Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak II · 17. siječnja

O svetim trojcima Speusipu, Eleusipu i Meleusipu, Leonili, Jonili, Neonu i Turbonu

SPEUSIPPO, ELEUSIPPO, MELEUSIPPO, TERGEMINIS, LEONILLA, JONILLA, NEONE, TURBONE

Sadržaj (10)
  1. § I. Štovanje trojaka, djela, doba.
  2. § II. Relikvije prenesene u Ellwangen.
  3. Trojci na različite načine pozvani k vjeri.
  4. Pošto su kumiri oboreni, potpunije se poučavaju.
  5. Sa svojom bakom i drugima bivaju okrunjeni mučeništvom.
  6. DRUGA DJELA ČIJI JE AUTOR VARNAHARIJE, iz triju starih rukopisa. PROSLOV AUTORA.
  7. Dolazak sv. Benigna k Lingonima.
  8. Trojci, na bakinu opomenu i po snovima, pozvani k vjeri.
  9. POGLAVLJE IV. Na različite načine mučeni, bivaju okrunjeni.
  10. Baka i ostali drugovi u mučeništvu.

§ I. Štovanje trojaka, djela, doba.

Veoma je slavljen u svetim kalendarima spomen svete braće trojaka 17. siječnja, na koji dan Usuard piše: U Langresu rođendan svetih blizanaca Speusipa, Elasipa i Melasipa, koji su, kad im bijaše dvadeset pet godina, sa svojom bakom Leonilom, te Jonilom i Neonom, okrunjeni mučeništvom u vrijeme cara Aurelijana. O istima raspravljaju mnogi rukopisi, kao i pučki Beda, Adon, Raban, Notker, Maurolico, Galezini, Kanizije, Belin, Martyrologium Romanum, Felicij, Saussay; od kojih većina dodaje Turbona. Najstariji rukopisni Martyrologium sv. Jeronima ima ovako: U Langresu muka svetih blizanaca Speusipa, Elasipa, Melasipa, Leonile, Junile, Nenona. Rukopis iz Donegala: Trojice braće, Speusepa, Helapa, Munika. Najstariji rukopis iz Rheinaua: U Langresu muka svetih mučenika blizanaca. Vandalbert:

Šesnaesti se pak dan kreposti Antunovoj posvećuje: On također združenom čašću blizanaca blista, koje pod jednim mramorom slavi puk Langresa.

2 Jedva bi našao druga imena svetaca tako različito napisana. Naime, kaže se Speusep, Speozip, Senzip, Speusip, Spenzip, Peusip, Speusipije; a on je Speusip, što znači „poticatelj konja”. Eleusip pak, „onaj koji dolazi ili se natječe na konju”, piše se Elensip, Eleusip, Heleusip, Eleusipije, Helap, Eleozip i (nimalo loše, kao podbadač konja) Elasip. Melasip pak: Meleusip, Maleusip, Melensip, Meleusip, Munik, Meleozip, Malensip, Mesip. Leonila također: Leovila, Lonila, Neonila, Neovila. Jonila pak: Jovila, Konila, Jeonila, Lonila, Lovila, Imnila, Jonela, Janila, Junila. Napokon Neona neki zovu Neron, drugi Neona, treći Nenon; Martyrologium Germanicum tvrdi da je Neon žena, koja je za kosu, kao Leonila i Jonila, bila obješena, a nakon drugih podnesenih muka pogubljena mačem.

3 Kažu da su djela ovih slavnih boraca zabilježili sv. Neon i Turbon. Postoje li ona igdje, ne možemo sa sigurnošću utvrditi. Naš je Rosweyde smatrao da su to upravo ona koja ovdje donosimo, vlastitom njegovom rukom prepisana iz najstarijega kodeksa Marka Velsera, posve izvrsna da nisu okrnjena. Druga smo primili iz rukopisa iz Saint-Omera, sv. Maksimina i sv. Marije od Ripatorija, koja je malo uglađena izdao Surije, a sažeta Mombricije i Kornelije Grasije. Njihov je autor bio Varnaharije, kojega Molanus zove Variharije, a Galezini Evariharije. Posvetio ih je sv. Cerauniju ili Ceranu, pariškom biskupu, za kojega se predaje da je stolovao pod Klodvigom II., prije Leudeberta, koji je sudjelovao na koncilu u Reimsu pod Sonacijem godine 630. Za ova potonja djela Galezini kaže da su prošarana nekim pogreškama. To isto priznaje Surije, ali Baronije u sv. 2, uz god. 179, br. 37, kaže: „Njihova djela mučeništva postoje, doduše izvorna, ali nepravdom vremena ponešto iskvarena.” Većina pretpostavlja da su to upravo ona djela koja je prvotno napisao sv. Neon, što nam doista ne dokazuju: Rosweyde je smatrao da su ona Velserova Neonova; ni to nije jasno.

4 Ono što Baronije ponajviše prigovara da je u njima iskvareno jest vremenska oznaka, dok se kaže da su trpjeli pod carem Aurelijanom, u doba sv. Polikarpa; budući da je poznato da je ovaj podnio mučeništvo sedme godine Marka Aurelija, koja je bila 168. Kristova, a da je Aurelijan zavladao carstvom godine 270. Stoga je Baronije umjesto Aurelijana vratio Aurelija; u čije se vrijeme, kaže, po namjesniku Kvartu, koji se ondje navodi, zna da su ovi trpjeli. Naime, konzul Kvart proslavio se u Rimu u vrijeme Marka Aurelija i Lucija Vera; obnašao je i konzulat zajedno s Lucijem Verom. Ali u Djelima se ne imenuje namjesnik Kvart, nego Kvadrat, premda i onaj za kojega piše da je bio konzul s Lucijem Verom nije bio Kvart, nego Tit Numidije Kvadrat, godine Kristove 167. No odakle je poznato da je to isti onaj Kvadrat kojega Varnaharije ubraja među prvake i suce naroda u Langresu? Gotovo svi martirologiji (osim Martyrologium Romanum koji je ispravio Baronije i nekoga rukopisa samostana sv. Maksimina) nemaju Aurelija, nego Aurelijana. Ipak Adon, Notker, Maurolico, Felicij i nekoliko rukopisa spominju da ih je obratio sv. Benign, učenik sv. Polikarpa, te da su pogubljeni pod Aurelijanom; što se međusobno nikako ne slaže.

5 U prvom životopisu ne spominje se ni Aurelijan ni sv. Polikarp; niti se kaže da su trpjeli kod Langresa, nego u Kapadociji. To potvrđuju Menæa Græcorum i Maksim Kiterski; naime 16. siječnja imaju ovako: Istoga dana svetih mučenika i braće Peusipa, Elasipa i Mesipa, te Neonile, njihove bake.

Iako su konjanici po značenju imena, ipak pješice trče trojci u plamen. Starica pak Neonila golemu lomaču podnosi kao kakva krepka djevojka.

Bili su oni iz Kapadocije, rođeni jednim porodom, izvrsno vješti u kroćenju konja i upravljanju njima na polju. Kad su jednom, slaveći zavičajnu svetkovinu Jupitra Nemezijskoga, pozvali svoju baku na gozbu, ona im je, valjano poučena u Kristovoj vjeri, izložila njegovu providnost prema nama i ismijala poganske kumire. Odmah im je taj razgovor postao prigodom spasenja: svakome su se naime u sjećanje vratili snovi koji su im se prikazali prethodne noći, kao da im otvaraju put prema Kristovoj vjeri. Smjesta su dakle razbili kumire, s najvećom slobodom ispovjedili Krista te su, bačeni u oganj od svojih gospodara, primili vijenac mučeništva. Gotovo isto donosi i Maksim. Djela predaju da je samo baka Leonila posječena mačem: neki martirologiji navode da je zajedno s Neonilom i Neonom bila mučena mnogim mukama. Menæa ovdje navode da je podnijela muku ognja. Što se pak kaže da su njezine unuke trojke u oganj strmoglavili njihovi gospodari, pod tim razumij namjesnike i upravitelje države.

