Život svetoga Maksima, opata i mučenika, priskrbio nam je najstariji kodeks samostana sv. Martina u Trieru, doduše znamenit, ali vrlo pogrešno prepisan. Drugi kraći, štoviše tek sažetak prvoga, postoji u utrechtskom rukopisu crkve sv. Martina.
Sancti Maximi Abbatis ac Martyris vitam suppeditavit nobis vetustissimus codex monasterii S. Martini Treviris, insignem illam quidem, sed mendosissime descriptam. Alia brevior, imo prioris tantum epitome, extat in Ultrajectensi ms. Ecclesiæ S. Martini.
Rodoslovlje sv. Maksima mučenika i prezbitera,
Genealogia s. Maximi Martyris et Presbyteri,
Koji je podnio mučeništvo u Vienneskoj župi u vrijeme cara Heraklija.
Qui passus est in parochia Viennense tempore Heraclii Imperatoris.
Bio je jedan muž s područja grada Le Mansa i vojvoda, kojemu je ime bilo Eonocije, a žena mu se zvala Sivela; ona mu rodi sina po imenu Wobert: on uze za ženu Helkanu i s njom dobi sina po imenu Maksencije; on uze za ženu Radegundu, od koje mu se rodiše tri sina: Gundebert, Gundelaik i Radold. Ta su tri brata bila ponizna i bogobojazna: i dođe im misao da krenu na put u grad Rim, u crkvu sv. Petra Apostola, kako bi im on bio zagovornik kod Gospodina: oni pak s velikom pratnjom, s konjima i mazgama i sto pedeset ljudi, s velikom radošću započeše putovanje: ali najprije su namjeravali pohoditi crkvu sv. Martina u Toursu.
Fuit vir unus de territorio Celmanes civitate et Dux, cui nomen erat Eonocius, et uxor illius Sivella; quæ genuite ei filium, nomine Wobertum: qui accepit uxorem Helcana, et habuit ex ea filium nomine Maxentium; qui accepit uxorem, nomine Radegundem, ex qua nati sunt ei tres filii, Gundebertus, Gundelaicus, et Radoldus. Erant enim hi tres fratres humiles et timentes Deum: et venit eis sensus ut ad Urbem Romam ad ecclesiam S. Petri Apostoli iter arriperent, quatenus ipse pro eis intercessor apud Dominum existeret: ipsi vero cum magno exercitu, cum equis et mulis, et viris numero centum quinquaginta, cum magno gaudio cœperunt itinere: sed in primis ad S. Martini Turonis occurrere disponebant.
2 Dok su tako započetim putem i stazom žurili, kod rijeke Creuse u selu Cluis sustigoše ih razbojnici i sve ih mačem pogubiše: tako da od njih ne ostade nitko osim samoga Gundeberta; on je, kad su se razbojnici povukli, stajao usred mrtvih tjelesa žalostan i shrvan prevelikom tugom, ne znajući što mu je činiti.
2 Igitur cœpto itinere atque calle festinantes, super Crosa fluenta in Clavico vico subsequentes eos latrunculi gladio cunctos peremerunt: adeo ut nullus ex illis remaneret nisi Gundebertus solus; qui latrunculis recedentibus stabat inter media cadavera mortuorum tristis, et nimio mœrore affectus, et nesciebat quid agere debuisset.
3 U međuvremenu se dogodi da onamo naiđe neki čovjek po imenu Ansebert, snažan muž i bogat imetkom; on ga poče pomno ispitivati govoreći: Odakle dolaziš ili kamo ideš? i kakav je ovaj pokolj mrtvih, među čijim tjelesima sam stojiš? Odgovori mu Gundebert i reče: Nas trojica braće s područja Le Mansa odlučili smo poći u grad Rim k sv. Petru Apostolu: ali dok smo to htjeli učiniti, nasrnuše na nas razbojnici i sve naše pratitelje mačem pogubiše: i ja ostadoh sam kao siroče. Reče mu spomenuti Ansebert: Pođi sa mnom u krajeve Cahorsa: i ja ti zbog tvoje ljepote dajem svoju kćer Magneldu i obogatit ću vas da obilujete velikim bogatstvima. I pođe Gundebert s njim, uze spomenutu njegovu kćer za ženu i rodi mu izvrsnoga sina po imenu Maksim.
3 Interea accidit ut quidam homo, nomine Ansebertus, ibidem supervenit, vir fortis, atque in substantia rerum dives; cœpit eum diligenter interrogare et dicere: Unde est adventus tuus, aut quo pergis? vel quæ est hæc strages mortuorum, inter quibus cadaveribus solus stas? Respondit ei Gundebertus, et ait: Nos tres fratres ex territorio Clemanense, ad-crevit nobis consilium ut ad S. Petri Apostoli urbem Romam pervenissemus: sed dum id agere voluissemus, insurrexerunt in nos latrunculi, qui omnes comites nostros gladio peremerunt: et ego quasi orbatus solus remansi, Dicit ei prædictus Ansebertus: Vade mecum partibus Caturcense: et ego pro pulchritudine tua do tibi filiam meam Magneldem, et ditabo vos ut magnis divitiis affluatis. Perrexit que cum eo Gundebertus et accepit filiam ejus præfatam uxorem, genuit que ei optimum filium, nomine Maximum.
Svršetak rodoslovlja.
Explicit genealogia.
Mučeništvo sv. Maksima
Passio s. Maximi
Prezbitera i mučenika.
Presbyteri et Martyris.
Maksim bježi u pustinju da ga ne prisile oženiti se.
Maximus in eremum fugit, ne cogatur uxorem ducere.
Dakle, sv. Maksim rodio se na području Cahorsa, u selu Margueritte, godine 8. pod kraljicom Brunhildom. Kad mu je bilo sedam godina, ostavivši oca i majku, pobježe u svetu Božju crkvu sv. Stjepana Mučenika i Levita u gradu Cahorsu, kako bi se mogao poučiti u pismenosti. Čuvši njegov otac da mu je sin pobjegao, veoma se uplaši da ga nisu rastrgale zvijeri: i reče svojoj ženi: Ženo, gdje je naš sin? zašto mu nisi postavila čuvara? A ona zanijemje i ne htjede govoriti: nego podigavši ruke k nebu i udarajući se u prsa, reče: Tjeskoba mi je, Gospodine, zbog moga sina Maksima. Molim te, Gospodine, učini da nam se živ i zdrav vrati.
Igitur S. Maximus ortus est in territorio Caturcense, in villa Margarita, anno VIII sub Brunielde Regina. Hic cum esset annorum septem, derelicto patre et matre ad sanctam Dei ecclesiam urbis Caturca S. Stephani Martyris et Levitæ confugit, ut litteris erudiri potuisset. Audiens hæc pater ejus quod filius suis fuga vertisset, multum timuit ne a bestiis devoratus fuisset: dixit que matri suæ: Mulier ubi est filius noster? cur non posuisti ei custodem? At illa obmutuit, et loqui nolebat: sed manus ad cælum levans et percutiens pectus suum, ait: Angustia est mihi Domine, pro filio meo Maximo. Oro Domine, ut facias illum cum salute revertere ad nos.
