Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 7. siječnja

O sv. Niceti, biskupu Dačana

DE S. NICETA DACORUM EPISCOPO

§ I. Prvi dolazak sv. Nicete u Italiju.

§ I. S. Nicetæ primus in Italiam adventus.

Ovoga apostolskoga muža ovako slave Rimski kalendari 7. siječnja: „U Daciji sv. Nicete biskupa, koji je divlje i barbarske narode propovijedanjem Evanđelja učinio blagima i krotkima.” O njemu sv. Paulin na svršetku 10. poslanice Severu kaže: „U tome sam pogledu tebe otkrio i časnome i preučenome biskupu Niceti, koji je iz Dacije s pravom došao u Rim kao predmet divljenja, te mnogim Božjim svecima, doista ne više kao tvoj hvalitelj nego hvaleći se samim sobom.” Govori Paulin o životu sv. Martina, koji je Sever napisao još za njegova života, a koji je, primivši ga od njega, čitao Melaniji i sv. Niceti biskupu. Stara Dacija obuhvaća dio Ugarske, Transilvaniju i nekoliko susjednih pokrajina. Da je u njoj propovijedao Niceta, bit će jasno niže iz opisa putovanja, da tko ne bi posumnjao kako je pošao u Dansku, jer srednjovjekovni pisci i nju nazivaju Dacia. Ona je vjeru primila kasnije.

Apostolicum hunc virum ita celebrant Fasti Romani VII Id. Januar. In Dacia S. Nicetæ Episcopi, qui feras et barbaras gentes Evangelii prædicatione mites reddidit ac mansuetas. De eo S. Paulinus sub finem Epistolæ 10 ad Severum: Quo in genere te et venerabili Episcopo atque doctissimo Nicetæ, qui ex Dacia Romanis merito admirandus advenerat, èt plurimis Dei Sanctis, in veritate non magis tui prædicator quam mei jactans, revelavi. Agit Paulinus de vita S. Martini, ipso adhuc superstite scripta a Severo, quam ab eo sibi communicatam Melaniæ ac S. Nicetæ Episcopo legit. Dacia vetus partem Hungariæ, Transsilvaniam, et vicinas aliquot provincias complectitur. In hac prædicasse Nicetam patebit inferius ex ratione itineris: ne quis Daniam suspicetur adiisse, quod Dacia a medii ævi scriptoribus appelletur. Fidem hæc serius suscepit.

2 Taj prvi Nicetin dolazak u Italiju dogodio se 397. godine, kada je Paulin spjevao petu rođendansku pjesmu sv. Feliksu, kako pokazuje Baronije pod tom godinom, br. 10, a prema njemu naš Rosweyde u bilješkama uz 10. Paulinovu poslanicu.

2 Contigit prior ille Nicetæ in Italiam adventus anno cccxcvii, cum quintum S. Felicis Natalitium cecinit Paulinus: ut ostendit Baronius ad illum annum num. 10 atque ex illo Rosweydus Noster in Notis ad 10 Paulini epistolam.

3 A tko bi mogao posumnjati, kaže Baronije na navedenome mjestu, br. 15, da se onaj koji se, došavši iz Dacije, Rimljanima, kako kaže Paulin, ukazao dostojnim divljenja, jednako tako predstavio rimskom prvosvećeniku i pohodio pragove Apostola? Ako se naime po Paulinovoj tvrdnji kaže da je poduzeo tako dugo i teško hodočašće ni iz kojega drugoga razloga nego radi pohoda svetim mjestima, bi li mogao mimoići časne spomenike Apostola, od davnine najslavnije u cijelome svijetu, i ne pristupiti im te ih ostaviti nepozdravljenima onaj koji se uputio u Nolu radi groba sv. Feliksa? Doista (ako je katkad dopušteno poslužiti se vjerojatnim nagađanjem izvedenim iz sličnih primjera), nije nimalo vjerojatno vjerovati da bi onaj koji je nosio toliki teret apostolata među barbarskim narodima pod težinom tolikoga posla, kao da je slobodan od svih dužnosti, proputovao toliko međusobno udaljenih pokrajina kako bi ponovno došao u Italiju, da ga nije pritisnula krajnja potreba savjetovanja s prvom Apostolskom Stolicom.

3 At qui ex Dacia veniens (inquit Baronius loco cit. num. 15.) Romanis, ut ait Paulinus, apparuit admirandus, æque innotuisse Romano Pontifici, atque Apostolorum limina visitasse, quis poterit dubitare? Si enim nulla alia causa quam invisendorum locorum sanctorum tam longam difficilemque peregrinationem obiisse, Paulini assertione dicitur; poteritne præteriisse venerandas Apostolorum Memorias universo antiquitus celeberrimas orbe, et ad eas non accessisse, insalutatasque reliquisse, qui Nolam se contulit ob S. Felicis sepulchrum? Certe quidem (si conjectura interdum verisimili ex similibus comparata exemplis agere concessum est) haud par est credere, qui tantam ad barbaras gentes agebat molem Apostolatus, sub tantæ rei pondere, veluti operibus omnibus feriatum, tot interjacentes, ut iterum in Italiam se conferret, peragrasse provincias, nisi consulendi primariam Apostolicam Sedem summa necessitas incubuisset.

§ II. Drugi dolazak godine 401.

§ II. Secundus adventus an. CDI.

