Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 2. siječnja

O sv. Makariju aleksandrijskom

DE S. MACARIO ALEXANDRINO

Sadržaj (1)
  1. Polazi u grobnicu Janesa i Mambresa, faraonovih čarobnjaka. Doji ga bivolica.

Bila su dva preslavna opata Makarija: prvi zvan Egipatski, drugi Aleksandrijski ili Gradski. Ovoga Crkva štuje 2. siječnja, onoga XV., jer Grci obojicu časte 19. siječnja. Drevni martirologiji uspostavljaju ovu razliku među njima: onoga čiji se rođendan za nebo slavi 15. siječnja posvuda nazivaju učenikom sv. Antuna. Ipak, dvojim je li stariji Makarije bio učenik sv. Antuna, iako to kaže Rufin u 2. knjizi, 28. poglavlju, koji se možda prevario po sjećanju. Svakako Paladije to pripisuje Aleksandrijskomu, kao i Mineji 19. siječnja.

2 Naš je Rosweyde smatrao da 2. siječnja treba slaviti Makarija Egipatskoga, a XV. Aleksandrijskoga. Odlučili smo ipak ne odstupati od Rimskoga martirologija. Ovdje ćemo stoga najprije iznijeti svjedočanstva martirologija o Makariju Aleksandrijskom, a zatim ono što se o njemu mjestimice spominje u djelu Vitae Patrum. O drugome ćemo opširnije raspravljati 15. siječnja.

3 Drevni Martyrologium Romanum koji je izdao naš Rosweyde, kao i drevni rukopis samostana sv. Martina u Trieru: Bl. Makarija. Beda, Adon i drugi: Rođendan bl. Makarija opata. Usuard i Bellini iz Padove: U Tebaidi sv. Makarija opata. Hraban, Notker, rukopis sv. Maksimina u Trieru: U Antiohiji Makarija opata. Rukopis sv. Riharija, sv. Lamberta u Liègeu, Družbe Isusove u Antwerpenu, koji svi na početku nose Bedino ime: U Tebaidi preminuće bl. Makarija opata, muža velikih kreposti. Isto imaju vrlo mnogi rukopisni martirologiji te Vandelbert.

Makarije posvećuje izlazak četvrtoga dana od nona, koji je kao pobožni stanovnik pustinje držao i naučavao običaj samoće.

4 Vrlo mnogi rukopisi pod Usuardovim imenom, premda ne odveć stari, alberški, utrechtski, dva leidenska i drugi, rukopis Florarium, kölnsko izdanje Usuarda iz godine 1490.: U Tebaidi sv. Makarija opata. Ovaj je Aleksandrijski; a Makarije o kojem se govori niže 15. siječnja bio je rodom Egipćanin: obojica su cvala u Egiptu, obojica učenici Antunovi. A u dodatku iz godine 1321. stoji samo ovo: U Tebaidi sv. Makarija opata. Martyrologium Romanum: U Tebaidi sv. Makarija Aleksandrijskoga opata. Franjo Maurolico: Kod Skitopola u Tebaidi, Makarija Aleksandrijskoga opata i pustinjaka, koji je bio jedinstven ljubitelj samoće i nepristupačnih mjesta. Galesini: U Tebaidi sv. Makarija Aleksandrijskoga opata, koji je, ljubeći najpustije samoće i iskusivši mnoge kušnje đavla, pobijedio postom i molitvom; naposljetku slavan po drugim krepostima i svetosti, preselio se Gospodinu.

SABRANO IZ VITAE PATRUM.

Sv. Makarije, prezbiter Kelija, baštinik kreposti sv. Antuna.

O njegovu životu i krepostima ovako piše Paladije u djelu Historia Lausiaca, odnosno u 8. knjizi djela Vitae Patrum, 19. poglavlju: Borbe kreposnoga života svetih i besmrtnih otaca, Makarija Egipatskoga i Makarija Aleksandrijskoga, izvrsnih i nepobjedivih boraca, koje su mnoge i velike, a nevjernicima gotovo nevjerojatne, bojim se i pripovijedati i pismeno predati, da me slučajno ne bi spomenuli kao lašca. A da Bog uništava sve koji govore laž, može se jasno vidjeti po objavi Duha Svetoga.

6 Budući da ja milošću Božjom ne lažem, najvjerniji među ljudima Lauze, nemoj ni ti sam biti nevjeran glede borbi otaca, nego se radije diči u nasljedovanju vježbanja onih koji su uistinu Makariji, to jest blaženi.

7 I prvi Kristov borac imenom Makarije bio je rodom Egipćanin; a drugi po dobi, ali koji je u onome što je kod monaha najvažnije zauzimao prvo mjesto, te se i sam zvao Makarije, bio je Aleksandrijac, koji je prodavao slastice. Tako Paladije, koji zatim pripovijeda život sv. Makarija Egipatskoga, a iz njega i mi 15. siječnja; potom pak o ovome nastavlja ovako:

8 Susreo sam pak onoga koji je bio drug Makarija Egipatskoga u djelima vjere i imao isto časno ime kao i on: govorim o sv. Makariju Aleksandrijskom, koji je bio prezbiter onih mjesta koja se nazivaju Kelije. Boraveći u tim Kelijama devet godina (od kojih je tri godine sa mnom živio taj Makarije) i sjedeći u miru, neka sam djela i znakove njegova najboljeg načina života sam vidio, a druga sam doznao od onih koji su s njim živjeli.

