Autor anonimni monah.
Običaj je kršćana koji posvuda štuju nedjeljne dane na čast Gospodnjega uskrsnuća da subotama znoj od napora i umor tijela češće okrepljuju pranjem u vodama kupelji te da prljavu odjeću mijenjaju opranom, kako bi u zemaljski dvor nebeskoga Kralja, naime u sadašnju Crkvu, mogli ući čišći kako srcem tako i tijelom. Prema tom je običaju neki građanin u Rennesu, koji je imao kuću prema jugu iznad rijeke Vilaine, jedne subote, naime na uočnicu Rođenja Gospodnjega, ušao u kupelj prije svanuća zbog mnogih poslova dana koji je slijedio, te je zapovjedio da mu donesu sina jedinca kojega je imao, više iz nježnosti nego iz doličnosti, da se okupa s njim: sluge poslušaše zapovijed i položiše sina u naručje ocu koji se kupao. Kupa se tako otac, ljubeći ga i milujući te se radujući kako sam sebi tako i sinu. Naposljetku dakle taj otac, kad je zazvonilo zvono ub župnoj crkvi sv. Petra, iziđe iz kupelji i ostavi dječaka u vodi da se još neko vrijeme igra amo-tamo.
2 Ali dok su majka i sluge neko vrijeme dvorili oca, zaboraviše da je dječak ostao sam u vodi. Dok se on ondje dječački igrao, po zasjedi neprijatelja ljudskoga roda u samim vodama koje bijahu pripravljene za užitak, (jao boli!) bi ugušen. Naposljetku pak, nakon što se u crkvi odslušalo božansko bogoslužje toga dana, kad je već prošlo nekoliko sati, potaknuta majčinskom ljubavlju, upita majka za sina kamo je izišao iz kupelji. Traže ga ovamo, traže ga i onamo; ali ga nigdje ne nalaze, jer ga ne traže ondje gdje jest, nego drugdje. Kad je dakle prošao cijeli dan, pa i nemali dio blagdanske noći, dok se iz kace izlijevala voda kupelji, pronađoše dječaka pod vodom već odavno mrtva. Zaviče kućna čeljad, zaplače, zajauče i uzdasima se iz dubine potrese: prepoznavši te povike, majka raspuštene kose, lica oblivena suzama i crvenilom, bijući se šakama u prsa, majčinskim plačem zazivajući pomoć bl. Melanija (jer je u njegovu samostanu u taj sat zvonilo za noćnu službu) i ponavljajući kako je jadna, dotrča. A kad je ugledala dječaka, štoviše mrtvo tijelo dječaka izvađeno iz vode i beživotno, glasa stisnuta u grlu, dok su joj se udovi kočili od siline zaprepaštenja i boli, slična mrtvacu, skamenjena se sruši. Prihvaćena rukama nazočnih, kad joj se naposljetku vratio dah, kao probuđena iz teška sna, da ukratko iznesemo što je učinila, jadikujući je vikala ono što viče žena i majka tako lišena sina jedinca smrću. I dok su sluge sa susjedstvom bdjeli noću oko mrtvoga tijela, kako je običaj, ona je, svladana veličinom boli i kao gonjena bijesom zlih duhova, potajno se iskrala iz mnoštva, žureći se baciti u obližnju rijeku Vilaine, kao ona koja nije htjela nadživjeti mrtvoga sina.
3 Kad se to doznalo, pošto su je razboritiji vratili kući i njezini je čuvali sve do sutradan, po Božjem rasporedu, kako se odmah pokazalo, začula je zvono u samostanu bl. Melanija za nedjeljnu misu. Tada se ona vratila k sebi i obratila se za pomoć spomenutomu svecu, a po njegovoj pomoći božanskoj: „Vrati mi”, reče, „o presveti Melanije, vrati mi moga sina po svojim presvetim molitvama izlivenima Bogu za njegovo uskrsnuće.” A svojima reče: „Dopustite, preblagi tješitelji, dopustite, molim vas, da mrtvo tijelo svoga sina odnesem u crkvu blaženoga Melanija: vjerujem naime da će po njegovim svetim molitvama Bog priteći u pomoć mojim bolima.” Oni pak, kao božanski opomenuti, ne protiveći se njoj koja je s vjerom molila, odnesoše njezina pokojnika sve do samostana spomenutoga ispovjedaoca, u pratnji velika mnoštva, te ga ona položi pred sveti oltar, a da joj se nitko nije usprotivio, štoviše dok ju je mnoštvo s divljenjem promatralo, a opat Triskando, kako je običaj, slavio misu. Ondje, dok je ona dulje vrijeme plačnim glasom najpobožnije zazivala pomoć bl. Melanija nad mrtvacem za njegov povratak u život, a najpobožnije su i svi nazočni zajedno s njom molili za istoga (tko bi naime od vjernika gledajući to odustao od molitava?), njihove su molitve po svečevim molitvama bile prinesene ušima božanske dobrote i djelotvorno uslišane, te mrtvac oživje, zazivajući prepozna majku, uze doneseno mu piće i jelo i bi vraćen majci zdrav, dok su to gledali svi koji bijahu nazočni i zbog toga u visini hvalili Boga i svečeve zasluge moćne kod Boga.
4 c Ovo smo čuli od onih koji su osobno bili nazočni tome događaju, koji sud i sami, budući tada monasi istoga samostana, vidjeli kako se dječak donesen mrtav po zaslugama bl. Melanija vraća živ.
a Ovo se čudo nalazilo samo u rukopisu Jakova Sirmonda.
b Ona je sada katedrala, prema svjedočanstvu Claudija Roberta.
c Odavde bi se mogao donijeti sud o dobu ovoga pisca kad bismo imali popis opata sv. Melanija i znali u koje je vrijeme živio opat Triskando.
d Odavde se može nagađati da je i pisac bio monah u samostanu sv. Melanija.
✠