One koje Teodoret u djelu Philotheus, odnosno u knj. 9. djela de Vitis Patrum, slavi kao znamenite vježbatelje asketskoga života, većinu njih Grci štuju upisane u svete kalendare na razne dane, a slavnije i Latini. Trojicu ovoga dana iznose meneji: sv. Euzebija, Mauzima odnosno Majsima ili Maksimu i Salamana, uz dodane pohvale u posljednjoj dvojici iz pogl. 14. i 19. Philotheusa, što je kod Euzebija izostavljeno. Jer o njemu imaju samo ovo: „Istoga dana našega svetog oca Euzebija.”
„Dođi k nama na ljepotu neba”, govore Euzebiju ljupki umovi. Ubrzo se dodaju slični stihovi, s vlastitim pohvalama, o sv. Mauzimu i Salamanu. Maksim Kiteranin po svome običaju slijedi meneje.
2 Dvojicu Euzebija slavi čudesnim pohvalama Teodoret, naime u poglavlju 4. i 18., ali ovoga posljednjega Grci štuju 15. veljače, kao što je očito iz meneja. Da se o prvomu govori ovoga dana smatraju Rosweyde u svojim bilješkama uz to pogl. 4. i Rader, koji ga je slijedio, u svojim još neobjavljenim napomenama uz meneje, kojima se i mi pridružujemo. Ponovno raspravlja Teodoret o ovome Euzebiju i drugim drugovima u knj. 4. crkvene povijesti, pogl. 26.: „I u antiohijskoj samoći”, kaže, „Marijan, Euzebije, Amijan, Paladije, Šimuni, Abrahami i drugi također, koji su sačuvali cjelovitom sliku Božju prema čijoj su sličnosti bili stvoreni, te smo i ovih i onih (o kojima smo prije raspravljali) život iznijeli u spisima.” Gotovo isto je odatle prepisao Nicefor u knj. 11. crkvene povijesti, pogl. 41.
3 Navodi se kod Laurentija de la Barre u bilješkama upisanim na margini uz pogl. 4. Philotheusa, a kod Rosweydea Sozomen u knj. 6. crkvene povijesti, pogl. 33., na kojem mjestu spominje dvojicu Euzebija, ali različite od ovoga, budući da je jedan vježbao kod Nizibijaca na brdu koje se zove Sigoron (σιγόρων), a drugi u Karrhi u Mezopotamiji. Naposljetku Rosweyde smatra ovoga Euzebija učenikom sv. Marcijana, kad u bilješkama tvrdi da se on spominje u menejima 2. studenoga u životu sv. Marcijana, te uz poglavlje 3. Philotheusa na margini pripisuje da se o Euzebiju, učeniku sv. Marcijana, govori niže u pogl. 4. Ali onaj je uvijek živio u halkidskoj samoći, nasljednik kolibe sv. Marcijana nakon njegove smrti. Čini se da je Rosweyde bio zaveden time što se Marijan, stric sv. Euzebija, u prijevodu Gentiana Herveta, koji je sam objavio, naziva Marcijanom, a koji je u drugom prijevodu Alberika Longa u 2. svesku djela Vitarum Sanctorum Patrum Alojzija Lipomana te u crkvenoj povijesti Teodoretovoj i Niceforovoj Marijan.
4 Njegov život i život nekolicine uglednih učenika donosimo iz pogl. 4. Philotheusa, iz prijevoda Gentiana, uspoređena s drugim prijevodom Alberika Longa.
Privatan život sv. Euzebija.
Kakve je doduše plodove prinio Bogu neplodni pustinjski kraj, naime lijepe i zrele i onomu koji je posadio mile, a ljudima koji su razboriti drage i najpoželjnije, pokazali smo u pripovijestima koje su već napisane. Da pak nitko ne bi mislio da je krepost ograničena mjestom i da je jedino samoća prikladna za donošenje takvih prihoda, hajde da u izlaganju prijeđemo na zemlju koja je naseljena i pokažemo da ona nipošto nije zapreka za stjecanje filozofije.
