Gotovo da nema spomena sv. Potita, mučenika, u starim cisalpinskim martirolozima koje smo barem mi vidjeli. Rukopisni Florarium, doduše ne osobito star, na Kalendæ Januarii ima ovo: U Rimu spomen Potita, mučenika, dječaka od 13 godina, koji je bio obješen na mučenički konjic, paljen bakljama te naposljetku kamenovan 160. godine spasenja i pogubljen mačem. A rukopis samostana sv. Martina u Tournaiju, koji je napisan prije nekoliko stoljeća te označen imenima Euzebija, Jeronima i Bede, 3. siječnja donosi: I rođendan za nebo Potita, koji je pod carem Antoninom najprije bio izudaran batinama, zatim zatvoren u tamnicu i osuđen na težak željezni teret. Izveden odande, bio je obješen na mučenički konjic. A kad je car zapovjedio da ga se rasiječe i baci psima, vojnici ga nisu mogli dotaknuti. Potom je bilo zapovjeđeno da ga se prži u tavi te da se prženoga polije olovom. Zatim je pak željeznim kolcem bio proboden od glave sve do dolje. Kad ga je anđeo izbavio, car je zapovjedio da mu se odreže jezik i iskopaju oči. I kako ni tako nije mogao biti pobijeđen, zapovjeđeno je da mu se odrubi glava, dok je bio dječak od trinaest godina. U 4. dijelu djela Sanctuarium Capuanum, koje je izdao Mihael Monah, neki kalendar samostana redovnica sv. Ivana 12. siječnja ima ovo: Bit će muka sv. Potita, mučenika.
2 Na same Ide slavi ga Martyrologium Romanum ovim riječima: Na Sardiniji spomen sv. Potita, mučenika, koji je pod carem Antoninom i upraviteljem Gelazijem mnogo pretrpio te naposljetku mačem postigao mučeništvo. U samostanu sv. Potita u Napulju, o kojemu će biti riječi niže, časti se 30. siječnja. Ferrari 8. travnja u djelu Catalogus generalis ima ovo: U Tuscaniji u Etruriji spomen sv. Potita, mučenika. Navodi zapise crkve u Tuscaniji i prenosi da se ondje čuvaju njegove relikvije, a ostalo da je nepoznato. O relikvijama malo poslije. Isti Ferrari 13. studenoga piše: U Pisi u Etruriji spomen svetih mučenika Efizija i Potita sa Sardinije; taj je dan njihov prijenos, o kojemu će biti riječi niže.
3 Djela sv. Potita vlastitom je rukom prepisao naš Rosweyde iz vrlo staroga kodeksa Marka Velsera, koja smo usporedili s drugim rukopisom samostana sv. Maksimina. Ista su ta Djela, ali skraćena, postojala u rukopisu crkve sv. Martina u Utrechtu. Ista, ali kićenije opisana novijim stilom, primio je Rosweyde sa Sicilije. Druga, opširnija, sastavljena prema onim prvima, ali od staroga pisca, primili smo iz Napulja od našega Antuna Beatilla, prepisana iz prastaroga kodeksa samostana sv. Potita; njih donosimo zajedno s onima, sravnjena sa čitanjima vlastitoga oficija istoga samostana, koji nam je isti Beatillo poslao, a koji je prije gotovo 100 godina, po odobrenju opatinje Marije od sv. Feliksa, bio uređen i tiskan: iz toga ćemo oficija na kraju dodati nekoliko himana.
4 Osim toga o sv. Potitu pišu Mario de Vipera u katalogu svetaca Beneventske Crkve, koja ga ovoga dana slavi dvostrukim oficijem, Filip Ferrari u djelu Catalogus SS. Italiæ, Mihael Monah u 4. dijelu djela Sanctuarium Capuanum i Cezar Eugenije Caracciolo u djelu Neapolis sacra. Prenosi se da je Aleksandar Flaminio, građanin Tricarica, napisao životopis sv. Potita u stihovima, koji nismo vidjeli, kao ni knjigu Ivana Marije Arce o svecima Sardinije, djelo Franje Fare De rebus Sardois i kroniku Sardinije Dime Serpija.
5 Baronije u 2. svesku djela Annales uz 154. godinu Kristovu, koja je bila 16., a prema njemu samome 15. godina Antonina Pija, nabrajajući razne mučenike proslavljene mučeništvom pod istim carem, spominje Potita na Sardiniji. Ferrari, de Vipera i Caracciolo kažu da je ubijen 168. godine, što je bila 7. godina Marka Aurelija Antonina Filozofa i Lucija Aurelija Vera. Kasniji životopis prenosi da se to dogodilo 166. godine, naime na izmaku pete godine istih careva.
6 Isti Baronije ne samo da Potita čini Sardom nego navodi i da je ubijen na Sardiniji. Da je rođen u Cagliariju na Sardiniji pišu Ferrari, Caracciolo i de Vipera. Noviji životopis, poslan sa Sicilije, tvrdi da je rodom Sard. Raniji rukopisni životopis kaže da je u djetinjstvu živio u gradu Sardiki; kasniji ga naziva građaninom istočnih krajeva, a s tim se slažu i himni i čitanja. Isti životopis spominje progon pokrenut protiv kršćana u Izauriji, a čitanja vlastitoga oficija u azijskim krajevima. Odande Monah kaže da se nejasno zaključuje kako je podrijetlom bio iz Azije, te navodi druge napuljske rukopisne kodekse koji prenose da potječe iz grada Sardike, a Flaminija koji kaže da je iz Sarda, glavnoga grada Lidije. U jednoj smo Rosweydeovoj bilješci pronašli zapisano ovo: Djela imaju da je Potit boravio u Sardiki, koja pripada Daciji ili Traciji. Potječe li odande predaja o Sardiniji? Doista u životopisu stoji da je Potit pronađen na gori, a Dacija je gorovita. Otuda Stacije u pjesmi o Domicijanovu konju piše:
I vidje ga strmi dom zapanjenoga Dačanina.
Isto tako ovdje na kraju o Apuliji: Apulum ili Apulska kolonija grad je u Daciji. Toliko on. Mi možemo skromno izjaviti samo ovo: nije jasno.
7 Kao što se Potitovim rođenjem, tako se i njegovim svetim relikvijama diče mnogi gradovi. U sicilskom životopisu nakon pripovijesti o plovidbi na njegovo mučeništvo dodaje se ovo: Tijelo sv. Potita potom je iz Apulije s ništa manjom čašću, poštovanjem i štovanjem preneseno na Sardiniju, svečevu domovinu, te je pohranjeno na onome mjestu blizu Cagliarija gdje je poslije bio pokopan i slavni mučenik sv. Efizije; i ondje je ostalo sve dok Pižani, koji su dugo vremena držali Sardiniju, 1088. godine Gospodnje nisu prenijeli relikvije obojice u svoju prvostolnicu posvećenu Blaženoj Djevici Mariji: prevezene onamo 20. kolovoza (XIII. Kalend. Septembris), od tada sve do danas čuvane su s najvećom čašću, štovanjem i poštovanjem; tako su također od njih Pižani neprestano osjećali i osjećaju najdjelotvorniju pomoć. Blagdan njihova prijenosa slavi se uz najveće mnoštvo i najveću pobožnost građana na Ide mjeseca studenoga. Toliko ondje. U nijednom martirologiju na XII. Kal. Sept. nismo pronašli ništa o tom prijenosu.
