Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 7. siječnja

O svetom Valentinu, biskupu passauskom

DE SANCTO VALENTINO EPISCOPO PASSAVIENSI

Sadržaj (3)
  1. Život i prijenos
  2. Propovijedanje vjere i kreposti.
  3. Pobožnost, smrt, prijenos.

Ne slave martirologiji uspomenu na sv. Valentina jednoga dana. Rimski naime 29. listopada ima ovo: „Istoga dana svetih biskupa Maksimilijana mučenika i Valentina ispovjedaoca.” Molanus u djelu Additiones ad Usuardum pod istim danom: „U gradu Passauu pobjeda svetih biskupa Maksimilijana mučenika i Valentina ispovjedaoca.” A kakva je to pobjeda, ne izriče. Isto ima Njemački martirologij i dodaje da su glavni zaštitnici te Crkve i biskupije. U životu sv. Maksimilijana 11. listopada spominje se očuvanje grada Passaua godine 1265., 29. listopada, njegovim i sv. Valentinovim zagovorom, o čemu ćemo govoriti ondje. Valja ispraviti Galobelgijski martirologij, u kojemu se obojica pripisuju Padovi u Italiji.

2 U Dekstrovu djelu Chronicon pod godinom 424., br. 5, stoji ovo: „Blizu Tuija u Galeciji, u gradiću Viani, sjaje sveti biskupi Maksimijan i Valentin ispovjedaoci.” Ne sumnja Bivar da su to sv. Maksimilijan i Valentin, o kojima govori Rimski martirologij 29. listopada, te pouzdano ispravlja Molanusa, koji je mjesto Vienne pogrešno povezao s Teodorom. Smatra da treba čitati ovako: „Istoga dana svetih biskupa Maksimilijana mučenika i Valentinijana ispovjedaoca, u Vienni. Također preminuće bl. Teodora opata.” Za ovoga pak Teodora tvrdi da je učenik sv. Pahomija, jer da u Vienni u Galiji nije poznat nijedan Teodor. No Molanus je napisao Teodarija, a ne Teodora; i on se štuje u Vienni toga dana, kako je poznato iz Martirologija Adona, biskupa Viennea, a drugi ga nazivaju i Teodorom. A onaj učenik sv. Pahomija Teodor štuje se 28. prosinca. Premda bi Bivar dokazao da se ovi Maksimijan i Valentin (kojega on naziva Valentinijanom) štuju negdje, bilo toga ili kojega drugoga dana, ipak nikada nećemo dopustiti da ih se podmetne umjesto naših Passauaca, za koje je poznato da su od davnine bili slavni po pobožnosti.

3 7. siječnja ovo o sv. Valentinu piše Molanus: „Njegov rođendan za nebo. U Passauu preblaženoga Valentina, biskupa Recija.” Istoga dana Ferrari u djelu Catalogus generalis Sanctorum: „U Passauu u Noriku sv. Valentina biskupa i zaštitnika istoga grada.” Da ga toga dana štuju u Passauu, svjedoči naš Matej Rader. Rukopisni Bedin martirologij samostana Reichersberg u Bavarskoj istoga dana: „Valentina biskupa.”

4 4. kolovoza slave ga drugi; toga dana Petar Galesini kaže: „U Passauu u Noriku sv. Valentina biskupa i ispovjedaoca, koji je noću čest u bdjenjima i molitvama, a danju veoma predan proučavanju svetih čitanja i dužnostima pobožnosti, obilan darovima nebeskih kreposti, preselio se Gospodinu.” Navodi passauske zapise. Kölnski kartuzijanci u djelu Additiones ad Usuardum: „Prijenos sv. Valentina, biskupa passauskoga i ispovjedaoca.” Isto ima Njemački martirologij. Kölnski martirologij ima samo: „Istoga dana bl. Valentina biskupa i ispovjedaoca.” Ferrari: „U Passauu u Noriku sv. Valentina biskupa i ispovjedaoca.” Rukopisni Florarium: „Također Prijenos sv. Valentina biskupa i mučenika”, i nakon nekoliko riječi: „Također bl. Valentina biskupa i ispovjedaoca.” Slavi se dakle 7. siječnja rođendan za nebo sv. Valentina, kako je jasno iz života sv. Severina 8. siječnja; 4. kolovoza možda prijenos i drugo našašće, a 29. listopada ili prvi ili neki drugi prijenos. Uostalom, u popisu passauskih biskupa ne nalazi se Valentinovo ime, čemu se s pravom čudi Marko Velser u djelu Notae ad S. Severini vitam.