5 Čuvši to Deziderije, tadašnji biskup grada Cahorsa, i zabrinutost roditelja, istoga dana javi to njegovu ocu Gundebertu. Tada spomenuti biskup pozva svoga bilježnika i povjeri mu dječaka Maksima da ga dobro pouči u književnosti i da se pomno u svemu brine za njega. Bio je ondje blaženi Maksim deset godina na nauku kod gramatika. Bio je naime veoma lijep i naočit. Kako se isticao dobrim vladanjem i marljivošću u naukama, uzdigoše ga u samome gradu na učiteljsku čast: bio je naime veoma miroljubiv, poslušan i ponizna srca.
5 Audiens hoc Desiderius tunc Caturca civitatis Episcopus sollicitudinem parentis, in eadem die nuntiavit hoc Gundeberto patri suo. Tunc accersivit memoratus Episcopus Notarium suum, et commendavit illi puerum Maximum, ut illum bene instrueret litteris, atque solerter curam de ipso in omnibus ageret. Fuit ibi Beatus Maximus decem annis ad eruditionem Grammatici. Erat enim pulcher et speciosus valde. Qui cum bonis polleret moribus atque litterarum industria, honore illum Magistrali in ipsa urbe sublimaverunt: erat enim pacificus multum, obediensque et humilis corde.
6 Čuvši Berald za njegovu ljepotu, uzjaha svoga konja, dođe k njegovu ocu i reče mu: Čuo sam da imaš naočita sina: pozovi ga da vidim njegovu stasitost. Odgovori mu otac: Imam malena sina, on nas je ostavio i pobjegao tobože na nauke. Reče mu Berald: Pozovi ga da dođe k nama i da ga vidim, jer želim vidjeti njegovu ljepotu. Tada Gundebert zapovjedi jednome od svojih slugu i reče mu: Idi k gospodinu Dezideriju i zamoli njegovu svetost da nam pošalje našega sina, oslonac naše starosti, jer ga ja i njegova majka veoma želimo vidjeti, a sutra će mu se vratiti. Kad je taj sluga to javio biskupu, ovaj ga tada pozva k sebi i reče mu: Sine Maksime, evo tvoj otac i majka žele te vidjeti. Idi dakle i porazgovaraj s njima, a potom se vrati k nama. On pak, pokoravajući se njegovim zapovijedima, premda nerado, ode k svome ocu. Kad ga je ugledala njegova majka, pade mu oko vrata i reče: Jao meni, sine, zašto nam tako kasno dolaziš?
6 Audiens Beraldus pulchritudinem ejus, ascendens equum suum perrexit ad patrem ejus et dixit ei: Audivi quod filium habes speciosum: voca illum et videam magnitudinem ipsius. Respondit ei pater: Habeo filium parvulum ipse nos dereliquit, et fugiens quasi ad litteras. Dixit ei Beraldus: Vocaillum venire ad nos, et videam eum, quia desidero cernere illius pulchritudinem. Tunc præcepit Gundebertus unum ex servis suis, et dixit ei: Vade ad Dominum Desiderium, et pete sanctitatem ejus ut nobis transmittat filium nostrum, baculum senectutis nostræ, quia ego et mater ipsius multum desideramus eum videre, et cras revertetur ad eum. Quod cum servus ille hoc Episcopo nuntiasset, tunc vocavit eum ad se, et dixit ei: Fili Maxime, ecce pater tuus et mater desiderant te videre. Vade ergo et loquere cum eis, et postea revertere ad nos. Qui jussis ejus obtemperans, tamen nolens, ivit ad patrem suum. Cum autem vidisset eum mater ejus cecidit super collum ipsius, et ait: Heu me, fili, cur tam tarde venis ad nos?
7 Kad ga je pak ugledao Berald, reče njegovu ocu: Zaista je ovaj tvoj sin Maksim naočit i krasan: daj ga meni, a ja ću mu dati svoju kćer Hebreldu i obogatit ću ih obilnim bogatstvima. Odgovori mu njegova majka: Nadam se da se naš sin Maksim neće ženiti. Nato njezin muž podiže ruku, udari joj pljusku i reče: Nije tako kako govoriš. Vidjevši to, Maksim se još više uplaši, i iste noći pobjegavši u grad, ispripovjedi ocu biskupu sve te riječi. Vidjevši pak biskup njegovu zabrinutost, reče mu: Ne budi žalostan, ja ću se pobrinuti za tebe.
7 Cum autem vidisset eum Beraldus dixit patri suo: Vere hic filius tuus Maximus speciosus et decorus est: da illum mihi, et ego dabo ei filiam meam Hebrelde, et ditabo eos divitiis affluenter. Respondit ei mater ipsius: Spero quod filius noster Maximus, non sit ducturus uxorem. Elevans autem vir ejus manum suam dedit ei alapam, et ait: Non est ita ut loqueris. Videns hæc Maximus magis timuit, et in ipsa nocte fugiens ad civitatem, indicavit Patri Episcopo omnia verba hæc. Videns autem Episcopus sollicitudinem ejus, dixit ei: Noli esse tristis, ego procurabo de te.
8 Ali blaženi Maksim nije se htio osloniti na to: ustavši ujutro, reče potajno svome učeniku Ambroziju: Brate, što da učinim sa sobom? Došao je, naime, Berald k mome ocu i htio mi dati svoju kćer za ženu. Odgovori mu Ambrozije: Učitelju, što želiš učiniti? Reče mu Maksim: Draže mi je u pustinji među divljim zvijerima završiti život nego se vezati prolaznom ženidbom. Reče mu učenik: Kamo želiš poći? Odgovori mu: Ne znam, osim onamo kamo mi Svevišnji Stvoritelj i Veliki Svećenik bude htio pokazati put. Reče mu Ambrozije: I ja ću poći s tobom. Krenuše dakle ujutro obojica zajedno i tražahu pustinjsku samoću, gdje ga otac ne bi pronašao. Nađe mjesto iznad rijeke Lot, na mjestu zvanom Subtus Rocca, koje je uokolo imalo pustinjake što su u pojedinim svojim ćelijama služili Gospodinu.
8 Sed B. Maximus noluit se credere: et mane consurgens dixit ad Ambrosium discipulum suum secrete. Frater quid faciam de me? Venit ergo Beraldus ad patrem meum, voluit filiam suam mihi in conjugio sociare. Respondit ei Ambrosius: Magister quid vis facere? Dicit ei Maximus: Magis mihi libet in eremo inter feras bestias vitam finire, quam conjugio transitorio sociare. Dixit ei discipulus: Ubi vis pergere? Respondit ei: Nescio, nisi ubi summus conditor et Pontifex viam mihi voluerit demonstrare. Dixit ei Ambrosius: Et ego vadam tecum. Perrexerunt ergo mane ambo pariter, et quærebant eremi solitudinem, ubi eum pater non invenisset. Invenit locum super fluentum Olto, loco vocato Subtus Rocca, habens in circuitu ejus solitarios in singulis cellulis suis servientes Domino.