8 Baronije u istom smislu u djelu Notæ ad Martyrologium piše: Na Sardiniji pak i u Pisi slavi se spomen Potita i Efizija 13. studenoga, ali to je prijenos. Ferrari u djelu Notæ ad generalem catalogum SS. piše iz zapisa Pisanske Crkve da se oni kao zaštitnici slave 13. studenoga s osminom. Dodaje iz 1. knjige djela Franje Fare, kako kaže, De rebus Sardois da su Potitovo tijelo iz Apulije u Noru prenijeli anđeli. Zatim su tijela obojice, Potita i Efizija, Pižani, ovladavši Sardinijom, prevezli u svoj grad. O Efiziju ćemo pisati 15. siječnja. prekinut:
9 Cezar Eugenije Caracciolo piše da su nekoliko godina nakon Potitova mučeništva Sardi prenijeli njegovo tijelo u Noru, a odande u Cagliari; naposljetku 1326. godine u Pisu zajedno s tijelom sv. Efizija, gdje su oba položena u veličanstvenoj kapeli unutar katedralne bazilike. I dodaje iz djela Dime Serpija, kronika Sardinije, da su se, kad je pisanski kler prekinuo štovanje tih mučenika (nije sigurno je li iz nemara ili iz kojeg drugog razloga) i kad se na njihov blagdan već započinjao takozvani svagdanji oficij, obojica ukazala u vidljivu liku s neizmjernim mnoštvom anđela te povišenim glasom započela oficij o mučenicima, zapjevavši: „Kralja mučenika Gospodina” i ono što slijedi, i opomenula kler da nastavi isti oficij: jer je Bog poslao anđele onamo da proslave blagdan koji su oni zanemarili. Zapanjeni, oni koji su bili nazočni nastavili su oficij što su ga započeli nebesnici te su ga otada pobožno obavljali. I danas se u koru iste bazilike može vidjeti naslikano ovo nebesko čudo. Toliko on. čudesno obnovljen. 10 Stanovnici Tuscanije mogli su ili iz Pise ili prije iz Cagliarija primiti relikvije ovoga sv. Potita i ustanoviti blagdan koji se svake godine slavi 8. travnja, kako je rečeno u br. 2, premda je možda riječ o drugom mučeniku Potitu kojega oni štuju. Mario de Vipera piše da su tijelo sv. Potita pokopali kršćani, a poslije je 1500. godine spasenja pronađeno u kovčegu u crkvi Presvetoga Trojstva u Tricaricu te se počelo štovati i smatrati zaštitnikom. Isto prenosi Ferrari u djelu Notæ ad generalem catalogum SS. 13. studenoga, kao i Caracciolo koji nagađa da je ondje ostao neki dio tijela. Pavao Regio u 10. poglavlju djela Vita S. Januarii piše da se neke relikvije sv. Potita čuvaju u samostanu Montevergine.
11 Naš Jakov Pinto u 3. knjizi djela De Christo crucifixo, naslov 4, mjesto 12, tvrdi da se glava sv. Potita još i danas nalazi na Sardiniji. Govoreći naime o našašću raznih relikvija na Sardiniji, pod br. 40 piše ovako: U drugom veličanstvenom i uglednijem grobu, zajedno sa svetim kostima, pronađena je još jedna staklena posuda zgrušane krvi. U drugima su pronađena druga sveta tijela, ne bez istih ili sličnih tragova svetosti i dokaza mučeništva, te najslađega mirisa. Među dokazima ili sredstvima mučeništva osobito je slavno i jedinstveno to što je u uglednijem grobu, s dobrim dijelom kostiju sabranih i onamo prenesenih, pronađena glava probodena velikim čavlom od tjemena do grla: premda nije označena natpisom niti rasvijetljena imenom mučenika, ipak je dovoljno jasno da nitko od sardinskih mučenika osim Potita nije podnio mučeništvo tom vrstom muke. Za njegove je relikvije iz martirologija poznato da su iz Italije prenesene na Sardiniju; a da su odande prenesene u Pisu, svjedoči stari kodeks Pisanske Crkve koji sam čitao; no u koji su dio otoka nekoć bile prenesene iz Apulije, pisanski kodeks ne navodi. Neki kažu u Noru. Možda su prenesene u Nuru, pučki Nurru, i bile su različite od onih prenesenih u Pisu, preuzevši Potitovo ime. Nura pak, ili iskvareno Nurra, graniči s Torresom i pripada području grada Porto Torresa. Toliko on, no ne odobravamo sve to. Jer premda je sv. Potitu glava bila probodena, ipak nije bio usmrćen tom mukom; niti smatramo da je u vrijeme koje je još poživio nosio otvorenu ranu na tjemenu, nego da je čudesno i željezo bilo izvađeno i rana izliječena. Dopustimo ipak to, ali Noru, uistinu star grad, Ptolemej na 7. karti Europe smješta na južnu obalu otoka, a učeni muževi nagađaju da se nalazila nedaleko od desne obale rijeke Flumendose, gdje je danas mjesto zvano Nori, nedaleko od gradića Serrija. To se nagađanje potvrđuje iz djela Itinerarium Antonini, u kojem stoji ovako: Od Sulcija do Nure LXIX. tisuća koraka. Od Cagliarija do Nure XXII. tisuće koraka. Torres se pak na suprotnoj strani otoka protezao prema sjeveru. A što se tiče njegove tvrdnje da nitko od sardinskih mučenika nije podnio mučeništvo probodene glave, odakle je to poznato? Komu su prije bila poznata imena, a kamoli borbe onih svetaca čija su tijela proteklih godina ondje pronađena?
12 U Beneventu postoji, kako piše de Vipera, crkva davno podignuta u čast sv. Potita u onom dijelu grada koji se naziva ad Calcarias, ali se od starosti urušila. I u Napulju mu je crkvu sa samostanom sagradio biskup sv. Sever, kako stoji u 8. čitanju njegova vlastitoga oficija: Sagradio je dva samostana, jedan sv. Martina, biskupa i ispovjedaoca, a drugi sv. Potita, mučenika. O naslovu samostana sv. Martina govorit ćemo kad budemo ispitivali vrijeme samoga sv. Severa 30. travnja, jer se čini da je Sever umro prije Martina; no neki od nasljednika mogao je, zbog pobožnosti naroda, posvetiti u čast sv. Martina ono što se prije nazivalo drugim imenom. Nedavno je pak, uz pristanak pape Pavla V., taj samostan prodan u korist Kamila Caracciola, kneza od Avellina, jer je zaklanjao svjetlo njegovoj palači, te je na drugome mjestu sagrađen novi, u kojem živi 30 redovnica reda sv. Benedikta, za koje bogoslužje obavlja šest prezbitera. Tako Caracciolo.
Životopis iz rukopisa m. Velsera.
Sv. Potit pobjeđuje očeve prijetnje i đavolske zamke.
Dogodilo se pak u one dane, dok je sv. Potit još u svojem djetinjstvu boravio u gradu a Sardiki, da je Duh Božji prebivao nad njim. Njegov pak otac, imenom Hila, služio je idolima i nepravednim bogovima te je mnogim riječima i laskanjem nagovarao svoga sina da prinese žrtvu bogovima. Sv. Potit reče: „Oče, ne govoriš mi korisnu riječ kad tražiš da prinosim žrtvu demonima.” Tada je rasrđeni otac zapovjedio da sv. Potita stave pod stražu i naredio da mu nitko ne daje hrane niti vode, govoreći: „Pusti, da vidimo hoće li ti tvoj Bog, za kojega kažeš da ga štuješ, sam dati kruha.”
2 Tada je sv. Potit kleknuvši molio Boga govoreći: „Sudi, Gospodine, onima koji mi škode; pobij one koji se bore protiv mene. Tebe naime, Gospodine Isuse Kriste, želim vidjeti, jer ti si miomiris ugodnosti. Ponizio si sebe za nas grešnike. Neka mi pomogne desnica tvoja, kao što si se smilovao Danielu u lavljoj jami, kako si govorio, Gospodine Isuse Kriste, u svetom Evanđelju rekavši: Blago gladnima i žednima pravednosti, jer će se nasititi. Blago progonjenima zbog pravednosti, jer je njihovo kraljevstvo nebesko.” Sveti je pak Potit bio krijepljen Duhom Svetim, i lice mu je sjalo kao sunčeva zraka.
3 Njegov pak otac ponovno pristupi k njemu govoreći: „Sine, prinesi žrtvu bogovima, jer je car Antonin zapovjedio da svatko tko ne prinese žrtvu bogovima bude pogubljen mnogim i različitim kaznama ili bačen zvijerima. Žao mi je naime jer te imam kao jedinoga sinab.” Sv. Potit reče: „Kojim bogovima trebam prinijeti žrtvu, da znam njihova imena?” Njegov otac reče: „Zar ne znaš, sine, da je bog Jupiter, ic Arpa, i Minerva?” Sv. Potit reče: „Otkako sam rođen od tebe, oče, nikada nisam čuo da se neki bog naziva Arpa, ilid Arijana, ili Minerva, koje ti spominješ. O oče, kad bi znao koliko je moćan Bog kršćana, koji se ponizio i spasio nas,e vjerovao bi u njega. Zar ne znaš, oče,
Ps 93, 5. proroka koji govori: Jer svi su bogovi pogana demoni, a Gospodin je nebesa stvorio.” Hila reče: „Odakle tebi te riječi?” Sv. Potit reče: „Onaj komu služim, on govori na moja usta, kao što u Evanđelju kaže: Ne brinite se kako ćete ili što govoriti; dat će vam se u onaj čas što ćete govoriti.”
