Metona, preslavni grad Mesenjana na Peloponezu, imala je u devetom kršćanskom stoljeću Atanazija, biskupa znamenita po svetosti. On je rođen u Kataniji na Siciliji te je, kad su otok za vladavine Mihaela Mucavca oko Kristove godine 827 zauzeli Saraceni, kao mladić s roditeljima pobjegao na Peloponez. O njemu naš Ottavio Gaetani u djelu Idea operis de Sanctis Siciliae pod 29. srpnja piše ovako: „U Kataniji spomen sv. Atanazija Katanskoga, biskupa Metone i ispovjedaoca.” Gaetanija slijedi Ferrari, niti ga spominju na koji drugi dan. Nama je pak naš Francesco Blandizio javio da se u Kataniji njegov rođendan za nebo slavi 31. siječnja; on nam je također poslao njegov životopis koji je napisao Petar Sikulski, biskup Argivaca, iz rukopisnih kodeksa velikoga samostana sv. Spasitelja Reda sv. Bazilija u Messini, preveden od njega samoga na latinski; te je upozorio da se čini kako je to onaj Petar Sikulski koji je u 2. godini Bazilija Makedonca, Kristove godine 868, poslan kao izaslanik u armenski grad Tefriku radi razmjene zarobljenika, proboravio ondje devet mjeseci i napisao knjigu o zabludama manihejaca koje je ondje upoznao, a koja se, prevedena na latinski od našega Mattheusa Radera, nalazi u 9. svesku djela Bibliotheca Patrum. Toga Petra spominje Baronije uz godinu 870, br. 62. Ovaj smo životopis podijelili na poglavlja prema našem običaju.
OD PISCA PETRA SIKULSKOGA, BISKUPA ARGIVACA, u prijevodu Francesca Blandizija iz Družbe Isusove.
Pogrebni govor Petra Sikulskoga, najponiznijega biskupa Argivaca, o bl. Atanaziju, biskupu Metone. Blagoslovi, oče.
Uvod i izlaganje predmeta.
Oni koji su sjajem junačkih kreposti proslavili svoj život te su se odvojili od svake kaljuže i po zemlji puzeće opačine i uzdigli se do onoga božanskog i nebeskog vrhunca, dolikuje smatrati blaženima i preporučivati pohvalnim glasnicima; ako išta drugo od onih stvari nižega reda koje se obično smatraju dobrima: jer one, budući da imaju vrlo lak nagib na obje strane, mijenjaju se prema sklonosti onih koji se njima služe te ih odvlače u nasladu nad sobom. Tako će naime porasti krepost onih koji je slijede, a koje prati divljenje: i sjajevi njezinih svjetala, prošireni ušima slušatelja uz radosno klicanje, potiču marljive i budne duše na prihvaćanje iste kreposti; mana će pak biti prognana i posve prezrena te omražena ako se usporedi s krepošću; štoviše, ustupit će joj mjesto kao što noćne tmine ustupaju dnevnome sjaju. Zbog toga i sam Krist Gospodin, obnovitelj ljudske naravi i najvještiji upravitelj, takve muževe (kao što jasno uvjerava Evanđelje) ubraja u popis blaženih. Stoga i mi one koji se trude nasljedovati samoga Krista moramo prema svojim silama pratiti pohvalama, kao dostojne udove takve glave i slike dostojne takva prauzora, te im ponuditi kao mali dar, premda siromašna duha, i izreći pohvalni govor.
2 Ali potičući se iz tih razloga, bojim se da mi se ne utisne biljeg drskosti dok želim hvaliti Atanazijaa, koji je po imenu nosio besmrtnost. Ipak, budući da je tako velik i takav, nimalo ne dolikuje prešutjeti njegova dobra niti stisnutih usana sakriti korist koja bi se od njega mogla ubrati: da se ne bih pokazao posve sličnim onomu koji je sebi povjereni talenat, sakriven zbog ispraznih strahova, zločesto zakopao u zemlju. Netko drugi među govornicima, uglađen umijećem govorništva, koji se ne bi htio zadržati unutar granica pohvalnih govora, mogao bi iz ovih pohvala koje ću navesti dostojno proslaviti ovoga preslavnog muža. Stoga bi govorio o sjaju njegova života i blistavosti podrijetla, o izvrsnoj tjelesnoj građi, o cvatućoj i čistoj ljupkosti govora i prije svega, težeći sažetosti po običaju mudraca, o stupnjevima dostojanstava i sličnim prednostima: kako bi, nabrojivši to i kao unaprijed rasuvši takve ugodnosti, stekao sebi naklonost kod slušatelja. Nama pak, kojima se, kao i vrlo mnoge druge slavne pojedinosti njegova života koje i ovo namjerno preskačemo, sviđa jedina i iskrena istina i kojima su na srcu slavna djela što našem govoru daju vjerodostojnost, na neki će se način dati ova isprika; budući da dobro znamo kako ni onima samima koji su cijeli tijek života vježbali u govorenju i uvijek u slušanju novoga nije lako riječima dosegnuti dostojanstvo onoga koji nam se stavlja pred oči za pohvalu. Ali meni, koji se jednako bojim optužbe i kazne za drskost te izbjegavam oholost poniznosti, bilo da se doista prikrada, bilo da se smatra kako se kod mene hrani, treba posve oprostiti ako se prihvatim nečega iznad svojih snaga: jer ne samo bogatima, nego i siromasima zapovjeđeno je dijeliti onima koji mole, budući da zauzvrat darovatelj Bog ne dodjeljuje nagrade za golema dostojanstva i darove, nego za spremnu volju. Stoga, oslonjen na moć Onoga koji pri prvom otvaranju usta daje rječitost, poslušno sam pristupio tome da govorom obuhvatim čvrste pohvale slavnoga i božanskoga muža, koji me i sam poziva. a Isto ponavlja niže pod br. 6: „Ἀθανασία immortalitas” (besmrtnost).