9 Kad je on kod velikoga muža i oca Antuna vidio odabrane palmine grane koje je ovaj sam bio izradio, zatražio je od njega jedan svežanj palminih grana. A Antun mu reče: „Pisano je: Ne poželi stvari bližnjega svoga.” I tek što je to rekao, sve su se grane odmah osušile kao od vatre. Kad je to Antun vidio, reče Makariju: „Evo, Duh Sveti počinu na tebi: i odsad ćeš mi biti baštinik mojih kreposti.”

Iskušan glađu, pobjeđuje đavla. Obraća tribuna.

Zatim ga đavao ponovno nađe u pustinji, tijela silno iscrpljena, i reče mu: „Evo, primio si Antunovu milost; zašto se ne poslužiš vlašću i ne zatražiš od Boga hranu i snagu za nastavak puta?” A on mu reče: „Snaga moja i hvala moja jest Gospodin; a ti nemoj iskušavati slugu Božjega.” Stoga đavao učini da mu se prikaže utvara: deva koja nosi teret i luta pustinjom, noseći sve što je potrebno za uporabu. Kad je ona ugledala Makarija, sjela je blizu njega. On pak, posumnjavši da je to utvara, kao što je i bila, stade moliti: a ona odmah bi progutana od zemlje.

11 a Jednom ponovno dođe ovaj Makarije Aleksandrijski k velikomu Makariju, koji bijaše u Sketu: i kad su obojica trebala prijeći Nilb dogodi se da su ušli u vrlo veliku skelu, u koju su ušla dva tribuna s velikom raskoši i sjajem, jer su unutra imali kočiju svu od mjedi, konje sa zlatnim uzdama te neke vojnike koji su ih okruživali, tjelesne stražare i dječake urešene ogrlicama i zlatnim pojasima. Kad su dakle tribuni ugledali njih odjevene u stare krpe kako sjede u kutu, smatrali su blaženim taj ponizni i oskudni način života; a jedan od tih tribuna reče im: „Blaženi ste vi koji se rugate svijetuc.” Odgovarajući pak Makarije, koji je bio Gradski, reče im: „Mi smo se doduše narugali svijetu, a vama se narugao svijet. Znaj pak da to nisi rekao po svojoj volji, nego proročki: obojica se naime zovemo Makariji, to jest blaženi.” A onaj, dirnut u srce njegovim govorom, kad je došao kući, svukavši odjeću, izabra živjeti samotničkim životom, dijeleći mnoge milostinje.

12 d Ponovno, kad je jednom zaželio jesti svježega i vrlo lijepoga grožđa koje mu je bilo poslano, pokazujući uzdržljivost, posla gae drugomu bolesnom bratu koji je također želio grožđe. Kad ga je ovaj primio i obradovao se velikom radošću, želeći sakriti svoju uzdržljivost, posla ga drugomu bolesnom bratu koji je i sam žudio za tom hranom. Kad ga je i on primio, učini ponovno to isto, premda je i sam silno želio jesti. A nakon što je grožđe zatim došlo do mnoge braće, budući da ga nitko nije htio jesti, posljednji koji ga je primio posla ga ponovno Makariju, darujući mu ga kao velik dar. Kad je on pomno ispitao stvar, zadivivši se i zahvalivši Bogu na tolikoj njihovoj uzdržljivosti, naposljetku ni sam nije od njega jeo.

a Isto izvješćuje Rufin u 2. knjizi, 29. poglavlju; Ivan u 4. knjižici, br. 15.
b Dodaje Rufin: Radi posjeta nekomu bratu.
c Dodaje Rufin: i nipošto od njega ne tražite ništa osim najjeftinije odjeće i najoskudnije hrane.
d Rufin u 2. knjizi, 29. poglavlju, i u 3. knjizi, br. 42.

Njegova uzdržljivost. Svladava pospanost, tjelesnu kušnju i želju za osvetom.

I ovo je vježbanje velikoga Makarija, koje smo ja i mnogi točno kod njega naučili. Ako je ikada čuo da je tko izvršio kakvo djelo asketske vježbe, svakako ga je gorljivo i sam izvršio.