2 Postoji visoko brdo koje je smješteno prema istoku od Antiohije, a prema zapadu oda Bereje, a nadvisuje sva brda smještena u blizini; na samome vrhu oponaša oblikb čunjaste kape, a naziv je dobilo po visini, jer ga mještani obično nazivaju χορυφήν, to jest Vrh. Nekoć je na njegovu najvišem vrhu bio hram zloduhâ, koji je kod susjeda bio na velikoj časti; a ispod prema jugu prostire se polje koje pokazuje oblik uvale, a s obje se strane omeđujec ne odveć visokim obroncima. Oni pak sežu sve do puta kojim se jaše, koji su s obje strane presječeni od juga prema sjeveru, prihvaćajući staze. U njemu su pak sagrađenad sela, i velika i malena, koja se nastavljaju na ona koja su s obiju strana brda.
3 Uz same pak rubove visokoga brda nalazi se neko vrlo veliko i pučanstvom najnapučenije selo, a pokrajinskim ga nazivom zovue Teleda;f u gornjem pak dijelu boka brda nalazi se neka padina koja nije odveć strma, nego se blago naginje, okrenuta prema onomu polju i južnomu vjetru.
U njemu je vježbaonicu filozofije sagradio neki Amijan, muž koji se, iako je bio slavan po mnogim drugim krepostima, ponajviše isticao krajnjom skromnošću među drugima. A ovo je dostatan dokaz. Naime, premda je po nauku mogao dostajati ne samo svojim drugovima nego čak i dvostruko tolikima drugima, često je trčao k velikomu Euzebiju moleći i zaklinjući da on htjedne biti pomagač, vježbatelj i učitelj onoga vježbališta koje je utemeljio; a bio je udaljen dvadeset i pet stadija, zatvoren u nekome vrlo malenom prebivalištu koje nije imalo čak ni prozore. Njega je pak k toj kreposti bio doveog Marijan, njegov dodušeh stric, a vjeran Božji sluga. Dostatno je naime reći ovo, kad je i velikoga Mojsija tim imenom počastio Gospodin. Taj je Marijan, kad je okusio božansku ljubav, htio da ne uživa sam u dobrima, nego je učinio i mnoge druge sudionicima u ljubavi. Ulovio je pak i velikoga Euzebija i njegova brata koji je u životu uistinu bio i brat. Nije naime smatrao da je u skladu s razumom da one koji mu nisu bili ni u kakvu srodstvu lovi na krepost, i a braću ne jednako.
4 Pošto je dakle obojicu zatvorio u malenu kućicu, poučavao ih je evanđeoskomu načinu života. Ali je brata doduše zahvatila bolest i prekinula onaj tijek, a za bolešću je uslijedila smrt; jer kad je poživio nekoliko dana pošto je odatle izišao, završio je život. Veliki je pak Euzebije ostao za sve vrijeme stričeva života, niti k govoreći s ikim niti gledajući svjetlost, nego trajno zatvoren; i nakon njegove smrti prigrlio je ovaj život sve dok ga nije uvjerio onaj divni Amijan ublaživši ga mnogim molbama.
5 „Reci mi naime”, govorio mu je, „o najbolji, komu misleći da se sviđaš slijediš ovaj naporni, prljavi i zapušteni život?” Kad je pak on, kako je i prilično, svakako rekao: „Bogu koji je zakonodavac i učitelj kreposti.” „Budući da ga dakle ljubiš”, kaže Amijan, „ja ću ti pokazati način po kojemu ćeš i više raspiriti ljubav i služiti onomu koga ljubiš; jer to što se sva tvoja briga i marljivost okreću tebi samomu, neće izbjeći, kako osjećam, krivnju prevelike ljubavi prema samomu sebi. Jer božanski zakon zapovijeda da bližnjega ljubiš kao samoga sebe. A učiniti mnoge dionicima dobara, to je vlastito djelo prave ljubavi. Nju je pak božanski Pavao nazvao puninom zakona. Ponovno također kliče: „Sav se zakon i proroci svode na ovu riječ, naime: Ljubit ćeš bližnjega svoga kao samoga sebe.” Nadalje, i Gospodin je u svetim Evanđeljima Petru, koji je ispovjedio da ga ljubi više od drugih, zapovjedio da pase njegove ovce. A one koji to nisu učinili ukoravajući, kliče po Proroku: „O pastiri, zar pastiri ne pasu sebe same, a ne ovce?” I zato je i velikoga Iliju koji je slijedio ovaj život zapovjedio da boravi usred bezbožnika; i drugoga Iliju, toliko slavljena Ivana, koji je prigrljivao samoću, poslao je na obale Jordana zapovijedajući da ondje krsti i propovijeda. Budući da si dakle i ti gorljivi ljubitelj Boga koji te je stvorio, učini i mnoge druge ljubiteljima sa sobom; jer je to veoma milo zajedničkomu Gospodinu. Zato je i Ezekijela nazvao stražarem i zapovjedio da svjedoči grešnicima; i Jonu je zapovjedio da trči u Ninivu, a kad nije htio, poslao ga je u okovima.”