5 Eugipije u životu sv. Severina 8. siječnja ovako spominje sv. Valentina: „Na dan Bogojavljenja, kad je sveti prezbiter Lucil brižno najavio da će sutradan godišnjom svečanošću proslaviti dan preminuća svoga opata sv. Valentina, nekoć biskupa Recija, isti sluga Božji ovako odgovori: ‘Ako ti je bl. Valentin povjerio slaviti ove svečanosti, i ja ti na isti dan ostavljam obdržavati pobožnost mojih bdjenja, jer ću izići iz tijela.’ Prestrašen tim riječima, dok se još usrdnije preporučivao kao oronuo starac, kao da će on prvi prijeći na drugi svijet, itd.”

6 Aribon, frisingenski biskup, u djelu Vita S. Corbiniani, koje ćemo donijeti 7. rujna, spominje grob sv. Valentina koji je Korbinijan pobožno pohađao i njegovu crkvu u utvrdi Mais; a o prijenosu tijela ima ovo: „U međuvremenu pak, dok je langobardski narod odnio tijelo bl. Valentina, ispovjedaoca Kristova, iz iste utvrde i prenio ga u grad Trident, a poslije ga časni vojvoda Tasilon s najvećom čašću vratio u grad Passau, itd.”

7 Naš Andrija Brunner u djelu Annales Boici, knj. 4, ovako piše o sv. Valentinu: „Cjelovitost još ne odrasle kršćanske mudrosti bila je bezbožnim Arijevim jezikom toliko oskvrnuta da je, dok se otrov širio, naposljetku cijeli svijet (riječi su sv. Jeronima) uzdišući čudio se samome sebi što je arijanski. Zasigurno je Batavium, koji je danas Passau (nekoć zvan Batava castra), upravo u to vrijeme bolovao od te pošasti: no kakva je Božja dobrota, nije zlu nedostajao lijek, a onaj koji će ga najučenije primijeniti pozvan je sa samih granica Oceana. To je bio sv. Valentin, koji je, pošto je uložio sav trud i nastojanje u obrađivanje toga kutka Vindelicije, a ipak se teško borio sa surovim naravima, jednom i drugi put pošao u Rim te se predstavio vrhovnom poglavaru kršćanske zajednice; od kojega je počašćen biskupskom čašću, pa kad se vratio urediti svoju povjerenu dužnost i djelujući i trpeći sve što dobra duša može nije ništa postigao, prisiljen popustiti neizlječivu bijesu arijanaca, po preostaloj je Reciji s velikom korišću tumačio istinu prezrenu u Batava castra. Pošavši naposljetku u Svibanjske Alpe koje se nadvijaju nad Meranom (koji je grad Tirola), ublažio je i one vrleti i ukrotio ih do ljepote kreposti.” Isti u 5. knjizi utvrdu Magiense naziva Majense, pučki Matsch, kaže, nedaleko od Merana u Tirolu. Drugi žele da je Magia Maienfeld, gradić Recijaca između Clunije, za koju misle da je Feldkirch, i Chura. O prijenosu sv. Valentina isti Brunner u istoj 5. knjizi kaže: „Revnošću istoga Tasilona biskupi Valentin passauski i Korbinijan frisingenski vraćeni su svojim sjedištima uz silno klicanje naroda i porast pobožnosti. Kad je naime Valentinovo tijelo iz Tridenta, kamo su ga Langobardi iskopavši ga iz Maisa bili odnijeli, vraćeno u Passau, itd.”