Četvrte godine nakon toga ponovno je u Italiju došao sv. Niceta, kako svjedoči isti Paulin u devetoj rođendanskoj pjesmi, u kojoj mnogo pjeva o svome Niceti. A budući da velikim treba smatrati to da nekoga hvali tako hvaljen muž, neće nam biti teško prepisati jedan dio te pjesme, odakle se može procijeniti koliko je Paulin cijenio Nicetinu učenost i svetost života i kolikom ga je naklonošću obgrlio. Ovako dakle piše:

Quarto rursus post anno in Italiam venit S. Nicetas, ut idem Paulinus testatur Natalitio carmine nono, in quo multa de Niceta suo canit. Et quia magnum censeri debet laudari a tam laudato viro, non pigebit partem ejus carminis aliquam adscribere, unde existimari queat quanti Nicetæ eruditionem vitæque sanctitatem fecerit, quantaque eum benevolentia complexus sit Paulinus. Ita ergo scribit:

Zdravo, dragi dane, zdravo meni, svjetlosti moja, zdravo, uvijek mi blagdane; ali u ovoj si mi godini svjetlije svanuvši zablistao jer sa čašću Feliksa natrag dovodiš Nicetu, da ljubavlju dvojice svetaca imam danas dvostruki rođendan, kada slaveći preminuće mučenika uzeta tijelom, evo sit klanjam se povratku svećenika spremna tijelom, primajući Krista koji se nastanjuje u poniznu srcu. Neka sada kliče moja duša i neka kaže ono što je nekoć ljubljena Zaručnica glasno pjevala ljubljenomu Gospodinu: Kiša je prošla, otišla je zima, glas grlice s visina odjekuje u našoj zemlji, loza daje miris, i na zemlji se divimo rascvjetalim ljiljanima neba. Odakle iznenada, molim, obrnutim redom godišnjega doba nebo donosi proljeće i na ledenim se poljima viđa cvijeće? Prisutan je pomazanik Gospodnji, praćen Kristovim prijateljima, Niceta; otuda zima proljećem diše, otuda nam odasvud oživljujući lahor piri mirisnim parama. Taj dah dolazi iz srca blagoslovljene njive. Život čistoće i duša bistra od čistoga istinitog svjetla čine Nicetu cvijećem i proljetnim miomirisima.

Salve cara dies, salve mihi, lux mea, salve Semper festa mihi: sed in hoc mihi clarius anno Orta refulsisti, quia cum Felicis honore Nicetam revehis; Sanctorum ut amore duorum Binum habeam Natalem hodie, quo corpore sumpti Martyris excessum celebrans, et corpore prompti Ecce Sacerdotis reditum satiatus adoro, Suscipiens humili metantem in pectore Christum. Exultet mea nunc anima, dicatque quod olim Sponsa canebat amans Domino vocalis amanti: Imber abit, discessit hiems, vox turturis altæ In nostra tellure sonat, dat vitis odorem: Florida et in terris miramur lilia cæli. Unde repente, precor, versa vice temporis æther Ver agit, et gelidis flores visuntur in agris? Unctus adest Domini, Christi comitatus amicis Nicetes, hinc vernat hiems, hinc undique nobis Spirat odoratos vegetabilis aura vapores. Hoc de corde venit benedicti spiritus agri. Vita pudicitiæ, et liquido mens candida vero, Nicetam faciunt flores, et aromata verna.

3 I nakon nekoliko umetnutih stihova:

3 Ac paucis interjectis:

Vidim da mi se pred nazočnim svjetlom vratio Niceta; i ugledavši oca, čija ljubav nada svima u meni kraljuje, i sam postajem Niceta, noseći u duhu sliku blagoslovljenoga imena, koje sada pobjedničkom željom slavi. Gledajući dakle kako je on nakon duga vremena izdaleka došao na tvoj rođendan, preslavni Felikse, zar neću priznati da je stigao vođen tvojom rukom? Ta tko po tako jasnu znaku neće moći razabrati da je to proizašlo iz tvoje molitve, da onoga kojega sam jedva mogao obuhvatiti željama ili sebi barem predočiti u snu, ponovno držim pred sobom pogledom i zagrljajem na sam Feliksov rođendan, te da pred njim kao slušateljem ponovno pjevam tebi svoje dugove, Felikse? Ali što da činim? Molim. Kao siromah sjedim za stolom bogataša i bijednik se usuđujem pružiti ruku prema velikim gozbama; i ne pomišljam da meni dolikuje uzvratiti sličnim uzdarjem kakvo primam i dati riječ dostojnu takva suca. Stoga pomozi, Sveče, svome štićeniku, da se služeći tvojim prijateljem izreknem riječi dostojne tebe kao zaštitnika i ujedno dostojne njega.

— Video præsenti lumine coram Niceten rediisse mihi; visoque parente, Cujus præ cunctis amor in me regnat, et ipse

Nicetes fio, benedicti nominis instar Mente gerens, quæ nunc voto victore triumphat. Ergo conspiciens hunc longo tempore longe Natali venisse tuo, clarissime Felix, Nonne tua ducente manu adventasse fatebor? Nam quis tam claro poterit non cernere signo Hoc prece provenisse tua, ut quod sumere votis Vix poteram, aut ipso saltem mihi fingere somno, Nicetam rursus coram Felicis in ipso Natali, visu simul amplexuque tenerem, Atque iterum sub eo canerem mea debita, Felix, Auditore tibi? Sed quid faciam? rogo. Pauper Divitis assideo mensæ, et miser audeo magnis Insertare manum dapibus; neque cogito, quod me Talia consimili vice, qualia sumo, parare Conveniat, dignumque isto dare judice verbum. Quare inopida, Sanete, tuo, ut te digna Patrono Et pariter condigna tuo loquar usus amico.

