Bila su dva preslavna opata Makarija: prvi zvan Egipatski, drugi Aleksandrijski ili Gradski. Ovoga Crkva štuje 2. siječnja, onoga XV., jer Grci obojicu časte 19. siječnja. Drevni martirologiji uspostavljaju ovu razliku među njima: onoga čiji se rođendan za nebo slavi 15. siječnja posvuda nazivaju učenikom sv. Antuna. Ipak, dvojim je li stariji Makarije bio učenik sv. Antuna, iako to kaže Rufin u 2. knjizi, 28. poglavlju, koji se možda prevario po sjećanju. Svakako Paladije to pripisuje Aleksandrijskomu, kao i Mineji 19. siječnja.
Duo fuere celeberrimi Abbates Macarii: prior Ægyptius dictus, alter Alexandrinus, sive Urbanus. Colitur hic ab Ecclesia II Januarii, ille xv, nam Græci utrumque XIX Januar. venerantur. Vetera Martyrologia hoc inter eos discrimen statuunt, quod eum cujus xv Januarii agitur natalis, passim S. Antonii discipulum appellent. At fueritne senior Macarius S. Antonii discipulus dubito, etsi id dicat Ruffinus lib. 2, cap. 28, qui forte memoria lapsus est. Certe Palladius id Alexandrino tribuit, uti et Menæa XIX Januarii.
2 Naš je Rosweyde smatrao da 2. siječnja treba slaviti Makarija Egipatskoga, a XV. Aleksandrijskoga. Odlučili smo ipak ne odstupati od Rimskoga martirologija. Ovdje ćemo stoga najprije iznijeti svjedočanstva martirologija o Makariju Aleksandrijskom, a zatim ono što se o njemu mjestimice spominje u djelu Vitae Patrum. O drugome ćemo opširnije raspravljati 15. siječnja.
2 Censebat Rosweydus nòster, II Januarii Macarium Ægyptium, xv Alexandrinum celebrari oportere. Statuimus tamen a Romano Martyrologio non recedere. Hic igitur primum Martyrologiorum de Macario Alexandrimo testimonia proferemus, tum quæ de eo sparsim commemorantur in vitis Patrum. De altero fusius xv Januarii agemus.
3 Drevni Martyrologium Romanum koji je izdao naš Rosweyde, kao i drevni rukopis samostana sv. Martina u Trieru: Bl. Makarija. Beda, Adon i drugi: Rođendan bl. Makarija opata. Usuard i Bellini iz Padove: U Tebaidi sv. Makarija opata. Hraban, Notker, rukopis sv. Maksimina u Trieru: U Antiohiji Makarija opata. Rukopis sv. Riharija, sv. Lamberta u Liègeu, Družbe Isusove u Antwerpenu, koji svi na početku nose Bedino ime: U Tebaidi preminuće bl. Makarija opata, muža velikih kreposti. Isto imaju vrlo mnogi rukopisni martirologiji te Vandelbert.
3 Vetus Martyrologium Romanum a Rosweydo nostro editum, et vetus item ms. monasterii S. Martini Treviris: B. Macarii. Beda, Ado, aliique: Natalis B. Maccarii Abbatis. Usuardus, ac Bellinus de Padua: In Thebaide S. Macarii Abbatis. Hrabanus, Notkerus, ms. S. Maximini Treviris: In Antiochia Macarii Abbatis. ms. S. Richarii, S. Lamberti Leodii, Societatis JESU Antverpiæ, quæ omnia Bedæ præferunt nomen: In Thebaida depositio B. Macarii Abbatis, magnarum virtutum viri. Idem habent plurima mss. Martyrologia, Wandelbertus.
Makarije posvećuje izlazak četvrtoga dana od nona, koji je kao pobožni stanovnik pustinje držao i naučavao običaj samoće.
Macarius quartum Nonarum dedicat ortum, Qui tenuit docuitque eremi pius accola morem.
4 Vrlo mnogi rukopisi pod Usuardovim imenom, premda ne odveć stari, alberški, utrechtski, dva leidenska i drugi, rukopis Florarium, kölnsko izdanje Usuarda iz godine 1490.: U Tebaidi sv. Makarija opata. Ovaj je Aleksandrijski; a Makarije o kojem se govori niže 15. siječnja bio je rodom Egipćanin: obojica su cvala u Egiptu, obojica učenici Antunovi. A u dodatku iz godine 1321. stoji samo ovo: U Tebaidi sv. Makarija opata. Martyrologium Romanum: U Tebaidi sv. Makarija Aleksandrijskoga opata. Franjo Maurolico: Kod Skitopola u Tebaidi, Makarija Aleksandrijskoga opata i pustinjaka, koji je bio jedinstven ljubitelj samoće i nepristupačnih mjesta. Galesini: U Tebaidi sv. Makarija Aleksandrijskoga opata, koji je, ljubeći najpustije samoće i iskusivši mnoge kušnje đavla, pobijedio postom i molitvom; naposljetku slavan po drugim krepostima i svetosti, preselio se Gospodinu.
4 mss. plurima sub nomine Usuardi, sed non admodum antiqua, Albergense, Ultrajectinum, duo Leydensia, aliaque, ms. Florarium, editio Usuardi Colonien. anni 1490. In Thebaida S. Macarii Abbatis. Hic Alexandrinus; Macarius autem, de quo habetur infra xviii Kal. Februar. fuit Ægyptius genere: ambo florentes in Ægypto, ambo Antonii discipuli. At in aditione anni 1321, ista solum habentur: In Thebaide S. Macarii Abbatis. Martyrologium Romanum: In Thebaide S. Macarii Alexandrini Abbatis. Franciscus Maurolycus: Apud Secthopolim in Thebaide, Macarii Alexandrini Abbatis et eremitæ, qui unicus amator solitudinis et inaccessibilum locorum extitit. Galesinius: In Thebaide S. Macarii Alexandrini Abbatis, qui desertissimarum solitudinum amans, diaboli multas tentationes expertus, jejunio et oratione vicit; aliis denique virtutibus et sanctitate clarus, migravit ad Dominum.
SABRANO IZ VITAE PATRUM.
EX VITIS PP. COLLECTA.
Sv. Makarije, prezbiter Kelija, baštinik kreposti sv. Antuna.
S. Macarius Presbyter Cellarum, heres virtutum S. Antonii.
O njegovu životu i krepostima ovako piše Paladije u djelu Historia Lausiaca, odnosno u 8. knjizi djela Vitae Patrum, 19. poglavlju: Borbe kreposnoga života svetih i besmrtnih otaca, Makarija Egipatskoga i Makarija Aleksandrijskoga, izvrsnih i nepobjedivih boraca, koje su mnoge i velike, a nevjernicima gotovo nevjerojatne, bojim se i pripovijedati i pismeno predati, da me slučajno ne bi spomenuli kao lašca. A da Bog uništava sve koji govore laž, može se jasno vidjeti po objavi Duha Svetoga.
De ejus vita et virtutibus ita seribit Palladius in historia Lausiaca, sive lib. 8 de vitis Patrum cap. 19, Sanctorum et immortalium Patrum, Macarii Ægyptii et Macarii Alexandrini, egregiorum et invictorum athletarum, honestæ vitæ certamina, quæ sunt multa et magna, et incredulis prope incredibilia, et narrare vereor et scriptis mandare, ne forte mei tamquam mendacis fiat mentio. Quod autem Deus perdat omnes qui loquuntur mendacium, licet aperte videre sancto Spiritu pronuntiante.
6 Budući da ja milošću Božjom ne lažem, najvjerniji među ljudima Lauze, nemoj ni ti sam biti nevjeran glede borbi otaca, nego se radije diči u nasljedovanju vježbanja onih koji su uistinu Makariji, to jest blaženi.
6 Cum ego per Dei gratiam non mentiar, hominum fidelissime Lause, ne sis quoque ipse incredulus de Patrum certaminibus: sed gloriare potius in æmulatione exercitationis eorum, qui vere sunt Macarii hoc est beati.
7 I prvi Kristov borac imenom Makarije bio je rodom Egipćanin; a drugi po dobi, ali koji je u onome što je kod monaha najvažnije zauzimao prvo mjesto, te se i sam zvao Makarije, bio je Aleksandrijac, koji je prodavao slastice. Tako Paladije, koji zatim pripovijeda život sv. Makarija Egipatskoga, a iz njega i mi 15. siječnja; potom pak o ovome nastavlja ovako:
7 Atque primus quidem Christi athleta nomine Macarius erat genere Ægyptius; secundus autem ætate, sed in iis quæ sunt monachorum præcipua, primas partes obtinens, qui ipse quoque vocabatur Macarius, erat Alexandrinus, qui vendebat bellaria. Hæc Palladius, qui deinde S. Macarii Ægyptii vitam narrat, ex eoque nos xv Januarii; ac deinde de hoc ita pergit:
8 Susreo sam pak onoga koji je bio drug Makarija Egipatskoga u djelima vjere i imao isto časno ime kao i on: govorim o sv. Makariju Aleksandrijskom, koji je bio prezbiter onih mjesta koja se nazivaju Kelije. Boraveći u tim Kelijama devet godina (od kojih je tri godine sa mnom živio taj Makarije) i sjedeći u miru, neka sam djela i znakove njegova najboljeg načina života sam vidio, a druga sam doznao od onih koji su s njim živjeli.
