Slavi se rođendan sv. Poncijana, mučenika iz Spoleta, 14. siječnja (kad je i podnio mučeništvo) u Spoletu u Umbriji i u Utrechtu u Belgiji (onamo su naime prenesene njegove moći) te u windesheimskoj kongregaciji, u kojoj se slavi obredom od devet čitanja, a u Utrechtu dvostrukim blagdanom. Veoma mnogi martirologiji spominju ga istoga dana. Rukopisi iz Saint-Riquiera i Družbe Isusove u Antwerpenu, oba pripisana Bedi: U Spoletu sv. Poncijana mučenika, u vrijeme cara Antonina; naš rukopisni dodatak: pod sucem Fabijanom.
Isto ima rukopis Crkve sv. Marije u Utrechtu, ali Spoleto čini gradom Toskane, a on je u Umbriji. Rukopisi samostana sv. Martina u Trieru i neki drugi: U Spoletu Poncijana mučenika. Veoma mnogi rukopisi belgijskih Crkava pod Usuardovim imenom: U Spoletu sv. Poncijana mučenika, u vrijeme cara Antonina: njega je sudac zbog Krista veoma žestoko išibana šibama natjerao da bosim nogama hoda po žeravici; ostavši od nje neozlijeđen, bi po zapovijedi obješen na mučilo i željezne kuke te tako bačen u tamnicu, gdje je zavrijedio biti okrijepljen anđeoskim pohodom. Nakon toga, poliven kipućim olovom, naposljetku je pogubljen mačem. Navode ga također na ovaj dan Raban, Notker, Ferrari u općem katalogu svetaca, Rosweyde, knjiga koja nosi naslov Panis quotidianus, rukopis samostana sv. Maksimina, Saussay i drugi.
2 No 19. siječnja tiskani Beda ima: Istoga dana sv. Poncijana mučenika; a bavarski rukopis dodaje: u Spoletu, u vrijeme cara Antonina, pod sucem Fabijanom. Stariji Usuardovi primjerci na isti dan navode pohvalu koju smo donijeli pod brojem 1. Slažu se Bellini, Martyrologium Colon. i Romanum te Maurolico; osim što se u nekima navodi ime suca Fabijana i spominju lavovi kojima je svetac bio bačen. Istoga ga dana također navode Adon, Ferrari u katalogu svetaca Italije, Petar de Natalib; 2. knjiga, 102. poglavlje, Kornelije Gras i većina drugih; na taj dan stari rimski martirologij ima: I u Spoletu sv. Poncijana mučenika, koji je podnio mučeništvo XIX. kalenda, pokopan XV., a premješten u grobu XIV., kad se slavi njegov svečaniji dan.
3 Na oba dana o njemu govori Molanus; i to 14. piše ovo: Muka sv. Poncijana, dragocjenoga mučenika, u vrijeme cara Antonina, pod sucem Fabijanom, čije se moći čuvaju u Donjem Utrechtu. A 19.: U Spoletu prijenos sv. Poncijana mučenika; te navevši pohvalu koju smo gore donijeli iz Usuarda, dodaje ovo: Dovršio je pak svoje mučeništvo 14. siječnja, a kršćani su uzeli njegovo tijelo i pokopali ga XV. kalenda. Svečani pak njegov dan slavi se 19. siječnja, kad je njegovo sveto tijelo ponovno premješteno. Kölnski kartuzijanci u Addit. ad Usuard. 19. siječnja imaju isto što i ostali Usuardovi primjerci: a 14.: U Spoletu sv. Poncijana mučenika, kojega Usuard stavlja niže 14. siječnja, na dan kad je (kako se nekima sviđa) pokopan, a na ovaj je pak podnio mučeništvo. Rukopis Adona iz samostana sv. Lovre u Liègeu 14. siječnja opširno pripovijeda Djela, a 19. ima ovo: Istoga dana u Spoletu prijenos tijela sv. Poncijana mučenika, čije smo mučeništvo, dovršeno 14. siječnja, već prije spomenuli. XIV. rođendan, a XIX. prijenos bilježe također rukopisni Florarium, Kanizije u Martyrol. Germanico i Galesini; a ovaj u Bilješkama svjedoči da ga neki nazivaju Poncijem. Costanzo Felici 14. siječnja ima ovo: Poncijan mučenik, kojemu je u Spoletu pod carem Antoninom po nalogu namjesnika Fabijana, nakon raznih muka, odrubljena glava. Čini se da je ovaj drugi od onoga koji se slavi 19. studenoga. Ispravno, jer onaj je sv. Poncijan papa. A 19. siječnja isti Felici ima: Poncijan mučenik, kojemu je u Spoletu po nalogu suca Fabijana, pod Antoninom Karakaloom, nakon raznih muka odrubljena glava. Nije ubijen pod Karakaloom, nego pod Markom Aurelijem, kao što ćemo poslije vidjeti.
