Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 3. siječnja

Drugi pronalazak sv. Kvintina mučenika

INVENTIO SECUNDA S. QUINTINI MARTYRIS

U Crkvi su se oduvijek pobožno obdržavali dani našašća svetih relikvija i prijenosa. To je jasno kako iz martirologija tako i iz raznih govora svetih otaca.

Semper in Ecclesia dies Inventionis sacrarum reliquiarum ac Translationis religiose observati sunt. Quod tum ex Martyrologiis, tum ex variis SS. PP. sermonibus liquet.

2 O ovom drugom našašću sv. Kvintina pronašao sam ovo u najstarijem martirologiju samostana sv. Martina u Tournaiju: U kraju Vermandois našašće tijela bl. Kvintina mučenika po biskupu Eligiju i njegov prijenos. Isto navodi Molanus u djelu Additiones ad Usuardum, te Galesini i Martyrologium Germanicum, a Ferrari u općem katalogu svetaca piše: U Augusti Veromanduorum našašće tijela sv. Kvintina.

2 De hac S. Quintini secunda Inventione ista reperi in antiquissimo Martyrologio monasterii S. Martini Tornaci: In pago Viromandensi Inventio corporis B. Quintini Martyris ab Eligio Episcopo, et Translatio ipsius. Eadem Molanus in Adit. ad Usuardum, et Galesinius, ac Martyrologium Germanicum Ferrarius in generali Catalogo Sanctorum: Apud Augustam Veromanduorum Inventio corporis S. Quintini.

3 O Vermandoisu, gradu Svetoga Kvintina, i našašću njegova tijela ovo piše Papirije Masson u opisu rijeka Galije: Somme izvire u selu Vermandoisa Fervaquesu, odakle teče prema gradu Svetoga Kvintina; o njemu stari pisac Usuard u martirologiju kaže ovako: U Galiji, u gradu Vermandoisu, sv. Kvintina, koji je podnio mučeništvo pod carem Maksiminom, čije je tijelo nakon pedeset pet godina pronađeno po objavi anđela. To on piše dan 31. listopada. Također u životopisu toga mučenika nalazim napisano ovo što slijedi: Premda su njegovo časno tijelo bezbožnici s olovom potopili u rijeku Sommu, ipak je mnogo godina bilo skriveno i pronađeno je neraspadnuto. Povjesničar Sigebert pod godinom 964. kaže: Crkva sv. Kvintina mučenika smještena je na otoku na rijeci Sommi, čije se mučeništvo dogodilo godine Kristove 302. Dodaje Sigebert da je gospođa Euzebija položila njegovo tijelo na uzvišenijem mjestu istaknutoga grada koji se u starini zvao Augusta Veromanduorum, te da ga je ponovno otkrio Eligije, biskup Noyona.

Ovo našašće spominje sv. Audoen u životopisu sv. Eligija, koji ćemo 1. prosinca donijeti u cijelosti. Ovaj smo pak dio prepisali iz četiriju rukopisnih kodeksa, iz samostana Rood Klooster, leuvenskoga, znamenitoga muža Baltazara Moreta te samostana sv. Marije od Bonnefontainea; a glasi ovako:

3 De Veromanduis, S. Quintini oppido, ejusque corporis Inventione hæc scribit Papirius Massonus in descriptione fluminum Galliæ: Oritur Somma in vico Veromanduorum Fervaquio, unde S. Quintini municipium petit: de quo Usuardus in Martyrologio vetus scriptor sic ait: In Galliis oppido Vermandensi S. Quintini, qui sub Maximino Imperatore martyrium passus, cujus corpus post annos quinquagenta quinque revelante Angelo inventum est. Hæc ille pridie Kal. Novemb. In vita quoque ejus Martyris scriptum invenio quod sequitur: Ejus venerabile corpus licet ab impiis in Somona fluvio cum plumbo fuisset immersum, tamen per annos plurimos latuit, et incorruptum est repertum. Sigebertus historicus ad annum nongentesimum sexagesimum quartum: Ecclesia, inquit, S. Quintini Martyris est in Insula super fluvium Somenæ sita, cujus martyrium anno Christi trecentesimo secundo contigit. Addit Sigebertus ab Eusebia matrona in superiori loco præeminentis oppidi quod antiquitus Augusta Veromanduorum vocabatur, corpus ejus esse collocatum; et rursus ab Eligio Episcopo Noviomensi detectum.

