U pokrajini Yorkshire nalazi se rijeka Rye, koja, kako kaže Camden u djelu Brigantes, sa sobom izlijeva vode mnogih bujica u Derwent. Po njoj se jedna vesela, ljupka i plodna dolina, ukrašena s 23 župne crkve, naziva Ryedale, jer je Rye presijeca. Ondje je nekoć bio slavan samostan cistercitskoga reda, koji je u doba samoga sv. Bernarda utemeljio Walter Espec. O njemu piše Vilim od Newburgha u 1. knjizi, pogl. 14: Doista, malo prije toga, pozvani od plemenitoga muža Waltera Especa i upućeni od opata Bernarda blažene uspomene, monasi iz Clairvauxa došli su u pokrajinu Yorkshire i u mjestu koje se sada zove Rievaulx (a tada je to bilo mjesto straha i goleme pustoši) dobili boravište, koje im je predao spomenuti muž, dok im je časni Thurstan s očinskom ljubavlju pružao biskupsku naklonost. Gotovo isto spominje Harpsfield u 12. st; pogl. 43.
2 Prvi je opat ondje bio Vilim, učenik sv. Bernarda, hvalevrijedan muž, kojega Krizostom naziva Blaženim, a spominje se u Cistercitskom menologiju 2. kolovoza. Naslijedio ga je bl. Ealred, a ovoga Silvan, kojega isti slavi 16. travnja. O njima ove stihove Nikole iz Rievaulxa navodi Ivan Picard u Bilješkama uz Newburgha:
Prvine je ubrao Vilim: njemu najbliži Elred donio je veće plodove: Silvan je umnožio. Trojica su ponajprije jedva nejednake zasluge, onaj prvi, drugi njegov nasljednik, i ovaj posljednji. Sjao je u službi V desetaka i tri godine: triput po šest bio je E pobožni pastir u Rievaulxu: triput po deset i tri godine zajedno S je bio na čelu. Nabroji ovdje četiri i pedeset godina. Cvala je, blistala pod ovim Ocima i Zaštitnicima ljupka dolina Ryea, sveta dolina, bogata dolina. Slavna Engleska blistaš od takva sunca.
Godine 1131. započet je ovaj samostan, kako predaje Robert de Monte, nastavljač Sigeberta: Clairvaux, kaže, u jednom danu rađa dva samostana, naime Longpont i Rievaulx, a nakon nekoliko mjeseci Vaucelles. Iste godine dodatak iz Vaucellesa uz Sigeberta ima ovo: Ove je godine započet samostan sv. Marije, crkve u Vaucellesu, na području Cambraia. Složio se Miraeus u djelu Chronicon Cisterciense. Ako je to tako, onda Nikola Vilimove godine broji ne od početka, nego od dovršetka samostana u Rievaulxu, ili postoji neka pogreška, jer od 4. ožujka 1131. do 12. siječnja 1166., kada je umro Elred, ima gotovo 35 godina, a on sam Vilimu i Elredu zajedno pripisuje samo 31. O godini utemeljenja toga samostana različito raspravlja Krizostom Henriquez u Bilješkama uz Menologij 16. travnja.
