1 Septempeda u Picenu, ili, kako sada govorimo, Marki Anconi, bio je grad koji spominju Ptolemej u 6. tabli Europe, Antonin u svom Itineraru i drugi stari pisci. Njega su Langobardi, kako piše Leandro, sravnili sa zemljom. Od njegovih je ruševina sagrađen ugledan gradić Sanseverino. Ime mu je dano po sv. Severinu iz Septempede, nekoć biskupu. Njega 8. lipnja navodi Rimski martirologij ovim riječima: „U Picenu sv. Severina, biskupa Septempede.” Za taj dan nijedan martirologij stariji od Baronijeva doba, koliko smo ga barem dosad vidjeli, ne spominje njega. Ferrari u djelu Catalogus SS. Ital. piše da je 8. lipnja prešao u nebo: ali u novome katalogu svetaca svjedoči da ga stanovnici Septempede slave 8. siječnja, te naslućuje da je to onaj isti koji se toga dana u Rimskom martirologiju naziva bratom sv. Viktorina, ali da je pogrešno napisano „u Napulju”, umjesto „u Septempedi”. Posvetu pak crkve posvećene njegovu imenu stanovnici Septempede slave 8. lipnja, kako svjedoči isti Ferrari.
2 Viktorin mučenik, kojega se predaje da je brat bio Severin Napuljski, slavi se u svim martirologijima 15. travnja kao okrunjen mučeništvom kod voda Cutiliae, jer se vjerovalo da sa svetima Maronom i Eutihijem učvršćuje sv. Flaviju Domitilu u nakani očuvanja djevičanstva. I smatraju da je taj bio njihov biskup u Amiternumu. Ponovno se 5. rujna spominje isti u Rimskom martirologiju i drugima, ali kao različit, ipak ubijen kod voda Cutiliae, dok je bio biskup Amiternuma. Adon ga toga dana naziva Severinovim bratom, ali mu očito pripisuje ono što pripada Viktorinu ispovjedaocu; premda zatim želi da je postavljen za biskupa Amiternuma. Naslućujemo da je 5. rujna nekoć slavljen sv. Viktorin ispovjedalac, biskup Amiternuma, pa kako se govorilo da je preminuo kao mučenik i da je imao brata Severina, odatle je dana povoda da se smatra da je netko drugi od Viktorina, druga svetih Nereja, Ahileja, Marona i Eutihija, te od Viktorina ispovjedaoca. Ime Viktorina ispovjedaoca upisano je u Rimski martirologij 8. lipnja ovim riječima: „U Camerinu sv. Viktorina ispovjedaoca.” Što u starijim od Baronija martirologijima ne nalazimo. Da je sv. Severin, brat Viktorina mučenika, bio tko drugi osim onoga za kojega tvrdimo da je rođeni brat Viktorina ispovjedaoca, ne čitamo da je tko prenio prije Usuarda. Stoga rado prihvaćamo Ferrarijevo nagađanje, koji ovako piše: „Dok sam bio u Napulju i u spisima Napuljske Crkve nisam nimalo vidio upisano ime biskupa Severina, počeo sam pomno raspitivati od kanonika i drugih upućenih u takve stvari te sam pročitao knjige koje govore o svecima Napuljske Crkve: napokon sam otišao u crkvu sv. Severina i nisam mogao saznati ništa o sv. Severinu biskupu koji bi bio Napuljanin. Severin naime kojega štuju Napuljani i kojemu je posvećena bazilika u kojoj se čuva njegovo tijelo nije bio biskup, nego opat. Odatle mi je u misli došla sumnja da se ime biskupa Severina Napuljskoga u martirologij uvuklo nečijim nemarom, i kao što se kod Adona Akti sv. Viktorina mučenika miješaju s Aktima sv. Viktorina ispovjedaoca; tako da je Severin, biskup Septempede, koji je bio rođeni brat sv. Viktorina ispovjedaoca, pogreškom pripisan Napulju.”