Podrijetlo, progonstvo i monaški život sv. Atanazija.
Domovina dakle ovoga kojega sada trebam hvaliti, blaženoga oca Atanazija, prva je i istinska ona nebeska, gdje je zajedno sa svecima od vječnosti bio upisan i od najranijega djetinjstva nije otpao od izabranja; druga je pak domovina, toliko udaljena od prve koliko je tama mraka i isprazne sjene stvari udaljena od svjetla istine, Katanija, preslavni grad na Siciliji koji se ističe među prvima. Kad bih dakle sada htio nabrojiti sve njegove izvrsnosti: položaj, ljepotu, veličinu, blagost zraka, najzdraviju narav voda, goleme šume rodnih i nerodnih stabala, brojno mnoštvo muževa slavnih po mudrosti, razboritosti, hrabrosti i pravednosti, neprilično bih skrenuo od započetoga; kao i kad bih govorio o nadaleko najslavnijoj djevici i mučenici Agatia, koja je u tom gradu i rođena i odgojena te podvrgnuta mukama za Krista, i kojoj je bilo milo i ugodno da presvete moći njezina tijela ondje počivaju: njih su se naime vatreni potoci što su tekli s nadvisujuće Etne protiv svačijega očekivanja puni strahopoštovanja klonili; štoviše (kao što su u drevna vremena poštovali onaj pobožni i Bogu mili teret, to jest roditelje shrvane starošću na ramenima sinova, Amfinoma, kažem, i Anapijeb, koji su ih zahvalnom dušom nosili), bilo im je zapovjeđeno da pohitaju natrag. Kad bismo također htjeli zadržati govor na samoj Etni koja izbacuje oganj, sumporni dim i zadah, riga smolaste plamenove i guste crnine iz najvišega ždrijela te ispušta strahovite tutnjave i vrlo neumjerene Tutnje (jer to pruža čudesno istraživanje), činilo bi se da izlazimo iz okvira nauma. A doista, ako je ovaj kojega sada hvalimo, Atanazije, zapaljen ljubavlju prema drugoj domovini, ovu smrtnu prezreo kao progonstvo te je stoga zadobio blažen svršetak ondje gdje nam je prvi dom i prebivalište sviju koji se raduju, kako bi bilo moguće da se sada raduje pohvalama izvedenim iz one domovine koju je smatrao najboljim prezreti?
4 Iz ruševina dakle i propasti ove domovine uzdižući se poput neke Zornjače, svoje je roditelje već od dječačke dobi očitovao jednako pobožnima koliko i Božjim prijateljima, jer su ga oni, pobožno prikazujući sina Kristu i donoseći prvinu ploda, tijekom cijeloga tijeka života izvrsno odgajali za božansku službu. A čemu nabrajati pojedina njihova slavna djela, kad dobro znamo po plodu diviti se stablu? Očitovali su naime uzvišenu i plemenitu snagu svoje duše kad su se protiv njih podigle silovite kušnje, poput olujnih nepogoda i tuča, ali je nimalo nisu uzdrmale. Kao što naime peć kuša zlato, a vjetrovi, kiše, tuče i bujice kušaju temelje kuća, tako neočekivane nesreće otkrivaju ili čvrstu i utvrđenu ili slabu i istrošenu dušu. Barbarski je naime narod Izmaelita i Agarena, po kojem je (tako su zaslužili naši grijesi) opustošen otok Sicilija, utjerujući od nas kao krvnik kazne za prijestupe (budući da nismo poslušali Boga kao oca niti smo mu dok nas je zvao prignuli poslušan vrat), opljačkao i opustošio mnoge gradove; a njihove je građane zajedno sa susjednim stanovnicima jedne istrijebio najgorčom vrstom smrti, što mačem, što glađu, te ih podavio potopljene u moru, druge je pak osudio na najteže nevolje i okove, a treće je prisilio da na jadan način pobjegnu daleko od zemlje hraniteljice i potucaju se po stranim narodima.
5 U tim su olujama Atanazijevi roditelji zajedno sa zajedničkim sinom rekli zbogom domaćim dobrima (nisu naime mogli suhih očiju gledati s jedne strane Kristov ovčinjak, sveti narod i kraljevsko svećeništvo zlostavljano od bezbožnika, a s druge strane ove kako se oholo uznose i izruguju našim nesrećama da bi na uvredu Boga, Stvoritelja svega, kao po sklopljenom savezu istrijebili savršeni kršćanski narod tako da od njega ne ostane ni spomen) te su se preselili u drevni peloponeski grad Patrasc: ondje je nekoć onaj koji je prvi bio pozvan u apostolat, Andrija (koji je i rođenoga brata Petra, već budućega prvaka one blažene čete, pozvao Kristu koji je njega prije pozvao), nakon duga tijeka evanđeoskoga propovijedanja, raspet na križ postigao najsretniji svršetak života, nasljedujući i samoga Gospodina u smrti, kao i u svim drugim stvarima. Čuli su naime Atanazijevi roditelji ono božansko proročanstvo patrijarha Abrahama da se, ostavivši rodnu zemlju, vlastiti dom i rodbinu, moraju preseliti na ono mjesto. A što s njima u tome? Jesu li bili pogođeni ikakvim oklijevanjem ili manom nezahvalne duše, ili su mrmljali protiv božanskih sudova što trpe ono što nisu zaslužili i što je bilo nedostojno ćudoređa cijeloga njihova prijašnjeg života? Nipošto: štoviše, i od onoga što nije u našoj vlasti slijedili su ono jedno za što su smatrali da se jedino sviđa Bogu.
