Osca Ilergeta u bližoj Španjolskoj, drevni i znameniti grad, svečanim štovanjem ovoga dana časti opata sv. Viktorijana, jer se vjeruje da je pomogao s neba Petru I., kralju Aragonije, u oslobađanju toga grada od maurskoga ropstva. Neki ga nazivaju Viktorinom. Tako Wion: U Španjolskoj opata sv. Viktorina, napominje u bilješkama da je bio opat u Zaragozi. Istoga navodi Dorganije i Ménard u Benediktinskom martirologiju. Ali Antonio Yepes u 1. stoljeću, pod god. 537., pogl. 1., poriče da je bio benediktinskoga ustroja, ako je istina ono što Zurita i drugi španjolski pisci prenose o podrijetlu njegova samostana; naime da ga je sagradio Gizelaik nešto prije nastanka samoga benediktinskoga reda. Uistinu, kažu da je sagrađen i prije nego što je Viktorijan došao u Španjolsku, pa je mogao, već zreo u godinama, prihvatiti pravilo sv. Benedikta za sebe i svoje (što prenose i o sv. Romanu), budući da je nadživio sv. Benedikta oko dvadeset godina. Ferrari u općem katalogu svetaca: Kod Zaragoze u Španjolskoj prvoga opata asanskoga sv. Viktorijana. Isti ponovno 19. siječnja: Kod Osce u Španjolskoj opata sv. Viktorijana. Joannes Mariaetta u 22. knjizi za isti 19. siječnja vraća taj dan.
2 Život sv. Viktorijana napisao je na španjolskom iz starih spomenika Franciscus Didacus de Aynsa-et-Yriarte u Antiquitatum Oscanar. knj. 2., pogl. 38., 39., 40. Istoga sveca spominju nadbiskup toledski Roderik u 6. knjizi, pogl. 1., naš Joannes Mariana u 10. knjizi, pogl. 2., Zurita u 1. knjizi, pogl. 32., i svi koji spominju bitku kod Alcoraza.
3 Bit će vrijedno truda ovdje iznijeti Marianino pripovijedanje: Opsada Osce, kaže on (a u njezinu je početku preminuo kralj Sančo, Petrov otac, 4. lipnja god. 1094.), bila je dugotrajna i polugodišnja, kako neki tvrde, dok drugi zastupaju da je bila produljena na više od dvije godine. Opsjednuti, iscrpljeni svim nevoljama i dovedeni do krajnje oskudice živeža, u pomoć pozivaju Almosabena, kralja Zaragoze, grofa Garsiju od Cabre i Gonsalva, uglednoga velikaša: jer u toj pokvarenosti vremena i izopačenosti običaja kršćanima nije bilo zazorno pomagati Maurima protiv kršćana. Gonsalvo nije došao, ali je poslao snažnu četu svojih ljudi: bio je nazočan Garsija. Maurski je kralj u krajnjem naporu imao pod zastavama neizmjerno mnoštvo Maura. S tim snagama kreću iz Zaragoze. Stvar je bila dovedena u najveću pogibelj i gotovo krajnju odluku. Sam Garsija, bilo iskrena srca, bilo glumeći naklonost, savjetuje Petru da se, ako ne želi propast, što prije vrati u domovinu. Ipak je pobijedio obzir časti i svetost prisege kojom su se braća obvezala ocu na samrti da neće prestati dok grad ne bude osvojen. Gradu se pruža u blizini ravnica koja se zove Alcoraz, veoma glasovita po ishodu ove bitke. Na toj ravnici odlučuju podnijeti kocku cjelokupnoga okršaja, uzdajući se u božansku pomoć, radi čijega je umilostivljenja tijelo sv. Viktorijana bilo preneseno u tabor. Osim toga, usred noći kralju se ukazala prilika uzvišenija od ljudske, savjetujući mu da uđe u bitku velika duha, siguran u pobjedu.
4 U prvom je bojevnom redu brinuo Alfons, u posljednjem sam kralj, a središnjim su bojevima upravljali Lisana i Bacalla, veoma plemeniti muževi: konjanici su bili na čelu; od njih je započela bitka. Uskoro su se znakovi legija pokrenuli protiv barbara, koji su svojim mnoštvom ispunili polja pod gradom i susjedne doline. Bila je to najžešća bitka, nijedna u tom stoljeću ni veća po pogibelji ni sretnija po ishodu. Jecaji onih koji padaju, poklici onih koji se bore, zveket oružja, ništa se drugo nije čulo. Iz grada je bilo dopušteno promatrati muškarce i žene, kako su stajale maurske prilike, čas radosne, čas prestrašene. Bitka je potrajala u noć, a nije se moglo dovoljno razabrati koja je strana izvukla bolje: naši pravednošću, hrabrošću i vještinom borbe; neprijatelj je nadmašivao brojem. Pod oružjem se ostalo sve do sljedećega svanuća: tolika je bila želja da se obnovi bitka, toliki je strah od neposredne pogibelji obuzimao srca pobožnih. Kada se saznalo da su Mauri napustili tabor, zadovoljni da u bijegu krenu prema Zaragozi, navaljuju na bjegunce: kraj ubijanju donijela je zasićenost i iscrpljenost. U bitci i bijegu poginulo je četrdeset tisuća neprijatelja; od naših jedva tisuću stradalih, malo njih, i broj manji za toliku pobjedu, a nisu se isticali ni rodom ni ratnom slavom. Grofa Garsiju zarobili su naši. Nakon bitke pokupljen je plijen. Polja su bila prekrivena truplima, ležali su oružje, strelice, odjeća, konji, tijela još ne sasvim ugašena, osakaćeni udovi, prsa probodena mačem, zemlja natopljena i preplavljena krvlju. Neki kažu da je sv. Juraj viđen između dviju bojevih redova i da je njegovom zaštitom izvojevana pobjeda.