8 Conveni autem eum qui erat Macarii Ægyptii socius in fidei operibus, et idem venerabile nomen, quod ipse, habebat: dico autem S. Macarium Alexandrinum, qui erat Presbyter earum quæ dicuntur Cellarum. In quibus Cellis ego novem annos habitans (ex quibus tres annos mecum vixit ille Macarius) in quiete sedens, ejus quidem optimæ vivendi rationis alia quidem vidi opera et signa, alia vero didici ab iis qui cum eo vixerunt.
9 Kad je on kod velikoga muža i oca Antuna vidio odabrane palmine grane koje je ovaj sam bio izradio, zatražio je od njega jedan svežanj palminih grana. A Antun mu reče: „Pisano je: Ne poželi stvari bližnjega svoga.” I tek što je to rekao, sve su se grane odmah osušile kao od vatre. Kad je to Antun vidio, reče Makariju: „Evo, Duh Sveti počinu na tebi: i odsad ćeš mi biti baštinik mojih kreposti.”
9 Is cum apud magnum virum et Patrem Antonium electos palmæ ramos vidisset, quos ipse laboraverat, petiit ab eo unum manipulum ramorum palmæ. Dixit autem ei Antonius: Scriptum est: Non concupisces res proximi tui. Et cum id solum dixisset, rami omnes statim tamquam ab igne torrefacti sunt. Quod quidem cum vidisset Antonius, dixit Macario: Ecce Spiritus sanctus requievit super te: erisque mihi deinceps heres mearum virtutum.
Iskušan glađu, pobjeđuje đavla. Obraća tribuna.
Fame tentatus, diabolum superat. Tribunum convertit.
Zatim ga đavao ponovno nađe u pustinji, tijela silno iscrpljena, i reče mu: „Evo, primio si Antunovu milost; zašto se ne poslužiš vlašću i ne zatražiš od Boga hranu i snagu za nastavak puta?” A on mu reče: „Snaga moja i hvala moja jest Gospodin; a ti nemoj iskušavati slugu Božjega.” Stoga đavao učini da mu se prikaže utvara: deva koja nosi teret i luta pustinjom, noseći sve što je potrebno za uporabu. Kad je ona ugledala Makarija, sjela je blizu njega. On pak, posumnjavši da je to utvara, kao što je i bila, stade moliti: a ona odmah bi progutana od zemlje.
Hinc rursus eum invenit diabolus in solitudine, corpore valde defatigato, et dicit ad eum: Ecce accepisti gratiam Antonii; cur non uteris auctoritate, et a Deo petis cibum, et vires ad iter ingrediendum? Is autem dicit ad eum: Virtus mea et laus mea Dominus; tu autem ne tentaveris servum Dei. Facit ergo diabolus ut ei phantasma appareat, camelus onera bajulans, et errans per solitudinem, habens omnia ad usum necessaria. Qui cum vidisset Macarium, prope eum assedit. Is autem suspicatus esse phantasma, sicut erat, constitit ad orandum: is vero protinus a terra fuit absorptus.
11 a Jednom ponovno dođe ovaj Makarije Aleksandrijski k velikomu Makariju, koji bijaše u Sketu: i kad su obojica trebala prijeći Nilb dogodi se da su ušli u vrlo veliku skelu, u koju su ušla dva tribuna s velikom raskoši i sjajem, jer su unutra imali kočiju svu od mjedi, konje sa zlatnim uzdama te neke vojnike koji su ih okruživali, tjelesne stražare i dječake urešene ogrlicama i zlatnim pojasima. Kad su dakle tribuni ugledali njih odjevene u stare krpe kako sjede u kutu, smatrali su blaženim taj ponizni i oskudni način života; a jedan od tih tribuna reče im: „Blaženi ste vi koji se rugate svijetuc.” Odgovarajući pak Makarije, koji je bio Gradski, reče im: „Mi smo se doduše narugali svijetu, a vama se narugao svijet. Znaj pak da to nisi rekao po svojoj volji, nego proročki: obojica se naime zovemo Makariji, to jest blaženi.” A onaj, dirnut u srce njegovim govorom, kad je došao kući, svukavši odjeću, izabra živjeti samotničkim životom, dijeleći mnoge milostinje.
11 a Aliquando rursus venit hic Macarius Alexandrinus ad magnum Macarium, qui erat in Scete: et cum ambo essent Nilum transmissurib accidit ut ipsi maximum pontonem ingrederentur: in quem ingressi sunt duo Tribuni cum magno fastu et apparatu, ut qui intus haberent rhedam totam æneam, et equos frenis aureis, et quosdam eos stipantes milites, satellites, et pueros torquibus et aureis zonis ornatos. Postquam ergo Tribuni viderunt ipsos veteribus pannis indutos, et sedentes in angulo, humilem illam et tenuem vivendi rationem beatam judicabant; unus autem ex ipsis Tribunis dixit ad ipsos: Beati estis vos qui mundum illuditisc. Respondens autem Macarius qui erat urbanus, dixit eis: Nos quidem mundum illusimus, vos autem illusit mundus. Scias autem te non tua sponte hoc dixisse, sed prophetice: ambo enim vocamur Macarii, hoc est beati. Is autem ejus sermone compunctus cum domum venisset, vestes exuens, delegit vitam agere solitariam, multas faciens eleemosynas.
12 d Ponovno, kad je jednom zaželio jesti svježega i vrlo lijepoga grožđa koje mu je bilo poslano, pokazujući uzdržljivost, posla gae drugomu bolesnom bratu koji je također želio grožđe. Kad ga je ovaj primio i obradovao se velikom radošću, želeći sakriti svoju uzdržljivost, posla ga drugomu bolesnom bratu koji je i sam žudio za tom hranom. Kad ga je i on primio, učini ponovno to isto, premda je i sam silno želio jesti. A nakon što je grožđe zatim došlo do mnoge braće, budući da ga nitko nije htio jesti, posljednji koji ga je primio posla ga ponovno Makariju, darujući mu ga kao velik dar. Kad je on pomno ispitao stvar, zadivivši se i zahvalivši Bogu na tolikoj njihovoj uzdržljivosti, naposljetku ni sam nije od njega jeo.
12 d Rursus cum aliquando cupiisset vesci uvis recentibus, perbellisque ad se missis, ostendens continentiam, ease misit ad alium fratrem laborantem, qui ipse quoque uvas desiderabat. Qui cum eas accepisset, et magna affectus esset lætitia, suam celare volens continentiam, eas misit ad alium fratrem laborantem, qui ipse quoque eum cibum appeteret. Cum ille quoque accepisset, rursus hoc ipsum fecit, etsi ipse valde vesci cuperet. Postquam autem ad multos fratres deinde venerunt uvæ, cum nullus eis vesci voluisset, postremus qui eas acceperat, eas rursus misit ad Macarium, tamquam magnum ei donum largiens. Qui cum rem curiose inquisiisset, admiratus et Deo actis gratiis ob tantam eorum continentiam, ne ipse quidem ex iis tandem comedit.
a Isto izvješćuje Rufin u 2. knjizi, 29. poglavlju; Ivan u 4. knjižici, br. 15.
b Dodaje Rufin: Radi posjeta nekomu bratu.
c Dodaje Rufin: i nipošto od njega ne tražite ništa osim najjeftinije odjeće i najoskudnije hrane.
d Rufin u 2. knjizi, 29. poglavlju, i u 3. knjizi, br. 42.
a Idem refert Ruffin. 1. 2. c. 29. Joannes libel. 4, n. 15.
b Addit Ruffin. Fratris cujusdam videndi caussa.
c Addit Ruffin. et nequaquam ex eo requiritis nisi indumcentum vilissimun et parcissimum victum.
d Ruffin. 1. 2. c. 29, et 1. 3, n. 42.
Njegova uzdržljivost. Svladava pospanost, tjelesnu kušnju i želju za osvetom.
Ejus abstinentia. Somnolentiam, tentationis carnis, vindictæ cupiditatem superat.
I ovo je vježbanje velikoga Makarija, koje smo ja i mnogi točno kod njega naučili. Ako je ikada čuo da je tko izvršio kakvo djelo asketske vježbe, svakako ga je gorljivo i sam izvršio.
Atque hæc quidem est magni Marcarii exercitatio, quam ego et multi accurate apud ipsum didicimus. Si quod opus exercitationis aliquem unquam fecisse audiit, omnino id ardenter effecit.
14 Kad je od nekih čuo da Tabenezioti tijekom cijele korizme ne jedu ništa što je bilo primaknuto vatri, odluči ovaj svetac sedam godina ne jesti ništa što je prošlo kroz vatru: i tijekom cijeloga tog sedmogodišnjeg razdoblja nije okusio ništa osim sirova povrća ili, ako bi slučajno našao, namočenih mahunarki. Kad je dakle to valjano izvršio, prezreo je taj način života. Čuo je pak od nekoga drugog ovaj najbolji među monasima da neki monah jede funtu kruha. Nasljedujući ga, razlomio je dvopek koji je imao i ubacio ga u vrč, odlučivši jesti samo onoliko koliko bi mu ruka izvukla prema gore. Velika je pak bila ta strogost u postupanju s tijelom. Šaljivo nam je naime pripovijedao: „Hvatao sam doduše više komada, ali mi nije bilo dopušteno izvaditi ih zbog uskoće otvora. Moj mi poreznik naime nipošto nije dopuštao jestia.” Pune je dakle tri godine vježbao ovu uzdržljivost, jedući četiri ili pet unci i pijući vode koliko je tomu odgovaralo: a ulja je trošio jedan sekstarij tijekom cijele godine za hranu.