4 Hila reče: „Zar se dakle, sine, ne bojiš nikakve kazne? Ili kad budeš odveden pred cara Antonina, što ćeš učiniti sa sobom kad se nađeš u mnogim mukama?” Sv. Potit reče: „O oče, ludu si riječ izrekao: jer Gospodin naš Isus Krist, koji je otkupitelj duša naših, on će okrijepiti mene, slugu svoga. Zar ne znaš, oče, da je u ime Gospodnje David sam ubio Golijata kamenom i njegovim mu mačem odrubio glavu te je pokazao pred sinovima Izraelovim i pred svojim tastom?” Hila reče: „Dakle, u svemu si tome spreman?” Sv. Potit reče: „Vjerujem u Boga Oca i Sina i Duha Svetoga da sam sve to spreman pretrpjeti u ime Gospodnje. Nego ti, oče, vjeruj u Gospodina Isusa Krista i bit ćeš spašen: jer ti su bogovi ništa i nikada nikoga nisu spasili niti su ikada nadvladali. Ako želiš znati, oče, danju i noću gore u ognju i nikada se od njih neće ugasiti vječni oganj. Tko bi dakle, oče, štovao mjedene kipove i kamenje koji se, kad padnu na zemlju, ne mogu podići, nego sef smrve kao prah i ne puštaju glasa, jer su nijemi? Ili pogledajte zmije: ako ugrizu, mogu naškoditi, no oni ne mogu čovjeku naškoditi; koliko više onaj koji trpi za ime Kristovo, koji je zgazio lava i zmaja?”
5 I zadivio se njegov otac Hila i pao licem na zemlju govoreći: „Doista je Bog s mojim sinom Potitom. Jao meni grešniku, kad se moj sin pokazuje mudrijim od mene!” Odmah je naimeg oblak s neba uzeo sv. Potita i spustio ga na mjesto koje se nazivah Efir. Ondje je prignuvši koljena molio govoreći: „Bože anđela, Bože arkanđela, usliši mene grešnika, slugu svoga: nisam naime dostojan zazivati te, jer su se grijesi moji umnožili nada mnom. Daj razum ocu mojemu da spozna kako si ti jedini Bog i da se đavao ne diči nad njim, nego pošalji Duha svoga Svetoga na njega da te spozna i da se ne odvoji od mene onaj koji me rodio.”
6 I odmah se anđeo ukaza sv. Potitu govoreći mu: „Neka ti bude kako si molio: Bog je naime s tobom, i gdjegod ga zazoveš, Bog je spreman pomoći ti. Znaj naime da je đavao, koji je zavodnik duša, spreman boriti se protiv tebe; i mnogim će te lažljivim riječima nagovarati govoreći ti da je on Krist. Stoga mu se nemoj pokloniti, nego mu reci: Ako si ti Gospodin Isus Krist, prigni koljena sa mnom i pomolimo se. Promotri naime njegove pete, jer ne mogu dotaknuti zemlju.” I odmah anđeo otiđe od njega. Tada je sv. Potit moleći rekao: „Smiluj mi se, Bože, smiluj mi se, jer se u tebe uzda duša moja.”
7 I gle, đavao stade pred njega i reče mu: „Evo dođoh k tebi, Potite: zašto toliko mučiš svoju dušu? Pođi kući svoga oca i gosti se ondje.” Sv. Potit reče: „Nećeš upropastiti slugu Kristova.” Đavao reče: „Zar ne vidiš da sam ja Krist, i sažalio sam se nad tvojim suzama i došao k tebi?” Sv. Potit reče: „Ako si ti Krist, pomolimo se.” I kad je pogledao njegove pete, nisu doticale zemlju. Tada se sv. Potit ponizi u molitvi govoreći: „Gospodine Isuse, odagnaj od mene ovu opačinu, da se ne diči nada mnom, slugom tvojim.” Tada đavao, videći da ga nije mogao poniziti pred sobom, naraste još za petnaest lakata. Videći to, sv. Potit puhnu na nj govoreći: „Odstupi, neprijatelju; jer nećeš nagovoriti slugu Kristova, nego kao što ti je Gospodin rekao, odstupi natrag i klanjaj se Gospodinu Bogu svomu; zapovjeđeno ti je naime da njemu jedinomu služiš.” I odmah đavao promijeni boju i postade kao bik te riknuvši povika na Kristova vojnika. Tada, kad je sv. Potit načinio znak križa, pred njim se nije mogao približiti. Đavao je još više vikao govoreći: „O sv. Potite, pusti me: zašto si me svezao? Gorim naime.” Sv. Potit reče: „Zakuni mi se svetim Križem, koji te svezao, da više nećeš nauditi kršćaninu, i pustit ću te.” Đavao reče: „Samim Križem, kojim si me svezao, više se s tobom neću boriti.”
8 I odlazeći otpušten, reče: „O kakvo me djetinjstvo nadvladalo, da mi se tako narugalo! Jao meni! Kamo ću odapeti svoje strijele? Ako ih pošaljem na starca, on više ne može doći k pameti; ako ih pošaljem na životinju, sama je životinja nijema. Nego ući ću u kćer cara Antonina, jer nju ima kao jedinicu, i pokazat ću svoje moći.” I povika đavao i reče: „O Potite, sve do kraja tvoje smrti neću te pustiti, tako mi moje braće i meni sličnih, jer ću ući u srce cara Antonina i upravitelja Gelazija i mnogim ću te mukama pogubiti.” Sv. Potit reče: „O ti lažljivi neprijatelju, poći ću u muke kakve god zaželiš i pobijedit ću te, ne ja, nego Gospodin moj Isus Krist.” I odmah đavao odstupi odande i odlazio je huleći: „Jao meni, od kakva sam djeteta pobijeđen!”
Otpušta ga dok mnogo toga prijeti.
a Rukopis sv. Maksimina: Serdicia.b Rukopis sv. Maksimina: upropastim.c Sicilski životopis: Arphan. Nama je taj idol nepoznat, kao i mnoga božanstva nižega reda.d Sicilski životopis: Arijan. Možda car Hadrijan, koji je bio uvršten među bogove, kako prenose Eutropije i drugi.e Tako rukopis sv. Maksimina, a Velserov: vjerujući.f Rukopis sv. Maksimina: promijenjeni.g Sicilski životopis: Kad je pak sveti mladić uvidio da će to malo koristiti obraćenju oca, umaknuvši iz njegovih ruku, stigao je u mjesto itd. No u drugom se životopisu izričito tvrdi da je obratio oca.h U Velserovu je rukopisu stajalo Jeruzalem, a drugom je rukom dopisano Efir, kako je također imao rukopis iz Utrechta; rukopis sv. Maksimina ima Ephyrus. Sicilski životopis: Ephis; drugi životopis: u Epir. Ovdje je u Velserovu kodeksu nedostajao list, pa smo ga dopunili iz rukopisa sv. Maksimina.
Mnoge obraća riječima i čudesima.
Tada sv. Potit, sišavši u grad koji se nazivaa Valerijana, uđe u nj i sjede nasred trga. Tada jeb Kirijaka, matrona, žena senatora Agatona,c koji je bio prvak senata, bolovala od gube i nitko je nije mogao izliječiti. Tada se sv. Potit ponizio kao siromah, sjeo pred njezina vrata i molio da mu vodu dade eunuh imenomd Hijacint; i reče mu eunuh: „Ovamo si došao tražiti vode?” Sv. Potit reče: „Želim piti vode iz ove kuće, ali ne samo vode, nego želim vašu vjeru, da bude mir nad ovom kućom i milost Gospodina mojega Isusa Krista.” Eunuh, zapanjen što čuje takve riječi od djeteta, zadivi se govoreći: „Odakle si ti, dijete? Ili kako ti je ime?” Sv. Potit reče: „Čovjek sam koji služi Gospodinu mojemu Isusu Kristu, koji je otkupitelj svih duša, osobito vjernih, koji je gubavce i uzete izliječio, slijepce prosvijetlio, mrtve uskrisio.” Eunuh reče: „Dakle, ako si njegov sluga, ti možeš izliječiti gubavce.” Sv. Potit reče: „Spašava i liječi Gospodin moj Isus Krist, a ja po njemu, kao što je sam rekao u Evanđelju: Ako budete imali vjere koliko je zrno gorušičino, reći ćete ovoj gori: Prijeđi odavde, i prijeći će; i ništa vam neće biti nemoguće.” Eunuh reče: „Dakle, ti možeš izliječiti moju gospodaricu od njezine gube?” Sv. Potit reče: „Ako uzvjeruje u Gospodina mojega Isusa Krista, učinit ću je zdravom.” Eunuh reče: „Zar nećeš, ako je učiniš zdravom, moći biti gospodar nad svim njezinim imanjima?” Sv. Potit reče: „Ja ne želim ni zlata ni srebra, niti žudim za njezinim bogatstvom, nego želim samo njezinu dušu pridružiti Kristu, Gospodinu mojemu.”