6 I opet nakon nekoliko stihova:

Ali budući da božanski glas dolikuje Feliksovoj časti, i jer je Niceta, sluga i svećenik Gospodnji, poslan mi već iz daleke zemlje, evo stigao na ovaj dan, muž jednako dobar učiteljskim ustima koliko je svet pobjedničkim duhom ili pobijeđenim tijelom. O kad bi mi kerubin plamenim kliještima uzeo žeravicu sa samoga žrtvenika Gospodnjega, donio je izdaleka i spalio grešnikove ružno zamašćene usne, da ustima očišćenima od skorene nečistoće ne iznesem riječi kao iz svojih usta, nego dostojnije iz svojih usta kao iscrpljene iz usta samoga slušatelja; i da opora i bolesna besjeda glupoga grešnika ne povrijedi čiste i ne rani učene uši! Ali budući da mi uza bok sjedi sam učitelj, smješten izbliza nasuprot meni, često ću ga promatrati pogledom punim poštovanja; možda ću iz usta mudraca, kao nekoć iscrpljene ovce pastira Jakova, začeti plodne misli u neplodnu srcu. Ta i Niceta je blagoslovljen od Gospodina kao i onaj, blag; kao Izrael također pastir ovcama i jarićima pred vodom živoga studenca; ali i ovaj je jednakim srcem sebi odabrao tri pruta s trostrukoga stabla, kojima, položenima u vodu, doziva stado i oplođuje ga dok se pari, te trima prutovima boji začeto potomstvo, kako bi se po prutovima oguljene šarene kore raspoznao obilježeni porod svetoga stada. A Labanovu stadu to nije biljeg, nego biljeg života. Jer bit će biljeg smrti ne biti obnovljen Kristom. Tako milost u trojstvenom imenu obnavlja neplodne duše, a muž Duh ispunja ih sjedinjenjem riječi, te Crkva, plodna djevičanskom utrobom i majka spasenja, iznutra obilježava porode začete Bogu, dok, uprta u tri pruta, pije vlažno sjeme Riječi, a nutarnje se lice označuje svjetlom. Otuda je nerotkinja rodila sedmero, a obilata je malaksala, dok Bog uzvisuje malene, a ponizuje ohole. Tako sam ja, ugledavši Nicetu kao pronađeni izvor, poput žedne ovce suh pritrčao živim potocima i odmah osjetio kako mi se vime puni, te dugo pozornih očiju uprtih u usta učitelja koji pase, promotrih raznobojne prutove u učenu srcu i upih viđenu boju uporno uprtim očima, a rosni me duh poškropio božanskim kapima.

6 Ac rursus post pauca:

Sed quia vox divina decet Felicis honorem, Et quia Nicetes, Domini puer atque Sacerdos, Longinqua tellure mihi jam missus, ad istum Ecce diem venit, vir tam bonus ore magistro, Quam sacer est victore animo, vel corpore victo. O mihi fulminea a Cherubim si forcipe sumptum Carbonem ex ipsa Domini procul adferat ara, Et peccatoris male pinguia labra perurat, Ut defæcato concretis sordibus ore, Non ut ab ore meo, sed ut auditoris ab ore Ipsius hausta, meo depromam dignius ore; Nec peccatoris stolidi sermo asper et æger Et violet castas, et doctas vulneret aures! Sed quoniam lateri meus assidet ipse magister, Cominus e regione situm, venerante frequenter Lumine conspiciam; forsan sapientis ab ore, Ut quondam effetæ pecudes pastoris Jacob, Concipiam sterili fecundos pectore sensus. Namque et Nicetes Domino benedictus, ut ille, Mitis; ut Israhel ovibus quoque pastor et hædis Ante lacum viventis aque; sed et hic etiam treis Corde pari trina sibi legit ab arbore virgas, Queis in aqua positis pecus advocat, et coeunteis Ingravidat, virgisque tribus concepta colorat; Ut de interrasa variatis cortice virgis Insignita gregis sancti fetura probetur. At pecori Laban non est nota, sed nota vitæ. Nam nota mortis erit, Christo non esse novatos. Sic animas steriles in nomine gratia trino Innovat, et verbi coitu vir Spiritus implet, Conceptosque Deo notat intus Ecclesia fetus Virgineo fecunda utero, materque salutis, Dum virgis intenta tribus bibit uvida Verbi Semina, et internus signatur lumine vultus. Hinc sterilis peperit septem, et defecit abundans, Dilatante Deo tenues, tenuante superbos. Sic ego Niceta viso, quasi fonte reperto Sicut ovis sitiens ad viva fluenta cucurri Aridus, et sensi mea protinus ubera tendi, Attentusque diu pascentis in ora magistri, Inspexi docto varias in pectore virgas, Conspectumque bibi per lumina fixa colorem, Et me divinis sparsit mens roscida guttis.

7 I malo niže: Odakle mi ova smionost? Koji me to lahor ohola uzdiže? Ne prepoznajem svoje nadute grudi; veći duh djeluje. Osjećam Nicetu koji sjedi sasvim blizu, dotiče me i kao susjed diše uz moj bok. Oštar dah onoga koji diše pokraj mene ulazi unutra i moćan budi neobičan oganj u meni dok razmatram, oživljujući hladna vlakna primaknutim trudom. Ali obuzdat ću nadute uzdahe, niti ću ja malen nadmeno izdisati da govorim velike stvari iznad sebe, nego ću se malen spustiti na ostavljeno tlo i ići ravnom stopom skromne pjesme.