8 Ovdje ćemo o sv. Valentinu donijeti ono što je o njemu u 1. svesku djela Bavaria sancta napisao naš Matej Rader; zatim ono što je pod 4. kolovozom izdao Surije, što je prije pet stotina godina predao pismu nepoznati pisac, ali za što priznaje da ga je sam malo dotjerao.

AUTOR MATEJ RADER D. I.

Sveti Valentin živio je prije a Severina; rođen uz Ocean (b Njemački, mislim), došao je u Batavu u Noriku, gdje su u to vrijeme u gradu vladale dvije pošasti, kažem, idolopoklonstvo pogana i vjerolomstvo arijanaca: protiv njih je Valentin stupio u boj, ali nije mnogo postigao. Odande je jednom i drugi put pošao u Rim kako bi se, uzdignut biskupstvom vlašću vrhovnoga svećenika, vratio još revniji, no ni tada nije mogao dovršiti stvar po želji svoga srca. Štoviše, spletkama i zloćom arijanaca protjeran iz grada, uputio se u Svibanjske Alpe nedaleko odc Merana kodd Tirola: ondje je s veoma sretnim uspjehom mnoge priveo Kristovim svetinjama, sagradio crkvu u kojoj je nakon golemih napora pokopan, a nakon dva ili tri stoljećae sv. Korbinijan prenio ga je u Batavu. Spominje se ovoga sveca kod Eugipija u djelu Historia S. Severini.f Više o tome donosi Surije 4. kolovoza. Passauci ne bez razloga ubrajaju ovoga sveca među prve biskupe i zaštitnike svoga grada. Njegova se godišnja svetkovina slavi svečanim obredom 7. siječnja. U Passauskom brevijaru pročitaj ovo o njemu doslovce prepisano:

2 Valentin, znamenit svetošću života, došao je s Oceana u grad Batavu, sada nazvan Passau. Ondje je, namjeravajući propovijedati riječ života narodu tuđem istinskomu štovanju Boga, pošao u Rim kako bi službi propovijedanja pridošla apostolska vlast. Vrativši se odande i započevši pobožno djelo po zapovijedi prvosvećenika, dugo se i mnogo trudio ustrajnim propovijedanjem božanske riječi pridobiti za Krista duše za čijim je spasenjem čudesno žeđao. No kad je vidio da sjeme spasonosne riječi uzalud sije kao na kamen, vrati se u Rim moleći da ga pošalje drugomu narodu koji donosi plod. Ali papa je Valentina postavio za biskupa te ga poslao natrag da po primjeru Apostola još ondje ustraje propovijedajući u zgodno i nezgodno vrijeme; dana mu je ovlast da nakon naposljetku uzaludnih napora prijeđe k drugim narodima. Kad je dakle sveti biskup, goreći Božjim duhom, ponovno gorljivo nastavio svoju službu i trudio se privesti Batavce na put istine, oni, uz pridruženo vjerolomstvo arijanaca, ne podnoseći tu upornost u propovijedanju, prisiliše ga da iziđe iz njihovih granica. Stoga je Božji čovjek, obilazeći Recije, posvuda propovijedajući najvećma nastojao oko spasenja ljudi. Naposljetku se povukao u gorje: ondje je, podnijevši mnoge napore za Krista i stekavši golem plod duša, unaprijed znajući svršetak svoga života, počinuo blaženim svršetkom; u životu i poslije smrti slavan po čudesima. Njegovo tijelo, pokopano u utvrdi Mais u Alpama, naposljetku je časno preneseno u Batavu, kao u vlastito sjedište odakle je za života bio prognan.