3 Preminuo je pak bl. Elred 12. siječnja, kojega dana ovo o njemu piše Krizostom Henriquez: U Engleskoj sv. Elred, opat Rievaulxa, znamenit po znanju Svetoga pisma i čestitosti života; koji je, nakon što je ponizno prezreo ponuđene mu časti, urešen svakom vrstom kreposti prešao s ovoga svijeta, nakon smrti pribrojen broju svetaca. Da je uvršten u popis svetaca priznaje i sam Ivan Bale, premda neprijatelj monaha i Katoličke Crkve. No 5. siječnja spominje se u Cistercitskom kalendaru izdanom u Dijonu ovim riječima: Alred, učitelj, opat Rievaulxa. A u općem katalogu Ferrarija: U Engleskoj sv. Ealreda, opata Rievaulxa. Ali ono što u Bilješkama dodaje, da se grad Rhovallum ili Rhyum, gdje smatra da je bio opat, nalazi u Kentu, udaljen od Londona XLVIII tisuća koraka, doista se jako vara: jer je Rievaulx daleko od Londona i granica Kenta. Drugi je grad Rye u Sussexu na granicama Kenta. No Hugo Ménard 11. siječnja piše: U kraju Yorkshireu sv. Ealreda, opata cistercitskoga reda. Naposljetku ga Engleski martirologij navodi 16. ožujka: u čemu najprije valja ispraviti to što se kaže da je bio benediktinskoga reda, a zatim da je bio na čelu drevnoga samostana u Rievaulxu: jer kako se može nazvati drevnim ono što je bilo sagrađeno pred njegovim očima, a možda i uz njegovu pomoć? Istoga dana također Ferrari: U Engleskoj sv. Altreda, opata.
4 Različito se nadalje izgovara Elredovo ime: naime naziva se Aelredus, Alredus, Ælredus, Elredus, Adelredus, Adilredus, Altredus, Athelredus, Ealredus, Hailredus, Eleredus, Etelredus; kod nekih također Alredus, kod Ferrarija Ealredus, kod Miraeusa Valredus. Prvih dvanaest potječe od istoga korijena, Athel, ili Ethel, Edel, Fel, Ael, što znači plemenit; i rad, ili red, savjet; tako da Aelredus znači Plemenit savjetom: ili od Al, što zvuči sve ili posve, tako da Alredus znači sav savjet, ili onaj koji se posve ističe savjetom. No Ealredus i Alredus znači posve miroljubiv, od fred ili vred, to jest mir.
5 Život bl. Elreda prepisali smo iz djela Legenda Sanctorum Angliæ Ivana Capgravea, sastavljenoga od nepoznatog autora. Spominje ga Trithemius u knjizi De Scriptoribus Ecclesiasticis i naziva ga mužem uvježbanim u neprestanom proučavanju Svetoga pisma i ne neupućenim u svjetovnu filozofiju, blage naravi, ugodna govora i osobite pobožnosti. Vilimu Eisengreinu on je, uz god. 1164., muž slavan po učenosti i rječitosti, učen u proučavanju Svetoga pisma i iznad svega obrazovan. A uz god. 1200. (čini se pak da je smatrao različitima Alreda i Etelreda) najrječitiji muž, ugledan ništa manje po životu nego po rječitosti. Postoji pismo Vilima od Newburgha samomu Elredu, u kojem izjavljuje da na njegov poticaj piše povijest, premda je nije dovršio za njegova života. Ivan Picard u Bilješkama uz Newburgha navodi pjesmu koju je Nikola iz Rievaulxa spjevao na Elredovu pohvalu:
Slavni Elred, začinjen miomirisom običaja, bijaše i saće meda i slatkoća monaha. U cvijetu mladosti njega je njegovao kraljevski dvor; i sve što je štetno daleko je uklonio dušom i rukom. Iz Jerihona dođe u Jeruzalem, pod vodstvom Krista. Ovdje brzo donosi plod, trnje pretvara u ljiljane: rasuto je sabrao, a slomljeno sjedinio u jedno. Postavši odatle uzvišeniji, zadobivši poslije nebeske nagrade, ako je dopušteno i priliči ovdje reći, iznijet ću istinu. Niti mislim tkati išta od osnove laži. Bijaše Maur po zrelim običajima, a Benedikt po primjeru; sličan Bernardu po djevičanskom životu, uzor kreposti, metla mana, ures i ogledalo Reda, put mira, kopča zakona. Jeronim je pretpostavio odjeću Pavlovu Krezovu zlatu: naš je dragulj urešen jednakim sjajem. Druge krase mnoge pohvale: ali on sam bijaše miroljubivi Salomon i krotak kao janje. O drevnom savjetu ne razglabam mnogo.