14 Kad je od nekih čuo da Tabenezioti tijekom cijele korizme ne jedu ništa što je bilo primaknuto vatri, odluči ovaj svetac sedam godina ne jesti ništa što je prošlo kroz vatru: i tijekom cijeloga tog sedmogodišnjeg razdoblja nije okusio ništa osim sirova povrća ili, ako bi slučajno našao, namočenih mahunarki. Kad je dakle to valjano izvršio, prezreo je taj način života. Čuo je pak od nekoga drugog ovaj najbolji među monasima da neki monah jede funtu kruha. Nasljedujući ga, razlomio je dvopek koji je imao i ubacio ga u vrč, odlučivši jesti samo onoliko koliko bi mu ruka izvukla prema gore. Velika je pak bila ta strogost u postupanju s tijelom. Šaljivo nam je naime pripovijedao: „Hvatao sam doduše više komada, ali mi nije bilo dopušteno izvaditi ih zbog uskoće otvora. Moj mi poreznik naime nipošto nije dopuštao jestia.” Pune je dakle tri godine vježbao ovu uzdržljivost, jedući četiri ili pet unci i pijući vode koliko je tomu odgovaralo: a ulja je trošio jedan sekstarij tijekom cijele godine za hranu.

15 Druga borčeva vježba. Odlučio je ovaj nesavladivi muž pobijediti san, jer je radi duhovne koristi sam ovo ispripovijedao: „Punih dvadeset dana i noći nisam ušao pod krov da bih pobijedio san, dok sam danju izgarao od žege, a noću se kočio od studeni. Da nisam”, govorio je, „brže ušao pod krov i prepustio se snu, mozak bi mi se bio toliko osušio da bih naposljetku pao u zanosb: i što se dakle mene tiče, pobijedio sam san; a što se tiče naravi kojoj je potreban, njoj sam popustio.”

16 Jednom mu je dodijavao duh bludnosti.

bludnosti: i tada je osudio samoga sebe da šest mjeseci sjedi gol u močvari Sketa, koja se nalazi u prostranoj pustinji, u kojoj komarci mogu probiti čak i kožu divljih svinja, jer su veliki poput osa, tako da su mu po cijelom tijelu zaboli žalce, pa su neki pomislili da je gubav. Vrativši se dakle u svoju ćeliju nakon šest mjeseci, po glasu se prepoznalo da je to gospodin Makarije.

17 Ovo se malo drukčije pripovijeda u djelu Paradisus Heraclidis, 6. poglavlje, ovim riječima: „Kad je ovaj jednoga dana rano ujutro sjedio u svojoj ćeliji, osjetio je komarca: uboden od njega u nogu i osjećajući bol, ubio ga je svojom rukom, a on je umirući prolio mnogo krvi. Ukoreći dakle samoga sebe za svoj čin, zato što je osvetio vlastitu nepravdu, htio se osuditi tako da šest mjeseci sjedi gol na livadama onih krajeva koji se zovu Skitija, koji leže u najudaljenijim pustinjama, gdje komarci slični stršljenima probijaju i kožu divljih svinja. Ondje je dakle sav bio prekriven čirevima, s nekakvim oteklinama koje su nabrekle po svim njegovim udovima, tako da se vjerovalo kako je jedan od onih koji se nazivaju slonovskim gubavcima. Nakon šest mjeseci vratio se u svoju ćeliju, te se samo po njegovu glasu otkrilo da je to sam Makarije.” S Hervetovim prijevodom slaže se drevni prijevod nepoznatoga prevoditelja.

Polazi u grobnicu Janesa i Mambresa, faraonovih čarobnjaka. Doji ga bivolica.