a Kaže se da je on umro 482. godine. O Valentinu govori Brunner poslije 401. godine.
b Hvalim nagađanje. Budući da se nadalje Njemačko more prema Ptolemeju i drugim geografima proteže daleko na sjever od tjesnaca koji dijeli Britaniju od Galije, odatle slijedi da je sv. Valentin potekao iz Belgike. Jer koji su drugi stanovnici uz Njemačko more u to doba bili primili Kristovu vjeru? Za Morine, čiji je dio sada obuhvaćen grofovijom Flandrijom, svjedoči sv. Paulin u 28. poslanici da ih je obratio sv. Viktricije, premda su i drugi prije Viktricija unijeli svjetlo Evanđelja u belgijske pokrajine. Odatle je dakle potekao taj apostol Recija; ili je možda bio potaknut tom prigodom da pođe osobito u Batavu jer je to bio grad belgijskoga podrijetla, nazvan Castra Batava po imenu belgijskih Batavaca, a pučki samo nadimkom Batava, odakle Nijemci govore Battaw, a u vlastitu narječju, u kojem naše t mijenjaju u s, Passaw, sada i latinski Passavium, i danas glasovit grad na ušću Inna i Dunava.
c Na desnoj obali rijeke Athesis (koju Nijemci zovu Etsch, Talijani Adice i Adige, a stanovnici Adese) smješten je Meran.
d Uz lijevu obalu Athesisa (kaže Filip Clüver u djelu Italia antiqua, knj. 1, pogl. 16), gotovo na pola puta između izvora rijeke i grada Bolzana, smještena je utvrda s gradićem, sada pučki nazvana Tiroli kod Talijana, a Tirol kod Nijemaca: odakle je najslavnija grofovija cijele Njemačke, Tirolska, dobila ime. Zatim pokazuje da se to mjesto već od davnine zvalo Teriolis.
e O sv. Korbinijanu govorit ćemo 7. rujna. Ali ovdje se Rader vara: nije sv. Korbinijan, nego je poslije njegove smrti vojvoda Tasilon prenio tijelo sv. Valentina.
f Njih ćemo ovdje dodati.

Život i prijenos

IZ LOVRE SURIJA, 4. KOLOVOZA.

Našašće sv. Valentina, prvi prijenos.

U naše doba, u vrijemeb vrhovnoga svećenika Kalista, godine Gospodnjega utjelovljenjac.... u Passauu je pronađeno presveto tijelo časnoga Kristova ispovjedaoca i biskupa Valentina, i to po časnom biskupu istoga sjedištad Dedalriku. To je sveto tijelo, nekoć onamo preneseno ode langobardskoga naroda iz utvrde Mais po zapovijedi časnoga vojvode Tasilona, Božjom dobrotom vraćeno vlastitomu sjedištu.

2 A povod prvomu prijenosu bio je ovakav.f Kad je blažene uspomene sv. Korbinijan, frisingenski biskup, jednom putovao u Rim, uhvatiše ga sluge langobardskoga kneza Grimoalda, koji su stražarili u Alpama, i odvedoše ga u utvrdu Mais. Dok je ondje boravio presveti muž, pristupi grobu sv. Valentina, nekoć passauskoga biskupa, koji je u istoj utvrdi smještenoj u Alpama podigao isti blaženi biskup Valentin: u njoj je, pošto je propovijedao narodima i mnoge priveo iz poganstva u Kristovu vjeru, nakon svoje smrti pokopan i počivao u miru. Kad je pak po zapovijedi kneza Grimoalda biskup Korbinijan pušten iz pritvora,g nastavi put u Rim, a odande se sretnim putovanjem vrati na isto mjesto. I budući da ga je nemalo boljelo što je tijelo svetoga biskupa Valentina prilično udaljeno od vlastite crkve, zamolih vojvodu Tasilona, oca vojvode Grimoalda, da po njemu jednom makar i mrtav bude vraćen vlastitomu sjedištu. Priklonivši se njegovim molbama, Tasilon zapovjedi da se tijelo bl. Valentina iz utvrde Mais časno prenese u Passau, odakle je nekoć bilo protjerano od opakih heretika zaraženih arijanskim vjerolomstvom. Tako je na taj način tijelo presvetoga muža preneseno iz utvrde Mais u Passau i položeno između dvaju zidova pred vratima crkve bl. Stjepana prvomučenika, gdje je biskupsko sjedište.

