuću Merulanu u trećoj četvrti, koju je dugo držalo arijansko praznovjerje; neka tvoja Iskustvenost pošalje relikvije bl. Severina sa svim dužnim poštovanjem.” I ponovno u 7. knjizi, 83. pismu, 2. indikcije, Fortunatu, napuljskom biskupu: „Pobožna žena Januarija traži da joj se na podnesenu molbu moraju dodijeliti moći blaženih ispovjedalaca Severina i mučenice Julijane; kako bi se u njihovo ime mogla svečano posvetiti molitvena kapela sagrađena vlastitim troškom” itd. Ta se mjesta moraju shvatiti o sv. Severinu opatu, priznaje Baronije. Ali da je u Napulju bio neki drugi Severin čašćen javnim štovanjem, morao je sv. Grgur svakako izričito navesti čije relikvije želi da se daju njemu ili Januariji.

3 Naposljetku su iz Lucullanuma prenesene u Napulj 24. godine cara Leona Mudroga, Kristove 910., kako prenose Ambrozije Staibano i Cesare d'Engenio Caracciolo. Jer kad su Saraceni na razne načine uznemiravali obale Kampanije, napuljski vojvoda Ivan, bojeći se da bi Lucullanum mogao izdržati njihov navalni napad, razorio ga je i stanovnike prebacio u Napulj. Tada su također relikvije sv. Severina dovezene u Napulj. Povijest toga prijenosa napisao je očevidac Ivan Đakon, kojega navodi Antun Caracciolo u bilješkama uz kroniku Lupa Protospatara. Iz njega su, smatramo, crpljeni ovi navodi koje iznose Staibano i Eugenio: „Stoga je konzul Grgur, razmišljajući mnogo o kaštelu Lucullanumu, o njegovim stanovnicima sklopio vijeće s biskupom Stjepanom i ostalim svojim žiteljima da se, pošto se njegovi stanovnici presele u Napulj, onaj gradić razori; i kad su odredili dan na koji će krenuti sav narod da to izvrši, Ivan, časni opat samostana sv. Severina sagrađena u Partenopi, muž u svemu marljiv, usrdno je molio svojim molitvama da se tjelešce istoga ispovjedaoca ne smjesti nigdje drugdje nego u njegovu samostanu, kako bi, ukoliko se prikladno ureši nazivom i samim njegovim tijelom, bila preobilna iskaznica pobožnosti i spasonosno okupljanje braće.” Na to su biskup i konzul odgovorili i rekli: „Ako ti, prečasni oče, takvo i toliko blago bude dano s neba, kako se usuđujemo protiviti? Ako pak ne, bez ikakve sumnje držimo da mu nije milo da se ikamo prenosi i podiže iz mauzoleja koji je nekoć iz ljubavi prema njemu podigla ugledna žena Barbarija.” Toliko ondje.

4 Da nadalje božanska moć ne bi bila protivna njegovim pobožnim željama (kako dalje pripovijeda Staibano iz istoga, kako držimo, Ivana Đakona), Ivan se sa svojima dao na molitve kojima bi sebi zadobili zaštitu nebesnika, a osobito Severina. Dan koji je odredio konzul bio je tu. Prvaci grada, otišavši u Lucullanum, zapovjedili su da se on sruši. Zatim su se okupili u hramu sv. Severina: ondje, pošto su propisno obavili bogoslužje, počeli su prekopavati svečev grob koji je podigla ugledna žena Barbarija. I najprije, ne bez golema čuđenja sviju, nisu pronašli baš ništa; ali kad su kopali dublje, iskopali su Severinovo tijelo posve cjelovito, ustrojenih udova, povezano živcima i žilama, i puno takva veličanstva da je svakoga neki nevjerojatan osjećaj pobožnosti gotovo ostavio bez daha. Eugenio dodaje da je odatle strujao najslađi miris i da je tijelo bilo tako cjelovito kao da je toga istoga časa bilo pokopano. Biskup zapovjedi da se to javi opatu, koji onamo odmah doleti sa svojima koji su pobožno pjevali psalme po uobičajenu obredu molitelja, te iskaže poštovanje svečevu tijelu. Sutradan je uz svečanu pratnju, dok su pratili biskup, konzul i nebrojeno mnoštvo naroda svakoga staleža i dobi, preneseno u Napulj te položeno u crkvi sv. Severina ispod glavnoga oltara. Tada i potom Bog je ondje učinio veoma mnoga čudesa.