Nastavlja Paladije: On je jednom zaželio, kako nam je sam ispripovijedao, ući u grobnicu koja je bila u vrtovima, a naziva se χηποτάφιον Janesa i Mambresa, čarobnjaka koji su živjeli u faraonovo vrijeme, kako bi je vidio ili čak susreo demone koji su ondje. Govorilo se naime da su oni izvrsnošću svoga zloglasnog umijeća na to mjesto smjestili vrlo mnogo i to najokrutnijih demona. Ovu su pak grobnicu načinila braća Janes i Mambres, koji su zbog izvrsnosti čarobnjačkoga umijeća u ono vrijeme imali prvo mjesto kod faraona. Kako su dakle u ono doba svoga života imali najveću moć u Egiptu, sagradili su to zdanje od klesanoga kamena i ondje sebi načinili grobnicu: i pohranivši ondje mnogo zlata te posadivši svakovrsno drveće, iskopali su i golem zdenac vode, jer je mjesto vlažno. Sve su pak to učinili nadajući se da će nakon svoga odlaska odavde uživati u nasladama u tom raju. Naposljetku dakle, budući da nije znao put koji vodi k tom vrtu, sluga Božji Makarije po nekom je nagađanju slijedio zvijezde i poput mornara koji prelaze mora prošao je svetac cijelu pustinju: a uzevši i nekoliko trstika, postavljao je po jednu na svaku milju da bi se po tim znakovima vratio. Kad je dakle u devet dana prošao cijelu tu pustinju i bio blizu onoga vrta, sljedeće je noći malo zaspao. A okrutni demon, koji se uvijek protivi Kristovim borcima, skupivši sve one trstike dok je Makarije spavao i stavivši ih k njegovu uzglavlju na otprilike jedan kamenomet od grobnice, povukao se: kad se dakle probudio, našao je svezane trstike koje je sam bio zabio radi znaka. Možda je pak i to bilo po Božjem dopuštenju radi njegova većeg vježbanja, da se ne bi uzdao u trstike, nego u Božju milost, koja je po stupu od oblaka vodila Izrael četrdeset godina u onoj strašnoj pustinji. Pripovijedao je pak Makarije: „Kad sam se približio toj grobnici, iz nje iziđe i susrete me oko sedamdeset demona različitih oblika; jedni su vikali, drugi skakali, treći uz veliku riku na mene škrgutali zubima, a četvrti poput gavranova letjeli i usuđivali se vrijeđati moje lice govoreći: ‘Što hoćeš, Makarije napasti monaha? Zašto si došao k nama? Zar i mi nismo mučili nekoga od monaha? Ono što je naše ti sa sebi sličnima ondje imaš, naime pustinju, i odande si otjerao naše srodnike. Nemamo ništa zajedničko s tobom. Zašto upadaš u naša mjesta? Kao anakoret budi zadovoljan pustinjom. Oni koji su sagradili ovo mjesto dodijelili su ga nama: ne možeš ovdje ostati. Zašto nastojiš ući u ovaj posjed u koji nitko od živih ljudi nije ušao otkako smo mi ovdje obavili pogrebne obrede za braću koja su ovo utemeljila?’ I dok su demoni još mnogo galamili i vrijeđali, reče im sv. Makarije: ‘Samo ću ući, vidjeti i otići odavde.’ A demoni rekoše: ‘Obećaj nam to po svojoj savjesti.’ Sluga pak Kristov reče: ‘To ću učiniti.’ Demoni nato iščeznuše. A dok je ulazio u vrt, susrete ga đavao s isukanim mačem prijeteći mu; njemu sv. Makarije odgovori ovim riječima: ‘Ti dolaziš k meni s isukanim mačem, a ja ću ući protiv tebe u ime Gospodina Sabaota, u bojnome redu Boga Izraelova.’ Ušavši pak, razgledao sam sve, te među ostalim nađoh i mjedeno vjedro koje je na željeznom lancu visjelo sa zdenca, već nagrizeno vremenom, i plodove šipka koji unutra nisu imali ništa, jer ih je bilo isušilo sunce, te vrlo mnogo zlatnih zavjetnih darova.” Kad je dakle svetac otišao odande bez buke i bez ikakve uznemirenosti, vraćao se dvadeset dana u svoju ćeliju.

19 A kad mu je ponestalo kruha i vode koju je nosio, bio je u velikoj nevolji. Dvadeset je dana naime putujući pustinjom, kako smatram, bio bez ikakve hrane, kao što je i sam događaj pokazao. Možda je pak bio iskušavan i nepodnošljivošću. I kad je već malo nedostajalo da se sruši, prikaza mu se neka utvara u liku djevojke, kako je sam pripovijedao, odjevene u čistu lanenu haljinu, koja je držala vrč iz kojega je kapala voda: za nju je Makarije govorio da je bila udaljena od njega oko jedan stadij, te je tri dana hodao gledajući je s vrčem kako stoji i izaziva ga, a nije je mogao dostići: u nadi pak da će piti, hrabro je podnio trodnevni napor. Potom se pojavilo mnoštvo bivolica, od kojih je jedna stala nasuprot njemu imajući tele, jer ih ima mnogo u tim krajevima, i kako nam je govorio Makarije, vime joj je teklo mlijekom, a odozgo odjeknu glas koji mu reče: „Makarije, pristupi bivolici i nadoji se.” Kad sam dakle, reče, pristupio k njoj i nadojio se, bilo mi je dovoljno. A da bi Gospodin pokazao veću milost poučavajući moju malenkost, zapovjedi bivolici da me slijedi sve do ćelije. Ona je pak pokoravajući se zapovijedi slijedila, mene doduše dojeći, a svoje tele ne pripuštajući.

20 Dodaje drevni prijevod Paladija: Vrativši se dakle braći, kad im je priopćio o prikladnosti mjesta, raspališe se srca mnogih da pođu onamo s njim. Ali čim su sveti oci osjetili da su srca mladića uzbuđena za polazak, obuzdali su ih spasonosnim savjetom govoreći: „Ako su to mjesto uistinu, kako se govori, utemeljili Janes i Mambres, o njemu ne treba vjerovati ništa drugo doli da ga je možda đavoljim djelom pripravljeno za našu prijevaru. Ako je naime puno naslada i obilja, kakvom ćemo se pokoju nadati u budućem vijeku ako ovdje uživamo u nasladama?” Govoreći ovo i drugo, obuzdali su srca mladića. Premda je naime mjesto bilo ugodno zbog raznovrsnih voćaka i obilovalo svim potrepštinama, govorio je ipak da se onamo ne može dovesti više braće da ih slučajno na putu kroz pustinju demoni ne bi prevarili. Govorio je naime da ima mnogo demona, čiju riku i lukavstva nenaviklo mnoštvo braće ne bi moglo podnijeti.