a Berhoca, ili Berhoca, ili Berrhoca, Βιβέρια, udaljena je jedan dan hoda od Antiohije, kako kaže Prokopije u knj. 2. Persic. Ptolemej je smješta u pokrajini Kirhestici. Ali u njegovoj 4. azijskoj tabli čini se da je postavljena previše daleko od Antiohije i prema sjeveru.
b χονος konus kacige, meta, zvrk. Također pinija ili sama borovina; odatle Long prevodi: imajući oblik borove šišarke.
c Long, ne odveć visokim kutovima.
d Isti, gradići smješteni uz brda s jedne i druge strane.
e Teodoret niže u pogl. 26.: kod sela Telede veliki i božanski muževi Amijan i Euzebije ustanovili su redovničko vježbalište. Long naziva utvrdom Teledu. Na drugom mjestu naziva se Telada i Telisdæv, kao što smo rekli 5. siječnja uz život sv. Šimuna Stilitâ po Metafrastu, pogl. 1., br. 5., slovo C.
f Long jasnije: ovomu se strmo nadvija litica, ali blago uzdignuta gleda prema onoj ravnici i prema jugu.
g Pogrešno nazvan Marcijanom kod Gentiana i Rosweydea.
h Long, Ujak. 1 Isti, nećaci. k Ono vježbanje, niže u Životu sv. Salamana, jest vježbanje šutljivaca.
Uprava samostana Amijana, odnosno gore Korife.
Dok je to i slično govorio, ukrotio je božanskoga muža, izveo ga i odveo iz one dragovoljno iskopane tamnice te mu predao brigu za svoje drugove. Ja pak ne znam čemu bih se više divio: njegovoj li umjerenosti ili onome posluhu i tome što ga je ovaj uspio nagovoriti. On je, naime, bježao od poglavarstva i više je želio biti među onima koji slušaju, kao onaj koji se bojao opasnosti upravljanja: a veliki se Euzebije doduše klonio druženja s mnogima, no ipak je popustio te, uhvaćen mrežama ljubavi, preuzeo je brigu za stado i poveo zbor, ne trebajući mnogo riječi za poučavanje: bio je, naime, dovoljan i sam pogled da i najsporijega učini brzim za trku kreposti. Kažu pak oni koji su ga vidjeli da je uvijek imao ozbiljno lice, i takvo koje je moglo uliti strah promatračima.
7 Hranu je pak on sam uzimao svakoga trećeg i četvrtog dana, a onima koji su s njim stanovali zapovijedao je da jedu svakoga drugog dana. Zapovijedao je pak da neprestano razgovaraju s Bogom i da nijednob vrijeme ne ostave praznim od toga posla, nego da zajednički obavljaju propisane službe, a u dijelovima dana koji su između toga da svatko za sebe, ili pod sjenom kakva stabla, ili pokraj kakve stijene, ili gdje god tko počiva, bilo stojeći bilo ležeći na zemlji, moli Gospodina i ište spasenje. Tako je pak svaki pojedini dio tijela poučio kreposti da čini samo ono što dopušta razum. Da bih pak to svima učinio očitim, spomenut ću jednu njegovu pripovijest.
8 Sjedio je na nekoj stijeni on i onaj divni Amijan, te je jedan čitao povijest božanskih Evanđelja, a drugi je tumačio smisao onoga što je bilo tamnije. Kako su pak neki ratari na polju ispod njih obrađivali zemlju, to je promatranje privuklo velikoga Euzebija. Kad je pak božanski Amijan pročitao evanđeosko mjesto i zapitao za tumačenje, zapovjedi veliki Euzebije da ponovi čitanje. A kad je ovaj rekao: „Možda si se naslađivao onima koji oru pa uopće nisi čuo, kako je vjerojatno”, odonda je svojim očima nametnuo zakon da niti ikada promatraju ono polje, niti uživaju u nebeskoj ljepoti i pogledu na kolo zvijezda, nego se služeći najužom stazom, za koju kažu da je bila širokac jedan pedalj, koja je vodila do oratorija, nije dopustio da odonda izvan nje iskorači. Kažu pak da je nakon toga zakona poživio više od četrdeset godina. Da bi ga pak uz odluku njegova duha na to vukla i neka nužda, pošto je bokove opasao željeznim pojasom, a na vrat stavio pretežak ovratnik, nekim je drugim željezom spojio pojas s ovratnikom koji mu je bio stavljen na vrat, kako bi tako pognut neprestano nastojao gledati dolje u zemlju. Takvu je kaznu sam od sebe iznudio zato što je bio promatrao one ratare.