6 O domovini ovako kratko tumači Rader u rukopisnim bilješkama uz Menæa: „Trpjeli su u Kapadociji, a preneseni su k Lingonima, koji su prema Liviju između Pada i Alpa, keltski narodi.” Ali dvostruko se vara: niti su naime italski Lingoni stanovali između Alpa i Pada, niti su njima dopali trojci, bilo živi bilo po svojim ondje prenesenim posmrtnim ostatcima. Livije u 5. knjizi piše: „Preko Peninskih su Alpa zatim prešli Boji i Lingoni, budući da je već sve između Pada i Alpa bilo zauzeto; prešavši Pad na splavima, tjeraju s polja ne samo Etruščane nego i Umbre: ipak su se zadržali unutar Apenina.” I gotovo da ih drugdje nema spomena, tako da možeš zaključiti da je to bio malen narod, zasjenjen imenom Boja. Oni pak Lingoni koji su proslavljeni bilo rođenjem bilo relikvijama trojaka još su i danas slavni u Transalpinskoj Galiji, a njihova se metropola, smještena oko izvora rijeke Marne u provinciji Lugdunensis Prima, francuski zove Langres.

§ II. Relikvije prenesene u Ellwangen.

I drugim se danima u martirologijima spominju ovi sveti mučenici, bilo zbog premještanja službe odavde onamo, bilo zbog nekoga prijenosa. Saussay ih u djelu Supplementum Martyrologii Gallicani navodi 9. siječnja, ili barem Leonilu, Jonilu (koju pogrešno čini Leonilinom kćeri), Neona i Turbona; i predaje da je Leonila pokopana u Dijonu u istoj kripti u kojoj je sama s velikim poštovanjem bila sahranila sv. Benigna mučenika. Ali nije vjerojatno da je sv. Benign pogubljen prije Leonile, kako ćemo reći 1. studenoga.

8 U kalendaru samostana sv. Ivana u Kapui, koji navodi monah Mihael, spominju se 18. siječnja, na koji dan Galezini piše: U Lyonu sv. Peusepa i drugova mučenika, koji su okrunjeni za cara Aurelijana. Isto ima Ferarije, a obojica navode Mombricija, koji pripovijeda djela sv. Speusipa i drugova. Rukopisni Florarium na taj dan ima: Našašće i posveta svetih mučenika Speusipa, Eleusipa i Meleusipa. Ferarije ponovno, 19. siječnja iz Kanizija: U Ellwangenu u Švapskoj svetih blizanaca: zapravo trojaka, za koje ćemo uskoro reći da se štuju u Ellwangenu, ali 17. siječnja. Napokon isti Ferarije 18. veljače piše: U Lyonu svetih mučenika Speusipa i drugova. 18. rujna rukopisni Florarium ima: Također našašće i posveta svetih mučenika Speusipa, Eleusipa i Meleusipa. Ovo našašće i posveta njihove bazilike spominje se na kraju djela po Varnahariju: ako ih je on sam napisao, dogodilo se neko starije našašće trojaka, nama nepoznato. Petar de Natalibus kaže: „Tijela svih njih, dugo skrivena, s vremenom su pronađena i s dostojnom čašću pokopana.”

9 U drugom stoljeću nakon Varnaharijeva doba njihovi su posmrtni ostatci preneseni u Švapsku. Svjedoči to pisac životopisa sv. Anona kod Surija 4. prosinca, knj. 1, pogl. 38. „U Švapskoj”, kaže, „na mjestu koje se zove Cella S. Viti, neki je vojvoda Alemana i Burgundaca nekoć podigao crkvu i obilato je obdario svojim baštinskim dobrima za uzdržavanje monaha koji ondje vojuju Bogu. On je, jednako ispunjen pobožnošću i vjerom, došao u Dijon iz želje za svetim relikvijama, te je vraćajući se odande sa sobom ponio tijelo Bogu najmilijega mučenika Benigna, koji je po Božjoj odredbi s Istoka bio poslan u Galiju te je nakon mnogih borbi napokon pod carem Aurelijanom proboden vojničkim kopljem i u obliku snježne golubice prodro u nebesa. I onu trojicu braće trojaka, Speusipa, Eleusipa i Meleusipa, koje je spomenuti mučenik krstio i koji su kod Langresa slavno okrunjeni, zajedno s tijelom sv. Mamerta, biskupa toga grada, isti je vojvoda po Kristovu dopuštenju zadobio; i radostan se s tolikim zalogom nebeske zaštite vratio u krajeve Alemanije te predao željeni dar crkvi koju je sagradio.” Isto drugim riječima pripovijeda Kornelije Grasije.

10 Taj je vojvoda bio bl. Hariolf, čiji ćemo životopis što ga je napisao Ermenrik, ili barem početke samostana u Ellwangenu, donijeti 13. kolovoza. Ellwangen je veličanstven samostan i gradić u Švapskoj, uz rijeku Jagst, u kraju ili predjelu koji se zove Virguna, pučki Virngrunt. Bruschius ga zove Elephanciacum i Elefancense; Crusius u djelu Suevicorum Annales, knj. 41, dio 1, Elephanticum i Elephancense; drugi Elwacense i Elwangense. Crusius predaje da je to ime izvedeno od divlje životinje losa (kojega njemački zovemo Ellend ili Elland) ondje uhvaćena; i na spomen toga događaja na svečane se blagdane u toj crkvi običavaju pjevati evanđelja s knjigom položenom na pult prekriven čupavom losovom kožom. Bruschius piše da je samostan u Ellwangenu osnovan godine 764, a odmah zatim, proturječeći samomu sebi, kaže da je drugi opat Vikterb umro godine 732. Crusius kaže da je osnovan godine 734. Iz Ermenrika je jasno da je papa Hadrijan dao tijela sv. mučenika Sulpicija i Servilijana bl. biskupu Erlolfu, te da ih je njegov brat gospodin Hariolf prenio ovamo u Ellwangen. A Hadrijan je postao papom godine 772. Od istoga je brata Erlolfa možda primio relikvije svetih trojaka; osim ako nije sam, kako neki predaju, naslijedio brata na biskupskoj stolici u Langresu i to blago darovao svomu samostanu.

11 Uostalom, u Ellwangenu se trojci štuju kao drugotni zaštitnici (glavni je sv. Vid, kako ćemo reći 13. lipnja) dvostrukim obredom drugoga razreda s osminom, kako je očito iz vlastitih oficija te crkve koje je godine 1631. potvrdila Sveta kongregacija obreda. O prijenosu se na kraju šestoga čitanja spominje ovo: „Njihova su tijela, zajedno s nekim relikvijama sv. Deziderija, biskupa i mučenika, iz grada Langresa prenijeli u Ellwangen bl. Hariolf i njegov brat Erlolf, biskupi Langresa, te počivaju u zbornoj crkvi sv. Vida.” Iz staroga rukopisa M. Velsera.

Trojci na različite načine pozvani k vjeri.

Tri dječaka braće, kao tri cvatuće ruže izrasle iz jedne grančice, tako su i oni rođeni istodobno iz jedne utrobe te su se isticali i ljupkošću izgleda i napretkom u mudrosti. Najveća im je briga bila uzgajati konje i uvećavati obitelj. Njihova je baka, imenom Leonila, vješto poznavala liječništvo i bila brižljivo upućena u znakove, tako da su je smatrali nenadmašnom. Spomenuta pak tri dječaka, njezini unuci, bili su i najbolji uzgajivači konja i nenadmašni jahači. Najbržim su trkom gotovo svakodnevno jurili u mjesto koje se zove Palmasus, u kojem je stajala božica Nemeza, koju su pogani praznovjerno štovali.

