Svete mučenike Juventina i Maksima Antiohija je, kako piše Teodoret u 3. knjizi djela hist. Eccl., 14. poglavlje, štovala kao hrabre borce pobožnosti, predala ih veličanstvenu grobu i sve do današnjega dana svake ih godine časno slavi javnom svetkovinom, već oko sedamdeset godina nakon što su bili pogubljeni. Isto piše Nicefor u 10. knjizi djela histor. Eccl., 12. poglavlje: „Njih je”, kaže, „antiohijski grad kao izvanredne branitelje pobožnosti zasluženo počastio ne samo svetom urnom nego ih je i veličanstveno posvetio godišnjoj uspomeni.” Tu godišnju svetkovinu spominje sv. Zlatousti u 4. svesku grčko-latinskoga izdanja svojih djela, 4. homilija de Lazaro, gdje ih naziva συνωρίδα, odnosno dvopregom svetih mučenika. Štoviše, na njihov blagdan, jedva dvadeset godina nakon pokolja, ono što je prije kao mladić vidio obuhvatio je u govoru održanom puku. Zbog toga se silno čudimo što nigdje u grčkim Minejima, Menologijima, Antologiju niti u drugim svetim kalendarima ne postoji spomen na njih.
2 Zlatousti im određuje blagdan dan nakon sv. Babile i trojice dječaka, koje Grci štuju 4. rujna, a Latini 24. siječnja, kao što smo gore rekli. Stoga ih noviji pisci navode 25. siječnja; toga dana Molanus u djelu Addit. ad Usuardum piše: „Dan nakon Babile blagdan blaženih mučenika Juventina i
Maksima.” Galezini piše: „U Carigradu u Trakiji sv. Juventina i Maksima mučenika, čija je djela bl. Ivan Zlatousti obuhvatio u propovijedi.” U bilješkama navodi i Teodoretovu povijest: ali barem je iz nje mogao naučiti da njihovo mučeništvo nije dovršeno u Carigradu, nego u Antiohiji. No nije to jedina pogreška: dodaje i drugoga, nigdje u svetim popisima poznatoga Maksima: „U Antiohiji”, kaže, „sv. Maksima biskupa i ispovjedaoca, o kojem smo gore govorili među izostavljenima.” Točnije je djelo Martyrologium Romanum: „U Antiohiji sv. Juventina i Maksima, koji su pod Julijanom Apostatom ovjenčani mučeništvom, a na njihov je blagdan sv. Ivan Zlatousti održao govor puku.” Slično imaju Felicije i Kanizije. Ipak isti Galezini, kojega slijedi Ferrari, 9. listopada ponovno navodi te svete mučenike, i to s brižljivijim trudom, jer ovako piše: „U Antiohiji svetih mučenika Jubentina i Maksima. Kad je naime Julijan Apostata bio u Antiohiji u Siriji, zapovjedio je da se krvlju žrtava onečiste i okaljaju izvori, rijeke i hrana za prodaju, kako bi kršćani koji je okuse, pa i protiv svoje volje, postali dionicima poganskih žrtava; Jubentin i Maksim, teško se zgražajući nad njegovom bezbožnošću, budu mu prijavljeni: a on je, planuvši gnjevom, blažene mučenike koji su hrabro branili Kristovu vjeru najprije dao udarati različitim mukama, a naposljetku ih je osudio na odrubljivanje glave.”