Uvode ga gubavici:
10 I odmah eunuh Hijacint javi matroni sve ono što je čuo od djeteta. I ona zapovjedi da ga pozovu k njoj. Ušavši pak u njezinu odaju, sv. Potit reče: „Mir ovoj kući od Gospodina mojega Isusa Krista.” Kirijaka, senatorova žena, reče:e „Učini me zdravom, i ja vjerujem.” Sv. Potit reče: „Ako uzvjeruješ, bit ćeš spašena i vidjet ćeš dobro djelo sa svom kućom svojom.” Kirijaka reče: „Kako mogu vjerovati?” Sv. Potit reče: „Krsti se u ime Kristovo i bit ćeš spašena.” Kirijaka reče: „Ja vjerujem da nema drugoga Boga osim onoga kojega ti štuješ; ti čini što imaš činiti.” Tada se sv. Potit ponizi u molitvi i zaplaka govoreći: „Gospodine Isuse Kriste, Kralju anđela, otkupitelju duša, ti si rekao svojim učenicima: U moje ime gubavce čistite, mrtve uskrisujte; usliši i mene, Gospodine, slugu svoga, da siđe milost tvoja na ovu ženu te da narodi kažu kako si ti Bog i osim tebe nema drugoga.” I odmah je ta žena ozdravila i zasjalo je njezino tijelo kaof zrake sunca; i uzvjerovala je Kirijaka,g i sva njezina kuća, i pola grada; i blagoslivljali su Boga govoreći: „Doista smo vidjeli veliko svjetlo i dobru želju po ovome djetetu, koje nas je otkupilo od svakoga grijeha.” Tada sv. Potit reče: „Evo, vidjeli ste sva čudesa Božja: čuvajte zapovijedi njegove da budete spašeni u vijeke vjekova.” I odmah otiđe iz njezine kuće. a Dosad nismo pronašli nijedan grad toga imena. Ima mnogo Valerija, gradova i pokrajina. Ako Potita priznamo Sardom, bit će dopušteno nagađati da se ovdje misli na grad na Sardiniji koji Ptolemej u 3. knjizi, 3. poglavlju naziva Valerija, premda neki smatraju da je napisao Valencija, jer odmah zatim smješta narod Valentince u isti dio otoka, nedaleko od Cagliarija.b Velserov rukopis: Quiriacis. Sicilski životopis: Cyriaca.c Utrechtski rukopis: koja je bila prva na stolici Senata.d Tako sicilski životopis; drugi rukopisi: Iacintho.e Tako Velserov i utrechtski rukopis. A rukopis sv. Maksimina ima: Reci, dijete, možeš li učiniti sve što sam čula? f Velserov rukopis ovdje i gore: radia.g Ferrari i de Vipera donose da se obratio i Agaton, Kirijakin muž.
Liječi opsjednutu, ruši idole.
Tada je đavao vikao na usta kćeri cara Antonina govoreći: „Ako ne dođe svetac Božji Potit s gore i ne zapovjedi mi, ne odlazim od tvoje kćeri, Antonine.” Ona je pak visjela za kosu u zraku; i bila je velika žalost u palači cara Antonina, te je mnogo obećavao bogovima govoreći: „Bože Apolone, bože Arpane i bože Jupitre, ako ozdravite moju kćer, prinijet ću vam bika s pozlaćenim rogom.” Đavao reče: „Ako ne dođe sv. Potit, ne izlazim odavde.” Tada car posla upravitelja Gelazija s četrdeset vojnika da uhvate sv. Potita. I uzađoše na goru te nađoše sv. Potita gdje sjedi, a mnoge zvijeri stoje oko njega. Kad je to vidio, upravitelj Gelazije se prestraši, a zvijeri stadoše protiv njih. Sv. Potit reče zvijerima: „Vratite se na svoja mjesta, nikome ne naškodivši.” Tada se Gelazije baci s konja i uhvati ga. Sveti mu pak Potit reče: „Zašto si s tolikim mnoštvom došao k meni?” Gelazije reče: „Jesi li ti Potit?” A on odgovori: „Ja sam grešnik, sluga Gospodina mojega Isusa Krista.” Upravitelj Gelazije reče: „Car te zove.” Sv. Potit reče: „a Kakvu parnicu ima s kršćaninom?” Tada zapovjedi vojnicima da ga uhvate i svezanih ruku odvedu u grad. I kad dođoše u palaču, Gelazije uđe k caru. Reče mu car: „Gdje je onaj po kojega si poslan?” Upravitelj Gelazije reče: „Vidjeli smo velika čudesa na tome dječaku i zamalo smo sami poginuli.” Car reče: „A što ste vidjeli na njemu?” Gelazije reče: „Sve su zvijeri stajale oko njega; i kad su nas ugledale, navališe na nas. On im je pak zapovjedio i odmah su se povukle.” Car reče: „Dovedite ga pred naše lice.”
12 Kad je ušao, reče mu car: „Kojega si ti roda?” Sv. Potit reče: „Kršćanin sam.” Car reče: „Zar ne znaš zapovijedi vladara:c Tko ne prinese žrtvu bogovima, neka pogine?” Sv. Potit reče: „Ja to želim.” Car reče: „Glas o tebi dopro je do mene. Možeš li spasiti moju kćer? A ako je učiniš zdravom, počastit ću te velikim bogatstvom.” Sv. Potit reče: „Zašto je tvoji bogovi ne učine zdravom?” Car reče: „Zašto mi tako oholo odgovaraš?” Sv. Potit reče: „Ako je učinim zdravom, hoćeš li vjerovati u Boga u kojega ja vjerujem?” Car reče: „Vjerovat ću.” Sv. Potit odgovori: „Znam da je otvrdnulo srce tvoje, ali činim to zbog naroda koji stoji uokolo, da vide i uzvjeruju u ime Isusa Krista.” Tada dovedoše carevu kćer i ona stade pred sv. Potita. Kad je to vidio đavao, reče mu: „Što je, Potite? Zar ti nisam rekao da ću te natjerati da dođeš i protiv svoje volje?” Sv. Potit reče: „O đavle, evo protivim ti se: odstupi od ove djevojke, koju je Gospodin Isus Krist sazdao. On ti zapovijeda, đavle, da iziđeš iz nje.” Đavao reče: „Ako me i otjeraš odavde, ipak te neću ostaviti na miru.” Tada sv. Potit puhnu u djevojčino lice, i pošto je udario pljusku, đavao iziđe te postade kao zmaj, tako da je cio narod vidio; i mnogi padoše licem na zemlju govoreći: „Doista je velik Bog ovoga dječaka.”
