Marcijan pokapa mrtve: obraća bludnice.
I što je još čudesnije, dok je njegova ruka u svetim hramovima bila tako darežljiva, bila je još mnogo izdašnija u vođenju brige za siromahe. To govor sada želi ukratko prikazati, tako da postane očitom ne samo njegova dobrostivost prema siromasima nego i kakvim je darovima samo to dobročinstvo udostojilo svoje ljubitelje. Obilazeći noću ulice i uličice grada, taj se čudesni muž brinuo i za ovo. Ako bi gdjegod pronašao mrtvaca odbačena zbog prevelikoga siromaštva, za kojega se nitko nije brinuo, kad bi takva ugledao, kao da je stekao velik dobitak, rado ga je gledao: te pošto bi ga brižljivo oprao i obukao i obavio mu ostale uobičajene pogrebne dužnosti, zatim bi se i mrtvacu obraćao kao živomu govoreći: „Hajde, budi i ti s nama dionik one ljubavi koja je u Kristu.” Kad je to tako govorio, onaj koji je ležao slušao ga je. Ustajao je naime (o čuda koje se riječima ne može objasniti!) i grlio dobroga Marcijana, pokazujući da brigu koja se o njemu vodila ne prima on, nego radije Krist. Zatim je mrtvac opet bio mrtav i takvim su ga vidjeli oni koji su bili na životu. To je pak bilo poznato i drugdje, ali je iz ovoga postalo još očitije.
23 U ponoć, kad je najviše mislio da ga nitko neće vidjeti, dolazio bi k nekom sebi poznatom mjenjaču da promijeni zlato: i primivši mnogo sitnoga mjedenog novca, da bi imao što razdijeliti siromasima, odmah bi se vraćao. Mjenjač je pak, koristeći gluho doba noći kao priliku za dobitak, vagao zlatnike na krivoj vagi. On pak, ništa ne prigovarajući niti uopće pomno gledajući, očito je pokazivao da sve prepušta savjesti onoga koji važe. Kad se to često događalo, a Marcijan, pretvarajući se da ne shvaća, nipošto nije optuživao mjenjača, ovoga obuze veliko čuđenje: te ujedno razmatrajući vrijeme, naime ponoć, dođe do boljeg promišljanja i poče sumnjati na ono što je bilo bliže istini i prikladnije Marcijanovu životu. Svakako je jednomu od svojih slugu zapovjedio da ga slijedi kad iziđe, kako bi doznao što on čini s tim sitnim novcem. Mjenjač naime nije prepoznavao Marcijana, jer je on vješto skrivao lice kad je ulazio k njemu da primi onaj sitni novac. I sluga ga je doista slijedio. Pošto je božanski muž naišao na nekoga siromašnog mrtvaca koji je ležao na postelji te ga, uzevši ga iz neke krčmarske kućice, oprao i obukao, a kad je ovaj ustao, zagrlio ga je, i pošto ga je zatim ponovno položio, opet otišao, slugu, kad je to vidio, obuze jeza te se vrativši što je brže mogao sve ispripovjedi onomu koji ga je bio poslao. Ovoga pak obuze kajanje zbog onoga što je učinio, pa je oplakivao što se najnepravednije ponio prema Svecu i kažnjavao vlastitu savjest. Svakako, kad je ovaj ponovno došao da učini slično, pade mu pred noge i ispovjedi ono što je loše učinio, te nabroji sve što je prijevarom bio stekao. Tako dobro šutljivo djelo može učiniti više nego mnoštvo riječi: i onima kojima ništa ne koriste prijekori i nagovaranja, hvalevrijedno djelo koje napreduje u tišini i potajno se prenosi u njihovu savjest učinilo ih je boljima i postiglo da sami od sebe nauče dobro. Božanski pak Marcijan, pošto je rekao da mu nije nanesena nikakva nepravda, odustao je od onoga što se davalo, a i onaj koji je davao; ne odvraćajući se od njega kao od nekog nevaljalca, jer mu ne samo da je oprostio nego je i izjavio da ga smatra najdražim prijateljem, nego je svim silama bježao od ponavljanja tašte slave i nije htio da njegova djela postanu očita ikojem čovjeku, nego ih je pohranjivao kod jedinoga Boga. Dopušteno je stoga onomu tko želi razmotriti čemu se prije može diviti: znamenitom li čudu, ili revnosti u dobročinstvu, ili slobodi njegova duha u cijelom pothvatu. No govor o njegovu dobročinstvu doziva mi u pamet još jedno dobro djelo.
24 Ta mu je krepost bila na tolikoj brizi da zbog nje nije prezirao ulaziti ni u kuće bludnica niti je to smatrao sramotnim djelom: nego gledajući na samoga Krista kojega je ljubio kao na uzor, koji se s carinicima i grešnicima radi njihova spasenja često družio, nagovarao je loše žene na ono što je spasonosno, kojima je nerijetko oskudica bila uzrok njihove propasti dok su htjele (nažalost!) svojim tijelom stjecati zaradu. Prema njima je dakle najbolji Marcijan bio još izdašniji i spremnije desnice, a osobito ako bi se dogodilo da se sutradan slavi blagdan. Tada im je naime bio spreman pružiti više nego što bi one primile od odvratne opačine: i nagovarao ih je da se okupaju, da se za sljedeći dan sačuvaju neokaljanima, da zatim dođu u crkvu te da, sjećajući se onoga što je prethodilo, sebi uliju strah od strašnoga pakla i suzama umilostive Boga. Kad se to često činilo, neke je pobjeđivala navika dobra, a božanski strah koji ih je obuzimao postizao je da su se ne samo bludnosti nego i svakoga nakita odricale te spremnim i radosnim srcem dolazile u samostane i asketerije, to jest mjesta u kojima su se vježbale u kreposti. Mnoge su od njih također odlučile poći u Jeruzalem, primivši od njega troškove koji su bili dovoljni za putnu opskrbu. Kad su one pokazale najčišći život, posve suprotan prijašnjemu, nisu bile lišene ni darova dobroga Duha: nego su jedne od njih molitvom liječile bolesti, a druge su i zloduhe, koje su prije pomno štovale, lako izgonile iz ljudi.