Isto se nalazi u 2. knjizi, 29. poglavlju. Ali smatram da se Rufin vara kad piše da je ondje Makarije našao dvojicu braće koji su zabranili da onamo dovede više ljudi.

Biva nepoznat primljen u tabeneziotski samostan sv. Pahomija. Njegova čudesna uzdržljivost.

Nastavlja Paladije djela Makarijeva: Jednom ponovno, dok je kopao zdenac ovaj krepostima obdareni muž radi okrijepe monaha (a on je bio blizu lišća i suharaka ondje položenih), ugrize ga ljutica: a to je otrovna i pogubna životinja. Uhvativši objema rukama obje čeljusti ljutice, svetac je rastrga govoreći: „Budući da te nije poslao moj Gospodin, kako si se usudila pristupiti k meni?”

22 Kad je sam veliki Makarije ponovno čuo da Tabenezioti imaju preslavno životno pravilo, promijenivši odjeću i uzevši svjetovno ruho a radnika, u roku od petnaest dana stiže u Tebaidu idući kroz pustinju. I kad je došao u samostan Tabeneziota, potražio je njihova arhimandrita imenom Pahomija, muža najprokušanijega koji je imao i proročku milost, kojemu tada velikome svecu Makarije još nije bio objavljen. Kad se dakle s njim sastao, reče mu Makarije: „Zaklinjem te, primi me, molim, u svoj samostan da postanem monah.” Reče mu veliki Pahomije: „Ne možeš odsad postati monah jer si tako poodmakle dobi: ne možeš se vježbati. Ima braće koja se vježbaju od mladosti i podnose napor: a ti u ovoj dobi ne možeš podnijeti kušnje vježbanja: sablaznit ćeš se, izići i proklinjati nas.” I nije ga primio ni prvoga dana, ni drugoga, sve do sedam dana. On je pak bio postojan ostajući u postu. Potom mu reče starac Makarije: „Primi me, aba; i ako ne budem postio i činio ona djela koja oni čine, zapovjedi da me izbace iz samostana.”b Nagovori veliki Pahomije braću da ga prime.c A zajednica jednoga samostana broji tisuću i četiri stotine muževa sve do današnjega dana. Ušao je dakle. Kad je pak prošlo nešto vremena, dođe korizma; i vidje starac Makarije da je svatko preuzeo različite načine života: jedan da jede navečer, drugi pak nakon dva dana, treći nakon pet; jedan da stoji cijelu noć, a danju da sjedi uz posao. On pak, namočivši sebi nekoliko palminih granad, stade u jedan kut i sve dok se nije navršilo četrdeset dana i došao Uskrs nije uzeo kruha, ni vode, nije savio koljena, nije sjeo, nije legao, nije okusio ništa drugo osim nekoliko sirovih listova kupusa koje je uzimao nedjeljom da bi se činilo kako jede te da ne upadne u oholo mišljenje o sebi: i ako bi kada izišao radi neke potrebe, brzo bi ponovno ulazio i stajao uz posao ne otvarajući usta, nego stojeći u šutnji, ne čineći ništa drugo osim što je u srcu njegovao šutnju, molio i pleo palmine grane koje je držao u rukama. Kad su pak to vidjeli svi asketi toga samostana, podigoše pobunu protiv svoga poglavara: „Odkud si nam doveo ovoga čovjeka bez tijela na našu osudu? Ili ga izbaci odavde, ili, da znaš, mi svi odlazimo odavde.” Kad je pak to čuo od braće veliki Pahomije, raspitao se o njemu. I kad je doznao njegov način života, zamolio je Boga da mu se objavi tko je on. I bi mu objavljeno da je on

23 monah Makarije. Tada veliki Pahomije uhvati njegovu ruku i izvede ga van: i uvevši ga u kuću molitve gdje je žrtvenik te ga zagrlivši, reče mu: „Dođi ovamo, časni starče. Ti si Makarije, a to si mi zatajio. Mnogo godina već želim te vidjeti otkako sam čuo za tebe. Zahvaljujem ti što si pokorio moje sinove da se ne hvastaju i oholo ne ogledaju zbog svoga vježbanja. Molim te dakle, vrati se u svoje mjesto: dovoljno si nas naime izgradio, i moli za nas.” Tada, zamoljen od njega i uz molitve sve braće, tako ode. IZ VITAE PATRUM. a drevni prijevod: seljaka.b drevni prijevod: Zapovjedi.c drevni prijevod: A zajednica po pojedinim samostanima broji tisuću i četiri stotine muževa. Bl. Pahomije bio je naime otac mnogih samostana, i zajednica od mnogo tisuća monaha bila je tada, a i sve do sada jest, po daru Kristove milosti.d Heraklid: držeći obilne namočene kore s datuljinih stabala.

Revnost za kontemplacijom. Makarije ozdravlja od raka prezbitera kojemu je naloženo da se uzdrži od slavljenja svetih otajstava.