Premda uzvišenu zaslugu Feliksovu ne mogu izreći bez hvale Bogu, ti me, sveti Niceta, primi u očinsko krilo: i dok me podržava učeno srce, naslanjajući glavu na svoje blago srce, neka me tvoja sol bljutava začini, a bogata žila neka nepresušnim potokom natopi moja žedna osjetila. Reći ću ponovno radostan, i još jedva vjerujući tome daru, ponavljat ću moleći: Reci, molim te, jesi li se vratio? Držim li tebe samoga, Niceta, o kojemu sam dosad bolan noćima i danima visio klonula duha? Došao si naposljetku, vraćen mi četvrte godine. Ali hvala Kristu što te makar i kasno doveo natrag. Kako sam se bojao da te neprijatelj u središnjim krajevima ne zadrži zatvorena ispriječenim oblakom ratova! Ali ti si, dok su čežnje nadvladavale zapreke, raskinuo okove pred nama: niti te zadržalo more, niti ikakav trud, niti gotski strahovi, niti oštre studeni na dugim putovima. Doista si u tolikim nezgodama, Niceta, bio pobijeđen ljubavlju i blagi pobjednik, snažan i slab ujedno, ali oboje moćno: pobijeđen prijateljstvom, pobijeđen ljubavlju prema Feliksu, pobijedio si teške napore nježnom pobožnošću. Hajde sada, sveti oče, predaj mi dušu i ruku, spletimo bratske dlanove u uzajamne veze. I naizmjenično združenih desnica izmjeničnim savezom zapodenimo razne razgovore šetajući laganim korakom. Milo mi je ujedno pripovijedati i pokazati brižnome ocu naša djela iz cijeloga vremena dok je bio odsutan. Kome bih naime s većim pravom izložio svoja djela i razmotrio ono što je po nama učinila Feliksova ruka negoli onomu komu smo briga? Onomu koji dvostrukim pravom, učitelja i oca, kao što odobrava dobro učinjeno, tako osuđuje nevaljalo; ispravlja pogreške i blago raspoređuje ono što valja činiti; nesavršeno pomaže molitvama, a savršeno kao svećenik posvećuje; te se tako u Feliksovu domu kreće tamo-amo kao da u cijelim grudima nosi samoga Feliksa i diči se u očinskom dvoru.

Toliko Paulin, koji zatim moli Nicetu da za njega izlije molitve Bogu. Što Paulin spominje gotske strahove, da su Goti posjedovali Daciju kao svoju rodnu zemlju jasno je iz Aurelija Viktora; a time i Trakiju, u koju ih je Valens nerazborito pustio. Jesu li to bili Geti, kako su mnogi stari pisali, ili Guti, narod potekao iz Skandinavije, ili Gotoni, odnosno Gitoni, stanovnici uz rijeku Vislu, ne raspravljam. Iz Aurelija Viktora sigurno je da ih je zajedno s Hunima u raznim bitkama pobijedio Teodozije Veliki: ne ipak tako da poslije ne bi češće i teže uznemirivali Rimljane. O sv. Feliksu, kojega ovdje Paulin toliko puta oslovljava i slavi, govorit ćemo 14. siječnja, a o samome Paulinu 22. lipnja.

7 Ac paullo inferius: Unde mihi hos animos? quæ me levat aura superbum? Non agnosco tumens mea pectora; major agit mens. Sentio Nicetam, qui proximus assidet, et me Tangit, et adjuncto lateri vicinus anhelat. Acer anhelantis juxta me spiritus intrat, Insolitumque potens meditantis suscitat ignem, Frigenteis animans admoto fomite fibras. Sed reprimam tumidos flatus, nec magna super me Exiguus spirabo loqui, referarque relicta Parvus humo, et plano modici pede carminis ibo.

Quamvis Felicis meritum subnime profari Non possum sine laude Dei, tu sancte paterno Suscipe me Niceta sinu: et dum pectore docto Sustineor, caput in blando mihi corde reclinans, Sal tuus insulsum me condiat, et sitientes Dives vena riget rivo mihi perpete sensus. Dicam iterum gaudens, et adhuc vix muneris hujus Credulus, ingeminabo rogans: Dic, quæso, redisti? Teque ipsum teneo Niceta? in quo hactenus æger Noctes atque dies animo tabente pependi? Venisti tandem quarto mihi redditus anno. Sed grates Christo, quia te vel sero revexit. Quam metui ne te mediis regionibus hostis Disclusum opposita bellorum nube teneret! Sed desideriis superantibus obvia nobis Vincula rupisti: nec te mare, nec labor ullus, Nec Gothici tenuere metus, nec frigora longis Dura viis. Vere in tantis, Niceta, fuisti Casibus afflectu victus, victorque benigno, Fortis et infirmus pariter; sed utrumque potenter: Victus amicitia, victus Felicis amore, Vicisti duros tenera pietate labores. Nunc age, sancte parens, animum mihi dede manumque, Nodemus socias in vincula mutuâ palmas. Inque vicem nexis alterno fædere dextris, Sermones varios gressu spatiante seramus. Enarrare libet simul et monstrare parenti Sollicito nostros toto quo defuit actus Tempore. Nam cui jure magis mea gesta retexam, Felicisque manu nobis operata revolvam, Quam cui cura sumus? gemino qui jure, magistri Et patris, ut bene gesta probet, sic improba damnet; Corrigat errata, et placidus disponat agenda; Imperfecta juvet precibus, perfecta Sacerdos Dedicet; atque ita se Felicis in ædibus ultro Atque citro referat, tamquam ipsum pectore toto Felicem gerat, et patria se jactet in aula.