6 Njihov je pak sin, koji je ime izveo od besmrtnosti, imajući srce zapaljeno ognjem božanske ljubavi, gotovo zaboravljajući nevolje kojima je bio opkoljen, pristupao još slavnijim djelima. Čvrsta naime i postojana duša Atanazijeva, očišćena od svake prljavštine strasti, nije upirala oči u već sabrano, nego u preostalo blago kreposti. To se također u sebi trudio ostvariti, da po smislu velikoga apostola Pavla zaboravi ono što je iza njega te da neprestano teži za onim što mu je pred očima: i neprestano je, premda još obavijen zemaljskim prahom i prolazeći zemaljskim stvarima, nastojao odletjeti u nebo. Podmeće dakle vrat monaškomu jarmu, koji oslobađa od svjetovne buke i nepriličnih vrtloga poslova, a svoje kandidate običava uvoditi u život slobodan od svega i miran, kao u sa svih strana sigurnu luku. Rekavši stoga zbogom svim prolaznim stvarima, pa i samim roditeljima, kako bi bez svjedoka općio s Bogom i neprestano s njim drugujući postao dionikom božanske ljubavi, posvećujući se onomu razmatranju da je sam Gospodin Bog, među prvima koji su se trudili oko toga života odnio je više nego drugo mjesto, premda je po dobi bio sasvim mlad. Jer osim asketskih vježbi, budući da se gnušao svjetovnih poslova, zajedno s onima koji su živjeli u pustinjama prinosio je Bogu najugodniji trud. Koliko je naime čudesno žudio taj naporni način života nositi kao jaram od rane mladosti i živjeti po samoćama!
a O domovini sv. Agate raspravljat ćemo uz njezina Djela 5. veljače.
b Amfinom i Anapija ponijeli su oca i majku na ramenima posred vatre Etne, kaže Valerije Maksim u 4. knjizi, pogl. 4 (5, 4). Strabon ih u 6. knjizi naziva „Ἀμφίνομον καὶ Ἀναπίαν”. O njima Solin u pogl. 3 piše: „Između Katanije i Sirakuze vodi se spor o spomenu na slavnu braću, čija imena različite strane različito preuzimaju. Ako slušamo Katanjane, bili su to Anapija i Amfinom; ako ono što više vole Sirakužani, smatrat ćemo ih Emantijom i Kritonom. Ipak je katansko područje dalo povod činu: kad su se na njega proširili požari Etne, dvojica mladića podigoše roditelje i iznesoše ih kroz plamenove neozlijeđeni vatrom. Njihov je spomen potomstvo tako nagradilo da je mjesto njihova groba nazvano Poljem pobožnih.” O njima Seneka u 3. knjizi djela De beneficiis, pogl. 37, piše: „Pobijedili su sicilski mladići kad je Etna, uzburkana većom silom, izlila požar na gradove, na polja i na velik dio otoka, te su iznijeli svoje roditelje: vjerovalo se da su se vatre povukle i da se, dok se plamen s obje strane uzmicao, otvorio prolaz kojim su protrčali mladići najdostojniji da se bez straha odvaže na velika djela.” Slave ih i drugi te ga gotovo svi nazivaju Anapimom, koji je ovdje Anapija.
c Patras, Πάτραι, slavan grad uže Ahaje na Peloponezu, gdje je, kao što se ovdje kaže, podnio mučeništvo sv. Andrija apostol.
Uprava samostana i biskupska služba.
Kad ga je dakle onaj koji je ondje bio poglavar monaha promatrao kako je već dulje vrijeme vičan toj vrsti života i vodi borbu ne protiv tijela i krvi, nego protiv poglavarstava i vlasti te protiv duhovnih sila zloće (hrabro je naime i odlučno, prema uredbi monaškoga zakona, silazio u borilište i najbržim trkom te zasluženo žurio dostići nagradu višnjega poziva), postavio je Atanazija na čelo zajednice monaha. Premda se on opirao, kako briga oko njih ni na koji način ne bi odvratila njegovu misao od najuzvišenijega razmatranja, ipak mu je povjerio upravu. Nije naime bilo pravedno da dugo vremena učvršćena i prokušana čestitost ostari besposlena i neplodna te da se uopće ne podijeli s onima kojima je bila potrebna. Jer ni onaj tko obilje prolaznih bogatstava škrtom upornošću zadržava kod sebe i ne dijeli ga siromasima, ni izvor koji žednima uskraćuje crpljenje vode, ni sama zemlja koja u svojim skrivenim dubinama krije blaga nisu toliko vrijedni prijekora koliko onaj tko kod sebe krije duhovna bogatstva i ne dijeli ih drugima: budući da svatko nije primio milosne darove besplatno udijeljene od Boga toliko za sebe koliko za druge, pa je zato Krist Gospodin rekao: „Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i proslave Oca vašega koji je na nebesima.” Mt 5, 16.
