Slavi se sv. Severin prezbiter ovom pohvalom u Rimskom martirologiju 8. siječnja: „Istoga dana kod Norika sv. Severina opata, koji je kod toga naroda širio Evanđelje i prozvan je apostolom Norika. Njegovo tijelo, po božanskoj volji preneseno u Lucullanum kod Napulja, odatle je poslije preneseno u samostan sv. Severina.” O istomu Molanus u Addit. ad Usuard.: „U Noriku polaganje u grob sv. Severina opata, koji se nadaleko proslavio duhom proroštva i čudesima, te je kod Napulja prenesen u utvrdu Lucullanum.” U novijem izdanju isti je Molanus ono što se u Usuardu govori o sv. Severinu, bratu sv. Viktorina (o kojem nešto niže istoga dana), prenio na ovoga, ovim riječima: „U Napulju u Kampaniji rođendan sv. Severina: koji je Severin nakon izvršenja mnogih kreposti, pun svetosti, počinuo.” Očito je da je to onaj Severin koji se štuje u Napulju, kao što ćemo reći kada bude govora o sv. Severinu, biskupu Septempede. Spominje sv. Severina na ovaj dan i rukopisni martirologij samostana Richenberg u Bavarskoj, koji nosi Bedino ime: „Također u pokrajini Bavarskoj, u gradu Passauu, Severina ispovjedaoca, presvetoga muža obdarena duhom proroštva, kojega se čuva životopis.” Maurolico: „U Panoniji blizu Norika i maloga gradića Asturis, Severina opata, muža glasovita po proročkom duhu i čudesima, u vrijeme Atile.” Ali Maurolico višestruko griješi: jer je umro u samom Noriku, ili Austriji; ne u Astari, ili radije Asturis, nego kod Faviana, ili Beča; niti u Atilino vrijeme, nego 28 godina poslije njegove smrti, to jest gotovo šest godina prije negoli je Odoakar pobijedio Fevane, što se dogodilo za konzulata samoga Boecija, godine Kristove 487. Galesini: „U Noriku sv. Severina opata, koji je otišao Gospodinu glasovit i po duhu proroštva i po osobitoj životnoj stezi i po mnogim čudesno učinjenim djelima. Njegovo je tijelo vlašću pape Gelazija biskup Viktor prenio u gradić Lucullanum, koji je kod Napulja.” Kölnski kartuzijanci u Addit. ad Usuardum: „Severina opata, koji se, nakon što je umro Atila, kralj Huna, proslavio proročkim duhom, životom i čudesima.” Martyrologium Germanicum ima opširnu njegovu pohvalu, ali u mnogočemu treba ispravak; kao kad navodi da je pokopan u Ugarskoj pokraj gradića Asturis te da je u Ugarskoj živio u ono isto vrijeme kad je Atila nadaleko pustošio pokrajine, itd.
2 Životopis sv. Severina napisao je prezbiter Eugipije, njegov učenik, kojega jedni nazivaju Eugipije, drugi Eugipije, drugi Egipije, Crusenius Egip, Laxius Eugip, Sabelik u Ennead. 8., knj. 2. pogrešno Egisip, a još nespretnije Irenik u Exeg. German., knj. 3., pogl. 14. nazvao Cregiptije. Spomenuli su Eugipija sv. Izidor u knjizi de viris illustrib; pogl. 13., Honorije iz Autuna i drugi. Različit je od onoga Eugipija za kojega Sigebert u pogl. 39. prenosi da je djevici Probi dao veoma koristan kodeks iz djela sv. Augustina, ako je taj, kako sam piše, živio u vrijeme pape Pelagija II. i cara Tiberija. Napisao je naš ovdje, kako sam svjedoči u poslanici đakonu Paskaziju, životopis sv. Severina dvije godine poslije konzulata Importuna, to jest za konzula Feliksa i Sekundina, godine Kristove 511., dakle ne, kako želi Ferrari u Catalogo SS. Ital; po zapovijedi pape sv. Gelazija, koji je umro god. 496., kao što ćemo reći 21. studenoga. Taj je životopis prvi objavio Lovro Surije, a iz drugoga rukopisnog kodeksa Baronije u 6. sv. Annales; ali potpunije, uz dodane učene bilješke, Marko Velser. Ta smo izdanja usporedili s rukopisom G. Nikole Belfortiusa te smo dodali Eugipijevu poslanicu Paskaziju iz istoga rukopisa i iz 6. sv. Antiq. lect. Henrika Canisiusa.
3 Slavna djela sv. Severina, crpena iz Eugipija, opisao je Ivan Cuspinian u djelu Austria, koji ga ipak, nepromišljeno slijedeći Otona Frizijskoga, knj. 4., pogl. 30. i Gotfrida iz Viterba, Chron., 16. dio, čini nadbiskupom Ravene koji je pošao u one krajeve radi propovijedanja. Bio je nadbiskup Ravene sv. Sever, o kojem ćemo govoriti 1. veljače, ali mnogo stariji od sv. Severina. Girolamo Rossi u Histor. Raven; knj. 3., citirajući Otona Frizijskoga, ne niječe da je Severin, apostol Norika, podrijetlom doduše bio iz Ravene, nego da je bio biskup drugoga grada, ili čak ni biskup. Velser je manje točno čitao Rossija, jer on ondje ne niječe, kao što onaj citira, da je Sever bio biskup, nego Severin, za kojega izričito priznaje da je došao u Norik.
Djela sv. Severina nabraja i Ivan Aventin u Annal. Boior; knj. 2., pri kraju, ali ne baš vjerno, kako će biti jasno onomu tko usporedi, a i mi ćemo ubrzo niže naznačiti. O njegovu zavičaju i bratu nepromišljeno izmišlja ovo: „Ovaj, rodom iz Afrike... nakon Atiline smrti, ne znam izbjegavajući li okrutnost Vandala, prešao je u ove rimske pokrajine s bratom Viktorinom.” S većom vjernošću djela Severinova spominju naš Andrija Brunner u 4. knj. Annal. Boicor; naš Matija Rader u 1. sv. Bavaria sancta, M. Velser u Rer. Boic; knj. 3., Franjo Haræus, Henrik Fabricius na njemačkom, Heribert Rosweyde na nizozemskom, Jacques Tigeou na francuskom, Zaharija Lippeloo u 1. sv., Petar de Natalibus u knj. 2., pogl. 56., Filip Ferrari u Catal. SS. Ital. O njemu raspravlja i Wiguleus Hund u 1. sv. Metropol. u popisu biskupa Lorcha. Kristofor Gewold ondje u Annotat. i Chronicon Richebergense koje je objavio isti Gewold.
4 Osim toga, sv. Severina spominje Pavao Đakon u 1. knj. de gestis Longobardorum, pogl. 19., ovim riječima: „U tim granicama Norika tada je bio samostan blaženoga Severina, koji je, obdaren svakom svetošću suzdržljivosti, već bio glasovit po mnogim krepostima; premda je u tim istim krajevima boravio sve do svršetka života, ipak sada njegovo tijelo zadržava Napulj. On je više puta nebeskim riječima opominjao ovoga Feleteja o kojem smo govorili i njegovu ženu, kojoj je ime bilo Gisa, da prestanu s bezakonjem. Kad su oni prezirali pobožne riječi, mnogo unaprijed je prorekao ovo što ih je poslije snašlo.” Sigebert u Chronicon pod god. 479., Vincent iz Beauvaisa u knj. 20., pogl. 99., Carlo Sigonio u knj. 13. de Occidentali Imperio pod god. 487. I blaženi Enodije u životopisu sv. Antuna Lerinskog, koji ćemo donijeti 28. prosinca, piše ovako: „Da ne bi zbog roditeljskoga ulagivanja prekršio odluke svetoga nakana, u dobi od gotovo osam godina lišen je očeva skrbništva. Ubrzo je ipak dob koja nije znala za patvorenost odletjela k najznamenitijem mužu Severinu: koji je, dok ga je obasipao poljupcima, unaprijed čitao buduća dobra u dječaku kao da su već prošla. Bio je naime onaj čijim zaslugama ništa nije bilo skriveno. On je svuda pobožnim glasom proricateljski najavljivao da će mu ovaj biti sudionik: vjerujem, da bi najavljena nada učvrstila početke novaka.” Zatim pripovijeda kako je nakon Severinove smrti otišao k Konstanciju, biskupu Lorcha, svome zemljaku; a kad je i ovaj umro, da su ga sluge prevele u Italiju, tada naime kada su relikvije sv. Severina bile odnesene iz Norika.