13 Car reče: „Ovaj sve čini čaranjem.” Sv. Potit reče: „Jao tebi, ludi care, jer si vidio čudesa Božja, pa ni tako ne vjeruješ.” On naime, kad je vidio svoju kćer zdravu, reče: „Zahvaljujem svojim bogovima koji su je učinili zdravom.” Sv. Potit reče: „Varaš se, care, jer je ovu tvoju kćer spasio Gospodin Isus Krist.” Car reče: „Ostavi riječi koje govoriš i prinesi žrtvu mojim bogovima; učinit ću te velikim na dvoru i dat ću ti zlata, srebra i bisera.” Sv. Potit reče: „Nikada ti ne bilo dobro, care: imam naime zlata, srebra i bisera na nebu, što mi je obećao Gospodin Isus Krist. Tvoje će zlato, srebro i sve tvoje proždrijeti oganj.” Car reče: „Još uvijek oholo govoriš?” Sv. Potit reče: „Ne bojim se tvojih kazni. Gospodin moj Isus Krist sam će me izbaviti iz tvojih ruku.” Car reče: „Govoriš na moju sramotu. Ili prinesi žrtvu bogovima, ili ću zapovjediti da pogineš različitim primjernim kaznama.” Sv. Potit reče: „Propao ti i tvoje kraljevstvo ako to ne učiniš.” Car reče: „Govoriš na moju sramotu. Vidi koliko te dugo podnosim. Žao mi je tvoga djetinjstva, jer ću te predati zvijerima.” Sv. Potit reče: „Žali samoga sebe, care, jer ti se pripravlja velik pakao, gdje ćeš gorjeti ti i tvoj otac đavao, koji te otvrdnuo.”
14 Car, obuzet srdžbom, zapovjedi da ga svuku i izudaraju batinama. Sv. Potit reče: „Zahvaljujem Gospodinu mojemu Isusu Kristu.” Tada ga svukoše i batinama izmlatiše gotovo na smrt. A dok su ga tukli, vesela je lica blagoslivljao Boga govoreći: „Blagoslivljat ću te, Gospodine, jer sve ovo trpim zbog imena tvoga i ne osjećam nikakve boli od onih koji me tuku.” Car reče: „Što hoćeš: umrijeti ili prinijeti žrtvu bogovima?” Sv. Potit reče: „Kojim bogovima?” Car reče: „Zar ne znaš da je bog Jupiter, i Arpa, i Arijana, i Minerva?” Sv. Potit sa smijehom reče: „Da vidimo kakvi su tvoji bogovi, pa ću učiniti što zapovijedaš.” Car pak, ispunjen radošću, zapovjedi da ga vode s velikim mnoštvom; i sam car prvi uđe u hram te reče: „Zahvaljujem vam, bogovi, jer sam jedva uspio dovesti ovo dijete k vama.” Bilo je naime mnoštvo ljudi od gotovo deset tisuća. A kad je ulazio sv. Potit, pomoli se, i padoše idoli pred njegove noge te postaše sitni kao prah. Kad je to vidio car, osramoćen reče: „Kakvo mi se djetinjstvo narugalo?” Sv. Potit reče: „Gdje su bogovi kojima si mi govorio da prinesem žrtvu?” Car reče: „Svojim si čaranjima nadvladao moje bogove.” Sv. Potit reče: „Ako su doista bili bogovi, zašto se nisu obranili? Evo, da znaš, care, koliko je moćan Gospodin moj Isus Krist, kojemu ja služim.”
a Tako rukopis sv. Maksimina. A Velserov rukopis: S Kristovim čovjekom ima staru parnicu.
b Dodaje rukopis sv. Maksimina: u Rim.
c Velserov rukopis: Tko ne prinese žrtvu, neka propadne. Rukopis sv. Maksimina: Tko ne prinese žrtvu bogovima, poginut će.
Podnosi slavno mučeništvo.
Car se zbunjen zapovjedio da ga zatvore u tamnicu i da mu na vrat stave stotinu i dvadeset funti željeza. Sv. Potit reče: „Zaklinjem te, care, a dodaj još drugih stotinu i dvadeset funti.” I sluge učiniše kako im je car zapovjedio, svezaše sv. Potita i zapečatiše carevim prstenom da nitko ne ulazi k njemu. Tada se sv. Potit pomoli govoreći: „Gospodine, pohiti da mi pomogneš; kad malakše snaga moja, ne ostavi me; izbavi me od ove kazne, milosrdni, kao što si izbavio svoga slugu Josipa od opačine njegove gospodarice.” I odmah se anđeo ukaza pred njim, i zasja tamnica kao dvanaest gorućih svijećnjaka; lice pak anđela bijaše kao snijeg s neba ili kao sunčeve zrake. I odmah željezo postade kao vosak koji se topi. Tada sv. Potit reče: „Zahvaljujem ti, Gospodine Isuse Kriste, što si se udostojao pohoditi slugu svoga. Nego još više me okrijepi u ovim mukama koje mi car Antonin smišlja nanijeti, da se proslavi ime tvoje po svoj zemlji i da se neprijatelj ne diči nad slugom tvojim.” Tamnica je naime mirisala kao miomirisi. Jer i sami sub tamnički stražari zadivljeni gledali kroz vrata tamnice kako sv. Potit u tamnici šeće s anđelima.
16 Tada car posla glasnike da će mačem biti kažnjen tko ne bude gledao prizor.c I napuni se amfiteatar narodom, gotovo trideset tisuća gledatelja, te zapovjedi da sv. Potita dovedu iz tamnice. I ušavši u amfiteatar, sv. Potit načini znak Križa i stade pred sudište. Tada car reče: „Gdje se vidiš?” Sv. Potit reče: „Vidim da stojim na zemlji Gospodina mojega.” Car reče: „Evo danas će biti tvoja propast; i koji je to Bog koji će te istrgnuti iz mojih ruku?” Sv. Potit reče: „Postidi se već, care.d Hvalim tvoje čelo, jer je pas bolji od tebe zato što više razabire.”
17 Tada car zapovjedi da ga objese na mučenički konjic ie pale bakljama. On pak, uzdajući se u Gospodina, primao je još veće osvježenje. Ponovno zapovjedi da ga deru željeznim kukama. Sv. Potit je govorio rekavši: „Gdje su tvoje prijetnje, care?” Narod je pak vikao govoreći: „O dijete, bačeno u tolike muke, zar se tako sigurno boriš? Doista Bog Petrov djeluje s njim.” Tada ga skinuše s mučeničkoga konjica, i car zapovjedi da ga predaju zvijerima i da puste zvijeri; kad su one došle k njemu, padoše pred njegove noge. Tada sv. Potit reče: „Što je, care? Evo nadvladao te Gospodin Isus Krist, da znaš koliko vrijedi onaj tko vjeruje u Gospodina Isusa Krista. Jer tvoje mi kazne ne donose bol, nego osvježenje.”
18 Tada rasrđeni car zapovjedi da mu rasijeku udove i bace psima. Sv. Potit reče: „Zahvaljujem Gospodinu mojemu Isusu Kristu, jer si mi pripravio veliku krunu koju je Gospodin obećao onima koji ga ljube. Kažem ti, care: moje tijelo imaš u vlasti, ali dušu ne možeš dotaknuti.” Sluge pak, izvršavajući carevu zapovijed, sjekli su sami sebe, a njega nisu mogli dotaknuti. Sv. Potit reče: „Postidi se, care, pobijeđen u svemu što si mi učinio.”
19 Narod je pak vikao: „Velik je Bog kršćana.” Tada u ime Gospodina Isusa Krista povjerova gotovo dvije tisuće ljudi. Car ponovno zapovjedi da ga prže u tavi uz dodatak ulja. Dok se pržio, zapovjedi da rastope olovo i izliju ga na nj. On ih je pak hrabrio da dodaju još više, jer je u svome tijelu osjećao veliko osvježenje.
20 Tada car vidje da je u svemu pobijeđen. Zapovjedi da se načini šiljak premaf njegovu stasu,g i kad je šiljak donesen, zapovjedi da ga njime probiju od glave sve do dolje. Stajao je na šiljku sv. Potit i još mu više govorio. Tada car reče: „Evo, neka sada dođe tvoj Bog i izbavi te sa šiljka.” Sv. Potit reče: „Gospodin moj sam će me izbaviti.” I dodajući reče: „Pogledaj, Gospodine, s neba i vidi, i izbavi me s ovoga šiljka, kao što si izbavio sv. Petra iz okova lanaca.” I podigavši oči k nebesima ponovno reče: „Oče previšnji, Stvoritelju neba i zemlje, s jedinorođenim Sinom tvojim Gospodinom našim Isusom Kristom i Duhom Svetim, zapovjedi da se ovaj šiljak izvadi iz mene i zabije u glavu cara Antonina.” Odmah pak dođe anđeo, izvadi šiljak iz sv. Potita i zabi ga u glavu cara Antonina. Car je vikao govoreći: „Smiluj mi se, slugo Božji; sada spoznajem da je tvoj Bog dovoljno moćan: izbavi me od šiljka, jer se muči duša moja.” Sv. Potit reče: „Neka te izbave tvoji bogovi, kao što je mene izbavio Gospodin moj Isus Krist.” Narod je pak s velikim divljenjem vikao: „O vjere u ovome djetinjstvu, koja je nadvladala idole; varaju se naime svi koji u njih vjeruju.”