5 Odatle možeš ispraviti ono što Ferrari piše u djelu Catalogus SS. Ital.: „Odatle (iz Lucullanuma, kako piše) preneseno u Napulj za vrhovnoga prvosvećenika Gelazija u baziliku posvećenu njegovu imenu, drži se u velikoj časti.” To naime nije učinjeno za Gelazija, nego ili za pape Sergija III. ili za Anastazija III. Kakve su vjerodostojnosti navodi koje piše Crusenius na gore navedenome mjestu, neka sam prosudi: „I nakon smrti sv. Severina”, kaže, „sveti su ostaci bili preneseni u Italiju na brdo Fileto u Lucullanumu i nisu bili napušteni od subraće: neki su ih naime učenici pustinjaci preuzeli u svoju skrb te na pristupu uz svete relikvije sagradili pustinjačke nastambe, koje još uvijek posjeduje Red pustinjaka sv. Augustina. Premda su poslije te relikvije nekoliko puta bile prenošene i od naših predane ocima benediktincima.”

6 Što se potom zbilo, može se naslutiti iz onoga što u povijesti prijenosa sv. Sozija (o kojemu 23. rujna) piše isti Ivan Đakon: „Nakon razorenja dakle gradića Lucullanuma”, kaže, „kao što je u drugoj knjižici izričito zabilježeno, kad je spomenuti opat uspio zadobiti tijelo sv. Severina, počeo se pripravljati svim troškovima kako bi u njegovu čast, uz Božju pomoć, mogao sagraditi baziliku sa svodnim radom: i dok je zbog toga posvuda brižno istraživao može li negdje pronaći građu prikladnu za tako veliko djelo, uputio se prema kaštelu Misenatu; jer je onaj gradić već gotovo šezdeset godina bio srušen od Izmaelaca i sravnjen sa zemljom.”

7 Samostan sv. Severina, koji i sada postoji u Napulju, i njegovu crkvu, prije nazvanu crkvom sv. Severina, prenosi Eugenio da su nazvani po sv. Severinu biskupu, koji je ondje pokopan na mjestu, kako stoji u uobičajenu Bedinu martirologiju, gdje je boravio prije nego što je bio pozvan u biskupstvo. Ali se čini da te riječi valja razumjeti o sv. Severinu iz Septempede, o čemu ćemo reći niže. Iz nekih isprava iz godine 1409., koje je potpisao bilježnik Dionizije iz Sarna, prenosi da se crkva najprije nazivala crkvom sv. Marije, zatim sv. Bazilija, sv. Benedikta, sv. Severina; sagrađena, ili radije obnovljena i proširena po Konstantinu, Kristove godine 326., i posvećena po sv. Silvestru VIII. dana siječnja. Svjedoči osim toga da se iznad vrata staroga klaustra, nedavno ponovno sagrađena, vidi naslikana Bogorodica Djevica u sredini između sv. Severina biskupa i mučenika Sozija; a ispod sv. Severin monah i sv. Benedikt opat. I u staroj bazilici da slika glavnoga oltara prikazuje sv. Severina biskupa u sredini između sv. Ivana Krstitelja i Evanđelista, Severina monaha i mučenika Sozija. Naposljetku u mramoru uz isti glavni oltar da se vidi uklesan lik nekoga opata koji prinosi zvonik što ga je sam sagradio sv. Severinu biskupu, s ovim natpisom: „Godine Gospodnje 1337., 5. indikcije, dao je načiniti cijeli ovaj zvonik opat Petar de S. Helia, opat samostana sv. Vida u Iserniji, nekoć monah ovoga samostana, na čast Boga i Djevice Majke te svetih Severina i Sozija, i za oproštenje svojih grijeha.” Ali sve je to novije. Naslućujemo da su možda neki nazivali biskupom i onoga noričkoga Severina, kao što smo i za mnoge apostolske muževe drugdje napomenuli, koji, premda po stupnju i redu nisu bili biskupi, ipak su pobožnošću naroda poslije nazivani biskupima, bilo da su tako uistinu mislili, bilo da su ljudskom naklonošću uzvisivali većim naslovima one koje su ponajviše štovali, bilo naposljetku da su smatrali da će im biti slavnije ako su dobili za učitelje vjere radije biskupe nego samo svećenike. Što kad nije nedostajalo ni učenih ljudi koji su pisali da je uistinu bio biskup? Naš Dionizije Petavije, osim onih koje smo gore naveli, u djelu Rationarium temporum, 1. dio, 6. knj., pogl. 19., piše ovako: „Sv. Severin, biskup Norika, umro je godine 482., 8. siječnja.” Ali je prigoda za pogrešku bila sklonija nakon što je Usuard, pročitavši negdje da se Severin u Napulju časti 8. siječnja i da se istoga dana časti Severin, brat Viktorinov, smatrajući da je riječ o jednoj osobi, napisao da se u Napulju toga dana časti Severin biskup, brat Viktorinov.