9 Kad je pak Maksim našao mjesto, poče ondje graditi maleno prebivalište gdje bi mogao vojevati za Gospodina. Istoga ga mjeseca ostavi Ambrozije i vrati se u vlastitu ćeliju. Dok je putovao kroz pustinju, podigavši oči k nebu, vidje na vrhu hrasta đavla kako poput čovjeka u more baca udice zdesna i slijeva, a velike ribe vise u zraku. Reče mu Ambrozije: Na suhome velike ribe vučeš? Reče mu zloduh: Imam ribe Leoterija i Savina, a Maksima nisam htio pustiti od sebe. Reče mu Ambrozije: Moj učitelj Maksim nije mlak; nemaš vlasti nad njim.
9 Cum vero invenisset Maximus locum, cœpit inibi instruere instruere parvum domicilium, ubi Domino militare potuisset. In eodem namque mense dereliquît eum Ambrosius, et reversus est ad propriam cellam. Qui cum iter ageret per solitudinem, elevans oculos ad cælum vidit in summitate querci diabolum, quasi hominem in mare hamos jactantem a dextris lævaque, magnosque pisces in vento suspendentes. Dixit ei Ambrosius: In sicco magnos pisces trahis? Dixit ei dæmon: Habeo pisces Leoterio et Savino; Maximum autem a me recedere nolebam. Dixit ei Ambrosius: Magister meus Maximus tepidus non est; non habes potestatem adversus illum.
Izvučen iz pustinje, prisiljen je sklopiti zaruke: ponovno bježi.
Ab eremo abstractus, cogitur sponsalia contrahere: iterum fugit.
Ondje je sv. Maksim boravio u postovima, molitvama i bdjenjima, pouzdajući se u psalme i duhovne himne, i bez prestanka je molio. Vidje pak zloduh da njegove zamke ne uspijevaju protiv svetoga čovjeka; ostavi ga, preobrazi se u anđeoski lik, ode do same ćelije njegova oca i, dok je ovaj spavao snom, reče mu: Gundeberte, Gundeberte, ja sam anđeo Gospodnji, ne boj se, poslušaj što ti govorim. Tvoga jedinca Maksima, kojega tražiš, idi tražiti u pusto mjesto iznad rijeke Lot; ondje ćeš naći mjesto koje se zove Subtus Rocca, i ondje ćeš ga naći. Ujutro ustani i idi, istjeraj ga iz toga pustog mjesta.
Erat inibi S. Maximus in jejuniis, orationibus, ac vigiliis, confidens se in psalmis et hymnis spiritualibus, sine intermissione orabat. Vidit autem dæmon, quod non proficiebant insidiæ suæ contra sanctum hominem; dereliquit eum, et transfiguravit se in Angelico vultu, ad propriam cellulam patris sui perrexit, soporatoque eum somno ait illi: Gundeberte, Gundeberte, ego sum Angelus Domini, noli timere, audi quod loquor tibi. Maximum unigenitum tuum, quem quæris, vade in loco solitudinis, super Olto fluento; invenies ibi locum, quod dictum est Subtus Rocca, et ibi invenies eum. Mane consurge et vade, expelle eum de loco solitudinis.
11 Ustade ujutro njegov otac, uzjaha svoga konja sa svojim lovcima: loveći ga kao medvjeda, stigoše na to mjesto puni bijesa protiv svetoga čovjeka. I nađe ga, te pozvavši svoje lovce, kao medvjeda ga izbaciše iz pustinje. Kad su pak lovci pozvali pse i nahuškali ih na njega, tada se psi okrenuše na same lovce i istoga dana padoše i uginuše. I uze Gundebert svoga sina Maksima, sveza mu ruke i noge, stavi ga na svoga konja i dovede ga njegovoj majci: Ženo, reče, evo tvoga sina kojega tražiš; demonskim je čaranjima učinio da su naši psi, u kojima smo imali radost, uginuli: baci ga u tamnicu dok mu se srce ne smekša; i baciše ga u tamnicu dok ne dođe Berald.
11 Surrexit mane pater ejus ascendens equum suum, cum suis venatoribus: in modum ursum venantes ad ipsum locum pervenerunt pleni insania contra sanctum hominem. Invenitque eum, accersitisque venatoribus suis, amodo ursum eum de eremo projicerent. Cum autem vocassent venatores canes, atque ad eum incitassent; tunc canes super ipsos venatores reversi, eodemque die prostrati et mortuisunt. Accepitque Gundebertus filium suum Maximum, et ligavit ei manus et pedes, et imposuit eum super equum suum, et obtulit eum matri suæ; Mulier, inquit, ecce filius tuus, quem quæris; persuas dæmoniacas incantationes, nostri canes, unde delicias habuimus, mortui sunt: mitte illum in carcere, donec mitiget cor ejus: miseruntque eum in carcerem usque dum veniret Beraldus.
12 Javi sve to njegov otac Beraldu: kad je on to čuo, veoma se obradova; i pozva svoju ženu i svoje sluge da za njim donesu obilne darove i da se s velikom radošću goste. Čim su sjeli u kući, Berald zatraži Maksima, želeći vidjeti njegovu ljepotu. Izašavši dakle Božji čovjek Maksim iz tamnice, obukoše mu njegove haljine, pozvaše ga na počasno mjesto, i reče mu otac: Primi prsten iz Beraldove ruke i stavi ga na prst njegove kćeri kao zalog zaruka. On ga pak ne htjede primiti. Tada mu njegov otac, pun gnjeva, reče: Učini to brže. Dok je blaženi Maksim oklijevao, njegov ga je otac štapom koji je držao u ruci pokušao udariti. On pak nevoljko uze prsten i stavi ga na prst njegove kćeri: Ja te, reče, zaručujem zarukama da mi budeš zaručnica u Gospodinu, a ja tebi u Kristu, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.
12 Nuntians hæc omnia pater ejus Beraldo: quod cum audisset, multum gavisus est; vocavitque; uxorem suam et conservos suos, ut stipendia copiosa post eum adferrent, et cum magno gaudio epularent. Primitus ut domum residerent, Beraldus Maximum quærens, cupiens videre pulchritudinem ejus. Exiens igitur vir Dei Maximus de carcere, induentes eum vestimenta ejus, vocaverunt eum locum sedendi, et dicit ei pater: Accipe annulum de manu Beraldi, et mitte eum digito filiæ suæ arrhabonem. Ille autem noluit eum accipere. Tunc pater ejus, furore repletus dixit ei: Fac citius. Dubitante autem B. Maximo, pater ejus de baculo, quod in manu tenebat, conatus est eum percutere. Ille autem nolens accipit annulum, et posuit illum in digito filiæ ipsius: Ego, inquit, te sponso sponsalitæ causa, ut tu sis mihi sponsa in Domino, et ego tibi in Christo, in nomine Patris, et Filii, et Spiritus sancti.
