Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak III · 27. siječnja

O sv. Vitalijanu, rimskom prvosvećeniku

DE S. VITALIANO ROMANO PONTIFICE

Sadržaj (1)
  1. Pisac Anastazije, Bibliotekar svete rimske crkve.

Preminuo je iz života prvosvećenik Vitalijan 27. siječnja: na taj se dan u martirolozima, ni mnogobrojnima ni najstarijima, slavi njegov spomen. Konstancije Felicije nakon nabrojenih svetaca svakoga pojedinog dana običava dodati dnevnik događaja, u kojem spominje mnoge stvari koje su se zbile istoga toga dana, pa i svjetovne; ovdje o Vitalijanu kaže: „Umire papa Vitalijan Volščanin.” A Petar Galesini iz rukopisnoga kodeksa, kako kaže, donosi: „Osim toga svetoga prvosvećenika Vitalijana.” Rimski martirologij koji je dopunio Baronije: „U Rimu pape Vitalijana.” Drago nam je navesti i druge nešto starije martirologije. Kölnski kartuzijanci u dodacima Usuardu: „Vitalijana, pape i ispovjedaoca, sedamdeset i osmoga poslije Petra.” Molanus: „U Rimu rođendan za nebo sv. pape Vitalijana, koji je, LXXVIII. poslije bl. Petra, uredio rimsko pjevanje i uskladio ga sa umilozvučnim orguljama.” Rukopisni Florarium: „U Rimu sv. Vitellijana, pape i ispovjedaoca, umro godine spasenja 672.”, te dodaje o pjevanju i orguljama. Više rukopisnih Usuardovih martirologija proširenih za uporabu nekih belgijskih Crkava: „U Rimu rođendan za nebo sv. pape Vitellijana, koji je, LXXVIII. poslije bl. Petra, stolovao 9 godina i 6 mjeseci. On je uredio rimsko pjevanje i uskladio ga sa umilozvučnim orguljama.” U nekima se naziva Vicellianus, kao u Kölnskom martirologiju, u kojem se kaže da je stolovao 9 godina, 6 mjeseci i 21 dan. Kanizije: „Također sv. Vitalijana, pape i ispovjedaoca, koji je kao velik ljubitelj i promicatelj božanskoga oficija u Crkvi poslao bl. Teodora u Englesku da ondje propovijeda evanđelje.”

2 Ono o orguljama dvosmisleno prenosi Platina: „A Vitalijan”, kaže, „posvećen bogoštovlju, sastavio je crkveno pravilo i uredio pjevanje, pridodavši za suglasje (kako neki tvrde) orgulje.” To ne prihvaća Ferrari: „Neki smatraju da je pjevanju dodao orgulje; što se ipak, budući da se Rimska Crkva u nazočnosti prvosvećenika nimalo ne služi orguljama, čini manje vjerojatnim.” Leandro Alberti u opisu Lacija, govoreći o Segniju, kaže: „Ovaj je grad vrhovni svećenik Vitalijan, sin Anastazijev, proslavio svojim rođenjem; on je sastavio napjeve kojima se služi Rimska Crkva i izumio orgulje, kako je prenio Petrarca.” Dovoljno je poznato da ih on nije prvi izumio; no jesu li prenesene u slavlje božanskoga oficija, ostaje nejasno.

3 Kad bi djela sv. Vitalijana bila predana pismu, s pravom bi se on smatrao ravnim najslavnijim prvosvećenicima, jer je zablistala i njegova revnost u širenju katoličke vjere i veličina duha okušana različitim prilikama. No imamo tek malo toga što je napisao Anastazije Bibliotekar o dolasku cara Konstansa u Italiju i Rim. U svescima Sabora sačuvano je šest Vitalijanovih pisama, od kojih su prva četiri napisana 11. indikcije, godine Kristove 668., u parnici Ivana, biskupa Lappe na Kreti, kojega je nadbiskup Pavao nepravedno osudio i spriječio ga da otputuje Apostolskoj Stolici, na koju se bio prizvao, te ga je Vitalijan u potpunosti vratio u prijašnje stanje.