Hactenus Paulinus, qui deinde Nicetam orat, ut pro se ad Deum preces fundat. Quod Gothicos metus refert Paulinus, Daciam a Gothis veluti genitalem terram possessam ex Aurelio Victore patet; adeoque et Thraciam, in quam a Valente imprudenter admissi. An Getæ hi fuerint, ut multi veterum scripsere, an Gutæ e Scandinavia progressa gens, an Gothones, sive Gythones, Vistulæ fluminis accolæ; non disputo. Hoc constat ex Aurelio Victore, eos ac Hunnos a Theodosio Magno variis præliis victos: non ita tamen, quin sæpius post graviusque Romanos infestarint. De S. Felice, quem hic toties compellat celebratque Paulinus, agemus XIV Januarii; de ipso Paulino XXII Junii.

§ III. Povratak Nicete u Daciju: narodi koje je obratio.

§ III. Reditus Nicetæ in Daciam : gentes ab eo conversæ.

Sačuvan je Propempticon istoga sv. Paulina Niceti na povratku u Daciju, iz kojega ću prikupiti troje: Nicetin put, narode koje je obratio i njegove kreposti. Na put se odnosi ovo:

Poći ćeš daleko sve do sjevernih Dačana, poći ćeš da te vidi dvostruki Epir, i kroz egejske ćeš valove prodrijeti do Soluna. Ali sada će te najprije put voditi apulskim zemljama, prostran prostranom ravnicom, gdje blistaju vune obojene kanuzijskim grimizom. A kad se put malo produži, neka ti, molim, Krist podari blage vrućine i neka lagan lahor bez oblaka piri suhim Kalabrijcima. Tebe, dok budeš prolazio kroz Hidrunt i Lupije, okružit će neudane čete braće i sestara ujedno, pjevajući Gospodinu jednim ustima.

Zatim, kad more već priđe kopnu, poslušat će te ravni zaljev Jadrana, val će se spustiti, a jedra će se naduti blagim zefirom. Ali nakon prijeđenoga mora preostaje ponovno trud kopnenih putova, da stigneš sve do sretnih krajeva kojima si postavljen za svećenika. Koračat ćeš kroz filipejska polja Makedonaca, kroz grad Tome, a poći ćeš i u Skupe, bliske domovini, kao dardanski gost.

Extat ejusdem S. Paulini Propempticon ad Nicetam in Daciam revertentem, e quo tria colligam; Nicetæ iter, gentes ab eo conversas, virtutes. Ad iter hæc spectant:

Ibis Arctoos procul usque Dacos, Ibis Epiro gemina videndus, Et per Ægeos penetrabis æstus Thessalonicen. Appulis sed nunc via prima terris Te vehet, longo spatiosa plano, Qua Canusino medicata flagrant Vellera fuco. Ast ubi paullum via proferetur, Det, precor, mites tibi Christus æstus, Et levis spiret sine nube siccis Aura Calabris. Te per Hydruntum Lupiasque væctum, Innubæ fratrum simul et sororum Ambient, uno Dominum canentes Ore, catervæ.

Inde jam terris subeunte ponto, Adriæ stratus sinus obsequetur, Unda procumbet, Zephyroque leni Vela tumescent. Sed freto emenso superest viarum Rursus in terra labor, ut veharis Usque felices, quibus es Sacerdos Præstitus, oras. Tu Philippæos Macetum per agros, Per Tomitanam gradieris urbem, Ibis et Scupos patriæ propinquos Dardanus hospes.

9 Ovako Paulin uređuje Nicetin put: vodi ga iz Nole u apulski grad Kanuzij, iz Kanuzija u kalabrijske Lupije, odande u Hidrunt; zatim preko Jadranskoga zaljeva u Epir, kroz Makedoniju, a potom preko Termejskoga zaljeva Egejskoga mora u Solun, odande u Skupe i u Tome. Ali bit će onih kojima će biti drago ponovno proći cijeli put i prikladno rasporediti konačišta. Kad dakle iziđe iz Nole i ubrzo iz granica Kampanije, valjat će prijeći kraj Hirpina i dio Apenina: zatim će, pretrčavši polja Apulije, stići u Kanuzij, koji se sada naziva Canosa, a smješten je na desnoj obali rijeke Aufida, koja je sada Ofanto ili Lofanto. Proputovavši cijelu Apuliju, stići će u Kalabriju te, prošavši Lupije ili Luppiae, odnosno postaju Luppia (za koju neki učeni muževi smatraju da se sada zove Torre di S. Cataldo, dok drugi poriču da je ostao ikakav trag drevnoga gradića), doprijet će do Hidrunta, koji Grci zovu Hydrus, a pučki se sada naziva Otranto.