5 Zurita isto o sv. Jurju potvrđuje iz drugih spomenika i kaže da je u njegovu čast na samom mjestu bitke kralj podigao crkvu: da je bitka započela 18. studenoga, u srijedu, a ne, kako se obično prenosi, 25. studenoga. Ali 18. studenoga god. 1094. pao je u subotu, god. 1093. u nedjelju, god. 1096. u utorak. Koje se od tih godina dogodilo, nije dovoljno usklađeno među piscima. O 25. danu ista je poteškoća. Isti Zurita, slijedeći Roderika Toledskoga, naziva sv. Viktorijana mučenikom. Štuju se doduše neki mučenici Viktorijani, ali oni ovamo ne pripadaju.
OD FRANJEVAČKOG DIDAKA IZ AYNSAE I YRIARTE Napisano na španjolskom.
Predgovor autora.
Slavnoga opata Viktorijana pobožno ponajprije časti grad i biskupija Osca, jer je osobito njegovim zagovorom oslobođena od najokrutnijega maurskoga progonstva. Naime, kada su kralj Sančo i njegov sin Petar pritiskali ovaj grad opsadom, pobrinuli su se da se sveti ostaci ovoga svetog muža, pohranjeni u škrinju, prenesu u tabor, ne bez učinka, kako su ispravno smatrali, za pobjedu: ili u ovome nasljedujući pobožnost pobjedonosnoga vojskovođe Jošue (koji je, da bi osvojio grad Jerihon, po božanskoj opomeni zapovjedio da se kovčeg saveza nosi oko zidina, koji su se na njegovu nazočnost nekom tajanstvenom silom srušili, a građani su s kraljem bili potpuno uništeni). Pouzdan predznak i zaštita pobjede bio je također slavnomu kralju Petru tijelo sv. Viktorijana doneseno u tabor: jer je sretno osvojio grad Oscu,b zarobio je četiri maurska kralja i pogubio ih, kao što smo drugdje opširnije ispripovijedali. U znak zahvalnosti dakle Crkva i biskupija Osca dvostrukim blagdanom slave spomen sv. Viktorijana. Običavali su pak dvojica od gradskih magistrata, koje zovu jurati, zajedno s drugim građanima, svake godine na taj dan u samostanu Montaragon, gdje se čuvaju njegove relikvije, sudjelovati u bogoslužju. Sada, zbog ne znam kakvih rasprava o prvenstvu, ondje ne odlaze sami ti jurati, nego onamo upućuju dvojicu od nižih magistrata, koji prinose po dvije svijeće od bijeloga voska, teške dvadeset funti, i sami ih nose u svečanoj ophodnji, a zatim ih postavljaju pred svečev grob.
2 Ako ikada ili neplodnost napadne polja, ili neplodnošću zaprijeti nestašica kiše, glavu svetoga muža prenose u crkvu Djevice, zvane de Salas. Koliko se god puta to učinilo, ili uopće u tu svrhu iznijelo tijelo svetoga muža, uvijek je uslijedila neizmjerna silina pljuskova. Zbog toga se u staromu Brevijaru ove biskupije kaže da je sv. Viktorijan kao izvor vode u vrijeme potrebe.
3 Bilo je teško skupiti njegova djela, koja nitko nije zapisao. Jer budući da je živio u osami strmih planina, u stoljeću osobito nehatnom i nemarnom, mnogo je toga pokopano u zaborav. Neki njihov sažetak ipak sadrže brevijari biskupija Osce ic Lérida; opširnije opisani nalaze se u vlastitom samostanu sv. Viktorijana, a najpotpunije u samostanu Montaragon, gdje je pohranjeno njegovo sveto tijelo, i život u starom Brevijaru ispisan rukom na pergameni, koji mi jed opat, koji sada upravlja tim samostanom, predao točno preveden na španjolski jezik.
Grb Aragonije.
a To većina želi da je nakon Sančove smrti poduzeo Petar, a sam Aynxa u 1. knjizi, pogl. 11., gdje piše da je nekoliko godina prije tijelo sv. Viktorijana Sančo pohranio u srebrnu škrinju.
b Odatle grb kraljevstva Aragonije, crveni križ na srebrnom štitu i četiri maurske glave, ovjenčane vrpcom poput dijademe.
c Lérida, pučki Lerida, biskupski je grad pod nadbiskupom tarragonskim.
d Joannes Briz Martinez, kojega postoji znamenita povijest samostana sv. Ivana u stijeni, ili, kako drugi kažu, Pinnatensisa, pučki de la Peña.
Grb Aragonije.
Podrijetlo, odgoj i kreposti sv. Viktorijana.
Uistinu je sjajno i gotovo božansko djelo ili iznijeti riječima djela i kreposti svetaca na korist onima koji žive, ili ih zapisati pismom za spomen i napredak potomaka. Odatle naime najobilnija čast i hvala prelijeva se na onoga zbog čije su milosti plemenito podnijeli tolika naprezanja i postigli vječne nagrade. Na to pak potiče primjer ne samo starih Otaca, nego i samih pjesnika. Kolikom su raznolikošću i ljepotom pjesama, kolikom obilnošću i plodnošću pratili pothvate i pobjede pogana? Jer ako su oni, potaknuti taštom ljudskom hvalom i podraživanjem sitne slave, izvijestili o onomu što se bilo dogodilo ili se svakako moglo dogoditi, ali tako ukrašeno riječima da se ne samo činilo da se dogodilo, nego je moglo snažno pokrenuti srca čitatelja; koliko više nama priliči da najprije razmatramo ono što služi umnažanju Božje slave, a zatim ono što služi rasvjetljavanju djela svetaca, ako ne profinjenom ljupkošću riječi, a ono svakako stilom jednostavnim i prilagođenim rasplamsavanju pobožnosti; i kao što je nekoć Apostol, ne u uvjerljivim riječima ljudske mudrosti, nego u očitovanju duha i sile? Budući da pak ovdje građa obiluje istinom, nisu potrebne ni basne ni pjesnički ukras: niti to može ugoditi Bogu, koji je istina, ako njegova djela ukrašavamo lažima. Oslonjen dakle na pomoć onoga koji otvara usta nijemima i iz usta djece i dojenčadi usavršava svoju hvalu, započet ću opisati život, djela i čudesa sv. Viktorijana: iz kojega djela zavjetujem da se Kristu Gospodinu našemu umnoži čast i hvala na svakomu mjestu, a u srcima pobožnih ljudi snažnije rasplamsa čežnja za nebeskim stvarima.
