§ I. Prvi dolazak sv. Nicete u Italiju.
Ovoga apostolskoga muža ovako slave Rimski kalendari 7. siječnja: „U Daciji sv. Nicete biskupa, koji je divlje i barbarske narode propovijedanjem Evanđelja učinio blagima i krotkima.” O njemu sv. Paulin na svršetku 10. poslanice Severu kaže: „U tome sam pogledu tebe otkrio i časnome i preučenome biskupu Niceti, koji je iz Dacije s pravom došao u Rim kao predmet divljenja, te mnogim Božjim svecima, doista ne više kao tvoj hvalitelj nego hvaleći se samim sobom.” Govori Paulin o životu sv. Martina, koji je Sever napisao još za njegova života, a koji je, primivši ga od njega, čitao Melaniji i sv. Niceti biskupu. Stara Dacija obuhvaća dio Ugarske, Transilvaniju i nekoliko susjednih pokrajina. Da je u njoj propovijedao Niceta, bit će jasno niže iz opisa putovanja, da tko ne bi posumnjao kako je pošao u Dansku, jer srednjovjekovni pisci i nju nazivaju Dacia. Ona je vjeru primila kasnije.
2 Taj prvi Nicetin dolazak u Italiju dogodio se 397. godine, kada je Paulin spjevao petu rođendansku pjesmu sv. Feliksu, kako pokazuje Baronije pod tom godinom, br. 10, a prema njemu naš Rosweyde u bilješkama uz 10. Paulinovu poslanicu.
3 A tko bi mogao posumnjati, kaže Baronije na navedenome mjestu, br. 15, da se onaj koji se, došavši iz Dacije, Rimljanima, kako kaže Paulin, ukazao dostojnim divljenja, jednako tako predstavio rimskom prvosvećeniku i pohodio pragove Apostola? Ako se naime po Paulinovoj tvrdnji kaže da je poduzeo tako dugo i teško hodočašće ni iz kojega drugoga razloga nego radi pohoda svetim mjestima, bi li mogao mimoići časne spomenike Apostola, od davnine najslavnije u cijelome svijetu, i ne pristupiti im te ih ostaviti nepozdravljenima onaj koji se uputio u Nolu radi groba sv. Feliksa? Doista (ako je katkad dopušteno poslužiti se vjerojatnim nagađanjem izvedenim iz sličnih primjera), nije nimalo vjerojatno vjerovati da bi onaj koji je nosio toliki teret apostolata među barbarskim narodima pod težinom tolikoga posla, kao da je slobodan od svih dužnosti, proputovao toliko međusobno udaljenih pokrajina kako bi ponovno došao u Italiju, da ga nije pritisnula krajnja potreba savjetovanja s prvom Apostolskom Stolicom.
§ II. Drugi dolazak godine 401.
Četvrte godine nakon toga ponovno je u Italiju došao sv. Niceta, kako svjedoči isti Paulin u devetoj rođendanskoj pjesmi, u kojoj mnogo pjeva o svome Niceti. A budući da velikim treba smatrati to da nekoga hvali tako hvaljen muž, neće nam biti teško prepisati jedan dio te pjesme, odakle se može procijeniti koliko je Paulin cijenio Nicetinu učenost i svetost života i kolikom ga je naklonošću obgrlio. Ovako dakle piše:
Zdravo, dragi dane, zdravo meni, svjetlosti moja, zdravo, uvijek mi blagdane; ali u ovoj si mi godini svjetlije svanuvši zablistao jer sa čašću Feliksa natrag dovodiš Nicetu, da ljubavlju dvojice svetaca imam danas dvostruki rođendan, kada slaveći preminuće mučenika uzeta tijelom, evo sit klanjam se povratku svećenika spremna tijelom, primajući Krista koji se nastanjuje u poniznu srcu. Neka sada kliče moja duša i neka kaže ono što je nekoć ljubljena Zaručnica glasno pjevala ljubljenomu Gospodinu: Kiša je prošla, otišla je zima, glas grlice s visina odjekuje u našoj zemlji, loza daje miris, i na zemlji se divimo rascvjetalim ljiljanima neba. Odakle iznenada, molim, obrnutim redom godišnjega doba nebo donosi proljeće i na ledenim se poljima viđa cvijeće? Prisutan je pomazanik Gospodnji, praćen Kristovim prijateljima, Niceta; otuda zima proljećem diše, otuda nam odasvud oživljujući lahor piri mirisnim parama. Taj dah dolazi iz srca blagoslovljene njive. Život čistoće i duša bistra od čistoga istinitog svjetla čine Nicetu cvijećem i proljetnim miomirisima.