Inventionem hanc commemorat S. Audoenus in vita S. Eligii quam 1 Decemb. integram daturi sumus. Hanc autem partem ex quatuor MSS. codicibus descripsimus,

Rubeæ vallis Lovaniensi, Balthasaris Moreti v. cl. S. Mariæ Bonifontis; quæ ita habet:

4 Presvetomu mužu Eligiju, među ostalim čudesima njegovih kreposti, bilo je od Gospodina darovano i to da se tijela svetih mučenika, koja su kroz tolike vjekove dotad bila skrivena narodima, njegovim istraživanjem i traganjem s prevelikim žarom vjere otkriju i iznesu na vidjelo. Neka su se naime prije štovala od naroda na mjestima na kojima nisu bila, a ipak se posve nije znalo na kojem su mjestu pouzdano pokopana. Od onoga dakle vremena otkako je Eligije, posvećen za biskupa, bio dan za pastira, mnoga su po njemu pronađena i obznanjena narodima. Od njih je prvoga i najvećega svetoga mučenika Kvintina na početku svoga biskupstva, s velikom upornošću traženoga i nekoć skrivenoga, javno iznio pred narod.

4 Eligio viro sanctissimo inter cetera virtutum suarum miracula id etiam a Domino concessum erat, ut sanctorum Martyrum corpora, quæ per tot sæcula abdita populis hactenus habebantur, eo investigante ac nimio ardore fidei indagante, patefacta proderentur. Siquidem nonnulla venerabantur prius a populo in locis quibus non erant, et tamen quo in loco certius humata tegerentur, prorsus ignorabatur. Ex eo ergo tempore, quo Eligius Pontifex consecratus Pastor est datus, ab eo nonnulla inventa populis sunt declarata. Ex quibus primum ac summum sanctum Martyrem Quintinum in principio Episcopatus sui, grandi instantia quæsitum, olim quoque celatum, promovit palam in publicum.

5 Naposljetku, prije nego što je Eligije bio dan za biskupa istoga mjesta, postojao je neki opak čovjek imenom Maurin, kako se činilo ljudima, redovničkoga odijela; bio je i hvaljeni pjevač u kraljevoj palači, a zbog toga, kako je pokazao ishod stvari, naduta uma, drska srca i raspuštena ponašanja: on je, zaveden smionošću svoje preuzetnosti, počeo riječima uzdizati kako on može i potražiti i pronaći tijelo mučenika Kvintina. No da bi Gospodin odmah očitovao njegovu drskost, a naposljetku zasluge Eligijeve, čim je motikom počeo kopati zemlju, držak kopače prilijepio mu se za ruke: i tako je jadnik, ostavivši preuzetno započeti posao, već sljedećega dana, dok su mu u rukama vrvjeli crvi, bijedno izdahnuo. Iz toga je čina u narodu porastao toliki strah da se nitko nakon toga, premda čestita života, osim Eligija, nije usudio poduhvatiti takva posla.

5 Denique priusquam Eligius ejusdem loci datus esset Episcopus, extitit quidam vir improbus, nomine Maurinus, ut videbatur populis, habitu religiosus; cantor etiam in Regis palatio laudatus, atque ex hoc, ut rei docuit exitus, mente tumidus, corde protervus, atque actione dissipatus: qui audacia suæ præsumptionis deceptus, cœpit verbis extollere, a se Martyris Quintini corpus, et inquiri posse, et inveniri. Sed ut ejus proterviam illico et Eligii merita demum Dominus declararet, mox ut terram sarculo scalpere cœpit, manubrium fossorii manibus ejus inhæsit: sique miser opus præsumptum relinquens, sequenti quoque die in manibus suis vermibus ebullientibus miserabiliter expiravit. Ex quo facto tantus timor adolevit in populo, ut nullus deinceps, quamvis probabilis vitæ, præter Eligium, hujusmodi negotium auderet appetere.

6 Eligije dakle, preuzevši pastirsku brigu, odmah na početku svoga ređenja poče ustrajno obilaziti ono mjesto. Nalazi se naime nedaleko od grada Vermandoisa, na onome mjestu gdje je nekoć mučenik, izvađen iz rijeke, od Euzebije bio pokopan na brdu. Eligije je stoga, potaknut božanskim migom, razmišljao u duhu, ali i slobodno naviještao narodu da se tijelo ne nalazi ondje na onom mjestu gdje ga štuju, nego da je radije na daljnjoj strani. I dok mu je takvo stanje dugo poticalo um, poče napokon oštroumnim istraživanjem po podu bazilike pokušavati tamo-amo, ne bi li gdje mogao otkriti posvećeni grob. No kako nikako nije pronalazio znaka groba, počeše ga braća napuštati, spominjući s drhtajem propast onoga koji je nedavno, zasnovavši takvo istraživanje oholim umom, žalosnom smrću završio život; a prigovarajući mu također i starost tijela već izjedenoga dugim vremenom i pretvorenoga u prah do ništavila, nastojali su ga odvratiti od započete nakane. Dok su mu braća stavljala takve zapreke, on je dublje uzdisao i govorio: „Nemojte, braćo, molim vas, nemojte priječiti moju pobožnost: jer ja vjerujem u svoga Stvoritelja da me neće htjeti lišiti tolikoga blaga i meni toliko željene razmjene.”