14 Cum ab aliquibus audiisset, Tabennesiotas per totam quadragesimam nulla re vesci quæ igni esset admota, statuit hic Sanctus septem annis nihil comedere quod per ignem transisset: et toto illo septennio nihil gustavit præter cruda olera, vel si quæ forte invenisset legumina humectata. Cum hoc ergo recte gessisset, aspernatus est hanc vivendi rationem. Audiit autem ab aliquo alio hic monachorum optimus, quod quidam monachus comedebat libram panis. Quem æmulatus, fregit quod habebat bucellatum, et immisit in lagenam, statuens solummodo tantum comedere, quantum manus ejus sursum ferret. Magna est autem hæc in tractando corpore asperitas. Festive enim nobis narrabat: Plura quidem frusta apprehendebam; sed non sinebar efferre ob angustiam foraminis. Publicanus enim meus mihi non permittebat omnino vesci a. Totos ergo tres annos hanc exercuit continentiam, quatuor vel quinque uncias comedens, et aquam quæ eis responderet: olei autem sextarium toto anno consumebat in alimentum.
15 Druga borčeva vježba. Odlučio je ovaj nesavladivi muž pobijediti san, jer je radi duhovne koristi sam ovo ispripovijedao: „Punih dvadeset dana i noći nisam ušao pod krov da bih pobijedio san, dok sam danju izgarao od žege, a noću se kočio od studeni. Da nisam”, govorio je, „brže ušao pod krov i prepustio se snu, mozak bi mi se bio toliko osušio da bih naposljetku pao u zanosb: i što se dakle mene tiče, pobijedio sam san; a što se tiče naravi kojoj je potreban, njoj sam popustio.”
15 Alia athletæ exercitatio. Statuit indomitus hic vir somnum superare, etenim utilitatis gratia hoc ipse narravit: Totis viginti diebus et noctibus non sum tectum ingressus, ut somnum vincerem, cum interdiu quidem æstu arderem, noctu vero algore rigerem. Quod nisi, inquiebat, tectum citius essem ingressus, et somno usus essem, ita mihi erat arefactum cerebrum ut deinceps agerer in extasimb: et quod ad me quidem attinet, vici somnum; quod autem ad naturam opus habentem, ei cessi.
16 Jednom mu je dodijavao duh bludnosti.
16 Ei aliquando molestiam exhibitit spiritus fornicationis.
bludnosti: i tada je osudio samoga sebe da šest mjeseci sjedi gol u močvari Sketa, koja se nalazi u prostranoj pustinji, u kojoj komarci mogu probiti čak i kožu divljih svinja, jer su veliki poput osa, tako da su mu po cijelom tijelu zaboli žalce, pa su neki pomislili da je gubav. Vrativši se dakle u svoju ćeliju nakon šest mjeseci, po glasu se prepoznalo da je to gospodin Makarije.
nicationis: et tunc condemnavit seipsum sedere nudum sex menses in palude Scetes, quæ est in vasta solitudine, in qua possunt culices vel sauciare pelles aprorum, ut qui sint æque magni ut vespæ, adeo ut in toto ejus corpore infixerint aculeos: ut nonnulli existimaverint eum esse leprosum. Reversus èrgo in suam cellulam post sex menses, ex voce cognitum est eum esse Dominum Macarium.
17 Ovo se malo drukčije pripovijeda u djelu Paradisus Heraclidis, 6. poglavlje, ovim riječima: „Kad je ovaj jednoga dana rano ujutro sjedio u svojoj ćeliji, osjetio je komarca: uboden od njega u nogu i osjećajući bol, ubio ga je svojom rukom, a on je umirući prolio mnogo krvi. Ukoreći dakle samoga sebe za svoj čin, zato što je osvetio vlastitu nepravdu, htio se osuditi tako da šest mjeseci sjedi gol na livadama onih krajeva koji se zovu Skitija, koji leže u najudaljenijim pustinjama, gdje komarci slični stršljenima probijaju i kožu divljih svinja. Ondje je dakle sav bio prekriven čirevima, s nekakvim oteklinama koje su nabrekle po svim njegovim udovima, tako da se vjerovalo kako je jedan od onih koji se nazivaju slonovskim gubavcima. Nakon šest mjeseci vratio se u svoju ćeliju, te se samo po njegovu glasu otkrilo da je to sam Makarije.” S Hervetovim prijevodom slaže se drevni prijevod nepoznatoga prevoditelja.
17 Hoc aliter paullo refertur in Paradiso Herachdis cap. 6, his verbis: Hic quodam die dum in cella sua matutinus sederet, culicem sensit: a quo vulneratus in pede, dolensque eum manu sua peremit, qui et moriens, plurimum cruoris effudit. Reprehendens igitur factum suum, in eo quod injuriam propriam vindicasset, ita condemnare se voluit, ut in pratis eorum locorum quibus Scithiæ nomen est, qui in solitudinibus extremis jacent, nudus per sex menses sederet, ubi culices crabronibus similes, aprorum quoque perforant cutem. Ergo illic exulceratus est totus, quibusdam tuberibus per omnia ejus membra turgentibus, ut unus crederetur ex illis esse, qui elephantiosi vocantur. Post sex autem menses regressus ad cellam suam, sola (quod ipse esset Macarius) ejus voce patefactum est. Cum Herveti versione convenit antiqua ignoti interpretis.
Polazi u grobnicu Janesa i Mambresa, faraonovih čarobnjaka. Doji ga bivolica.
Monumentum Janne et Mambre magorum Pharaonis adit. Lactatur a bubala.
Nastavlja Paladije: On je jednom zaželio, kako nam je sam ispripovijedao, ući u grobnicu koja je bila u vrtovima, a naziva se χηποτάφιον Janesa i Mambresa, čarobnjaka koji su živjeli u faraonovo vrijeme, kako bi je vidio ili čak susreo demone koji su ondje. Govorilo se naime da su oni izvrsnošću svoga zloglasnog umijeća na to mjesto smjestili vrlo mnogo i to najokrutnijih demona. Ovu su pak grobnicu načinila braća Janes i Mambres, koji su zbog izvrsnosti čarobnjačkoga umijeća u ono vrijeme imali prvo mjesto kod faraona. Kako su dakle u ono doba svoga života imali najveću moć u Egiptu, sagradili su to zdanje od klesanoga kamena i ondje sebi načinili grobnicu: i pohranivši ondje mnogo zlata te posadivši svakovrsno drveće, iskopali su i golem zdenac vode, jer je mjesto vlažno. Sve su pak to učinili nadajući se da će nakon svoga odlaska odavde uživati u nasladama u tom raju. Naposljetku dakle, budući da nije znao put koji vodi k tom vrtu, sluga Božji Makarije po nekom je nagađanju slijedio zvijezde i poput mornara koji prelaze mora prošao je svetac cijelu pustinju: a uzevši i nekoliko trstika, postavljao je po jednu na svaku milju da bi se po tim znakovima vratio. Kad je dakle u devet dana prošao cijelu tu pustinju i bio blizu onoga vrta, sljedeće je noći malo zaspao. A okrutni demon, koji se uvijek protivi Kristovim borcima, skupivši sve one trstike dok je Makarije spavao i stavivši ih k njegovu uzglavlju na otprilike jedan kamenomet od grobnice, povukao se: kad se dakle probudio, našao je svezane trstike koje je sam bio zabio radi znaka. Možda je pak i to bilo po Božjem dopuštenju radi njegova većeg vježbanja, da se ne bi uzdao u trstike, nego u Božju milost, koja je po stupu od oblaka vodila Izrael četrdeset godina u onoj strašnoj pustinji. Pripovijedao je pak Makarije: „Kad sam se približio toj grobnici, iz nje iziđe i susrete me oko sedamdeset demona različitih oblika; jedni su vikali, drugi skakali, treći uz veliku riku na mene škrgutali zubima, a četvrti poput gavranova letjeli i usuđivali se vrijeđati moje lice govoreći: ‘Što hoćeš, Makarije napasti monaha? Zašto si došao k nama? Zar i mi nismo mučili nekoga od monaha? Ono što je naše ti sa sebi sličnima ondje imaš, naime pustinju, i odande si otjerao naše srodnike. Nemamo ništa zajedničko s tobom. Zašto upadaš u naša mjesta? Kao anakoret budi zadovoljan pustinjom. Oni koji su sagradili ovo mjesto dodijelili su ga nama: ne možeš ovdje ostati. Zašto nastojiš ući u ovaj posjed u koji nitko od živih ljudi nije ušao otkako smo mi ovdje obavili pogrebne obrede za braću koja su ovo utemeljila?’ I dok su demoni još mnogo galamili i vrijeđali, reče im sv. Makarije: ‘Samo ću ući, vidjeti i otići odavde.’ A demoni rekoše: ‘Obećaj nam to po svojoj savjesti.’ Sluga pak Kristov reče: ‘To ću učiniti.’ Demoni nato iščeznuše. A dok je ulazio u vrt, susrete ga đavao s isukanim mačem prijeteći mu; njemu sv. Makarije odgovori ovim riječima: ‘Ti dolaziš k meni s isukanim mačem, a ja ću ući protiv tebe u ime Gospodina Sabaota, u bojnome redu Boga Izraelova.’ Ušavši pak, razgledao sam sve, te među ostalim nađoh i mjedeno vjedro koje je na željeznom lancu visjelo sa zdenca, već nagrizeno vremenom, i plodove šipka koji unutra nisu imali ništa, jer ih je bilo isušilo sunce, te vrlo mnogo zlatnih zavjetnih darova.” Kad je dakle svetac otišao odande bez buke i bez ikakve uznemirenosti, vraćao se dvadeset dana u svoju ćeliju.