8 A kad je uvidio da u Atanaziju nastaju još veći prirasti nebeskih bogatstava, koji bi bili i više nego dovoljni za obogaćivanje mnogih, i da je njegov sjaj prikladan za prosvjetljivanje onih koji mu se pridruže, pošto se propisno i bez ičijega protivljenja uspeo svim stupnjevima crkvenih časti, odlučio ga je uzdignuti na najviši vrhunac nadbiskupskoga dostojanstva kako bi, upravljajući vrlo mnogima kao s neke uzvišenije osmatračnice, pokazivao im put istine i poučavao ih da njime, kad se rasprše tmine i bez spoticanja, kroče kao po jasnom svjetlu. Nije naime dopušteno u tijesnim granicama kuta sakriti veliku baklju, niti vječnim izlijevanjem golemih rijeka natapati mali voćnjak ili vrtić. Stoga, stupivši na katedru Metonske crkve (to je pak preslavni grad Mesenjana na Peloponezu), kao najmarljiviji ratar zasadio ju je mnogim sadnicama kršćanske pobožnosti i učinio je plodnijom, te ju je trajnim natapanjima svoga nauka uresio za rađanje zrelih i ugodnih plodova, a također i za nasladu i ljubav Gospodaru svega. Nije naime ispunio sebi dodijeljenu zadaću klonuvši u sramotnoj dokolici i lijenosti, kao kakav najamnik, nego je, smatrajući ovce svoga Gospodina kao svoje vlastite, poput dobroga pastira bio posve neustrašiv izložiti život pogibeljima kad su to okolnosti i vrijeme zahtijevali. Zbog toga je u nevoljama išao pred ostalima, u pogibeljima se borio u prvim redovima, bolesnicima se nalazio kao najiskusniji liječnik, golima kao odjeća, gladnima kao hrana, žalosnima kao utjeha, a onima koji su klonuli od boli kao radost: i, da sažmem ukratko, valjalo ga je gledati kao oca siročadi, zaštitnika udovica, koji je bez ikakve pristranosti svima postao sve da bi što više njih pridobio za Krista. A tko bi nabrojio noćna i duga bdijenja radi njih? Neprestane napore i brige da koja od njegovih ovaca ne bi propala kao plijen zvijeri, ili da koja (dok ne odjekuje trublja evanđeoskoga propovijedanja) ne bi bila probodena đavolskom strijelom, te da napokon od njega, čijoj je vjernosti povjerio stado, Bog ne bi zatražio račun za krv zaklanih ovaca? Niti se naš Atanazije mogao ubrojiti među one koji kolju pretile, prodaju snažnije i odijevaju se runom (kako govori sveti prorok) te govore: „Blagoslovljen Gospodin, obogatismo se”; nego uistinu među one koji okrepljuju slabe, podižu oborene, previjaju nemoćne i hrome, potiču ih na trčanje te im daju srčanost i snagu.
9 Obnašao je pak biskupsko dostojanstvo ne radi vlastite ugode, nego kao povod za veće borbe i napore negoli ih je podnio u prijašnjem životu, baš kao što je u svoju vjeru i upravu primio mnogo više duša: stoga nije poučavao samo riječima one kojima je bilo potrebno, nego ih je mnogo više primjerom privlačio onomu na što ih je poticao. I doista je tako ispravno obnašao uloge slavnih kreposti i tako se služio ostalima koje za njima slijede da se uopće nije činilo kako zbog pretjerivanja ili nedostatka koji se bore protiv njih ikada skreće s njihova kraljevskoga i ravnoga puta ili preskače postavljene granice. I ponajprije je umu, u kojem počiva snaga razboritosti, dodao takvu snagu mudrosti da je žudio sve njegove pokrete uzdizati k Bogu. Zatim je onaj dio duše koji biva obuzet nasladom, obuzdan uzdama umjerenosti, lakim trudom naučio uzlijetati od zemaljskoga k nebeskomu: te je onamo prenio svu svoju žudnju tako da se činilo kako se Atanazije za prolazne stvari i ljubav prema njima, koju neuki smatraju prirođenom, nije ni rodio, nego je naprotiv u tom pogledu umro. Snagom je duše također dotle ukrotio srdžbu da se borio protiv lukavstva zmije, odakle je do nas prodro otrov smrti, i da se hrabro utaborio i odvažno zametnuo boj protiv zlih požuda strasti i zloduhâ koji ih potiču. Zatim je, ako bi što prelazilo mjeru i u dijelovima života se smatralo krivotvorenim, to odsijecao pravednošću te je, dijeleći svima pravednu raspodjelu, pravodobno pružao ono što je prikladno tijelu, kažem, i duši. Držao je pak tako čvrstom vagu postavljenu između onih zdjelica pravednosti da nije ni najmanje zadrhtala: i stoga je svima donosio pravedan sud svoje presude i razbijao prijevare nasilnoga trgovanja. Tako je bio olakšanje onima koji padaju, potporanj onima koji stoje, preobilna darežljivost svima nevoljnima, a onima koji hramlju tijelom ili dušom bio je ujedno noga i oslonac. Putnicima su, prema božanskom Jobu, vrata njegove kuće bila svima otvorena: a odjeća koju je Atanazije dijelio za očuvanje života čudesno je grijala ramena golih.
Djelotvorni poticaji svojima.
Zbog toga je od Boga napokon zadobio vječnu slavu, već potvrđen zajedničkim svjedočanstvom sviju kao jedini među svima bez ičije pritužbe pravedan i istinoljubiv. A one koji su oholo podizali vrat uvis i nisu se htjeli podložiti slatkomu Kristovu jarmu uvjeravao je s velikom razboritošću, što primjerima, što poticajima, što također prikladnim prijekorima, ocrtavajući čas zastrašujućim govorom sudište strašnoga suda i najstrožu pravednost Suca koji sjedi na prijestolju, koji od sviju zahtijeva najgorče isplate kazni prema zaslugama svakoga pojedinoga, kao i same anđeoske umove kako gledaju mrkim i plamenim očima i ne sažalijevaju sudbinu ljudi predanih vječnim ognjevima, jer je došlo vrijeme ne pokore, nego naplate. Tim je dakle nagovorima vrlo mnoge popravio na dobar plod i sabrao ih u svoje mreže te ih tako kao raskošno jelo poslao na stol Kristu, kojemu je dragocjeno i milo spasenje ljudi. Tako je dakle Atanazije, muž već prokušane vjernosti, umnoživši sebi povjereni talenat s mnogo više drugih, zadobio vlast nad mnogim gradovima: tako je ušao u radost svoga Gospodara, pokazavši sebe i svojoj brizi povjerene sinove neokaljanima i nedužnima.