3 Nadalje, onaj govor ili homiliju sv. Zlatoustoga, koja se nalazi u trećem svesku pod brojem četrdeset, a na latinski ju je preveo nepoznati ali učeni prevoditelj, uvrstio je u djelo Vitae Sanctorum također na ovaj 25. siječnja Lovro Surije: nju je naš Fronton Ducaeus usporedio s grčkim rukopisom, na mnogim je mjestima ispravio i objavio; stoga smo smatrali da je ovdje treba donijeti prema njemu. Taj isti pokolj mučenika pripovijedaju gore navedeni Teodoret i Nicefor, Haræus, Lippelous, Sanktorije i Baronije u 4. svesku, za godinu Kristovu 462., br. 127 i sljedeći; koji u bilješkama uz Martyrol. Romanum tvrdi da su bili rimski vojnici. Teodoret kaže da su bili muževi istaknuti u vojnom umijeću, po činu štitonoše i tjelesni stražari carevi. Uostalom, njihova latinska imena ne nevjerojatno upućuju na to da su vukli podrijetlo sa Zapada. Juventina Teodoret u nekim izdanjima naziva Juvencijem, a Galezini i Ferrari gore Jubentinom, no možda su ga smatrali različitim od Juventina; Maksim je pak kod drugih Maksimijan, a kod Nicefora i u rukopisnom kodeksu francuskoga kralja Henrika IV., kojim se služio Ducaeus, on je Maksimin. iz XL. homilije sv. Ivana Zlatoustoga, prevoditelj Fronton Ducaeus, Družba ISUSOVA.
Progon Julijana Apostate.
Jučer nas je ovdje okupljao bl. Babila s trojicom dječaka, a danas par svetih vojnika pokazuje u bojnom redu Kristovu vojsku. Jučer se pokazao četveropreg mučenika, a danas se pokazuje dvopreg. Nejednaka je njihova dob, ali je jednaka vjera: različiti su bojevi, ali je ista hrabrost: oni su stariji po vremenu, a ovi su noviji. Takvo je blago Crkve: ima novih i starih bisera, ali je jedna milost svih. Njihov cvijet niti vene niti opada s vremenom. Narav toga sjaja ne poznaje rđu starosti. Protokom vremena bogatstva koja se tiču tijela lako propadaju: odjeća se naime troši, kuće se ruše, a zlato nagriza rđa; ukratko, narav svih osjetilnih dobara s vremenom se napokon dokida i propada. Ali nije tako u duhovnim blagima, govorim o mučenicima, koji uvijek ostaju u istoj snazi, uvijek su u istom cvijetu mladosti, uvijek isijavaju bljesak i zrake svoje slave. Znajući to, vi ne štujete drukčije drevne, a drukčije novije svece, nego istom revnošću, istom ljubavlju, istim osjećajem štujete sve i preporučujete ih. Ne istražujete naime vrijeme, nego tražite snagu duše, pobožnost, nepobjedivu vjeru, potaknutu i žarku revnost te one kreposti koje očituju sveci u čiju smo se čast danas okupili. Oni su naime plamtjeli tolikom ljubavlju prema Bogu da su i izvan vremena progona bili ovjenčani vijencem mučeništva, bez borbe su odnijeli trijumf, bez bitke su zadobili pobjedu, bez natjecanja u kazalištu ugrabili su nagradu. A kako to? Reći ću, ali strpite se dok vam stvar ispripovjedim malo izdaleka.
2 Bijaše naime i u naše doba kralj koji je bezbožnošću nadmašivao sve koji su mu prethodili, o kojem sam i jučer govorio. Kad je on vidio da naše stvari smrću mučenika postaju slavnije te da zbog toga ne samo muževi nego i nježni dječaci i neudate djevice, ukratko neki iz svakoga spola i dobi, za vjeru hrle u smrt, mučio se i tugovao. Uostalom, nije htio otvoreno zapodjenuti rat. „Svi će naime”, govorio je, „poletjeti k mučeništvu kao pčele k košnici.” To pak a nije imao od drugoga, nego je naučio od svojih predaka. Jer su tirani napadali Crkvu, a i narodi su neprestano ustajali na nas Januarii Tom. III. kad je iskra vjere još bila malena; ipak je nisu ugasili niti slomili, nego su se radije oni sami stisnuli. Svakoga je dana rasla ta iskra, uzdizala se u visinu i sa svih strana zahvaćala cijeli svijet. Dok su ubijali, spaljivali, vješali, strmoglavljivali i bacali zvijerima sve vjernike, oni su naime gazili žeravicu kao blato, more i valove promatrali su kao livadu, k maču su trčali kao k dijademu i kruni, te su sve vrste muka tako prezirali da su ih podnosili ne samo plemenito i hrabro nego i radosno i s užitkom. Uistinu, kao što zalijevane biljke više rastu, tako i naša vjera kad je napadana više cvjeta, a kad je progonjena, prima veće priraste. Niti vrtovi natapani vodama tako klijaju i plode kao crkve ako se natapaju krvlju mučenika.