Pergit Palladius: Is cupiit aliquando, ut ipse nobis narravit, quod in hortis erat, ingredi monimentum, quod dicitur χηποτάφιον Janne et Mambre magorum, qui erant tempore Pharaonis, ut id videret, vel etiam ut conveniret eos qui illic sunt dæmones. Dicebatur enim plurimos, eosque ferocissimos, in eo loco ab illis collocatos esse dæmones per infamis artis eorum excellentiam. Hoc autem monumentum factum est a Janne et Mambre fratribus, qui propter magicæ artis excellentiam primas partes habebant illo tempore apud Pharaonem. Ut qui ergo illo vitæ suæ tempore maximam in Ægypto haberent potestatem, construxerunt illud opus ex lapidibus quadratis et suum illic fecerunt monimentum: et cum multum illic auri deposuissent, et omne genus arbores plantassent, maximum quoque puteum aquæ foderunt: est enim locus humidus. Hæc autem omnia fecerunt, sperantes post suum hinc discessum frui deliciis in illo paradiso. Tandem ergo quoniam nesciebat viam quæ ad eum ducit hortum. Dei servus Macarius, conjectura quadam sequebatur astra, et sicut nautæ qui transmittunt maria, totam pervasit Sanctus solitudinem: et cum aliquot etiam accepisset arundines, unam statuit in unoquoque milliari, ut per ea signa remearet. Cum ergo intra novem dies totam illam pervasisset solitudinem, et esset prope illum hortum, succedente nocte parum dormiit. Immanis vero dæmon, qui semper adversatur Christi athletis, cum collegisset omnes illas arundines dormiente Macario, et circiter ad unum lapidem a monumento ad ejus caput posuisset, recessit: postquam ergo surrexit, invenit colligatas arundines, quas ipse fixerat signi causa. Fortasse autem hoc quoque fuit Dei permisso ad majorem ejus exercitationem, ut non speraret in arundinibus, sed in Dei gratia, quæ per columnam nubis deduxit Israel quadraginta annis in terribili illa solitudine. Dicebat autem Macarius: Cum propius accessi ad illud monimentum, ex eo egressi mihi occurrerunt ad septuaginta dæmones variis formis præditi; alii quidem clamantes, alii vero exilientes, alii vero cum magno fremitu in me stridentes dentibus, alii vero tamquam corvi volantes, audebant meo vultui insultare, dicentes: Quid vis, Macari tentatio monachorum? quid ad nos accessisti? an non nos quoque aliquem ex monachis vexavimus? Quæ nostra sunt tu cum tuis similibus illic habes, nempe solitudinem, et illinc nostros cognatos fugavisti. Nihil est nobis tecum commune. Quid loca nostra invadis? tamquam anachoreta contentus esto solitudine. Qui hunc locum ædificarunt, eum nobis assignarunt: non potes hic manere. Quid quæris ingredi in hanc possessionem, in quam nullus ex vivis hominibus est ingressus, ex quo fratribus, qui hoc condiderunt, sunt a nobis hic factæ exequiæ? Et cum multa adhuc turbarent et insultarent dæmones, dixit eis S. Macarius: Ingrediar tantum, et videbo, et hinc recedam. Dixerunt autem dæmones: Hoc nobis promitte in tua conscientia. Dicit autem Christi servus: Hoc faciam. Dæmones autem evanuerunt. Ingrediente autem eo in paradisum, ei occurrit diabolus cum stricta romphæa, ei minitans: ad quem hanc vocem respondit. S. Macarius: Tu venis ad me in stricta romphæa; et ego contra te ingrediar in nomine Domini Sabaoth, in acie Dei Israel. Ingressus autem, contemplatus sum omnia, in quibus inveni etiam cadum æneum catena ferrea pendentem ex puteo, jam tempore consumptum, et fructum malorum Punicorum quæ nihil intus habebant, fuerant enim arefacta a sole, et plurima aurea donaria. Cum Sanctus ergo illinc recessisset absque tumultu et citra ullam perturbationem, reversus est per viginti dies in suam cellam.
19 A kad mu je ponestalo kruha i vode koju je nosio, bio je u velikoj nevolji. Dvadeset je dana naime putujući pustinjom, kako smatram, bio bez ikakve hrane, kao što je i sam događaj pokazao. Možda je pak bio iskušavan i nepodnošljivošću. I kad je već malo nedostajalo da se sruši, prikaza mu se neka utvara u liku djevojke, kako je sam pripovijedao, odjevene u čistu lanenu haljinu, koja je držala vrč iz kojega je kapala voda: za nju je Makarije govorio da je bila udaljena od njega oko jedan stadij, te je tri dana hodao gledajući je s vrčem kako stoji i izaziva ga, a nije je mogao dostići: u nadi pak da će piti, hrabro je podnio trodnevni napor. Potom se pojavilo mnoštvo bivolica, od kojih je jedna stala nasuprot njemu imajući tele, jer ih ima mnogo u tim krajevima, i kako nam je govorio Makarije, vime joj je teklo mlijekom, a odozgo odjeknu glas koji mu reče: „Makarije, pristupi bivolici i nadoji se.” Kad sam dakle, reče, pristupio k njoj i nadojio se, bilo mi je dovoljno. A da bi Gospodin pokazao veću milost poučavajući moju malenkost, zapovjedi bivolici da me slijedi sve do ćelije. Ona je pak pokoravajući se zapovijedi slijedila, mene doduše dojeći, a svoje tele ne pripuštajući.
19 Cum autem defecissent panes et aqua quam portabat, in magna erat afflictione. Viginti enim diebus ingrediens per solitudinem, ut existimo, nihil omnino gustavit, ut etiam res ostendit. Fortasse autem tentabatur quoque intolerantia. Et cum jam parum abesset quin collaberetur, visa est ei quædam puellæ speciem præ se ferens, ut ipse narrabat, munda linea veste induta, et tenens urnam aqua stillantem: quam dicebat Macarius abfuisse ab eo circiter unum stadium, qui tres dies ingressus est eam videns cum urna tamquam stantem, et eum provocantem, non valentem eam assequi: spe autem bibendi, trium dierum laborem fortiter sustinuit. Postquam apparuit multitudo bubalarum, ex quibus una stetit ex adverso ejus habens vitulum, sunt enim multæ in illis locis, et ut dicebat nobis Macarius, uber ejus lacte fluebat, et desuper sonuit vox ei dicens: Macari accede ad bubalam, et lactare. Cum ergo, inquit, ad eam accessissem et lactatus essem, mihi suffecit. Ut autem majorem gratiam ostenderet Dominus, docens meam parvitatem, jubet bubalam me sequi usque ad cellam. Illa vero parens jussui secuta est, me quidem lactans, suum autem non admittens vitulum.
20 Dodaje drevni prijevod Paladija: Vrativši se dakle braći, kad im je priopćio o prikladnosti mjesta, raspališe se srca mnogih da pođu onamo s njim. Ali čim su sveti oci osjetili da su srca mladića uzbuđena za polazak, obuzdali su ih spasonosnim savjetom govoreći: „Ako su to mjesto uistinu, kako se govori, utemeljili Janes i Mambres, o njemu ne treba vjerovati ništa drugo doli da ga je možda đavoljim djelom pripravljeno za našu prijevaru. Ako je naime puno naslada i obilja, kakvom ćemo se pokoju nadati u budućem vijeku ako ovdje uživamo u nasladama?” Govoreći ovo i drugo, obuzdali su srca mladića. Premda je naime mjesto bilo ugodno zbog raznovrsnih voćaka i obilovalo svim potrepštinama, govorio je ipak da se onamo ne može dovesti više braće da ih slučajno na putu kroz pustinju demoni ne bi prevarili. Govorio je naime da ima mnogo demona, čiju riku i lukavstva nenaviklo mnoštvo braće ne bi moglo podnijeti.
Isto se nalazi u 2. knjizi, 29. poglavlju. Ali smatram da se Rufin vara kad piše da je ondje Makarije našao dvojicu braće koji su zabranili da onamo dovede više ljudi.
Biva nepoznat primljen u tabeneziotski samostan sv. Pahomija. Njegova čudesna uzdržljivost.
Nastavlja Paladije djela Makarijeva: Jednom ponovno, dok je kopao zdenac ovaj krepostima obdareni muž radi okrijepe monaha (a on je bio blizu lišća i suharaka ondje položenih), ugrize ga ljutica: a to je otrovna i pogubna životinja. Uhvativši objema rukama obje čeljusti ljutice, svetac je rastrga govoreći: „Budući da te nije poslao moj Gospodin, kako si se usudila pristupiti k meni?”
20 Subdit antiqua verso Palladii: Reversus ergo ad fratres cum indicasset de opportunitate loci, multorum inflammati sunt animi, ut pergerent illuc cum eo. Sed ubi sancti Patres senserunt animos juvenum concitatos ad pergendum, represserunt eos salubri consilio, dicentes: Locus iste si vere, ut dicitur, a Janne et Mambre constitutus est, non aliud de eo credendum est, nisi quod diaboli opere ad deceptionem nostram forsitan præparatus sit. Si enim deliciosus est et abundans, quam requiem sperabimus in futuro sæculo, si hic deliciis fruimur? Hæc atque alia dicentes, juvenum animos represserunt. Licet enim diversorum pomorum amænus esset locus, et abundans omnibus necessariis, sed non posse dicebat adduci illuc plures fratres, ne forte venientes per eremum a dæmonibus deciperentur. Multos enim aiebat esse dæmones, quorum fremitus et calliditates, ferre multitudo fratrum insueta non posset.