2 Kad su dakle oni pozvali svoju baku Leonilu na svoju gozbu i ono što su donijeli od žrtava Nemezi iznijeli kao za blagoslov, njihova im baka Leonila reče: „Zar ste tako poučeni u svakoj mudrosti da ne znate kako je štovanje kumira uvijek neprijateljsko ljudskomu spasenju i da duše veže vječnim mukama u Tartaru? Ja sam službenica Krista, koji je stvorio nebo i zemlju, mora i sve što je u njima; koji je nakon mračne i slijepe noći zapovjedio da iziđe svjetlost, odijelio izlazak sunca i zalazak, ustanovio dane, rasporedio godišnja doba, odredio da tijek mjeseca ide stazama neba u stalnim okretajima međa, ukrasio je i nebo sjajnim zvijezdama različita sjaja, postavio brda, otvorio izvore, rasprostro polja, rijekama podario neprestane tokove, iz drveća izveo plodove, na trsovima pokazao grozdove, maslinike ispunio milošću ulja kako za okrepu tako i za sjaj; pustio je oblacima tijek da onamo pritječu kamo su ih po njegovoj zapovijedi razdijelili dahovi vjetrova; oni sad blažom toplinom ublažuju svijet, a sad oštrom studeni prožimaju zemlju, da poljima podare plodnost i zaštite zdravlje svih živih bića: njegovom voljom živimo, njegovom se hranom hranimo, njegovim se gospodstvom odijevamo. Toga ja Boga štujem i opominjem vas da njega štujete. Nemeza je naime kumir kojega se gnuša Bog koji je na nebesima. Trebate naime spoznati Stvoritelja svega, Boga, da iziđete iz tame na svjetlost, da iz smrti uskrsnete na život. Ja sam naime vašu majku poučila u ovoj vjeri; ona, pošto vas je trojicu jednim iznenadnim porodom donijela na svijet, treće je godine od vašega rođenja bila pozvana otići s ovoga svijeta i pohitati u drugi svijet. Nakon njezine smrti otac vam je bio zapreka da niste mogli ni doprijeti do istine ni stići u luku spasenja od oluja zloduhâ. Sada su pak sve zapreke uklonjene i mudrost vlada u vašim osjetilima, te ništa takvo ne iznosim iz svojih usta što vi ne biste još očitije spoznali. I zato vas molim, drugi plode utrobe moje, otvorite oči svoje k nebu i odbacite štovanje svih kumira kao neprijateljsko vašemu spasenju, da biste mogli prispjeti k vječnim radostima.”

3 Kad je Leonila to rekla, dječaci zapanjeni gledahu jedan drugoga i prolijevajući suze počeše govoriti: „O najslađa bako, gdje si dosad skrivala tu istinu od naših duša?” Njima ona odgovori: „Budući da se vaš otac nikada nije mogao suglasiti s tom istinom, zato sam šutjela, da riječ Božja, koju bih posijala u vaše duše, zbog njegove zabrane ne bi mogla donijeti ploda.”

4 Tada se njih trojica sjetiše viđenja koja bijahu vidjeli te noći što je prošla, i uskliknuvši Speusip reče: „Gledao sam sebe u viđenju prošle noći u krilu svoje bake, koja mi je, ulijevajući svoju dojku punu mlijeka u moje usne, govorila: Speusipe, pij mlijeko, da kad dođeš u borbu i natjecanje, što više budeš pio, to snažnije i brže pobijediš.” A kad to reče Speusip, Eleusip reče: „Vjerujte da sam i ja vidio ovakvo viđenje: Vidio sam na nebu nekoga kako sjedi na velikom prijestolju načinjenom od jantara i dragoga kamenja; i dok me obuzimao strah tako da sam od prevelikoga sjaja zaklonio oči, pozva me k sebi govoreći: Ne boj se: pobijedit ćeš svoga neprijatelja, i kad pobijediš, dosegnut ćeš palme.” A kad je to Elasip ispripovjedio, uskliknu Melasip govoreći: „Gledao sam i ja viđenje, i ne znam kojega Kralja kako nas otkupljuje. Pisao je pak naše isprave zlatom i, davši nam istodobno slobodu, svu trojicu nas uvrštavao u vojnu službu, opasivao nas pojasevima, odijevao ogrtačima, govoreći: Vaša mi je baka prinijela takve darove i takve je za vas danju i noću sama po sebi i po mojim prijateljima izlijevala molitve, da vojujete u mojoj palači. I dok sam rado slušao što nam se govorilo, Kralj mi vedra lica reče: Melasipe, besmrtne sam konje pripravio tebi i tvojoj braći.”b Odavde ispravi Maurolica, Galezinija, Kanizija i Saussaiusa, koji pišu da je Neonila bila majka trojaka. Petar de Natalibus u knj. 2, pogl. 93, piše da je bila sestra sv. Leonile i da se obratila vidjevši čudo pri smrti trojaka.

Pošto su kumiri oboreni, potpunije se poučavaju.

I govoreći to, ta se trojica braće međusobno divljahu i ne mogahu zadržati plač, govoreći da su njihova viđenja bila tako sputana okovom zaborava da se, da im njihova baka nije izgovorila te riječi, ono što su vidjeli uopće ne bi vratilo u njihovo sjećanje. Tada jednodušno rekoše svojoj baki: „Pokaži nam što trebamo činiti da bismo mogli štovati toga Boga koji je istinit.” Njima Leonila reče: „Neka vas pouči careva vojska što čini tiraninu i njegovim satelitima da bi ugodila svomu Kralju; i vi, da biste ugodili nebeskomu Kralju, učinite to đavlu, koji je pravi tiranin, i njegovim satelitima, to jest zlodusima koji prebivaju u kumirima.” U njihovoj je kući bilo dvanaest hramova u kojima je bilo dvanaest kipova, u kojima su svakoga dana u svakom mjesecu prinosili žrtve. Pristupivši pak jednodušno sa svojim slugama, oboriše kumire razbivši ih u sitne komadiće, a njihove hramove srušiše do temelja: meso pak koje bijaše žrtvovano baciše psima.

6 Tada Leonila, kleknuvši na zemlju i raširivši ruke prema nebu, reče: „Ovo su tvoja djela, Oče Gospodina našega Isusa Krista, koja ti je Bog i Gospodin naš Isus Krist u evanđeljima uskliknuo govoreći: Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Evo naime, malenima si objavio kraljevstvo svoje i utvrdio srca njihova, uslišao si molitvu moju i oslobodio duše unuka mojih, te si njihova osjetila, vezana ispraznim kipovima, svojim rukama odriješio.”

7 Zatim pođe k sv.b Makariju Ispovjedaocu, koji je bio u progonstvu poslan iz Antiohije u tamnicu Kapadocije, na goric Athar, koja je u predgrađu gradad Nazijanza, koji je svojim molitvama učinio da na samoj gori provre voda; naime s devete su milje sebi vodu nosili prognanici osuđeni na to isto mjesto. Dovela je dakle te svoje unuke k njemu: primivši ih, on ih pouči u svim otajstvima katoličke vjere, u jedinstvu Trojstva, istini Božanstva, jednakosti svemogućnosti, da nema ništa veće, ništa manje, da je ista bit, veličanstvo, Božanstvo, da je Otac uistinu Otac koji je rodio Sina kao svjetlo od svjetla, rijeku iz izvora, kao riječ iz glasa, kao zvuk iz riječi, kao razbor iz savjeta, kao radost iz dobre vijesti; da je Sin od onoga od kojega je Otac, kao što je rijeka od onoga od kojega je izvor. Ta rijeka, premda se uči da je poslije potekla, ipak je uvijek bila u srcu izvora. Nije naime izvor ikada mogao biti bez vode, kao što ni Otac nije nikada bio bez Sina: kao riječ iz glasa; odakle je naime glas, odatle je i riječ, tako i razbor iz savjeta; odakle je naime savjet, odatle je i razbor: kao i radost iz dobre vijesti; odakle je naime dobra vijest, odatle je i radost. Zato se i Evanđelje tumači kao dobra vijest, jer je darovalo radost uplakanima, slobodu robovima, otkupljenje zarobljenima, slijepima je vratilo vid, gluhima sluh, zdravlje...” Ovdje je (nažalost!) jedan list bio istrgnut.

a Saussay dodaje da su oni smrvili kip Nemeze; što je učinio sv. Neon.
b Više se Makarija spominje u svetim kalendarima, također antiohijskih biskupa, o kojima na svojem mjestu, ali su većinom kasniji od doba trojaka.
c Drugo mjesto ovoga imena u Palestini navodi se u Još 19, 7, koje se kod drugih zove Ather i Ether.
d Nazijanz se kod drugih zove i Nazianzum, malen gradić, ali kojemu su Grgur Bogoslov, ondje rođen, te otac i majka slavni svetošću, stekli glasovito ime.