3 Kad je pak u naše vrijeme u passauskoj crkvi pronađeno samo tijelo presvetoga biskupa Valentina, pokraj njega je nađena olovna ploča na kojoj su bila sažeto, i tako da su se jedva mogla razumjeti, zapisana njegova presveta djela, a također i tko je bio, kako je upravljao biskupstvom passauske Crkve, kako je protjeran proveo život u gorskim krajevima i kako je naposljetku poslije smrti vraćen. Taj zapis, rasut kako zbog starosti tako i zbog truljenja zemlje, a od nalaznika sabran u jedno, jedva na ovaj način očituje slijed događaja. Došao je s Oceana ponizan muž imenom Valentin u norički grad Passau, i to s nakanom da kod njih propovijeda. Ali budući da je taj ljudski rod bio odviše divlji i zvjerski, mogao je kod njih ubrati tek malen plod duša. Videći pak prikladnost te zemlje, umjerenost nekih ljudi i kraj već zreo za žetvu, ovako je u sebi razmišljao: „Ne smije si nitko prisvojiti službu propovijedanja osim po zapovijedi apostolske vlasti, kao što je pisano: ‘Kako će propovijedati ako nisu poslani?’” Govoreći to, pođe rimskom prvosvećeniku. On ga časno i s poštovanjem primi, rado ga sasluša i apostolskom vlašću potvrdi njegovu revnost za propovijedanje. Vrativši se dakle u Passau, pokuša ondje propovijedati riječ života, ali ništa ne postigne, jer još ne bijaše došlo vrijeme da mu se smiluje. Ponovno pak pomisli poći rimskom prvosvećeniku da ga pošalje u drugu pokrajinu, gdje bi pridobio duše za Krista i stekao porast i vlastitoga spasenja. Dođe prvosvećeniku, a ovaj ga upita zašto se tako brzo htio vratiti. Odgovara na ovaj način: „Gospodaru moj, predragi Oče, zbog zapreke moje nesreće nisam mogao donijeti nikakav plod. Vratio sam se dakle k tebi moleći da me pošalješ drugomu narodu, gdje ću po Kristovoj zapovijedi ubrati plod duša i steći ne manji napredak svoje duše.” Odgovori prvosvećenik: „Ustraj, brate, u zgodno i nezgodno vrijeme, i blažen će biti plod tvoga truda, samo ako uzmogneš ustrajati dok ne slomiš divljinu naroda koji se dugo opire. Ako pak ni sada u trećem pokušaju ništa ne postigneš, apostolskom će ti vlašću biti dopušteno prijeći k drugim narodima radi propovijedanja.” I tako, položivši na njega ruku, zaredi ga za biskupa te ga, podijelivši mu blagoslov, otpusti od sebe. On se brzo vrati u Passau i propovijedao je riječ spasenja i Presvetoga Trojstva. No oni ljudi, videći njegovu upornost u propovijedanju, zajedno s arijancima odupriješe mu se i ne bez ozljeda izbaciše ga iz svojih granica. On pak, kako bijaše strpljiv čovjek, otresavši prašinu s nogu protiv njih, iziđe iz grada i uputi se u gorje, gdje je po Božjoj providnosti donio golem plod duša uz velik porast svoga spasenja; te je naposljetku, drag Bogu i ljudima, sretno preminuo u Kristu.

a Odatle je jasno u koje je doba živio ovaj pisac.
b Kalist II. izabran je 1119. godine, a umro je potkraj 1124. godine.
c Dva rukopisa, kako navodi Surije, navodila su 1090. godinu. Ali ili je u papinu imenu pogreška, kaže, ili u broju godina, pa valja čitati 1120. ili otprilike.
d To je Udalrik, za kojega Hund kaže da je stolovao od 1092. do 1124. godine.
e Ili pisac ili Surije brka dva prijenosa; jer, kao što smo rekli, iz utvrde Mais Langobardi su ga prenijeli u Trident, a iz Tridenta u Batavu po Tasilonovoj zapovijedi.
f To se opširnije pripovijeda u životu sv. Korbinijana 7. rujna, kao što smo prije rekli.
g Štoviše, u životu sv. Korbinijana kaže se da se to dogodilo kad se vraćao iz Rima.
h Grimoaldov otac nije bio Tasilon, nego Teodon V., i on je preminuo prije Korbinijana, kao i sam Grimoald. Niti je Korbinijan molio Tasilona da se Valentin vrati u svoje sjedište, nego je molio Hugberta, Grimoaldova brata, tadašnjega kneza cijele Bavarske, da zapovjedi da njega samoga pokopaju u utvrdi Mais, gdje je bio grob sv. Valentina. Obojicu je zatim u Batavu dao prenijeti Tasilon, sin Utilonov.