5 O Severinu raspravlja i Cesare d'Engenio Caracciolo u Neapoli sacra, ali iznosi neke stvari koje se ne slažu s Eugipijevom poviješću i stoga ne zaslužuju vjeru; kao kad kaže da je rođen u Noriku ili Ugarskoj, ali dok je Atila pustošio Austriju i Ugarsku, da je pošao u Rim i ondje se zaodjenuo redovničkim odijelom; a zatim da se iz Milana vratio u domovinu: da je osnovao dva samostana u njemačkom gradu Bettuliji, itd. Čini se da je to preuzeo od Ambrozija Staibana, koji piše isto, osim što prenosi da je redovničko odijelo toga reda primio ne u Rimu, nego u Toskani, od učenika sv. Augustina; a da se vratio u domovinu kako bi ohrabrio kršćane koji su uzdisali pod Atilinim tiranstvom te da je u Milanu vratio zdravlje gubavcu.
6 Mi doduše ne želimo zanijekati da je on slijedio ustanove sv. Augustina, budući da stari pisci nisu ništa prenijeli ni na jednu ni na drugu stranu; ali oni noviji koji to tvrde moraju, da bi pronašli vjeru, iznijeti pouzdana svjedočanstva starih. Svakako, ono što o njemu piše Nikola Crusenius u Monachismi Augustiniani, 2. dio, pogl. 1., nije čvrsto, osobito kad odobrava Aventinovo nagađanje o afričkom zavičaju i razlogu njegova napuštanja te to iznosi tako da se čini kao da je crpeno iz Eugipija. Zatim su pak smiješne stvari koje nadodaje: „Ovaj Severin, kako svjedoči Ambrozije Staiban, bio je augustinski monah pod stegom nekadašnjega Severa, biskupa Mileve, o kojem često raspravlja sv. Augustin. Dok je nastojao nasljedovati njegove kreposti i već im se sasvim približavao, svi su ga nazivali Severinom, kao malim Severom. Dok su u međuvremenu provaljivali Vandali, s bratom Viktorinom i drugima seli u grad Faviane i pokrajine Vindelicije još podložne Rimljanima, gdje je stanovnicima i susjedima donio ogromne koristi.” Spominje doduše sv. Augustin u 34. poslanici, na kraju, Severa, biskupa Mileve, svoga školskog druga. Ali odakle je pouzdano da to treba shvatiti kao zajedničku monašku školu? Gdje Staiban prenosi da je Severin bio njegov učenik i da je po umanjenici njegova imena tako nazvan? Pa i da je to prenosio, ali na temelju kojega autoriteta?
7 U Napulju se slavi svečanost Prijenosa sv. Severina 10. listopada, kao što ćemo reći niže, kad poslije životopisa budemo govorili o Prijenosu.
8 Kristofor Phreislebius (ne znamo kojega je pisca slijedio, nikoga svakako ne citira) prenosi da je sv. Severin u Dioklecijanovo vrijeme bio biskup Napulja: zatim da je došao u krajeve Norika i pokraj rijeke Inn sagradio samostančić, te ondje s nekolicinom monaha, prema evanđeoskom i apostolskom nauku, obdaren svakom pobožnošću i čistoćom, provodio život u molitvi i postu. Nesigurno je govori li o sv. Severinu, apostolu Norika, koji je sagradio onaj samostančić, ili o onomu za kojega drugi prenose da je bio biskup Napulja. Čini se da je uistinu nepromišljeno oboje pomiješao te o biskupovu dobu slijedio mišljenje Petra de Natalibusa.
Po piscu Eugipiju prezbiteru.
Poslanica pisca đakonu Paskaziju.
Gospodinu uistinu svetomu i s pravom časnomu Paskaziju, Eugipije u Gospodinu pozdravlja. Prije otprilike dvije godine, naime za konzulataa Importuna, ponuđeno nam je na čitanje pismo nekoga plemenitoga laika upućeno nekomu prezbiteru, koje sadržava životopisb monaha Bazilika; on je nekoć boravio u samostanu na gori kojoj je ime Titas, iznadc Riminija, a poslije je preminuo u pokrajini Lukaniji, muž i mnogima i meni veoma poznat. Kad sam doznao da to pismo neki prepisuju, počeo sam u sebi razmišljati, a i pobožnim muževima govoriti, da ne valja skrivati tolika čudesa proslavljena po bl. Severinu božanskim učincima.
2 Kada je to doznao pisac spomenutoga pisma, spremnijim je duhom naložio da mu se po meni pošalju neke pojedinosti o istomu sv. Severinu, kojima poučen da napiše knjižicu o njegovu životu, koja će koristiti pamćenju potomaka. Potaknut dakle odmah tom ponudom, sastavio sam Spomen-zapis ispunjen nekim pojedinostima iz nama najpoznatije i svakodnevne predaje starijih, ne bez velike tuge u duši, smatrajući naime nepravednim da se dok si ti živ moli laika da od nas načini to djelo: kojemu se i način i boja djela može nametnuti ne bez neke preuzetnosti, da ne bi možda, uglađen samo svjetovnom književnošću, sastavio životopis takvim govorom u kojem bi u mnogih vrlo mnogo trpjelo neznanje; i da čudesne stvari, koje su dugo bile skrivene u nekoj tihoj noći, što se nas tiče, ne bi svijetlile neukima u slobodnim umijećima tamnom razložitošću. Ali neću dalje istraživati iskru one svjetiljke, kad ti sjajiš poput Sunca, samo mi nemoj zaklanjati zrake svoje vještine nekim oblakom isprike, naime optužujući neiskustvo. Nemoj me, zaklinjem te, udarati tako oštrim riječima kad kažeš: „Što očekuješ vodu iz kremena?” Već doista ne očekujem iz kremena svjetovnoga trga, nego ćeš nas ti, uspoređujući duhovno s duhovnim, okrijepiti onim medom molitve koji izvire iz najčvršće stijene; o kojem već šaljući nektarni okus najslađega obećanja zapovijedaš da pošaljem Spomen-zapis ili pojedinosti o životu često spominjanoga Severina, koji, dok ne zasluže prijeći u knjižicu tvoje izradbe, nipošto ne smiju smetati duhu onoga koji ih pregledava. Tko god naime za gradnju kuće traži arhitekta, brižno neka pripravi potrebnu građu; ali ako se masa poput zidova slaže od neotesana kamenja dok graditelj kasni, nikada se ne smije reći da je sagradio ondje gdje nije ušla nikakva majstorova gradnja, gdje se propisno ne polažu uporišta temelja: tako i ja, pripremajući jedva u najprostijem sastavu dragocjenu građu vašemu daru, ne smijem se smatrati da sam napisao ono što želim ondje gdje nema nikakve izgradnje slobodnoga umijeća, nikakva uresa gramatičkoga vrhunca. Ima doduše čvrst temelj same vjere, po kojoj je pouzdano da je sveti muž sjajio divnim krepostima, što sada nudim da se položi rukama tvoga jezika, spreman uzvratiti Kristu dužne hvale s vrhunca tvoga djela.
3 Molim također da se udostojiš priključiti i ona dobročinstva kreposti i lijekove ozdravljenja koji su ili na putu ili ovdje kod spomena istoga preblaženoga oca izvršeni božanskom snagom; a budući da njih odlično poznaje vaš vjerni nositelj, sin Bogodrag, povjeravamo da ih usmeno izloži, nadajući se da ćemo i o dovršenju tvoga djela neprestano govoriti naziv nosača; kako bi najvjerniji Božji sluga, bogat tolikim krepostima, kao što se po milosti Kristovoj svojim zaslugama uzdiže u slavu svetaca, tako u tvojim spisima bio posvećen ljudskom pamćenju. Svakako se zavičaj iz kojega je potekao od nas možda nužno traži, kako bi se odatle, kao što je običaj, uzeo početak tkanja životopisa. O njemu, premda priznajem da nemam nikakva očigledna dokaza, ipak neću prešutjeti ono što o tome treba držati i što sam saznao od tebe.