12 Reče mu Hermogen: „Luđače, zar naša oklijevanja smatraš dokonima? Nećete poginuti onako kako vi želite.” Melasip reče: „Čeka nas zbor kršćana, želimo pohitati, ako ne o šestoj, onda o devetoj uri; ako ne o devetoj, onda o jedanaestoj, da primimo i mi, kao oni za koje je dokazano da su prvi radili, plaću mučeništva.” Reče mu Kvadrat: „Bijedniče, smrt svoju pred očima gledaš i bez straha govoriš?” Melasip reče: „Mi ne gledamo smrt, nego gledamo život svoj, kako nas vedra lica promatra Gospodin naš Isus Krist, kojega vi ne možete vidjeti jer su vam oči pune tame kumira.”

Sa svojom bakom i drugima bivaju okrunjeni mučeništvom.

Tada zapovjede da dovedu njihovu baku Leonilu te je, pozvavši je, nasamo joj rekoše: „Idi svojim unucima i reci im da odbace ispraznost svoga uma, ponovno sagrade hramove i vrate bogove, da bi mogli biti još više ljubljeni, kao što su uvijek bili ljubljeni.” Njima Leonila reče: „Poći ću i nagovorit ću ih da žive.” A kad Leonila dođe k njima, pristupivši vedra lica, izljubi ih i reče: „O jaganjci bez mane, postavljeni usred vukova, budite mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi, u blagosti Kristovoj: neka vas nikakva teškoća ne prestraši, neka vas nikakve muke ne užasnu: poginuti naime za Krista veće je negoli zadobiti kraljevstvo. Smrtno je naime ovo kraljevstvo koje je na svijetu, a onaj je život vječni.”

14 Tada zapovjediše da trojicu dječaka objese na jedno stablo, svezavši im ruke uvis, a noge nadolje, i toliko su škripećim koloturima razvlačili njihove udove da su se kosti pokazale, a tetive bile napete kao na citri. Oni su pak, obliveni znojem na licu, tihim glasovima zahvaljivali Bogu. Tada Kvadrat reče: „Gdje je Bog vaš?” Speusip reče: „Ovdje je, i on nam pomaže da zbog vaših muka ne samo ne tugujemo, nego se čak i smijemo.” Palmat reče: „Nesretnici i bijednici, jednim se srcem žurite u propast svoje smrti.” Elasip reče: „Jedna nas je utroba u jedan dan rodila, jedna je majka tri sina dala svijetu, jedno je stablo tri mučenika predalo Bogu.” Kvadrat reče: „Nećete umrijeti na tom stablu, nego će vas danas progutati oganj.” Melasip mu reče: „To će biti jedan oganj koji će naše trojstvo predati trojedinomu Bogu na žrtvu.”

15 Tada po zapovijedi tih istih, Palmata, Hermogena i Kvadrata, naloži se velik oganj. Dok su pak nosači drva oklijevali, okrenuvši se svojoj baki, rekoše: „Spominji nas se uvijek u svojim molitvama, i kad uzmeš hranu te lomiš kruh i počnu padati mrvice od ulomka, skupi mrvice sa stola i sjeti se naših imena, da i mi okusimo od mrvica stola Kralja našega, jer na licu zemlje a nismo oprani da bismo s njegova stola okusili kruh.” Njima Leonila reče: „Budite siti, jer će vas vaša krv oprati, a vaše će vas ispovijedanje odjenuti u bijele haljine. I odmah ćete za stolom svoga Kralja sjesti među uzvanike, jer ste u mučeništvu primili svadbenu haljinu. Kršteni ste naime od onoga dana kad ste razbili kumire i, vjerujući Bogu, primili riječ života duboko u dušu. Kao što naime ako se tko krsti, a ne vjeruje svim srcem, voda krštenja ne samo da ne odnosi grijehe koje je imao, nego mu počinje dodavati krivnju i zločin njegove nevjere; tako onaj tko je svim srcem povjerovao, ako mu je nedostajalo krštenje, to ga ne isključuje iz broja vjernih: srcem se naime vjeruje na pravednost, a ustima se ispovijeda na spasenje.”

16 Kad su je dakle s vjerom saslušali, svezanih su nogu i ruku bačeni usred ognja. Odmah su im se, kao što se čita o trojici Hebreja, raskinuli okovi te počeše stajati u molitvi i zahvaljivati Bogu. Plamen se naime poput luka dizao do oblaka, a oni su ostajali nepomični, opominjući svoje sluge i govoreći: „Pazite da vas oni ne zavedu i da se ne bojite ispraznih ljudi, te nipošto ne pristupajte njihovoj žrtvi.” Ponestalo je pak onima koji su nosili drva. Zapovjediše da se bace luči, ulje, smola i vosak; sve je to izgorjelo, a slugu Gospodnjih požar se nimalo nije doticao.

17 A kad su nestali oganj i drva, počeše se sveci rugati svojim sucima, kojima i rekoše: „Dao nam je Gospodin Bog naš vlast hoćemo li izići iz tijela ili ne: njega smo zamolili da se, kad oganj oslabi, narugamo vašoj nevjeri, a on nam se udostojao to udijeliti. Evo sada kličući izlazimo, nemajući na tijelu nikakva ožiljka od vašega ognja.” I rekavši to, kleknuvši na koljena u molitvi, ispustiše duh kao jaganjci koji još na ustima nose riječ blagoslova.

18 U taj je sat neka Junila, držećib djetešce, ispustila ga iz ruku i uskliknula govoreći: „Kršćanka sam. Vjerujem u jedinoga Boga svoga Isusa Krista, besmrtnoga i vječnoga Kralja.” Razgnjevljeni zapovjediše da je s rukama svezanim na leđima objese za kosu, govoreći: „Ako ne obećaš da ćeš se odreći Krista i jesti od žrtava, nećeš biti skinuta odatle.” Njoj pristupi njezin muž govoreći: „Junila moja, dobra suprugo, smiluj se meni i svomu malomu sinu, komu ga ostavljaš?” Njemu ona odgovori: „Djetešce sam ja rodila, a mene je stvorio Bog: koga trebam pretpostaviti, svoje djetešce svomu Stvoritelju ili svoga Stvoritelja koji me je i stvorio i koji će mi suditi?” Za strah pak drugima zapovjeđeno je da je brzo odvedu u selo Orbat i zajedno s Leonilom, bakom svetaca, pogube mačem.

19 Bilježnik pak Neon, koji je zapisivao sama djela, zatvorivši svoje sveske u koje ih bijaše zabilježio, preda ih svomu kolegi Turbonu i otrča k Nemezi, sruši je i u sitne komadiće razbi njezin mramor, te smrvi svec sitne kumire koji bijahu uokolo nje. Čuvari hrama dojaviše taj čin te ga držahu tako dugo udarajući i kamenujući dok, ispovjedivši Sina Božjega, nije izdahnuo duh.