3 Priznaje također Baronije u bilješkama uz martirologij 8. lipnja da je pripovijest o sv. Severinu dvosmislena i pomalo nejasna zbog posvemašnje sličnosti sa sv. Severinom Napuljskim. O Viktorinu mučeniku i Viktorinu ispovjedaocu govorit ćemo drugdje, i možda će u međuvremenu biti moguće doći do sigurnijih podataka. Ovdje ćemo iznijeti samo martirologije. Adon ovako piše 8. siječnja: „Kod Napulja u Kampaniji sv. Severina ispovjedaoca, brata preblaženoga Viktorina, muža najslavnijega u čudesima. Koji je i sam nasljedovatelj brata, nakon izvršenja mnogih kreposti, pun svetosti počinuo pokopan na mjestu gdje je najprije, veoma uzdržljiv, boravio prije nego što je bio pozvan u biskupstvo.” Isto ima Notker; isto uobičajeni Beda. Rukopisi crkve sv. Lamberta u Liègeu i Družbe Isusove u Antwerpenu, oba označena Bedinim imenom: „Kod Napulja u Kampaniji sv. Severina ispovjedaoca, brata preblaženoga Viktorina, muža najslavnijega u čudesima.” Rukopis crkve sv. Marije u Utrechtu dodaje: „Koji je i sam, bivajući nasljedovatelj brata, nakon znamenitosti mnogih kreposti, pun svetosti počinuo u miru.” To, uz promjenu jedino imena mjesta (što se lako moglo uvući zbog sv. Severina, apostola Norika), jedino pristaje sv. Severinu iz Septempede; kao i ono što se nalazi u starom rimskom (martirologiju): „Kod Napulja Severina ispovjedaoca, brata Viktorinova.”
4 Usuard. „Kod Napulja u Kampaniji rođendan sv. Severina biskupa i ispovjedaoca, brata preblaženoga Viktorina mučenika: koji je Severin nakon izvršenja mnogih kreposti, pun svetosti počinuo.” Isto ima Bellini iz Padove. Molanus je u dva kasnija izdanja u Usuardu izbrisao ovo: „biskupa i ispovjedaoca, brata preblaženoga Viktorina mučenika”. Njega naime, kaže u bilješkama, Adon ima 5. rujna. Ali Adon 5. rujna nema Severina, nego Viktorina, njegova brata. Molanus dodaje: „Držao bih da je Usuardu dodano ono što sam izbrisao, ili da je on sam pogriješivši pomiješao dvojicu Severina; naime apostola Norika i Viktorinova brata.” S Usuardom se slaže Rimski martirologij. Rukopis iz Centule, koji nosi Bedino ime: „Kod Napulja u Kampaniji rođendan sv. Severina biskupa i ispovjedaoca, brata bl. Viktorina mučenika.” Rimskom martirologiju pridružuju se Maurolico i Galesini. Sasvim se vara pisac Njemačkoga martirologija kad ovako piše: „Kod Napulja u Kampaniji rođendan sv. Severina biskupa i ispovjedaoca, koji je bio brat sv. Viktorina mučenika i napuljski biskup. Zatim je došao u Bavarsku i u ondje sagrađenom samostanu s malo monaha živio po evanđeoskom nauku, u svakoj uzdržljivosti i čistoći, u postovima i molitvama; napokon je usnuo u Gospodinu.”
5 O Aktima svetih Severina i Viktorina ovako piše Baronije u bilješkama uz martirologij 8. lipnja: „Čitali smo Akte ove braće Severina i Viktorina, primljene od njihove Crkve, iz kojih znamo da su ova braća bila rođena od iste majke i da su njegovala pustinjački život; od kojih se Viktorin, kad je jednom posrnuo, podvrgnuo strožim vezama stege i preminuo svetim svršetkom; a Severin, uzet za upravljanje biskupstvom, slavan svetošću preminuo je iz života, čije je časno tijelo prije četiri godine pronađeno i časnije pohranjeno. Obojica su cvala u vrijeme cara Justinijana, dok je Rimskoj Crkvi (kako svjedoče njihovi Akti) predsjedao Vigilije.” Njihove smo Akte prepisali iz rukopisa faldskoga kolegija Družbe Isusove i usporedili s Boninom Mombriziom, rukopisima iz Metza, koji nam je posudio Jakov Sirmond, iz sv. Maksimina u Trieru i drugima. I oni su doduše prilično lijepo sastavljeni, i dio su, kako se vidi, većega djela o djelima svetaca; ali se ipak razlikuju od onih koje navodi Baronije, budući da se u našima ne spominje ni car Justinijan ni papa Vigilije. S ovim Aktima suglasno spominje Adon 5. rujna, ali ono što dodaje o Viktorinovu mučeništvu, to pripada drugomu Viktorinu, o kojemu 15. travnja.