4 Kad su stoga mnogi svećenici i duhovni muževi, kao i plemeniti i pobožni laici, bilo domaći bilo oni koji su se stjecali k njemu iz dalekih krajeva, češće među sobom zastajali u nedoumici pitajući se kojega je naroda muž za kojega su vidjeli da sjaji tolikim krepostima, a nitko se od njega uopće nije usuđivao raspitivati, napokon je nekid Pirminije, prezbiter iz Italije, plemenit i čovjek od svakoga ugleda, koji je bio utekao k njemu u vrijeme kad je patricije Orest bio nepravedno pogubljen, bojeći se njegovih ubojica zato što se govorilo da je bio kao otac poginuloga, nakon mnogo dana stečene prisnosti provalio kao u ime svih te ovako zapitao govoreći: „Sveti gospodine, iz koje je pokrajine Bog udostojio darovati ovim krajevima takvo svjetlo?” Njemu je Božji muž najprije odgovorio duhovnom vedrinom: „Ako me smatraš bjeguncem, pripravi sebi cijenu koju ćeš moći ponuditi za mene kad budem zatražen.” Tome je odmah ozbiljno dodao ovo: „Što koristi”, reče, „sluzi Božjem označivanje mjesta ili svoga roda, kad šuteći to može svetije izbjeći taštinu, kao lijevu ruku, dok ja želim, da ona ne zna, uz Kristov dar izvršiti dobro djelo, kako bih zavrijedio postati drug desnice i biti upisan kao građanin nebeske domovine? Ako znaš da ja, nedostojan, to uistinu želim, što ti je potrebno upoznavati zemaljsku domovinu koju tražiš? Ipak znaj da je Bog, koji je dao da ti postaneš svećenik, zapovjedio da i ja budem nazočan ovim ljudima koji se nalaze u pogibli.” I zbog takva je odgovora spomenuti prezbiter zašutio, niti se ikada prije ili poslije itko usudio raspitivati blaženoga muža o tom pitanju. Njegov je govor ipakg svjedočio da je čovjek posve latinskoga podrijetla; a pouzdano se zna da je iz žara za savršenijim životom bio otišao u neku samoću Istoka; te da je odatle poslije došao uh gradove Priobalnoga Norika, susjednoga Gornjoj Panoniji, koji su bili pritisnuti čestim provalama barbara, potaknut božanskom objavom; kao što je sam i u povjerljivijem razgovoru, kao da govori o drugomu, običavao iznositi, navodeći neke gradove Istoka i označujući da je čudesno prošao kroz pogibelji neizmjernoga puta. Ovo sam dakle jedino, što sam iznio, kad god bi se poveo govor o zavičaju bl. Severina, čak i dok je bio živ, uvijek slušao. A pojedinosti njegova čudesnoga života, pridružene ovoj poslanici i navedene u Spomen-zapisu pod prethodnim poglavljima, postat će, kako sam zamolio, jasnije učiteljstvom tvoje knjige. Preostaje da ne prestaješ združivati svoje molitve s njegovima i da ne prestaješ za mene moliti oproštenje.
a Kod drugih se naziva Opportunus, bio je sam konzul god. Krist. 509., što je bila 17. godina cara Anastazija.
b Kod Belfortiusa Bassus. O gori pak Tilane ili Tilano, gdje se sada naziva selo San Marino, govorit ćemo u rujnu uz životopis sv. Marina.
c Glasovit grad na Jadranskom moru, kojemu je ime po istoimenoj rijeci.
d Kod Belf. Pygmenius. Kod Brunnera Primenius.
e Njega je, imenovanoga za vrhovnoga vojskovođu od cara Julija Nepota, pobunio se protiv njega i svoga sina Momila, koji je i Augustul, postavio za cara dan prije kalenda studenoga 475. Odoakar, pozvan u Italiju od Orestovih suparnika, ubio je njega i njegova brata Pavla, a Augustula prognao u Kampaniju god. 476., za konzula Baziliska II. i Armata.
f Stariji Baronije čita.
g Izdanje Henrika Canisiusa ovdje umeće Africanum, koja je riječ nedostajala u rukopisu Belfortiusa i Baronija, niti se čini potrebnom. Brunner pretpostavlja da je Rimljanin; tome se priklanja Baronije. Da je podrijetlom iz Afrike piše Aventin, kao što smo rekli.
h Priobalni Norik jest sve što se proteže od rijeke Inn, granice Recije i Vindelicije, sve do Panonaca na obali Dunava. Velser uz pogl. 1. i Baronije u zatvorenu razgovoru.
POSLANICA ĐAKONA PASKAZIJA prezbiteru Eugipiju.
Gospodinu svetomu i vazda najdražemu prezbiteru Eugipiju đakon Paskazije. Brate u KRISTU najdraži, dok promišljajući o rječitosti tvoje vještine i sreći dokolice prezireš ponovno pretresati gorčine i mnogostruke zaokupljenosti grijeha, podnesi gubitak srama u razmatranju ljubavi. Poslao si Commemoratorium, kojemu ne bi mogla ništa dodati rječitost vještih; i djelo koje može razmatrati sveopća Crkva otvorio si u kratku sažetku dok si istinitije izložio život i običaje bl. Severina, koji je nastanjivao susjedne pokrajine Panonije, te si čudesa koja je po njemu izvela božanska sila, a koja će ostati kroz duga vremena, predao spomenu potomaka. Djela pobožnih ne znaju proći zajedno sa svijetom: da ga svi imaju nazočna i na neki način osjećaju da boravi s njima, onima do kojih dopre izvješće čitanja. I zato, jer si ti ovo što si tražio da pripovijedam izrekao jednostavnije i izložio lakše, smatrali smo da vašemu trudu ne treba ništa dodavati našim nastojanjem. Budući da drukčije pripovijedamo ono što smo čuli, a drukčije iznosimo ono što smo iskusili. Lakše učenici izlažu kreposti učitelja, koje se češće pobuđuju druženjem s onima koji poučavaju.
6 Nadahnut božanskim karizmama, znaš koliko koristi donose za izgrađivanje umova dobrih djela svetaca, koliko žara dodjeljuju, koliko čistoće ulijevaju; o toj stvari šire obznanjujući vlast apostolskoga glasa kaže: „Budite uzor stadu”; i bl. Pavao je zapovjedio Timoteju: „Budi uzor vjernicima.” Stoga isti Apostol, sastavljajući u najvećoj kratkoći popis pravednika, počevši od Abela nastavlja pripovijedati kreposti znamenitih muževa. Tako je i onaj najvjerniji Matatija, već se približavajući najslavnijoj smrti, svojim sinovima po nasljednom pravu podijelio primjere svetaca, čijim bi divnim borbama brže potaknuti prezreli svoje živote za vječne zakone u žaru svetosti. Niti je očinska pouka iznevjerila djecu: toliko su naime koristila spomenuta djela predaka da su se naoružali najotvorenijom vjerom, zastrašivali knezove, svladavali svetogrdne tabore, nadaleko i naširoko rušili đavolske bogoštovne žrtvenike te sjajnoj domovini pribavili građansku krunu ukrašenu vječnim vijencima. Stoga se i mi radujemo što bratskom službom pribavljamo ponešto uresima Kristove zaručnice, ne zato što bi, kako vjerujem, ikojim vremenima nedostajao sjajniji život predaka, nego zato što priliči da kuća velikoga Kralja ima stjegove mnogih pobjedničkih znamenja. Istinska se naime krepost ne isključuje mnoštvom kreposti, nego se željenim uspjesima utoliko više umnaža.
a Ovu je poslanicu nekoć naš Rosweyde usporedio s rukopisom Baltazara Moretusa, s kojim se gotovo slagao kodeks iz Belforta.
b Odavde je jasno da griješi Wigulej, koji u Metropolis, sv. 1., u popisu regensburških biskupa, čini Paskazija autorom života sv. Severina.
c Rukopisi iz Belforta i Moretusov: slavnije.
Sv. Severin u Noriku proriče razne stvari: pomaže onima u nevolji.
U vrijeme kada je preminuo Atila, kralj Huna, obje Panonije i ostala pograničja Dunava bila su uzburkana neizvjesnim prilikama: i najprije su među njegovim sinovima izbili veliki sukobi oko osvajanja kraljevstva, koji su, naduti bolešću nepravedne vlasti, uzeli smrt oca kao građu svoga zločina. Tada je dakle najsvetiji sluga Božji Severin, stigavši iz istočnih krajeva, boravio u susjednim predjelima Priobalnoga Norika i Panonije, u gradiću koji se zove Asturis, živeći prema evanđeoskomu i apostolskomu nauku, obdaren svakom pobožnošću i čistoćom, te je u ispovijedanju katoličke vjere ispunjavao časni naum svetim djelima. Dok je dakle, ojačan takvim vježbama, nedužno slijedio nagradu višnjega poziva, jednoga je dana po običaju pošao u crkvu: tada je, pozvavši prezbitera, kler i građane, počeo sa svom poniznošću duha proricati da predstojeće neprijateljske zasjede suzbiju molitvama, postovima i plodovima milosrđa. Ali tvrdokorna srca, priklonjena tjelesnim željama, iskusila su proročanstva onoga koji je proricao na pogibelj svoje nevjere. A sluga Božji, vrativši se u konačište u koje ga je bio primio crkveni čuvar, otkrivajući dan i sat predstojećega uništenja, reče: „Iz tvrdokorna gradića koji će ubrzo propasti hitro odlazim.” Odatle se uputio u obližnji gradić koji se zvao Commagenis. Njega je čuvala najstroža straža barbara koji su boravili unutra, a koji su bili sklopili savez s Rimljanima, i nikomu se nije davalo lako dopuštenje za ulazak ili izlazak. Ipak sluga Božji, budući da je bio nepoznat, nije bio ni upitan ni odbijen. Ušavši stoga odmah u crkvu, potiče sve koji su očajavali za vlastiti spas da se naoružaju postom, molitvama i milostinjama, iznoseći primjere drevnoga spasenja kojima je božanska zaštita čudesno izbavila svoj narod protiv očekivanja sviju. A kad su sumnjali da povjeruju onomu koji je u samome času pogibelji obećavao spas sviju, dođe starac koji je nedavno u Asturisu bio domaćin tako velika gosta, te, ispitan brižnim ispitivanjem čuvara vrata, držanjem i riječju pokaza propast svoga gradića, dodavši da je istoga dana koji je prorekao neki Božji čovjek bio uništen pustošenjem barbara. Čuvši to, zabrinuti odgovoriše: „Zar misliš da je to onaj koji u bezizlaznim prilikama obećava nama Božju pomoć?” Ubrzo dakle, prepoznavši u crkvi slugu Božjega, starac se bacio pred njegove noge govoreći da je po njegovim zaslugama bio izbavljen kako ne bi s ostalim građanima podnio propast.