20 Turbon pak, zapisujući pobjede onih koji ispovjediše Gospodina, Speusipa, Elasipa i Melasipa, Leonile, Jonile i Neona, nedugo zatim podnio je mučeništvo. Trpjeli su pak ovi gore navedeni 17. siječnja, dok kraljuje Gospodin naš Isus Krist, komu slava u vijeke vjekova, amen.

a Ovo proturječi onomu što predaju Varnaharije i drugi galski pisci, da ih je krstio sv. Benign: premda i sam sebi, kako ćemo niže reći, Varnaharije proturječi.
b Petar de Natalibus: „ostavivši muža i dvoje male djece.”
c Mnogo toga o Nemezi iz Pauzanija i drugih starih pisaca sabire Lilije Grgur Giraldi u djelu Historiae Deorum syntagma 16, također Vincencije Cartari i Lovro Pignoria u knjizi De imaginibus Deorum. Ali o tim sitnim kumirima uokolo ništa.

DRUGA DJELA ČIJI JE AUTOR VARNAHARIJE, iz triju starih rukopisa. PROSLOV AUTORA.

Svetomu i meni po biskupskom dostojanstvu pretpostavljenomu, gospodinu papi a Cerauniju, pozdrav od Varnaharija.

Ne prestajući se neprestano zaslugama izjednačavati s najizvrsnijim osobama preblaženih biskupa, žureći se u svem življenju svećeništva svakodnevno resiti svetom pobožnošću, proučio si sve nauke revnošću čitanja božanskih pisama: sada pobožno namjeravaš u gradu Parizu sabrati djela svetih mučenika na vrhunac svoje hvale, iz ljubavi prema vjeri. Stoga se u revnosti nasljedovanja imaš izjednačiti sab svetim Euzebijem Cezarejskim i jednakim darom slave vječno spominjati. Oprosti našoj nevještosti, jer te ne možemo toliko hvaliti koliko bi trebalo po želji srca kad bi nam rječitost pritekla u pomoć. Djela svetih blizanaca koji su u predgrađu grada Langresa postigli dragocjeno dovršenje mučeništva, kao i preblaženogac Deziderija, mučenika i biskupa istoga grada, kako si pobožnom revnošću zapovjedio, tako znaj da sam ih s najgorljivijom poslušnošću služenja obradio.

a O njemu ćemo raspravljati 27. rujna, a u koje je vrijeme živio, rekli smo gore u Uvodu, § 1, br. 3.
b Pogrešno se ovdje i u mnogim martirologijima uz 21. lipnja svetim naziva Euzebije, biskup Cezareje, koji doduše nije bez zasluga za Crkvu jer je opisao djela svetaca, ali je ipak bio pobornik arijanskoga krivovjerja. No kako su neki u svetim popisima našli ime sv. Euzebija biskupa, pomislili su da je to Cezarejski, a radi se o Samosatskom, kako ćemo reći 21. lipnja: možda su neki, smatrajući ime Samosatskoga sumnjivim zbog krivovjernika Pavla, to se usudili ispraviti kao pogrešku. Usporedi Baronija u djelu Notationes ad Martyrologium na taj dan i u sv. 3, god. 340, br. 42, gdje izvrsno kori Siksta Sijenskoga, koji se usudio Euzebija Cezarejskoga opravdati od krivovjerja.
c Životopis sv. Deziderija, biskupa Langresa i mučenika, donijet ćemo 23. svibnja.

Dolazak sv. Benigna k Lingonima.

Slavne borbe mučenika potaknuti smo uz Kristovu pomoć revnije otkriti, jer bez ikakve sumnje ispovijedamo da su se dogodile iz ljubavi prema vjeri u njega. Dakle, s koliko su nagrada sveta trojica braće blizanaca, Speusip, Eleusip i Meleosip, prispjeli k dostojanstvu mučeništva, dolikuje s najpotpunijim razlogom radije razložiti negoli mimoići. To je doista vrijedno divljenja i po predodređenju svemogućega Boga na mnoge načine hvalevrijedno. Slijedeći stoga redoslijed ovoga događaja i pomnije promišljajući dobročinstva milosti Darovatelja, obznanimo početak.

3 Napokon je sv. Polikarp, a biskup grada Efeza, savršeno poučen u nauku preblaženoga Ivana apostola i evanđelista, ispunjen Duhom Svetim, želeći pod vodstvom vjere proširiti Kristovu vojsku, slao svoje učenike po različitim dijelovima svijeta da s pouzdanjem propovijedaju poganima riječ Gospodina našega Isusa Krista. Čuvši stoga da je car Aurelijan, nakon odlaskab bezbožnoga progonitelja Severa, ponovno raspirio najokrutniji progon i da je na prijestolju od zloga vladara gori naslijedio vladara, te da je u galskim pokrajinama pred sobom i svojim namjesnicima i općenito u svem sebi podložnom narodu obznanio edikt i odredio da se svi kršćani posvuda kazne različitim mukama, bl. Polikarp odredi onamo radi propovijedanja svete svećenike Božje, to jest prezbiterec Andohija id Benigna te đakona Tirza, muževe naime najizvrsnije krepostima, prožete ljubavlju Božjom, hitre u borbu natjecanja, posve predane poduzimanju napornih putovanja za ime Kristovo, nimalo spore u podnošenju morskih opasnosti, radosne u željnom traženju tuđine, spremne drage volje ostaviti roditelje radi vjere Kristove i željne prije muka i trpljenja blažene smrti negoli da ih se boje.

4 Ta tri muža, poslušna svetim opomenama, ukrcaše se na lađicu, a sveti im Polikarp, opraštajući se, predade ove zapovijedi: „Idite, hrabri muževi, boreći se hrabro u jakosti Kristovoj, svetim ispovijedanjem Krista steknite mnoge suborce, s kojima ćete, slaveći pobjedu, moći zadobiti vječno ime i slavu dostojanstva. Neka se plodovi vašega truda umnože mnogostrukim obiljem; neka se rajska prebivališta pravednika po vama veoma raduju stjecanju svetih duša.” Tim i mnogim drugim molitvama pratio ih je sv. Polikarp.

5 Oni pak, sretno ploveći pod božanskim vodstvom, brzo stigoše do obala Marseillea; i izišavši na kopno, dok je pred njima išao anđeo Božji, obavljajući sretno putovanje, ulaze u grade Edua; i ondje po providnosti Gospodnjoj nađoše Fausta, muža iz najplemenitije obitelji, ugledna po senatorskom dostojanstvu i uzvišena pretorskim častima, koji ih veoma ljubazno primi na konak. Kad je doznao da su prezbiteri, ponizno zamoli da njegove prijatelje i kućanstvo pranjem krštenja učine kršćanima. On je naime zbog prijetećega progona potajno štovao Krista. Prikaza također i svoga sina, mladića / Simforijana, koji će po propovijedanju svetaca i božanskom predodređenju u kasnijim vremenima postati slavan mučenik. I predajući ga u svete ruke, usrdno je molio da ga krsti sveti Benign, a iz kupelji svetoga vrela primi sveti Andohije. Oni pak, radosno obavljajući djelo zbog kojega su došli i pokoravajući se molbama tako velika muža, po milosti krštenja u svemu udovoljiše željama njegove volje.