6 Čita se da je bl. Elred napisao mnoge knjige, koje navode Ivan Pits, Krizostom Henriquez u djelu Phœnix reviviscens i drugi. Vidjeli smo samo one koje je izdao naš Rikard Gibbon; naime, Sermones 31, de onere Babylonis, in cap. 13 Isaiæ. Speculum caritatis, lib. 3. Compendium speculi. De spirituali amicitia, lib. 3. Homiliam de Jesu puero duodenni. Tvrdi se da je i Vita S. Edvardi, koju smo donijeli 3. siječnja, također njegov plod.
Život od nepoznatoga autora,
Iz djela Legenda Ivana Capgravea.
Mladost bl. Elreda, stupanje u redovništvo.
Dok je časni Alred kao djetešce ležao u kolijevci, došao je u kuću njegova oca neki arhiđakon imenom Vilim, muž doista a glasovita roda i po tijelu rođak Alredu. On je, pogledavši djetešce, vidio da se njegovo lice pretvorilo u lik sunca i da blista najsjajnijim zrakama, tako da je nastala sjena njegove prislonjene ruke: i tako se vedrim pokazalo lice mališana da se kao u zrcalu moglo savršeno vidjeti. Arhiđakon je stoga potvrdio da će on biti velik u Božjim očima, komu se tolika milost nasmiješila u njegovu djetinjstvu.
2 Kad se pak dječačić vratio iz dječje igre i ušao u kuću, pogledavši ga otac reče: Hajde, sine, kakve nam vijesti javljaš? A on: Nadbiskup je yorški danas preminuo, oče moj. Nasmije se on čuvši to zajedno sa svom obitelji i reče: Doista, sine, umro je onaj tkob loše živi. A dječak: Drukčije je ovaj, oče: jer je, oslobođen tijela, danas rekao posljednje zbogom smrtnome danu. Trećega pak dana nakon toga svima se pokazalo istinitim ono što je dječak prorekao o biskupovoj smrti.
3 Dok je bio u gostinjcu u Rievaulxu, u yorškoj biskupiji i cistercitskom redu, dan prije nego što je bio primljen u habit, u ćeliji novaka u toj se kući zapalila vatra i, bjesneći sve do spojeva stropa, silno je prevladavala, tako da se vjerovalo da će u trenu progutati vrh zgrade. Alred, sjedeći s ostalima za stolom, zgrabi pehar i ispruženom rukom s pouzdanjem baci jabukovaču koju je sadržavao usred plamena: i odmah ugasi plamen vatre.
4 Mladića je naime s tolikom ljubavlju prigrlio kralj Škotac David da bi ga, postavši gotovo drugi na njegovu dvoru, bio promaknuo na biskupstvo da nije brže odletio u cistercitski red. Pokazao se u svemu tako pobožnim i krotkim da se uvrijeđen nije uzbuđivao na srdžbu, potaknut pogrdama nije bio izazvan na osvetu: uvijek se trudio uzvratiti ljubav za mržnju, dobro za zlo, uslužnost za zavist. Neki vitez, vidjevši da ga kralj ljubi iznad svih i časti više od ostalih, počeo ga je progoniti i teškom mržnjom napadati, a ponekad ga je i pred kraljem napadao uvredljivim riječima. Njemu će on: Dobro govoriš, o viteže, izvrsno zboriš: istinito je sve što govoriš, i mrziš laž, a mene, kako vjerujem, ljubiš. Naposljetku je onaj vitez, promatrajući kako se Alred ne uznemiruje i ni u čemu ne odvraća od kreposti, potaknut kajanjem zatražio oproštenje i obećao da će mu ubuduće biti čvrst prijatelj. Njemu će on: Priznajem, radujem se tvomu kajanju, i zato ću te mnogo više ljubiti, jer sam tvojom mržnjom porastao u ljubavi svoga Gospodina, a moja je strpljivost time potaknuta i prokušana možda donekle napredovala kod Boga.