8 Čuvši to, stanovnici spomenutoga gradića, moleći oproštenje za nevjeru, poslušaše opomene Božjega muža svetim djelima te, predani postovima i okupljeni u crkvi kroz tri dana, kažnjavahu prijašnje pogreške uzdasima i jadikovkama. Trećega pak dana, kad se vršila svečanost večernje žrtve, pošto je iznenada nastao potres, toliko su se prestrašili barbari koji su boravili unutra da su prisilili Rimljane da im brzo otvore vrata. Izišavši dakle, svi se razbježaše u strahu, smatrajući da su opkoljeni opsadom susjednih neprijatelja, te, pojačanim božanskim užasom i smeteni pomutnjom noći, međusobno se posjekoše mačevima. Pošto su dakle neprijatelji bili zatrti takvim pokoljem, narod sačuvan božanskom zaštitom po svetomu je mužu naučio vojevati nebeskim oružjem.
9 U isto je vrijeme grad imenom Favianis pritisnula okrutna glad: njegovi su stanovnici vjerovali da im je jedini lijek na dohvat ruke ako pobožnim molitvama pozovu Božjega čovjeka iz gore spomenutoga gradića Comagenisa. Unaprijed znajući da su krenuli k njemu, dok je oklijevao hoće li ići s njima ili ne, biva opomenut od Gospodina da pođe s njima. Kad je onamo stigao, počeo je poticati građane govoreći: „Moći ćete se plodovima pokore izbaviti od tolike pogibelji gladi.” Dok su oni napredovali u takvim ustanovama, preblaženi Severin je po božanskoj objavi doznao da je neka udovica imenom Prokula sakrila vrlo mnogo žita, te ju je, izvedenu u sredinu, žestoko ukorio. „Zašto”, reče, „rođena od najplemenitijega podrijetla, pokazuješ se sluškinjom pohlepe i bivaš ropkinjom lakomosti, koja je, kako uči Apostol, idolopoklonstvo? Gle, dok se Gospodin milosrdno brine za svoje sluge, ti nećeš imati što učiniti sa stečenim na loš način, osim ako možda bacajući žito koje si dugo uskraćivala u vode Dunava iskažeš čovječnost ribama koju si uskratila ljudima. Stoga pomozi radije sebi negoli siromasima od onoga što još misliš sačuvati dok Krist gladuje.” Čuvši to, žena, prestrašena velikim strahom, poče spremno dijeliti siromasima ono što je bila sačuvala. Stoga se nedugo zatim nenadano vide mnoge lađe iz krajeva Recija, natovarene vrlo mnogim dobrima, na obali Dunava, koje su mnogo dana bile okovane debelim ledom rijeke Inn: one se po zapovijedi Božjoj ubrzo oslobodiše i donesoše obilje hrane onima koji su trpjeli glad. Tada su svi počeli neprekidnom pobožnošću hvaliti Boga, darovatelja neočekivana lijeka, oni koji su mislili da će propasti od zla dugotrajne gladi, priznajući da su lađe izvan uobičajena vremena, oslobođene od leda i studeni, stigle po molitvama sluge Božjega.b O kojima, kako piše Jordanes u De rebus Geticis, pogl. 50, narod bijaše gotovo od razuzdane požude. Stariji se zvao Ellac, kod drugih Chabas: on se u znamenitoj bitki sukobio s bratom Aladarikom, kojom je posve slomljena snaga Huna. Velser, 2. knj., Rer. Boic.c Surije, Baronije, Haræus: Casturis. Lazius: Castuns i Casturis, to jest, kako kaže, Castris Augustis, smjelim nagađanjem, kako sudi Velser. Petar de Natalibus i Ferrari: Astaris. U Notitia Imperii pod zapovjednikom Panonije 1. i Priobalnoga Norika stoji Austuris; Ortelius naziva Astura. Aventin u 2. knj. Annal.: gradić Asturum na granici Priobalnoga Norika i Panonije propao je, naime u ovo Severinovo vrijeme. Cuspinianus u opisu Austrije u životu sv. Kolomana želi da to bude Stockerau. Guido Panciroli u Comment. in Notit. Imp; pogl. 83, čini ga gradićem Mizije, koji se kod Stjepana naziva Asutas, kako kaže. Tu riječ kod Stjepana nismo našli, nego Λστυρα i Λστυρον, grad u Azijskoj Miziji prema Troadi.d Petar de Natalibus: Commagonis. Velser: Comagenis, to jest logorom. Antonin u Itinerariumu ima Comagenas. Cuspinianus kaže da se zove Kaumberg, Lazius: Holenburg. Ferrari piše da je taj gradić tada bio opkoljen neprijateljskom opsadom; pogrešno, kao što je odavde očito.e Rukopis iz Belforta: conciti. Brunner smatra da su ti barbari bili ostaci Atiline vojske, drugi da su Boji.f Cuspinianus piše da se gotskom riječju zove Flavabis, kao Batabis, ono što je sada Batavia. Velser: Castra Fabiana, možda od kohorte Fabia ili Fabiana. Od Fabianis, odrezavši krajnje slogove s obje strane i promijenivši A u E, izveden je Wien, koji je drukčije Vindobona, sada glavni grad Austrije. Georg Braun u Theatrum urbium to ne odobrava, ali ne iznosi ništa sigurnije.g Neki Æni, bolje Oeni. Odvaja Reciju od Norika i kod Batave se miješa s Dunavom. Velser. Rukopis iz Belforta: Rheni, pogrešno.
Proriče ili isprosuje pobjedu i drugo.
U isto vrijeme barbarski su pljačkaši nenadanim prepadom odveli u sužanjstvo sve što su izvan zidina zatekli od ljudi i stoke. I tako su mnogi od građana, slijevajući se sa suzama k Božjemu čovjeku, javili o pogubnosti nanesene nevolje, pokazujući ujedno tragove nedavnih pljački. A on je upitao Mamertina, tada tribuna, koji je poslije zaređen za biskupa, ima li sa sobom kakvih naoružanih ljudi s kojima bi žurnije krenuo u potjeru za razbojnicima. On odgovori: „Imam doduše vrlo malo vojnika i stoga se ne usuđujem sukobiti s tolikim mnoštvom neprijatelja. Ali ako tvoje poštovanje zapovjedi, premda nam nedostaje pomoć oružja, vjerujemo da ćemo tvojom molitvom postati pobjednici.” I sluga Božji reče: „Čak i ako su ti vojnici nenaoružani, sada će se naoružati od neprijatelja; jer se ne traži ljudski broj ili jakost ondje gdje se u svemu dokazuje da je Bog branitelj: samo u ime Božje pođi brzo, pođi pouzdano; jer dok Gospodin milosrdno ide pred vama, svaki će slabić pokazati najveću snagu: Gospodin će se boriti za vas, a vi ćete šutjeti. Pođi dakle žurno, pazeći prije svega na ovo jedno: da mi žive i zdrave dovedeš one koje od barbara zarobiš.” Izišavši dakle, na drugoj milji kod potoka koji se zove Dicuntia nađoše spomenute razbojnike, te kad se oni iznenada dadoše u bijeg, uzeše oružje sviju, a ostale svezane dovedoše kao zarobljenike k sluzi Božjemu, kako je bio zapovjedio. Njih, odriješene od okova i okrijepljene jelom i pićem, kratko oslovljava: „Idite i javite svojim suučesnicima da se zbog pohlepe za pljačkom više ne usuđuju približavati ovamo; jer će odmah biti kažnjeni sudom nebeske osvete, budući da se Bog bori za svoje sluge, koje ima običaj tako štititi božanskom silom da im neprijateljska oružja ne nanose rane, nego radije pribavljaju oružje.” Otpustivši stoga barbare, sam se raduje Kristovim čudesima, a o njegovu milosrđu obećava da onaj gradić nikada više neće iskusiti neprijateljskih pljački, samo ako građane od djela Božjega ne bi odvratilo ni sretno ni nesretno.