4 Mučeništvom je dakle Poncijan ovjenčan 14. siječnja, 18. je pokopan, a 19. je preneseno njegovo tijelo, odnosno, kako je rečeno iz staroga rimskoga martirologija te iz tiskanoga i rukopisnoga Adona, premješteno u grobu, ili kako mi tumačimo, preloženo u drugi kovčeg. A Saussay 14. siječnja piše ovako: U Utrechtu prijenos moći sv. Poncijana mučenika, koji je u Spoletu, za cara Antonina, mučen čudesnim i groznim mukama zbog ispovijedane pobožnosti od suca Fabijana te mu je naposljetku odrubljena glava, i tako je u tom posljednjem slavnom boju dovršio slavnu borbu vjere upravo na ovaj dan; na koji je također njegovo presveto tijelo nakon tijeka nekoliko stoljeća iz Italije u Galiju prenio utrechtski biskup Balderik. No 19.: Istoga dana u Utrechtu doček dragocjenoga tijela sv. Poncijana mučenika, koji je danas u Spoletu u Umbriji pod Antoninom dovršio mučeništvo. A ponovno 2. rujna: U Utrechtu doček moći sv. Agneze, djevice i mučenice, koje je Balderik, poglavar ove stolice, donesene iz Italije, zajedno sa svetim ostacima blaženih mučenika Poncijana i Benigna položio u svoju katedralnu Crkvu da se časte trajnim štovanjem. O prijenosu će biti riječi niže, a o Agnezi i Benignu na njihovim mjestima; no vara se Saussay što, kako je očito iz topografskoga kazala, smatra da su ove moći prenesene u Gornji Utrecht, odnosno na rijeku Meuse.
5 Djela sv. Poncijana kažu da su u spomen predali vjernici koji su ga pokopali, kako piše Galesini. Mi smo ih preuzeli iz Bonina Mombrizija i iz starih rukopisa: trierskoga sv. Maksimina, eichstättskoga, rebdorffskoga, sv. Marije de Ripatorio i utrechtskoga; njih je Surije nekoć objavio uglađenim slogom, a zatim Kornelije Gras; a donekle skraćena donijeli su ih Vinko iz Beauvaisa, 10. knjiga, 104. poglavlje, 2. dio Legende, Petar de Natalib; 2. knjiga, 102. poglavlje, Franciscus Haræus, na nizozemskom Heribert Rosweyde i Hendrik Adriani, a na njemačkom Heinrich Fabricius. No više je toga podnio sveti mučenik za obranu kršćanske vjere negoli što se pripovijeda u tim Djelima. Čini se naime da se u njima sažeto spominju samo one muke koje su mu bile nanesene prije njegove smrti, a nakon pogubljenja sv. Konkordija. No iz Djela sv. Konstancija, biskupa Perugie, koja ćemo donijeti 29. siječnja, jasno je da su u Asizu u tamnici bili držani sv. Konkordije i Poncijan, te da je Konstancije, hiteći k njima, naišao na vojnike od kojih je kod rijeke Chiascio bio izudaran okrutnim udarcima; ali kad mu ih je anđeo posve izliječio, bio je pušten, jer su se vojnici bojali zla od njega kao od čarobnjaka. Ušavši dakle sv. Konstancije, kažu Djela, k Konkordiju i Poncijanu, koji su ondje (u Asizu) već dugo bili držani u okovima i tamnici, potaknuo ih je na postojanost, koju su oni ispovjedili preslavnim odgovorom, te su ih stražari zajedno s njim odveli u Spello; između toga grada i Foligna sv. Konstancije je zaklan. Odlazeći pak, vojnici su, kažu Djela, vraćajući se odveli Konkordija i Poncijana u grad Spoleto k najokrutnijemu Antoninu (ili namjesniku kojega je onamo poslao Antonin). Ali ako je 29. siječnja, kad se štuje, ubijen sv. Konstancije, nužno je da su Konkordije i Poncijan nakon toga čitavu godinu bili zadržani u okovima, u koje su vrijeme podnijeli mnoge i teške muke.