4 Peto Vitalijanovo pismo upućeno je Osviju, kralju Nortumbrijaca u Engleskoj, kojemu je i njegovoj supruzi Eanfledi poslao različite relikvije svetaca. To pismo navodi Beda u 3. knjizi djela Histor. Angl; 29. poglavlje. Osobitom je revnošću presveti prvosvećenik prigrlio spasenje Engleza, kako se može zaključiti iz onoga što povjesničari spominju da je za njegova pontifikata učinjeno u Engleskoj. Između ostaloga, kao što je rečeno 12. siječnja uz životopis sv. Benedikta Biscopa, br. 3, preporučio je Biscopu (jer je bio mudar i odvažan muž) monaha Teodora iz Tarza, zaređenoga za nadbiskupa u nedjelju 26. ožujka godine 668., da ga odvede u Britaniju, zajedno s opatom Hadrijanom, kako piše Firentinac iz Worcestera. O sv. opatu Hadrijanu govorili smo 9. siječnja, a o Teodoru, nadbiskupu Canterburyja, govorit ćemo 19. rujna.

5 U različitim su pokrajinama u Vitalijanovo doba održane sinode; u Galiji u Nantesu. O onoj u Chalonu na Saôni postoje dvojbe, premda to tvrdi Ciacconius, a pretpostavlja Baronije pod godinom 662., br. 3. Pouzdano je da je održana u vrijeme Klodviga II., i to u mjesecu listopadu; koje njegove godine, nije pouzdano: nazočio je Audobert, pariški biskup; dakle prije godine 638., jer je te godine, XV. godine Klodvigove, sv. Landerik, Audobertov nasljednik, potpisao povlasticu slobode podijeljenu samostanu sv. Dionizija. Baronije je smatrao da je Audobert bio nasljednik sv. Landerika zato što mu je sv. Audoen napisao životopis sv. Eligija: no nije ga napisao Audobertu, nego Hrodobertu, koji je spomenut u životopisu sv. Batilde 26. siječnja: Sigebert u 38. poglavlju naziva ga Robertom.

6 I u Engleskoj je, u samostanu sv. Hilde, u nazočnosti kraljeva Osvija i njegova sina Alhfrida, održana sinoda o danu Uskrsa, tonzuri klerika i drugim crkvenim pitanjima, godine Kristove 664., kako piše Beda u 3. knjizi, 23. poglavlje, Firentinac iz Worcestera i drugi. U Španjolskoj su za njegova pontifikata održane X. sinoda u Toledu, ere 694., odnosno godine Kristove 636., 1. prosinca, i sinoda u Méridi, ere 704., godine Kristove 666., ali ne i IX. u Toledu, kako je mislio Ciacconius; jer je ona održana ere 693., godine Kristove 635., 2. studenoga, za stolovanja sv. Eugenija. Vrijeme Vitalijanova pontifikata može se izračunati ovako: sv. Martin je odveden iz Rima po Teodoru Kaliopi u srijedu 19. lipnja, dakle godine Kristove 635., u kojoj je nedjeljno slovo bilo F. Sv. Eugenije je stolovao 2 godine, 9 mjeseci i 24 dana, a umro je 2. lipnja, pa se čini da je izabran oko 10. kolovoza, kada je naime postalo sigurno da je Martin prognan u Herson i da se neće vratiti u Rim; premda se za njegova života nije ponašao kao prvosvećenik, nego kao namjesnik prvosvećenika. Nakon njegove smrti biskupstvo je bilo ispražnjeno mjesec dana i 29 dana, a krajem srpnja iste godine 636. na njegovo je mjesto izabran Vitalijan, koji je stolovao 14 godina i 6 mjeseci, sve do 27. siječnja godine 671. Tako otprilike piše Anastazije Bibliotekar. Pisac knjižice o rimskim prvosvećenicima koja se pripisuje Liutprandu piše da je umro 6. veljače.