Propovijedanje vjere i kreposti.

Boravio je dakle blaženi biskup Valentin u Alpama, u šumovitim i gorovitim mjestima u kojima su živjeli mnogi pogani te divlji i zvjerski ljudi, propovijedajući i naučavajući riječ Božju i čineći mnoga čudesa, tako da je iz opsjednutih tijela izgonio zloduhe, ozdravljao bolesne i mnoge nemoćnike liječio od raznih bolesti. Bijaše naime muž zdrava nauka i savršeno prožet pravilom katoličke vjere; nije gladio ljudske mane, nego ih je bockao, služeći se oštrim govorima protiv opakih i kao nekim čavlima duboko zabijenima, te se klonio svakoga brata koji živi neuredno.

5 Lukavosti heretika izbjegavao je svom revnošću, tako da ih nije htio ni slušati niti s njima općiti u jelu, piću ili ikakvu prijateljskom druženju. To mu je dijelom bio i razlog da potraži gorje, kako mu se ne bi pružila nikakva prilika za ikakav dodir s njima niti nametnula potreba općenja. Arijansko je vjerolomstvo među ostalim krivovjerjima bilo prodrlo po cijelome svijetu i poput zmije svojim otrovom zarazilo krajeve koje je nekoć apostolski nauk bio priveo Kristovoj vjeri. Da dakle sveti muž, okrijepljen čvrstoćom katoličke vjere, ne bi slušao burne povike heretika kojima se zbog njihova mnoštva nije mogao oduprijeti, povukao se u gorje: ondje je, budno se posvetivši propovijedanju zdrava nauka i istine, pridobio mnogo naroda Gospodinu.

6 Slušajući ga naime mnogi narodi koji su živjeli ne samo u gorju nego i u susjednim mjestima te oko Alpa prema Italiji i Insubrima, primali su od njega sveto krštenje. Neki su pak, odstupajući od zabluda koje su bili upili od heretika, poučeni pravovjernim propovijedanjem bl. Valentina, prigrlili zdravu vjeru te ispovijedajući svoje grijehe i uzdržavajući se od svakoga zla djela slavili Boga Oca svemogućega i njegova Sina Gospodina Isusa Krista, otkupitelja i Spasitelja svijeta, i Duha Svetoga Branitelja, prosvjetitelja i tješitelja duša, pravo i sveto Trojstvo, jedinstvo božanskoga imena i ispovijesti. U toj ispovijesti Božanstva nema podjele, nema nejednakosti u osobama: Otac je jednak i istobitan Sinu i Duhu Svetomu; ipak je druga osoba Oca, druga Sina, a druga Duha Svetoga, ali jedno Božanstvo i suvječno veličanstvo, koje sve stvara, sve oživljuje, svime upravlja. Tu je vjeru najpostojanije propovijedao blaženi biskup Valentin i u toj je ispovijesti Presvetoga Trojstva ustrajao. Tom je vjerom mnoge oslobađao od zablude đavolske opačine i duše mnogih otimao iz ponora vječne osude. One pak koje je oteo đavlu privodio je Kristu, a one koje je obratio na vjeru vraćao je spasenju duša.