5 Došavši nakon toga u samostan u Rievaulxu, primivši monaški habit i napredujući u načinu života, kad mu je bila povjerena briga za novake, neki je klerik, stupivši u red, postao vrlo nepostojan i nosio se poput promjenjive trstike. Potaknut time, Alred reče Bogu u svome srcu: Daj mi dušu ovoga, a ono što njemu nedostaje do spasenja, premda sam nedostojan, svojom milošću udostoj se udijeliti, Gospodine Bože moj. Nedugo zatim onaj brat, želeći se vratiti u svijet, iznese stvar učitelju i izloži želju svoga opakoga uma. Njemu Alred reče: Nemoj, brate, propasti: jer nećeš moći, makar i htio. A najluđe je htjeti upravo ono čiju suprotnost žele svi sveti: svi naime žele biti spašeni. Ali on, ne slušajući spasonosne opomene, ode iz samostana i cijeli dan lutajući tumara po bespućima šume, te malo prije zalaska sunca, vraćajući se na put, iznenada osjeti da je premješten unutar samostanskoga zida. Alred mu potrči u susret, zagrli mu vrat, izljubi lice i reče: Sine, zašto si mi to učinio? Evo, plakao sam danas za tobom mnogim suzama, i vjerujem u Boga da, kao što sam molio od Gospodina i tebi obećao, nećeš propasti.
6 Načinio je naime u novicijatu zemljanu komoricu nalik maloj cisterni pod zemljom, u koju je skrivenim kanalićima dotjecala voda. Da pak ne bi bio otkriven, njezin je otvor zatvarao vrlo širokim kamenom. Ulazeći često u nju, najhladnijom je vodom u sebi gasio žar svih mana.
Predan pokori.
a Pits, Krizostom Henriquez u djelu Phœnix, pogl. 7, i u djelu Fasciculus, knj. 2, dist. 26, pogl. 23, predaju da je i sam Elred bio plemenita roda.
b Nalazi se da su za Elredove mladosti u Yorku stolovala trojica biskupa: Girard ili Gerard, koji je umro godine 1108; Toma, koji je umro 1114; i Thurstan, koji se dugo obnašane službe dragovoljno odrekao. No Tomina i Thurstanova pobožnost od mnogih je hvaljena. Girard je bio ozloglašen raznim manama. Ali ako bismo htjeli da je ovdje riječ o njemu, Elred bi doista, kad je umro godine 1166., imao više od 57 godina, štoviše najmanje 67, kad je to kao dječak izrekao godine 1108.
c On je naslijedio brata Aleksandra godine 1123., kako ima Westminsterski, koji ga naziva mužem velike svetosti i darežljivosti. Umro je 1142. Odatle nadalje ispravi ono što piše Pits, da je tek nakon što je već bio postavljen za opata prvi put postao poznat kralju Davidu.
Uprava, kreposti, čudesa.
Isti brat, za čiju je dušu molio Gospodina da mu se dade, zapaljen ognjem prijašnje nepostojanosti, htio je otići iz samostana te, došavši k Alredu, tada postavljenom za opata u a Revesbyju, reče: Gospodine, moja lakomislenost ne podnosi ozbiljnost reda. Sve su stvari protivne mojoj naravi: ne podnosim dugotrajne napore. Tjeskoban sam i mučim se u dugom trajanju bdjenja: često podliježem tjelesnim radovima: grubost odjeće probada tijelo: moja volja žudi za svjetovnim nasladama i uzdiše za ljubavima i užicima svijeta. A ja ću ti, reče opat, pripraviti raskošnija jela i mekšu odjeću, te ti dopuštam sve što pripada monahu na podnošljiviji način. Neću, reče onaj, pa makar mi dali sva bogatstva ove kuće. A opat: Ni ja neću okusiti hrane dok te Gospodin, htio ti ili ne htio, ne vrati. Jedan trči prema vratima da ode, drugi ulazi u sobicu i moli. Pobožni opat oplakuje sina i uzdasima iz dubine srca žali za zalutalim, te prezire utjehu. Bjegunac pak, došavši do vrata, iako su vrata bila otvorena, osjeti kao željezni zid: i pokušavajući češće izaći, kako nikakvim naporom nije mogao ostvariti svoju namjeru, skrušen se vrati opatu i, moleći oproštenje, obeća postojanost. Njemu opat reče: Bravo, sine moj, dobro si došao; doista mi se smilovao moj Bog, koji te vratio zdrava:
8 Nedugo zatim ruku nekoga brata natečenu od otekline Liječi bolesnika.
NEPOZNATI AUTOR, IZ CAPGRAVEA. Postaje opat Rievaulxa. otekline znakom križa oslobodio je otekline i vratio joj zdravlje. koža je prianjala uz kosti. Malo je naime jeo, a još manje pio, te je nevjerojatnim uzdržavanjem ugasio žudnju za jelom: prezreo je savjete liječnika i, radi Boga prezirući lijekove tijela, trudio se brinuti za zdravlje duše. I pobožnom čitanju. Boluje od kamenca i kostobolje.
9 Postavši nakon toga opatom Rievaulxa, pokazao se tako štedljivim u jelu da bi pomislio kako on nije čovjek, nego duh. Broj monaha u svome samostanu povećao je do sto četrdeset, i pet stotina braće. Premda je naime prije smrti deset godina bio mučen kamencem i kostoboljom, ipak je ustrajao u poniznosti i strpljivosti te je braći češće običavao govoriti ovo: Dječice, govorite što hoćete, samo neka iz vaših usta ne izađe sramotna riječ, ogovaranje brata i hula protiv Boga. 16 Čitao je pak knjige čije čitanje običava izmamiti suze i izgrađivati ćudoređe, a osobito je neprestano u rukama nosio Augustinove Confessiones. Često je sjedio u jami načinjenoj u tlu svoga oratorija, razmišljajući da je prah: ondje je svjetlost anđeoskoga pohoda zasjala nad njegovom glavom, te je razgovarao s nebeskim duhovima kao s ljudima: i dok je često bio sam, s njime su se čuli glasovi mnogih. Ukazuju mu se i s njime razgovaraju anđeli.b 10 Napisao je naime životb sv. Edvarda, kralja i ispovjedaoca, životc Davida, kralja Škotske,d sv. Margarete, kraljice Škotske;e trideset i tri homilije o bremenu Babilona u Izaiji; tri knjige De spirituali amicitia;f dvije knjige De natura animæ, et quantitate, ac subtilitate; napisao je također mnogeg poslanice: a što je preporučio u spisima, to se pobrinuo ispuniti u životu. Svoj je pak prst stavio u usta nekoga nijemog brata i zapovjedio mu da govori, rekavši: Govori, brate moj, u ime Gospodnje. On odmah, dok su se svi divili, odgovori: Rado govorim s tobom, blagoslovljeni gospodine. I Alredovim zaslugama odmah ozdravljen, uzvraćao je hvale Gospodinu. 17 Istaknuo se također duhom proroštva: naime, nekima od braće, prije nego što su se ispovjedili, zapovjedio je da ispovjede grijehe i prorekao ono što su potajno počinili, dodajući mjesto i vrijeme. Kad su dvojica braće jedne noći povikala u spavaonici i na svoj strašni glas probudila braću, bratu koji je to sutradan javio Alredu on reče: Doista, sine, među našu je braću ove noći došao đavao i naumio nekoga zavesti, ali je bez učinka pokušane zloće sa sramotom što brže bio prisiljen otići. Ipak mu je netko donekle pristao. Duhom proroštva spoznaje tajne.c d Knjige koje je napisao.e Iz 13.f g Nijemomu izmoli dar govora.h Bolesnika liječi riječju. Također tajne grijehe svojih.h 11h Bolest nesvjestice mučila je nekoga brata tako snažno da se u njemu nije pojavljivao ni glas ni osjećaj. Pristupivši mu, opat reče: Ljubljeni sine, neka te spasi Sin Božji. Bez odgađanja: sva je bol u njemu utihnula. a Drugi pišu Renesby. Bio je to samostan u yorškoj biskupiji, podignut od monaha iz Rievaulxa. Pits navodi početak toga života: Religiosus et pius Rex David, i dodaje da je Elred osim toga napisao tužaljku o njegovoj smrti. Onaj koji ga proklinje biva kažnjen. 