6 Nakon toga, kad je spomenuti Faust razgovorom sa svetim svećenicima pomnije ispitao razlog njihove molbe, božanska mu dobrota dozva u sjećanje njegovu sestru i njezine unuke. Tada im reče: „Imam rođenu sestru, imenom Leonilu, uglednu gospođu, građanku grada Langresa; ona ima unuke od sina, trojicu braće blizanaca rođenih istodobno jednim porodom, poučenih u slobodnim umijećima, koji ipak po očevoj predaji još žive u poganskoj zabludi; njih majka želi pridružiti Kristovoj vojsci. Pritjecite u pomoć, presveti svećenici, njezinoj pobožnosti i oplemenite plemenitošću najplemenitiju obitelj koju ste započeli pridobivati.” Nakon tih riječi sveti muževi, pomnije razmatrajući stvar zbog koje su došli, složiše se obojica u odluci da sv. Benign, prema Božjoj odredbi, pohita prosvijetliti područje Langresa. Sveti pak Andohije i Tirzo, veoma umnoživši grad Autun božanskim propovijedanjem, nedugo zatim bijahu okrunjeni sretnim mučeništvom pod vladarom Aurelijanom. Svetoga je dakle Benigna spomenuti Faust odmah poslao svojoj sestri kao božanski dar, kakav je i bio. Ona ga je naime primila sa svakim poštovanjem kao manu koja je sišla s neba.

a Sv. Polikarp nije bio biskup Efeza, nego Smirne, kako ćemo reći uz njegov životopis 26. siječnja.
b Aurelijan je počeo vladati 59 godina nakon Severove smrti: sv. Polikarp nije doživio vrijeme ni jednoga ni drugoga.
c O sv. Andohiju i Tirzu raspravljat ćemo 24. rujna.
d Životopis sv. Benigna donijet ćemo 1. studenoga, ali je i njega napisao nemaran pisac koji predaje da je sv. Polikarp pod Markom Antoninom poslao Benigna s drugovima u Galiju, da je za vrijeme Severova bjesnjenja protiv kršćana stigao u Lyon, a pod Aurelijanom napokon podnio mučeništvo. U tom se životopisu također spominju sv. Leonila i njezini unuci trojci.
e Taj se grad zove Augustodunum ili Augustodunus, što na keltskom jeziku znači „Augustovo brdo”, kako tumači Erik u životopisu sv. Germana iz Auxerrea. Odavde ispravi ono što piše Kornelije Grasije da su sveci iz Edue pošli u Augustodunum.
f O sv. Simforijanu raspravljat ćemo 22. kolovoza.

Trojci, na bakinu opomenu i po snovima, pozvani k vjeri.

Istoga dakle dana spomenuti su njezini unuci, na polju kojemu je ime Pazmazije, pred kipom a božice Nemeze po uobičajenom obredu prinosili bezbožne žrtve; i od praznovjernih su ljevanica sačuvali ostatke svojoj baki: pozvavši je na gozbu, iznijeli su ono što bijahu sačuvali. Ona pak sve to baci psima i odbaci kao izmet. Tada, pristupivši im izdaleka sa sv. Benignom, poče govoriti ovakve riječi: „Predragi unuci, spoznajte da je Gospodin naš Isus Krist pravi Bog, komu anđeli i svako stvorenje iskazuju pravedno služenje, koji je ustanovio sav svijet i svu tvar stvari odmjerenu sastavio iznenadnim rasporedom riječi; istim je pogledom razapeo visinu neba; mnogostruka prostranstva zemalja nadaleko je i naširoko proširio; trenutačnom je odlukom zapovjedio da se neizmjerno more bezdana skupi i obalama ograniči; oslikao je nebo zvijezdama i, postavivši dva glavna svjetlila, posve je odredio da izmjeničnim slijedom rese sve što je stvorio i, odjeveno svjetlošću, sve otkrivaju; dao je cijelo more ribama na prebivanje i prolaženje; raznovrsnim je drvećem i travama zaodjenuo svu zemlju; istom je odredbom stvorio sve što na svijetu raste ili živi. Naposljetku je oblikovao čovjeka na svoju sliku i priliku te ga obogatio jedinstvenim darom mudrosti i razuma zato da pomnije istražuje tako veliko zdanje svjetske veličine i sve što je stvorio, da razlikuje dobro od zla, te da zbog lijenosti neznanja ne zanemari Stvoritelja; nego da kipovima načinjenima ljudskom rukom od različitih kovina, lišenima osjetila i svakoga životnoga daha, oblikovanima đavolskim izumom za obmanu ljudi, ne samo ne smije iskazivati štovanje i čast, nego ih s prezirom i svakim gađenjem treba izbjegavati kao nečiste. Njegov je naime izopačeni izum na ovom svijetu oblikovao kumire, onoga koji je prvoga čovjeka Adama, postavljena u raju, prevario prijestupom. Ostavite dakle, najslađi unuci, sve kumire posvećene zlodusima i bez ikakve dvojbe ispovjedite Stvoritelja svega, Gospodina našega Isusa Krista. Vjerujte da je ovajb muž sv. Benign, kojega vidite kako stoji pred vama, po božanskoj dobroti poslan k vama iz dalekoga kraja. Pazite dakle na riječi njegovih usta: Božje su naime zapovijedi koje izlaze iz njegovih usta; naučite od njega nauk obilniji od svakoga dara i za vaše spasenje iznad svega koristan.”

8 Dok je sv. Leonila sa sv. Benignom propovijedala ove spasonosne nagovore svojim unucima i dok je u njihovim srcima već udahnuta milost božanski jačala, stajahu ujedno obuzeti čudesnom zapanjenošću i, gledajući jedni druge te razmatrajući sve što im bijaše rečeno, okrenuše se svojoj baki i jednodušno rekoše jednim glasom: „Zašto si tako veliku i tako izvrsnu stvar tako dugo držala skrivenom u šutnji? Zašto si nam tolika vremena skrivala put istine i presvijetlo svjetlo?” Njima ona blagim govorom odgovori, podignuvši oči i raširivši ruke prema nebesima, zahvaljujući Bogu, te reče: „Moj sin, a vaš otac, ustrajao je u tolikoj tvrdoći srca da, uronjen u pakleno sjedište, zasjenjen tamom grijeha, lišen svake mudrosti i zaslijepljena uma savjetom izopačenosti, niti je vjerovao u Krista Gospodina niti ga je ikada htio ispovjediti. Što je božanska riječ mogla koristiti onomu čiju je nutrinu srca u cijelosti posjedovala zloba nevjere i koji, okružen tamom kumira, nije mogao vidjeti istinsko svjetlo? On je učinio da sam dosad čuvala šutnju, bojeći se da vas svojim neprijateljskim nagovaranjem ne bi naveo da zauvijek skrenete s pravoga puta. Božjom je naime voljom njegovom smrću svaka zapreka uklonjena. Evo sada milosnoga vremena. Otvorite dakle oči srca i tijela, gledajući radije u nebo, i ispunjeni milošću Gospodina našega Isusa Krista iskorijenite iz svojih duša štovanje kumira neprijateljsko vašemu spasenju, da biste mogli prispjeti k vječnim radostima.”

9 Dok je to i mnogo drugoga bl. Leonila sa sv. Benignom pripovijedala svojim unucima, božanska je dobrota u njima očitovala znakove vjere te su dozvali u sjećanje viđenja koja bijahu vidjeli prošle noći. Prvi reče Speusip: „Gledao sam sebe u viđenju prošle noći u krilu svoje bake, koja mi je, ulijevajući svoju dojku punu mlijeka u moje usne, govorila: Speusipe, pij mlijeko, jer kad dođeš u borbu i natjecanje, što više budeš pio, to ćeš snažnije i brže pobijediti.” A kad to reče Speusip, Eleusip reče: „Vjerujte da sam i ja vidio ovakvo viđenje: Vidio sam na nebu nekoga kako sjedi na velikom prijestolju, kao od jantara i dragoga kamenja, kako blista snagom veličanstva, čiji je neizmjerni sjaj zasjenio moj pogled, a zbog prevelike zapanjenosti strah moga srca preplaši moj razum. Tada me on vedra lica pozva k sebi i reče: Ne boj se, zaslužit ćeš vijenac pobjede.” Na trećem mjestu Meleosip izloži svoje viđenje: „Vidio sam i ja nekoga prilično velikoga Kralja kako drži jedinstveno žezlo. On je nas trojicu jednako pozivao u svoju vojnu službu, opasivao nas presvijetlim pojasevima, otkupljivao nas velikom cijenom iz okova sužanjstva, zlatnim slovima pisao nagrade naše vječne slobode i ujedno nas obdarivao nepresušnim darovima. Povrh toga dodade bodreći me i govoreći: Meleosipe, odlučio sam vas trojicu braće smjestiti u svoju palaču i zajedno vas okruniti vječnim nagradama. Vaša baka sve dane i noći izlijeva ponizne molitve za vaše spasenje, da hodeći pravim putem, oslobođeni mračne tmine, možete promatrati istinsko svjetlo i iz osude smrti doći u vječni život. Te i mnoge druge riječi ohrabrenja ispripovjedio mi je u viđenju Kralj kojega sam spomenuo.” O kako divna, kako skladna viđenja, koja označuju znakove jedne te iste stvari i koja valja čuvati u vječnome spomenu, zaslužiše vidjeti trojica braće blizanaca dok su još bili u tami noći, već prosvijetljeni predodređenjem po milosti Duha Svetoga! Ovoj je trojici dječaka, zagovorom bake, Trojstvo unaprijed po milosti objavljeno prije negoli su primili puni Kristov nauk. Djelomice prosvijetljenih očiju vidjeli su Gospodina Boga prije negoli su ispovijedanjem usta potpunije spoznali Spasitelja.