3 I nakon nekoliko umetnutih stihova:
Vidim da mi se pred nazočnim svjetlom vratio Niceta; i ugledavši oca, čija ljubav nada svima u meni kraljuje, i sam postajem Niceta, noseći u duhu sliku blagoslovljenoga imena, koje sada pobjedničkom željom slavi. Gledajući dakle kako je on nakon duga vremena izdaleka došao na tvoj rođendan, preslavni Felikse, zar neću priznati da je stigao vođen tvojom rukom? Ta tko po tako jasnu znaku neće moći razabrati da je to proizašlo iz tvoje molitve, da onoga kojega sam jedva mogao obuhvatiti željama ili sebi barem predočiti u snu, ponovno držim pred sobom pogledom i zagrljajem na sam Feliksov rođendan, te da pred njim kao slušateljem ponovno pjevam tebi svoje dugove, Felikse? Ali što da činim? Molim. Kao siromah sjedim za stolom bogataša i bijednik se usuđujem pružiti ruku prema velikim gozbama; i ne pomišljam da meni dolikuje uzvratiti sličnim uzdarjem kakvo primam i dati riječ dostojnu takva suca. Stoga pomozi, Sveče, svome štićeniku, da se služeći tvojim prijateljem izreknem riječi dostojne tebe kao zaštitnika i ujedno dostojne njega.
6 I opet nakon nekoliko stihova:
Ali budući da božanski glas dolikuje Feliksovoj časti, i jer je Niceta, sluga i svećenik Gospodnji, poslan mi već iz daleke zemlje, evo stigao na ovaj dan, muž jednako dobar učiteljskim ustima koliko je svet pobjedničkim duhom ili pobijeđenim tijelom. O kad bi mi kerubin plamenim kliještima uzeo žeravicu sa samoga žrtvenika Gospodnjega, donio je izdaleka i spalio grešnikove ružno zamašćene usne, da ustima očišćenima od skorene nečistoće ne iznesem riječi kao iz svojih usta, nego dostojnije iz svojih usta kao iscrpljene iz usta samoga slušatelja; i da opora i bolesna besjeda glupoga grešnika ne povrijedi čiste i ne rani učene uši! Ali budući da mi uza bok sjedi sam učitelj, smješten izbliza nasuprot meni, često ću ga promatrati pogledom punim poštovanja; možda ću iz usta mudraca, kao nekoć iscrpljene ovce pastira Jakova, začeti plodne misli u neplodnu srcu. Ta i Niceta je blagoslovljen od Gospodina kao i onaj, blag; kao Izrael također pastir ovcama i jarićima pred vodom živoga studenca; ali i ovaj je jednakim srcem sebi odabrao tri pruta s trostrukoga stabla, kojima, položenima u vodu, doziva stado i oplođuje ga dok se pari, te trima prutovima boji začeto potomstvo, kako bi se po prutovima oguljene šarene kore raspoznao obilježeni porod svetoga stada. A Labanovu stadu to nije biljeg, nego biljeg života. Jer bit će biljeg smrti ne biti obnovljen Kristom. Tako milost u trojstvenom imenu obnavlja neplodne duše, a muž Duh ispunja ih sjedinjenjem riječi, te Crkva, plodna djevičanskom utrobom i majka spasenja, iznutra obilježava porode začete Bogu, dok, uprta u tri pruta, pije vlažno sjeme Riječi, a nutarnje se lice označuje svjetlom. Otuda je nerotkinja rodila sedmero, a obilata je malaksala, dok Bog uzvisuje malene, a ponizuje ohole. Tako sam ja, ugledavši Nicetu kao pronađeni izvor, poput žedne ovce suh pritrčao živim potocima i odmah osjetio kako mi se vime puni, te dugo pozornih očiju uprtih u usta učitelja koji pase, promotrih raznobojne prutove u učenu srcu i upih viđenu boju uporno uprtim očima, a rosni me duh poškropio božanskim kapima.