12 Neki njemu podložni opat, nanoseći Alredu mnoge pogrde, prijekore i hule, nepravedno ga je uzrujao i zasluženo izazvao njegov duh protiv sebe. Teško podnoseći njegovu zlobu, podigavši oči i ruke k nebu, reče: Gospodine, Kralju vječne slave, neka ovaj, molim te, brzo osjeti kraj svoje zlobe, jer ti znaš da je lažno ono što nastoji pripisati mome imenu. A kad je onaj opat ušao u svoj samostan, pao je u postelju i sedmoga dana u velikim mukama završio život.d Majke istoga Davida. O njoj ćemo govoriti 10. lipnja.e Postoji samo 31 koju je izdao Gibbon. i kf Pits ima: De natura animæ, jednu knjigu. De dotibus animæ, jednu knjigu.g Pits: Epistolarum trecentarum, knj. 1. Najgori običaji stanovnika Gallowaya u ono doba.
13 Silazeći u i Galloway, Alred je zatekao k kneza te zemlje razjarenoga protiv svojih sinova, sinove kako bjesne protiv oca i braću jedni protiv drugih. Ta je pak zemlja divlja, šumovita i barbarska; ljudi su životinjski i barbarsko je sve što rađa. Istina se ondje ne nalazi, mudrost nema mjesta. Jer ni vjera ni ljubav ne traju dugo u njoj. Čistoća doživljava brodolom onoliko puta koliko požuda zaželi, niti ima ikakve razlike između čedne žene i bludnice: žene po mjesecima izmjenjuju muževe. Među redovnicima ipak neki po savjetu i vodstvu drugih žive dovoljno pobožno, ali vlastitim trudom rijetko postaju savršeni. Prirodno su naime tupi i, imajući životinjski duh, uvijek teže za tjelesnim nasladama. Alred je stoga zatekao prvake pokrajine uznemirene srdžbom i neslogom: njihovu mržnju i zlobu nije uspio poniziti ni l kralj Škotske niti ublažiti biskup, te su mnogom krvlju okaljali zemlju. Njih Alred nije samo pomirio, nego je oca sinova privolio da primi redovnički habit: i onoga koji je mnoge tisuće ljudi lišio života poučio je da postane dionikom vječnoga života.h Sinkopa je najteži gubitak snage uz neposrednu smrtnu opasnost. Liječnici je obično nazivaju sinkopom. i Drugi je nazivaju Gallwallia i Gallovidia, prema Ircima, kaže Camden, koji su je nekoć zauzeli i na svome se jeziku skraćeno nazivaju Gael, odakle je nastao naziv. To je pokrajina Škotske, susjedna Irskoj i Engleskoj, koju su nekoć držali Novanti. l Surovoga kneza privodi redovništvu. k Bio je to Fergus, za kojega se spominje da je potom postao kanonik kod Svetoga Križa u Edinburghu. Njegova sina Uhtreda mlađi je brat Gilbert pobijedio u boju te ga, iščupavši mu jezik i iskopavši oči, bijedno lišio života i kneževstva. Njega je ipak poslije naslijedio Roland, Uhtredov sin. i Camden ipak piše da je Fergusa, nakon mnogih nemira koje je izazvao, Malcolm prisilio na to da svoga sina Uhtreda dade za taoca. No vjerojatno je da je to savjetom bl. Elreda radije postigao Malcolm IV., unuk Davidov, nego oružjem. Jednomu pomaže molitvama.