11 Zbog toga je od Boga postigao slavne časti, te svi smrtnici slave sebi pruženo obilje dobara, ubirući neuobičajene plodove koristi iz samoga spomena na njega. Kao što je naime razmišljanje i razgovaranje o stvarima koje su po svojoj naravi zabranjene jednako škodilo slušateljima i sugovornicima, a također i onima koji su o njima neprestano razmišljali, tako je naprotiv spominjanje dobrih stvari donijelo nemalu korist. Poučavajući dakle i čineći (kako kaže božansko proročanstvo), učinio je sve poučljivima od Boga i pronicavima za razlikovanje dobra od zla, poštenoga od sramotnoga. Ne onako kako su nekoć činili Zamolksis i Anaharsis, čijoj su se mudrosti Grci divili premda su bili barbari; niti kao kod Spartanaca zakonodavac Likurg, Mnezion kod Argivaca, kod Piljana Nestor, za čiji je govor Homer rekao da je slađi od meda; niti napokon kao donositelji zakona Solon i Klisten kod Atenjana: svi oni naime ne samo da nisu uvjerili susjedne narode Grčke da prihvate njihove zakone i žive po njihovu propisu, nego ni one kod kojih su zakone donijeli da ih zadrže sve do kraja. Sada naime, kad su te iste njihove zakone ovjenčali vunom ili ih poput pijavica namazali pomašću, uopće ne dopuštaju da ih se sluša. No naš je Atanazije, donoseći svome stadu zakone Krista Gospodina i njegovih patnja, uvjerio sve da ih prigrle s prevelikom radošću i čuvaju nepovrijeđene sve do svršetka života, muž uistinu blažen, jer nije sebi pribavio neuk i početnički strah onih koji tek počinju služiti Bogu, nego savršen božanski strah: pratio je naime Krista žarkom ljubavlju. Vlastiti znak te stvari i nama vjerodostojan dokaz neka bude najbrižljivija budnost i providnost prema vlastitim stadima, koju je jedinu ispred mnogih oblika kreposti Krist Gospodin, ispitujući Petra, u njemu ponajviše poželio i postavio je pred ostalima najvjernijemu učeniku koji ga je ljubio, dok je već preuzimao vrhovnu upravu nad kršćanskom zajednicom.
12 Trudio se također Atanazije, prema prorokovu proročanstvu, da u božanskim zapovijedima ne poželi ono što bi bilo dovoljno, nego uistinu preobilno i najviše: stoga je u zemlji nebeskih zapovijedi ostalo njegovo sjeme, bilo da je to bila riječ Učitelja posijana po čudesnim djelima u njivi srca slušatelja i promatrača, bilo da su to bili oni koji su od njega kao začeti, na svjetlo izneseni i odgojeni djelima potvrdili da su pravi sinovi sijača. Posve su slava i najveća bogatstva u kući njegovoj, u Crkvi, kažem, dok njegova pravednost ujedno ostaje dovijeka: ne, kažem, isprazna nadutost tašte slave i poput napuhana vodenoga mjehura koji najbrže iščezava; niti ona bogatstva koja se protive onima koji teže u nebesko kraljevstvo, koja svojim ljubiteljima navlače bezbrojne nesreće i u đavolske zamke i zasjede guraju one koji im se nekom neobuzdanom požudom žele nezasitno podložiti; niti napokon ona spremna služavka zločina koja obilno pruža građu njihovim požarima: nego ona, doista ona slava koja čini jednakima blaženim umovima anđela po dostojanstvu časti; koja nam pribavlja presvetoga Boga što prebiva među svecima, premda smo na zemlji izmučeni, ali ga sveto štujemo; koja je sadašnji zalog nebeske slave svetaca; koja naša smrtna srca ispunja tolikom radošću da iz nje preobilno teče punina besmrtnoga veselja. Napokon bogatstva koja nisu isprazna, koja ni kradljivci ni razbojnici ne potkapaju.
Junačke kreposti, čudesa.
Blaženi, i uistinu sveti Atanazije: jer on nikada nije boravio u vijeću bezbožnika, niti je sjedio na stolici brbljavaca koji čine opscene ili sramotne stvari, nego je bio poput besmrtnoga stabla zasađenoga pokraj navodnjenoga potoka Krista Spasitelja, za koji je On obećao da će poteći iz utrobe onih koji u Njega vjeruju. Nikakva se prijevara nije nalazila u njegovim ustima, nego samo riječi Božje, u kojima je sebi odvojio neko presveto boravište. Činio se taj triput preblaženi muž i kao gora Sion, koja prebiva u novome Jeruzalemu, jer se neće pokolebati dovijeka; i podižući oči k Bogu, nije odatle osjetio kasnu pomoć. Stoga neka se radostima i veseljem današnjega dana ne samo nakratko, nego besmrtno naslađuje ovo brojno mnoštvo slušatelja: jer one, dok duše prožimaju nekom milinom, uzdižu k Božanstvu po nasljedovanju Atanazija. Budući da je i on, još prekriven prahom smrtnosti, dosegao ovaj vrhunac kreposti, poput visoka i lisnata stabla, gledajući na one koji su bili mili Bogu, i primjerima njihova života, kao nekim svjetlom, popločio sebi put hodeći.