6 Svjedoči Ferrari u djelu Catalogus SS. Ital. uz 5. srpnja da je tijelo svete djevice Filomene, da ne bi, pronađeno od Gota, bilo rastrgano, bilo položeno u katedralnoj crkvi po sv. Severinu: što se slaže s Justinijanovim dobom. Odatle možeš pobiti ono što piše Cesare d'Engenio Caracciolo, da je u isto vrijeme kad i Viktorin mučenik živio u Umbriji drugi Viktorin s bratom Severinom. Isti Ferrari spominje pronađene relikvije sv. Severina (što se iz navedenoga Baronijeva svjedočanstva zaključuje da se dogodilo oko godine 1381.) te prenosi da je njegov životopis u tri knjige napisao L. Franco.
Sveti Severin i Viktorin.
Po anonimnom piscu, iz starih rukopisa.
3 a Neka čitatelj zapazi da smo dosad navodeći izreke oca Jeronima govorili preko tumača: ostatak djela, kako glasi naš govor, neka vaša ljubav rado posluša. Ono što smo naime o svakom od svetaca saznali od pouzdana pisca, unijeli smo u povijest, da se ne bi sakrili od ljudi oni čije kreposti nisu bile skrivene Bogu. I najprije započinjemo od Viktorina, za kojega čitamo da je bio Severinov rođeni brat, kako bi naše djelo, započinjući kao od najboljeg temelja, uzraslo do čvrstih krovova dovršena zdanja.
3 Stoga Viktorin, težeći za višim i smatrajući nesavršenim ono isto što mu se činilo da je uspio, te mu nije bilo dovoljno ako je jednome bilo dopušteno u drugome; ovako je oslovio svoga rođenoga brata: „Dragi moj brate, sada više po zajedničkom služenju Bogu negoli po vezi rođenja, ako smo stoga prodali sve da bismo rasterećeni slijedili Gospodina, zašto se uzajamnom naklonošću odvajamo od Boga? Jer dok ja imam u tebi isto pravo koje ti imaš u meni, ne manjka ni meni služba ni tebi. Jedan je drugomu poslušan dok ja činim što zapovijedaš, a ti činiš što zapovijedam; ne činimo ono što je zapovjedio Bog. Ja uzimam tvoju haljinu, ti moju: tako je svaka odjeća dvostruka, dok su oboma zajedničke njihove. Idem u pustinju, koja ima savršene.” I oprostivši se tim riječima, izvuče se iz kolibe i zaputi u šume susjednoga brda koje zovud Prolaqum. Nije nedostajalo ni prebivalište koje je pružila priroda: smjestio se u špilji visoke stijene, koju je ispod tekuća voda bila izdubila u dvostruku strminu, kao sklonište samo za jednoga čovjeka, da sjedeći hvata san; ili ako bi primio koga drugoga, da stojeći moli. Od šiblja je spleo mala vratašca da od špilje načini kuću. Ondje cijelu godinu čitajući i moleći probdijeva noć, obavljajući dokoni posao: i onomu kojemu nitko nije posredovao, prikazivao se samomu Bogu.
4 Kad je to stari neprijatelj svega dobra, zavideći po uobičajenu načinu, oponašajući djevojku i približivši se k pećini toga muža kao da luta, i opkoljujući ga poniznim glasom da bi ga osvojio, izgovorio riječi s uzdahom: „Jao meni jadnici, jer me razvlače na razne strane lutanje i tmina šuma! Niti se prepoznaje mjesto, niti se nalazi put, i zapinju nam neprohodni krajevi. Tko god da si, gospodar toga mjesta, bez sumnje se pripravljaš da me učiniš djelom svojih kreposti. Istrgni me divljim veprovima koji škrguću zubima, a ja ću ti uzvratiti čim svane. Niti tražim dugo prebivalište; bit ću gost samo jedne noći: bilo bi i više nego dovoljno da me zakloni tvoj prag, da me ne pritišće krhki spol i ne plaše ralje medvjeda koji prolaze. Gle, bijesni zavijaju vukovi, priteci u pomoć dok je moguće: ako ostanem živa, bit će tvoje; ako umrem, tvoje.” O okrutni graditelju, što ne osvajaš varkama? Viktorin otključava ćeliju i, dok se sažalijeva, zatvara neprijatelja sa sobom. Zapovijeda da, ušavši, sjedne u kut, jer je i sam sjeo u drugi, da bi stao jedan i drugi.