11 Zatim bl. Severin, povukavši se u udaljenije mjesto koje se zvalo ad Vineas, zadovoljan malom ćelijicom, biva božanskom objavom prisiljen vratiti se u spomenuti gradić, tako da, premda ga je veselio mir ćelije, ipak pokoravajući se Božjim zapovijedima podigne samostan nedaleko od grada, gdje je mnoge počeo oblikovati svetim naumom, poučavajući duše slušatelja više djelima negoli riječima. A on se sam češće povlačio u skrovito prebivalište, koje mještani nazivaju gradić Purgum, udaljeno pet milja od Favianisa, da, uklonivši se mnoštvu ljudi koji su k njemu običavali dolaziti, neprekidnom molitvom smjesta prianja uz Boga. Ali što je više želio prebivati u samoći, to je češće bio opominjan objavama da ne uskraćuje svoju nazočnost pogođenim narodima. Napredovala je dakle iz dana u dan njegova zasluga i rasla je slava kreposti, koja se šireći nadaleko i naširoko otkrivala u njemu znakove nebeske milosti. Ne znaju se naime sakriti stvari koje su dobre, jer se po Spasiteljevoj riječi ni svjetiljka ne može pokriti pod posudom niti sakriti grad postavljen na gori. Među ostalim naime velikim djelima koja mu je Spasitelj darovao, primivši osobit dar uzdržljivosti, podvrgavao je svoje tijelo mnogim postovima, učeći da će tijelo koje se hrani obilnijom hranom smjesta donijeti propast duši. Ne noseći baš nikakvu obuću, te se usred zime, koja u onim krajevima ukoči žešćim mrazom, zadovoljavajući da uvijek hoda bosih nogu, davao je jedinstven znak strpljivosti. Za potvrdu te žestine hladnoće poznato je da je svjedok Dunav, često tako stvrdnut prekomjernim ledom da pruža čvrst prijelaz i kolima. On je ipak, uzdignut takvim krepostima po Božjoj milosti, priznavao najdublju poniznost govoreći: „Nemojte misliti da je moje zasluge ono što gledate, to je radije primjer vašega spasenja. Neka sada prestane ljudska drskost, neka se obuzda oholost uzdizanja; da bismo mogli učiniti što dobro, bivamo izabrani, kako uči Apostol: Koji nas je izabrao prije postanka svijeta da budemo sveti i neokaljani pred njim. Štoviše, molite za mene da mi darovi Spasiteljevi ne posluže na gomilanje osude, nego na umnažanje opravdanja.” To i tome slično običavao je govoriti sa suzama, poučavajući ljude divnim primjerom poniznosti, a utvrđen temeljem te kreposti sjajio je tolikim sjajem božanskoga dara da su ga i sami heretički neprijatelji častili najpoštovanijim uslugama.
12 Kralj Rugijaca, imenom Flacciteus, počeo je kolebati na samim počecima svoga kraljevstva, imajući Gote iz donje Panonije žestoko neprijateljski raspoložene, čijim je se nebrojenim mnoštvom plašio. On je dakle u svojim pogibeljima savjetovao preblaženoga Severina kao nebesko proročište. Došavši k njemu dok je bio u najžešćoj tjeskobi, tužio se da je od gotskih knezova zatražio prolaz u Italiju, a nije sumnjao da će ga oni, jer mu je to bilo uskraćeno, ubiti. Tada je dakle spomenuti od Božjega muža primio ovaj odgovor: „Kad bi nas povezivala jedna katolička vjera, više si me trebao savjetovati o vječnom životu; ali budući da se brineš samo za sadašnji spas, koji nam je zajednički, poslušaj da budeš poučen. Neće te uznemiriti ni mnoštvo ni protivština Gota, jer ćeš uskoro bezbrižno, kad oni odu, kraljevati u željenom blagostanju; samo nemoj zanemariti opomene moje poniznosti. Neka ti stoga ne bude teško tražiti mir i od najmanjih i nikada se nemoj oslanjati na vlastite snage. Proklet je, kaže Pismo, tko se uzda u čovjeka i tijelo čini svojom mišicom, a srce mu odstupa od Gospodina. Nauči dakle čuvati se zasjeda, a ne postavljati ih; u svojoj ćeš naime postelji preminuti u mirnu svršetku.” Kad je on, opomenut takvim proročanstvom, radosno odlazio, pošto mu je javljeno da su četa razbojnika i barbari odveli u sužanjstvo neke od Rugijaca, odmah je poslao k Božjemu mužu da ga posavjetuje. Njega je on svetim zapovijedima, pošto mu je Gospodin objavio, unaprijed opomenuo da ne ide za pljačkašima, govoreći: „Ako pođeš za njima, bit ćeš ubijen; pazi da ne prijeđeš rijeku i da nepromišljenim duhom ne podlegneš zasjedama koje su ti pripravljene na tri mjesta: jer će ubrzo doći pouzdan glasnik koji će te o svemu tome učiniti sigurnijim.” Tada dvojica zarobljenika, pobjegavši iz samih neprijateljskih sjedišta, ispripovjediše redom ono što je preblaženi muž, po objavi Kristovoj, bio prorekao. Pošto su dakle bile osujećene zasjede protivnika, Flacciteus, uvećan sretnijim napredovanjima, dovršio je život u najmirnijim prilikama.
13 Nakon toga neki podrijetlom Rugijac, kroz dvanaest godina satrt nevjerojatnom boli kostiju, bio je lišen svake cjelovitosti udova, čije je nepodnošljivo mučenje postalo nadaleko poznato susjedima zbog samoga trajanja. Stoga, kad nije pomagala raznolikost lijekova, napokon je udovica majka dovela sina položenoga na kola k svetomu mužu te, bacivši beznadnoga pred vrata samostana, neprekidnim je suzama molila da joj se jedinac vrati zdrav. Ali Božji muž, osjećajući da se od njega traže velike stvari, ganut suzama govorio je: „Zašto me pritišće varljivo mišljenje? Zašto se smatra da mogu ono što ne mogu? Nije u moći moje kreposti pružiti tako velika djela; ipak dajem savjet, kao onaj koji je postigao milosrđe od Gospodina.” Tada nalaže ženi da siromasima udijeli nešto prema svojim mogućnostima. Ona, nimalo ne oklijevajući, brzo svlačeći haljinu koju je nosila, žurila je podijeliti je potrebitima. Čuvši to, Božji muž, diveći se njezinu žaru, ponovno nalaže da se pokrije svojom odjećom, govoreći: „Kad tvoj sin pođe s tobom dok ga Gospodin iscjeljuje, djelom ćeš ispuniti zavjete.” Odredivši dakle po običaju post od nekoliko dana, izlivši molitve Bogu, odmah je izliječio bolesnika te ga zdravoga, kako je hodao na vlastitim koracima, poslao kući. Kad je on poslije bio nazočan na posjećenim sajmovima, pružao je čudesno čudo naočigled sviju: neki su naime govorili: „Evo onoga koji je bio slomljen truleži tijela”, dok su drugi posve nijekali da je to on sam, te se rađala ugodna rasprava. Od onoga je naime vremena otkako je vraćeno zdravlje beznadnomu, sav narod Rugijaca, dolazeći često k sluzi Božjemu, počeo iskazivati znakove zahvalnosti i tražiti pomoć za svoje bolesti. I iz drugih naroda do kojih je doprla slava tako velika čuda mnogi su željeli vidjeti Kristova vojnika.