13 Kad se navršilo sedam dana, pozva Berald svoje susjede i bližnje prijatelje na proslavu svadbe. Čuvši te riječi, sveti Božji čovjek Maksim veoma se uplaši, i dolazeći s rijeke te noseći brašno u naručju, susrete Magnencija. Njemu Maksim reče: Odakle nam dolaziš, brate? Magnencije odgovori: Priznajem da sam hodočasnik iz Antiohijskoga kraljevstva. Reče mu Maksim: Što da učinim ja nesretnik? Ustao je, naime, čovjek snažan i bogat novcem, i želi svoju kćer vezati sa mnom u prolaznom braku. Reče mu Božji čovjek Magnencije: Što ti je ugodno u srcu? Sv. Maksim odgovori: Poći ću na mjesto gdje me ti zasjednici neće udarati. Magnencije reče: Pođimo dakle zajedno dokle je volja Gospodnja. Ostavi pak sv. Maksim kraj, oca i majku, braću, njive, sluge i sluškinje; opasa svoje bokove i u potpunosti pođe za udovima pravednosti.
13 Post septem diebus adimpletis, vocavit Beraldus vicinos et finitimos amicos suos ad nuptias celebrandas. Audiens hæc verba sanctus vir Dei Maximus, multum timuit, et veniens de amne portans farinolam in ulnis suis, obviavit Magnentium. Cui Maximus ait: Unde te habemus Frater? Magnentius respondit: Ego peregrinum me confiteor, ex regno Antiochense. Dicit ei Maximus: Quid faciam ego infelix? surrexit enim homo fortis et dives in pecunia sua, vult filiam suam mihi in conjugio transitorio sociare. Dixit ei vir Dei Magnentius: Quid aptum est tibi in corde? S. Maximus respondit: Ego vadam in loco ubi isti insidiatores me non colaphizent. Magnentius ait: Pergamus ergo pariter usque dum voluntas Domini est. Dereliquit autem S. Maximus regionem, patrem, et matrem, fratres, agros, servos, et ancillas; constrinxitque suos lumbos, ac membra justitiæ pleniter sectatus est.
Pod vodstvom anđela dolazi u Vienne: biskup ga odbija, biva primljen u samostan: postaje svećenik.
Angelo duce Viennam venit: ab Episcopo repulsus admittitur in monasterium: fit Sacerdos.
Krenuvši na put, žurno zatražiše utočište kod sv. Marcijala u Limogesu, da im on bude zagovornik. Iste noći svlada Maksima san; anđeo mu reče: Maksime, Maksime; i opet ga po treći put zovnu: Maksime. On, probuđen dodirom, odgovori: Tko si ti što me triput zoveš po imenu? Anđeo Gospodnji mu reče: Ne boj se, ja sam anđeo Gospodnji i poslan sam k tebi da te vodim. Ujutro ustani zajedno sa svojim pratiteljem Magnencijem i krenite u krajeve Vienne: a ja ću vam zapovjediti što ondje trebate činiti. Ustavši ujutro, ispripovjedi viđenje Magnenciju. Tada Magnencije odgovori: Ovo je viđenje anđeosko. Ustadoše obojica zajedno i po anđelovoj najavi stigoše u Vienne.
Accepto itinere festinanter ad S. Martialis Lemovico expetierunt occursum, ut ipse pro eis exorator existeret. In ipsa nocte ad gravatus est Maximus somno; Angelus inquit ad eum: Maxime, Maxime; iterum et tertio vocavit eum: Maxime. Cui palpato respondit: Quis es tu, qui ter vicibus vocaris me ex nomine? Angelus Domini inquitad eum: Noli timere, ego sum Angelus Domini et missus sum ad te, ut te deducerem. Mane consurge una cum Magnentio comite tuo, et egredimini partibus Viennæ: et ego vobis præcipio quid illuc facere debeatis. Qui mane consurgens visionem Magnentio retulit. Tunc Magnentius respondit: Visio hæc Angelica est. Surrexerunt ambo pariter, ad Viennam Angelo nuntiante pervenerunt.
13 Kad su pak ušli u grad, dođoše do crkve sv. Mauricija; dok su išli, nađoše redovnika po imenu Ermembert; bio je naime pod vlašću gospodina biskupa Pashazija. Vidjevši ih ugledne i bogobojazne, poče ih pomno ispitivati odakle su, kamo idu i što traže. Odgovori mu Maksim i reče: Jao meni, oče! Kad mi je bilo sedamnaest godina, ustao je protiv mene neki čovjek snažan i bogat novcem te je htio svoju kćer vezati sa mnom u braku: i ja sam zbog toga ostavio domovinu, pobjegao od roditelja i tražim svetu Božju Crkvu kako bih se mogao poučiti u književnosti. Reče mu taj brat: Javimo ove riječi našemu biskupu; možda će vam pružiti pomoć u vašoj stvari. Kad je to javio svome biskupu, reče mu on: Pozovi ih neka dođu k meni da ih čujem kako govore. Kad su došli i stali pred njega, poče ih ispitivati: Odakle ste, braćo? ili kamo želite poći? ili što tražite? Odgovori mu Maksim: Ja sam s područja Cahorsa, rođen u selu Margueritte. Povrh toga reče mu iz kojega je razloga ostavio domovinu i roditelje te da traže prikladno mjesto gdje bi mogli služiti Gospodinu. Reče mu biskup: Idi u poslušnosti s braćom i ručaj s njima. Maksim, vodeći bratsku brigu, reče mu: Što da učinim sa svojim bratom Magnencijem? Reče mu biskup: Idite s mirom, ne poznajem vas.
13 Cum autem introissent in civitatem ad S. Mauritii ecclesiam pervenerunt; qui cum pergerent invenerunt virum religiosum, nomine Ermembertum; erat enim sub ditione Domni Paschasii Episcopi. Videns eos præclaros et timentes Deum, diligenter cæpiteos interrogare, unde essent autquo pergerent, vel quid quærerent. Respondit ei Maximus, et ait: Hei mihi! Pater, ego dum fui ætate annorum decem et septem, surrexit contra me quidam vir fortis et dives in pecuniis suis, voluit filiam suam mihi in conjugio copulare: et ego ob hanc causam derelicta patria, et parentes obfugiens, et quæro sanctam Dei Ecclesiam ut litteris erudiri possim. Dixit ei Frater ille: Nuntiemus hæc verba Episcopo nostro; forsitan præstabit vobis adjutorium vestri causa. Qui cum hæc Episcopo suo retulisset, dixit ei: Voca illos, ut veniant ad me, et audiam eos loquentes. Qui cum venissent et in præsentia ejus stetissent, cæpit eos interrogare: Unde vos habemus fratres? aut ubi vultis pergere? vel quid quæritis? Respondit ei Maximus: Ego ex territorio Caturcense, in Margarita villa ortus. Insuper dixit ei pro qua causa patriam parentesque dimiserat, et quia aptum quærerent locum, ubi Domino servire potuissent. Dixit ei Episcopus: Vade in obedientia cum fratribus, et prande cum eis. Maximus curam fraternam peragens, dixit ei: Quid faciam de fratre meo Magnentio? ait ei Pontifex: Ite cum pace, nescio vos.