5 Za domovinu je sv. Viktorijan imao Italiju, roditelje ugledne rodom, ali mnogo uglednije po slavi vjere i kreposti. Oni su se pobrinuli da se sin, čim je ugledao svjetlo dana, odmah krsti. U nježnoj dobi pokazao je takvu čestitost običaja da su ga već tada oni koji su ga promatrali smatrali savršenim mužem. Kao vojnik unovačen svomu Vođi i koji će uskoro biti obdaren počašću, svoje je udove prinio kao oružje pravednosti na posvećenje, i prije borbe marljivo je unaprijed promišljao njezin razlog i način. Njega je Krist već tada pripremao sebi za iznimna borca, da ga zatim iz vježbališta svijeta izvede u duhovne okršaje s đavlom i krivovjerjima. Toliko je od prvih godina bio predan književnim studijima da je jedva dopuštao da ga otrgnu od pogleda učitelja.
6 Kada se uzdigao u humanističkim znanostima, koje otvaraju ulaz u ostale znanosti, odbacujući pjesničke basne i ostale čarolije svjetovne učenosti, počeo je sjedati do Kristovih nogu i posvećivati se njemu kao učitelju. Iz toga je dakle crpio nebesku i spasonosnu nauku pohranjenu u svetim knjigama, u čije je čitanje neprestano upirao. U tim je studijima iz dana u dan činio takve napretke da su s dobi zajedno rasli ozbiljnost običaja, razboritost i zrelost prosuđivanja. Jer što da kažem o porastu ostalih kreposti? One nisu samo dostizale književne napretke, nego su ih i nadmašivale. Koga on nije nadmašivao postojanošću bdjenja, uzdržljivošću u jelu, umjerenošću u smijehu, suzdržanošću tijela, poniznošću duha i djelima ljubavi? I starci su imali primjer koji bi u njemu nasljedovali. Nitko nije bio revniji od njega u redovitom obavljanju božanskih službi, nitko darežljiviji u dijeljenju milostinja prema mogućnostima. U međuvremenu su se divili i treptali od radosti njegovi roditelji što su božanskim darom dobili takva sina koji je drugima bio uzor kreposti.
7 Dok se sveti mladić bavio tim vježbama kreposti, počeo je svima biti na golemo divljenje, jer su u njemu promatrali časnu starost, ne izračunatu brojem godina, nego procijenjenu mjerilima kreposti. Zato se posvuda slavio u razgovorima svih. Kada je on to opazio, obuzeo ga je golemi užas, ne drukčije nego onoga tko je ispio smrtonosan otrov. Bojao se naime da mu laskavi ljudski jezici ne otmu zaslugu kreposti, kojoj je nagradu očekivao od samoga Boga, vijenac pravednosti. Odatle je, dijelom imetkom roditelja, dijelom troškovima skupljenim tuđom pobožnošću, sagradio samostane i ubožnice, i povjerio ih pobožnim ljudima: da, dok putnicima pružaju gostoprimstvo i hranu, ujedno riječju i primjerom posvećuju njima i ostalim smrtnicima spasonosnu opomenu. Naposljetku je u duhu počeo smišljati planove da napusti domovinu i roditelje, bojeći se da možda sreća ovoga svijeta ne odvarti od odluke kreposti njegovu još mladenačku i nježnu dob.
In Galliam, et Hispaniam peregrinatio.
Budući da je dakle ispravno u sebi zaključio da ne može savršeno slijediti Krista ako se iz ljubavi prema njemu ne svuče od svake tjelesne naklonosti, odluči sveti mladić, s nekoliko drugova iste ustanove, pobjeći iz Italije. Ali znajući da ovdje nema trajnoga grada dokle god je u progonstvu od nebeske domovine, težio je onomu prebivalištu koje nije rukama načinjeno, nego vječno na nebesima. Pošto je žurno prešao Alpe, ušao je u Galiju, čije je stanovnike, i propovijedanjem i nekim božanskim sjajem svoga jedinstvenoga primjera, čudesno poticao na revnost za sve kreposti. Ondje je pak, budući da se bježeći udaljio i već bio u samoći, izgledalo da je sebi postigao sigurnu slobodu i mir, jer ga ni ljubav roditelja ni ikakva druga veza više nisu mogle otrgnuti od započete revnosti za krepost.
9 Počeo je dakle raspačavati tuđu robu koju je bio donio, uvjeravajući razuzdane na čestitost, škrtce na velikodušnost, ohole na poniznost, srdite na blagost, a zavađene na mir i ljubav. Budući da je pak ono što je riječju poticao mnogo snažnije utiskivao primjerom, postizao je velik plod svoga propovijedanja. Bio je čovjek posve svet, postojan u vjeri, postojan, čvrst u nadi, gorljiv u ljubavi, nepobjediv u strpljivosti, razborit u davanju savjeta, susretljiv, dobrohotan prema sebi ravnima, blag prema podložnicima, čist tijelom, blag u licu, naposljetku istaknut uresom svih kreposti. Proslavlja se čudesima.