7 I malo niže: Odakle mi ova smionost? Koji me to lahor ohola uzdiže? Ne prepoznajem svoje nadute grudi; veći duh djeluje. Osjećam Nicetu koji sjedi sasvim blizu, dotiče me i kao susjed diše uz moj bok. Oštar dah onoga koji diše pokraj mene ulazi unutra i moćan budi neobičan oganj u meni dok razmatram, oživljujući hladna vlakna primaknutim trudom. Ali obuzdat ću nadute uzdahe, niti ću ja malen nadmeno izdisati da govorim velike stvari iznad sebe, nego ću se malen spustiti na ostavljeno tlo i ići ravnom stopom skromne pjesme.
Premda uzvišenu zaslugu Feliksovu ne mogu izreći bez hvale Bogu, ti me, sveti Niceta, primi u očinsko krilo: i dok me podržava učeno srce, naslanjajući glavu na svoje blago srce, neka me tvoja sol bljutava začini, a bogata žila neka nepresušnim potokom natopi moja žedna osjetila. Reći ću ponovno radostan, i još jedva vjerujući tome daru, ponavljat ću moleći: Reci, molim te, jesi li se vratio? Držim li tebe samoga, Niceta, o kojemu sam dosad bolan noćima i danima visio klonula duha? Došao si naposljetku, vraćen mi četvrte godine. Ali hvala Kristu što te makar i kasno doveo natrag. Kako sam se bojao da te neprijatelj u središnjim krajevima ne zadrži zatvorena ispriječenim oblakom ratova! Ali ti si, dok su čežnje nadvladavale zapreke, raskinuo okove pred nama: niti te zadržalo more, niti ikakav trud, niti gotski strahovi, niti oštre studeni na dugim putovima. Doista si u tolikim nezgodama, Niceta, bio pobijeđen ljubavlju i blagi pobjednik, snažan i slab ujedno, ali oboje moćno: pobijeđen prijateljstvom, pobijeđen ljubavlju prema Feliksu, pobijedio si teške napore nježnom pobožnošću. Hajde sada, sveti oče, predaj mi dušu i ruku, spletimo bratske dlanove u uzajamne veze. I naizmjenično združenih desnica izmjeničnim savezom zapodenimo razne razgovore šetajući laganim korakom. Milo mi je ujedno pripovijedati i pokazati brižnome ocu naša djela iz cijeloga vremena dok je bio odsutan. Kome bih naime s većim pravom izložio svoja djela i razmotrio ono što je po nama učinila Feliksova ruka negoli onomu komu smo briga? Onomu koji dvostrukim pravom, učitelja i oca, kao što odobrava dobro učinjeno, tako osuđuje nevaljalo; ispravlja pogreške i blago raspoređuje ono što valja činiti; nesavršeno pomaže molitvama, a savršeno kao svećenik posvećuje; te se tako u Feliksovu domu kreće tamo-amo kao da u cijelim grudima nosi samoga Feliksa i diči se u očinskom dvoru.