14 S tom pobožnošću, i prije ovoga događaja, kad su neki barbari putovali u Italiju, skrenuli su k njemu s nakanom da zasluže blagoslov: među njima je bio došao i Odovakar, koji je poslije vladao Italijom, tada u najprostijoj odjeći, mladić visoka stasa. Kad se on prignuo da ne bi tjeme dotaknuo niski krov ćelije, spoznao je od Božjega muža da će biti slavan. Njemu je i na oproštaju rekao: „Pođi u Italiju, pođi, sada pokriven najprostijim kožama, ali ćeš uskoro mnogima udijeliti veoma mnogo.”
a Aventin ga čini namjesnikom: s pravom to odbacuje Velser.
b Ovoga nije bilo u Surijevu kodeksu; Velser sumnja da je to glosa, jer je otprilike u isto vrijeme živio Mamert, biskup galskoga Beča, o kojemu ćemo govoriti 11. svibnja. Mamertina, prvoga biskupa austrijskoga Beča, iskopao je Lazius i potvrdio vjerodostojnošću staroga ljetopisa; prilično slabo, po Velserovu sudu.
c Surije: Taguntia. Belfort: Gyguntia. Rader: Jaguntia ili Dicuntia. Staiban: Tiguntius.
d Belfort: Ad Juncas. Lazius svjedoči da ostaci ćelije postoje u selu Siferinga i da selo ima ime po sv. Severinu. Cuspinianus svjedoči da je ondje kupio imanje, gdje su tragovi Severinove ćelije, radi spomena na njega. Udaljeno je jednu veliku milju od Beča. A Lazius kaže da je veći samostan bio na mjestu koje se zove Heyligstat, to jest sveto mjesto, od boravka svetaca ondje. Odatle je sv. Leopold odnio kamenje za gradnju samostana u Klosterneuburgu, kao što ćemo reći 15. studenoga u njegovu životopisu. Ferrari piše da je taj samostan sv. Severinu sagradio kralj Rugijaca.
e Cuspinianus tumači Burckensdorf, ali to što kaže da je ondje stanovao kralj Rugijaca Flaccitheus ne odobrava. Staiban i Engenio pišu da je svetac ovdje otišao u samoću zvanu Burgum.
f Surije: Rugiorum, što se više sviđa Velseru. Čini se da su oni nastanjivali pokrajinu koja je u Pomeranskom Vojvodstvu omeđena rijekama Odrom i Wieprzom, odakle su se neke njihove čete uputile i nastanile blizu Dunava. Pavao Đakon u 4. knj. De gestis Longobard. oblast koju je nastanjivao kralj Rugijaca Feletheus, koju, kaže, od granica Norika dijeli Dunav, naziva Rugiland, što na latinskom jeziku znači domovina Rugijaca. Rader smatra da je, uznemiravan od Gota i bježeći od oceana, zaposjeo one obale, dok je naprotiv u tim istim krajevima, zauzet ratom, bio pritisnut od susjednih Gota. Staiban kaže da je izvojevao pobjedu nad Gotima, koju je prorekao Severin.
g Kod drugih Flaccitheus, Flaciteus, Flacitheus; kod Irenika Flactitetus.
h Oni su nakon Atiline smrti primili od Rimljana naselja u Panoniji. Jordanes u De reb. Getic; pogl. 50. i Belfort: Odovacar. Jordanes: Odovacer; drugdje Odobagar i Otachar; kod Aventina Odagrius i Odacer, pučki Odoakar, koji je god. 476. postao kralj Italije.
Prezir se kažnjava: sabire moći: izbjegava počasti.
Kralj Feleteus, koji je i Fava, sin spomenutoga Flaciteja, nasljedujući očevu marljivost, počeo je zbog početaka svoga kraljevanja često posjećivati svetoga muža. Njega je zlokobna i pogubna žena, imenom Gisa, uvijek odvraćala od lijekova blagosti. Ona je dakle, među ostalim zarazama svoje opačine, pokušala i ponovno krstiti neke katolike, ali je zbog poštovanja prema svecu Severinu, jer se muž nije slagao, što je prije mogla odustala od svetogrdne namjere. Ipak je Rimljane pritiskala teškim uvjetima, a neke je zapovijedala odvesti i preko Dunava. Kad je naime jednoga dana, došavši u selo najbliže Favianisu, zapovjedila da se neki prebace k njoj preko Dunava, to jest da budu osuđeni na ropstvo najprostije službe, Božji muž, poslavši k njoj, tražio je da ih pusti. Ali ona, usplamtjela bakljama ženskoga bijesa, zapovjedi da se donesu najstrože poruke: „Moli se”, reče, „ti, slugo Božji, skrivajući se u svojoj ćelijici; neka nama bude dopušteno da o svojim slugama odlučujemo kako hoćemo.” Čuvši to, Božji čovjek reče: „Uzdajem se u Gospodina Isusa Krista da će biti prisiljena nuždom izvršiti ono što je zlom voljom prezrela.” Brza je stoga uslijedila opomena i oborila dušu oholice: neke je naime barbarske zlatare bila zatvorila u strogu stražu radi izrade kraljevskih ukrasa. K njima je sasvim malen sin spomenutoga kralja, imenom Fridrik, istoga dana u koji je kraljica prezrela slugu Božjega, ušao potaknut djetinjim porivom. Tada zlatari prisloniše mač na prsa djeteta govoreći da će, ako iko pokuša ući k njima bez prethodne prisege, najprije probosti kraljevskoga dječačića, a zatim poklati sami sebe, jer nisu sebi obećavali nikakvu nadu života, iscrpljeni dugotrajnim tamnicama. Čuvši to, okrutna i bezbožna kraljica, razdera haljine od boli i vikala ovako: „O slugo Božji Severine, tako se od tvoga Boga osvećuju nanesene uvrede? Ovu si osvetu za moj prezir isprosio obilnim molitvama da osvetiš na mojoj utrobi?” Stoga, trčeći okolo u mnogostrukom skrušenju i jadnu jadikovanju, priznavala je da je zbog zločina prezira koji je počinila nad slugom Božjim pogođena osvetom sadašnje nevolje, te je smjesta poslala konjanike da zamole oproštenje i predala Rimljane koje je onoga dana bila odvela, a za koje je bila prezrela onoga koji je molio; a zlatari, primivši odmah prisegu i pustivši dječačića, i sami su bili pušteni. Čuvši to, najpoštovaniji sluga Kristov zahvaljivao je neizmjerno Stvoritelju, koji stoga ponekad odgađa molitve onih koji mole da bi, dok rastu vjera, nada i ljubav, kad se mole manje stvari, udijelio veće. To je naime učinila sila Svemogućega i Spasitelja: da dok je okrutna žena podvrgla slobodne ropstvu, bude prisiljena pustiti na slobodu one koji su služili. Pošto je to bilo čudesno isprošeno, kraljica, žureći odmah s mužem k sluzi Božjemu, pokazuje sina za kojega je priznavala da je njegovim molitvama oslobođen od praga smrti, obećavajući da se nipošto više neće suprotstavljati njegovim zapovijedima.
16 Velika je također u sluge Božjega, obdarena milošću proroštva, bila marljivost u otkupljivanju zarobljenika. Pomnije je naime ustrajao da izvornu slobodu vrati onima koji su bili mučeni pod barbarskom vlašću. U međuvremenu je zapovjedio jednome otkupljeniku sa ženom i djecom da pregazi Dunav i potraži na barbarskom sajmu nepoznata čovjeka, kojega je toliko upoznao po božanskoj objavi da je označio i znakove stasa, boju kose, njegov izgled i nošnju odjeće te pokazao u kojemu će ga dijelu sajma naći, dodavši da mu se, čim nađe tu osobu, što brže vrati i javi što mu kaže. Krenuvši dakle, nađe sve onako kako je Božji muž bio prorekao, pun čuđenja. Njega je dakle upitao isti onaj čovjek za kojega se čudio da ga je našao, te je čuo gdje govori: „Misliš li da mogu naći čovjeka koji će me za kakvu god plaću želi odvesti k Božjemu čovjeku čija se slava posvuda širi? Već je dugo da usrdno molim same svete mučenike, čije moći nosim, da se napokon barem jednom kao nedostojan oslobodim takve službe, koju sam dosad podnosio ne iz nepromišljene drskosti, nego iz pobožne nužde.” Tada glasnik Božjega čovjeka dovede njega pred njegov pogled; on je s dužnom čašću primio moći svetih mučenika Gervazija i Protazija te ih po svećeničkoj službi položio u bazilici koju je bio sagradio u samostanu. Na tome je mjestu sabrao svetinje mnogih mučenika, koje je ipak zaslužio uvijek uz prethodnu objavu, znajući da se protivnik često uvlači pod imenom svetosti.