a Menæa predaju da su trojci žrtvovali Jupitru Nemezijskomu: koji je mitografima nepoznat, osim ako je tako nazvan jer je u obličju labuda obljubio Nemezu, kad se ona bila pretvorila u gusku ili bila prevarena od Venere pretvorene u orla. Vidi Lilija u poglavlju o Kastorima.
b Drugi rukopisi imaju: Feliksa.

Pošto su oborili kumire, javno su ispovjedili vjeru.

Razmišljajući napokon u sebi sveti blizanci o skladu viđenja, neprestano poučavani propovijedanjem sv. Benigna i molitvama bl. Leonile, pomnije su promišljali što im je činiti; želeći također da, kad se ukloni tama, u viđenju svjetla vidljivo promatraju čisti sjaj jasnoće te bez ikakve dvojbe spoznaju živoga i istinitoga Boga. Tada rekoše svojoj baki: „Pokaži nam što da činimo, da bi vaše propovijedanje, pošto se odagnaju sve zablude, moglo koristiti našemu spasenju.” Nakon tih riječi bl. Leonila, kličući zbog svetoga ispovijedanja svojih unuka i zahvaljujući Bogu, reče im zajedno sa sv. Benignom: „Čuvajte dakle sve božanske zapovijedi i bez ikakve sumnje vjerujte da je Kralj kraljeva Krist Bog, te se, odijeljeni od bezbožnih kumira, prikažite samomu Bogu, svomu Stvoritelju.” Sv. ih je pak Benign poučio u svakom svetom nauku i, kad je po ulijevanju Duha Svetoga spoznao da su u cijelosti primili savršeno ispovijedanje istinske i očite vjere u Krista, posvetio ih je zajedno milošću samoga krštenja. Zatim je sv. Benign pošao u utvrdu a Dijon, gdje je sabrao mnoge plodove svoga truda te je nedugo zatim za mnoge zasluge zaslužio dostojan vijenac mučeništva.

11 Sveta pak braća blizanci, utvrđena u svakoj vjeri u Krista, zapovjediše svojim slugama da razbiju kip Nemeze i do temelja sruše dvanaest hramova koji bijahu podignuti u njihovoj kući; a same kipove kumira, smrvljene u krhotine, odmah razbacaju: i sluge učiniše sve što im bijahu zapovjedili gospodari.

12 U međuvremenu se brza glasina proširi po svim granicama grada Langresa, javljajući da su trojica braće blizanaca, unuci bl. Leonile, rođeni od glasovitoga roda, najočitije priklonili svoju revnost štovanju Krista te da su, pouzdajući se u svemogućega Isusa Krista, držeći kipove bogova ni za što i prezirući ih sa svakim gađenjem, zapovjedili da se zajedno sa samim kumirima sruše iz temelja. U narodu raste silan žamor, na gnjev se podižu prvaci, suci i svećenici kumira te, raspaljeni prevelikim bijesom, sa svih strana dolaze k Božjim dječacima; i sabravši se ujedno, prvaci im rekoše: „Kakva vas je to tako iznenadna drskost spopala? Tko vas je nagovorio da napustite štovanje naših bogova, za koje je poznato da su ga od davnih vremena njegovali naši i vaši stari, kršeći odredbe vladarâ? Krista, kojega štujete kao Boga, Židovi su u osudi na smrt pribili na križ.” Tada sveci, ispunjeni Duhom Svetim, rekoše njima: „O bezumnici uronjeni u duboku tamu, zasjenjeni vječnim mrakom i opterećeni prevelikim teretom grijeha, osuđeni na vječnu smrt neprestanih muka, prevareni zabludom staroga neprijatelja, zašto nas prisiljavate da štujemo kamenje i druge kovine koje su ljudi oblikovali u ljudske likove, a koje očito nemaju nikakva životnoga daha? Koje nisu ništa, ništa ne osjećaju, i bezumnici ih posve uzalud štuju. Treba vjerovati u pravoga i živoga Boga Oca i Sina i Duha Svetoga, jednoga u trojstvu Božanstva i trojstvenoga u jedinstvu veličanstva. Gospodin naš Isus Krist jest Bog od Boga, svjetlo od svjetla, sjaj koji izlazi od sjaja, koji uvijek jest i uvijek je bio, i sam će uvijek ostati bez kraja. On je stvorio sve što je na ovom svijetu.”

13 Tada se prvaci naroda, suci i svećenici, koji bijahu došli na prizor, silno razgnjeviše protiv svetih slugu Božjih. Ustajući pak Kvadrat pun gnjeva, udari šakom u lice Speusipa i Eleusipa, jer su samo njih dvojica govorila. Žaleći zbog toga, Meleosip uskliknu govoreći: „Zašto me nisi učinio dionikom ovoga dara udarca s mojom braćom? Na njima si pokazao poželjan početak muke, a mene si, tobože me časteći zbog svojih nevjerničkih čina, odijelio od svetoga zajedništva. Jednodušni smo u ispovijedanju Krista, jednako se po vašoj nevjeri radujemo Kristovoj nagradi.” Kvadrat reče: „Danas smo vas zbog prezira prema našim bogovima odlučili kazniti različitim mukama.” Eleusip reče: „Što nam veće muke pripravite, to nas više krijepite Božjom milošću.” Palmacije reče: „Ako im ne odrežemo jezike iz korijena, neće prestati govoriti na sramotu našu i naših bogova.” Speusip reče: „Ako vaša okrutnost odreže naše tjelesne jezike, u svojoj ćemo nutrini pripovijedati veličanstvena djela Božja i nikada nas vaša zloba neće odvojiti od svete vjere u Krista.” Ponovno Palmacije i Hermogen rekoše: „Nesretnici, jednodušno se žurite u propast svoje smrti.” Speusip reče: „Umrijeti naime za ime Kristovo slavno je; odatle ćemo brže prispjeti u vječni život, gdje nema nikakve žalosti, nego radosti koje se nikada ne svršavaju.” a Divio, francuski Dijon; glavni grad Vojvodstva Burgundije, opširno ga opisuje Klaudije Robert u djelu Gallia Christiana.

POGLAVLJE IV. Na različite načine mučeni, bivaju okrunjeni.