3 Kad je sve to i više od toga znao onaj kralj, bio je plašljiviji nego da se otvoreno sukobi s našima. „Nemojmo učiniti”, reče, „da slave česte trijumfe, odnose neprekidne pobjede i zadobivaju vijence.” No što čini? Gledaj, molim te, zlobu. Zapovijeda svim liječnicima, vojnicima i govornicima da ili napuste svoja zvanja ili se odreknu svoje vjere. I tako je protiv naših pokrenuo rat odapinjući strijele izdaleka, kako bi, ako odustanu od vjere, bili smiješno pobijeđeni kao oni koji vjeru ne stavljaju ispred bogatstva, a ako plemenito ustraju i pobijede, da ni tako pobjeda ne bude izvanredna niti trijumf slavan; ništa naime nije veliko prezreti umijeće ili zvanje radi pobožnosti. Niti je tu bio kraj njegove okrutnosti. Jer uz to, ako je tko prijašnjih godina, dok su još pobožni kraljevi držali vlast, ili porušio žrtvenike, ili potkopao hramove, ili opljačkao zavjetne darove, ili učinio što drugo takvo, bio je odvučen na sudište i ubijen, ne samo onaj koji je takvo što učinio nego i onaj koji je samo bio prijavljen. Izmišljao je i druge različite optužbe, tako da nije bilo nikoga među onima koji pobožno žive tko nije tugovao. Činio je pak to kako bi se potamnio vijenac mučeništva, a da se ipak događaju pokolji i stradanja, te da se ne pojave sjajne nagrade mučenika. Ipak tom vještinom nije ništa postizao. Jer oni koji su tako bili zlostavljani nisu gledali na njegov račun i zlobu, nego na nepotkupljivoga Suca, od kojega su se i pouzdavali da će primiti nebeski vijenac. a Stari prevoditelj: „ne od samoga sebe.” Na grčkome: xii tavæx oñx iñ êtèpos. Čini se da je postojalo drugo čitanje, i možda istinitije: oñx iñ êx vero. Tako i o Julijanu sv. Grgur Nazijanski u 3. govoru. A to nije pronalazio samo razmišljanjem nego je mogao spoznati i iz prijašnjih progona, koji su kršćansku vjeru radije proslavili nego oslabili, jačajući naime duše za pobožnost i očvršćujući ih pogibeljima, kao što vrela voda očvršćuje željezo.
Sveta sloboda vojnika kažnjena tamnicom i zapljenom dobara.
U međuvremenu, dok je stanje bilo takvo i dok je kralj rađao rat protiv naših, ali je oklijevao bojeći se da ne bude pobijeđen, dogodilo se da su vojnici imali neku gozbu na kojoj su bili i mučenici koje danas štujemo. Uostalom, kako je običaj na gozbama, dok su se s jedne i s druge strane vodili različiti razgovori i jedni raspravljali o jednom, a drugi o drugom, naši su mučenici međusobno oplakivali zla svojega vremena, tvrdeći da su prijašnja bila daleko sretnija, te su govorili i među sobom i drugovima: „Komu bi bilo drago dalje živjeti, ili disati, ili gledati sunce, kad su sveti zakoni tako pogaženi, pobožnost tako oskvrnuta, Gospodar svih stvorenja tako prezren? Sve je puno smrada od žrtava i dima, sve je natrpano nečistim žrtvama. Jao! Ni čist zrak ne možemo udisati.”b Nemoj površno prijeći preko tih riječi, nego razmotri kada su ih izrekli i s kolikom pobožnošću. Jer ako su na vojničkoj gozbi, gdje vlada pijanstvo i neuzdržljivost, gdje se natječe u rasipnosti, gdje je borilište tuposti i bezumlja, tako uzdisali i tugovali, kakvi su bili kod kuće kad su boravili sami među sobom?