7 Učio ih je pak da se opiru manama, da se bore protiv opakih požuda ovoga svijeta, da posve odbace prijašnje zablude i da se oproste od svih taština. Učio je Božji narod da ispravno vjeruje i dobro čini, da prezire mamce laskavoga vijeka, da savršeno hodi putem Gospodnjim i da ono što su shvatili ispravnom vjerom ispune dobrim djelima. I dok je tome učio druge, nipošto nije zanemario samoga sebe, nego se trudio da i sam može reći s Apostolom: „Krotim svoje tijelo i zarobljavam da sam ne budem isključen pošto sam drugima propovijedao.” Njegov je nauk bio začinjen solju mudrosti, ne skrećući ni nadesno ni nalijevo, to jest niti odviše strog niti preko mjere popustljiv. Tako je iskorjenjivao mane da pritom ne iščupa i kreposti, u skladu s onom izrekom o Gospodinu Spasitelju: „Stijenja što tinja neće ugasiti, i trske napuknute neće prelomiti.” Ugasiti stijenj što tinja znači prezreti bilo koje grešnike i zločince ili prijestupnike zbog dima njihova smrada i ne pozvati ih dobrohotnošću propovijedanja na pomirenje s božanskim milosrđem. Ne ugasiti pak znači blagošću ih privlačiti k pouzdanju u vječno spasenje i tako ih pridržati da ne očajavaju. Prelomiti napuknutu trsku znači tjeskobne, ogorčene i zbog nestalnosti svoga bezakonja klonule duše obećanjima vječnoga života ne podizati k postojanosti i pouzdanju nade, nego ih slomiti strogošću prokletstva i očaja. To bl. Valentin, izvrsni propovjednik, nije činio, nego je radije tako grešnicima propovijedao oproštenje da je i samoga sebe nazivao grešnikom, nasljedujući onoga vrhovnoga navjestitelja riječi Božje Pavla koji kaže: „Krist Isus dođe na svijet spasiti grešnike, od kojih sam prvi ja. A zato sam pomilovan da na meni prvome Krist Isus pokaže svu strpljivost za pouku onima koji će u nj vjerovati za život vječni.” Tako je doista sveti biskup Valentin bio sladak u govoru, ugodan u propovijedi, ne mnogorječiv niti previše rasplinut u riječima, ne zamršenih misli, ne lukav niti zapleten u izrekama, nego ponizna glasa, blag u poticanju, uočljiv po dobroti i preslavan po svakoj čestitosti vladanja. a Surije upozorava da je ono što slijedi napisao isti pisac koji je napisao i prethodni dio ove povijesti, ali da nije bilo urezano na istoj olovnoj ploči.

Pobožnost, smrt, prijenos.

Bijaše mu u običaju noću i danju prebirati psalme, svom pozornošću duše pjevati himne, izlijevati mnoge molitve, sa svim skrušenjem uzdisati k Gospodinu te s Psalmistom često uzdisati i govoriti: „Jao meni, jer se produljio moj boravak u tuđini!”; s Apostolom željeti umrijeti i biti s Kristom; najčešće u molitvama uzdisati k Gospodinu te sa suzama i jecajima govoriti: „Kada ću doći i pokazati se pred licem Božjim?” Blaženi dakle muž, najhrabriji borac, nakon što je mnoge utvrdio u Kristovoj vjeri i ispovijedanju katoličke religije, izabrao je samački život kako bi se tim sigurnije što skrovitije priljubio uz Boga, posvećujući se božanskim razmatranjima i upravljajući duh k nebeskoj slatkoći. Odavna si bijaše načinio molitveničić podalje od ljudske vreve, u kojem je često provodio noći u molitvama, ustrajavao u bdjenjima i postovima, najčešće obliven kišama suza, te najžarče uzdisao k Bogu. Danju se pak posvećivao molitvi, čitanju i razmatranju, bio je predan milostinji i ostalim dobrim djelima koja je mogao činiti, te je jedino Bogu u skrovitosti svoga srca čistom savješću neumorno vojevao.

9 Nakon tolikih napora ovoga života, nakon tolikih znojeva dobrih djela, nakon tolikih tjelesnih tegoba i bdjenja, te zlostavljanja i zasjeda heretika, svemogući Bog, uz kojega je jedino već dugo vremena bio priljubljen, želeći mu uzvratiti plaću i najobilnije nagrade, u duhu mu je objavio čas u kojem će otići iz života. Tada se pak on unaprijed utvrdio bdjenjima i molitvama da bi mogao radostan čuti od Suca koji dolazi: „Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!”