14 Tko naime, promatrajući Atanazijevu gostoljubivost, kao i neponovljivu čistoću vjere, ne bi pomislio da gleda patrijarha Abrahama? Tko se, razmatrajući njegovu postojanu strpljivost i podatnu spremnost u svim stvarima koje je Bog odredio, ne bi uvjerio da očima gleda drugoga Izaka? Tko, pazeći na veličinu i čvrstoću njegova duha u nepovoljnim prilikama, kao i na besprijekornost ćudoređa bez licemjerja i varki, ne bi pomislio da mu je već prisutan Jakov? Tko ne bi smatrao da pred očima ima Josipovu umjerenost, skromnost i podnošenje nepravdi, dok je nastojao steći naklonost od braće koja su ga progonila mržnjom i prodala? Tko, odmjeravajući njegov nimalo klonuo, nego uistinu plemenit duh u podnošenju iznenadnih tegoba nadolazećih nevolja, ne bi rekao da mu pred očima lebdi slika nepobjedivoga Joba? Nasljedovao je također Mojsijevu i Aronovu pomirljivost, blagu narav pri korenju i njihovo božansko motrenje koje smrtnike uznosi u visine. Oponašao je i pravedno negodovanje Pinhasovo, koje prekršitelje zakona ne probada željeznim bodežom, nego čas oporim i strogim ublažava, čas blagim i umiljatim nagovorima obuzdava tijek zločina i uvredljive nasrtaje na sve što se nađe na putu. Pokazao se uistinu takvim da nije učinio da raspuknuta zemlja postane grobnicom onih koji su se drsko i obijesno u oholosti uzdizali protiv presvetoga svećeništva, niti da plamenu bude predano ono što je bezbožni prekršitelj zakona bio oteo; takva su naime čudesa zahtijevala ona vremena. Nego je nekoga čovjeka koji je činio slična djela Atanazije snagom svojih molitava lišio samo neosjetljivih vlasi, koje doduše izrastaju na tijelu iz suviška, pa niti kad su prisutne tvore ljudsku bit, niti uklonjene škode: ali kad drskomu i nepromišljenomu jedino ukazuju na teški grijeh koji zahtijeva okajanje, potiču ga na kajanje, na bijeg od opaka zločina i na šišanje bujajuće mane.
15 Uzeo je nasljedovati i Davidovo podnošenje zala i nepravdi te izvanrednu pobožnost prema Bogu: zbog čega nije pjevao samo protiv zlih duhova, nego i protiv onih duševnih uzbuđenja koja se njihovim poticanjem raspiruju i još više podivljaju. A svjedoci su tih djela veoma mnogi, od kojih je neke, dok je još bio na životu, Atanazije izliječio i vratio im dobro zdravlje, a neke i kad su s gorućom vjerom i željom pristupili njegovu grobu, nakon što se već bio preselio Kristu za kojim je čeznuo, radi kojega je žarko želio biti oslobođen tjelesnih okova, kako bi, živeći s Njim slobodnije i svetije, uživao u Njegovu motrenju. Nasljedovao je i Ilijin te Elizejev asketski i strog način života, kao i revnost, ali ne onu koja bljuje oganj, niti je svodio plamenove s visine i spaljivao bezbožnike nebeskim požarima, niti je one koji su ga ružili uvredljivim pogrdama izručivao kao gozbu krvoločnim zvijerima (jer i to je zahtijevalo ono drevno doba, dok je Bog za liječenje rana primjenjivao strože lijekove), nego je ozbiljnim govorima koji dolikuju takvu učitelju, začinjenima solju božanske mudrosti i sukladnima nedužnu životu, mnoge zločince popravljao i privodio na dobar put: znao je naime po uzoru na Krista Gospodina miriti one koji su sinovi Duha. Bio je također, slijedeći bl. Danijela, muž duhovnih želja, muževno se opirući tjelesnim mamcima i ljubeći jedino božanske stvari, u kojima je jasnije nalazio Boga. Isto tako, po primjeru trojice mladića u Babilonu, prezirući plamenove tjelesnih naslada kao već ugašeni pepeo, iznenada je zgazio požar koji bi se povremeno ponovno rasplamsavao, da se u njegovu srcu nikako ne bi zadržale takve slike i da ne bi izgledalo kako Atanazije štuje njihove smrtonosne i kužne idole.
16 Ako bi pak poželio promotriti izrazitu sliku i živi lik onoga presvetoga Ivana (od kojega nitko među rođenima od žena nije ustao veći, koji je najprije živ među živima, a zatim mrtav među podzemnicima pretekao kao istinski Kristov Preteča, koji je navijestio Spasitelja i Osloboditelja koji dolazi i u Jordanu oprao Onoga koji je ondje potopio ljage naših grijeha), stavi sebi, molim te, pred oči prezir prema prolaznim i zemaljskim stvarima, umjerenost u jelu, obilnu slobodu govora i duh nepodložan nikakvim uzbuđenjima; kako se obarao na prvake i vladare i korio ih što se presveti zakoni Božji već zanemaruju, uklanjaju, pa i gaze. Pripazi i na poticaje na pokoru, i na prst koji pokazuje na Krista kojega je on krstio, a koji će ponovno doći suditi svima i svakomu prema njegovim zaslugama uzvratiti doličnom plaćom. Ako bi pak tko poželio pronaći kakav trag Kristovih učenika, neka pristupi i promotri; i vidjet će u Atanaziju prezir cijeloga života, kako bi našao Krista i zadobio Ga kao dobitak: također budnu brigu u propovijedanju Evanđelja, veličinu duha u uzburkanim životnim prilikama, neprekidnu prisnost s Kristom po daru sjećanja, tako da ga se odatle nikako nije moglo odvratiti ni odvući: vidjet će ga također kako cijeloga života nosi Kristov križ, služi Kristu i često slijedi Njegove stope, a sve ostalo smatra otpacima i smećem. Nasljedujući dakle život apostola, Atanazije je po njihovu prauzoru tako točno u sebi oblikovao živu sliku da bi onaj tko bi htio promotriti značajke svakoga pojedinoga, pažljivije razgledajući, našao da nisu gotovo nimalo različite, nego posve istinite i posve istovjetne.