5 Jedva je bio prošao razmak jednoga sata kad je, usred napora i neprekidna pokreta tijela, ispruženom nogom dotaknuo Božjega čovjeka i, kao probadajućif štetnom ranom, zapalio ga vrućinom. Dodaje iskricu slatkoća govora, a već nezdravu nutrinu ranjava ljepota lika. Mogao si vidjeti birane oči koje zlo sjaje i lice kobno sjajno: kao kroz isprepleteno šiblje sjale su mjesečeve zrake: na zločin potiče samoća: ono što će učiniti, budući da je bez svjedoka, lažno misli da je nepoznato, dok je očito da se to tim više zna svima što se god griješi samo uz Boga kao svjedoka. Ali nakon što je doveden do djela zločina, izvrnuvši se na leđa, pljačkaš se diže na mladića, i onaj koji je bio osvajač stida postade nadzornik čistoće. „Što radiš”, reče, „najsavršeniji mužu, kojemu je i brat bio težak? Zar se ti pripajaš drugomu, ti koji si se odvojio od svoga? Zar ti nije bila teška bratova tunika, toliko da si zbrajao sav imetak; ti koji si, obavljajući službu dvojice, vršio dužnost slugu; ti koji si, ustanovljujući u šumama novi nauk, savjetovao hridima čistoću; toliko zaboravan na našu snagu i preziratelj jakosti da si prezirao staroga borca? Nauči kolikim se zamkama napadaju: lezi ranjen, ti koji si se bio usudiog i krunu.” Čim je to izgovorio, iz očiju prevarenoga iščeznu poput dima. Ležao je onaj koji je pao, dugo: i kao beskrvni mrtvac, cijelu noć izdrža bez disanja.
6 Ali nakon što se, kad je svjetlost postajala jasnijom, zvijezde sakriju, bježeći od ćelije, svjedoka zločina, ostavlja šume koje su mu naškodile: vraća se k bratu: i dok su mu noge trčale, dugo je glas zadržavao od stida, otkrivajući ipak suzama da ga boli ono što se stidio reći. Ali nakon što je izložio uzrok poraza, i od naklone ljubavi onoga koji ga je tješio,h sam sebi nadzornik nametnu kaznu: rascjepivši naime stablo, uvukavši ruke i zaglavivši klinovima već posve otvrdnutu ranu, učini da mu na muku vise noge koje nisu htjele stajati pred Bogom: ujedno pod zakletvom obveže brata da ga nitko prije ne odriješi nego što mu oprosti onaj kome je sagriješio.
7 Ali ubrzo Severin javi svetomu biskupu o bratovu činu i novosti kazne koju je sam sebi nanio. Dovede i svoga prvosvećenika na mjesto: on ga je, oslovivši po svojoj naravi, kad je govorio da je zadovoljštini udovoljeno, htio odriješiti, ali ga je svezani spriječio. To isto zahvalno dočekuje odgađajući, moli, blagoslivlja, vraća se. I dok je to često činio, u međuvremenu je svezani nakon izmoljena posta u nedjelju navečer uzimao od brata malo kruha, i ni više ni manje vode, prisiljen, a brat je također sebe iscrpljivao sličnom hranom i postom za brata.