Eadem habentur lib. 2. cap. 29. Sed falsum puto Ruffinum, dum scribit repertos isthic a Macario duos fratres, qui vetuerunt ne plures eo adduceret.
In Tabennense S. Pachomii monasterium admittitur ignotus. Admirabilis ejus abstimentia.
Prosequitur Macarii gesta Palladius: Aliquando rursus cum puteum foderet hic vir virtute præditus ad recreandos monachos (is autem erat prope folia et sarmenta illic posita) morsus est ab aspide: est autem venenatum et exitiosum animal. Ambas fauces aspidis apprehendens Sanctus ambabus manibus, eam discerpsit, dicens: Cum te non misisset Dominus meus, quomodo ad me ausus es accedere?
22 Kad je sam veliki Makarije ponovno čuo da Tabenezioti imaju preslavno životno pravilo, promijenivši odjeću i uzevši svjetovno ruho a radnika, u roku od petnaest dana stiže u Tebaidu idući kroz pustinju. I kad je došao u samostan Tabeneziota, potražio je njihova arhimandrita imenom Pahomija, muža najprokušanijega koji je imao i proročku milost, kojemu tada velikome svecu Makarije još nije bio objavljen. Kad se dakle s njim sastao, reče mu Makarije: „Zaklinjem te, primi me, molim, u svoj samostan da postanem monah.” Reče mu veliki Pahomije: „Ne možeš odsad postati monah jer si tako poodmakle dobi: ne možeš se vježbati. Ima braće koja se vježbaju od mladosti i podnose napor: a ti u ovoj dobi ne možeš podnijeti kušnje vježbanja: sablaznit ćeš se, izići i proklinjati nas.” I nije ga primio ni prvoga dana, ni drugoga, sve do sedam dana. On je pak bio postojan ostajući u postu. Potom mu reče starac Makarije: „Primi me, aba; i ako ne budem postio i činio ona djela koja oni čine, zapovjedi da me izbace iz samostana.”b Nagovori veliki Pahomije braću da ga prime.c A zajednica jednoga samostana broji tisuću i četiri stotine muževa sve do današnjega dana. Ušao je dakle. Kad je pak prošlo nešto vremena, dođe korizma; i vidje starac Makarije da je svatko preuzeo različite načine života: jedan da jede navečer, drugi pak nakon dva dana, treći nakon pet; jedan da stoji cijelu noć, a danju da sjedi uz posao. On pak, namočivši sebi nekoliko palminih granad, stade u jedan kut i sve dok se nije navršilo četrdeset dana i došao Uskrs nije uzeo kruha, ni vode, nije savio koljena, nije sjeo, nije legao, nije okusio ništa drugo osim nekoliko sirovih listova kupusa koje je uzimao nedjeljom da bi se činilo kako jede te da ne upadne u oholo mišljenje o sebi: i ako bi kada izišao radi neke potrebe, brzo bi ponovno ulazio i stajao uz posao ne otvarajući usta, nego stojeći u šutnji, ne čineći ništa drugo osim što je u srcu njegovao šutnju, molio i pleo palmine grane koje je držao u rukama. Kad su pak to vidjeli svi asketi toga samostana, podigoše pobunu protiv svoga poglavara: „Odkud si nam doveo ovoga čovjeka bez tijela na našu osudu? Ili ga izbaci odavde, ili, da znaš, mi svi odlazimo odavde.” Kad je pak to čuo od braće veliki Pahomije, raspitao se o njemu. I kad je doznao njegov način života, zamolio je Boga da mu se objavi tko je on. I bi mu objavljeno da je on
22 Cum ipse rursus magnus audiisset Macarius, quod haberent præclarum vitæ institutum Tabennesiotæ, veste mutata, et assumpto mundano habitu a operarii, spatio quindecim dierum pervenit Thebaidem, ingressus per solitudinem. Et cum venisset in monasterium Tabennesiotarum, quæsiit eorum Archimandritam, nomine Pachomium, virum probatissimum qui et gratiam habebat Propheticam, cui quidem Sancto tunc revelatus non fuerat magnus Macarius. Cum ergo eum convenisset, dicit ei Macarius: Oro te, suscipe me, quæso, in tuum monasterium, ut fiam monachus. Dicit ei magnus Pachomius: Non potes deinceps fieri monachus, qui sis tam provectus ætate: non potes te exercere. Sunt fratres qui se exercent a juventute, et laborem tolerant: tu autem in hac ætate non potes ferre tentationes exercitationis: offenderis, et exibis, et nobis maledices. Neque eum accepit, nec primo die, nec secundo, usque ad septem dies. Ille vero fuit constans, manens jejunus. Postea autem dicit ei senex Macarius: Suscipe me, Abba; et nisi jejunavero et fecero ea quæ ipsi opera, jube me ejici ex monasterio.b Persuadet fratribus magnus Pachomius, ut eum admittant.c Est autem unius monasterii conventus, mille quadringenti viri usque in hodiernum diem. Ingressus est ergo. Cum autem præteriisset aliquantum temporis, advenit quadragesima; et vidit senex Macarius unumquemque suscepisse diversas vivendi rationes: alium quidem comedere vespere, alium vero post duos dies, alium post quinque; alium stare per totam noctem, interdiu vero sedere ad opus. Ipse autem cum aliquot palmæ ramosd sibi madefecisset, stetit in uno angulo, et donec quadraginta dies impleti essent, et advenisset Pascha, non sumpsit panem, non aquam, non genu flexit, non sedit, non accubuit, nihil aliud gustavit præter pauca crucia crambes folia, quæ sumebat die Dominico, ut videretur comedere, et non incideret in arrogantem de se persuasionem: et si quando egrediebatur ad aliquid necessarium, cito rursus ingrediens stabat ad opus, os non aperiens, sed stans silentio, nihil aliud faciens præterquam silentium in corde exercens, et faciens orationem, et ramos palmæ operans, quos habebat in manibus. Cum autem hæc vidissent omnes exercitatores illius monasterii, seditionem excitarunt adversus suum Præfectum: Undenam nobis adduxisti hunc hominem sine carne ad nostri condemnationem? Aut eum hinc ejice, aut, ut scias, nos omnes hinc recedimus. Cum hæc autem a fratribus audiisset magnus Pachomius, de eo est sciscitatus. Et cum didicisset ejus vitæ agendæ rationem, Deum rogavit ut ei revelaretur quisnam sit. Revelatum est autem ei eum esse
23 monah Makarije. Tada veliki Pahomije uhvati njegovu ruku i izvede ga van: i uvevši ga u kuću molitve gdje je žrtvenik te ga zagrlivši, reče mu: „Dođi ovamo, časni starče. Ti si Makarije, a to si mi zatajio. Mnogo godina već želim te vidjeti otkako sam čuo za tebe. Zahvaljujem ti što si pokorio moje sinove da se ne hvastaju i oholo ne ogledaju zbog svoga vježbanja. Molim te dakle, vrati se u svoje mjesto: dovoljno si nas naime izgradio, i moli za nas.” Tada, zamoljen od njega i uz molitve sve braće, tako ode. IZ VITAE PATRUM. a drevni prijevod: seljaka.b drevni prijevod: Zapovjedi.c drevni prijevod: A zajednica po pojedinim samostanima broji tisuću i četiri stotine muževa. Bl. Pahomije bio je naime otac mnogih samostana, i zajednica od mnogo tisuća monaha bila je tada, a i sve do sada jest, po daru Kristove milosti.d Heraklid: držeći obilne namočene kore s datuljinih stabala.
Revnost za kontemplacijom. Makarije ozdravlja od raka prezbitera kojemu je naloženo da se uzdrži od slavljenja svetih otajstava.
Jednom ponovno ispripovjedio nam je ovaj neosjetljivi muž: „Kad sam valjano izvršio sav način monaškoga života, tada sam došao do druge duhovne želje. Odlučio sam naime samo pet dana tako sabrati svoj um da se ne može otrgnuti od Boga i da uopće ne misli ni na što drugo. I kad sam to u sebi odlučio, zatvorio sam svoju ćeliju i dvorište izvana da nikomu ne dajem odgovora. I stao sam počevši od ponedjeljka, zapovijedajući svomu umu i govoreći mu: ‘Pazi da ne siđeš s nebesa. Imaš anđele, arkanđele, sve višnje vlasti, kerubine i serafine, Boga stvoritelja svega toga. Ondje boravi: ne silazi pod nebesa; ne upadaj u svjetovne misli.’ Kad sam pak”, reče, „ustrajao dva dana i dvije noći, toliko sam razdražio demona da se on pretvorio u ognjeni plamen i spalio sve što sam imao u ćeliji, tako da je i rogožina na kojoj sam stajao gorjela vatrom: i tako sam mislio da i ja sav izgaram. Naposljetku, obuzet strahom, trećega sam dana odustao od te nakane, jer više nisam mogao držati svoj um neotrgnutim, nego sam sišao k razmatranju ovoga svijeta, možda po Božjem dopuštenju, da mi se to ne bi uračunalo u oholost.”