8 Jer što Staibano i Eugenio pišu da je onaj napuljski samostan najprije bio nazvan imenom sv. Severina biskupa, ali da je zatim zadržao isto ime po sv. Severinu, apostolu Norika, kad su ondje prenesene njegove relikvije bile proslavljene veoma mnogim čudesima; svjedočanstvom kojega drevnoga pisca to potvrđuju? Iz navedenih riječi Ivana Đakona svakako se čini da se može zaključiti da je samostan imao ime po istome sv. Severinu i prije nego što je onamo bilo preneseno njegovo tijelo; kaže naime: „kako bi se prikladno urešavao nazivom i samim njegovim tijelom.” Budući da su se u gradiću Lucullanumu svakodnevno događala veoma mnoga nebeska znamenja po zaslugama onamo prenesena Severina, čini se da je u samome gradu podignut njemu u čast hram, koji je poslije, predan po Tertulu, ocu sv. Maura (o kojemu 15. siječnja), njegovu zaštitniku, redu sv. Benedikta, pružio priliku da se ondje sagradi samostan. O tome hramu Gordijan u životopisu sv. Placida, koji ćemo donijeti 5. listopada: „Ugledavši se u dobro na Tertula, ponudio je i sam senator Ekvicije zajedno sa svojim sinom Maurom posjed Gentianum s ćelijom sv. Agapita i svoje imanje smješteno u gradu Napulju, s crkvom svete Kristove djevice Cecilije i sv. Severina.” Ona crkva sv. Cecilije već je, kako prenosi isti Eugenio, posvećena na čast Djevice Majke Božje i naziva se di santa Palma, jer je smještena na trgu koji se nekoć nazivao trgom Palma, kako prenosi Lav Ostijski u djelu Chron. Cassin; 1. knj., pogl. 59. Ipak nam, ako tko iznese sigurnije dokaze, nipošto nije čvrsta namjera tvrdo braniti ovo nagađanje.

9 Iznad vrata crkve sv. Severina čitaju se, po Eugeniovu svjedočanstvu, ovi retci uklesani u mramoru: „Svecima Severinu, apostolu Norika na Istoku, i Soziju, đakonu, drugu u mučeništvu bl. Januarija biskupa, hram u kojemu njihova sveta tijela počivaju pod glavnim oltarom: i apostolskim dopuštenjem po svetom prinosu oslobađaju se duše u čistilištu.” A kod glavnoga oltara, pod kojim su položena tijela ovih svetaca, čita se ovo:

„Ovdje dva sveta i božanska tijela jednodušnih otaca Sozija i Severina imaju.”

Mnogo piše Eugenio o veličanstvenu uresu hrama i samostana.

10 Dogodio se onaj posljednji prijenos sv. Severina 10. listopada, kojega se dana sv. Severin dvostrukim obredom časti u cijeloj napuljskoj biskupiji, kako je očito iz kataloga svetaca koje je Decije Carafa, kardinal prezbiter naslova sv. Ivana i Pavla, napuljski nadbiskup, zapovjedio da se ubuduće slave službom zajedničkoga slavlja 3. rujna 1619. U tome katalogu prenosi isti nadbiskup da su u Napulju nekoć bile sagrađene dvije crkve pod imenom sv. Severina opata; prva u kaštelu Lucullanumu izvan grada po plemkinji Barbariji (koju naziva Barbarom), koju spominje Eugipije; druga unutar grada, koja jedina sada postoji i čuvaju je pobožni kasinski monasi; i u nju je, kaže, toga dana (10. listopada) bilo preneseno sveto tijelo sv. Severina, uz dopuštenje Stjepana III., napuljskoga biskupa. Gle kako prikladno onaj najveći muž podupire naše nagađanje, da nije biskupu, nego prezbiteru Severinu bila sagrađena ona crkva u koju je zatim bilo preneseno njegovo tijelo.

✠

8. siječnja Kalendar godine