9 Ita Nicetæ iter ordinat Paulinus, ut deducat Nola Canusium Apuliæ, urbem, Canusio Lupias Calabriæ, inde Hydruntum; tum per sinum Adriaticum in Epirum, per Macedoniam, ac deinde sinum Thermaicum Ægei maris Thessalonicam, inde Scupos, ac Tomos. Sed erit cui totum iter relegere lubeat, apteque disponere hospitia. Cum igitur Nola excesserit ac mox Campaniæ finibus, Hirpinorum regio parsque Apennini erit superanda: tum decursis Apuliæ campis Canusium deveniet, quæ nunc Canosa appellatur, sitaque est ad dextram Aufidi fluminis, quod nunc Ofanto, sive Lofanto. Omni peragrata Apulia in Calabriam perveniet, ac Lupiis sive Lupiis præteritis, aut Statione Luppia (quam qxidam viri eruditi Torre di S. Cataldo vocari nunc arbitrantur, alii vestigium ullum veteris oppidi negant superesse) Hydruntum pertinget, quæ Græcis Hydrus, vulgo nunc Otranto dicitur.

10 Kad isplovi iz Hidrunta, preplovivši Jadranski zaljev pristat će u Epir, koji Paulin naziva dvostrukim jer je u ono isto doba bio podijeljen na Stari i Novi, kako je poznato iz djela Notitia Imperii. Zatim će, proputovavši Makedoniju i prešavši zaljev Egejskoga mora koji nazivaju Termejskim, odnosno Termejskim i Makedonskim, pristati u preslavni grad Solun. Odande će poći u Filipe na krajnjim granicama Makedonije u pokrajini Edonidi, tada glasovit grad; osim ako tko pod filipejskim poljima Makedonaca ne želi razumjeti općenito samu Makedoniju, a ne polja kojima je vladao sam Filip. Naposljetku, prešavši dio Trakije, doprijet će do Toma, grada Donje Mezije smještenoga uz Crno more (o kojemu 25. siječnja u životu sv. Britaniona). Ubrzo će obilaziti Gote raspršene po objema Mezijama te Priobalnu i Sredozemnu Daciju, sijući riječ spasenja, a posjetit će i Skupe, grad inače ne toliko udaljen od Italije, u Dardaniji, pokrajini Gornje Mezije.

10 Hydrunto cum solverit, trajecto sinu Adriatico in Epirum appellet, quam geminam dicit Paulinus, quia illo ipso ævo in veterem ac novam partita, ut ex Notitia Imperii constat. Deinceps per agrata Macedonia, transmissoque sinu Ægei maris, quem Thermaicum, sive Thermæum, ac Macedonicum vocant, Thessalonicam urbem nobilissimam appellet. Inde Philippos ad extremos Macedoniæ fines in Edonide provincia, celebrem tunc urbem petet. Nisi per Philippæos Macedonum agros intelligere ipsam generaliter Macedoniam, et non uni regnata Philippo arva, quis velit. Demum Thraciæ partem emensus Tomos, Mysiæ inferioris ad Pontum Euxinum sitam urbem (de qua xxv Januarii in S. Britannionis vita) pertinget. Mox sparsos per utramque Mysiam Gothos, et Daciam Ripensem ac Mediterraneam, verbum salutis serendo, obibit: et Scupos interviset, haud alioqui tanto ab Italia spatio dissitam urbem, in Dardania Mysiæ superioris provincia.

11 To je Nicetin put. Zatim valja nabrojiti narode koje je on obratio ili učvrstio i odgojio u već prije primljenoj vjeri. Da je potekao iz tih istih krajeva, može se naslutiti iz Paulina kad piše ovo:

Dok radostan ne stigne u željenu domovinu, u svoj grad.

Nicetina domovina, a zatim:

Budi s nama, premda si došao u očinski grad. Bog ti naime nije dao da budeš učitelj samo jednoga naroda, pa ni građanin samo jedne zemlje: evo, naša te domovina uzima sebi. Sada podijeli svoju ljubav jednakom odanošću objema; i ljubavlju nama, a licem sugrađanima, boravi kao građanin na dvostrukoj obali. Možda i ovu valja smatrati većom domovinom, gdje nisi obuhvaćen rukotvorenim krovovima srdaca, nego nastanjuješ ljude kao živi grad.

A postojao je gotovo u isto vrijeme i drugi Niceta, Got, ovjenčan mučeništvom pod Atanarikom u istoj Daciji, o čemu ćemo govoriti 15. rujna. No prijeđimo na svete napore i plodove našega Nicete i poslušajmo o njima Paulina.

11 Hoc iter Nicetæ. Gentes ab eo conversæ aut in suscepta ante religione confirmatæ excultæque deinceps recensendæ. Ex illis ipsis ortum fuisse regionibus, conjici e Paulino potest, ista scribente:

Donec optato patriam vehatur Lætus ad urbem.

Nicetæ patria, ac deinde:

Esto nobiscum, licet ad paternam Veneris urbem. Non enim unius populi magistrum, Sed nec unius dedit esse civem Te Deus terræ: patria ecce nostra Te sibi sumit. Nunc tuos æqua pietate utrisque Divide affectus; et amore nobis, Civibus vultu, gemina morare Civis in ora. Forsan et major patria hæc habenda, Non manu factis ubi contineris Pectorum tectis, hominesque vivam Incolis urbem.

Et fuit eodem fere tempore alter Nicetas Gothus martyrio coronatus sub Athanarico in eadem Dacia, ut xv Septembris dicemus. Sed ad sanctos nostri Nicetæ labores fructusque veniamus, audiamusque de iis Paulinum.