10 Kad se pročuo glas o njegovoj svetosti, počela su k njemu dolaziti velika mnoštva, ne samo puka nego i plemenitaša, od kojih su jedni željeli postići zdravlje tijela, a drugi spas duše. Jer je od Boga isprosio osobitu milost ozdravljanja. Dakle, dobar sluga i vjeran upravitelj dobara koja su mu povjerena, malenima je davao mlijeko, a jačima i savršenijima u pravo vrijeme čvršću hranu, opominjući, zaklinjući, koreći, te svojim molitvama odgoneći različite bolesti. Napokon, siguran da će Bog većim trudom dodijeliti obilniju nagradu, u raznim pokrajinama Galije sagradio je mnoge samostane, okupljajući veliko mnoštvo onih koji služe Bogu, te je, kao dobar pastir i otac, spajajući s pastirskom brigom očinsku pobožnost, neprestano poticao sve da neumornim koracima kreposti teže k vrhuncu redovničkoga života. Toliko je pak mrzio druženje i prisnost s krivovjercima da ih je, prema Apostolu, nakon prve i druge opomene posve izbjegavao, dobro uviđajući da nema nikakva zajedništva svjetla i tame, nikakva slaganja Krista i Belijala. Odlazi iz Galije.
11 Kad se po svoj Galiji nadaleko širio njegov glas, i svi se, već i na samo čuđenje Viktorijanova imena, radovali nekim duhovnim osjećajem veselja, počeo se bojati da se u njegovu dušu polako ne uvuče nešto tašte slave od pučkih pohvala. Stoga je ponovno odlučio odseliti se odande. I kao što dragi, sličan srni i mladuncu košute, bježi povrh mirisnih gora, tako je Božji čovjek uzdigao svoje srce da se uzvisi Bog, te izbjegavajući nenadano grtanje ljudi, tražio je društvo samo onoga kojemu je ljevica pod njegovom glavom i čija ga desnica grli. Vladao je tada u Italiji Teodorik, koji je, budući da je bio skrbnik svoga vrlo mladoga unuka Amalarika,a upravljao i Španjolskom u njegovo ime,b dok su rimski konzuli bili Boetije i Simah. Plemenitim dakle korakom poniznosti zgazio je Viktorijan svu oholost svijeta, po uzoru na Krista, koji je, kad su ljudi htjeli doći da ga učine kraljem, pobjegao i uklonio im se. Viktorijan je, dakako, dok je kod Gala bio na velikom glasu svetosti i svi su ga proglašavali dostojnim svake časti i dostojanstva, uklanjajući se varavoj zamamnosti ljudske hvale, svim samostanima koje je sagradio postavio poglavare iznimne razboritosti i kreposti, te je, uzevši sa sobom nekoliko drugova novoga putovanja, došao u Španjolsku. Kamo god je pak putovao, primjerom i riječju privlačio je sve na revnost za krepost. Trčao je, naime, ne kao u neizvjesnost, niti kao da udara zrak, nego je težio određenomu cilju, prema nagradi višnjega Božjega poziva. Boreći se tako muževno i neumorno s neprijateljem, bodrio je sve na sličnu duhovnu borbu. Napokon je, prešavši Pireneje, ušao u Španjolsku, dok je, kako je rečeno, vladao Amalarik pod Teodorikovim skrbništvom, a rimsku državu vodili spomenuti konzuli, godine Kristovec... Dolazi u Španjolsku, 12 I kad je našao mjesto prikladno za razmatranje božanskih stvari, smješteno na obronku strme gore, na koju je uspon bio tako težak da su se njome jedva mogle popeti i same divlje koze, odlučio je ondje odsada provesti ostatak života. Tu je špilja pružala ne tako neudobno prebivalište, koje je natapao potočić najbistrije vode što je izvirao sa samoga vrha gore. Nedaleko odatle bilo je selo kojemu je ime Asan, pokraj kojega jed Gesaleik Got, kralj Španjolske, veličanstvenim troškom sagradio samostan, obdaren posjedima, imanjima i prihodima, te urešen veličanstvenom crkvom posvećenom u čast sv. Martina Tourskoga.