8 Već je bilo prošlo gotovo cijelo trogodište, a pošto su gladovanjem bili iscrpljeni unutarnji organi i kosti su jedva visjele u okovima držeći se samo za kožu. Blaža kazna ne bi više zadržavala obješenoga da je svezani htio izbjeći muku. Stoga, dok je glas o tome kružio među svima, svatko suosjećajući sa sobom u tuđoj nevolji, svi se okupljaju k biskupu koji bi priželjkivao takvu sramotu. Viču da ga valja odriješiti, kojega je i sama kazna činila oslobođenim. Dođe sa svima u samostan: i ne blag kao što je običavao, nego opasan velikim autoritetom, ovako podignute obrve oslovi svezanoga: „Dosta je iscrpljeno muka. Vjeruj mi, Viktorine, ako vjeruješ Bogu, s tobom se sada po mom svećeništvu čini ono što je Krist povjerio Petru, kojega smo mi baštinici: na nebu se razvezuje ono što se razvezuje na zemlji, jer i ono što se sveže na zemlji, svezano je na nebu. Kad vidim da tebi i sami okovi već štede, koje vidimo labavijima; razvezujem na zemlji onoga za kojega se uzdam da je razvezan kod Kralja nebesa.” Ali nakon što je biskup to izgovorio, odmah se skuplja ruka majstora i mnoštvo da rasiječe stablo, i dok se Viktorin nije mogao opirati niti je želio biti tako razriješen, traži post jednoga tjedna da bi bio razriješen dok mu svi pomažu molitvom i postom. Kad je to odmah ishođeno, jer nije mnogo odgađao, i da se ne bi manje vjerovalo tuđoj boli, pošto je tjedan navršen, vraća se biskup s narodom. Svaka dob, oba spola dotrčava, zemlja se zbija od velikih i malenih, penje se na krov samostana, opterećuju se okolna stabla, isti je povik sviju: „Najblaženiji oče, odriješi onoga koga je Bog odriješio.” Tada biskup, pruživši ruku i učinivši tišinu, ovako progovori: „Navršen je, Viktorine, post koji si tražio: vrati što si obećao; neka ostane riječ koju si izrekao, da ponovno ne sagriješiš lažući, jer više nema druge pokore.” Tada sv. Viktorin, kad je vidio da je svezan riječima, podižući pogled k nebu nakon tri godine, jer okovi nisu dopuštali da podigne ruke, i pošto je svećenik najprije prinio žrtvu, duboko uzdišući ovako progovori: „Bože, Oče jedinorođenoga svoga Sina, Gospodina Isusa Krista, s kojim si po Duhu Svetomu utemeljio sve; po kojemu je ovaj svijet podijeljen na različite vrste; koji si obnovitelj i stvoritelj svih stvorenja; po kojemu je i stvoren i obnovljen čovjek; po kojemu je i darovana besmrtnost i pobijeđena smrt, uvedena po đavlu, ali pokorena po Kristu; po kojemu smo ponovno rođeni drugim rođenjem, ako ipak prestanemo griješiti, jer smo prvo povrijedili griješeći; po kojemu sam zavrijedio uporabu ovoga svjetla s bratom, a sebe sam lišio života bez brata; od kojega smo primili zemaljsko imanje sa svjetlom, zbog kojega smo zemaljsko imanje razdijelili za besmrtnost, da bismo tebi iskazivali čiste službe; ako sam te čistim umom slijedio da budem savršeniji, i odvojio se od brata; ako sam te pretpostavio svim naklonostima; ako sam te k u nedužnim šumama tražio samoga; ako sam te u onoj tamnici svoga tijela uvijek molio; ako sam i zato što me prevario đavao bio milosrdan; ako sam ono što sam nagovoren počinio ipak sagriješio tebi bez svjedoka; ako sam čim sam posrnuo potrčao k tebi; ako sam se tebi ponudio kao krivac s bratom, kojemu sam bez brata sagriješio; ako sam, da bih zadovoljio za prijestup, htio podnijeti ovu muku; ako sam sebe učinio krivcem prije suda, ako žurim k tebi sa svojom mukom, ako sam zadovoljio mukom; preokreni presudu: neka bude svjedokom oslobođenoga ovaj narod koji je svjedok osuđenoga. Ako već zaslužujem oproštenje, odriješi moje okove; ako još preostaje kazna, neka se dade odgoda onomu koji razvezuje.”