7 O Vitalijanu ovo prenosi Jeronim Rubeus u djelu Hist. Raven. 4. knjiga: „Kad je ovaj već dugo s mržnjom i ogorčenjem podnosio pretjeranu drskost ravenskoga nadbiskupa, odmah po izboru za prvosvećenika pozove nadbiskupa Maura k sebi u Rim da opravda svoj postupak. Kad se Mauro na to oglušio, Vitalijan mu je zabranio vršenje svetih obreda. No Mauro je, oponašajući aleksandrijskoga biskupa Dioskora, kojega je zbog toga osudio Kalcedonski sabor, zauzvrat poslao pismo Vitalijanu i njemu zabranio vršenje svetih obreda; i nikada ga, dok je god živio, nikakva svijest o zločinu nije odvratila od te opake zablude. Ipak nije propustio prvosvećenik Vitalijan da, zaboravljajući nepravdu kako dolikuje presvetomu prvosvećeniku, i kako bi ugodio stanovnicima Ferrare, biskupiju Voghenze, podložnu ravenskoj Crkvi, prenese u Ferraru. Mnogi prenose da je ta Voghenza bila selo Egona, nedaleko od mjesta gdje se danas nalazi Ferrara, te da je iskrivljenom riječi nazvana Vicohabentia. Tako je dakle prijenosom voghenške biskupije onamo Ferrara oko godine 663. od Vitalijana proglašena gradom i podložena ravenskoj Crkvi, kako se i danas može zaključiti iz najstarijih spomenika ravenske Crkve.” Toliko Rubeus, koji zatim izvješćuje o žalosnoj smrti toga tvrdoglavog ravenskog nadbiskupa. Mjesto toga drevnog sjedišta Leandro u opisu Romagne naziva Vicaventia.

8 U kakvu je poštovanju pravovjerni car Konstantin Pogonat držao Vitalijana, a koliko su ga naprotiv mrzili heretici, osobito monoteliti, može se razabrati iz pisma samoga Konstantina papi Donu, koje se nalazi na početku Šestoga sabora; u njemu se između ostaloga nalazi i ovo: „Veliko su nastojanje pred nama uložili kako ovaj presveti patrijarh (Teodor), tako i Makarije, presveti patrijarh Teopolisa, da se preblaženi Vitalijan izbaci iz diptiha, tvrdeći da se Honorije spominje u diptisima radi časti Apostolske Stolice našega starog Rima. Nisu naime pristali da se spominju patrijarsi koji su poslije bili u spomenutoj svetoj Rimskoj Crkvi sve dok se ne provede istraga i ne postigne suglasje o riječima oko kojih se vodi prijepor između obiju Stolica, te da se tako dosljedno spominje i Vaše Blaženstvo. No na to nismo pristali, to jest da se isti Vitalijan izbaci iz diptiha; dijelom stoga što čuvamo svaku nepristranost i obojicu smatramo pravovjernima, a dijelom i zbog ljubavi koju nam je iskazao isti Vitalijan, dok je bio na životu, u pobuni naših uzurpatora.” O heretičkom antiohijskom patrijarhu Makariju govorili smo uz životopis sv. Agatona 10. siječnja. Što se tiče toga da car priznaje ljubav koju mu je Vitalijan iskazao u pobuni uzurpatora, čini se da se to dogodilo kada je nakon ubojstva Konstansa neki Mecetije, ili Mezencije, na Siciliji prigrabio vlast; protiv njega su, kako piše Pavao Đakon u 3. knjizi, 12. poglavlje, vojnici italske vojske, jedni preko Istre, drugi kroz krajeve Kampanije, a treći dolazeći iz krajeva Afrike i Sardinije, silovito provalili u Sirakuzu i lišili ga života.

Da je tada Vitalijan pružio pomoć Konstantinu, iz navedenoga njegova pisma zaključuje Baronije pod godinom 668., br. 1. Uostalom, ono što car nije htio da se učini, ipak je protiv njegove volje ili bez njegova znanja učinjeno te je Vitalijanovo ime izbrisano iz diptiha; no poslije je odlukom Šestoga sabora vraćeno, kao što je očito iz spisa istoga sabora: o tome govori Baronije pod godinom 677., br. 2 i 681., br. 6.