23 Macarium monachum. Tunc ejus manum prehendit magnus Pachomius, et eum foras educit: et cum deduxisset in domum oratorii ubi est ara, et esset amplexus, ei dicit: Adesdum, venerande senex. Tu es Macarius, et me id celasti. Multis abhinc annis cupii te videre cum de te audirem. Ago tibi gratias, quod filios meos subegeris, ne se jactent et magnifice circumspiciant propter suam exercitationem. Rogo ergo te recede in locum tuum: nos enim satis ædificasti, et ora pro nobis. Tunc ab ipso rogatus, et eum omnibus fratribus orantibus sic recessit. EX VITIS PP. a antiqua versio: rustici.b antiqua versio: Jussit.c antiquo versio: Est autem congregatio per singula monasteria mille quadringenti viri. Multorum enim monasteriorum B. Pachomius Pater erat, et multa millia monachorum congregatio erat, etiam et usque nunc sunt, Christi gratia largiente.d Heraclid. de arboribus dactylorum cortices tenens infusos et copiosos.
Contemplationis studium. Presbyterum a cancro sanat Macarius, jussum a celebratione sacrorum abstinere.
Aliquando rursus narravit nobis hic vir impatibilis: Quando recte gessissem omnem vitæ monasticæ agendæ rationem, tunc veni ad aliud spiritale desiderium. Statui enim quinque dies solum mentem mean ita componere, ut a Deo avelli non posset, et nihil aliud omnino cogitaret. Et cum id apud me statuissem, clausi mean cellam et aulam extrinsecus, ut nulli darem responsum. Et steti incipiens a secunda, et menti meæ præcipiens, et ei dicens: Vide ne descendas de cælis. Habes Angelos, Archangelos, omnes supernas potestates, Cherubim, et Seraphim, Deum horum omnium effectorem. Illic versare: ne sub cælos descenderis; ne incideris in mundanas cogitationes. Cum duos autem, inquit, dies et duas noctes perseverassem; ita irritavi damonem, ut ipse fieret flamma ignis, et combureret omnia quæ habebam in cella, adeo ut etiam storea, supra quam stabam, igne arderet: et sic me quoque existimarem totum conflagrare. Tandem timore affectus tertio die destiti ab hoc proposito: cum non possem amplius mentem mean tenere indivulsam, sed descendi ad hujus mundi contemplationem, Deo fortasse permittente, ne hoc mihi reputaretur in superbiam.
24 Jednom sam došao k njemu i našao izvan njegove ćelije kako leži neki prezbiter nekoga sela, čija je glava bila toliko izjedena od bolesti koja se zove rak da se na tjemenu vidjela i sama cijela kost. On je došao k njemu da bude izliječen, a Makarije ga nije pripuštao ni na razgovor. Zamolio sam ga pak govoreći: „Smiluj se ovomu bijedniku i daj mu barem odgovor.” On mi pak odgovori govoreći: „Nedostojan je da bude izliječen; ova mu je naime kazna poslana od Gospodina. A ako želiš da bude izliječen, nagovori ga da se odsad uzdrži od službe svetih sakramenata.” Ja mu pak rekoh: „Zbog čega, molim?” A on reče: „Čineći blud obavljao je svetu službu i zato je kažnjen. Sada dakle, ako iz straha odustane od onoga što se usudio činiti iz prezira, Bog će ga izliječiti.” Nakon što sam dakle to rekao onomu koji je trpio, zakletvom je obećao da više neće obavljati svećeničku službu. Tada ga je primio i rekao mu: „Vjeruješ li da postoji Bog kojemu ništa nije skriveno?” Odgovori onaj: „Najviše, molim te.” Zatim mu reče Makarije: „Nisi li mogao prevariti Boga?” Reče onaj: „Nisam mogao, gospodine moj.” Reče mu Makarije: „Ako priznaješ svoj grijeh i Božju kaznu zbog koje si ovo pretrpio, popravi se ubuduće.” On je priznao grijeh i obećao da više neće griješiti niti služiti oltaru, nego da će prigrliti laički stalež. Zatim mu je svetac tako položio ruke te je za nekoliko dana bio izliječen, narasla mu je kosa i zdrav se vratio kući slaveći Boga, a zahvalio je i velikomu Makariju.
Različite njegove ćelije, razna ozdravljenja, svladan duh nemira i tašte slave.
Ovaj je svetac imao različite ćelije: jednu u Sketu, koja je dublje u pustinji, i jednu u Libiji, i jednu u Kelijama, i jednu na gori Nitriji. I neke su bile bez vrata, u kojima se govorilo da sjedi u korizmi u tami; druga je pak bila uža, u kojoj nije mogao ispružiti nogu; a druga šira, u kojoj je primao one koji su k njemu dolazili.
24 Ego ad eum accessi aliquando, et inveni extra ejus cellam jacentem quemdam cujusdam vici Presbyterum, cujus caput ita erat exesum a morbo qui dicitur cancer ut etiam ipsum os totum appareret in vertice. Is accessit ad ipsum, ut curaretur: nec eum admittebat ad colloquium. Rogavi autem eum, dicens: Miserere hujus miseri, et saltem da ei responsum. Is vero mihi respondit, dicens: Est indignus qui curetur; missa est enim ad eum hæc a Domino disciplina. Quod si velis eum curari, persuade ei ut deinceps abstineat a ministerio sanctorum Sacramentorum. Ego autem ei dico: Quamobrem quæso? Is vero dicit: Fornicans sacrum peregit ministerium, et ideo castigatur. Nunc ergo si metu desistat ab eo quod ausus est facere per contemptum, Deus ipsum curabit. Postquam ergo dixi ei qui affligebatur jurejurando est pollicitus se non amplius Sacerdotis partes obiturum. Tunc eum accepit, et dixit ei: Credisne esse Deum quem nihil latet? Respondit ille: Maxime rogo te. Deinde ei dicit Macarius: Non potuisti Deo illudere? Dicit ille: Non potui, Domine mi. Dicit ei Macarius: Si agnoscis tuum peccatum, et Dei disciplinam, propter quam hæc subiisti, corrigitor in posterum. Qui confessus est peccatum, et spopondit se non amplius peccaturum, neque altari ministraturum, sed sortem laicam amplexurum. Deinde sic Sanctus ei manus imposuit, et paucis diebus fuit curatus, capillique ei creverunt, et sanus domum rediit, Deum glorificans: egit autem magno quoque Macario gratias.
Diversæ ejus cellæ, variæ curationes, inquietudinis et vanæ gloriæ repressus spiritus.
Hic Sanctus habebat diversas cellas: unam quidem in in Scete, quæ est interior in solitudine, et unam in Libya, et unam in Celliis, et unam in monte Nitriæ. Et aliæ quidem carebant ostio, in quibus dicebatur sedere in quadragesima in tenebris: alia autem erat angustior, in qua non poterat pedem extendere; alia autem latior, in qua conveniebat eos qui ad ipsum ventitabant.
26 Ovaj je izliječio toliko mnoštvo onih koje su mučili demoni da se ne može ni izbrojiti. A dok smo mi bili ondje, dovedena mu je iz Soluna na granicama Ahaje plemenita i bogata djevica koja je mnogo godina bolovala od uzetosti. Nju, bačenu pred njegovu ćeliju, potaknut milosrđem, dvadeset je dana svojim rukama mazao svetim uljem i molio, te ju je zdravu poslao natrag u njezin grad. Kad je ona otišla na svojim nogama, poslala je svecima obilan prinos. Dodaje drevni prijevod: Po raznim svetim samostanima.
26 Hic curavit tantam multitudinem eorum qui vexabantur a dæmonibus, ut ea non cadat in numerum. Cum nos autem illic essemus, virgo nobilis et dives deducta est ad eum e Thessalonica in finibus Achaiæ, quæ multis annis laborabat paralysi. Hanc ante cellam suam projectam, misericordia commotus, viginti diebus ungens oleo sancto suis manibus, et orans, sanam remisit in suam civitatem. Quæ cum pedibus suis recessisset, ad Sanctos copiosam misit oblationem. Addit antiqua versio: Per diversa sancta monasteria.
27 U mojoj je pak nazočnosti doveden k njemu dječak kojega je mučio zloduh. Položivši mu ruku na glavu, a lijevu iznad srca, toliko je dugo molio dok nije učinio da on lebdi u zraku. Dječak je dakle napuhan poput mješine toliko natekao da je bio goleme težine. I kad je iznenada povikao, kroz sva je osjetila ispustio vodu; a kad je opet prestao, vratio se na mjeru u kojoj je prije bio. I predao ga je ocu, pomazavši ga svetim uljem i polivši vodom, te zapovjedio da četrdeset dana ne okusi mesa ni vina: i tako ga je izliječio.
27 Me autem præsente adductus est ad eum puer qui vexabatur a spiritu. Ei autem manum imponens in capite, et sinistram supra cor, tamdiu oravit, donec fecisset ipsum pendere in aere. Tanquam uter ergo puer inflatus, adeo intumuit, ut esset maximi ponderis. Et cum repente exclamasset, per omnes sensus aquam emisit; et cum rursus desiisset, rediit ad eam in qua prius erat mensuram. Et tradidit eum patri, cum unxisset oleo sancto, et cum aquam infudisset, præcepit ne quadraginta diebus carnes gustaret, nec vinum: et sic eum curavit.
28 Jednom su mu došle misli tašte slave, koje su ga tjerale iz ćelije i nagovarale da s časnom nakanom i iz opravdana razloga pođe u Rim na korist onih koji su bolovali: silno je naime u njemu djelovala milost protiv zlih duhova. Nakon što dugo nije poslušao, bio je silno uznemirivan. Pavši pak na prag ćelije, ispružio je noge van i rekao: „Vucite i čupajte, o demoni, ako možete. Ja naime ne odlazim svojim nogama”, zaklinjući se da će ležati sve do večeri i da ih neće poslušati ako ga ne izbace. Kad je pak dugo ležao, ustao je; a kad je došla noć, ponovno su mu zadavali muke. I napunivši pijeskom košaru od dva modija te je stavivši na ramena, prolazio je cijelom pustinjom. Susretne ga Teozebije Kozmetor, rodom Antiohijac, i reče mu: „Što nosiš, aba? Prepusti meni teret i ne muči se.” A on reče: „Mučim onoga koji mene muči: jer dok sam mlitav i lijen, nagovara me na putovanja.” Kad je pak dugo hodao, ušao je u ćeliju skršena tijela.