16 Izašavši pak izvan grada, ponovno blaženi Maksim utonu u san, i reče mu anđeo Gospodnji: Maksime, ustani s mjesta gdje spavaš i potraži izvrsno mjesto, naime ćeliju sv. Ivana u samostanu Limone, gdje je opat Samson pod vlašću kralja Klotara: i ondje izvrši što ti je zapovjeđeno. Ćelija se nalazi među brdovitim predjelima iznad rijeke Rone, sa sjeverne strane rijeke Limone, a sa zapadne strane manjeg brda koje se zove Terulius. To je pak mjesto bilo kraljevska žitnica, gdje je Eldebod, Klotarov teklič, vodeći brigu o tom mjestu, učinio da se svi potoci i izvorčići sjedine u jednu rijeku koja se ulijeva u Ronu.
16 Egressi autem foras civitatem, adgravatus est iterum B. Maximus somno, et dixit ei Angelus Domini: Maxime surge de loco quo dormis, et perquire optimum locum, cellulam scilicet S. Joannis Limonico monasterio ubi Sampson Abbas præ est sub ditione Flotarii Regis: et ibi perfice, quod tibi imperatum est. Continet cellam inter montuosa loca super amne Rhodano, ex latere Aquilonis Limonia fluenta, et de parte occidente, montem minorem, qui vocatur Terulius. Fuit autem locus ille granarius Regis, quem Eldebodus cursor Flotarii eodem loco curam peragens, omnes rivoli et guttulas in unum amnem coadunari fecit, qui in Rhodanum defluunt.
17 Probudi se blaženi Maksim iz sna; žurno obojica stigoše na to mjesto kako mu je anđeo bio navijestio. Kad su pak došli do samostanskih vrata, susretoše opata toga samostana; reče im opat: Braćo, što želite? Rekoše mu: Svim srcem biti poslušni Gospodinu. Pričekajte ovdje, reče, malo, dok se ne vratim k vama. Vrati se naime opat uvečer u svoju ćeliju i reče Maksimu: Pod kojim si biskupom ili u kojem gradu poučen u književnosti? Odgovori mu Maksim: Pod Deziderijem, u gradu Cahorsu: otac mi se zove Gundebert, a majka Magnelda. Kad mu je po redu ispripovjedio zašto je ostavio domovinu i roditelje te da traži prikladno mjesto gdje bi mogao neprestano služiti Bogu, tada mu opat reče da s braćom pođe na ručni rad. Odgovori mu Maksim: Što da učinim sa svojim bratom Magnencijem? Reče mu opat: Neka i on ide s vama i primi potrebnu tjelesnu okrepu. Veoma se obradovalo srce Božjega čovjeka Maksima što je primljen u samostansku poslušnost.
17 Surrexit enim a somno B. Maximus; festinanter ad ipsum locum ut ei Angelus nuntiaverat, ambo pervenerunt. Cum autem ad portam monasterii pervenissent obviant Abbatem monasterii ipsius; dixit ei ei Abbas: Fratres quid vultis? Dixerunt ei: Domino ex toto corde obedire. Sustinete hic, inquit, parum, donec revertar ad vos. Reversus est enim Abbas vespere ad cellam suam, et dixit ad Maximum: Sub quo Pontifice vel qua civitate litteris eruditus es? Respondit ei Maximus: Sub Desiderio, Catercense civitate: pater meus dictus Gundebertus, mater vero mea Magneldis. Qui cum per ordinem narrasset ei cur patriam parentesque dimiserat, vel quia congruum locum quæreret, ubi jugiter Deo servire potuisset; tunc Abbas dixit ei, ut cum fratribus in labore manuum pergeret. Respondit ei Maximus: Quid faciam de fratre meo Magnentio? Dixit ei Abbas: Eat et ipse vobiscum, et accipiat stipendia corporis necessaria. Satis gaudens cor viri Dei Maximi, quod acceptus obedientia monasterii.
18 Iste noći pozva opat svećenike i monahe te im ostriže kosu na glavi. Ustade ujutro Maksim i pođe u pustinjski kraj da obavi posao braće. Dok je obilazio to mjesto, iskoči iz gustiša bređa krmača, dođe do nogu samoga sv. Maksima i otvorenih usta poče mu lizati noge. Reče učeniku: Brate, donesi nam nešto žita da damo našoj domaćoj životinji koja nam je došla. Dade joj Maksim žita i reče joj: Jedi našu hranu, a plod koji nosiš donesi nam u samostan. Sljedećega dana vratila se k Božjem čovjeku sa sedam praščića. Tada opat odredi jednoga od subraće, po imenu Geroncije, da ih čuva.
18 In eadem nocte accersivit Abbas Sacerdotes et monachos, et cæsariam capitis eorum totondit. Surrexit mane Maximus, partibus eremi perexit, ut curam laboris Fratrum perageret. Cum autem circuisset locum illum, exiliens de condenso prægnans sus ad pedes ipsius S. Maximi pervenit, et ore aperto, cœpit pedes ejus lingere. Dixit ad discipulum: Frater affer nobis de annona, ut demus domesticæ nostræ, quæ ad nos venit. Dedit ei Maximus annonam, et dixit ei: Cibaria nostra comede, destructu quod habes profer nobis ad monasterium. Die autem subsequente cum septenis capitibus porcorum ad virum Dei reversa est. Tunc Abbas imposuit uni de confratribus, nomine Gerontio qui eos custodiret.
19 Čuvši to biskup Pashazije, ukrca se na lađu, dođe u ćeliju toga samostana i reče: Gdje je onaj brat po čijoj je poslušnosti Gospodin učinio takvo čudo? Reče mu opat: Braća su mu povjerila čuvanje: on vješto obavlja tu službu. Reče mu Pashazije: Pozovite ga da dođe k meni; kad ga je doveo predvečer, tada gospodin nadbiskup Pashazije pognute glave zamoli ga govoreći: Brate, udostoj se moliti za mene. Njemu Maksim reče: Jao meni, gospodine, jer nisam dostojan moliti ni za sebe, a kamoli za druge! Reče opat Samson gospodinu Pashaziju: Molimo, gospodine, vašu svetost da nam ga svojim pomazanjem posvetite za svećeničku službu. Odgovori mu: Spreman sam; i tada u prvome mjesecu, prve subote istoga mjeseca, primi svećeničku čast: te ga postaviše nad svom upravom samostana.