13 U toj je špilji Viktorijan s velikom pobožnošću provodio samotnički život, prezirući naslade i ugodnosti svijeta. Hrana mu je bila priprosta i skromna, i to ili stečena radom ruku ili kao milostinja dragovoljno ponuđena od susjeda. Prinosio se Bogu s iskrenom boli duše i pravim skrušenjem srca, s poniznošću duha i mrtvljenjem tijela, natapajući tlo dvostrukim pljuskom suza: jednim je naime prao prošli život, koji je poput prašine gazio nogama, a drugim, istisnutim iz svetoga razmatranja nebeskih stvari, natapao je Kristove noge. S kakvim je štovanjem i pobožnošću vršio svećeničku službu, pokazivale su suze koje je obilno prolijevao kad bi pristupao oltaru, prebirući u duhu i pobožnost vječnoga Oca prema ljudskom rodu i smrt njegova Sina, te je, zahvaćen nekim nebeskim ognjem, samoga sebe činio žrtvom. Podigao je uz bok špilje kapelu posvećenu imenu sv. Mihovila. U njoj je, što je više bio udaljen od svake buke svijeta, to češće i žarče pred onim neizrecivim Sakramentom božanske pobožnosti izlijevao molitve i Bogu preporučivao spasenje cijele Crkve, te je u toj svetoj vježbi provodio gotovo sav dan. Žrtva mise,
14 Nije se mogao dugo sakriti u uskoj špilji grad smješten na gori, ni svjetiljka zapaljena ognjem Duha Svetoga. Odmah su k njemu iz susjednih sela, zaselaka i gradića počeli stjecati mnogi, ugledni i rodom i dostojanstvom, da od njega crpe spasonosne pouke pobožnosti: njih je poučavao blagim govorom i ispunjao ih silnim divljenjem prema svojoj razboritosti. Ne može se riječima iskazati koliko je on slijepima vratio vid, uzetima snagu tijela, gluhima sluh, koliko je mnoge oslobodio od žestine groznica katkad i samom zapovijeđu, i iz koliko je opsjednutih izagnao zloduha. Učenici,a Godine 13 Španjolskom je upravljao Teodorik, od godine Kristove 341. sve do 526., kao što se može vidjeti u Kronici Luke iz Tuyja.b Bili su to ujedno konzuli godine 522.c Imao je Aynsa 442., daleko najružniju pogrešku, ali nema sumnje da je to zbog nemara prepisivača.d To je Alarikov sin od priležnice, koji je, nakon što je ovaj bio pobijeđen i ubijen od Klodovika, kralja Franaka, godine 507., provalio u kraljevstvo Gota i držao ga nesretno i kukavički 4 godine, dok ga naposljetku nije potjerao Teodorik. POGLAVLJE III. Samostan u Asanu. Viktorijanovi učenici. Nakon što se po Španjolskoj polako pročuo glas njegova imena, doletjelo je toliko mnoštvo svakoga spola, dobi i staleža, moleći lijek ili za tijelo ili za dušu, da ništa nije bilo posjećenije od toga mjesta koje je prije bilo pusto. Zatim su k njemu došli plemeniti muževi s velikom pratnjom pučana, te su, ničice padoši k njegovim nogama, počeli ga usrdno moliti da se udostoji preseliti u ravnicu, jer je pristup toj stijeni bio teži: neka dakle slijedi primjer samoga Krista, koji se sažalio nad mnoštvom koje ga je slijedilo i sišao s gore na ravno mjesto, te neka naposljetku više vodi računa o javnoj koristi nego o svojim pogodnostima. Napokon svladan tim molbama, da bi koristio većemu broju, iako nevoljko, sišao je iz one špilje u niže krajeve. Lk 6, 17.
16 Dan mu je najprije od istih začetnika ovoga preseljenja posjed ne baš prostran, koji se po trajnom pravu ima prenositi na potomke, kojemu je ime Arrasate, pokraj rijekea Cinge, koja tekući brzim zamahom kroz gorske tjesnace, naposljetku pridruživši sebi druge potoke, utječe u Ebro. Ovdje je Viktorijan sagradio ćelije, svakomu pojedinačno za sebe i za drugove. Nadalje, tolika je bila navala puka k njemu da se činilo kao roj pčela koje lete prema košnici; tolika je bila revnost svih prema njemu da su ga poštovali kao oca, a on i jest bio pravi otac, toliku je brigu vodio za njihovo spasenje. Pročulo se njegovo ime ne samo među velikanima nego i među samim kraljevima.a
17 Naslijedio je Teodorika njegov unuk Amalarik. Ali i on je pet godina poslije preminuo, a kraljevstvo je ostavljeno najslavnijemu ibc najkršćanskijemu kralju Teudisu. Ovaj je, budući da je bio vrlo revan za promicanje crkvenoga dostojanstva i pobožnosti, često posjećivao svetoga Viktorijana, rado slušao njegove opomene i slijedio savjete. Na njegova razna pitanja Viktorijan je najčešće odgovarao da se sjeti proročkoga izreka: Čast kraljeva ljubi sud, kao da je glavna kraljeva čast u tome da ljubi i vrši pravednost, i da tako uredi upravljanje zemaljskim kraljevstvom da ne bude lišen nebeske krune. Savjetovao je osim toga kralju da se pri donošenju odluka tako sjeća da je kralj da ne zaboravi da je i smrtnik, i da se zbog toga što je kralj ne uzdiže previše, da ga onaj Svevišnji Kralj zbog oholosti ne strovali u dubinu.
18 Kad je kralj slušao da mu to tako razborito savjetuje i u njemu opažao milost Duha Svetoga koja sjaji, odlučio je da ga na korist cijele Crkve uzdigne na veće dostojanstvo. Kad je sveti čovjek to naslutio, usprotivio se svim nastojanjima. Jer kad je u miru redovničkoga života okusio kako je Gospodin sladak, nije htio vratiti se k egipatskim loncima mesa i nadu koju je imao u Bogu položiti u nesigurnost bogatstava. Askete koji su boravili u samostanu u Asanu zaklinjali su kralja da im dade Viktorijana za poglavara i učitelja kreposti. Čuvši to, kralj, premda je inače bio odlučio uresiti ga većim dostojanstvom, ganut ipak njihovom poniznom i pobožnom molbom, dao im ga je za oca, pastira i učitelja. Jednodušnim dakle pristankom redovnika, glasom klera, poklikom puka i kraljevskom vlašću preuzeo je kormilo toga samostana.
19 Preuzevši tu službu, budno je bdio nad povjerenim mu stadom. Neki od redovnika živjeli su vani samotničkim životom u raznim molitvenicama i ćelijama: njih je vratio u samostan i propisao im određeno pravilo i normu življenja, naviještajući da je dobro i ugodno da braća prebivaju zajedno, gdje je jedno srce i jedna duša, da je nužno udruženim snagama boriti se protiv staroga i lukavoga neprijatelja, i da duhovnim borcima veoma mnogo pridonosi ako se međusobno bodre poticajima i primjerima da se srčano bore: da su doduše velike neprijateljeve snage, ali da ih veoma slabi snaga mnogih koji se u isti mah opiru, i da se ne osvajaju lako tabori vjernika koji su utvrđeni ljubavlju. Tim i drugim opomenama svetih Pisama pokazivao im je put ljubavi, podizao stjegove kreposti i sam je išao naprijed kao srčan vođa Božje vojske, učeći uzroke i načine pobjeđivanja, i tako je Viktorijan ispunjavao snagu svoga imena. Tako je sveti opat obuzdavao tjelesne požude i razbijao varke troglave zmije oštricom vjere, ufanja i ljubavi. Po uzoru onoga dobroga pastira, s velikom je pomnjom čuvao Kristove ovce smještene na pašnjaku, da sve donose blizance i da se među njima ne nađe nijedna jalova, nego da sve budu plodne u dvostrukom životu.