21 Car je vikao: „Smiluj se, mladiću, jer umirem.” Sv. Potit reče: „Nećeš zaslužiti da budeš oslobođen ovoga šiljka: ako ne dođe tvoja kći, neću te osloboditi ovoga šiljka.” Bilo je pak veliko mnoštvo; jer su i svi senatori tugovali. Tada dođe njegova kći, imenom Agneza, i pade pred noge sv. Potita govoreći: „Krsti me u ime Isusa Krista, kojega ti štuješ.” I bi krštena pred Bogom i anđelima njegovim. Tada se pomoli sv. Potit, i šiljak bi izvađen iz glave cara Antonina. On pak, vičući jakim glasom, reče: „Zahvaljujem ti, bože Apolone, i bože Arfe, i Arijano, i Minerva, koji ste me oslobodili ovoga šiljka.”
22 Tada, vođen srdžbom, zapovjedi da mu odsijeku jezik i iskopaju oči. I s odsječenim jezikom sv. Potit je pjevao govoreći: „Blagoslivljat ću Gospodina u svako doba.” I ponovno reče: „Bože, sud svoj daj kralju i pravdu svoju sinu kraljevu. Što je, care, jer si mi odsjekao jezik? Misliš da ne mogu govoriti ili se s tobom boriti? Nadvladava te Gospodin Isus Krist, koji je nadvladao faraona i izbavio sinove Izraelove. Što ćeš još učiniti na meni?” Car, zbunjen u svemu, vidje da je pobijeđen te nije nalazio ništa što bi mu učinio.
23 Tada sv. Potit reče: „Nećeš me moći nadvladati, najopakiji care, osim da mi mačem odrubiš glavu.” Tako car, ispunjen radošću, zapovjedi da mu odrube glavu. A dok su sv. Potita vodili na pogubljenje, reče: „Molim te, care, da zapovjediš da mi odrube glavu ondje gdje zamolim.” To je vladar dopustio. Tada ga odvedoše uh Apoliju, na mjesto koje se naziva i Milijan, između k Sencijana i l Mulijana. Odrubljena je pak glava sv. Potitu nad rijekom koja se naziva m Banus, i viđen je njegov duh poput golubice. I dođoše k njegovu tijelu, čuvahu ga tri dana, pokopaše ga i učiniše veliku žalost u onaj dan. Mučeništvo je pak podnio svetac Božji Potit pod carem Antoninom, na Januarias n Kalendas. Bijaše mu naime trinaest godina; za kraljevanja Gospodina našega Isusa Krista, kojemu je čast i slava u vijeke vjekova. Amen.
a Rukopis sv. Maksimina: dodaj.
b Rukopis sv. Maksimina: tamničari.
c Velserov rukopis: I napuni se amfiteatar narodom.
d Rukopis sv. Maksimina: Hvali.
e Rukopis sv. Maksimina: da mu se po bokovima prislanjaju baklje.
f Rukopis sv. Maksimina: stasa.
g Dodaje isti rukopis: i da se užari.
h Tako rukopisi Velsera i Utrechta. A rukopis sv. Maksimina, sicilski životopis i drugi imaju: u Apuliju; i posvuda podrazumijevaju talijansku pokrajinu Apuliju, u kojoj kod pisaca ne pronalazimo izričito spomenuto nijedno od ovdje imenovanih mjesta. i Tako rukopisi Velsera i Utrechta. Ime mjesta nedostaje u sicilskom životopisu i rukopisu sv. Maksimina. U 2. životopisu i u čitanjima vlastitoga oficija naziva se Julija. k Sicilski životopis: Terentianum. Rukopis sv. Maksimina: Lencianum. Rukopis iz Utrechta: Sincianum. Čitanja oficija: Sentiamini. l Drugi životopis: Juntianum. Rukopis sv. Maksimina: Juntianum. Rukopis iz Utrechta: Milianum. Sicilski životopis: Julianum. Čitanja oficija: Juvamini. m Sicilski životopis: Calavius. Rukopis sv. Maksimina: Calabius. Rukopis iz Utrechta: Urbanus. 2. životopis: Calabriticus. Čitanja vlastitoga oficija: Calabriaricus. n Tako rukopisi Velsera i Utrechta. A rukopis sv. Maksimina: 22. siječnja Sicilski životopis: 13. siječnja, s čime se slaže i 2. životopis.
Drugi životopis od nepoznatoga pisca.
Iz rukopisa samostana sv. Potita u Napulju.
Predgovor pisca.
Gospodin i Otkupitelj naš, sišavši s nebesa kroz djevičansku utrobu na pozornicu ovoga svijeta, želeći pomiriti sa Stvoriteljem sviju Bogom Ocem ljudski rod, koji je nekoć prijevarom zavisti bio izopačen, milosrdno je donio nevidljivi oganj svete vjere, nade i ljubavi, kako i sam u svetom Evanđelju tvrdi: „Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću nego da se već zapalio?”, kako bi, kao što je u praroditeljima žar vjere
Hladna u vrtu pjevajući slomila zmija
Zavidna i crni otrov izlila na bolesne; tako posrednik Boga i ljudi, čovjek Krist Isus, otajstveni Adam, toplinom Duha Svetoga nevidljivim trudom iskazao milosrđe krhkim dušama. Njime su doista raspaljeni sveti proroci, apostoli, mučenici i svi sveti obaju spolova vjernika, koji sve do granica svoga prijelaza nisu ohladnjeli od žara njegove ljubavi. A tko je u međuvremenu bio njihov stjegonoša, ako ne isti Spasitelj sviju, koji je na svome tijelu podigao i nosio križ, prethodeći svojom krvlju, podnoseći muke, te je postao glavom mučenika? K njegovoj su zastavi, podnoseći patnje ovoga vremena, natječući se pohrlile različite čete svetaca, podnoseći pod jarmom njegove ljubavi nedaće s palmom pobjede, i postigavši nagrade višnjega poziva s njime se bez kraja raduju.
2 Stoga smo smatrali da nije neprikladno prikazati jednoga mučenika iz ovih legija i opisati njegove muke, kako već Stvoritelj znanja dopusti, te ih najbrižljivije privesti k svjetlu istine; on je, muževno se boreći, među njima imenom i djelom zadobio vječne radosti, čije pobjedonosne borbe i jakosti podnošenja tko želi obilno upoznati, ako ne manjka vjere, neka čita ono što slijedi i ondje će jasnije vidjeti kako je boreći se svladao neprijatelja i najslavnije pristupio vječnomu Kralju, za kojega je toliko pretrpio. Ima naime za porast svoje pobožnosti što ondje treba vjerovati, čemu se želi nadati ili što mu je drago ljubiti, po čemu dolazeći u grad nebeske domovine gleda licem u lice ures sviju svetih, gdje neizmjerna svjetlost Bog prosvjetljuje umove ljudi i gdje se sastoji neizrecivi vrhunac blaženstva. Pošto smo dakle ovo ukratko izložili, požurimo k redu pripovijedanja djela.
Pobožna mladost sv. Potita, postojanost u vjeri.
Dok je dakle vladao a četrnaesti rimski car Antonin, godine naime od utjelovljenja Otkupiteljeva sto šezdeset i šeste, podiglo sec četvrto progonstvo od Nerona po svemu svijetu protiv kršćana, a osobito je ud krajevima Izaurije toliko poraslo da je po zapovijedi spomenutoga najbezbožnijega cara, pošto su oko mjesta nužnih prolaza postavljeni kipovi, nikomu nije bila dana mogućnost prolaska tko im se ne bi poklonio i prinio žrtvu; kako bi onaj tko se pokori bio još više uzdignut častima, a onaj tko bi se našao buntovnim, lišen vlastitih dobara, bio pogubljen smrću.