9 Tek što je to Viktorin izgovorio, l nebo zagrmi iz vedra dijela, a čistiji oganj odriješi sveze stabla. Pade ničice mnoštvo koje je stajalo uokolo, a jedini se uspravio onaj koji je bio pao. Stoga, dok su svi hvalili Boga, doveden je u crkvu. u kojoj je boraveći bez krivnje ubrzo bio uzet za svećeništvo grada m Amiternuma. I budući da je bio moćan u svim krepostima, tako da se smatrao anđeoskim, zavrijedio je ući u zborove svetih; dok kraljuje Gospodin naš Isus Krist, koji živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen.
10 Nadalje Severin, za kojega smo rekli da je bio gore spomenuti rođeni brat, dok velikom revnošću kroti svoje tijelo da bi mogao pobijediti prijevaru onoga koji je bio prevario brata i izbjeći sve njegove navale, i dok je bratovu krivnju kao svoj prijestup osudio na samomu sebi, da ispuni ono što je rečeno: „Brat koji pomaže bratu bit će uzvišen”, zavrijedio je svećeništvo septempedanske Crkve: n to je mjesto, da bi se pokazalo da ga je zasluženo zadobio, ubrzo izjednačivši se sa svima nije mogao biti nadmašen. Ali kako je ovdje kratko sve što je veliko, ubrzo je zavrijedio prijeći u nebeska kraljevstva o 26. travnja; pokopan na istome mjestu na kojemu je imao samostan, i ono što je ljubio u tijelu nije napustio svetošću: jer sada u duhu pruža više lijekova nego što je tada bio nazočan.
11 Ali ne smatram da valja prešutjeti ono što smo saznali o njegovoj svetosti. Kad se naime 15. svibnja slavi njegov ukop, premda se mnoštvo okuplja i 1. svibnja, na koje je zadobio svećeništvo; ipak na gore spomenuti dan dolazi pobožno mnoštvo kao iz cijeloga svijeta: dotrčavaju veoma mnogi svećenici da i prinesu pobožnost i ponesu blagoslov: ali dan prije neki Inocentije, muž svoga imena, p još jedini i sam pisac, idući u selo q Faveriano, vidio je usred noći kako svijetle šume tako da je mislio da je požar, ali kad je r nastala buka, ušavši u neko mjesto misleći da na putu noću ulazi upravitelj pokrajine, malo se s nasipa s sklonio u strahu da bi izbliza saznao uzrok. Nedugo zatim vidio je četvoricu kako idu naprijed s bakljama, od kojih je bilo ono svjetlo: dvojicu za njima u štoli kako idu sa šibama, a za njima jednoga koji je sjedio na konju, kojega je i bjelina haljina i bjelina glave nadmašivala snijeg. Za njim je na konju jahao drugi, ćelav: njih je slijedilo veliko mnoštvo pješaka, od kojih jednoga, koji je ostao hrom, znatiželjnije upita tko su; a on kaže da su četvorica nositelja svjetiljaka četvorica biskupa t Sikst, Marko, Marcel i Julije; dvojica sa šibama Stjepan i Lovro; dvojica koji sjede dvojica apostola Petar i Pavao; a ostali koji slijede mučenici i biskupi: ali i v Zefirin da ide s Petrom koji mijenja odjeću, koji zamoljen od Severina uvijek toga dana dolazi da blagoslovi narod i pohodi ga. Tko da posumnja u Severinove zasluge, kojemu vidi da se toliko klanjaju apostoli? Ili tko da i ovoga smatra nedostojnim, kojemu je dopušteno da to vidi?
12 Ali ako tko želi znati i Inocentijev život, neka čuje u malo riječi: kad je to vidio, odmah je pohitio u crkvu i, postavši katekumen, nakon nekog vremena bio je i kršten. I nikada ne napuštajući crkvu, postavši klerik, zavrijedio je i blagoslov prezbiterata, da bi uvijek bio nedužan i ostao u svojoj nedužnosti, kako bismo o njemu mogli pomisliti da je rečeno: „Evo pravoga Izraelca u kojemu nema prijevare.” Kad je on jednom hitao u samostan sv. Severina, u kojemu je bio zaređen, slijedi ga ovčica u kojoj mu je bio sav imetak, i kad nije mogla prijeći Flosor, koji je bio nabujao od kiše; slučajno je prešao preko x brvna koje su pastiri bili postavili preko obala, dok je ovca ostala na drugoj obali: ona, progovorivši glasom, reče ovo: „Komu si me ovdje ostavio?” Tada Božji čovjek reče: „Prijeđi, jer sam ja prešao u ime Gospodina Isusa Krista.” Tada nevina životinja, primivši po Bogu pouzdanje, slijedi Inocentija. Po zasluzi pastira dan je glas životinji i pouzdanje po Gospodinu našemu Isusu Kristu, koji živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga u sve vijeke vjekova. Amen.