9 Tome su me pak poučili i mnogi drugi od onih koji su ga poznavali i njegove stvari najbolje znali; a pripovijedao je i veliki staracd Akacije, kojega smo već prije spomenuli u drugim pripovijestima; rekao je pak da ga je i on jednom upitao, vidjevši ga tako pogrbljena, kakvu korist ubire time što ne dopušta ni gledati u nebo, ni promatrati ono polje ispod sebe, ni iskoračiti s onoga uskog puta; a on da je rekao kako to poduzima protiv spletki zloga demona: „Jer da ne bi”, reče, „vodio rat oko velikih stvari, nastojeći oduzeti umjerenost i pravednost, naoružavajući srdžbu, raspaljujući požudu i čineći da se uznesem ohološću i nadmem ponosom, i što god spletkari protiv moje duše, nastojim neprijatelja prevesti na ove sitnice: u kojima, čak i ako pobijedi, ne nanosi veliku štetu; a ako bude pobijeđen, ispada još smješniji, kao onaj koji ni u sitnicama ne može izaći kao pobjednik. Budući da dakle znam da je ovaj rat manje opasan (ne biva, naime, teško ranjen onaj tko u tome pretrpi kakvu štetu: kakva je, naime, šteta ili vidjeti polje, ili podići oči k nebu), prenio sam se na ovu vrstu borbe. U tome me, naime, ne može ni raniti ni pogubiti: nisu, naime, ove strijele smrtonosne,e jer su lišene onih željeznih šiljaka.” To je rekao veliki Akacije da je čuo i da se divio njegovoj mudrosti, ratničkoj hrabrosti i iskustvu. Stoga je to i pripovijedao onima koji su željeli takvo što naučiti, kao i divno i dostojno da se preda sjećanju.
10 Kad se ta njegova slava proširila na sve strane posvuda, privukla je k sebi sve ljubitelje kreposti.
Siječanj, svezak III.
Dođoše pak i prebožanskif Jakov Perzijanac i Agripa, nasljednici starca Julijanag, čiju smo pripovijest prije izložili, kao oni koji bijahu poglavari najboljega stada. Nakon što je, naime, onaj božanski muž, dočekavši kraj života, prešao u višnji život, pohitjeli su velikome Euzebiju, smatrajući da je bolje biti ispravno vođen negoli voditi i biti poglavar.
11 A o Jakovu, kojega sam već i prije spomenuo, premda sam ukratko pokazao njegovu krepost, i sada ću pokazati očit dokaz njegove uzvišene mudrosti. Nakon što mu je onaj božanski Euzebije, odlazeći odavde, zapovjedio da bude poglavar stadu, a on, odbijajući tu brigu, nije uspio nagovoriti one koji su željeli da preuzme tu službu, otišao je k drugome stadu, želeći radije biti napasan negoli napasati: i poživjevši još veoma dugo vremena,h tako je dovršio ovaj život.
a Longus: umjeren strah.
b Isti: dan.
c Isti: širine jednoga pedlja.
d Od monaha biskup Beroje, kako se kaže u 2. poglavlju u Životu Julijana Sabe i u 3. poglavlju u Životu Marcijana. On je Teodoretu ispripovjedio Julijanov život.
e Longus: Ova, naime, težina željeza otupljuje sav njihov šiljak.
f Drug Julijana Sabe, kako u 2. poglavlju pripovijeda Teodoret.
g Saba znači πρεσβύτη, odnosno starca. O sv. Julijanu govorit ćemo 18. listopada.
h U dobi od sto i četiri godine.
Slavni nasljednici i učenici sv. Euzebija.