6 U godini Poncijanove smrti noviji se pisci razilaze. Rosweyde misli da je ubijen godine Kristove 146., koja je bila 8. godina Antonina Pija. U posljednjem Surijevu izdanju stavlja se godina 160., 22. istoga cara. Rukopisni Florarium ima: U Spoletu sv. Poncijana mučenika, u vrijeme cara Antonina, koji je ovjenčan mučeništvom godine spasenja 213., devete godine petoga progona što ga je najprije pokrenuo car Sever, jedanaeste godine njegova carovanja. Čini se da je u Djelima, kao i gore Felici, podrazumijevao Antonina Karakalu, koji je godine 211. naslijedio oca Severa. I Baronija je u 2. svesku Annal. izdalo pamćenje kad pod godinom 154. (koju čini 15. godinom Antonina Pija), br. 3, piše: Mučenikom je također postao u Spoletu Poncijan i mnogi drugi u Italiji; a ponovno pod godinom 175., 13. godinom Marka Aurelija (kako sam računa), br. 7: Tada je također slavni mučenik Julijan podnio mučeništvo u Sori, a u Spoletu prezbiter Konkordije i Poncijan. Budući da je iz navedenih Djela sv. Konstancija biskupa jasno da je u isto vrijeme u tamnici s Poncijanom bio zadržan Konkordije, kojega je sv. papa Pio bio postavio za subđakona (kako smo rekli 1. siječnja), a Pio je stolovao od 18. godine Antonina Pija, Kristove 156., do 5. godine Marka Aurelija, Kristove 165., može se sa sigurnošću zaključiti da griješe oni koji tvrde da je Poncijan ubijen prije godine 156.
Spisi iz starih rukopisa
U vrijeme cara Antonina nastao je progon kršćana kako bi prinosili žrtve idolima. Nevjernici su vrebali na vjernike i gnušali se kršćanskoga imena kao kakve ljage. Stoga je po zapovijedi cara Antonina sudaca Fabijan poslan u gradb Spoleto kako bi ondje kršćane prisilio na štovanje idola. Kad je stigao u taj grad, sjeo je na sudačku stolicu i zapovjedio da se sazove sav narod. Kad se dakle sav narod okupio pred njim, počeo im je govoriti ovim riječima: „Prepobožni car Antonin poslao me u ovaj grad da se svatko tko ne bude poštovao njegovu zapovijed da se prinosi žrtva svemogućim bogovima kazni smrtnom osudom.” I mnogi iz naroda pristadoše žrtvovati idolima, a mnogi ustrajaše u vjeri Gospodina našega Isusa Krista, podnoseći mnoge muke kako bi svoje duše posvetili Gospodinu u mučeništvu. Bezbožni pak Fabijan nanio je mnoge progone kršćanima: i kad je izlazio za svjetinom gdje je poticao kršćane na svetogrđe, mnogi su postigli palmu mučeništva; a on je rikao kao lav tražeći koga da proždre.