Posljednje opomene dane svojima.
Ali napokon dođe vrijeme njegova odlaska; jer smatram da se njegov izlazak iz života ne može nazvati drugim imenom doli povratkom iz progonstva u domovinu. I dok je on o sebi izricao neke oporuke, bijahu prisutni mnogi duboko pogođeni, oplakujući njegov odlazak kao najveći gubitak: slušali su ga kako leži na bijednu ležaju, ne određujući ništa u pogledu riznica bogatstva, niti ostavljajući skrbnicima obilje zlata i srebra, za čijom je oskudicom on težio s velikom revnošću, kao drugi za njihovim stjecanjem; niti jutra zemlje, ni šume stabala, ni vinograde, ni stada, ni krda, od kojih je, dok je god živio na zemlji, bio posve dalek: nego je kratko zbog tegoba bolesti sažimao ono o čemu je uvijek raspravljao (jer bio je čovjek, premda je uzvišenost njegova velikoga duha nadilazila poniznost krhkoga tijela), govoreći: „Bilo bi vrijedno truda da, okrenut k sebi samomu, razmišljam jedino o sadašnjem odlasku iz ovoga života, i da shvatim strašnu i jezivu zapovijed, i tko će primiti moju dušu, i u koje mi je krajeve putovati, te da mislim i na ljute neprijatelje koji uvijek vrebaju u zasjedama i poput razbojnika i pljačkaša zaprečuju nam put: ali budući da i sada, kao i uvijek, žarko želim i svoje i vaše dobro, jer to propisuju božanski zakoni, izreći ću još i sada koliko god dopušta blagost vremena i ono što preostaje od života. Ja doista, kao što vidite, krećem na dug put k svojim ocima i više me nećete vidjeti u ovome smrtnom životu: ali nemojte, molim vas, zaboravom prezreti moje opomene koje sam vam udijelio po onome žaru božanske ljubavi kojom vas ljubim. Bit ću s vama, štoviše, sam će Krist biti s vama zajedno s Bogom Ocem i božanskim Duhom: tako ćete biti božansko prebivalište i živi hramovi Onoga čije je prijestolje nebo, a podnožje zemlja. Jer ja, kaže Spasitelj, i Otac doći ćemo k njemu i nastaniti se kod njega, kod onoga naime koji prihvaća Njegove zapovijedi. A među božanskim zapovijedima daleko je najuzvišenija, i doista prva, svom dušom, nastojanjem, umom i svim srcem ljubiti Boga, a bližnjega kao samoga sebe: jer za tim slijedi sve ostalo, budući da jedno obuhvaća drugo; i ono što zapovijeda da ljubavlju pratimo neprijatelje, isto zapovijeda da za prijatelja, ako vrijeme zatraži, položimo vlastiti život. Isto tako valja opraštati dugove našim dužnicima, kao što i nama naše dugove oprašta Otac nebeski. Valja također promisliti o strašnoj odluci domaćina prema sluzi kojemu je iskazao veoma mnoga dobročinstva i već oprostio veliku svotu novca, a on je zbog sitnih novčića davio svoga druga u službi. Valja se i po urođenom i svetom osjećaju duše smilovati potrebama siromaha, tako da im priklonimo dobrostive uši, kako bismo, koliko god bili zemaljski i smrtni, postali (koliko je to ipak moguće) slični Bogu, koji takve ljude uvodi u svoje kraljevstvo i samoga sebe priznaje potrebitim milostinje i milosrđa; a onima koji bjesne poput zvijeri i nečovječno nasrću na ljude prijeti da će biti bačeni u vječni oganj zajedno s najopakijim Sotonom i njegovim anđelima. Stoga ćemo neprestano dozivati u sjećanje Isusa Krista Gospodina našega, suca jednako nepotkupljiva i stroga, koji sjedi na strašnome prijestolju, ispred čijega lica izbija ognjena rijeka, te da svi s otkrivenom savješću moramo stati pred njegovo sudište i položiti račun za ono što smo učinili ispravno i za ono što smo učinili drukčije. Koliko nas je god u Kristu oprano u svetom zdencu, Krista smo obukli: nemojmo stoga zbog sklonosti zemaljskim stvarima odbaciti takvu haljinu, da zauzvrat ne budemo odbačeni iz nebeske svadbene dvorane, iz radosti i klicanja svetih. Nikakva ružna riječ, kako kaže božanski Apostol, neka ne izlazi iz vaših usta, nego samo ona koja oblikuje uzor kreposti ili donosi plod tuđe koristi: jer nećemo Bogu položiti račun samo za zlodjela, nego i za isprazne riječi, pa čak i za zle misli. Neka se svatko brine da stekne naklonost kod svih i da bude susretljiv u časnim stvarima: tako naime pojedinci trebamo biti raspoloženi da nastojimo dobročinstvima zaslužiti zahvalnost drugih. Nitko od nas doista, makar se zaklanjao velom neznanja, neće izbjeći božanski sud: svi naime svakodnevno slušamo božanske zapovijedi Evanđelja, opomene apostola i poticaje proroka.”