Jednom ponovno ispripovjedio nam je ovaj neosjetljivi muž: „Kad sam valjano izvršio sav način monaškoga života, tada sam došao do druge duhovne želje. Odlučio sam naime samo pet dana tako sabrati svoj um da se ne može otrgnuti od Boga i da uopće ne misli ni na što drugo. I kad sam to u sebi odlučio, zatvorio sam svoju ćeliju i dvorište izvana da nikomu ne dajem odgovora. I stao sam počevši od ponedjeljka, zapovijedajući svomu umu i govoreći mu: ‘Pazi da ne siđeš s nebesa. Imaš anđele, arkanđele, sve višnje vlasti, kerubine i serafine, Boga stvoritelja svega toga. Ondje boravi: ne silazi pod nebesa; ne upadaj u svjetovne misli.’ Kad sam pak”, reče, „ustrajao dva dana i dvije noći, toliko sam razdražio demona da se on pretvorio u ognjeni plamen i spalio sve što sam imao u ćeliji, tako da je i rogožina na kojoj sam stajao gorjela vatrom: i tako sam mislio da i ja sav izgaram. Naposljetku, obuzet strahom, trećega sam dana odustao od te nakane, jer više nisam mogao držati svoj um neotrgnutim, nego sam sišao k razmatranju ovoga svijeta, možda po Božjem dopuštenju, da mi se to ne bi uračunalo u oholost.”

24 Jednom sam došao k njemu i našao izvan njegove ćelije kako leži neki prezbiter nekoga sela, čija je glava bila toliko izjedena od bolesti koja se zove rak da se na tjemenu vidjela i sama cijela kost. On je došao k njemu da bude izliječen, a Makarije ga nije pripuštao ni na razgovor. Zamolio sam ga pak govoreći: „Smiluj se ovomu bijedniku i daj mu barem odgovor.” On mi pak odgovori govoreći: „Nedostojan je da bude izliječen; ova mu je naime kazna poslana od Gospodina. A ako želiš da bude izliječen, nagovori ga da se odsad uzdrži od službe svetih sakramenata.” Ja mu pak rekoh: „Zbog čega, molim?” A on reče: „Čineći blud obavljao je svetu službu i zato je kažnjen. Sada dakle, ako iz straha odustane od onoga što se usudio činiti iz prezira, Bog će ga izliječiti.” Nakon što sam dakle to rekao onomu koji je trpio, zakletvom je obećao da više neće obavljati svećeničku službu. Tada ga je primio i rekao mu: „Vjeruješ li da postoji Bog kojemu ništa nije skriveno?” Odgovori onaj: „Najviše, molim te.” Zatim mu reče Makarije: „Nisi li mogao prevariti Boga?” Reče onaj: „Nisam mogao, gospodine moj.” Reče mu Makarije: „Ako priznaješ svoj grijeh i Božju kaznu zbog koje si ovo pretrpio, popravi se ubuduće.” On je priznao grijeh i obećao da više neće griješiti niti služiti oltaru, nego da će prigrliti laički stalež. Zatim mu je svetac tako položio ruke te je za nekoliko dana bio izliječen, narasla mu je kosa i zdrav se vratio kući slaveći Boga, a zahvalio je i velikomu Makariju.

Različite njegove ćelije, razna ozdravljenja, svladan duh nemira i tašte slave.

Ovaj je svetac imao različite ćelije: jednu u Sketu, koja je dublje u pustinji, i jednu u Libiji, i jednu u Kelijama, i jednu na gori Nitriji. I neke su bile bez vrata, u kojima se govorilo da sjedi u korizmi u tami; druga je pak bila uža, u kojoj nije mogao ispružiti nogu; a druga šira, u kojoj je primao one koji su k njemu dolazili.

26 Ovaj je izliječio toliko mnoštvo onih koje su mučili demoni da se ne može ni izbrojiti. A dok smo mi bili ondje, dovedena mu je iz Soluna na granicama Ahaje plemenita i bogata djevica koja je mnogo godina bolovala od uzetosti. Nju, bačenu pred njegovu ćeliju, potaknut milosrđem, dvadeset je dana svojim rukama mazao svetim uljem i molio, te ju je zdravu poslao natrag u njezin grad. Kad je ona otišla na svojim nogama, poslala je svecima obilan prinos. Dodaje drevni prijevod: Po raznim svetim samostanima.

27 U mojoj je pak nazočnosti doveden k njemu dječak kojega je mučio zloduh. Položivši mu ruku na glavu, a lijevu iznad srca, toliko je dugo molio dok nije učinio da on lebdi u zraku. Dječak je dakle napuhan poput mješine toliko natekao da je bio goleme težine. I kad je iznenada povikao, kroz sva je osjetila ispustio vodu; a kad je opet prestao, vratio se na mjeru u kojoj je prije bio. I predao ga je ocu, pomazavši ga svetim uljem i polivši vodom, te zapovjedio da četrdeset dana ne okusi mesa ni vina: i tako ga je izliječio.

