U Rimu se 16. siječnja slavi rođendan sv. Priscile, koja je sebe i svoja dobra posvetila službi mučenika, kako ima Martyrologium Romanum, a o kojoj pišu Bellini, Molanus, rukopis Florarium, Maurolico te mnogi rukopisni i tiskani martirologiji pod imenom Usuarda: „U Rimu sv. Priscile.” Neobično je, štoviše pogrešno, ono što kölnski kartuzijanci u djelu Additiones ad Usuardum i Martyrologium Coloniense imaju: „U Rimu sv. Priscile Djevice.” Rukopisni martirologij sv. Jeronima pod 18. siječnja ima: „U Rimu na Salarijskoj cesti Priscile.”
2 Nije ovo ona Priscila, ili Priska, o kojoj i o njezinu mužu Akvili postoji spomen u Djelima apostolskim i drugdje; ona se naime štuje 8. srpnja. Nego je ovo majka sv. Pudencija senatora, oca sv. Praksede i Pudencijane, domaćina i učenika sv. Petra Apostola, kako u djelu Annales i u djelu Notae ad Martyrologium prenosi Baronije te Hermes Pastor u životopisu sv. Pudencijane 19. svibnja. Ona je također, kako u djelu Catalogus Sanctorum Italiae piše Ferrari, primila u gostoprimstvo apostole Petra i Pavla kad su došli u Rim i neprestano je dijelila milostinju siromasima. Prenosi se da je o vlastitom trošku sagradila ono slavno groblje na Salarijskoj cesti.
3 Anastazije Bibliotekar u životopisu sv. Marcela navodi drugu Priscilu ovim riječima: „Ovaj (Marcel) zamolio je neku gospođu imenom Priscilu i načinio groblje na Salarijskoj cesti.” Ali, kako ovdje bilježi Baronije u djelu Notae ad Martyrologium, u veoma mnogim kodeksima toga nema. Zasigurno u rukopisnom bertinijskom kodeksu, s kojim je naš Rosweyde bio usporedio onu knjigu o rimskim prvosvećenicima koja se pripisuje Anastaziju, ovo o groblju donosilo se ovako: „Ovaj je načinio groblja na Salarijskoj cesti”, bez ikakva spomena Priscile; kao da je sam Marcel neka groblja ili sagradio ili obnovio dok su propadala od starosti ili druge nezgode. A što se tiče toga da kaže „groblja”, a ne jedno jedino groblje, Oktavije Panciroli piše da se na Salarijskoj cesti nabrajaju četiri kršćanska groblja.
4 Kanizije i Galesini tvrde da je Priscila, koja se danas štuje, na poticaj pape Marcela sagradila groblje; starije Priscile, majke sv. Pudencija, nisu se sjetili. Dodaje Galesini da je njezin životopis napisao sv. Honorat, biskup arleški, ali ne otkriva odakle je to preuzeo, niti se to dokazuje. Čini se radije da je prepisivač na ovome mjestu pobrkao listiće najučenijega Galesinija, tako da je ono što se govorilo o životopisu sv. Honorata koji je napisao sv. Hilarije pripisano Priscili. Molanus vjeruje da se ovdje navodi ona Priscila koje se spominje Pavao, ali na rubu dodaje: „o kojoj možda govore djela Marcelova.” Ferrari u djelu Catalogus Sanctorum Italiae kaže da je Priscilino groblje, koje je nekoć sagradila ona Priscila, Pudencijeva majka, možda urušeno, obnovila mlađa na poticaj sv. Marcela; lako je naime bilo, kaže, pobožnu ženu nagovoriti da obnovi ono što je bila sagradila druga gospođa istoga imena. To se doduše govori vjerojatno. Ipak se radije priklanjamo tome mišljenju da osim one u Djelima apostolskim (o kojoj ovdje nije riječ) smatramo jednu jedinu Priscilu začetnicom groblja, a da su drugu, noviju, koja bi živjela u vrijeme sv. Marcela, izmislili prepisivači, možda umjesto mlađe Lucine, koja se spominje u djelima sv. Marcela. O grobljima često drugdje. Salarijska cesta, tako nazvana jer se njome u zemlju Sabinjana prevozila sol, počinjala je od Kolinskih vrata, koja su se zvala i Agonalna i Kvirinalska, a naposljetku po samoj cesti Salarijska.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.