2 Bijaše neki muž utvrđen u strahu Gospodnjem, imenom Poncijan, koji nije htio žrtvovati idolima, te su ga njegovi sluge uhvatili i doveli pred sudačku stolicu. Tada mu sudac Fabijan reče: „Kako se zoveš?” Poncijan odgovori: „Imenom koje su mi nadjenuli moji roditelji zovem se Poncijan, a veće mi je ime kršćanin.” Sudac Fabijan reče: „Mladiću plemenita roda, odbaci svoju nevjeru; zabluda te naime obuzela te ostavljaš prepobožne bogove i štuješ čovjeka koji je pretrpio progon od grada do grada ic naposljetku završio život sramotnom smrću na sramotnom drvu križa, pa ti neće moći pomoći. Pristupi stoga i pokloni se milosrdnim bogovima i ne daj se zavesti ljudskim čaranjima, jer tvoj Bog, u kojega vjeruješ, ne može te osloboditi iz mojih ruku.” Pogledavši ga dakle, sv. Poncijan reče: „Tvoji nečisti govori ne mogu me zavesti, niti me tvoj car može odvratiti od Gospodina mojega Isusa Krista da bih se klanjao gluhim i nijemim idolima koji ne mogu osloboditi svoje štovatelje.”
3 Tada sudac Fabijan, gnjevan zbog njegovih uvreda, zapovjedi da se sv. Poncijan svuče i tuče šibama te da se ne prestane dok se ne vidi kako njegova krv teče na zemlju poput rijeke. Kad su sluge prestali, sv. Poncijan reče Fabijanu: „O, strašan licem i mrzak sa svojim bogovima, zar se ne stidiš? Vidiš li da ne osjećam muke koje si mi nanio? Vjerujem naime u Gospodina svojega Isusa Krista da će te on sam posramiti kao što obično posramljuje tvojega oca đavla.” Tada gnjevni sudac Fabijan zapovjedi da bosim nogama hoda po ugljevlju i postavi pred njega dvije odluke govoreći: „Ili stavi tamjan na ovo ugljevlje, ili bosim tabanima hodaj po njemu.” Sveti pak Poncijan načini znak Kristov na svojem čelu i poče bosim nogama hodati po samom tom užarenom ugljevlju govoreći: „Evo, ja u ime Gospodina našega Isusa Krista hodam po užarenom ugljevlju; stavi i ti, ako možeš, u ime svojega Jupitra ruku u vrelu vodu, pa neka te oslobodi tvoj Jupiter.” Gnjevni sudac Fabijan zapovjedi da mu se pripremi mučilica i da se načine željeznid zupci duljine triju prstiju te da se ondje objesi svetac Božji. Kad je to učinjeno, sluge klonuše i povikaše govoreći: „Jao nama, jer se mi više mučimo nego ovaj prokletnik. Naše su ruke već klonule, a željezne kuke su se slomile. Ništa ne možemo učiniti.”
4 Tada bezbožni Fabijan zapovjedi da ga se zatvori u najdublju tamnicu. Dođoše stoga k njemu svi pobožni ljudi i hrabahu ga da u borbi mučeništva postojano vojuje. Čuvši to zavidni Fabijan, zapovjedi da ga se izvede iz tamnice i uvede u amfiteatar te naredi da se na njega puste dva lava, koja bijahu krvoločna, kako bi mu smrskala kosti. Kad su zvijerie bile puštene, sv. Poncijan se pomoli govoreći: „Gospodine Isuse Kriste, spasi me iz ralja lavljih da navijestim ime tvoje svojoj braći.” Dok je završio molitvu, dođoše k njemu sami ti lavovi ričući. A kad ga ugledaše, postadoše tako pitomi da su prignuli svoje glave i poklonili se bl. Poncijanu. Kad je to vidio sav narod, povika jakim glasom govoreći: „Uistinu je velik Bog kršćana: neka se pusti svetac Božji.”