28 Jednom su mu došle misli tašte slave, koje su ga tjerale iz ćelije i nagovarale da s časnom nakanom i iz opravdana razloga pođe u Rim na korist onih koji su bolovali: silno je naime u njemu djelovala milost protiv zlih duhova. Nakon što dugo nije poslušao, bio je silno uznemirivan. Pavši pak na prag ćelije, ispružio je noge van i rekao: „Vucite i čupajte, o demoni, ako možete. Ja naime ne odlazim svojim nogama”, zaklinjući se da će ležati sve do večeri i da ih neće poslušati ako ga ne izbace. Kad je pak dugo ležao, ustao je; a kad je došla noć, ponovno su mu zadavali muke. I napunivši pijeskom košaru od dva modija te je stavivši na ramena, prolazio je cijelom pustinjom. Susretne ga Teozebije Kozmetor, rodom Antiohijac, i reče mu: „Što nosiš, aba? Prepusti meni teret i ne muči se.” A on reče: „Mučim onoga koji mene muči: jer dok sam mlitav i lijen, nagovara me na putovanja.” Kad je pak dugo hodao, ušao je u ćeliju skršena tijela.

Od hijene prima dar: ne pljuje. Liječi Paladijevu nepostojanost. Markova svetost.

Ispripovjedio nam je pak i sluga Božji Pafnucije, učenik ovoga preslavnoga sveca, da je jednoga dana, dok je sv. Makarije sjedio u dvorištu i razgovarao s Bogom, hijena uzela svoje mladunče koje je bilo slijepo i donijela ga sv. Makariju: i pokucavši glavom o vrata dvorišta, ušla je dok je on još sjedio i bacila mladunče pred njegove noge. Kad je pak sv. Makarije uzeo mladunče i pljunuo mu u oči, pomolio se i ono je odmah progledalo. I kad ga je majka podojila i uzela, tako je izišla. Sljedećega je pak dana donijela sv. Makariju kožu velike ovce: i kad je svetac vidio kožu, ovo reče hijeni: „Odakle bi ovo imala da nisi proždrla nečiju ovcu? Ono što dakle potječe od nepravde, ja od tebe ne primam.” Hijena je pak pognuvši glavu k zemlji kleknula pred noge sveca i položila kožu. A on joj je govorio: „Rekao sam da neću primiti ako se ne zakuneš da više nećeš nanositi štetu siromasima jedući njihove ovce.” Ona je pak i na to kimnula glavom kao da pristaje uz svetoga Makarija. Tada je primio kožu od hijene. A blažena službenica Kristova Melanija rekla mi je da je od onoga Makarija primila tu kožu, koja se nazivala darom hijene. Što je pak čudno kod muževa raspetih svijetu ako je hijena, obdarena dobročinstvom, na slavu Božju i čast njegovih slugu, osjećajući to, donijela mu darove? Jer onaj koji je u proroku Danielu ukrotio lavove, i ovoj je hijeni podario razbor.

30 O njemu se pak reklo da otkako je bio kršten nije pljunuo na zemlju, premda je prošlo šezdeset godina otkako je bio kršten. Primio je naime krštenje u dobi od četrdeset godina.

31 Izgled mu je pak bio ovakav. Treba naime da i ja tebi to priopćim, slugo Kristov, jer to najbolje znam, budući da je moja malenkost bila njegov suvremenik. Bio je naime dosta malena, kržljava i slabašna stasa, imajući dlake samo na usni. Štoviše, i na gornjoj je usni imao malo dlaka. Zbog golemih napora asketskoga vježbanja nisu mu naime izrasle ni dlake brade na podbratku.

32 Kad sam jednoga dana došao k tom sv. Makariju i bio silno tjeskoban u duši, rekoh mu: „Aba Makarije, što da činim? Jer me muče misli koje mi govore: ‘Ništa ne činiš, otiđi odavde.’” Odgovori mi sveti otac Makarije govoreći: „Reci ti svojim mislima: ‘Radi Krista čuvam zidove.’”

Ovo sam ti, o revni i preljubljeni slugo Kristov, priopćio iz mnogih i velikih znakova i borbi slavnoga i krepostima obdarenoga Makarija.

33 Ovaj nam je Makarije ispripovjedio (bio je naime prezbiter) da je u vrijeme pričesti Kristovim sakramentima opazio kako Marku asketu nikada nije dao hostiju, nego mu ju je sa žrtvenika dao anđeo: vidio je pak samo prst ruke onoga koji je davao. Više o ovom Marku pripovijeda Paladije u 21. poglavlju svoga djela Historia Lausiaca, odnosno u 8. knjizi djela Vitae Patrum.

Pustinja Skit u Egiptu. Demonske varke u molitvi; Makarije prepoznaje zasluge pričesnika.