Toliko Paulin, koji zatim moli Nicetu da za njega izlije molitve Bogu. Što Paulin spominje gotske strahove, da su Goti posjedovali Daciju kao svoju rodnu zemlju jasno je iz Aurelija Viktora; a time i Trakiju, u koju ih je Valens nerazborito pustio. Jesu li to bili Geti, kako su mnogi stari pisali, ili Guti, narod potekao iz Skandinavije, ili Gotoni, odnosno Gitoni, stanovnici uz rijeku Vislu, ne raspravljam. Iz Aurelija Viktora sigurno je da ih je zajedno s Hunima u raznim bitkama pobijedio Teodozije Veliki: ne ipak tako da poslije ne bi češće i teže uznemirivali Rimljane. O sv. Feliksu, kojega ovdje Paulin toliko puta oslovljava i slavi, govorit ćemo 14. siječnja, a o samome Paulinu 22. lipnja.
§ III. Povratak Nicete u Daciju: narodi koje je obratio.
Sačuvan je Propempticon istoga sv. Paulina Niceti na povratku u Daciju, iz kojega ću prikupiti troje: Nicetin put, narode koje je obratio i njegove kreposti. Na put se odnosi ovo:
Poći ćeš daleko sve do sjevernih Dačana, poći ćeš da te vidi dvostruki Epir, i kroz egejske ćeš valove prodrijeti do Soluna. Ali sada će te najprije put voditi apulskim zemljama, prostran prostranom ravnicom, gdje blistaju vune obojene kanuzijskim grimizom. A kad se put malo produži, neka ti, molim, Krist podari blage vrućine i neka lagan lahor bez oblaka piri suhim Kalabrijcima. Tebe, dok budeš prolazio kroz Hidrunt i Lupije, okružit će neudane čete braće i sestara ujedno, pjevajući Gospodinu jednim ustima.
Zatim, kad more već priđe kopnu, poslušat će te ravni zaljev Jadrana, val će se spustiti, a jedra će se naduti blagim zefirom. Ali nakon prijeđenoga mora preostaje ponovno trud kopnenih putova, da stigneš sve do sretnih krajeva kojima si postavljen za svećenika. Koračat ćeš kroz filipejska polja Makedonaca, kroz grad Tome, a poći ćeš i u Skupe, bliske domovini, kao dardanski gost.
9 Ovako Paulin uređuje Nicetin put: vodi ga iz Nole u apulski grad Kanuzij, iz Kanuzija u kalabrijske Lupije, odande u Hidrunt; zatim preko Jadranskoga zaljeva u Epir, kroz Makedoniju, a potom preko Termejskoga zaljeva Egejskoga mora u Solun, odande u Skupe i u Tome. Ali bit će onih kojima će biti drago ponovno proći cijeli put i prikladno rasporediti konačišta. Kad dakle iziđe iz Nole i ubrzo iz granica Kampanije, valjat će prijeći kraj Hirpina i dio Apenina: zatim će, pretrčavši polja Apulije, stići u Kanuzij, koji se sada naziva Canosa, a smješten je na desnoj obali rijeke Aufida, koja je sada Ofanto ili Lofanto. Proputovavši cijelu Apuliju, stići će u Kalabriju te, prošavši Lupije ili Luppiae, odnosno postaju Luppia (za koju neki učeni muževi smatraju da se sada zove Torre di S. Cataldo, dok drugi poriču da je ostao ikakav trag drevnoga gradića), doprijet će do Hidrunta, koji Grci zovu Hydrus, a pučki se sada naziva Otranto.