4 U to je napokon vrijeme blaženi Kristov mučenik Potit, građanin istočnih krajeva, pod očinskom vlašću još kao dječačić podložan u svome gradu, poput ruže iz trnja procvjetavši iz života opakih, zasjao. Njega je Gospodnja krepost tako uresila svakom čestitošću i svakom svetošću da ne bez nekoga velikoga znamenja dobi takvo ime; dok je i on, hrabro slušajući zapovijedi svemogućega Boga, postigao da je propovijedajući mnoge druge doveo do postizanja nebeskoga kraljevstva. Jer, kako Gospodin kaže u Evanđelju: „Nisam došao donijeti mir na zemlju, nego mač”, ovim je na neki način mačem pogođen tako sebe odvojio od bezbožnoga očeva praznovjerja da se činilo da ga ne po naravi, nego samo po imenu smatraju sinom. I što je tjelesno s njime boravio, niti ga je zaveo ikakav svjetovni nagovor ili otkup očinskoga poganstva, to je bilo zato da bi ga poticajem svoga propovijedanja mogao istrgnuti iz sjene smrti i najiskrenijom vjerom vratiti u nebesku domovinu života. O čudesne li moći Gospodnje! Jer nekoć je svojim vjernicima rekao obećavajući: „Ako budete imali vjere koliko je zrno gorušičino, reći ćete ovoj gori: Prijeđi odavde, i prijeći će.” A već je tada po svome sluzi činio slično čudo, kada je tolike i takve opake umove, odvlačeći ih poticajem propovijedanja tolikoga muža od zajedništva štovanja demona, želio privući u zajedništvo istine i vječnoga života.
5 Napokon, budući da je njegov otac, po imenu Hila, bio odan idolima i ugledan po svjetovnom dostojanstvu te veoma bogat imetkom, a nije imao drugoga sina za potomstvo svoga roda koji bi naslijedio njegova dobra, počeo ga je mnogim nagovorima, raznim zagrljajima i poljupcima, umiljavanjima različitih razgovora, odvraćati od ispravnosti vjere i poticati da se pokloni njegovim bogovima. Njemu svetac Božji ovako reče: „Ne daješ mi spasonosan savjet, oče; jer da sam, kako tvrdiš, tvoj sin i da si me ljubio očinskom ljubavlju, trudio bi se savjetovati mi ono što bi koristilo spasenju moje duše, a ne ono što bi bilo na propast. A budući da to nije od dobroga rasuđivanja, želim ja radije tebi savjetovati i raspravljati o putu istine, da, spoznavši Stvoritelja cijeloga svijeta i tebe, dadeš zadovoljštinu za tolike i takve bezbožne zablude kojima si zapleten; kako bi, od svih njih odvraćen, zavrijedio na neki način uživati blagost njegova smilovanja. Ako ti se pak drukčije čini, znaj da si sa svojim idolima odsad i ubuduće u svemu prezren.”
6 Nato se njegov otac rasrdio i zapovjedio da ga bace u tamnicu, nadajući se da će strahotama smekšati onoga koga nije mogao umiljavanjima; i naredio je da mu se ne daje nikakva hrana, govoreći mu: „Pusti, da vidimo hoće li doći tvoj Bog, kojega štuješ, dati ti jela.” A kad je bio zatvoren u tamnicu, prignutih koljena počeo je sa suzama ovako moliti Gospodina: „Bože jakosti, Bože dobrote, Bože vječni, Gospodine Isuse Kriste, bez kojega nitko ne živi, koji si se radi spasenja ljudske krhkosti udostojao sići s nebesa, pogledaj milostivo na molitve moje poniznosti i smiluj mi se, kao što si se smilovao Danielu bačenu u lavlju jamu; da, kao što si se njemu udostojao pomoći, tako se udostojiš mene, koji ni u komu osim u tebi nemam nade, ojačati i okrijepiti zaštitom svoje desnice, na slavu i hvalu svoga svetoga imena. Sada pak, Bože života moga, premda sam zbog dječačke dobi nemoćan snagom, ipak s tim pouzdanjem i s tom smjelošću pristupam k tebi da ono što ljudska slabost ne može, meni lišenu svake zemaljske utjehe, udostoji se nadopuniti moć slave tvoga veličanstva.” Dok je on to molio, tako je bila nazočna Gospodnja krepost da je, dok ga je Duh Sveti krijepio, njegovo lice poprimilo sjaj radosti.e a Mihael Monah svjedoči u Breviarium Capuanum da doduše postoji oficij osmine, ali s petim i šestim čitanjem o sv. Potitu, kojima je ovaj početak: Dok je dakle vladao četrnaesti rimski car M. Antonin Ver, koji je s jednakim pravom prvi vladao s Lucijem i Aurelijem Komodom devetnaest godina i jedan mjesec, dok su dotad vladali pojedinačni carevi; dok je naime tekla sto šezdeset i šesta godina od utjelovljenja našega otkupljenja, a šesta godina njegove vladavine, podiglo se četvrto progonstvo naime po svemu svijetu kršćana od cara Nerona, osobito u krajevima Azije toliko bijaše poraslo da, ako bi se po zapovijedi spomenutoga najopakijega cara našao tko da ne bi htio pokloniti se ili prinijeti žrtvu kipovima posvuda postavljenima, njegovo bi se imanje zaplijenilo, a tko bi u tome odbio prinijeti žrtvu, lišen vlastitih dobara bio bi predan smrti, itd. Dobro pak opominje isti Monah da su ova čitanja bez sumnje početak duljega teksta: ispravno. Sastavljena su naime iz ovoga životopisa kao i ona koja se mole u vlastitom oficiju sv. Potita u njegovu samostanu u Napulju.
Nadalje, ovdje treba ponešto ispraviti, kako isti ispravno opominje. M. Aurelije naslijedio je tasta Antonina Pija godine Kristove 161., 6. ožujka, te je sebi za druga i suvladara uzeo L. Elija Vera, koji je s njime vladao 9 ili, kako drugi imaju, 11 godina; M. Aurelije pak 19 godina i 11 mjeseci.b Štoviše, bio je sedamnaesti. Prije njega su naime vladali ovi: Cezar, August, Tiberije, Kaligula, Klaudije, Neron, Galba, Oton, Vitelije, Vespazijan, Tit, Domicijan, Nerva, Trajan, Hadrijan, Antonin Pio.c Drugi ih broje više, ali oni koji ih postavljaju samo deset, poput 10 egipatskih zala, prvo nazivaju onim koje je pokrenuo Neron, drugo Domicijan, treće Trajan, četvrto M. Aurelije. Pogrešno se u Breviarium Capuanum ovo iznosi kao da je ovo isto četvrto pokrenuo Neron. Tako i 1. čitanje oficija sv. Potita: podiglo se progonstvo od Nerona po svemu svijetu kršćana.d Čitanja vlastitoga oficija i Breviarium Capuanum imaju: Azije.e U 2. čitanju vlastitoga oficija kaže se da je u tamnici često bio okrijepljen božanskim nasladama; a u 4. čitanju da ga je otac po drugi put bacio u tamnicu.
Izigrane zamke demona. Obraćenje oca.
Zbog toga je radujući se i kličući slavio Gospodina govoreći: „Zahvaljujem ti, Bože moj, koji si se udostojao mene, svoga nedostojnoga slugu, ispuniti svojim duhovnim darovima, za kojima se to više čezne što se više primaju. Stoga molim, Bože anđela i arkanđela, čija su njedra dobrote i milosrđa svima otvorena, koji ne želiš smrti grešnika, nego da se obrati i živi, da uslišiš mene, svoga slugu, koji ti svim srcem vapijem za svoga roditelja. Daj mu spoznaju svoje istine i razumijevanje vjere, i otvori mu riznice znanja svojih darova da spozna tebe, Boga Stvoritelja sviju, kako se, pošto on bude ispunjen tvojom milošću, neprijatelj kršćanskoga imena ne bi hvalio njime, nego štoviše da se proslavi tvoja krepost.”
8 Na njegovu molitvu odmah je pristupio anđeo Gospodnji krijepeći ga i rekao: „Neka ti bude kako si molio, i ovo neka ti bude poznato, Kristov borče, da je svemogući Bog, kojemu si se predao svim srcem, uvijek s tobom, i što god od njega zatražiš, bez odgode ćeš postići. a Samo pazeći predvidi da trebaš zgrabiti bojnu opremu Božju protiv prijetećih zasjeda drevnoga neprijatelja, koje će ti se podmetnuti prisvajanjem Kristova imena. A ti mu nemoj vjerujući popustiti, nego se radije trudi molitvama i prošnjama odagnati ga od sebe.” I rekavši to, anđeo vječne svjetlosti otišao je od njega.