19 Audiens hæc Paschasius Episcopus, ascendens navem, ad cellam ipsius monasterii perrexit, et ait: Ubi est ille frater per cujus obedientiam Dominus talem virtutem operatus est? Dixit ei Abbas: Custodiam ei imposuerunt fratres: ex arte hanc obedientiam procurat. Dixit ei Paschasius: Vocate illum venire ad me; qui cum fecisset eum venire ad vesperum, tunc Domnus Paschasius Archiepiscopus humiliato capite rogabât eum dicens: Frater digneris pro me orare. Cui Maximus ait: Hei mihi, Domine, quia non sum dignus pro me exorare, quanto magis pro aliis? Dixit Abbas Samson ad Domnum Paschasium: Precamur Domne sanctitatem vestram ut eum nobis per unctionem vestram ad officium sacerdotii consecretis. Respondit ei: Præsto sum; et tunc in mense primo prima Sabbati ejusdem mensis sacerdotalem accepit honorem: atque super omnem curam monaterii constituerunt eum.
Postaje opat: dragovoljno izlazi u susret ubojicama: pomaže onima koje je Bog kaznio: biva smrtno ranjen.
Fit Abbas: percussoribus ultro occurrit: divinitus punitis subvenit: lethaliter vulneratur.
Nedugo zatim, nakon što je preminuo njegov opat, ostade sv. Maksim umjesto opata obavljajući upravu toga samostana. U međuvremenu ustade jedan od slugu tekliča Eldeboda, dođe k njemu i reče mu: Glasnik sam ti, gospodine, iz samostana Limone da je Samson preminuo, a ondje je ostao drugi koji za sebe kaže da je opat i svojim demonskim čaranjima čini čudesa. I reče teklič: Idi u samostan i zapovjedi mu da dođe k meni i kaže mi tko ga je postavio da nakon smrti svoga opata ima upravu nad samostanom, ili zašto nije došao k meni? Tada taj opaki sluga uzjaha svoga konja i javi mu sve govoreći: Maksime, zapovjedio ti je moj gospodar da što prije dođeš k njemu i položiš mu račun tko ti je povjerio upravu ovoga samostana. Odgovori mu sveti Božji čovjek: Brate, reci svome gospodaru da dođe ovamo, primi blagoslov i dat ćemo mu odgovor na ono što nas bude pitao: nama naime nije prikladno izlaziti izvan ove ćelije. I pozva ga da primi blagoslov. Odgovori mu taj sluga: Ja od tvojih darova neću uzeti. Reče mu sv. Maksim: Idi, neka ti bude kako si rekao.
Non post multo vero tempore, defuncto Abbate ipsius remansit S. Maximus in vicem Abbatis loci monasterii curam exercens. Interea surrexit unus de conservis Eldebodi cursoris, et venit ad eum, dicens ei: Nuntius tibi sum Domine de Limonico monasterio, quod Samson defunctus est, et remansit ibi alius, qui se Abbatem esse dicit, et per suas dæmoniacas incantationes mirabilia facit. Et dicit Cursor: Vade ad monasterium, et præcipe ei ut veniat ad me, et dicat mihi, qui posuit illum habere post obitum Abbatis sui custodiam monasterii, vel cur non venit ad me? Tunc servus ille nequam ascendens equum suum, et nuntians ei omnia dicens: Maxime præcepit tibi Dominus meus, ut citius ad eum venias, et dicas ei rationem, qui posuit tibi custodiam hujus monasterii. Respondit ei sanctus vir Dei: Frater dic domino tuo ut veniat huc, et accipiat benedictionem et damus e rationem, quod nobis interrogatus fuerit: nam nobis non est opportunum egredi extra cellulam hanc. Accersivitque eum ut acciperet benedictionem. Respondit ei servus ille: Ego de tuis donis sumpturus non sum. Dixit ei S. Maximus: Vade, fiat tibi sicut dixisti.
21 I prenese sluga svome gospodaru te riječi. Tada teklič pozva drugoga slugu i reče mu: Idi k onom zavodniku i reci mu: ako ne htjedne doći k meni, ja ću doći onamo i s pogrdom ću ga istjerati. I javi mu taj sluga: Maksime, reče, zapovjedio ti je teklič da pođeš k njemu: ako ne htjedneš, on će sam doći k tebi i pogubiti te. Tada sv. Maksim reče: Njegova se pogubljenja ne bojim, nego ga štoviše smatram ništavnim. Kad je pak taj sluga to javio svome gospodaru, on se raspali prevelikim bijesom, uzjaha svoga konja i krenu prema samostanu Limone protiv svetoga čovjeka, ispunjen tolikim mahnitanjem da ga ubije. Kad ga je pak pobožni Magnencije vidio raspaljena bijesom, zabrinuto javi sv. Maksimu da ga teklič želi ubiti. I reče mu sv. Maksim: Brate Magnencije, ja se njegovih muka ne bojim, nego pođi i ti sa mnom da razgovaramo s tim tiraninom. Izađoše dakle obojica zajedno pred tekliča; i reče im teklič: Vi ste čarobnjaci. Odgovori mu Magnencije: Mi nismo čarobnjaci, nego se uzdamo u Gospodina, čijoj se zapovijedi želimo pokoravati. Reče teklič sv. Maksimu: Najgora zvijeri, zašto si prezreo moju zapovijed i nisi došao k meni? Odgovori mu Maksim: Ti si najokrutnija zvijer i neukrotiva srca, koji ne znaš odakle dolaziš niti kamo ideš; a ja se ispovijedam u Kristu. Reče teklič: Ja ću te ubiti. Reče mu sv. Maksim: Nemaš nikakve vlasti nada mnom.
21 Et renuntiavit servus domino suo verba hæc. Tunc cursor vocavit alium servum, et dixit ei: Vade ad seductorem illum, et dic ei; quod si noluerit venire ad me, ego vadam illuc, et usque ad injuriam eum expellam. Et nuntians ei servus ille, Maxime, ait, præcepit tibi Cursor ut ad eum pergeres: quod si nolueris, ipse ad te veniet, atque ad internecionem reducet. Tunc S. Maximus dixit: Internecionem suam ego non timeo, sed potius pro nihilo habeo. Cum autem servus ille domino suo hæc nuntiasset; ipse vero furore nimio accensus, ascedens equum suum ad Limonicum monasterium, contra sanctum hominem perrexit, tanta insania repletus ut eum interficeret. Cum autem vidisset eum religiosus Magnentius furore accenso, sollicite nuntians S. Maximo quod Cursor eum interficere volebat. Et dixit ei S. Maximus: Frater Magnenti, ego tormenta sua non timeo, sed vade et tu mecum, ut loquamur eum tyranno illo. Exierunt ergo ambo pariter ad Cursorem; et dixit eis Cursor: Vos magi estis. Respondit ei Magnentius: Nos magi non sumus, sed confidimus in Dominum, cujus præcepto cupimus obedire. Dixit Cursor ad S. Maximum: Fera pessima, quare despexisti mandatum meum, et non venisti ad me? Respondit ei Maximus: Tu es fera ferocissima, et cor indomitum, qui nescis unde venis vel quo vadis; ego autem in Christo me confiteor. Dixit Cursor: Ego te interficiam. Dixit ei S. Maximus: Non habes potestatem adversum me ullam.