10 Kad isplovi iz Hidrunta, preplovivši Jadranski zaljev pristat će u Epir, koji Paulin naziva dvostrukim jer je u ono isto doba bio podijeljen na Stari i Novi, kako je poznato iz djela Notitia Imperii. Zatim će, proputovavši Makedoniju i prešavši zaljev Egejskoga mora koji nazivaju Termejskim, odnosno Termejskim i Makedonskim, pristati u preslavni grad Solun. Odande će poći u Filipe na krajnjim granicama Makedonije u pokrajini Edonidi, tada glasovit grad; osim ako tko pod filipejskim poljima Makedonaca ne želi razumjeti općenito samu Makedoniju, a ne polja kojima je vladao sam Filip. Naposljetku, prešavši dio Trakije, doprijet će do Toma, grada Donje Mezije smještenoga uz Crno more (o kojemu 25. siječnja u životu sv. Britaniona). Ubrzo će obilaziti Gote raspršene po objema Mezijama te Priobalnu i Sredozemnu Daciju, sijući riječ spasenja, a posjetit će i Skupe, grad inače ne toliko udaljen od Italije, u Dardaniji, pokrajini Gornje Mezije.
11 To je Nicetin put. Zatim valja nabrojiti narode koje je on obratio ili učvrstio i odgojio u već prije primljenoj vjeri. Da je potekao iz tih istih krajeva, može se naslutiti iz Paulina kad piše ovo:
Dok radostan ne stigne u željenu domovinu, u svoj grad.
Nicetina domovina, a zatim:
Budi s nama, premda si došao u očinski grad. Bog ti naime nije dao da budeš učitelj samo jednoga naroda, pa ni građanin samo jedne zemlje: evo, naša te domovina uzima sebi. Sada podijeli svoju ljubav jednakom odanošću objema; i ljubavlju nama, a licem sugrađanima, boravi kao građanin na dvostrukoj obali. Možda i ovu valja smatrati većom domovinom, gdje nisi obuhvaćen rukotvorenim krovovima srdaca, nego nastanjuješ ljude kao živi grad.
A postojao je gotovo u isto vrijeme i drugi Niceta, Got, ovjenčan mučeništvom pod Atanarikom u istoj Daciji, o čemu ćemo govoriti 15. rujna. No prijeđimo na svete napore i plodove našega Nicete i poslušajmo o njima Paulina.
12 O kakvim će već tada radostima odjekivati ona zemlja, gdje ti učiš krute narode da divlje šije podlože blagomu Kristu? I gdje Borej u rifejskim krajevima okiva rijeke gustim mrazovima, ondje ti nebeskim ognjem otapaš led ukočenih duša. Jer ujedno zemljom i dušom tvrdi Besi, tvrđi od svoga snijega, sada postavši ovce pod tvojim vodstvom okupljaju se u dvor mira: i šije koje, uvijek nepobjedive u ratu, nisu dale u ropstvo, sada se raduju prignuti ih podvrgnute jarmu istinskoga Gospodina. Sada bogatiji cijenom truda Bes kliče: ono što je prije tražio u zemlji i rukom, sada dušom sabire zlato na nebu.
13 O obrata stvari! Dobro promijenjena lika! Prije neprohodne i krvave gore sada skrivaju razbojnike obraćene u monahe, pitomce mira. Nekadašnja zemlja krvi sada je zemlja života. Nebu se okreće pobožna sila razbojnika, i Krist je naklonjen onomu tko plijenom osvaja višnja kraljevstva. Gdje je nekoć bio običaj zvijeri, ondje sada cvate obred anđela, i pravednik se skriva u spiljama u kojima je živio sam razbojnik. Bravo, Niceta, dobri slugo Kristov, koji ti daje da kamenje pretvaraš u zvijezde i od živoga kamenja gradiš svete hramove.
Obilaziš besputne šume i prostrane gorske lance dok tražiš put, i svladavajući neplodnu šumu neobrađena duha, pretvaraš je u plodna polja.
14 Ocem te naziva cijeli kraj Sjevera, na tvoje riječi Skit se ublažuje i pod tobom kao učiteljem odlaže svoje nesložno divlje srce.