Od hijene prima dar: ne pljuje. Liječi Paladijevu nepostojanost. Markova svetost.
Ispripovjedio nam je pak i sluga Božji Pafnucije, učenik ovoga preslavnoga sveca, da je jednoga dana, dok je sv. Makarije sjedio u dvorištu i razgovarao s Bogom, hijena uzela svoje mladunče koje je bilo slijepo i donijela ga sv. Makariju: i pokucavši glavom o vrata dvorišta, ušla je dok je on još sjedio i bacila mladunče pred njegove noge. Kad je pak sv. Makarije uzeo mladunče i pljunuo mu u oči, pomolio se i ono je odmah progledalo. I kad ga je majka podojila i uzela, tako je izišla. Sljedećega je pak dana donijela sv. Makariju kožu velike ovce: i kad je svetac vidio kožu, ovo reče hijeni: „Odakle bi ovo imala da nisi proždrla nečiju ovcu? Ono što dakle potječe od nepravde, ja od tebe ne primam.” Hijena je pak pognuvši glavu k zemlji kleknula pred noge sveca i položila kožu. A on joj je govorio: „Rekao sam da neću primiti ako se ne zakuneš da više nećeš nanositi štetu siromasima jedući njihove ovce.” Ona je pak i na to kimnula glavom kao da pristaje uz svetoga Makarija. Tada je primio kožu od hijene. A blažena službenica Kristova Melanija rekla mi je da je od onoga Makarija primila tu kožu, koja se nazivala darom hijene. Što je pak čudno kod muževa raspetih svijetu ako je hijena, obdarena dobročinstvom, na slavu Božju i čast njegovih slugu, osjećajući to, donijela mu darove? Jer onaj koji je u proroku Danielu ukrotio lavove, i ovoj je hijeni podario razbor.
28 Eum aliquando subierunt cogitationes vanæ gloriæ, quæ eum e cella ejiciebant, et suggerebant, ut honesto consilio et justa de causa Romam pergeret, pro beneficio eorum qui ægrotabant: valde enim in eum operabatur gratia adversus spiritus. Postquam autem longo tempore non obediït, valde agitabatur. Cadens vero in limine cellæ, foras pedes emisit, et dicit: Trahite et vellite, o dæmones si potestis. Ego enim non abeo meis pedibus, jurans fore ut jaceat usque ad vesperam, et nisi eum excutiant non esse auditurum. Cum autem diu procubuisset surrexit: cum nox autem adventasset, ei rursus exhibueri negotium. Et cum duorum modiorum sportam implesset arena, et imposuisset humeris, pervadebat totam solitudinem. Huic occurrit Theosebius Cosmetor, genere Antiochenus, et ei dicit: Quid portas, Abba? Cede mihi onus, et ne vexeris. Ille autem dixit: Vexo eum qui me vexat: nam cum sim remissus et ignavus, suggerit mihi peregrinationes. Cum autem diu promovisset, ingressus est cellam contrito corpore.
Ab hyæna munus accipit: non spuit. Palladii inconstantiæ medetur. Marci sanctitas.
Narravit autem nobis Dei quoque servus Paphnutius, præclari hujus Sancti discipulus, quod cum quodam die sederet in aula S. Macarius, et Deum alloqueretur, hyæna acceptum suum catulum, qui erat cæcus, attulit ad S. Macarium: et cum capite pulsasset ostium aulæ, ingressa est, eo adhuc sedente, et projecit catulum ad ejus pedes. Cum autem accepisset catulum S. Macarius, et spuisset in ejus oculos, oravit, et statim vidit. Et cum mater eum lactasset, et accepisset, ita exiit. Die autem sequenti pellem magnae ovis attulit ad S. Macarium: et cum Sanctus vidisset pellem, hæc dixit hyænæ: Undenam hanc habuisses, nisi ovem alicujus devorasses? Quod ergo proficiscitur ab injuria, ego a te non accipio. Hyæna autem humi inclinato capite genu flectebat ad pedes Sancti, et ponebat pellem. Ipse autem ei dicebat: Dixi me non accepturum, nisi juraveris te non amplius offensuram pauperes, comedendo eorum oves. Illa vero ad hoc quoque capite suo annuit, ut quæ Sancto assentiretur Macario. Tunc accepit pellem ab hyæna. Beata autem Christi ancilla Melania dixit mihi, se illam pellem accepisse a Macario illo, quod appellabatur munus hyænæ. Quid vero mirum est apud viros mundo crucifixos, si hyæna beneficio affecta, ad Dei gloriam, et honorem servorum ejus, id sentiens ad eum munera attulerit? Nam qui in Daniele Propheta mansuefecit leonis, huic quoque hyænæ largitus est intelligentiam.
30 O njemu se pak reklo da otkako je bio kršten nije pljunuo na zemlju, premda je prošlo šezdeset godina otkako je bio kršten. Primio je naime krštenje u dobi od četrdeset godina.
30 De eo autem dictum est, quod ex quo fuit baptizatus, humi non spuerit, cum essent sexaginta anni, ex quo fuerat baptizatus. Annos enim natus quadraginta baptismum susceperat.
31 Izgled mu je pak bio ovakav. Treba naime da i ja tebi to priopćim, slugo Kristov, jer to najbolje znam, budući da je moja malenkost bila njegov suvremenik. Bio je naime dosta malena, kržljava i slabašna stasa, imajući dlake samo na usni. Štoviše, i na gornjoj je usni imao malo dlaka. Zbog golemih napora asketskoga vježbanja nisu mu naime izrasle ni dlake brade na podbratku.
31 Forma autem ejus erat hujusmodi. Oportet enim me quoque tibi hoc significare, Christi serve, ut qui hoc sciam optime, cum mea parvitas ei fuerit tempore æqualis. Erat autem ejus forma satijs minuta ac mutila et rara, pilos solum habens in labro. Quinetiam in suprema parte habebat paucos. Nam propter ingentes labores exercitationis, ne pili quidem menti barbæ ei enati sunt.
32 Kad sam jednoga dana došao k tom sv. Makariju i bio silno tjeskoban u duši, rekoh mu: „Aba Makarije, što da činim? Jer me muče misli koje mi govore: ‘Ništa ne činiš, otiđi odavde.’” Odgovori mi sveti otac Makarije govoreći: „Reci ti svojim mislima: ‘Radi Krista čuvam zidove.’”
Ovo sam ti, o revni i preljubljeni slugo Kristov, priopćio iz mnogih i velikih znakova i borbi slavnoga i krepostima obdarenoga Makarija.
32 Ad hunc S. Macarium cum quodam die venissem, et essem animo valde anxius, dico illi: Abba Macari, quid faciam? quoniam me affligunt cogitationes mihi dicentes: Nihil facis, recede hinc. Respondit mihi dicens sanctus Pater Macarius: Dic tu tuis cogitationibus: Propter Christum custodio parietes.
Hæc o studiose et amantissime Christi serve, ex multis et magnis signis et certaminibus inclyti et virtute præditi Macarii significavi.
33 Ovaj nam je Makarije ispripovjedio (bio je naime prezbiter) da je u vrijeme pričesti Kristovim sakramentima opazio kako Marku asketu nikada nije dao hostiju, nego mu ju je sa žrtvenika dao anđeo: vidio je pak samo prst ruke onoga koji je davao. Više o ovom Marku pripovijeda Paladije u 21. poglavlju svoga djela Historia Lausiaca, odnosno u 8. knjizi djela Vitae Patrum.
Pustinja Skit u Egiptu. Demonske varke u molitvi; Makarije prepoznaje zasluge pričesnika.
Pustinju Sket ili Skit, gdje je mnogo vremena boravio Makarije, ovako opisuje Rufin u 2. knjizi, 29. poglavlju: „Mjesto pak u kojem je boravio sam sv. Makarije naziva se Skitij. Smješteno je u najprostranijoj pustinji, udaljeno dan i noć hoda od nitrijskih samostana; i do njega ne vodi nikakva staza, niti se raspoznaje ili pokazuje kakvim zemaljskim znakovima, nego se putuje prema zvjezdanim znakovima i putanjama. Voda se rijetko nalazi, a ako se gdje i nađe, vrlo je neugodna mirisa i poput pakline, ali neškodljiva okusa. Ondje su dakle veoma savršeni muževi (jer tako strašno mjesto i ne podnosi druge stanovnike osim onih savršene nakane i najviše postojanosti), ipak gaje najveću revnost u ljubavi jedni prema drugima i prema svima ako bi tko slučajno došao k njima.”
33 Hic Macarius nobis narravit (erat enim Presbyter) se observasse tempore communionis Christi Sacramentorum, se Marco exercitatori numquam dedisse oblationem, sed ei Angelum dedisse ex ara: solum autem se vidisse digitum manus ejus qui dabat. Plura de hoc Marco narrat Palladius cap. 21 historiæ suæ Lausiacæ, sive lib. 8 de vitis PP.
Scithi solitudo in Ægypto. Illusiones dæmonum in oratione, merita communicantium agnoscit Macarius.