17 Pozvan također da preuzme čast biskupstva, zaključio je unaprijed određenim odgovorom govoreći da mu je dovoljno što je, lišen željene samoće, po Božjoj volji došao u onu pokrajinu da bude često nazočan mnoštvima onih koji trpe nevolje. Želeći ipak dati monasima uzor, brižnije je opominjao da prianjaju uz stope blaženih otaca, kojima se stječe pouka svetoga življenja, i da se uloži trud da onaj tko je ostavio roditelje i svijet, osvrćući se natrag, ne poželi čari svjetovnoga sjaja koje je izbjegavao, te je zbog toga iznosio strašan primjer Lotove žene. Podsjećao je također da u strahu Božjem valja umrtvljivati poticaje požuda i tvrdio je da se požari tjelesnoga užitka ne mogu drukčije svladati nego ako budu ugašeni izvorom suza po Božjoj milosti.
a Drugdje se naziva Feletheus, kod Pavla Đakona u 1. knj., pogl. 19. Feletheus i Feva (Velser i Lazius u 12. knj., Reip. Rom. čitaju Fethia), kod drugih Febanus, Filitheus, Favia, Favianus, Felteus; Belfort: Seva. Kod Ibra i Faba. Rader: Feletus. Petar de Natalibus: Feuba. Staiban: Feletrus i Selettus, i ovdje mu ženu naziva Lisom.
b Aventin uobičajenom drskošću zlatare naziva rimskim zlatarima i vezarima; tvrdi da je za njih posredovao Severin i da je sin Gisin, zahvaćen bolešću, ozdravio Severinovim molitvama.
c Belfort i Baronije: stražom.
d Velser opominje da se ovdje ne razumije mjesto javnoga sajma, nego pogansko selo; oboje se izriče istom njemačkom riječju Marckt.
e Štuju se 19. lipnja.
f Staiban i Engenio pišu da mu je biskupstvo ponudio Odoakar. Tko to prenosi?
Pomaže zarobljenicima i ožalošćenima: ispravlja svetogrdnike.
Neki pak, imenom Mauro, bio je crkvenjak samostanske bazilike, kojega je bl. Severin bio otkupio iz ruku barbara. Njemu je jednoga dana Božji muž zapovjedio govoreći: „Pazi da danas nikamo ne prelaziš; inače nećeš izbjeći predstojećoj pogibelji.” On je dakle protiv zapovijedi tolikoga oca, po nagovoru nekoga svjetovnjaka, u podne izišao brati jabuke na drugoj milji od Favianisa te je ubrzo zajedno sa svojim nagovarateljem bio odveden kao zarobljenik preko Dunava od barbara. U onaj sat, dok je Božji muž čitao u ćelijici, iznenada zatvorivši knjigu reče: „Brzo potražite Maura.” Kad ga nigdje nisu našli, sam što je brže mogao preplivavši vode Dunava, žurno progoni razbojnike koje je puk nazivao Scamarima. Ne mogavši podnijeti njegovu poštovanja dostojnu nazočnost, moleći vratiše zarobljenike koje su bili uhvatili. i
19 Dok su još stajali gornji gradići Priobalnoga Norika i gotovo nijedna utvrda nije izbjegavala upade barbara, tako je plamtio najglasovitiji glas o sv. Severinu da su ga pojedine utvrde natječući se pozivale k sebi radi svoje obrane, vjerujući da im se u njegovoj nazočnosti neće dogoditi ništa protivno. To se nije događalo bez milosti božanskoga dara, da bi se svi uplašili njegovim opomenama kao nebeskim proročanstvima i po njegovu primjeru poučili dobrim djelima. I u utvrdu koja je imala ime Cucullis bio je pozvan sveti muž pobožnim molbama mještana, gdje se dogodilo veliko čudo koje ne mogu prešutjeti, a koje smo ipak doznali iz pripovijedanja Marcijana, poslije našega prezbitera, čija su čudesna čudesa istoga mjesta. Dio je dakle puka na nekome mjestu prianjao uz sramotne žrtve. Doznavši za to svetogrdje, Božji muž, obrativši se puku mnogim govorima, savjetovao je da se po mjesnom prezbiteru proglasi trodnevni post i zapovjedio da se po pojedinim kućama donesu svijeće, koje je svatko vlastitom rukom pričvrstio na zidove crkve. Tada je, pošto je po običaju prošao psaltir, u sat žrtve Božji muž potaknuo prezbitera i đakona da svim žarom srca zajedno s njim mole zajedničkoga Gospodina kako bi za raspoznavanje svetogrdnika pokazao svjetlo svoje spoznaje. Dok je dakle molio s mnogim i najobilnijim suzama i prignutih koljena, najveći dio svijeća, koje su bili donijeli vjernici, iznenada je bio zapaljen božanski, a ostale onih koji su bili zaraženi spomenutim svetogrdjima i želeći se sakriti bili zanijekali, ostale su neupaljene. Tada su dakle oni koji su ih bili postavili, očitovani božanskim ispitom, smjesta povikavši otkrili zadovoljštinama tajne srca, te su svi svjedočanstvom svojih svijeća u javnom priznanju svjedočili o vlastitim svetogrdjima. O blaga moći Stvoriteljeva! Paleći svijeće i duše, upaljeni je oganj zasjao u svijećama i u osjećajima. Vidljivo je svjetlo topilo vosak u plamenove, a nevidljivo je otapalo srca onih koji su priznavali u suze. Tko bi povjerovao da su oni koje je bila obavila svetogrdna zabluda poslije više blistali dobrim djelima negoli oni čije su svijeće bile božanski zapaljene?
20 Drugom se pak prilikom na granicama iste utvrde u velikom mnoštvu nastanili skakavci koji uništavaju usjeve, pustošeći sve štetnim ugrizima. Pogođeni takvom pošasti, prezbiteri i ostali stanovnici ubrzo su pristupili sv. Severinu s najusrdnijim molitvama govoreći: „Da se ukloni žestina tolike nevolje, tražimo okušane zagovore tvojih molitava, za koje smo nedavno u velikomu čudu zapaljenih svijeća vidjeli da mnogo vrijede kod Gospodina.” Njima je on pobožnije progovorio: „Zar niste čitali što je božanska vlast zapovjedila narodu koji griješi po Proroku govoreći: Obratite se k meni svim srcem svojim, u postu i plaču? I malo poslije: Posvetite, kaže, post, sazovite zbor, skupite narod, posvetite Crkvu, i ostalo što slijedi. Ovo ispunite da biste dostojnim djelima lako izbjegli zloću sadašnjega vremena: nitko od mene neka ne izlazi u polje, kao da će ljudskom brigom odvratiti skakavce, da se ne bi još više izazvala božanska srdžba.” Bez oklijevanja, dakle, kad su se svi okupili u crkvu, svatko je po svome redu pjevao psalme po običaju. Svaka dob i spol, i onaj tko nije mogao glasom, prinosio je Bogu molitvu suzama, nisu se prestajala činiti djela milosrđa, i sve što je od dobrih djela zahtijevala sadašnja potreba ispunjavalo se kako je sluga Božji bio zapovjedio. Dok su dakle svi bili zauzeti takvim nastojanjima, neki najsiromašniji čovjek, napustivši započeto djelo Božje, izišao je u polje da obiđe vlastiti usjev, koji je sasvim malen ležao među usjevima drugih, te je sav tjeskoban čitav dan onom marljivošću kojom je mogao tjerao nadvijeni oblak skakavaca, i ubrzo ušao u crkvu da se pričesti; ali je gusti roj skakavaca proždro njegov neznatni usjev, okružen mnogim ljetinama susjeda. Kad su oni te noći bili božanskom zapoviješću protjerani iz onih krajeva, dokazano je koliko vrijedi vjerna molitva. Ujutro je naime onaj koji je povrijedio i prezreo sveto djelo, ponovno nesigurno izlazeći na svoje polje, našao da je ono od pogibelji skakavaca do temelja ogoljeno, a kad je sa silnim čuđenjem vidio da su zasijana polja sviju unaokolo netaknuta, vraća se u utvrdu uz jadikovku i viku; i kad je javio što se dogodilo, svi su izišli vidjeti takvo čudo, gdje su ugrizi skakavaca pokazali usjev tvrdokorna čovjeka kao po ravnalu. Tada se, pavši pred noge sviju, uz obilnu jadikovku molio da po njihovim zagovorima dobije oproštenje svoga prijestupa. Zbog te je stvari Božji čovjek, našavši priliku za opomenu, poučavao sve da nauče pokoravati se svemogućemu Bogu, čijim zapovijedima se pokoravaju i skakavci. A spomenuti je siromah plačući tvrdio da se ubuduće može pokoravati zapovijedima ako mu ostane ikakva nada da će živjeti. Tada je dakle Božji muž, obrativši se ostalima, rekao: „Pravedno je da onaj tko je vlastitom kaznom dao vama primjer poniznosti i poslušnosti, vašom darežljivošću primi hranu za ovu godinu.” Tako je, prilozima vjernika, ukoren i obogaćen najsiromašniji čovjek naučio koliko štete donosi nevjera, a koliko dobročinstva svojim štovateljima udjeljuje božanska darežljivost.
a Belfort: Scameras. Velser piše da to nije ime naroda nego razbojstva.
b Surije: intraret, i Velser to nipošto ne osuđuje.
c Surije: Cocullis. Petar de Natalibus: Cocullo; Lazius: Catullus, koji smatra da se danas zove Tulln. Staiban i Eugen pišu da se to dogodilo u Favianisu.
d Drugdje Majorani i Majoriani. S pravom je Velser ukorio Laziusa što otuda tvrdi da je Marcijan od monaha samostana sv. Severina postavljen za biskupa Favianisa neposredno nakon Mamertina.
e Rukopis iz Belforta: exterminatis.