Kakvi su bili u molitvama i postovima oni koji su u vrijeme užitaka pokazivali tako ponizna i tako apostolska srca? Drugi su posrtali, a ovi su tugovali; drugi su bezbožno postupali, a ovi su izgarali. Doista oni zbog slaboga zdravlja braće nisu osjećali svoje zdravlje. Tako su tugovali i plakali nad zlima koja su se tada događala kao da su postavljeni za zaštitnike cijelomu svijetu.
5 Nije pak ostalo tajno da su takvo što rekli. Jer je jedan laskavac i podrugljivac među drugovima i uzvanicima, želeći se dodvoriti kralju, sve prijavio onako kako je bilo rečeno. Kralj je, uhvativši priliku koju je već dugo tražio, iz tih riječi izveo optužbu zac težnju za tiranskom vlašću, kako bi ih tako lišio vijenca mučeništva, te je zapovjedio da ih, pošto im se zaplijene sva imanja,d gole bace u tamnicu. Oni su se pak radovali i klicali govoreći: „Što će nam bogatstvo, što skupocjena odjeća? Ako i najunutarnjiju košulju, naime tijelo, treba svući radi Krista, nećemo se opirati, nego ćemo dragovoljno popustiti.” I brže nego što je rečeno napisane su optužnice i sve je zaplijenjeno. Nadalje, kao što ljudi koji se spremaju preseliti u daleko udaljenu domovinu često unaprijed šalju sav imetak pretvoren u novac, tako se i njima dogodilo. Budući da su naime imali prijeći na nebesa, dok su sami neprijatelji obavljali taj posao i u tome posluživali, poslali su svoje bogatstvo pred sobom. Ne prenose se naime na nebo samo ona bogatstva koja trošimo pod imenom milostinje, nego i sve što nam otmu neprijatelji vjere i progonitelji pobožnih, ondje će biti blago: ovo naime nije ništa manje nego ono. O čemu čuj što kaže Pavao: „I otimanje”, veli, „svojih dobara primili ste s radošću, znajući da imate bolji imetak, i to trajan na nebesima.”
6 A kad su ušli u tamnicu, k njima se slegao cijeli grad, premda je mnogim strahotama, prijetnjama i pogibeljima bilo zabranjeno da im itko pristupi, ili s njima razgovara, ili na bilo koji način opći. No strah Božji činio je da se nije marilo za te vladareve zapovijedi. Odakle su mnogi zbog druženja koje su imali s mučenicima i sami postali mučenici. Mnogi su naime, prezrevši sadašnji život, često ih posjećujući, kod njih obavljali sveta bdjenja uz neprekidne psalme. Ta su druženja bila puna duhovne pouke i utjehe. I tada je doduše crkva bila zatvorena, ali je tamnica postala crkvom. I nisu samo oni koji su ih posjećivali nego i oni koji su s njima bili zatočeni učili najveću mudrost i krepost iz njihove strpljivosti i vjere.