Marcijanovo siromaštvo, ugled, čudesa.
To je on činio ne kao što bi činio netko od onih koji obiluju velikim bogatstvom, izlijevajući ono što preostaje, nego zbog velike pomoći koju je pružao potrebitima ne štedeći ni same nužne stvari. Nego bi nerijetko, kad bi iznio i razdijelio sve što je imao u rukama, sebi ostavljao jedino dobru nadu i gledanje u ruke jedinoga Boga: toliko da uz ostala dobra koja je posjedovao ni u onome što se tiče neposjedovanja ničega nikomu nije prepuštao prvo mjesto. A znak ovoga što govorim jest sljedeći. Pripovijeda se naime da se jednom vraćao s blagdana Svetaca (nije naime izostajao ni s njihova slavlja ni sa slavljenja Gospodina koje se obavlja usred mnoštva, radi božanskoga štovanja i pobožnosti); vraćajući se dakle, budući da je udarila kiša, pokisnuo je i ušao u kuću te se, zatvorivši se i svukavši haljinu, sušio uz malo žeravice. Dogodi se pak da ga je tada pozvao Bogu najmiliji patrijarh. Oni koji su bili poslani, našavši kuću zatvorenu, kucali su na vrata i zapovijedali da iziđe. Njega je pak stid, da ga ne bi vidjeli naga, prisiljavao da ostane unutra, jer nije imao ni druge haljine da bi mogao odjeven izići. I zato je doduše javio da će doći, ali je ipak još odgađao, sve dok jedan od onih koji su bili nazočni, ponijevši se malo znatiželjnije, nije primaknuo oko jednoj pukotini i promotrio ono što se događalo, te se i sam ispunio divljenjem i učinio da i ostale uzme za svjedoke ove stvari dok su je gledali vlastitim očima. Pošto je dakle ono što se vidjelo sve zapanjilo, vratili su se i s divljenjem sve otkrili patrijarhu. Njemu pak ne samo da nije palo na pamet diviti se, nego ih je radije prekorio što su iz tako malih stvari odlučili smatrati Marcijana velikim, kad je moguće iz mnogih drugih, i onih koje nitko drugi ne bi mogao lako učiniti, smatrati ga čudesnim i blaženim.
26 Koliko je pak jednako bilo poštovanje sviju prema ovom velikanu, puka, kažem, i Senata, i samoga cara, svjedoči doduše glas, a svjedoče i oni koji su tada bili najmoćniji, a Aspar i Ardaburije. Premda su bili krivovjernoga mišljenja i najžešći neprijatelji onih koji su ispravno mislili, ipak božanskoga Marcijana nisu mogli ni lako pogledati, poštujući njegovu znamenitu krepost: i zato su mu iskazivali veliku čast te su hram velike Anastazije, koji je on bio utemeljio, ukrasili dragocjenim posudama izrađenima od zlata i srebra. On je pak, uzvraćajući dar, odredio da se u blagdanske dane na njihovu materinskom jeziku (bijahu naime Goti) u tom hramu čitaju božanski nadahnuta Pisma. Ali Bizantincima je Marcijan bio toliko dostojan poštovanja. Glas je pak pozivao i one gradove koji su bili daleko smješteni; i odasvud su hrlili, jedni da prime ozdravljenje od grijeha, a drugi od bolesti: nisu nedostajali ni oni koji su dolazili iz staroga Rima. Među njima smatram da nije dolično uskratiti vašim ušima ni jedan događaj vrijedan spomena.
27 Neka je naime žena bolovala od dugotrajna krvarenja tako teško da se svako nastojanje liječničkoga umijeća, što se nje ticalo, smatralo uzaludnim i suvišnim; ona je, ostavivši Rim (pozivali su je naime božanska znamenja Marcijanova o kojima su svi pjevali), stigla u Carigrad. I nije požalila što je prevalila toliki put, kao da tolikom mukom ne bi ništa vrijedno postigla; nego čim je pristupila pravednomu Marcijanu i označila svoju bolest, žena je bila izliječena. Takav je naime bio ovaj božanski muž da je često i bez dodira, samom molitvom i pukim pogledom oslobađao one koji su mu pristupali i iznosili mu svoju nevolju. Toliki je dakle bio Marcijan po čudesima, a toliki i po onome što je ispravno i kreposno učinio, u skladu s božanskim obećanjem koje kaže: „One koji mene slave, proslavit ću.” Njegovim zagovorom neka nam bude udijeljeno da budemo dionici njegovih dobara, u Kristu Isusu Gospodinu našem, komu slava i moć sada i u vijeke vjekova. Amen. a Aspar, sin starijega Ardaburija, a otac mlađega, o kojem je ovdje riječ. Obojica arijanci, poginuše od mačeva eunuha, kako prenosi Marcelin Komes, 9. indikcije, za 4. konzulata Leona augusta i Probijana, godine Kristove 471. Chronicon Alexandrinum, 3. indikcije, za konzulata Puzeja i Ivana, godine Kristove 467., kaže da se to dogodilo i da je u gradu nastala velika buna, jer su imali veliko mnoštvo Gota, i knezove, i druge sluge koji su im bili odani.
✠