12 O kakvim će već tada radostima odjekivati ona zemlja, gdje ti učiš krute narode da divlje šije podlože blagomu Kristu? I gdje Borej u rifejskim krajevima okiva rijeke gustim mrazovima, ondje ti nebeskim ognjem otapaš led ukočenih duša. Jer ujedno zemljom i dušom tvrdi Besi, tvrđi od svoga snijega, sada postavši ovce pod tvojim vodstvom okupljaju se u dvor mira: i šije koje, uvijek nepobjedive u ratu, nisu dale u ropstvo, sada se raduju prignuti ih podvrgnute jarmu istinskoga Gospodina. Sada bogatiji cijenom truda Bes kliče: ono što je prije tražio u zemlji i rukom, sada dušom sabire zlato na nebu.

12 O quibus jam tunc resonabit illa Gaudiis tellus, ubi tu rigentes Edoces Christo fera colla miti Subdere gentes? Quaque Riphæis Boreas in oris Alligat densis fluvios pruinis, Hic gelu menteis rigidas superno Igne resolvis. Nam simul terris animisque duri Et sua Bessi nive duriores, Nunc oves facti duce te gregantur Pacis in aulam: Quasque cervices dare servituti, Semper a bello indomiti, negarunt, Nunc jugo veri Domini subactas Sternere gaudent. Nunc magis dives pretio laboris Bessus exultat: quod humi manuque Ante quærebat, modo mente cælo Colligit aurum.

13 O obrata stvari! Dobro promijenjena lika! Prije neprohodne i krvave gore sada skrivaju razbojnike obraćene u monahe, pitomce mira. Nekadašnja zemlja krvi sada je zemlja života. Nebu se okreće pobožna sila razbojnika, i Krist je naklonjen onomu tko plijenom osvaja višnja kraljevstva. Gdje je nekoć bio običaj zvijeri, ondje sada cvate obred anđela, i pravednik se skriva u spiljama u kojima je živio sam razbojnik. Bravo, Niceta, dobri slugo Kristov, koji ti daje da kamenje pretvaraš u zvijezde i od živoga kamenja gradiš svete hramove.

Obilaziš besputne šume i prostrane gorske lance dok tražiš put, i svladavajući neplodnu šumu neobrađena duha, pretvaraš je u plodna polja.

13 O vices rerum! bene versa forma! Invii montes prius et cruenti, Nunc tegunt versos monachis latrones Pacis alumnos. Sanguinis quondam, modo terra vitæ est. Vertitur cælo pia vis latronum, Et favet Christus supera occupanti Regna rapinæ. Mos ubi quondam fuerat ferarum, Nunc ibi ritus viget Angelorum: Et latet justus quibus ipse latro Vixit in antris. Euge Niceta, bone serve Christi, Qui tibi donat lapides in astra Vertere, et vivis sacra templa saxis Ædificare.

Avios saltus, juga vasta lustras, Dum viam quæris, sterilemque silvam Mentis incultæ superans in agros Vertis opimos.

14 Ocem te naziva cijeli kraj Sjevera, na tvoje riječi Skit se ublažuje i pod tobom kao učiteljem odlaže svoje nesložno divlje srce.

I Geti trče, i oba Dačanina: onaj koji obrađuje sredinu zemlje, ili onaj krznom odjeveni stanovnik obale bogate mnogim govedima. To znači od vukova stvoriti telad, i lava združena s volom hraniti pljevom, i sigurnoj dječici otvarati legla ljutica. Jer ti nagovaraš zvijeri da se, odagnavši divljinu, pridruže pitomu stadu, ti koji uglađenim ustima prožimaš divlje ljudske duhove.

14 Te patrem dicit plaga tota Boreæ, Ad tuos fatus Scytha mitigatur, Et sui discors fera te magistro Pectora ponit.

Et Getæ currunt, et uterque Dacus; Qui colit terræ medio, vel ille Divitis multo bove pelleatus Accola ripæ. De lupis hoc est vitulos creare, Et bovi junctum palea leonem Pascere, et tutis cava viperarum Pandere parvis. Namque mansueto pecori coire Bestias pulsa feritate suades, Qui feras mentes hominum polito Imbuis ore.

15 Ovo i drugo piše Paulin, koji nabraja osobito ove narode što ih je on uljudio: Priobalne Dačane, Sredozemne Dačane, Skite, Gete, Bese, Rifejce. A ako je Niceta došao k njima, doista je, kao što je obišao mnogo zemalja, budući da ih geografi smještaju na krajnji sjever, tako podnio i veoma mnogo truda i tegoba. Niti je pak ovlaš poškropio te narode nebeskim naukom: niti je doista mogao tako iznenada prodrijeti u tako surove i divlje duše da nisu bile pripravljene silnom revnošću. A da bi to postigao, nema sumnje da je bio obdaren čudesnom svetošću života i da je božanskom silom učinio veoma mnoga čudesa. Kako bi potom vjera pustila čvršće korijenje, i ustanovio je zajednice monaha, kao što smo već vidjeli, i sam je, koliko je bilo dopušteno, živio u njihovu zajedništvu, kako svjedoči Paulin:

Molim te, kad te blagi dom primi u brojni zbor braće na molitvenim pjevanjima, sakrij i nas u odanosti dragoga srca.

Monasi među novokrštenicima. Gotovo nijedan barbarski narod nije priveden Kristu osim ili djelovanjem monaha, ili tako što su njihovi apostoli ubrzo podigli obitavališta monaha, kako bi bila poput rasadnika odakle bi se neprestano odgajali novi učitelji spasonosnoga nauka; kako bi primjerom najneporočnijega života privlačili promatrače k pobožnosti; i kako bi naposljetku zaštitom svetih molitava i žrtava utvrđivali mlado stado i slamali nastojanja paklenoga neprijatelja.