9 Sveti dakle ispovjedalac i mučenik Kristov Potit, oslonjen ponajviše na milosrđe Gospodnje, pjevao mu je psalam: „Smiluj mi se, Bože, smiluj mi se, jer se u tebe uzda duša moja, i u sjenu krila tvojih uzdam se dok ne prođe bezakonje.” Jedva je to izgovorio, kad se iznenada pojavio poticatelj zala: „Evo”, reče, „udostojao sam se doći k tebi, o nedužni čovječe, da ne mučiš mnogo svoju dušu; nego se radije vrati i gosti sa svojim ocemb. Jer ja sam Krist, ako se ne kolebaš vjerovati. Sažalio sam se nad tvojim suzama, zato sam sišao utješiti te.” Njemu sv. Potit reče: „Odlazi od mene, Sotono, neprijatelju istine, jer niti možeš uništiti snagu duha niti nagovoriti slugu Božjega. Ali ako si ti Krist, kao što se usuđuješ tvrditi, a ne radije Antikrist, prignuvši koljena pomolimo se.” A dok je svetac Božji molio i govorio: „Gospodine Isuse Kriste, otjeraj ovoga neprijatelja svoga svetoga imena i začetnika bezakonja od mene, i baci ga u bezdan kamo je određen sa svojim pratiteljima”, taj je protivnik postao visok stasom i ričući pustio glas protiv Kristova novaka. Protiv njega on, zaštićen znakom križa, reče: „Prestani, zli duše, kušati Kristove vojnike; jer nećeš moći prestrašiti onoga koga je on sam već otkupio znakom križa svoje muke.” Na tu zapovijed odmah je iščeznuo poput dima. Čuo se razuman glas neprijatelja kako viče: „O, kakvo li me djetinjstvo nadjačava! Jao meni! Kamo ću bacati svoje strijele? Gdje ću počinuti? Ako pristupim čovjeku zrelije dobi, neće li me još mnogo lakše pobijediti nego što me pobijedio ovaj dječak? Osim ako bih možda mogao ući u kćer cara Antonina, koju ima kao jedinicu, i u njoj nadvladavši na neki način postati pobjednikom?”
10 Stoga Gospodnji nedužnik, oslonjen na zaštitu Duha Svetoga, nije prestajao zahvaljivati svemogućemu Bogu, koji mu se udostojao pomoći u tolikim nedaćama. U međuvremenu dođe njegov otac i zapovjedi da ga izvedu iz tamnice te mu ovako progovori: „Dok se sav svijet ljudskoga roda pokorava odredbama cara i štovatelja božanskih božanstava, i nema nikoga tko ne bi tražio imati milostivom njihovu najuzvišeniju moć, kakvom li si tvrdoglavošću srca uvrijeđen, ne znam, da želiš biti lišen najsvetijih zaštita i, kažnjen njihovim najpravednijim presudama, najgore umrijeti. Ali doista, budući da carevi proglasi posvuda kruže da onaj tko ne prinese žrtvu ljevanicu svetim bogovima bude izložen različitim kaznama i predan raljama zvijeri, prije nego što dođeš do iskustva istine, pristupi i podloži se njihovim odredbama; da ne bi, preoštro izgubivši cvijet svoje mladosti, mene lišena s prevelikom boli odveo u podzemlje: budući da, jer te imam kao jedinca sina, previše tugujem što te gubim u ovim praznovjerjima u koja si zapleten.” A sv. Potit reče: „Reci, oče, kojim se božanstvima treba pokoravati.” A Hila: „Najprije Jupiteru, zatim Arfanu i Minervi.” A sveti nedužnik reče: „Kad bi znao, o oče, koliko je velik i kakav je Bog kršćana, koji je ponizio samoga sebe da nas izgubljene vrati spasenju, nikada ne bi imao nikakvih bogova niti bi ih tako nazivao, nego bi ih radije u svemu smatrao demonima, koji ne koriste ni sebi ni ikomu. Štoviše, da si htio vjerovati proroku, čuo bi ga kako o bogovima tvrdi da su svi bogovi pogana demoni, a naš je Bog stvorio nebesa.”
11 Čuvši to otac, silno se diveći reče: „Odakle ti ove riječi?” A dječak: „Sam Duh Bog, kojemu ja služim, govori na moja usta, koji je u svome Evanđelju zabranio rekavši: Nemojte brinuti što ćete govoriti.” A roditelj reče: „Evo, za moje muke i patnje nimalo ne mariš, a kada dospiješ do najokrutnijih muka cara Antonina, što ćeš učiniti?” A Kristov mučenik: „Bog, koji je otkupitelj moje duše, on je i zaštitnik moga tijela. Zar doista ne znaš da je u ime Gospodnje sam David, nezaštićen oružjem i kacigom, pogodio Golijata kamenom i odsjekao mu glavu mačem; zbog čega se pokazao slavnim pred sinovima Izraelovim i svojim tastom?”
12 Njemu reče otac: „Dakle, kako vidim, spreman si sve podnijeti za svoga Boga.” A Gospodnji dječak: „Tako vjerujem u svemoć Oca i Sina i Duha Svetoga da ću se za njegovo sveto ime naći spremnim ne samo sve pretrpjeti, nego i umrijeti. O tebi treba brižljivo promisliti kako bi mogao izbjeći vječne kazne i propast Sotoninu. Jer ti tvoji bogovi, koje isprazno štujući častiš, nisu ništa; niti mogu drugima donijeti išta spasenja, dok ih pakao primajući muči, gdje se potvrđuje da neugasivi oganj s besmrtnim crvom živi bez kraja. Jer da si htio vjerovati vrhuncu njegova kazivanja, mogao bi bez ikakva oklijevanja otkriti da su ovi, koje smatraš bogovima, najzločinačkiji i najopakiji ljudi zavedeni đavolskom vještinom, za koje opći zakon sudi da ih treba nemilosrdno kazniti. Stoga, ako takvi slučajno naiđu, bolje ih je pretvoriti u zemlju i pepeo nego podizati. Koji razuman čovjek trpi da ih se štuje, kad i božanski glas tvrdi govoreći: Neka im budu slični oni koji ih prave i svi koji se uzdaju u njih. A ako je tako, štoviše jer je tako, preostaje dakle da se vjeruje u jednoga živoga i vječnoga Boga u biti božanstva, a trojstvenoga u osobama, i upravitelja svega vidljivoga i nevidljivoga, čijom se krepošću svi koji trpe progonstvo zbog njegova slavnoga imena nalaze zaštićenima od pogibelji, štoviše mogu ne bez velike moći zapovjediti i drugima u njihovim nevoljama, kako on svjedoči: Znakovi će pratiti one koji u me vjeruju: izgonit će zloduhe, uzimat će zmije, na bolesnike će polagati ruke i bit će im dobro.”
13 I dok je to i tome slično govorio sv. Potit, zapanjeni otac, diveći se više nego što bi se moglo vjerovati, reče: „Evo, sada sam spoznao da je istinit Bog kršćana, koji tolike i takve stvari govori po ovome dječaku, kakve nikada nisam iskusio. Napokon, da u njemu nije neka božanska krepost, nikako ovaj ne bi mogao iz svoga srca sve to iznijeti, nego, kako vidim, on sam govori po mome sinu.” I opet uzdišući reče: „Jao meni grešniku, kakvu li oštroumnost mudrosti mislim da posjedujem, kad se u svemu ovome moj sin u svakom pogledu pokazuje mudrijim od mene? Sasvim sada srcem vidim, vjerom vjerujem da nema sličnoga onomu koji je mome sinu udijelio takvu milost razumijevanja da je, očistivši od mene svaku prljavštinu dvojbe, mogao privesti me k najistinitijem razlogu svjetlosti.” Dok je otac to govorio, zahvaljujući sv. Potit Bogu, poučavajući ga u vjeri i učeći ga svakomu pravilu vjere, najvjernijega Kristova slugu u krilu svete majke Crkve, uz Božje odobrenje, čudesno je smjestio.
a U 6. čitanju vlastitoga oficija izričito mu anđeo obećava očevo obraćenje.
b Ovdje niti u prijašnjem životopisu nema spomena majke kao tada žive; ali u vlastitom oficiju u 7. čitanju demon između ostaloga kaže: „Smiluj se suzama svoga oca i sažali se nad uzdasima svoje majke.”
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.