20 Mnogi su, privučeni kao nekim mirisom njegove svetosti, njemu povjerili svoju djecu da ih pouči u nauku i poštenim običajima, i od njih su mnogi zatim upravljali raznim Crkvama, uz iznimno priznanje kreposti. Nije bilo nijednoga grada ni Crkve koji ne bi sebi smatrao za čast ako bi iz škole sv. Viktorijana mogao dobiti biskupa. Iz te je škole potekaod Gaudencije, biskup Tarazone velike kreposti. On je, među glasovitim djelima kreposti koje je učinio, priložio mnoge darove, posjede i imanja Crkvi, odnosno samostanu sv. Martina, kojemu je na čelu bio sv. Viktorijan, da ih trajno posjeduje, kao što ih i sada posjeduje.e Akvilin, nadbiskup Narbonnea, pozvan je na to dostojanstvo iz zajedništva ovoga svetoga stada.f Trankvilin je, dok je bio redovnik u istom samostanu, ističući se učenošću i svetim običajima, postao nadbiskup Tarragone, i to je dostojanstvo obnašao mnogo godina.g Eufronim, redovnik i učenik sv. Viktorijana, obdaren je biskupskom mitrom u Zamori.h I biskupskim sjedištem u Huesci ponosi se Vincije, nekoć učenik iste ustanove. Mnogi drugi, oblikovani njegovim najsvetijim odgojem, upravljali su raznim Crkvama Španjolske.
21 Nadaleko se pročuo dobar miris ovoga samostana, a odatle i najslađi plodovi. I kao što se iz zatvorena vrta, ili ljekarne s miomirisima, ili mješavine smirne i tamjana širi velik miomiris, tako se i glas ovoga samostana nadaleko širio i pobuđivao veliko štovanje, tako da su mnogi onamo hrlili iz pobožnosti, a drugi su slali darove i zavjetne prinose za ures i sjaj samostana. I sam kralj Teudis ne samo da ga je obogatio kraljevskim darovima dok je živio, nego mu je i oporučno ostavio mnoga zemljišta, imanja i posjede.
a Tako ovu rijeku opisuje ugledni muž Ludovik Nonije: Brza više nego velika među Ilergetima, narodima bliže Španjolske, jest rijeka Cinga, koja teče od Pirenejskoga gorja, prolazi pokraj grada Gallica Flavia, sada zvanoga Fraga, i donosi Ebru združene vode.b Zaklan od vojske na trgu u Narbonneu, kako piše Tudeški.c Uistinu neprikladno se krivovjernomu čovjeku pridaje ovaj naslov. Teuda se kod drugih naziva. Vladao je od godine 531. do 548., i premda krivovjerac, ipak je dao mir Crkvi, kao što svjedoči Izidor.d Štovi se 3. studenoga. Marieta, 5. knjiga, 91. poglavlje, piše da se ne zna čijega je roda bio ni kad je živio. O njemu opširnije govori Martin Carillo u katalogu biskupa Tarazone. Tarazona je biskupski grad pod nadbiskupom Zaragoze.e Ne nalazi se u katalogu narbonskih poglavara kod uglednoga Roberta Akvilinovo ime. Trebao je stolovati između sv. Rustika i Migecija, koji su čitavo stoljeće udaljeni jedan od drugoga.f Nedostaje Trankvilinovo ime u katalogu tarragonskih biskupa Franje Padille.g Njegovo ime drugdje još nismo našli. Iz ovoga je pak očito da je u Zamori nekoć bila biskupija, koju je, premda ukinutu nepogodom vremena, ponovno uspostavio Kalist II. i kao novu podigao, kao što se u spomen naših otaca dogodilo u Boulogneu u Belgiji II.h Ovaj je prvi u katalogu biskupa Huesce Martina Carilla. POGLAVLJE IV. Različite Viktorijanove kreposti, preminuće.
Nije se u oholosti duha uzdigao zbog ovoga napretka svoga samostana Viktorijan, nego se, prema propisu Mudraca, što je bio veći u kreposti, to se u svemu gorljivije ponizivao i to se više predavao radu. I budući da nije dopuštao da ga ikakav napadaj oholosti obori s tvrđave poniznosti, obdario ga je Bog tolikom milošću da je liječio svaku vrstu bolesti. Samim dodirom ruku vraćao je slijepima moć gledanja, slabima krepkost i snagu tijela, uzetima, opsjednutima i drugima ono što je tko zatražio. I ishod nikada nije iznevjerio tu njegovu milost, osim ako je onima koji su pristupali katkad nedostajala vjera.
23 Kad je po božanskoj objavi saznao da će u Španjolskoj nastati velike promjene prilika i da će se ugasiti kraljevstvo Gota, htio je koliko je mogao pobrinuti se za sigurnost svoga samostana. Stoga je kao brižan otac sastavio oporuku i postavio Krista i Crkvu baštinicima svih svojih dobara. I već otežao od starosti, postova, bdjenja i drugih tjelesnih pokora gotovo iscrpljen, neprestano je molio da bi se ubrzo mogao razriješiti i biti s Kristom, kod kojega je znao da mu je pohranjena kruna pravednosti.