9 U pohvalu sv. Vitalijana spada i to što je, kao što je kralju Osviju, kako je već rečeno, tako i sv. Vandregizilu na njegovu molbu poslao relikvije svetaca. Tako se u njegovu životopisu, koji ćemo donijeti 22. srpnja, prenosi: „Sagradio je naime na istome mjestu spomenuti čovjek Gospodnji bazilike izvanredne ljepote, njih četiri na broj, naime u čast prvaka apostola Petra, te ujedno učitelja narodâ Pavla i svetih Kristovih mučenika Lovre i Pankracija: a dok je bio zaokupljen tim djelom, isti je čovjek Gospodnji poslao spomenutoga svoga nećaka (Godona) u grad Rim radi relikvija blaženih apostola i Kristovih mučenika, kako bi za sagrađene bazilike imao spremne relikvije svetaca čijem ih je imenu i štovanju bio naumio posvetiti. Pokoravajući se najradije željama pobožnoga Oca, on je otišao u Rim u vrijeme dok je papa Vitalijan upravljao Stolicom te Crkve: primivši od njega mnoge relikvije apostola i Kristovih mučenika, na povratku ih je zajedno s apostolskim blagoslovom donio sa sobom, kao i nemalo mnoštvo svetih knjiga: sretno obavivši putovanje, kličući se vratio k čovjeku Božjemu, a isti je čovjek Gospodnji s poštovanjem primio sve što je bio donio.”

10 A svete se pak relikvije samoga Vitalijana, kako svjedoči Oktavije Panciroli u djelu Thesauri absconditi almæ urbis, 7. regija, 17. crkva, čuvaju u vatikanskoj bazilici sv. Petra.

10 A svete se pak relikvije samoga Vitalijana, kako svjedoči Oktavije Panciroli u djelu Thesauri absconditi almæ urbis, 7. regija, 17. crkva, čuvaju u vatikanskoj bazilici sv. Petra.

Pisac Anastazije, Bibliotekar svete rimske crkve.

Vitalijan, rodom iza Segnija, pokrajine Kampanije, od oca Anastazija, stolovao je 14 godina i šest mjeseci. On je prema običaju poslao svoje poslanike sa sinodikom u kraljevski grad k najpobožnijim vladarima, javljajući o svome ređenjub. I kad su bili primljeni, vratili su se obnovivši povlastice Crkve: blagost tih vladara po istim je poslanicima poslala bl. Petru apostoluc i zlatna evanđelja urešena uokolo bijelim draguljima čudesne veličine. On je crkveno pravilo i stegu, kako je bio običaj, na svaki način sačuvao.

2 U njegovo je vrijeme došaod car Konstantin iz kraljevskoga grada primorskim putem u Atenu, a odatle u Taranto, zatim ue Benevento i Napulj tijekomf VI. indikcije. Potom je došao u Rim, to jest u srijedu petoga dana mjeseca srpnja, navedene indikcije. I izišao mu je u susret apostolski prvosvećenik sa svojim klerom nag šestoj milji od grada Rima teh ga primio. I istoga je dana car pošao k sv. Petru na molitvu i ondje prinio dar. U subotu je pošao k sv. Mariji i također prinio dar. U nedjelju je u povorci pošao k sv. Petru sa svojom vojskom. Svi su mu izišli u susret sa svijećama, a on je na njegov oltar prinio zlatotkani plašt, te su slavljene mise. Ponovno je u subotu car došao u i Lateran, okupao se i ondje k objedovao u Julijevoj bazilici. Također je u nedjelju bila postaja kod sv. Petra, a nakon slavljenih misa car i prvosvećenik oprostili su se jedan od drugoga.