5 Tada Fabijan, vidjevši da u narodu nastaje pobuna, zapovjedi da ga se ponovno baci u tamnicu i da ga se ondje ostavi dvanaest dana dok iscrpljen glađu ne izdahne duh. Kad je bio zatvoren u tamnici, gle, okof ponoći ukaza mu se anđeo Gospodnji u dnu tamnice s nebeskom hranom i okrijepi ga govoreći: „Budi jaka duha i junački se drži.” Poslije dvanaest dana dođoše sluge da odnesu njegovo tijelo; mislili su naime da je umro od prevelike gladi; i nađoše ga gdje pjeva psalme i govori: „U Gospodina se uzdam, neću se bojati što mi može učiniti čovjek.”
6 Sluge javiše sucu da Poncijan nije osjetio nikakva zla. Tada namjesnik Fabijan naredi da se izvede iz tamnice i zapovjedi da se rastopi olovo i polije po njegovim leđima. Kad su to sluge čuli, donesoše mjedeni kotao, učiniše da olovo u njemu proključa i javiše namjesniku da su kazne pripravljene. Čuvši to namjesnik, reče: „Ispružite ga na željezni krevet i polijte ga; možda će prestrašen žrtvovati bogovima.” Tada sluge uzeše mjedeni kotao i poliše leđa sv. Poncijana. I kao što voda klizi po mramoru, tako je i olovo skliznulo s njegovih leđa. I reče namjesniku: „Evo, Bog moj izbavio me iz svih tvojih muka; zar se ne stidiš?” Bezbožni sudac Fabijan reče: „Poslušaj me, Poncijane, i žrtvuj bogovima te spasi svoju dušu.” Sv. Poncijan reče: „Umukni, nesretniče, i ne čini mojim ušima tu nepravdu, jer tvoji su bogovi zlodusi, nijemi i gluhi, koji ne mogu pomoći ni tebi ni sebi.”
7 Čuvši to sudac Fabijan veoma se razgnjevi i reče: „Preziratelj bogova Poncijan, koji nije htio žrtvovati bogovima, neka se preda krvniku i neka mu on odrubi glavu.” Kad je to rečeno, izvedoše ga, a on ondje kleknuvši izli svetu molitvu Gospodinu govoreći: „Zahvaljujem ti, svemogući Bože, koji si me doveo do ovoga časa da borbom muke posramim đavla u tvojem svetom imenu. I sada, Gospodine, primi moj duh u miru.” I dok je to govorio, udari ga krvnik i Poncijan odmah dovrši mučeništvo XIX. kalendag veljače. I dođoše kršćani noću, odnesoše njegovo tijelo sh krvavoga mosta i pokopaše ga u miru, nedaleko od zida grada Spoleta, na imanju koje se zove Lucijan; a pokopan je i 18. siječnja, i svi dadoše slavu Bogu koji pobjeđuje neprijatelje i kruni svece: njemu čast i slava u vijeke vjekova. Amen.
a Mombritije: Favijan.
b Tako rukopisi i gotovo svi stari pisci, koji su sam grad nazivali Spoletium, a novijima je Spoletum, i građane Spoletani, kao što i ovdje ima Mombritije.
c Mombr.: kamenovan je.
d Rukopis Rip.: željeznim kukama. Mombr.: kukama, kojima zabijenima je tiranin htio rastrgati mučenikovo tijelo. Inače su se krivci vukli kukom na stratišta, a njihova trupla u odvodni kanal. Vidi Baronija u bilješkama (Notae).
e Drugi: su se međusobno grizle, tako čita Surije; dok su zvijeri zajedno režale, Rosweyde: škrgutale zubima.
f Kornelije Grasije kaže da se anđeo ukazao dvanaeste noći, što nije vjerojatno.
g Mombr.: rujna. Ali ni u jednom martirologiju ne nalazimo njegov spomen toga dana.
h Rosweyde prevodi stellagie, što na njemačkom znači pozornicu, drvenu konstrukciju, stratište. Fabricije i Adrijan: bloet brugghe, što zvuči kao krvavi most; a čini se da je mjesto bilo kod mosta koji je možda nazvan Krvavi most (Pons sanguinaris) jer se ondje izvršavala smrtna kazna nad krivcima. i Rukopis Rip.: trinaestoga.