6 Eligius ergo cura Pastorali suscepta statim in exordio suæ ordinationis cœpit assiduare erga locum illum. Est enim haud procul ab urbe Viromandensi, in eo scilicet loco ubi quondam Martyr ex fluvio elevatus vatus ab Eusebia in monte fuerat tumulatus. Eligius itaque divino nutu instigatus, volvebat in animo, sed et libere proclamabat populo, non illic haberi corpus, quo eum loco venerabatur, sed esse potius in parte ulterius. Cumque diu hujusmodi conditio mentem ejus stimularet, cœpit tandem sagaci inquisitione per basilicæ pavimentum huc illucque tentare, sicubi sacratum tumulum posset deprehendere. Sed cum nullatenus indicium tumuli reperiret, cœpit a fratribus destitui, prosequentibus cum tremore interitum illius, qui dudum ejusmodi investigationem superba mente concipiens, lugubri morte vitam finisset; nec non et antiquitatem corporis longinquitate jam temporis consumpti, atque ad nihilum in pulverem redacti objicientes, conabantur eum a cœpto mentis proposito revocare. Cumque ei istismodi impedimenta a fratribus objicerentur, altius ille ingemiscens, aiebat: Nolite fratres, quæso, nolite impedire devotionem meam: nam ego credo in Creatorem meum quod non me dignabitur tanto thesauro, tantumque mihi desiderato fraudare commercio.

7 Tada dakle još pažljivije ustrajući, započe trodnevni post i, usrdnije sa suzama moleći božanstvo Krista Gospodina, zavjetova se da neće uzeti nikakve hrane prije nego što zavrijedi primiti željenu želju. Tolika je naime bila njegova vjera i tolika postojanost da je ponajviše tako predusretao ono što treba učiniti kao da vjeruje da je već učinjeno, te je ponekad tako razgovarao s Bogom kao sa svojim zemaljskim gospodarom, i nesumnjivo vjerovao da će ispuniti naum koji je sam postavio u Bogu. Stoga je i kad su ga mnogi odvraćali govorio: „Ti”, reče, „Gospodine Isuse, koji sve znaš prije nego što se dogodi, ti znaš da ako mi očito ne pokažeš tijelo ovoga svoga svjedoka, koji je trpio radi tvoga svetog imena, premda sam nedostojan, ipak nikada neću obnašati biskupstvo ovoga puka, nego ću radije kao prognanik otići daleko iz ove pokrajine, gdje ću, kako i zaslužujem, umrijeti među zvijerima.”

7 Tuncergo attentius persistens, levavit triduanum jejunium, atque enixius Christi Domini divinitatem cum lacrymis exorrans, vovit non se prius quidquam alimoniæ accepturum, quam mereretur desideratum percipere votum. Tanta namque erat ei fides, tantaque constantia, ut plerumque sic facienda præveniret, tamquam jam facta crederet, et nonnumquam ita cum Deo quemādmodum cum terreno suo loqueretur domino, ac propositum, quod ipse statueret in Deo, complere indubitanter se crederet. Unde etiam cum a multis dehortaretur, dicebat; Tu: inquit, Domine Jesu qui omnia nosti priusquam fiant, tu scis quia nisi manifestum ostenderis mihi corpus hujus testis tui, qui propter nomen sanctum tuum passus est, quamquam sim indignus, numquam tamen plebis hujus Episcopatum geram, sed exul potius ab hac provincia procul secedam, ubi, ut dignum est, inter bestias moriar.

8 Što duljiti? Ustrajući u započetom poslu, dok su njegovi pomoćnici trčali po različitim dijelovima crkve pokušavajući, a nisu hvatali nikakvu nadu u pronalazak, on ih sve blago obuzda i odredi im jedno mjesto u stražnjem dijelu crkve, na koje nije moglo biti nikakve sumnje, da ga iskopaju. Tada, usmjerivši onamo sav trud, rado se pokoravaju zapovijedima: a kad je zemlja već bila iskopana u dubinu od deset stopa ili više, ponovno ostaju bez nade da će pronaći tijelo. I kad je već bila prošla treća ponoć, Eligije zgrabi motiku, odbaci ogrtač i poče svim silama, sa svijećama i svjetiljkama, svetim rukama kopati zemlju, a kad je malo nagnuvši se na dno jame počeo grebati zemlju u bok udubine, ubrzo pronađe doista prastaru grobnicu koja je pokrivala posvećeno tijelo.