3 Boraveći dvanaest dana in gradu Rimu, skinuo je sve što je bilo od bronce za ures grada; štoviše, otkrio je i crkvu bl. Marije od Mučenika, koja je bila pokrivena brončanim crepovima. I poslao je to u kraljevski grad s drugim raznim stvarima koje je bio skinuo. A zatim je u ponedjeljak izišao iz grada Rima i vratio se u Napulj. Odatle je kopnenim putem krenuo u Reggio i ušao na Siciliju tijekom m VII. indikcije. I nastanio se u gradu Sirakuzi te je nametnuo takvu nevolju puku, odnosno stanovnicima i posjednicima pokrajina Kalabrije, Sicilije, Afrike i Sardinije, putem n poreznih popisa, glavarina i brodarina kroz mnoge godine, kakve nikada od postanka svijeta nije bilo, tako da su čak rastavljali žene od muževa i sinove od oca: i pretrpjeli su mnoge druge nečuvene stvari, tako da nikomu nije preostala nada u život. Štoviše, odnoseći sveto posuđe i dragocjenosti svetih Božjih crkava, nisu ostavili ništa. A poslije, 13. dana mjeseca srpnja tijekom o XI. indikcije, spomenuti je car ubijen u kupalištu p.

4 I nedugo nakon toga spomenuti je presveti muž završio život. Obavio je pak četiri ređenja: zaredio je dvadeset i dva prezbitera, jednoga đakona i devedeset Iz rukopisa i sedam biskupa po različitim mjestima. A pokopan je kod bl. Petra apostola 27. siječnja, te je biskupstvo bilo ispražnjeno dva mjeseca i 13 dana. a Ostali se slažu da je Vitalijanova domovina bila Segni, grad Volščana. Ciacconius piše da je rođen u Suerniji, utvrdi u Abruzzu, kao sin Anastazija Pontracija, jedanaesti papa iz Kraljevstva. Odakle je to preuzeo, ne navodi.b Dodao je pismo heretičkom patrijarhu Petru, kojim ga je pozvao da se vrati u zajedništvo Crkve, kako je očito iz Petrova odgovora.c Vjerojatno je dodao ispovijest katoličke vjere; lukavi je car razumio da bez nje prvosvećenik neće primiti darove niti će se on moći vratiti u milost rimskoga puka, ogorčena zbog progonstva Marina.d Običnije se naziva Konstans, ili Konstancije: bio je sin Konstantinov i unuk Heraklijev. Taj njegov italski pohod opisuje Pavao Đakon u 3. knjizi, 6. poglavlje i dalje, te svjedoči da mu je nesretan ishod prorekao neki sveti pustinjak.c Isti Pavao svjedoči da je Konstans bezuspješno opsjedao taj grad.f Naime godine Kristove 663., u kojoj je, kako odmah slijedi, peti dan mjeseca srpnja pao u srijedu, a nedjeljno je slovo bilo A.g Drugi navode: na petoj.h Prikrivši njegove zločine, progonstvo pape Marina, svoga brata, i ubojstvo sv. Maksima, najrazboritiji je prvosvećenik iskazao caru toliku čast kako bi mogao pomiriti Istok s Rimskom Crkvom. A doista se tada i sam Konstans, premda je tiranski nasrtao na dobra i imetak svojih podanika te na same svete crkve, ipak držao kao katolik dok je god živio, a njegov je sin Konstantin ozbiljno sa svojima prigrlio katoličko zajedništvo. i Na brežuljku Celiju bile su veličanstvene palače najplemenitije obitelji Laterana, koje je Konstantin Veliki darovao prvosvećeniku; po njemu je bazilika posvećena sv. Ivanu nazvana Lateranskom, te su ondje stanovali sami prvosvećenici. O toj crkvi i palači govori naš Aleksandar Donati u djelu De urbe Roma, 3. knjiga, 12. poglavlje, i Oktavije Panciroli u djelu Thesauri absconditi, 2. regija, 11. crkva.

1 To jest u Carigrad. Griješi dakle naš Donati, koji u 3. knjizi, 10. poglavlje, piše da je te crepove s drugim uresima Grada Konstans prenio na Siciliju; osim ako ne misli da su onuda prevezeni u Carigrad. m Godine Kristove 664. n To jest popisa imovine, cenzusa. o Pavao Đakon u 3. knjizi, 11. poglavlje, i Abon u djelu Lib. de Pontificibus write that Constans lived there until the 12th Indiction. p Od ruke Andrije, sina Troilova, kako donosi Baronije.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

27. siječnja Kalendar godine