Solitudinem Sceten sive Scithi, ubi multo tempore habitavit Macarius, ita describit Ruffinus lib. 2 cap. 29. Locus autem in quo habitabat ipse S. Macarius, Scithium appellatur. Est autem in eremo vastissima positus, diei et noctis iter habens de Nitriæ monasteriis; et hoc nulla semita, neque terrenis aliquibus colligitur vel monstratur indiciis, sed stellarum signis et cursibus pergitur. Aqua raro invenitur, et sicubi inventa fuerit, odoris quidem dirissimi est, et quasi bituminea, sed saporis innoxii. Sunt ergo ibi viri valde perfecti (nec enim patitur tam terribilis locus, nisi perfecti propositi habitatores summæque constantiæ) caritatis tamen inter se, et erga omnes, si qui forte ad eos accesserunt, summum studium gerunt.
35 Malo niže Rufin nadovezuje ovo: Vjerodostojno nam je o njemu potvrđeno od onih koji su čuli iz njegovih usta da je u neko doba noći demon pokucao na vrata njegove ćelije govoreći: „Ustani, aba Makarije, i pođimo na zbor, gdje se braća okupljaju na bdjenja.” Ali on, koji ispunjen milošću Božjom nije mogao biti prevaren, shvatio je da je to đavolska prijevara i reče: „O lašče i neprijatelju istine! Kakva je tebi zajednica, kakvo druženje sa zborom i okupljanjem svetaca?” A on reče: „Zar ti je dakle skriveno, o Makarije, da se bez nas ne održava nijedan zbor ni ikakvo okupljanje monaha? Dođi napokon i vidjet ćeš naša djela.” Tada on reče: „Zapovjedio ti Gospodin, nečisti demone.” I okrenuvši se molitvi, zamoli Gospodina da mu pokaže je li istinito ono čime se demon hvalio. Otišao je dakle na zbor, gdje braća slave bdjenja, i ponovno u molitvi zamoli Gospodina da mu pokaže istinitost ove riječi. I gle, vidje kako po cijeloj crkvi nekakvi sitni crni etiopski dječačići trčkaraju tamo-amo i kao lepršajući prolijeću. Običaj je pak ondje da, dok svi sjede, jedan govori psalam, a ostali ili slušaju ili odgovaraju. Trčkarajući dakle uokolo, oni etiopski dječačići poigravali su se sa svakim pojedinim od onih koji su sjedili, te ako bi komu s dva prstića pritisnuli oči, odmah je drijemao; a ako bi komu gurnuli prst u usta, tjerali su ga na zijevanje. A kad bi se nakon psalma braća bacila na molitvu, svejedno su obilazili pojedince, pa su se pred jednim koji je ležao u molitvi pojavljivali u liku žena, pred drugim kao da nešto grade i nose, te su se prikazivali čineći najrazličitije stvari. I što god bi demoni kao u igri oblikovali, to su oni moleći prebirali u mislima svoga srca: od nekih su pak, čim bi nešto od toga počeli činiti, kao nekom silom odbijeni, strmoglavce padali, tako da se nisu usuđivali ni stajati ni proći pokraj njih; a drugima, slaboj braći, poigravali su se na zatiljcima i leđima jer nisu bili sabrani u svojoj molitvi. Kad je to vidio sv. Makarije, teško uzdahnu i prolijevajući suze Gospodinu reče: „Pogledaj, Gospodine, i ne šuti, i ne umiri se, Bože. Ustani da se rasprše neprijatelji tvoji i da pobjegnu ispred lica tvoga, jer se duša naša ispunja varkama.” Nakon molitve ipak, radi ispitivanja istine, pozvavši nasamo svakoga pojedinog od braće pred čijim je licem vidio demone kako se poigravaju u različitu ruhu i raznim slikama, upita ih jesu li u molitvi imali misli o građenju, ili o putovanju, ili druge različite stvari koje je vidio da su svakomu bile predočene po demonima: i svaki je od njih priznavao da je tako bilo u njegovu srcu kako je on otkrivao: i tada se spoznalo da sve tašte i suvišne misli koje tko začne u vrijeme psalama ili molitava nastaju od demonske varke; a oni koji svakim oprezom čuvaju svoje srce odbijaju crne Etiopljane. Bogu naime pridružen um, osobito sabran u samo vrijeme molitve, ne prima ništa tuđe ni suvišno.
35 Paullo inferius ista subnectit Ruffinus: Ad fidem confirmatum nobis de eo est ab his qui ex ore ejus audierant, quod quodam tempore noctis dæmon ad ostium cellulæ ejus pulsaverit, dicens: Surge, Abba Macari, et eamus ad collectam, ubi fratres ad vigilias congregantur. Sed ille, qui gratia Dei repletus falli non poterat, intellexit diaboli esse fallaciam, et ait: O mendax et veritatis inimice! quid enim tibi consortii, quid societatis est cum collecta et congregatione Sanctorum? At ille: Latet ergo te, inquit, o Macari, quod sine nobis nulla collecta agitur, nullaque congregatio monachorum? Veni denique, et videbis opera nostra. Tunc ille: Imperet, inquit, tibi Dominus, dæmon immunde. Et conversus ad orationem, petiit a Domino, ut sibi ostenderet, si hoc verum esset, quod gloriatus est dæmon. Abiit ergo ad collectam, ubi a fratribus vigiliæ celebrantur, et iterum in oratione
Dominum deprecatur, ut sibi veritatem verbi huius ostendat. Et ecce vidit per totam ecclesiam quasi parvulos quosdam puerulos Æthiopes tetros discurrere huc atque illuc, et velut volitando deferri. Moris est autem inibi sedentibus cunctis, ab uno dici psalmum, ceteris vel audientibus vel respondentibus. Discurrentes ergo illi Æthiopes pueruli, singulis quibusque sedentibus alludebant, et si cui duobus digitulis oculos compressissent, statim dormitabat: si cui vero in os immersissent digitum, oscitare eum faciebant. Ubi vero post psalmum ad orandum se projecissent fratres, percurrebant nihilominus singulos, et ante alium jacentem in oratione quasi mulierum specie ferebantur, et ante alium quasi ædificantes atque portantes aliquid, ac, diversa quæque agentes apparebant. Et quæcumque dæmones quasi ludendo formassent, hæc orantes illi in cordis sui cogitatione versabant: a nonnullis tamen, ubi aliquid horum agere coepissent, quasi vi quadam repulsi, præcipites dejiciebantur, ita ut nec stare quidem prorsus, aut transire juxta eos auderent: aliis vero etiam infirmis fratribus supra cervices et dorsa ludebant, quia non erant in oratione sua intenti. Hæc cum vidisset S. Macarius ingemuit graviter, et lacrymas profundens ad Dominum, Respice, ait Domine, et ne fileas, neque mitigeris Deus. Exurge ut dispergantur inimici tui, et ut fugiant a facie tua, quoniam anima nostra repletur illusionibus. Post orationem tamen examinandæ veritatis gratia seorsum evocatis singulis quibusque fratribus, ante quorum faciem viderat dæmones diverso habitu et variis imaginibus ludentes, requirit ab eis si in oratione vel ædificandi cogitationes habuerint, vel iter agendi, vel alia diversa, quæ unicuique imaginata per dæmones viderat: et singuli eorum ita confitebantur in corde suo fuisse, ut ille arguebat: et tunc intellectum est, quod omnes vanæ et superfluæ cogitationes, quas vel psalmorum vel orationum tempore unusquisque conceperit, ex illusione dæmonum fiant: ab his autem qui omni custodia cor suum servant, tetri repelluntur Æthiopes. Deo enim conjuncta mens, et in ipso tempore præcipue orationis intenta, nihil alienum, nihil superfluum recipit.
36 Dodavao je i drugo mnogo strašnije, što je vidio u ono vrijeme kad su braća pristupala sakramentima: kad bi pružili dlanove da ih prime, Etiopljani bi ih preduhitrili i u ruke nekih stavljali ugljevlje; a Tijelo, za koje se činilo da se predaje rukama svećenika, vraćalo se na žrtvenik; kad su pak drugi, kojima su pomagale zasluge boljih djela, pružali ruke prema žrtveniku, demoni su se daleko povlačili i s golemim strahom bježali: vidio je naime anđela Gospodnjega kako stoji uz žrtvenik, koji je pri dijeljenju sakramenata na svećenikovu ruku polagao i svoju ruku. Od tada je od Boga ostala ta milost da je na bdjenjima braće, u vrijeme psalama i molitve, prepoznavao ako bi tko u srcu pomislio što drugo po demonskoj varci, te mu nisu bile skrivene ni nedostojnosti ni zasluge onih koji pristupaju žrtveniku.
36 Aliud quoque multo terribilius addebat, quod vidisset eo tempore, quo fratres accedebant ad Sacramenta; ubi porrexissent ad suscipiendum palmas, in nonnullorum manibus prævenientes Æthiopes, carbones deponere; Corpus autem, quod tradi Sacerdotis manibus videbatur, redire ad altare; aliis vero, quos meliorum merita juvabant, extendentibus manus ad altare, longe recedere dæmones, et cum ingenti metu refugere: Angelum enim Domini assistere cernebat altari, qui cum Sacerdotis manu suam quoque manum in Sacramentorum distributione superponeret. Ex hoc jam permansit a Deo gratia ista, ut in vigiliis fratrum, psalmorum et orationis tempore, si quis aliud aliquid secundum illusionem dæmonum in corde cogitasset agnosceret, et accedentium ad altare vel indignitates eum vel merita non laterent.