8 Quid multa? cœpto operi persistens, cum adjutores ejus per diversa ecclesiæ loca tentando discurrerent, nullamque inveniendi spem caperent; leniter ille omnes compescens, unum eis locum, quo nulla esse suspicio poterat, in posteriori ecclesiæ parte effodiendum designat. Tunc omnium labore ibi converso libenter jussis obtemperant: defossaque jam in altum pedes decem, seu amplius, terra, abs spe iterum inveniendi corporis destituuntur. Et cum tertia jam nox media fluxisset, arrepto Eligius sarculo, rejectoque amphibalo, cœpit totis viribus, cum cereis et lampadibus, terram sanctis effodere manibus, cumque paullulum ima fossæ declinans in latus cavernæ scalpere humum cœpisset, mox reperit tumbam sane veterrimam tegentem corpus sacratum.

9 Tada, ispunjen velikom radošću, kad je motikom koju je držao u ruci najžudnije udario u bok groba, odmah iz probijene grobnice poteče toliki miomiris s neizmjernom svjetlošću da i sam sv. Eligije, pogođen bljeskom svjetlosti i neizrecivim mirisom, jedva mogaše stajati. Jer i kugla sjaja koja je izišla iz grobnice na udarac onoga koji je kopao rasprostrla je toliku snagu svoje svjetlosti da je, zaslijepivši poglede svih nazočnih, najveći dio toga kraja pretvorila u dnevnu svjetlost. Stoga su svi koji su se u taj sat slučajno zatekli budnima, a nisu znali uzrok događaja, smatrali da je to neki veliki znak dan s neba. Bila je naime prošla ponoć, i to noć vrlo tamna i maglovita: ali kad je izišao bljesak, zasjala je nakratko kao dnevno svjetlo, a u svoje se vrijeme svjetlost povukla.

9 Tunc gaudio magno repletus, cum sarculo, quem manu gestabat, avidissime latus ferisset sepulchri, confestim forato tumulo tanta odoris fragrantia cum immenso lumine ex eo manavit, ut etiam ipse S. Eligius fulgore luminis, odoreque inenarrabili perculsus vix subsistere potuisset. Nam et globus splendoris, qui ex tumulo ad ictum ferientis processit, tantam vim suæ claritatis sparsit, ut cunctorum adstantium obtutibus oculorum retusis, partem maximam regionis illius in diei claritatem mutaret. Unde omnes, quos eadem hora vigilare contigerat, quique rei causam ignorabant, magnum quoddam datum cælitus signum æstimabant. Erat enim transacta media nox, et nox quidem obscura valde et caliginosa: sed procedente fulgore quasi lux diei ad tempus resplenduit, et in tempore claritas recessit.

10 Tada dakle Eligije sa suznom radošću izljubi pronađeno sveto tijelo; i podigavši ga iz duboke zemlje, odvoji sebi relikvije odakle je god zaželio, izvadivši i zube iz svete čeljusti za lijek bolesnicima, a iz korijena zuba poteče kap krvi: izvadio je i čavle čudesne veličine, koje su mučitelji u vrijeme njegove muke bili zabili u tijelo, iz lubanje i ostalih udova te ih odvojio sebi za relikvije; odijelio je i prelijepu kosu odvojenu za relikvije. Zatim je tijelo, umotano u najdragocjeniju čistu svilu i najčasnije uređeno, s najvećom pomnjom prenio iza oltara. Naposljetku je nad njim izradio grobnicu čudesne izrade od zlata, srebra i dragoga kamenja; a i crkvu, koja se činila premalenom za okupljanja naroda, proširio je i ukrasio izvrsnim umjetničkim radom. On sam je napokon od relikvija koje je bio odvojio od svetoga tijela obogatio mnoga mjesta te je, dijeleći ih, pružio mnogostruk lijek za različite tegobe bolesti.

10 Tunc ergo sacrum inventum corpus Eligius cum gaudio lacrymabili exosculatur; ac de profunda tellure elevato reliquias sibi, undecumque concupivit, segregavit, dentes etiam pro languentium medela ex maxilla sancta abstulit atque ex radice dentis gutta sanguinis exivit: clavos quoque miræ magnitudinis, quos tempore passionis ejus persecutores corpori infixerant, ex cerebro ceterisque artubus abstractos, sibi pro reliquiis sequestravit: capillos etiam pulcherrimos in reliquias separatos delegavit. Deinde holoserico pretiosissimo obvolutum, compositumque honestissime corpus summa cum diligentia retro altare transposuit. Tumbam denique ex auro argentoque et gemmis miro opere desuper fabricavit: ecclesiam quoque, quæ exigua conventibus populi videbatur, eximio opificio ampliatam decoravit. Ipse demum ex reliquiis, quas a sancto corpore frequestraverat, multa loca condivit, multimodamque medelam diversis ægritudinum incommodis easdem impartiendo præbuit.

3. siječnja Kalendar godine