24 Kad je dakle došao čas najsretnijega prijelaza, koji je već prije navijestio svojima, sazvao je sve k sebi i obratio im se ovim riječima: Prema Bogu, najdraži sinovi, pozvani smo od Gospodara svega. Treba podmiriti dug života: to je nužnost smrtne naravi. I premda strahujem pred nazočnošću Suca, ipak, uzdajući se u očinsku dobrotu, radosno idem pozvan na svadbenu večeru Jaganjca. A vi, utrobo moja, koje je Crkvi majci rodila milost Duha Svetoga, budite brižni čuvati jedinstvo duha u svezi mira. Nikakva zaraza nesloge neka nikada ne razori vašu ljubav, nikada otrov oholosti neka ne pokvari poniznost, pokvari, nikada šljaka škrtosti neka ne onečisti velikodušnost, da požuda za zemaljskim dobrima ne odvrati vaše duše od svete nakane redovničkoga života. Smrt. 25 Tim pobožnim poticajem donekle je utješio ožalošćena srca svojih, te se okrijepio najsvetijom popudbinom Kristova tijela, i pruživši svima cjelov mira, predao je svoj preblaženi duh u ruke anđela da ga ponesu u stanove vječnoga svjetla, za koje je Krist očitovao da ih ima mnogo u domu njegova Oca, gdje pravednik sjaji poput sunca u nebrojenom zboru pravednika koji slijede Jaganjca bez mane. Odmah su časno tijelo okružili redovnici, ispuštajući iz dubine srca uzdahe i suze zbog gubitka tako velikoga i tako pobožnoga pastira i oca. Umro je 12. siječnja sedme godine kraljevanjaa Atanagilda Gota, pošto jeb dvanaest petoljetaka bio na čelu samostana, odsada lišen svake boli, dok je inače život koji se proteže preko 80 godina trud i bol. U toj je dakle dobi pribrojen nebeskim četama Viktorijan, koji će zauvijek biti pobjednik. Iv 14, 2.ab Ps 89, 10. Ukop. 26 Položeno je njegovo tijelo u grob koji je sam sebi za života pripravio, pokraj oltara sv. Martina Ispovjedaoca, da se, koliko je bilo moguće, sjedine u zemlji svetoga Ispovjedaoca oni kojima su duše bile sjedinjene na nebesima. Čudesa poslije smrti. Nebrojena čudesa koja se svakodnevno događaju dovoljno svjedoče da on sada uživa vječno blaženstvo, po milosti i daru Gospodina našega Isusa Krista, koji živi i kraljuje u vijeke vjekova, Amen. 27 Ovo je otprilike sadržano u onom drevnom Brevijaru samostana u Montearagónu. Ono što se pak čita u kodeksu samostana sv. Viktorijana, premda se slaže u smislu i pouzdanosti događaja, ipak se u otmjenosti i dotjeranosti stila mnogo razlikuje. Naime, kad su iz toga samostana u onaj u Montearagónu prenesene moći sv. Viktorijana, zajedno su doneseni i oni vjerodostojni spisi.a Atanagild je počeo kraljevati godine 354., a katoličku je vjeru potajno držao, kako prema sv. Izidoru prenosi Luka iz Tuyja.b To se ne slaže s onim što je prije rečeno. Jer ako je u Španjolsku došao godine 322., a umro 360., kako je mogao šezdeset godina biti na čelu samostana? Ali čini se da mu ovaj Pisac očito pripisuje dob od 80 godina, a ono što je od njega spomenuo da je učinio u Galiji, to se zasigurno nije moglo dogoditi prije 20. godine života. Tako dakle to treba shvatiti da je 60 godina posvetio uvježbavanju i prenošenju redovničke stege u Italiji, Galiji i Španjolskoj. POGLAVLJE V. Različiti prijenosi tijela. Nimalo čudno ne treba nikomu izgledati da se tijelo ovoga svetoga čovjeka nipošto ne čuva u vlastitu samostanu sv. Viktorijana. To je naime najstariji samostan od svih koji postoje u cijelom Aragonu. Jera San Juan de la Peña utemeljio je Garcija Jiménez, prvi kralj Sobrarbea, premda su ondje već godine sedamstote boravili sveti muževi Oton i Feliks. Samostan sv. Marije u Alaónu djelo je grofa Rajmunda od Ribagorze godine devetstote osme, premda se vjeruje, prema ne posve sigurnim nagađanjima, da su ondje nekoć bili opati i redovnicibc Samostan u Montearagónu podigao je i obdario kralj Sančo kad se spremao na opsadu grada Huesce godine tisuću osamdesete devete,d Rueda Alfons II., kralj Aragona, godine tisuću stote pedesete četvrte,e Veruela Petarf Atares, gospodar Borje, pedesete osme godine istoga stoljeća, kao što opširno poučava u katalogu aragonskih biskupa don Martin Carillo, opat Montearagóna. Ali samostan sv. Viktorijana,g u starini nazivan sv. Martin od Sarase, sagradio je kralj Gesaleik Goth...i Umro je sv. Viktorijan godinei... kako kaže Jeronim Blancas, u doba Gota. Različiti prijenosi svetih tijela.
29 Ali kad je zbog osvete za grijehe cijelu Španjolsku opustošio i razorio Maur, katolici su, bježeći pred bjesnilom barbara, ponijeli sa sobom tijela svetaca koja su se čuvala i štovala u raznim Crkvama, da ih uklone od uvreda i poruga Maura, kao što je očito iz spomenika raznih Crkava: Toleda, Seville, Zaragoze, Valencije, Alcalá de Henaresa i drugih, kako je na drugom mjestu rečeno od nas o prijenosuk sv. Vincencija, Justa, Pastora, Nunilone i Alodije. Tako je i tijelo sv. Viktorijana odneseno na drugo mjesto, sve dok nije darovano samostanu Montearagón. Jer utemeljitelj toga samostana kralj Sančo i Sančov sin Petar pobrinuli su se da se ono prenese u vojsku te su njegovom pomoću izvojevali sjajne pobjede nad barbarima, kao što svjedoče naše povijesti, osobito one Jeronima Zurite. U crkvi samostana Montearagón nalazi se kapela posvećena sv. Viktorijanu, u kojoj je naslikana opsada i osvajanje grada Huesce, a usred vojske kovčeg s tijelom sv. Viktorijana. Iv 14, 2.k O sv. Vincenciju govorit ćemo 22. siječnja, o sv. Justu i Pastoru 6. kolovoza, o Nuniloni i Alodiji 22. listopada.