O prijenosu sv. Poncijana iz Spoleta u Utrecht
U Spoletu se relikvije sv. Poncijana čuvaju u crkvi posvećenoj njegovu imenu i smještenoj izvan gradskih zidina. Ipak je neke kosti u Belgiju prenio Baldrik XV., utrechtski biskup. O tome, osim gore navedenih martirologija, rukopis sv. Lamberta u Liègeu kaže: „U Spoletu mučeništvo sv. Poncijana mučenika, prenesenoga u grad Utrecht.” A Martirologij Galo-belgijski (Martyrologium Gallo-belgicum): „U Spoletu (grad je i vojvodstvo u Italiji) preminuće sv. Poncijana mučenika, pod carem Antoninom; pod namjesnikom Julijanom (štoviše, Tubijanom) podnio je bičeve, užareno ugljevlje, rastopljeno olovo i bijes lavova. Tijelo počiva u Utrechtu.” Bijahu to samo, kako rekosmo, neke kosti pohranjene u golemom relikvijaru, za koji se u narodu govorilo da sadrži tijelo sv. Poncijana, što će se moći opaziti i kod više drugih svetačkih relikvija drugdje. Te su pak svete zaloge na početku belgijskih nemira bile sklonjene od bijesa ikonoboraca te se i danas čuvaju kod čestitih i pobožnih ljudi, kamo ih je prenio biskup Baldrik.
2 Ovoga se prijenosa spominje Molanus u djelu Indiculus SS. Belgii pišući ovako: „Sv. Poncijan, slavni mučenik iz Beneventa (štoviše, Spoleta), ima svečani blagdan diljem Utrechtske biskupije 14. siječnja. Naime, Balderik XV., biskup, prenio je sa sobom iz Italije sveta tijela Poncijana i Agneze te ih časno i s velikom pobožnošću pohranio u utrechtskoj crkvi. Taj je biskup umro godine 977.” Isto navodi isti Molanus u djelu Natales SS. Belgii, Vilim Gazet u djelu Historia Ecclesiastica Belgii i drugi. Prijenos ovako opisuje Ivan Beka u životopisu Baldrika: „Taj je biskup godine Gospodnje 866. prešao Alpe i stigao u Italiju, gdje je radi nekih potreba Crkve potražio nazočnost kralja Otona. Naposljetku je isti biskup, oprostivši se od kralja, sa sobom prenio tijela svetih mučenika Poncijana, Benigna i Agneze te ih s velikom pobožnošću pohranio u utrechtskoj crkvi.” Isto na njemačkom navodi Rosweyde u djelu Ecclesiastica historia Belgii, i Dionizije Mutzardus. O Baldriku ove drevne stihove donosi Heda:
„Biskup Baldrik uzveličao je Utrecht, od temelja razoren od Danaca što ga je obnovio; plemenit je i više nego dostojan svakoga roda, po kojemu ovamo dođoše Poncije, Agna, Benign.”
Kada se dogodio ovaj prijenos.
