U Tebaidi je rođendan za nebo (10. siječnja) bl. Pavla prvoga pustinjaka, čiju je dušu sv. Antun vidio kako je anđeli nose u nebo među zborovima apostola i proroka. Tako Usuard i Bellin u 1. izdanju. Adon kaže: U Tebaidi rođendan za nebo sv. Pavla prvoga pustinjaka, koji je od šesnaeste godine svoje dobi sve do sto i trinaeste sam ostao u pustinji. Njegovu je dušu sv. Antun vidio kako je anđeli nose u nebo među zborovima apostola i proroka. Isto imaju Notker i više rukopisa te Rimski martirologij, u kojem se dodaje ovo: Njegov se pak blagdan slavi 15. siječnja Na današnji ga dan spominju stari Rimski martirologij, Njemački, Kölnski, Bedin, Rabanov, Maurolicov te ostali tiskani i rukopisni.
2 15. siječnja, na koji Latini prenose njegovu svetkovinu zbog osmine Bogojavljenja, štuju ga Grci, kako je očito iz Antologija, Mineja i manjeg Menologija. I Molanus ga u kasnijim Usuardovim izdanjima prebacuje na taj dan. Drugi ga napokon štuju 29. siječnja, kako se može vidjeti u Martirologiju propovjednika, Evorskom brevijaru i Rimskom brevijaru izdanom vlašću Pavla III. itd.
3 Životopis sv. Pavla napisao je sv. Jeronim, kako sam svjedoči u knjizi de illustrib. Eccles. scriptoribus, pogl. 135., i u Kronici uz 19. godinu Konstancijevu, te Paulin u predgovoru životopisu sv. Ambrozija. O istom životopisu isti Jeronim u 21. pismu Pavlu Konkordijskom piše: Poslali smo u međuvremenu tebi tebe, to jest starcu Pavlu starijega Pavla, u kojem smo se zbog priprostijih čitatelja mnogo trudili sniziti govor. Ali ne znam kako, premda je puna vode, vrč ipak zadržava isti miris kojim je bio prožet dok je bio nov. O tome i drugim životopisima Gelazije u pogl. Sancta Romana Ecclesia, dist. 13., kaže: Životopise otaca Pavla, Antuna, Hilariona i svih pustinjaka, koje je ipak napisao blaženi muž Jeronim, primamo sa svakom čašću.
4 Ovaj životopis, potvrđen sudom tolikih stoljeća, usudili su se neki novovjeki Aristarsi, Erazmo, Magdeburžani u 4. centuriji, pogl. 10., i drugi nazvati šaljivom izmišljotinom, napisanom radi vježbanja duhovitosti, a ne ozbiljno obrađenom od Jeronima. Ali dok i drugi kažnjavaju drsku samovolju tih cenzora, izvrsno to čine Baronije u 3. svesku, god. Kristove 343., Rosweyde u 1. knjizi djela de vitis PP. u uvodu u životopis Pavlov, te Alan Cope u 2. dijalogu, pogl. 14. I doista već navedenim riječima Jeronim pokazuje da ne vježba stil po običaju retora, nego da ga radije namjerno snižava radi priprostijih. I osim što se po svojoj naravi najviše gnušao svake izmišljotine bajki, zar se ne bi morao smatrati ludim kad bi, imajući toliko protivnika koji su sa svih strana vrebali priliku da kude njegove spise, pisao nešto što nije posve provjereno, osobito o događajima svoga stoljeća? Zar ne bi bio tup Gelazije, koji bi ovaj životopis, napisan u šali a ne ozbiljno, primio sa svakom čašću? Zar ne bi bila luda čitava Crkva, grčka i latinska, koja je prigrlila ovu povijest i uvijek štovala Pavla?
5 Jer ono što Erazmo kaže, da je u primjercima bila tolika raznolikost da se čini kako je sv. Jeronim češće istu građu obrađivao drugim riječima, ili da je netko drugi to učinio radi vježbanja obilja izraza, da je to lažno, već je prije zabilježio Rosweyde, brižljivo usporedivši veoma mnoge tiskane i rukopisne primjerke, a i mi to tvrdimo na temelju svjedočanstva sedam ili osam drugih starih kodeksa.