30 Isto je jasno iz starih brevijara biskupija Huesce i Jace. Jer u njima čitanja o osmini sv. Viktorijana glase ovako: Njegove su moći iz straha pred Abderrhamenom, kraljem Pogana, bile prenesene u sv. Rufinu iznadl Aínse, gdje su ostale dvjesto i šezdeset godina. Ali djelovanjem božanskoga milosrđa, kad je uklonjen strah od Pogana, gospodar Sančo, kralj Aragonaca i Pamplonaca, položio ih je u utvrdu Alquézar 8. travnja u osmini Uskrsa godine od utjelovljenjam tisuću osamdesete osme. Odatle su prenesene u samostan Montearagón blizu Huesce, gdje se sada glava sa cijelim tijelom, osim ruke, časno čuva. Ondje se više puta zaziva kad pritisne zamjetna nevolja, i redovito se dobiva ono što se zatraži: jer je kao zdenac voda u sušno vrijeme. A u Brevijaru tiskanom godine 1547., kad je biskup Crkve u Jaci i Huesci bion don Petar Augustín, šesto čitanje oficija dana sv. Viktorijana glasi ovako: Zatim su pak iz straha pred Poganima koji su provaljivali u Španjolsku njegove moći prenesene u sv. Rufinu iznad Aínse. Zatim su pak godine Gospodnje 1088., po nalogu Sanča, kralja Aragona, prenesene u utvrdu Alquézar, te su naposljetku prenesene u samostan Montearagón, gdje se sada glava sa cijelim tijelom, osim ruke, časno čuva. San Juan de la Peña. Kovčeg s moćima naviješta redovnicima smrt.
31 Ponose se doduše redovnici sv. Viktorijana da se kod njih čuvaju njegovi zemni ostaci, položeni u vrlo star srebrni kovčeg na kojem je uklesan ovaj natpis: HIC JACET TOTUM CORPUS INTEGRUM DIVI VICTORIANI, PRÆTER BRACHIUM. Taj se kovčeg pak nikada ne otvara. Ali kad tko iz te zajednice ima umrijeti, unaprijed ih opominje Svetac potresajući kovčeg trostrukim udarcem. Potaknuti dakle tom opomenom, gorljivije se predaju kreposti, kao da je svakomu pojedinačno naviještena smrt, i naposljetku po isteku godine jedan od svega broja umire. Ali je li to tijelo ovoga svetoga Viktorijana ili nekoga drugoga istoga imena, i to mučenika, kako ga naziva Zurita, ne mogu sa sigurnošću ustvrditi. Možda se na oba mjesta čuvaju neki dijelovi njegovih moći. Bog zna. Nama je sigurno ništa ne odrediti, ako čitatelj dokuči nešto sigurnije, neka odluči ono što mu se učini pravednim. Doista, kad je Filip II. posvuda skupljao moći raznih svetaca koje će dati kraljici Margareti, ponuđene su joj neke sv. Viktorijana donesene iz samostana Montearagón. Zaklinjemo svetoga Kristova Ispovjedaoca da nam u ovom životu isprosi obilje nebeskih milosti, a zatim vječnu slavu, Amen. San Juan de la Peña.a O tom je samostanu objavio čitav svezak Juan Briz Martínez, ondje opat. O njegovu utemeljenju govori Ant. Yepes, 3. svezak, pod godinom Kristovom 748. i 719., kao i mi niže 29. svibnja kad govorimo o svetim pustinjacima Votu ili Otonu i Feliksu. Taj se samostan nalazi na granici Aragona i Navarre, nedaleko od grada Jace.b To potvrđuje Briz Martínez, 2. knjiga, 19. poglavlje, gdje govori o počecima toga samostana, kao i Martin Carillo.c Udaljen je jednu milju od grada Huesce, kanonika regularnih reda sv. Augustina, kako piše opat toga samostana Martin Carillo. O njemu opširno na više mjesta govori Aynsa-Yriarte.d Obično zvana de Nuestra Señora de Rueda. Cistercitskoga je reda.e Nalazi se u istoj cistercitskoj ustanovi, pokraj Tarragone.f Carillo: don Petar Atares, gospodar dvorca La Zarza, a to je Borja. O istom Petru i Verueli govori Garibay, 1. svezak, 2. knjiga, 13. poglavlje.g Carillo piše isto.h Ponovno je zadrijemao ovaj prepisivač, pišući 442., što treba ispraviti prema onomu što smo kod 2. poglavlja napomenuli o Gesaleikovu kraljevstvu.i Pisano je, smatramo, 360., a otisnuto je 500. u nepodnošljivoj pogrešci.k O sv. Vincenciju govorit ćemo 22. siječnja, o sv. Justu i Pastor 6. kolovoza, o Nuniloni i Alodiji 22. listopada.
1 Aynsa, kod drugih Ynsa, gradić je Aragona između Huesce i Urgella.m Štoviše 1089. Jer te je godine nedjeljno slovo bilo G i Uskrs je pao na 1. travnja. Ali, kako se ubrzo kaže, čini se da su te moći prenesene godine 1088. u utvrdu Alquézar, a godine 1089. u samostan Montearagón.n Ovaj je bio brat Antonija Augustína, imenovan godine 1545. od priora samostana Rueda, kako piše Aynsa-Yriarte, 3. knjiga, 24. poglavlje.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.