Pustinju Sket ili Skit, gdje je mnogo vremena boravio Makarije, ovako opisuje Rufin u 2. knjizi, 29. poglavlju: „Mjesto pak u kojem je boravio sam sv. Makarije naziva se Skitij. Smješteno je u najprostranijoj pustinji, udaljeno dan i noć hoda od nitrijskih samostana; i do njega ne vodi nikakva staza, niti se raspoznaje ili pokazuje kakvim zemaljskim znakovima, nego se putuje prema zvjezdanim znakovima i putanjama. Voda se rijetko nalazi, a ako se gdje i nađe, vrlo je neugodna mirisa i poput pakline, ali neškodljiva okusa. Ondje su dakle veoma savršeni muževi (jer tako strašno mjesto i ne podnosi druge stanovnike osim onih savršene nakane i najviše postojanosti), ipak gaje najveću revnost u ljubavi jedni prema drugima i prema svima ako bi tko slučajno došao k njima.”

35 Malo niže Rufin nadovezuje ovo: Vjerodostojno nam je o njemu potvrđeno od onih koji su čuli iz njegovih usta da je u neko doba noći demon pokucao na vrata njegove ćelije govoreći: „Ustani, aba Makarije, i pođimo na zbor, gdje se braća okupljaju na bdjenja.” Ali on, koji ispunjen milošću Božjom nije mogao biti prevaren, shvatio je da je to đavolska prijevara i reče: „O lašče i neprijatelju istine! Kakva je tebi zajednica, kakvo druženje sa zborom i okupljanjem svetaca?” A on reče: „Zar ti je dakle skriveno, o Makarije, da se bez nas ne održava nijedan zbor ni ikakvo okupljanje monaha? Dođi napokon i vidjet ćeš naša djela.” Tada on reče: „Zapovjedio ti Gospodin, nečisti demone.” I okrenuvši se molitvi, zamoli Gospodina da mu pokaže je li istinito ono čime se demon hvalio. Otišao je dakle na zbor, gdje braća slave bdjenja, i ponovno u molitvi zamoli Gospodina da mu pokaže istinitost ove riječi. I gle, vidje kako po cijeloj crkvi nekakvi sitni crni etiopski dječačići trčkaraju tamo-amo i kao lepršajući prolijeću. Običaj je pak ondje da, dok svi sjede, jedan govori psalam, a ostali ili slušaju ili odgovaraju. Trčkarajući dakle uokolo, oni etiopski dječačići poigravali su se sa svakim pojedinim od onih koji su sjedili, te ako bi komu s dva prstića pritisnuli oči, odmah je drijemao; a ako bi komu gurnuli prst u usta, tjerali su ga na zijevanje. A kad bi se nakon psalma braća bacila na molitvu, svejedno su obilazili pojedince, pa su se pred jednim koji je ležao u molitvi pojavljivali u liku žena, pred drugim kao da nešto grade i nose, te su se prikazivali čineći najrazličitije stvari. I što god bi demoni kao u igri oblikovali, to su oni moleći prebirali u mislima svoga srca: od nekih su pak, čim bi nešto od toga počeli činiti, kao nekom silom odbijeni, strmoglavce padali, tako da se nisu usuđivali ni stajati ni proći pokraj njih; a drugima, slaboj braći, poigravali su se na zatiljcima i leđima jer nisu bili sabrani u svojoj molitvi. Kad je to vidio sv. Makarije, teško uzdahnu i prolijevajući suze Gospodinu reče: „Pogledaj, Gospodine, i ne šuti, i ne umiri se, Bože. Ustani da se rasprše neprijatelji tvoji i da pobjegnu ispred lica tvoga, jer se duša naša ispunja varkama.” Nakon molitve ipak, radi ispitivanja istine, pozvavši nasamo svakoga pojedinog od braće pred čijim je licem vidio demone kako se poigravaju u različitu ruhu i raznim slikama, upita ih jesu li u molitvi imali misli o građenju, ili o putovanju, ili druge različite stvari koje je vidio da su svakomu bile predočene po demonima: i svaki je od njih priznavao da je tako bilo u njegovu srcu kako je on otkrivao: i tada se spoznalo da sve tašte i suvišne misli koje tko začne u vrijeme psalama ili molitava nastaju od demonske varke; a oni koji svakim oprezom čuvaju svoje srce odbijaju crne Etiopljane. Bogu naime pridružen um, osobito sabran u samo vrijeme molitve, ne prima ništa tuđe ni suvišno.

36 Dodavao je i drugo mnogo strašnije, što je vidio u ono vrijeme kad su braća pristupala sakramentima: kad bi pružili dlanove da ih prime, Etiopljani bi ih preduhitrili i u ruke nekih stavljali ugljevlje; a Tijelo, za koje se činilo da se predaje rukama svećenika, vraćalo se na žrtvenik; kad su pak drugi, kojima su pomagale zasluge boljih djela, pružali ruke prema žrtveniku, demoni su se daleko povlačili i s golemim strahom bježali: vidio je naime anđela Gospodnjega kako stoji uz žrtvenik, koji je pri dijeljenju sakramenata na svećenikovu ruku polagao i svoju ruku. Od tada je od Boga ostala ta milost da je na bdjenjima braće, u vrijeme psalama i molitve, prepoznavao ako bi tko u srcu pomislio što drugo po demonskoj varci, te mu nisu bile skrivene ni nedostojnosti ni zasluge onih koji pristupaju žrtveniku.

✠

2. siječnja Kalendar godine