U Rimu se 12. siječnja slavi rođendan za nebo sv. Tacijane, mučenice, kako donosi Martyrol. Romanum, koja je pod carem Aleksandrom bila rastrgana kukama i željeznim grebenima, bačena zvijerima i u oganj, ali neozlijeđena, te naposljetku posječena mačem preselila se na nebo. Njezina smo Djela, za koja Baronije svjedoči da postoje u starom rukopisu bazilike sv. Marije Velike u Rimu, odande i dobili, ali su u svemu jednaka Djelima sv. Martine, kako smo rekli 1. siječnja. Ponekad se javlja i pomisao da su Martina i Tacijana jedna te ista osoba. Svakako stari Rimski i ostali latinski martirolozi slave Martinu, a nijedan osim Rimskoga i Molanusa u djelu Addit. ad Usuardum ne spominje Tacijanu. Grci u Menologiju, Antologiju i Minejima ovoga dana imaju Tacijanu, a Martinu nigdje. Kako god bilo, nismo smatrali uputnim donositi ovdje cjelovita Djela, kako opseg našega djela ne bi uzalud rastao i kako se čitatelju ne bi stvorila dosada ako se isto češće ponavlja, tim više što je na rubu onoga rimskog kodeksa novijom rukom dopisano ovo: Ova se povijest u mnogočemu miješa s djelima sv. Martine, djevice. Stoga se čini da je valja oprezno čitati i ispravljati itd. Ovdje ćemo donijeti samo početak i kraj tih Djela:
2 Dok je nebom i zemljom kraljevao Gospodin naš Isus Krist, a protivio se sluga đavlov kralj Aleksandar, četvrte godine svojega kraljevanja izdao je nov i sramotan proglas: da Galilejci prinesu žrtvu, ili ako ne prinesu, da budu osuđeni na smrt. I poslao je namjesnike i knezove po različitim mjestima da kršćane svezane vuku na žrtvovanje idolima, što su oni i obećali ispuniti u svemu prema carevim zapovijedima. Primivši takve odredbe napisane u mnogim kraljevskim pismima, raznosili su nove vijesti, provodeći odredbu o žrtvi nečistoga bogoštovlja, kako im je zapovjedio kralj Aleksandar. Pokazujući pak kipove bogova, zapovijedali su da se onima koji prinose žrtvu iskažu najveće časti, a oni koji ne prinesu neka budu pogubljeni različitim kaznama. Dok je Aleksandar zapovijedao takvo što, naređuje da se u Rimu po svaku cijenu izvrši žrtva Apolonu i da mu se prinesu žrtve, a da se kršćani, muževi i žene, uz mučenja nasilno vuku na žrtvovanje Apolonu. Službenici pak Sotonini bili su najopakiji ljudi: neki Vital, koji je imao dostojanstvo komesa, komornik Bas i domestik Gaj. Oni su bili određeni da zatru štovatelje Kristove.
3 Kraj pak glasi ovako: I čim se začuo taj glas, krvnici padoše i umriješe. A biskup Retorik dođe sa svim svojim klerom i sa svim rimskim senatom, te uzevši njezino sveto tijelo, položiše ga u kristalni kovčeg u XI. četvrti, slaveći Boga koji je na nebesima, jer nad onima koji se uzdaju u njega druga smrt nema vlasti. Kralja pak u isti čas spopadoše bolovi, te je razdirući jeo vlastito meso i uzdišući i dršćući govorio: „Smiluj mi se, Bože kršćana, jer znam da sam razgnjevio ime tvoje i da sam izmučio nedužnu službenicu tvoju. Pravedno ćeš me u svim plamenovima kazni mučiti i prema mojim djelima uzvratiti meni i svima koji te se odriču, Gospodine.” Tada se s neba začu glas: „Uđi u ognjenu peć, Aleksandre, i pođi u krajnju tamu koja ti je pripravljena s ognjenim mukama.” I nasta velik potres. U Gospodina pak povjerova tisuću duša muževa i dvije tisuće dvjesto žena. A muka svete Tacijane dovršena je u XII. mjesecu, IX. dana istoga mjeseca, za kraljevanja Gospodina našega Isusa Krista, kojemu je čast i slava u vijeke vjekova. Amen.
4 Ovim su Djelima slična i Djela sv. Priske, kako ćemo reći 18. siječnja, osim što se za nju kaže da je pogubljena pod Klaudijem, a Tacijana i Martina pod Aleksandrom, te se prenosi da je nakon pogubljenja obiju uslijedila strašna smrt tiranina. Životopis obiju, naime Martine i Tacijane, zasebno je na talijanskom jeziku izdao Antun Gallonius u knjizi De Romanis virginibus. Smatramo da ne treba izostaviti ni to da se ona koja je kod Grka, Baronija, Gallonija, Molanusa i ostalih Tacijana, u Djelima gotovo redovito naziva Dacijana.
5 Galesini 10. siječnja u djelu Notæ donosi ovo: U Grčkoj istoga ovoga dana spomen sv. Tacijane, mučenice, čija se slavna borba za slavu Kristovu čita napisana na grčkom. Menologij koji je izdao Kanizije njezino mučeništvo prikazuje ovako: Borba sv. mučenice Tacijane iz starijega Rima, za cara Aleksandra, koja je zbog vjere u Krista bila dovedena pred cara te ušavši s njim u hram idola, molitvama srušila kipove i smrskala ih o zemlju: zbog toga je udaraju po licu, a vjeđe joj razdiru kukama, zatim je obješenu deru željeznim grebenima, obrijane glave; naposljetku, kad je bačena u oganj i pred zvijeri ostala neozlijeđena, posječena sjekirom uzletjela je na nebo. A Antologij koji je odobrio Klement VIII. kaže: Ona bijaše rodom iz staroga Rima, u vrijeme cara Aleksandra, rođena od oca koji je triput bio konzul, i po crkvenom običaju đakonisa; zbog kršćanske vjere dovedena je pred cara, te ušavši s njim u svetište idola, molitvama sruši kipove, obori ih na tlo i razbi. Zbog toga joj izudaraše lice i kukama zderaše vjeđe s kožom, zatim je obješenu tuku i briju joj glavu. Naposljetku, kako je ni oganj ni zvijeri ne ozlijediše, biva posječena sjekirom.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.