14 U usta čovjeka koji je pijući vodu progutao žabu stavio je prste i, podigavši oči k nebu, rekao: Gospodine, svemogući Kralju, zaklinjem te po tvome Sinu Gospodinu Isusu, pogledaj na ovo svoje stvorenje i učini s njime kako hoćeš i znaš. Bez odgađanja: žaba se popela do njegovih prstiju i, dok su slijedile velike količine tekućine i gnjileži, pala na zemlju. Neki je brat gledao u noćnom viđenju i vidio pred svojim licem nekakvu uzvišenu zgradu umjetnički sagrađenu, prostranu i ljupku, koja je pokazivala ulaz samo kroz jedna vrata. Prozora u njoj nije bilo nikakvih, nikakvih otvora, nikakva svjetla ondje, osim kroz malu sunčevu zraku koja se ulijevala kroz otvorena vrata. Sva su drva kuće bila mirisna i miomirisna. Što se bliže primicao, to je više uživao u slatkoći njezina mirisa. I gledajući kroz vrata, vidio je postelju postavljenu na podu i u postelji kako leži njegov opat. Kad je pak ušavši vidio opata mrtva, počeo je obilno naricati i plakati. I podižući Njegova skora smrt pokazuje se u snu nekome bratu. Čudesno predan uzdržljivosti,
15 Četiri godine prije svoje smrti oslobodio je tijelo svake radosti sadašnjega života: zbog prevelike mršavosti tijela i iscrpljenosti lica
Izvanredna krotkost; bolest, smrt.
oči prema krovu kuće, vidio je lik čovjeka koji je blistao iznad svega što je tjelesno oko ikada ugledalo na ovome svijetu, a cijela je zgrada sjala kao da je obasjana tisućama svjetiljaka. Kroz sredinu svih udova lika vidio je tako jasno kao da je bio prisutan s druge strane. U sredini pak kuće lik se pojavljivao u zraku, odozdo ili odozgo ne poduprt nikakvim osloncem. Ipak se pokraj pupka vidio nekakav tamniji oblačić koji nije prianjao uz svjetlost lika, nego je ondje visio pomalo pokretan. I gle, čovjek koji je stajao sa strane, ugodna lica i odjeće, reče bratu koji se neizrecivo divio: Što se čudiš? Zašto radije ne pogledaš svoga oca koji leži pred tobom, kako misliš, mrtav? A on: Slava, gospodine, ovoga lika učinila je da zaboravim smrt svoga preslatkoga oca. A drugi: Nije mrtav tvoj otac. Jer i ovaj lik koji vidiš njegova je duša. Toliko pak u njegovim djelima preostaje za rasvijetliti koliko je onaj oblačić koji se kreće oko pupka lika. Kad to bude rasvijetljeno, prijeći će Gospodinu. I da znaš, reče, da je ovaj lik njegova duša, evo ulazi u njegovo tijelo. U tren oka, kad je onaj lik kroz njegova usta skliznuo u tijelo, odmah je vidio kako se opat miče kao da želi ustati s mjesta. I od radosti onaj brat poče tako snažno vikati da je prisilio ostalu braću, ustavši iz postelja, da ga probude.
20 Tijekom cijele godine prije svoje smrti suhi kašalj koji mu je potresao prsa s drugim vrstama slabosti toliko ga je oslabio da bi često, nakon odsluženih svečanih misa vrativši se u ćeliju, po jedan sat ne mogavši ni govoriti ni pomaknuti se, nepomično ležao na postelji. Naposljetku, pozvavši braću na okup, među ostalim im reče: Boga pozivam za svjedoka da se ni zbog čije zlobe, ogovaranja ili svađe nisam razgnjevio otkako sam primio redovnički habit, a da bi to s nekim uzbuđenjem u mome srcu moglo dočekati kraj dana, ljubeći uvijek mir, bratsko spasenje i vlastiti spokoj. To sam Božjom milošću zapovjedio svojoj duši, da uznemirena strpljivost moga uma ne bi prešla zalazak sunca.