15 Hæc aliaque Paulinus, qui has præcipue gentes ab eo excultas recenset: Dacos Ripenses, Dacos mediterraneos, Scytas, Getas, Bessos, Riphæos. At hos si adiit Nicetas, næ ille ut multum obivit terrarum, cum hi in extremo Septemtrione collocentur a Geographis, ita laboris ac molestiæ plurimum tulit. Neque vero leviter cælesti doctrina hos populos aspersit: nec poterat sane EX S. PAULINO sane adeo immites ac feros animos ita subito penetrare, nisi ingenti studio præparatos. Ut vero hoc consequeretur, admirabili præditum fuisse vitæ sanctitate, ac plurima edidisse divina virtute miracula, indubitatum est. Quo deinde firmiores religio radices ageret, et monachorum cætus instituit, ut jam vidimus, et ipse in eorum, quoad licebat, degit convictu, testante Paulino:

His precor cum te domus alma sancto Ceperit fratrum numerosa cætu In choris, et nos pietate cari Pectoris abde.

Monachi inter Neophytos. Nullæ fere barbarorum nationes Christo additæ, nisi aut monachorum opera, aut mox domiciliis monachorum per ipsos earum Apostolos erectis, ut essent veluti plantaria unde novi idemtidem salutaris doctrinæ magistri educerentur; ut vitæ integerrimæ exemplo ad pietatem intuentes pellicerent; ut denique sanctarum precum sacrificiorumque præsidio novellum gregem munirent, hostisque tartarei conatus eliderent.

15 Što se tiče Nicetinih kreposti, Paulin osobito slavi pobožnost, proričući da će on čak i tijekom plovidbe usred mnoštva lađara, dok i ono pristaje, pjevati svete himne.

Nicetina pobožnost. „Radosni će mornari”, kaže, „pjevati uobičajeni brodarski napjev, pretvorivši napjeve u himne, i pobožnim će glasovima voditi prateće vjetrove na pučinu. Predvodit će svima, odjekujući poput trublje, Nicetin jezik koji opijeva Krista; naizmjenično će na cijeloj pučini svirati kitarist David. Prestrašene će morske nemani slušati Amen, i radosne će nemani izdaleka razigranim plivanjem prilaziti svećeniku koji pjeva Gospodinu.”

O istoj i ostalim krepostima malo niže: „Neka ovoga svoga slugu jednako vodi onaj vođa Bog koji je nekoć u spasenje vodio Jakova, bjegunca ispred lica prijetećega brata. Jer i Niceta je jednako bjegunac: što je patrijarh učinio jednom, ovaj čini uvijek, bježeći od svijeta k zidinama visokoga neba; i zadovoljan time da životom koji nadvisuje oblake uzlazi onim stubama kojima je onaj vidio anđele kako izmjenično silaze i uzlaze; hiteći ljestvama Križa k zvijezdama, odakle Bog, upirući pogled prema zemlji s blistavih prijestolja, promatra razne napore i borbe duha. A ti, Niceta, dobro nazvani pobjedniče tijela, poput onoga prozvanoga Izrael jer je dubokim srcem vidio višnjega Sijača. Odakle se moj Niceta potvrđuje kao pravi Izraelac bez prijevare, koji svjetlom čvrste vjere gleda Boga Krista.”

Ovo i drugo piše Paulin o svome Niceti. Kamo sreće da su njegova preslavna djela bila predana pismu! U njima bismo bez sumnje imali izražen sjajan uzor apostolskoga navjestitelja.

15 Quod ad virtutes attinet Nicetæ, pietatem præcipue celebrat Paulinus, qui vel inter navigandum in media epibatarum turba, ea etiam accidente, sacros hymnos decantaturum ominetur.

Nicetæ pietas. Navitæ læti, inquit, solitum celeusma Concinent, versis modulis in hymnos, Et piis ducent comites in æquor Vocibus auras. Præcinet cunctis, tuba ceu resultans, Lingua Nicetæ modulata Christum: Psallet alternis citharista toto Æquore David. Audient Amen tremefacta cete,

Et Sacerdotem Domino canentem Læta lascivo procul admeabunt Monstra natatu.

De eadem ceterisque virtutibus paullo inferius: Ducat hunc æque famulum suum dux Ille, qui quondam profugum minacis Fratris a vultu Deus in salutem Duxit Jacob. Namque Niceta fugitivus æque est: Quod semel fecit Patriarcha, semper Hic facit, mundo fugiens ad alti Moenia cæli: Et gradus illos, quibus ille vidit Angelos versa vice commeantes, Iste contentus superante nubes Scandere vita; Per Crucis scalas properans in astra, Qua Deus nitens ad humum coruscis E thronis spectat varios labores Bellaque mentis. Tuque, Niceta, bene nominatus Corporis victor, velut ille dictus Israel, summum quia vidit alto Corde satorem. Unde Nicetes meus approbatur Israelites sino fraude verus, Qui Deum cernit solidæ fidei Lumine Christum.

Hæc aliaque de Niceta suo Paulinus. Utinam res ab eo præclare gestæ mandatæ litteris essent! Illustre procul dubio Apostolici præconis exemplar in iis haberemus expressum.

7. siječnja Kalendar godine