Preuzima stoga tu upravu Agripa, muž koji bijaše urešen mnogim dobrima, a osobito čistoćom duše: po njoj je neprestano dokučivao gledanje božanske ljepote te je, zapaljen ognjem te ljubavi, natapao obraze trajnim suzama. Kad je pak on dugo vremena ispravno napasao ono izabrano i božansko stado, a zatim preminuo iz ovoga života, onaj božanski David, čijim se pogledom i meni posrećilo nasladiti, preuzeo je upravu: muž koji je uistinu, po riječi božanskoga Apostola, umrtvio udove koji su na zemlji.
13 Toliki je, naime, plod ubrao iz nauka velikoga Euzebija da je u tome samostanu proveo četrdeset pet godina, a cijelo je to vrijeme proživio bez srdžbe i jarosti. Nitko ga, naime, nakon preuzete uprave nije vidio svladana tom duševnom uzrujanošću, i to premda je, kako je vjerojatno, bilo bezbroj stvari koje su na to nagonile. Stotinu i pedeset muževa, naime, napasala je njegova desnica: jedni su bili od najuzvišenije i izvrsne kreposti te su nasljedovali nebeski način života, a drugi su tek tada dobivali krila i učili se preskakati i nadlijetati zemlju. Pa ipak, premda ih je bilo toliko koji su se poučavali božanskim stvarima i koji su, kako je vjerojatno, u nečemu griješili (nije, naime, lako moguće da se onaj koji tek dolazi u svemu ponaša ispravno), ostao je nepokolebljiv onaj božanski muž kao bestjelesan, a nijedna ga prilika nije potaknula na srdžbu. To, naime, nisam primio samo po čuvenju, nego i iz iskustva. Jer kad sam jednom zaželio vidjeti to stado, došao sam imajući sa sobom i druge suputnike hodočašća, koji su prigrlili isti život kao i ja. Boraveći dakle cijeli tjedan kod onoga božanskog muža, vidjeli smo da njegovo lice ne prima nikakvu promjenu, niti se čas razlijeva veseljem, a čas steže žalošću. Isto tako i oči, nisu katkad bile mrke i divlje, a čas vesele, nego su uvijek ostajale u istom skladu čestitosti i doličnosti. A to je dovoljno da dokaže mirnoću duše. No vjerojatno je da bi tko pomislio kako se on činio takvim jer ga nije poticao nikakav povod: stoga moram ispripovjediti nešto takvo što se dogodilo dok smo mi bili ondje.
14 Sjedio je kod nas onaj božanski muž raspravljajući o mudrosti i istražujući ono što je vrhunac uređenja evanđeoskoga života. Dok su se pak vodili takvi razgovori, neki a Publije, rodom Rimljanin, a vladanjem i sam dostojan divljenja, obdaren čašću svećeništva i koji je u toj upravi zauzimao drugo mjesto, dođe k nama vičući na božanskoga Davida, nazivajući onu blagost općom štetom, govoreći da njegova krotkost svima donosi propast te nazivajući onu uzvišenu mudrost ludošću, a ne umjerenošću. On pak, imajući dušu poput dijamanta, primao je riječi, ali ga nije ranjavalo ono što po svojoj naravi obično ranjava: stoga nije promijenio lice niti je prekinuo započeti razgovor, nego je blagim glasom i riječima koje su odavale vedrinu duše otpustio onoga starca, moleći ga da se pobrine za ono što želi. „A ja razgovaram s ovima koji su nam došli, kao što vidiš, smatrajući da je ta dužnost nužna.” Kako bi tko bolje pokazao blagost duše? Da onaj komu je bila povjerena ta uprava primi takvu uvredu od onoga koji je zauzimao drugo mjesto, osobito u nazočnosti gostiju koji su slušali pogrdu, i da ne podlegne nikakvoj oluji i uzrujanosti srdžbe, koju krepost i jakost velikoga i uzvišenog duha to ne nadmašuje? A božanski je Apostol, razmatrajući slabost ljudske naravi i mjereći zakon koji narav podnosi, rekao: „Srdite se, ali ne griješite: sunce neka ne zađe nad vašom srdžbom.” Jer budući da je znao da su pokreti srdžbe od naravi, a ne od naše volje, nije htio zakonom odrediti ono što bi bilo tegobno, a možda i takvo da se ne bi moglo izvršiti, nego je pokretu naravi i oluji srdžbe odredio mjeru dana, zapovijedajući razumu da je obuzda i kao uzdom zauzda te da joj ne dopusti prijeći granice. Ovaj se pak božanski muž borio iznad zakona koji su doneseni i preskočio ograde: ne dopuštajući srdžbi da se pokreće sve do večeri, nego joj uopće ne dopuštajući ni da se pokrene. Takav je plod on ubrao iz druženja s velikim Euzebijem.