Izvodi razna druga čudesa.
Isto tako kod gradića koji se zove Juba, kad jednoga dana, ušavši u baziliku ljeti da obave večernju svečanost, nisu nimalo našli vatre za upaliti svjetiljke, nisu mogli udaranjem kamenja po običaju izmamiti plamen, odugovlačeći toliko u međusobnom udaranju željeza i kamena da je vrijeme večernje svečanosti istjecalo. A Božji je muž, prignutih koljena na tlo, usrdnije molio. Ubrzo je dakle pred očima trojice duhovnih muževa koji su tada bili nazočni bila zapaljena voštanica koju je u ruci držao isti sveti Severin. Kad je ona zasjala, pošto je po običaju obavljena žrtva večernjega vremena, u svemu se zahvaljuje Bogu. Taj čin, premda je spomenuti muž htio sakriti one koji su nazočili ovomu čudu, kao i mnoga velika djela koja su po njemu bila izvršena božanskim učincima, ipak se sjaj tolike kreposti nije mogao skriti te je ostale izvrsno raspalio na veliku vjeru.
22 Dogodilo se također u istome mjestu da je neka žena, mučena dugotrajnom bolešću, ležala na samrti, kad su već bili spremni pogrebni obredi; njezini su srodnici tužnom šutnjom potisnuli pogrebne glasove nekakvim povikom vjere te su pred vrata ćelijice svetoga muža položili tijelo već gotovo bez daha. Vidjevši dakle Božji čovjek zatvoren pristup zaprekom ležaja, reče im: „Što ste to htjeli učiniti?” Odgovoriše: „Da se tvojom molitvom vrati životu ona koja je bez daha.” Tada on, sav u suzama, zavapivši reče: „Zašto od malenoga tražite velike stvari? Znam da sam posve nedostojan; kad bih barem zaslužio naći oproštenje za svoje grijehe.” A oni rekoše: „Vjerujemo da će, ako se pomoliš, oživjeti.” Tada se sv. Severin, odmah izlivši suze, bacio ničice u molitvi, i kad je žena smjesta ustala, progovorio im je: „Nemojte ništa od ovoga pripisivati mojim djelima; ovu je naime milost zaslužila gorljivost vaše vjere; i to se događa u mnogim mjestima i narodima da se spozna kako je jedan Bog, koji na nebu i na zemlji čini čudesa, podiže propale na spasenje i vraća mrtve životu.” A žena, primivši zdravlje, trećega je dana po običaju pokrajine počela vlastitim rukama obavljati poljski posao.
23 Quintanis se zvao municipij druge Recije smješten na obali Dunava; njemu se s druge strane približavala mala rijeka imenom Businca. Ona, nabujavši od česta izlijevanja nabujaloga Dunava, zauzimala je neke dijelove utvrde, jer je bila utemeljena na ravnici. Stanovnici toga mjesta imali su i crkvu sagrađenu od drva izvan zidina, koja se, ispružena u visećem pružanju, podupirala zabijenim u visinu stupovima i rašljama, a umjesto tla imala je zaglađen sklop dasaka; nju je, kad god bi rijeka prešla obale, zauzimala preljevna voda. Vjerom stanovnika Quintanisa onamo je bio pozvan sv. Severin; kad je onamo stigao u vrijeme suše, upita zašto se podovi od dasaka pokazuju kad su uklonjeni pokrovi zapreka. Mještani odgovoriše da je zbog česta nanosa rijeke sve što je bilo položeno odozgo neprestano klizilo. A on reče: „Neka se sada u Kristovo ime položi popločenje povrh dasaka, jer ćete odsada vidjeti da je rijeka zaustavljena nebeskom zapoviješću.” Pošto je dakle popločenje bilo dovršeno, sam Božji muž, uzevši sjekiru i sišavši odozdo, pošto je obavio molitvu udari stupove te reče vodi rijeke, utisnuvši znak časnoga križa: „Ne dopustio Gospodin moj Isus Krist da prijeđeš ovaj znak križa.” Od onoga je dakle vremena, kad god bi rijeka po običaju narasla u gomile i obuhvatila okolicu kao što je obično činila, bila toliko niža od crkvenih prostora da nikada nipošto nije prešla znak svetoga križa koji je bio utisnuo Božji čovjek.
24 Dogodilo se pak da je umro vrlo časni prezbiter spomenute utvrde, imenom Silvin; i kad su, položivši odar u crkvu, proveli noć pjevajući psalme u bdjenju po običaju, već kad je svitala zora, Božji je muž zamolio umorne prezbitere i đakone da se svi nakratko povuku kako bi se nakon truda bdjenja barem malo okrijepili snom. Kad su oni izišli, Božji čovjek upita vratara, imenom Materna, jesu li svi otišli, kako je bio rekao. Kad je on odgovorio da su svi otišli, reče: „Nikako, nego se ovdje netko krije.” Tada vratar crkve, pretraživši drugi put ograde, posvjedoči da nitko nije ostao unutar nje. Ali Kristov vojnik, pošto mu je Gospodin objavio, reče: „Ne znam tko se ovdje skriva.” Pretražujući treći put pomnije, pronađe neku posvećenu djevicu kako se sakrila na skrovitijim mjestima, te ju je spomenuti crkvenjak ovako ukorio: „Zašto si povjerovala da tvoja nazočnost može ostati skrivena ovdje gdje je položen sluga Božji?” A ona reče: „Ljubav pobožnosti navela me je da to učinim; jer kad sam vidjela da se svi tjeraju van, pomislila sam u sebi da će sluga Kristov, zazvavši božansko veličanstvo, uskrisiti nazočnoga mrtvaca.” Kad je dakle spomenuta djevica izišla, Božji čovjek, prignut u molitvi s prezbiterom, đakonom i dvojicom vratara, zamoli uz najobilniji plač da božanska sila pokaže djelo uobičajena veličanstva. Tada, pošto je prezbiter dovršio molitvu, blaženi muž ovako oslovljava mrtvo tijelo: „U ime Gospodina našega Isusa Krista, sveti prezbitere Silvine, progovori sa svojom braćom.” I pokojnik je iznenada otvorio oči. Božji je čovjek jedva uvjerio nazočne da od radosti šute; i ponovno mu reče: „Želiš li da zamolimo Gospodina da te se udostoji još darovati svojim slugama u ovome životu?” A on reče: „Gospodinom te zaklinjem da me ne zadržavaš dulje ovdje i ne lišavaš vječnoga mira u kojemu sam već vidio da jesam.” I odmah, pošto je molitva bila upućena, počinuo je beživotan. A ovaj je događaj po zaklinjanju sv. Severina bio tako skriven da se nije mogao spoznati prije njegove smrti; ja sam ipak ovo što sam prenio doznao iz pripovijedanja podđakona Marka i vratara Materna. Poznato je naime da su prezbiter i đakon, svjedoci tolikoga čuda, umrli prije svetoga muža, kojemu su se bili zakleli da nikomu neće odati ono što su vidjeli.
a Rukopis iz Belforta: Juvao. Lazius: Juvavo, i tumači Juvaviam, čemu se protivi Velser. Petar de Natalibus i Staiban: Joviaco.
b Tako Belfort; drugi: sacrale.
c Notitia Imperii, pod zapovjednikom Recije I. i II., ima prefekta Ale prime Flaviæ Retorum u Quintanisu. Antonin naziva Quintianas, prenosi se da se sada zove Kuntzen, Cuspinianus: Cuntzing. Selo je na desnoj obali Dunava, iznad Batave.
d O granicama Recija raspravlja Velser u 1. knj., Rer. Augustanarum, i Cluverius u Germania antiqua, 5. knj. Smatraju da je druga Recija bila zatvorena Brigantinskim jezerom i rijekom Inn.
e Tako rukopis iz Belforta. Velserov rukopis: Quintana, ipak sam daje prednost Surijevu čitanju Quintanica.
f Lazius ga čas naziva Silvinom, čas Silvijem, i čini ga biskupom kojega je zaredio Severin, premda sam nije bio drugo nego prezbiter. S pravom Velser prekorava u toga autora neupućenost u crkvene stvari i lošu vjeru, jer to iznosi kao da je crpljeno iz Eugipija. Aventin piše da u Quintanisu ili selu Künsenu postoji crkva u kojoj se pokopan štuje sv. Silvin, mist Vindelicije, blizak Severinu. Rader ga u 2. sv. Bavaria sancta slavi kao blaženika, ali ga je iznevjerilo pamćenje jer je u 1. sv. napisao da su u onome čudu bili nazočni samo prezbiter i đakon.
✠