18 Što da mi se sada nabrajaju, ako se usporede s ovim valjanim raspravama naše filozofije, zastarjela Sokratova pitanja? Zbog kojih oholi Grci podižu obrve, jer je (kako se sami hvale) taj filozof bio iznad straha od smrti. Takve naime rasprave love lahor isprazne slavice, kazališne su izmišljotine i oblače samo privid filozofije te nose njezinu masku, jer sve što izrade okreću k sebi, a ne k drugima. I to kukuriče pijetao kojega je Sokrat žrtvovao Asklepiju, kao i njegovi govori puni težnje da se svidi ljudima, koje su (dok su ga učenici nagovarali da izbjegne pogibelj koju su mu podigli tužitelji Anit i Melet) posvuda ponavljali ostali. No ovaj naš Atanazije, zanemarivši u to vrijeme sve stvari, posvetio se onomu jedinomu, da uveća, kažem, slavu Krista, nadzornika i čuvara svih stvari; jednako tako ništa mu nije bilo preče ni dostojnije brige nego revno se brinuti za spasenje povjerenoga mu stada, iz ljubavi prema kojemu je sam Bog na čudesan način postao čovjekom te je istu tu revnost, kao jasan znak, ostavio onima koji ljube Boga. I zato, premda je bio sasvim blizu zalasku života i već je svakoga časa očekivao rastanak duše i tijela, koje je narav bila najbolje sljubila, ipak je dozivao u sjećanje ono što je činio provodeći biskupski život poput stranca i putnika. Tako je Atanazije najčvršćom vezom kreposti povezao ljubav kako prema Bogu tako i prema ljudima: on nam je ne samo ispravnim djelima, nego sve do posljednjega daha i riječima ostavio one primjere kreposti prema kojima podižući oči, kao prema zvijezdama dok nas u tamnoj noći bijedno bacaju valovi na pučini ovoga života, izbjeći ćemo sve njegove goleme valove, nastale oluje i bure izazvane zasjedama zajedničkoga i ljutoga neprijatelja, isploviti i pristati u mirnu luku Kristova kraljevstva, imajući za učitelja Atanazija; neka on poput najvještijega kormilara držeći kormilo sjedi na krmi, budi naše pouzdanje i napokon uzdiže duhove k onomu o čemu ovisi naše spasenje.
Smrt, čudesa.
Ostavivši dakle ovu baštinu svojim sinovima, presveti Atanazije, ispruživši lijepe noge i sklopivši nedužne ruke, ozbiljno i pobožno podigavši oči k nebu te izgovorivši posljednje riječi: „U ruke tvoje, Gospodine, predajem duh svoj”, radostan i veoma vedar izdahnuo je dušu koju su upravo imali povesti anđeli. Čovjek doista pun dana Duha Svetoga, pun također darova božanske darežljivosti, kad je jasno ugledao da već dolazi nebeska nagrada za napore, postigao je, kako dolikuje mudracu, da se nimalo ne kaje zbog prošloga života, nego da se radije raduje. Rekao bi da je to zrelo žito koje valja pohraniti u nebeske žitnice, strano svakoj mani sabranih plodova i nepokvareno: i zato u vijeću pravednika živi besmrtnim životom, a njegova je plaća prevelika kod Svevišnjega Boga. Cvate dakle kao palma, i kao cedar raste i širi se, donoseći nama koji ga nasljedujemo najobilnije plodove, a onima koji gore u žegi napasti pruža najspasonosniji hlad. Stoga je kod nas stekao besmrtnu uspomenu, a uživa i u neugasivoj slavi.
20 Ostavio nam je pak zajedno s triput blaženim tijelom i grob, koji poput vječnoga izvora obilno izlijeva potoke ozdravljenja svima koji mu s vjerom pristupaju. Stoga smatrajmo da u njemu gledamo samoga Atanazija, kojega, pristupajući mu s jednako neusporedivom boli i čežnjom, zagrlimo, štujući ga kao oca i prateći doličnom pobožnošću; kao najzaslužnijemu iskazujući besmrtnu zahvalnost; kao liječniku iznoseći bolesti kako duše tako i tijela i hiteći k njegovim lijekovima. Doista ovamo dolaze pohoditi Atanazijev grob i oni koji kreću na dulje hodočašće, gdje se, pomolivši se i za sretan povratak, vraćaju svome domu. Žene također moleći ishođuju čas za muževe, čas za sinove trenutačan lijek i odgodu smrti: oni koje pritišće okrutna tiranija moćnije ruke zazivaju kao zaštitnika Atanazija: oni kojima se klevetom pripisuju tuđa zlodjela i koje nepravedno vuku na sud osjećaju snažnoga branitelja Atanazija. Naposljetku, da kažem ukratko, svi koji zazivaju pomoć Atanazija, koji je svima postao sve, vraćaju se već ispunjenih želja i radosni. Njega naime doživljavamo kao drugu Siloam, koja u nama gasi sve požare nemira i okrepljuje duše i tijela sviju zalijevanjem pomasti koje šire miomiris. A želimo da i mi postanemo dionicima tih dobročinstava, zahvaljujući Bogu, začetniku svih dobara i slavnome u svojim svetima: njemu naime dolikuje sva slava, čast i štovanje, Ocu i Sinu i Duhu Svetomu, sada i vazda i u svu vječnost vjekova. Amen.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.