7 Kad je kralj to čuo, silno se razljutio: želeći ih ipak potkopati i lišiti njihove poletnosti, potkupio je neke lakome ljude i varalice da im, ako se ikada pruži prilika za povjerljiv razgovor, pristupe ne kao poslani od kralja, nego kao da to čine iz osobita suosjećanja i po vlastitu savjetu, te da ih nagovaraju da odustanu od vjere i prijeđu na bezbožnost. Govorili su naime: „Tako ne samo da ćete izbjeći prijeteću pogibelj nego ćete, počašćeni većim dostojanstvom, steći i veće zapovjedništvo, pošto se kraljev gnjev sretno umiri. Zar niste vidjeli da su i drugi vašega staleža učinili to isto?” Njima su oni odgovorili: „Ali mi ćemo upravo iz toga razloga muževno stajati i za njihov pad prinijet ćemo same sebe kao žrtve. Dobrostiv je i milosrdan naš Gospodin, običava se i jednom prihvaćenom žrtvom pomiriti sa cijelim svijetom. Ali kao što su nekoć rekla trojica dječaka: U ovo vrijeme nema ni kneza, ni proroka, ni vođe, ni žrtve, ni kada, ni paljenice, ni mjesta za prvine pred tobom, da bismo mogli naći milosrđe; nego u skrušenoj duši i duhu poniznosti neka budemo primljeni kao u paljenicama ovnova i bikova i kao u tisućama pretilih jaganjaca; tako su i oni, videći porušene žrtvenike, zatvorene crkve, rastjerane svećenike i sve vjernike protjerane u progonstvo, nastojali da se za sve prinesu Gospodinu te da se, ostavivši vojne čete, pridruže anđeoskim korovima.” Zbog toga su i govorili: „Što? Čak i ako sada ne umremo, ipak moramo svakako umrijeti nedugo nakon ovoga. Bolje će, dakle, biti umrijeti za Kralja anđela nego za tako bezbožna kralja. Bolje će biti položiti oružje za nebesku domovinu nego za zemaljsku, i to onu koju gazimo nogama. Ovdje, čak i ako tko umre za kralja, neće od kralja primiti ništa dostojno svoje hrabrosti. A što bi čovjek i mogao pružiti pokojniku, sve kad bi to najviše htio? Štoviše, njima često ne pripadne ni ukop, i nerijetko ih proždiru psi. A ako umremo za Kralja anđela, sigurni smo da ćemo primiti mnogo slavnije tijelo: bit ćemo istaknuti većom slavom: daleko će nam veće biti nagrade za napore. Stoga zgrabimo duhovno oružje: nisu potrebna koplja ni strijele, ni drugo oružje koje potpada pod osjetila; umjesto svega dovoljan je jezik. Jer su i usta svetaca tobolci iz kojih se na đavolsku glavu zadaju neprestani i česti udarci.”
a Teodoret piše: „Julijan je zapovjedio da se izvori, kako oni koji su bili u gradu tako i oni u Dafni, okaljaju zločinačkim žrtvama, kako bi se svatko tko okusi vodu zarazio odvratnom ljagom opačine. Zatim da se i ono što je bilo izloženo na trgu onečisti istom ljagom zločina: jer su se kruh, meso, voće, povrće i sve drugo jestivo škropili obrednom vodom.”
b Teodoret i Nicefor dodaju da su oni izrekli ove riječi koje su nekoć izgovorila trojica dječaka bačena u babilonsku peć: „Predao si nas nepravednomu kralju, koji te napustio više od svih naroda zemlje.”
c Teodoret je rekao da su kažnjeni jer su ga izrugivali pogrdama.
d Teodoret dodaje da su prije toga, dovedeni pred Julijana, potaknuti nekom izvanrednom revnošću, slobodno rekli što osjećaju: „Mi”, rekoše, „odgojeni u pravoj vjeri, o care, i pokorni nadasve slavnim zakonima koje su donijeli Konstantin i njegovi sinovi, ne možemo sada a da teško i gorko ne naricamo kad vidimo da je sve puno bezbožnoga zločina i da su i jelo i piće okaljani opakim i prokletim žrtvama. To nas je prisililo da i kod kuće prolijevamo silne suze i da se sada pred tobom plačući tužimo. Samo nam je to teško u tvojem carstvu”; od Teodoreta je to isto prepisao Nicefor.
Pogibija i ukop mučenika.
Dojavljeno je i ovo te slično tomu kralju, koji nije odustao, nego ih je iznova i iznova kušao mamcima zavodljivosti. Tako je taj lukavac, prepreden i mudar za činjenje zla, zapovjedio da ih, ako svladani popuste, izvedu pred oči sviju te da učini da prinesu žrtvu; ako li pak ostanu postojani, da ih kao krivce za veleizdaju izvedu i pogube, a da se kršćansko ispovijedanje, zbog kojega su bili držani u zatvoru, uopće ne spominje. Ali Onaj koji otkriva dubine i tajne nije dopustio da te spletke ostanu skrivene niti zasjede nepoznate. Jer kao što nekoć Egipćanka, uhvativši Josipa u ložnici i velikoj osami, premda se nadala da će njezin čin ostati tajan svim ljudima, ipak nije ostala skrivena ni onomu oku koje ne poznaje sna ni potomstvu (ta ono što je ona bez svjedoka rekla Josipu, to se sada posvuda po svemu svijetu opjevava), tako ni ono što je podmukli kralj činio preko onih potkupljenih savjetnika, nadajući se da će ostati skriveno, nipošto nije ostalo skriveno. Svi su naime potomci doznali i za lukave zasjede i za pobjede onih koji su trijumfirali.