21 Ukazavši se bolesni opat nekome bratu dok je spavao, reče: Što misliš, brate, kada ću preminuti? Ne znam, gospodine, reče on. A opat: 12. siječnja preselit će se službenica Gospodnja, duša moja, iz svoga zemaljskog doma u kojem je dosad prebivala. I bi tako. Naime, drugoga dana nakon toga, oko četvrte noćne straže, 12. siječnja, preminuo je Gospodinu a godine Gospodnje 1166. i pedeset sedme godine svoga života.
22 Taj opat, dok je još bio živ, kad su ga silno mučili grčevi u trbuhu i bolovi od kamenca te se, sjedeći na rogožini pokraj vatre, činilo da drži glavu posve među koljenima, naiđe neki brat, bjesneći i okrutno škrgućući zubima, te svojim rukama zgrabi opata zajedno s rogožinom i svom snagom baci u vatru, vičući i govoreći: O bijedniče, evo sada te ubijam, sada te teškom smrću uništavam. Zašto ovdje ležiš, najprijetvorniji čovječe? Odsada više nećeš moći lagati, jer ćeš sada svakako umrijeti. Među tim dođu monasi, izvuku oca iz vatre i, raspaljeni revnošću, htjedoše podići ruke na sina propasti. Ali zaboravivši slabost i sjećajući se ljubavi, zapovjedi im opat rekavši: Nemojte, molim vas, nemojte, sinovi, svoga oca lišiti haljine strpljivosti. Nisam uzrujan, nisam povrijeđen, nisam uznemiren, jer moj je sin onaj koji me bacio u vatru, i time me očistio, a ne pogubio. Moj je sin, ali je bolestan. Ja doduše tijelom nisam zdrav, ali mene je u duši izliječio onaj bolesnik. I uhvativši njegovu glavu, ljubi je, blagoslivlja, grli i, kao da nije osjetio niti pretrpio nikakva zla, blago se trudio ublažiti bijes onoga koji se bez razloga na njega ljutio. a Slažu se drugi: Pits, Gibbon, Henriquez u djelima Phœnix i Fasciculus; no ovaj u Menologiju, koji je posljednji izdao, piše da je preminuo godine 1200., u 30. godini svoje dobi. Trithemius piše da je cvao oko god. 1200., a Ménard 1161. Ivan Picard kaže da je prisustvovao prijenosu sv. Edvarda god. 1164. To se doduše može činiti vjerojatnim, premda se ne nabraja među ostalim opatima koji su tada bili nazočni. No nije 1164., nego 1163., 13. listopada, u nedjelju, izvršen taj prijenos, kao što smo gore 5. siječnja rekli.
Našašće svetih mučenika Nainija, Jakobina i Anzelma u Bresciji.
Kaže se da su mnogi zajedno sa sv. Faustinom i Jovitom (o kojima ćemo govoriti 15. veljače) bili okrunjeni mučeništvom. Predaje se da su iz toga broja bili Nainije, Jakobin i Anzelmo; budući da nigdje nismo našli njihov rođendan za nebo, ovdje bilježimo spomen njihova Našašća iz Martirologija Petra Galesinija, u kojem se nalazi ovo: U Bresciji našašće svetih mučenika Nainija, Jakobina i Anzelma, koji su zajedno s blaženim mučenicima Jovitom i Faustinom, hrabro se boreći za vjeru, bili okrunjeni. Isto ima Njemački martirologij, u kojem je ipak Bainije umjesto Nainija. Spominje ih također Ferrari prema Galesiniju; ipak niječe da u zapisima Crkve u Bresciji igdje postoji spomen na njih. No Galesini navodi Ljetopise Brescije: u koje se pak vrijeme dogodilo ovo našašće, ne navodi.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.