3 U vlastitim časoslovima Utrechtske crkve na ovaj se dan u 6. čitanju nalazi ovo: „Njegovo (Poncijanovo) tijelo, najprije pokopano pokraj zidina grada Spoleta, poslije je godine 966., kad se Oton, postavši u Rimu carem, kao pobjednik vraćao u Njemačku, nastojanjem pobožnoga biskupa Balderika preneseno u Utrecht u dvor biskupske stolice. Stoga se njegov svečani blagdan diljem cijele biskupije slavi dana 14. siječnja.” Isto ima Molanus u djelu Natales; gotovo isto Haræus. Gazet pak piše: „Velik dio njegovih svetih relikvija odande (iz Spoleta) odnio je car Oton godine 966. i darovao utrechtskom biskupu Balderiku za ures i zaštitu njegove Crkve.” U rukopisu sv. Martina u Utrechtu, nakon Djela sv. Poncijana (Acta S. Pontiani), stajalo je ovo: „Godine Gospodnjega utjelovljenja 866., a XXXI. godine kraljevanja Otonova i IV. njegova carstva, tijelo bl. Poncijana mučenika, nakon što je Oton u Rimu postao carem i kao pobjednik se vratio iz Italije u Njemačku, izneseno je i pobožnim nastojanjem biskupa Baldrika stečeno za Utrecht; on je tu svoju želju uz Božju pomoć priveo savršenstvu. Ubrzo je, postigavši želju i zadobivši zajedno sa svojima takvo dugo žuđeno blago, primio ga s radošću i čašću te smjestio unutar dvora biskupske stolice, gdje se sada štuje, časti i zaziva od vjernika.”
4 Ali ovi nisu posvuda točno pazili na kronologiju. Oton Veliki je godine Kristove 961. s vojskom krenuo u Italiju, godine 962. Ivan XII. okrunio ga je za cara, a godine 963. vratio se u Njemačku; te je godine njegov brat sv. Bruno, kölnski nadbiskup, Baldrikov učenik, umro 11. listopada. Godine 966. pred jesen Oton je ponovno otišao u Italiju, godine 967. proslavio je Uskrs u Ravenni s Ivanom XIII., a zatim je pozvao sina u Italiju, kako stoji u dodatku Reginonove kronike (Appendix Reginonis). On je na Božić od blaženoga apostolskoga pape primio krunu i carsko dostojanstvo, kako sam otac pripovijeda u pismu vojvodama Hermanu i Teodoriku kod Vidukinda Korvejskoga u 3. knjizi pri kraju. Tada se dakle čini da je Baldrik otišao u Italiju, bilo da je svojevoljno pratio kralja Otona II., bilo da ga je pozvao Oton I. Naime godine 967. car Oton, kako piše Lambert iz Hersfelda, poslao je svoje poslanike nadbiskupu Vilimu (mainzskom) i ostalim knezovima da pošalju njegova sina Otona sa svim kraljevskim dostojanstvom u Italiju; njega je sam dočekao i odveo u Rim da ga mlađi papa Ivan učini carem, što je ovaj rado i učinio.
5 Ali kako se činilo da će se carevi dulje zadržati u Italiji, Baldrik se vratio u Belgiju sa svetim zalozima. Kojega ih je pak dana svečano unio u svoju crkvu, nismo doznali. Saussay gore određuje 14. siječnja kao prijenos u utrechtsku crkvu, 19. kao doček i svečev rođendan za nebo (ali to barem pogrešno), a ponovno 2. rujna kao doček istih relikvija. No prijenos sv. Agneze (a možda i Poncijana i Benigna), koji se i u drugim martirologijima bilježi 2. rujna, dogodio se godine 1421. po biskupu Fridriku od Blankenheima, kako ćemo reći 21. siječnja. Ali u jednom ne tako starom rukopisu pod 14. svibnja čita se ovo: „Također prijenos sv. Poncijana mučenika iz Spoleta u Donji Utrecht.”
6 Nadalje, i danas u Utrechtu, premda su javno odbačeni obredi Katoličke crkve, živi običaj da se na ovaj dan darivaju darovi, na koje se osmi dan poslije, na blagdan sv. Agneze, uzvraća jednakim darovima; i to nazivaju „Poncen en Agneeten”, kao da kažeš da se darovi dijele u čast sv. Poncijana i svete Agneze.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.