9 Napokon, kada nakon mnogo proteklog vremena mnoštvo dana ne samo da nije slomilo njihovu srčanost, nego je štoviše potaknulo revnost i žar te stvorilo mnoge nasljedovatelje, zapovjedio je naposljetku da ih usred noći odvedu u ponor. Tako su usred tmine vođena svjetlila i bila obezglavljena. Uostalom, odsječene su glave tada đavlu bile strašnije negoli dok su još puštale glas, baš kao što ni Ivanova glava nije toliko plašila dok je govorila, koliko kad je nijema donesena na pladnju. Ima naime i krv svetaca svoj glas, koji se ne čuje ušima, nego prodire u savjest ubojica i pogađa je.
10 Nakon one pak blažene pogibije neki su, čak i uz pogibelj vlastitoga života, oteli one najbolje borce, i sami živi mučenici, kako bi se dostojno pobrinuli za njihove relikvije. Premda naime nisu bili ubijeni, ipak su više željeli umrijeti negoli ona tijela ostaviti nepokopana: tako su žurili da ih se domognu. Oni koji su tada bili nazočni i kojima je bilo dano vidjeti ona netom ubijena tijela, kažu da je, dok su zajedno ležala u grobu, iz njihovih očiju i lica zasjala takva neka milost kakvu Luka pripovijeda da je bila u Stjepana kad se spremao odgovoriti Židovima. I nije bilo nikoga tko pred njima nije stajao s nekim strahopoštovanjem: toliko je taj prizor potresao sve. Štoviše, svi su na njihovu hvalu klicali ono što je rekao David: „U životu svome nisu bili rastavljeni, a ni u smrti nisu razdijeljeni.” Jednako su naime ispovjedili vjeru, jednako su boravili u tamnici, jednako su odvedeni u ponor, jednako su kažnjeni odsijecanjem glave, i jedna škrinjica čuva tijela obojice; a i jedan će ih šator na nebesima primiti, kada ih budu s većom slavom ponovno uzeli.
11 Ne bi bilo nedostojno nazvati ih istodobno i stupovima, i hridima, i kulama, i svjetlilima, i bikovima. Jer Crkvu kao stupovi podupiru, kao kule utvrđuju, i kao hridi odbili su sve nasrtaje valova, donoseći velik mir onima koji su unutra; kao svjetlila raspršili su tmine bezbožnosti; a kao bikovi, dušom i tijelom te istom spremnošću, vukli su slatki Kristov jaram. Stoga ih često pohađajmo, dotaknimo se škrinjice i s velikom vjerom zagrlimo njihove relikvije, kako bismo odatle postigli kakav blagoslov. Doista, kao što vojnici, pokazujući kralju rane zadobivene u bojevima, smjelo govore, tako i oni, noseći u rukama odsječene glave i iznoseći ih u sredinu, mogu kod Kralja nebesa izmoliti što god zažele. Zato s velikom vjerom i spremnošću dođimo ovamo, kako bismo, vidjevši spomenike svetaca i promislivši o njihovim nagradama, odatle sa svih strana sabrali razna blaga te tako po volji Božjoj prošli kroz sadašnji život da s mnogim dobrima uđemo u luku vječnosti i uživamo u kraljevstvu nebeskom u Kristu Isusu Gospodinu našem, komu neka je slava u vijeke vjekova. Amen. a Teodoret: Zapovjedio je da im se zadaju teški i ljuti udarci te im je tako oduzeo ovaj život. Nicefor: Zapovjedio je da ih oštro išibaju, a nakon mnogih muka naredio je i da im se odrubi glava.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.