Završava životopis svetih Severina i Viktorina, dvojice rođene braće iz pokrajine Picena, koji su, živeći najprije zajedno samotničkim životom, poslije zadobili biskupsku uzvišenost. a Ovaj je uvod nedostajao u nekim rukopisima. Iz njega se zaključuje da je ovo pripovijedanje dio većega djela.b Zbog Septempede rijeka koja sada teče naziva se Potenza. Clüver misli da se Flusor sada zove Chienti, koji oplakuje Tolentino. Više povjerenja valja pokloniti staromu piscu.d Jezero je u dolini Apenina, koje isušuje rijeka Potenza, uz koje je danas smješten gradić kod ušća, pučkim imenom Pioraco. Da se on kod starih po smještaju ispred jezera nazivao PROLAQUEUM, kao što je kod Ekva na obali Aniena gradić ispod jezera bio SUBLAQUEUM, iz Antoninova Itinerara, gdje je put ovakav: Nuceria, Dubii, Prolaqueum, Septempeda, Trea, Auximum. Tako Clüver u djelu Ital. illustr; 2. knj., pogl. 6. Vjerojatno je da se razumije brdo blizu toga gradića ili neki greben Apenina.e Drugi: u šumama, u zabludi itd., kao i Adon.f Drugi: štetnom ranom, vrućinu.g Drugi: o kruni.h Ovdje možda nešto nedostaje. i U Camerinu, kako kaže Ferrari. Camerino je smješteno između rijeka Chienti i Potenza, nedaleko od Prolaqueuma. k Drugi: u nedužnim. l Drugi: i neba. m Amiternum je bio glasovit grad Sabinaca: kad je razoren, preostali su tragovi velikih djela, kazališta i hramova, kako svjedoči Leandro; preostala je crkva posvećena sv. Viktorinu (po Ferrarijevu svjedočanstvu) mučeniku, kako držimo, koji je ubijen kod voda Cutiliae, ali je ipak pokopan kod Amiternuma, i po predaji onih naroda vjeruje se da je bio biskup Amiternuma. Biskupsko je sjedište iz Amiternuma preneseno u L'Aquilu. n Rukopis iz Metza: da je to mjesto zasluženo zadobio, očituju čudesa učinjena po njemu. o Rukopis iz Metza: 9. siječnja; možda je bilo napisano 8. siječnja. Svakako 26. travnja, 15. i 1. svibnja, koji su dani ovdje navedeni, nijedan od naših martirologija ne spominje ga. p Ove četiri riječi nedostaju u nekim rukopisima. U nekima je Actor, to jest možda upravitelj i nadstojnik nekoga, ili moćna čovjeka, ili države. Mogao bi tko posumnjati da valja čitati Actor još i manje. q Tumačimo kao Fabriano, ugledan gradić u ovo vrijeme između Sentina, Camerina i Matelice; na čijem je području selo Attiggio, na ruševinama gradića Attidiuma. r Drugi: uplašen. s Mombrizije: uklanja. t Slave se sveti prvosvećenici: Sikst I. 6. travnja, II. 6. kolovoza, III. 28. ožujka; Marko 7. listopada; Marcel 16. siječnja; Julije 12. travnja. v Rukopis iz Fulde: Ziferinum ili Severinum, ili kod gradića sv. Severina. Uostalom, u istoj je Umbriji Tifernum Tiberinum, uz obalu Tibera, koje se sada zove Città di Castello; i drugo Tifernum Metaurense, sada Sant'Angelo in Vado, uz rijeku Metauro u Vojvodstvu Urbina. Nijedno ipak nije osobito blizu Septempedi. x Tako rukopisi umjesto tigillo. Mombrizije: particellum.
✠