22 Tada teklič podiže štap koji je držao u ruci i htjede ga udariti: i odmah mu štap ispade iz ruke na zemlju, ruka mu se osuši, a oči mu oslijepiše. Tada reče teklič svome savjetniku Elduinu: Ja ne vidim svjetla i ruka mi se osuši: reci mi što trebam činiti. I reče mu: Vidiš li da je ovo sluga Božji i da ima vlast nad tobom? Idi k bratu Magnenciju neka zamoli svoga učitelja da se pomoli Gospodinu za tebe, kako bi ti se vratila ruka i prosvijetlile oči. Moleći dakle pobožnoga Magnencija tim riječima, on im pak odgovori i reče: Nisam ti nikakav posrednik u ovoj stvari, jer si ovdje u samostanu pred svom braćom postupio s najgorom drskošću.
22 Tunc Cursor elevans baculum, quod manu tenebat, voluit illum percutere: statimque baculus de manu ejus in terram cecidit, et arefacta est manus, et oculi ejus excæcati sunt. Tunc ait Cursor ad Elduinum consiliarium suum: Ego non video lucem, et manus mea arefacta est: dic mihi quid debeam facere. Et dixit ei: Vides quod iste servus Dei est, et super te potestatem habet? Vade ad fratrem Magnentium, ut obsecret magistrum suum ut pro te deprecetur Domino, ut et manus tua reddatur, et oculi tui illuminentur. Obsecrantes igitur religiosum Magnentium hæc verba: Ille vero respondens eis ait: Nullus nuntius sum tui in hac re, quia pessima præsumptione hic in monasterio coram cunctis fratribus egisti.
23 Tada se teklič vrati svojoj kući raspaljen gnjevom protiv Magnencija, ali im nije mogao nauditi, te ostade u svojoj sramoti. Ustadoše naime protiv njih ukućani govoreći: Svojom ste demonskom molitvom i đavolskim riječima oslijepili našega gospodara. Čuvši pak to samostanska braća, rekoše svetom Božjem čovjeku Maksimu: Evo, zasjednici bjesne protiv tebe da te pogube. Odgovori im Maksim: Pođimo i mi njima u susret. Rekoše mu dakle braća: Gospodine Maksime, potražimo prikladno mjesto gdje ćeš boraviti s bratom Magnencijem dok se ti zlobnici ne vrate svojim kućama. Njima on nasuprot odgovori: Vi tražite među sobom prikladno mjesto, a ja ću izaći na trg i navijestit ću im riječi Očeve. Rekoše mu braća: Zabrinuti smo zbog tebe. Ne budite, reče, zabrinuti za me, nego neka čine što im dopusti Gospodin. Izašavši pak sv. Maksim na trg opasan nebeskim oružjem, progovori im govoreći: Koga tražite? Oni pak, ne poznajući ga, rekoše: Tražimo onoga zlotvora koji se zove Maksim, koji je našega gospodara svojim demonskim čaranjima oslijepio. Odgovori im Maksim: Ja sam onaj kojega tražite. Rekoše mu: Ti si taj? Reci nam zašto si oslijepio našega gospodara, Klotarova tekliča, svojim đavolskim riječima? Odgovori im sv. Maksim: Ja vam kažem, braćo, oslijepio je onaj čovjek i ne vidi svjetla, niti je svjetlo u njemu, koji zločesto ustaje protiv Božjih ljudi.
23 Tunc recessit Cursor ad domum suam furore accensus contra Magnentium, sed eis nocere non potuit, atque in sua confusione permansit. Surgentes namque contra eos familiæ domus dicentes: Per vestram dæmoniacam orationem, et per verba diabolica excæcastis dominum nostrum. Audientes autem hæc fratres monasterii dixerunt ad sanctum virum Dei Maximum: Ecce insidiatores contra te insaniunt, ut te interimant. Respondit eis Maximus: Et nos eamus obviam eis. Dixerunt ergo ei fratres: Domne Maxime, quæramus congruum locum ubi cum fratre Magnentio resideas, interim dum isti malitiosi revertant ad domos suas. Quibus e contra respondit: Vos quærite inter vos congruum locum, ego autem in plateam exeam, et verba Patris anuntiabo eis. Dixerunt ei fratres: Nos solliciti sumus propter te. Nolite, ait, pro me solliciti esse, sed faciant quod eis permiserit Dominus. Exiens autem S. Maximus in plateam armis cælestibus præcinctus, locutus est eis dicens: Quem quæritis? Illi autem ignorantes, dixerunt: Illum maleficium quærimus, qui dicitur Maximus, qui dominum nostrum per suas incantationes dæmoniacas excæcavit. Respondit eis Maximus: Ego sum quem quæritis. Dixerunt ei: Tu es ipse? dic nobis quare excæcasti dominum nostrum Cursorem Flotarii per tua verba diabolica? Respondit eis S. Maximus: Ego dico vobis, fratres, excæcatus est ille homo, et lucem non videt, nec lux in eo est, qui contra Dei homines male consurgit.
24 Tada odgovori jedan od prvaka i reče mu: Kažnjeni ubojico, gdje je onaj koji će te istrgnuti iz moje ruke? Odgovori mu sv. Maksim: Ovdje je onaj koji me može istrgnuti iz tvoje ruke. On pak isuka mač i htjede ga ubiti; i odmah mu mač ispade iz ruke, a on se sav, ruke i noge i glava zajedno, zgrči, i oblak pade s neba; i oči im oslijepiše od trećega sata dana sve do sedmoga sata. Za to vrijeme sv. Maksim im je propovijedao spasonosne opomene. Tada oko sedmoga sata pomoli se sv. Maksim i reče: Molim te, Gospodine, da im se otvore oči i da progledaju; i odmah im se otvoriše oči i zdravi otiđoše, osim onoga koji mu je htio odsjeći glavu. Tada uđe sotona u jednoga od njih, te on zgrabi svoje koplje i probode sv. Maksima u bok, i odmah kleknu na zemlju i reče: Gundrame, zlo si učinio što si me kopljem probo. Istoga sata Gundramu bi ranjeno cijelo tijelo, izjedoše ga crvi i trećega dana umrije.
24 Tunc respondit unus de prioribus, et dixit ei: Sicarius punitus. Ubi est qui eripiat te de manu mea? Respondit ei S. Maximus: Ad præsens est, qui potest me eripere de manu tua. Ille autem evaginato gladio voluit eum interficere; confestimque gladius de manu ejus cecidit, et ipse totus, manus pedesque et caput simul curvata sunt, et nubes de cælo cecidit; et oculi eorum excæcati sunt ab hora tertia diei usque ad horam septimam. Interea S. Maximus monita salutis eis prædicabat. Tunc circa horam septimam oravit S. Maximus, et ait: Oro Domine ut aperiantur oculi istorum, et videant; et continuo aperti sunt oculi eorum, et sani recesserunt, præter eum qui caput ejus amputare voluit. Tunc introivit satanas in unum ex ipsis, et arripuit lanceam suam, et percussit S. Maximum in latere, et mox genu fixit in terra, et ait: Gundramne male egisti, propter quod lancea me perforasti. In ipsa hora Gundramni totum ejus corpus vulneratum est, atque a vermibus consumptum, tertia die mortuus est.