6 Smatrao je Rosweyde da je Jeronim ove svoje podatke o Pavlu doznao od Amate i Makarija, Antunovih učenika, koje spominje u predgovoru, te da je on prvi predao Pavlova djela spomenu potomaka; i stoga da je grčko pripovijedanje o Pavlu i Antunu, koje se čuva u Bavarskoj knjižnici, prevedeno s latinskoga Jeronimova teksta. No ovdje se s Rosweydeom ne možemo složiti, jer pisac onoga grčkog životopisa svjedoči da je od samoga Antuna primio ono što piše o Pavlu. Tako naime stoji: ev ἐτέρω δὲ ἐρήμω ὁ Ἀντώνιος διέτριξεν' ἐνβυρηθείς οὐν, οὐς ἀντός μοι διηγήσατο, μὴ εῖναι ἐτερον εἰς τὰ ἐνδότατα τῆς ἐρήμον, itd. U drugoj se pak pustinji vježbao Antun. Kad mu je dakle palo na pamet, kako mi je on sam pripovijedao, da nitko drugi ne boravi u najdubljoj pustinji itd. To je možda napisao Amata, ili Makarije, ili koji drugi Antunov učenik. Prvi je dojam doduše navodio na pomisao da je to pripovijedanje zasebno napisao sv. Atanazije, koji Pavla ne spominje u Antunovu životopisu: no stil se veoma razlikuje od Atanazijeva stila. Donijet ćemo dakle ovdje i taj životopis. Ali onaj bavarski kodeks odakle smo ga preuzeli bio je veoma pokvaren, s mnogo izbrisanih i uništenih slova na raznim mjestima te pun drugih pogrješaka.
7 Spominje Jeronim Pavla i drugdje, u 22. i 27. pismu Eustohiji, 13. Paulinu, u predgovoru životopisu sv. Hilariona itd. Sidonije u 16. zahvalnoj pjesmi Faustu. Kasijan u 18. razgovoru, pogl. 5. i 6. Sv. Aldhelm u djelu de laud. virgin; 1. knjiga, pogl. 31., i 1. knjiga pjesama, br. 16. Izidor u 2. knjizi djela de officiis, pogl. 15. Vincencije u djelu spec. histor; 11. knjiga, pogl. 86., i u dva sljedeća. Sv. Antonin u Kronici, 2. dio, naslov 5., pogl. 3. Petar de Natalibus, 2. knjiga, pogl. 60., Ribadeneira, Surije, Villegas, Silvestar, Maurolico u djelu Oceanus Religionum, Pavao Morigia u djelu hist. Religion. i drugi noviji pisci. Vara se pak Galesini koji u bilješkama na današnji dan kaže da ovoga Pavla spominje Kasiodor u 1. knjizi, pogl. 11. djela Tripartita, i Heraklid na mnogim mjestima. Jer Kasiodor prema Sozomenu govori o Pavlu Priprostom, a Heraklid o istom Priprostom i drugim Pavlima, ali ne o ovom prvom pustinjaku.
8 O Pavlovoj dobi raspravlja Rosweyde u uvodu u njegov životopis, a sažetije i bolje Petavije u djelu Rationarium temporum, 1. dio, 6. knjiga, pogl. 4. Ukratko se njegova dob može ovako izračunati: rođen je sv. Antun, kako prenosi Euzebije u Kronici, 1. godine Decijeve, godine Kristove 250., a preminuo je, kako kaže sv. Jeronim u Kronici u 19. godini Konstancijevoj, početkom godine Kristove 356., u dobi od 105 godina. Kad je pak Antun bio devedesetogodišnjak, naime godine Kristove 340. ili 341., Pavao je preminuo u dobi od 113 godina. Odatle slijedi da je ovaj rođen godine Kristove 228. ili otprilike tada. Zamršeno govori sv. Jeronim dok se čini da natuknjuje kako je on u šesnaestoj godini života otišao u pustinju dok je Decije bjesnio protiv kršćana, što je preneseno u većinu martirologija. Ali tako bi Pavao preminuo tek godine 347. u dobi od 113 godina, a Antun, koji ga je nadživio 15 godina, godine 362., što nije bila 19. godina Konstancijeva, nego 1. Julijanova. Treba radije reći da je, kad mu je bilo 15 ili 16 godina, ostao bez oba roditelja, te je zatim stanovao kod šogora sve do 22. ili 23. godine, godine Kristove 250. ili 249., kada je Decije podigao progon. Čini se da to podupire grčki životopis, dok nabraja 13 godina života provedenoga u samoći i zatim 76. Isto o Pavlovoj dobi misle Baronije i Rosweyde, premda drukčije računaju Kristove godine.
9 Čudan je, kaže Rosweyde, račun rukopisnoga djela Florarium Sanctorum, koji Pavlovu smrt smješta u 355. godinu Kristovu: još je čudniji račun Teodorika Lohera iz Stratena, koji je priredio kölnsko izdanje djela Vitæ Patrum. On je naime na kraju Pavlova životopisa zabilježio da je preminuo oko godine Gospodnje 287., preuzevši taj pogrješni račun od Petra u djelu Catalogus SS., 2. knjiga, pogl. 60. Isto ima Viola SS. Notker kaže: koji je od 16. godine svoje dobi sve do 92. sam ostao u pustinji. Ali treba čitati 112. Neki rukopisi imaju sve do 103.