15 Vidio sam i mnoge druge u onoj kolibi koji su bili ljubitelji i nasljedovatelji ove mudrosti: jedni u cvijetu tijela, a drugi i u dubokoj starosti. Jer premda su ljudi poživjeli više od devedeset godina, nisu htjeli napustiti tegoban život, nego bijahu izvrsni, obavljajući napore mladosti, noću i danju hvaleći Boga i vršeći one svete službe, a nakon dva dana jedući ona jednostavna jela.
16 Da pak izostavim druge, koji doduše nisu dostojni da ih se prešuti, nego da ih se ponajviše hvali i slavi, ali da pripovijest ne bi bila dulja nego što dolikuje, na tome božanskom mjestu bio je netko, a zovu gab Aman, koji je niknuo iz izmaelskoga korijena, ali nije bio izbačen iz Abrahamova doma kao onaj od kojega je vukao podrijetlo, nego je s Izakom bio dionik očinske baštine, ili je radije ugrabio samo kraljevstvo nebesko. On je pouku ove monaške vježbe odmah stekao kod nekoga tko je tada nastavao pustinju i izvrsno ih uvježbavao; a ime mu bijašec Maroza. Nakon toga pak i on, prestavši biti poglavar drugima, dođe s opatom k ovome stadu: i nije živio kratko vrijeme, nego pošto se slavno borio i postao glasovit, preminu iz ovoga života.
17 Ovaj je pak ondje bio neprekidno trideset i osam godina: a tako je želio truditi se kao onaj koji se tek počeo truditi: do današnjega dana, naime, nikada nije pokrio noge obućom, a kad je hladnoća, sjedi u sjeni, dok po vrućini podnosi sunce i poput lahora Zefira prima plamen koji iz njega izlazi. Cijelo to vrijeme nije dopustio piti vodu, ne jedući ono što se daje onima koji se vježbaju u nepijenju (običavaju se, naime, oni služiti vlažnijim jelima), nego se služeći onim jelima kojima i drugi. No jedući malo, i ono što mu daje skromnu snagu, smatra uporabu vode suvišnom. Teškim pak željezom opasan oko bokova rijetko sjedi, a noću i većim dijelom dana bilo stojeći bilo prigibajući koljena prinosi Gospodinu službu molitve: uporabe ležaja posve se odrekao, jer ga do današnjega dana nitko nije vidio kako leži. Štoviše, kad je bio proglašen predvodnikom zbora te mu je dopalo da bude poglavar, sav taj napor podnosi spremnim i vedrim duhom, pružajući se onima koji se pokoravaju njegovoj zapovijedi kao uzor mudrosti.
18 Takve je pobjedom slavne borce božanski Euzebije, učitelj i vježbatelj tih borbi, prikazao Gospodinu: a pošto je i mnoge druge učinio takvima, poslao ih je kao učitelje u druga vježbališta, te su oni cijelu onu svetu goru ispunili tim božanskim livadama koje šire ugodan miris. Jer premda je od početka na istoku bila koliba te monaške vježbe, može se vidjeti plodove njegove mudrosti prema zapadu i jugu, kako poput nekih zvijezda vode kola oko mjeseca, te jedni grčkim, a drugi jezikom kraja u kojem prebivaju hvale Stvoritelja. No upuštam se u ono što je nemoguće, želeći izložiti sve što je ona božanska duša ispravno učinila.
19 Ovoj pripovijesti stoga treba staviti kraj, a govor okrenuti drugoj, i ponovno dodati korist koja se odatle ubire, pošto zamolimo da budemo dionici blagoslova ovih velikih muževa.
a Kod Longa se naziva Olimpije.
b Inače Abban. Hervet riječ Abbatem prevodi kao opću imenicu (opat).
c Marozu podrijetlom iz Nehela među uglednijim monasima spominje Sozomen u 6. knjizi, 34. poglavlju, a slijedeći ga i Nicefor u 11. knjizi, 41. poglavlju, za kojega Rosweyde smatra da je ovaj: De la Barre pak sv. Marona u 16. poglavlju, kojega je opisao Teodoret, a o kojem ćemo govoriti 14. veljače.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.