Vidjevši Palmacije, Kvadrat i Hermogen da oni postojano ustraju u ispovijedanju Krista, pomnije su razmišljali što da učine ili kakvim najtežim mukama da ih udare, te na kakvu najokrutniju vrstu smrti da ih osude zbog a zasluge onih koji bijahu nadošli. Dok su to pomnije razmatrali, zapovjede da im nasamo dovedu bl. Leonilu, ne bi li ih možda svojim umiljavanjem i roditeljskim nagovaranjem mogla vratiti štovanju bogova, tako da se u svemu odreknu Božanstva Kristova veličanstva. A kad bl. Leonila dođe k njima, rekoše joj suci: „Idi svojim unucima i, ako ih želiš spasiti te osloboditi muka i smrtne propasti, nagovori ih da obnove hramove koje su srušili; neka se pak poklone našim bogovima i prinesu uobičajene žrtve.” Dok su oni to i mnogo drugoga govorili, reče im bl. Leonila: „Poći ću i nagovorit ću ih na sve što je u skladu s njihovim spasenjem.”

13 Došavši napokon bl. Leonila svojim unucima, kad je spoznala da ustraju u svetom ispovijedanju, obuze je silno klicanje i radost; davala je svima slatke poljupce, plakala od radosti, izlijevala mnoge molitve svemogućemu Bogu i zahvaljivala Kristu, te reče svojim unucima: „Nitko se od vašega roda ne nalazi plemenitiji, nitko bogatiji, nitko miliji u Kristu negoli vi. Svojemu rodu preslavnim ispovijedanjem Krista dajete vječni sjaj. U nježnoj dobi nadmašili ste mudrošću sve starije svoga roda. Neizmjerno blago, dragocjenije od svake cijene, stekli ste vojujući za Krista. Budite dakle muževno postojani u svetoj vjeri Kristovoj. Neka vas nikakva nevolja ne slomi, neka nikakve prijetnje, nikakve muke ne prestraše vaše duše hrabro naoružane vjerom u Krista. Kraljevstva ovoga svijeta, koja se vide i prolazno završavaju sa životom, nisu ništa: žudjeti pak za nevidljivim i vječnim kraljevstvom Božjim jest vječna, savršena i iznad svega korisna punina mudrosti. Po ovim ćete vremenitim naporima i brzo prolaznim mukama prispjeti k vječnim radostima.” Vidjevši dakle da puni Kristove milosti ostaju u svojoj postojanosti i hrabro čuvaju obećanu vjeru, preporučivši unuke Bogu s potpunom pobožnošću, ode od njih.

16 Upitani pak od sudaca žele li pristati uz njih i javnim glasom priznati kipove bogova, budući da su oni upornom odlukom ustrajali u ljubavi Kristovoj i nipošto nisu htjeli dati pristanak onima koji su to tražili, bijahu obješeni na jedno stablo s rukama svezanima uvis, a nogama nadolje: tako su pak vještim izumom mučenja bili rastegnuti da se gotovo činilo kako se odvajaju od samoga sklopa udova. Ipak, okrijepljeni od Krista, dok im je iznutra božanski pružana snaga podnošenja, muževno su ostajali u ispovijedanju i vjeri u Krista: i u samim mukama obješen s braćom, Meleosip se rugao sucima govoreći: „Gospodin naš Spasitelj Isus Krist, pribijen čavlima, kojega valja štovati u Trojstvu, visio je za naše otkupljenje na svetome drvu, odakle smo zaslužili steći znak križa. Neka i nas trojica njegovih slugu, viseći na ovom jednom deblu, za njegovo ime postanemo slavni mučenici. O blaženi plode samoga stabla koje je ponijelo tri mučenika, posvećena imenom Trojstva.”

17 Vidjevši suci da se oni u mukama krijepe, a ne žaloste, rekoše im: „Nećete umrijeti na tom stablu, kako kažete da želite, nego ćete poginuti od osvetničkoga ognja.” Meleosip ponovno odgovori i reče im: „Veće će nam biti umnoženje blaženstva ako, okušani ognjem, prijeđemo k Bogu i iz tame po ovom ognju dođemo u vječnu svjetlost.” Tada napokon suci, zbog straha od naroda koji bijaše nazočan, pribaviše drva i ostalo što obično pojačava vatru, te se naloži velik oganj. Svezanih ruku i nogu sveti su blizanci strmoglavljeni u oganj. U sredini se pojavi Krist Spasitelj i, kad su se okovi raskinuli, sveti su mučenici slavili Boga u ognju, a požar se nikoga od njih nije doticao. O blaženi ognju koji si očistio samob istočni grijeh, a na udovima svetaca nisi nanio nikakvu štetu umanjenja požarom! Oganj je radije pomogao svecima negoli naškodio, iako je preko njega neprijatelj htio naškoditi, a nije mogao. Nevjernici su još žešće raspirivali oganj da bi tijela svetaca bez odgode izgorjela, ali je božansko milosrđe to okrenulo na bolje te odatle svecima pripravilo neugasivo svjetlo. Gorući su se plamenovi dizali više, ali služeći Kristovu djelu pokazivali su osobitu slavu svetaca ti plamenovi koje su progonitelji pogubno bili pripravili za propast. Oganj nije mogao imati vlastite snage da proždre udove svetaca, jer je Božja moć iz ljubavi prema svojim svecima ublažila žar topline.

18 Vidjeli su bezbožni i nepravedni progonitelji kako usred neizmjernih plamenova kliču sveti blizanci i ostaju neozlijeđeni oni za koje su mislili da će ih u trenu vidjeti proždrte tolikim požarom. Krist je svecima dopustio slobodu da hodaju u ognju, kako bi nevjernicima, dok gledaju božanska otajstva, još više narasla žalost zbog sramote. Nestalo je dakle drva i svega što je pojačavalo oganj. Sveti su pak blizanci, stojeći u sredini dok su plamenovi jenjavali, ismijavali zlobu progonitelja govoreći: „Dana nam je vlast, ako želimo, odmah otići Kristu; a ako jošc želimo, dopušteno nam je, živeći na ovom svijetu, rugati se vašemu bezumlju. Nama je naime bolje požuriti se na njegovu gozbu, gdje ne nedostaje naplate Darovatelja.” Kad se oganj stišao i kad su se nevjernici izdaleka približili svetim Božjim blizancima, brižljivo motreći nisu mogli na udovima svetaca vidjeti nikakvih ožiljaka od požara. Ali da ne bi bilo duljega odgađanja mučeništva onima koji su ga željeli i da bi već od Krista Nagraditelja primili davno pripravljene neuvele vijence, ugledavši koroved anđela spremne da ih prime i kako stoje pred njihovim očima, tada odmah prignuvši koljena na zemlju, prostrti u molitvi, pozvani sretnim Kristovim pozivom, izdahnuvši zajedno sveti duh, zajedno su, kako je poznato, prešli na nebesa.

19 Njihova su pak tijela pobožni vjernici prenijeli i pokopali nae drugoj milji od grada Langresa, u selu koje se zove Urbat, gdje se spajaju dva najveća puta, a drugi im se ispred njih priključuju s različitih strana: da ondje bude i spremna pobožnost volje i vrlo prikladno stjecište putnika, uvijek brojna nazočnost naroda i sa svih strana stjecanje na molitvu k njihovu pragu. I ondje se također sve što se pobožno moli, zagovorom svete braće, po Božjoj darežljivosti udjeljuje: ondje se po njima bolesnicima revno poslužuju milosti ozdravljenja: žalosnima se bez odgode daruje utjeha okrepe, oko njihove se bazilike uvijek umnaža osobito štovanje, a darežljivost dobara od strane pobožnih vjernika svakodnevno raste na bolje.

a Rukopis iz Ripatorija: „straha od Židova.”
b Kako je očistio istočni grijeh ako ih je već prije bio krstio sv. Benign? To je Varnaharije prenio iz prijašnjih Djela, a nije promislio o onome što je prije bio upleo o njihovu krštenju.
c Drugi rukopisi: „promišljamo.”
d Petar de Natalibus: „I viđeni su anđeli s velikom svjetlošću kako sabiru njihove duše.”
e Rukopisni Martyrologium iz Bruggea: „na prvoj.”

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

17. siječnja Kalendar godine