Sveto umire, slavan po čudesima.
Sancte moritur, miraculis clarus.
Prihvativši dakle braća sv. Maksima, odnesoše ga u samostanski klaustar na izdvojeno mjesto; plakala su naime braća za sv. Maksimom jer su gubila takva oca. U treći sat noći ukaza mu se anđeo Gospodnji i reče mu: Maksime, Maksime. Njemu sv. Maksim odgovori: Tko si ti? A anđeo mu reče: Ja sam, veli, anđeo Gospodnji koji sam te doveo na ovo mjesto: ne boj se, sutrašnjega dana vidjet ćeš čudesa kakva dosad nisi vidio. Vidjet ćeš sv. Mihaela s korom anđela gdje se raduje i s velikim pjevačkim korom dolazi k tebi da te blago primi, jer su tvoja djela uvijek bila blaga. Ti si svet i zaslužio si zajedništvo svetih. Ti si mučenik koji si za Kristovo ime prolio krv, koji se nisi bojao prijetnji, nego si uvijek čeznuo za nebeskim kraljevstvom. Svi koji su tada bdjeli u toj kući čuli su anđeoske riječi.
Suscipientes igitur fratres S. Maximum, portantes eum in claustra monasterii in diversorio loco; flebant enim fratres S. Maximum, quia talem amittebant Patrem. Tertia hora noctis, apparuit ei Angelus Demini et dixit ei: Maxime, Maxime. Cui S. Maximus respondit: Quis es tu? et Angelus ad eum: Ego, ait, sum Angelus Domini, qui te ad locum istum adduxi: noli timere, crastina die videbis mirabilia, quæ hactenus non vidisti. Videbis S. Michaelem cum choro Angelorum gaudentem cum magno psalentium choro ad te venientem, ut te suscipiat leniter, opera enim tua semper lenia fuerunt. Tu Sanctus es, et Sanctorum meruisti consortium. Tu es Martyr, qui pro Christi nomine sanguinem fudisti, qui minas non timuisti, sed semper ad cælestia regna anhelasti. Qui tunc vigilantes in domo illa fuerunt, sermones Angelicos cuncti audierunt.
26 Ponovno se Božji svetac Maksim spomenu glasa anđela koji ga je zvao i reče: Gospodine, javi nam komu će pripasti briga za ovaj samostan kad ja odem. Anđeo mu reče: Magnencije će imati upravu nad ovim samostanom nakon tebe, jer je i njemu obećana kruna. Sutradan pak u šesti sat pozva k sebi sv. Maksim svoje monahe, i dok su stajali oko njega, zapovjedi da im se dade vina, a sv. Maksim uze kalež, zahvali Bogu, blagoslovi ga i popi, te potaknu braću da piju u ljubavi djelotvornoj. I zamoli od njih oproštenje, ako je možda protiv koga sagriješio, da mu oproste; te ih izljubi i oprosti se s njima.
26 Iterum recordatus est Sanctus Dei Maximus in voce Angeli clamantis et dixit: Domine nuntia nobis de hoc monasterio, cujus cura sit me recedente. Angelus inquit ad eum: Magnentius habebit custodiam hujus monasterii post te, quoniam et ipsi corona est promissa. Die autem crastina hora sexta vocavit ad se S. Maximus monachos suos, quibus circumstantibus, jussit eis vinum dare, et accepto calice S. Maximus gratias Deo agens benedixit eum, et bibit, et monuit fratres bibere in amore caritatis. Et petens eis veniam, si forte contra aliquem peccasset, ut ei indulgerent; et osculans eos, et valefaciens eis.
27 Dogodi se pak da je tada ondje bio prisutan sv. Augustin, biskup grada pokrajine Arvernaca, a isto tako i Pashazije, nadbiskup Vienne; od njihova dolaska srce sv. Maksima ispuni se velikom radošću: Evo, reče, dolaska mojih otaca: i mnogi su oko njega stajali bolesni od raznih bolesti, od kojih petorica otiđoše zdravi. Tada biskup Augustin reče: Hvalimo Gospodina u blaženom mučeništvu sv. Maksima. Biskup Pashazije reče: K Božjem čovjeku dolaze bolesnici i ozdravljaju.
27 Accidit autem ut tunc S. Augustinus Pontifex urbis Arvernensium provinciæ ibidem interesset, similiter et Paschasius Viennensium Archiepiscopus; ex quorum adventu cor S. Maximi gaudio magno repletum est: Ecce, inquit, adventum Patribus meis: et multi in circuitu ejus adstabant infirmi de variis infirmitatibus, qui quinque ex ipsis sani recesserunt. Tunc Augustinus Episcopus dixit: Laudemus Dominum in beato martyrio S. Maximi. Paschasius Episcopus dixit: Ad virum Dei ægri veniunt, et sanantur.
28 Tada sv. Maksim začu anđeoske pjevačke korove i reče: Molim vas, oci i braćo, da me primite i date mi dobru pratnju, te se okrijepi znakom svetoga križa i preseli se u Gospodinu. I podigoše ga s toga mjesta uz veliko pojanje klerika, kako je običaj, a ujutro ustavši, nakon što su dovršili svoja bdjenja s relikvijama i posudom pomasti, položiše ga u njegov grob. Podnio je mučeništvo 2. siječnja, XII. godine pod kraljem Klotarom, a grob mu je lijepo uređen u kući dobro utemeljenoj na čast Svevišnjega Boga, i ondje počivaju relikvije sv. Ivana i sv. Viktora sa donje strane prema sjevernom kraju iznad rijeke Limone: ondje posvećeno tijelo sv. Maksima počiva u miru, uz pomoć onoga koji s Ocem i Duhom Svetim živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen.
28 Tunc audiens S. Maximus Angelicos spallentium choros, et ait: Precor vos Patres et Fratres ut suscipiatis me, et bonum mihi detis comitatum, et muniens se signo sanctæ crucis migravit in Domino. Et sustolentes eum de eodem loco cum magno spallentio Clericorum, ut mos est, et mane surgentes, cum suis expletis vigiliis cum reliquiis et vas unctione, posuerunt eum in monumento suo. Passus est iv Nonas Januarias in anno xii sub Flotario Rege, etest tumulus ejus bene compositus in domo bene fundata in honore Dei summi, et ibi requiescunt reliquiæ S. Joannis, et S. Victoris ex latere deorsum contra. Aquilonis plagam super Limonia fluenta: ibi sacratum corpus S. Maximi requiescit in pace, ipso adjuvante qui cum Patre et Spiritu sancto vivit et regnat in sæcula sæculorum. Amen.