I Geti trče, i oba Dačanina: onaj koji obrađuje sredinu zemlje, ili onaj krznom odjeveni stanovnik obale bogate mnogim govedima. To znači od vukova stvoriti telad, i lava združena s volom hraniti pljevom, i sigurnoj dječici otvarati legla ljutica. Jer ti nagovaraš zvijeri da se, odagnavši divljinu, pridruže pitomu stadu, ti koji uglađenim ustima prožimaš divlje ljudske duhove.
15 Ovo i drugo piše Paulin, koji nabraja osobito ove narode što ih je on uljudio: Priobalne Dačane, Sredozemne Dačane, Skite, Gete, Bese, Rifejce. A ako je Niceta došao k njima, doista je, kao što je obišao mnogo zemalja, budući da ih geografi smještaju na krajnji sjever, tako podnio i veoma mnogo truda i tegoba. Niti je pak ovlaš poškropio te narode nebeskim naukom: niti je doista mogao tako iznenada prodrijeti u tako surove i divlje duše da nisu bile pripravljene silnom revnošću. A da bi to postigao, nema sumnje da je bio obdaren čudesnom svetošću života i da je božanskom silom učinio veoma mnoga čudesa. Kako bi potom vjera pustila čvršće korijenje, i ustanovio je zajednice monaha, kao što smo već vidjeli, i sam je, koliko je bilo dopušteno, živio u njihovu zajedništvu, kako svjedoči Paulin:
Molim te, kad te blagi dom primi u brojni zbor braće na molitvenim pjevanjima, sakrij i nas u odanosti dragoga srca.
Monasi među novokrštenicima. Gotovo nijedan barbarski narod nije priveden Kristu osim ili djelovanjem monaha, ili tako što su njihovi apostoli ubrzo podigli obitavališta monaha, kako bi bila poput rasadnika odakle bi se neprestano odgajali novi učitelji spasonosnoga nauka; kako bi primjerom najneporočnijega života privlačili promatrače k pobožnosti; i kako bi naposljetku zaštitom svetih molitava i žrtava utvrđivali mlado stado i slamali nastojanja paklenoga neprijatelja.
15 Što se tiče Nicetinih kreposti, Paulin osobito slavi pobožnost, proričući da će on čak i tijekom plovidbe usred mnoštva lađara, dok i ono pristaje, pjevati svete himne.
Nicetina pobožnost. „Radosni će mornari”, kaže, „pjevati uobičajeni brodarski napjev, pretvorivši napjeve u himne, i pobožnim će glasovima voditi prateće vjetrove na pučinu. Predvodit će svima, odjekujući poput trublje, Nicetin jezik koji opijeva Krista; naizmjenično će na cijeloj pučini svirati kitarist David. Prestrašene će morske nemani slušati Amen, i radosne će nemani izdaleka razigranim plivanjem prilaziti svećeniku koji pjeva Gospodinu.”
O istoj i ostalim krepostima malo niže: „Neka ovoga svoga slugu jednako vodi onaj vođa Bog koji je nekoć u spasenje vodio Jakova, bjegunca ispred lica prijetećega brata. Jer i Niceta je jednako bjegunac: što je patrijarh učinio jednom, ovaj čini uvijek, bježeći od svijeta k zidinama visokoga neba; i zadovoljan time da životom koji nadvisuje oblake uzlazi onim stubama kojima je onaj vidio anđele kako izmjenično silaze i uzlaze; hiteći ljestvama Križa k zvijezdama, odakle Bog, upirući pogled prema zemlji s blistavih prijestolja, promatra razne napore i borbe duha. A ti, Niceta, dobro nazvani pobjedniče tijela, poput onoga prozvanoga Izrael jer je dubokim srcem vidio višnjega Sijača. Odakle se moj Niceta potvrđuje kao pravi Izraelac bez prijevare, koji svjetlom čvrste vjere gleda Boga Krista.”
Ovo i drugo piše Paulin o svome Niceti. Kamo sreće da su njegova preslavna djela bila predana pismu! U njima bismo bez sumnje imali izražen sjajan uzor apostolskoga navjestitelja.
✠