10 I dok je gomilao napore na napore, bdjenja na bdjenja, postove na postove, molitve na molitve, te posvećujući se drugim pobožnim djelima s neprestanim suzama iščekivao dan svoga poziva, pao je u tešku bolest od koje je i preminuo. Ali premda je bio pogođen velikim tjelesnim tegobama, ipak držeći čvrsto štit strpljivosti i krepost poslušnosti, nije se mnogo žalostio, nego se radije radovao, vjerujući da ga Gospodin ljubi kada ga tako oštro kažnjava. Nije zaboravio Pismo koje kaže: „Sine moj, ne omalovažavaj stege Gospodnje i ne kloni kad te on kori. Jer koga Gospodin ljubi, onoga i stegom odgaja, a šiba svakoga sina kojega prima”, i nakon bičeva uvodi ga u baštinu nebeske domovine. Takvim utjehama Duha Svetoga okrijepljen, Božji se čovjek nije bojao umrijeti, znajući da će ga Gospodin brzo osloboditi od smrtne muke.

11 Pozvavši stoga svoju braću i suborce, objavio im je da je blizu njegov odlazak iz života te se svima obratio ovim riječima: „Predraga braćo, utvrdite Crkvu u Kristovoj vjeri, sačuvajte vjeru, mir, jedinstvo, nadu, ljubav i katoličku religiju: i Bog mira i ljubavi bit će s vama sve do svršetka.” Zatim se sa suzama ovako pomolio: „Gospodine Bože, Oče Gospodina moga Isusa Krista, koji si po milosti Duha Svetoga sve narode sabrao u jedinstvu vjere, saberi svoju Crkvu vezom prave vjere i kršćanske religije: oslobodi je od opačine heretičke izopačenosti: čuvaj je od raskola đavolske lažnosti. Gospodine Isuse Kriste, Sine Boga svemogućega Oca, brani i istrgni iz ralja vukova svoje ovce za koje si prolio svoju predragocjenu krv.”

12 Završivši ovu molitvu, a jednako tako i najvjerniju opomenu, sveti je muž vlastitim rukama primio Sakrament tijela i krvi Gospodnje, govoreći ovako: „Gospodine Isuse Kriste, stvoritelju i otkupitelju svijeta, koji si vođa i prosvjetitelj naših duša, zaklinjem te po otajstvu tvoje presvete muke i uskrsnuća da primiš moju dušu i dovedeš je u svoje kraljevstvo koje si pripravio onima koji te ljube.” Rekavši to, predao je duh u ruke anđela da ga odnesu Kristu u raj.

13 Njegovo je pak tijelo pokopano u Alpama u crkvi koju je sam bio podigao. Nakon a nekoga vremena pak, kad se stišalo vjerolomstvo heretika, vjerni su ga kršćani prenijeli u Passau i časno pokopali u crkvi bl. Stjepana Prvomučenika. I kako je ono mjesto kroz mnoga vremena sjalo znamenjima i čudesima koja je po njemu učinio Bog, u naše su vrijeme pobožnim muževima dana mnoga viđenja o tome da se njegovo tijelo po božanskoj volji prenese na glasovitije mjesto. Pronađeno je dakle tijelo presvetoga muža između dvaju zidova bazilike sv. Stjepana, te su ga uz veliko klicanje i okupljanje naroda podigli časni muževi i pobožni biskupi i položilib u većoj crkvi kod biskupskoga prijestolja, gdje i sada bivaju vrlo mnoga čudesa koja po njemu čini Bog i Gospodin naš Isus Krist, koji je u svecima svojim divan i slavan u vijeke vjekova. Amen.

14 Slavi se pak njegov blagdan u Crkvi u Passauu nadasve svečano i časno 4. siječnja kolovoških, i ondje biva skup mnogih ljudi koji od njega traže pomoć i obranu: te mnogi, koji dostojno mole, zadobivaju zdravlje duše i tijela po Kristu Isusu Gospodinu našem.

a Štoviše, više od tri stoljeća poslije.
b Koja je to veća crkva? Svakako je katedralni hram u Passauu posvećen sv. Stjepanu.

✠

7. siječnja Kalendar godine