ŽIVOTOPIS IZ GRČKOGA BAVARSKOG RUKOPISA
Povijest sv. Pavla Tebanca i sv. Antuna Egipatskoga, koji su boravili u unutarnjoj pustinji.
1 Blaženi Pavao živio je u vrijeme progonitelja Decija i Valerijana; rodio se u Egiptu, u Donjoj Tebaidi, a u ono vrijeme kad je u Rimu podnio mučeništvo Kornelije,b u gradu Cipru. Kad su pak spomenuti tirani podigli progon, kršćani su podnijeli mnoge kušnje i svi su dragovoljno pružali šije za Kristovo ime. Stanovao je pak Pavao kod sestre koja je već bila udana za muža. Kad su mu dakle umrli otac i majka, ostavljen je s golemom baštinom, u šesnaestoj godini života, i točno upućen u grčku i egipatsku književnost. Bijaše pak nadasve blage naravi.
2 Stoga muž njegove sestrec..... počeo je žudjeti za njegovom baštinom. Ali mladiću nisu ostale skrivene zasjede. Pobjegao je dakle u pustu gorud..... zbog nužde progona. I polako napredujući pronađe kamenitu goru, u kojoj bijaše špilja u sasvim maloj stijeni svinutoj uokolo. Ovdje se, kao u nekom svetištu, smirio. Ali ubrzo, po urođenoj ljudskoj radoznalosti, nezasitno istražuje unutrašnjost. I gle, ugleda unutra najčistiji izvor. Poželjevši dakle ovo mjesto kao od Boga mu ponuđeno za boravište, proveo je ondje čitav vijek, dok su mu stabla palmi pružala hranu i odjeću. Inače je u njemu navršioe trinaest godina, provodeći nebeski život na zemlji.
3 Kad je ondje proživiof sedamdeset i šest godina, u drugoj se pustinji vježbao Antun. Kad mu je dakle palo na pamet,g kako mi je on sam pripovijedao, da nitko drugi ne boravi u najdubljoj pustinji, te mu je noći u snu bilo objavljeno da u najudaljenijim krajevima postoji monah bolji od njega. Odmah se dakle oslonivši o štap uputi na put. A kako nije poznavao put, reče: „Vjerujem Bogu svojemu da će mi pokazati svoga slugu kojega mi je navijestio.”
4 Dok je putovao oko podneva, ugleda mješovita čovjeka kojega pjesnici nazivajuh Hipocentaurom, kojemu Antun reče: „U kojoj gori stanuje sluga Božji?” Odgovori mu barbarskim glasom i ispruživši desnu ruku pokaza željeni put. Napredujući pak dalje, Antun ugleda u kamenitoj i maloj dolini čovječuljka koji je na čelu nosio rogove, a donji dio tijela završavao mu je kozjim nogama: kad ga je starac zapitao odakle je, odgovori: „Ja sam smrtnik i jedan od stanovnika pustinje, zovem se Satir: Kristovu prisutnost i izgon đavla i.....” Čuvši to, starac se silno obradova Kristovoj slavi i rušenju đavla, te plačući oplaka bijednu Aleksandriju, nazivajući je gradom bludnicom.
5 Razmišljajući dakle u sebi Antun da ga Krist nipošto neće napustiti i ustrajući dalje postojano, u sat molitve ugleda hijenu kako se uspinje; slijedeći je i približivši se špilji, ugleda unutra svjetlost te ulazeći udari o neki kamen. Čuvši zvuk, bl. Pavao odmah zatvori dotad otvoreni ulaz. Tada Antun ničice pade pred vrata i ležaše sve do šestoga sata, ili čak i više sati. Reče mu Pavao: „Odakle si i zašto si došao ovamo?” Odgovarajući Antun reče: „Znam”, reče, „da sam nedostojan tvoga pogleda. Zašto dakle primaš zvijeri, a čovjeka isključuješ? Tražio sam i našao. Ovdje ću umrijeti pred tvojim vratima, da mi barem tijelo pokopaš.” „Nitko”, reče Pavao, „ne traži tako da prijeti.” I ubrzo se zagrlivši pozdraviše, a nakon pozdrava sjedoše. Pavao ga pušta u špilju.i
6 Reče Antunu Pavao: „Zašto si s tolikim trudom htio vidjeti već trošna i truležna starca, kojega ćeš uskoro vidjeti pretvorena u prah?” I zapita ga: „Kako je ljudski rod i kako se upravlja svijetom?” I nakon tih razgovora ugledaju gavrana kako dolijeće, koji dođe k njima noseći cijeli kruh, što ga položi pred njih. Nakon njegova odlaska kaže bl. Pavao: „Gospodin naš pripravio nam je objed; uistinu je milosrdan i darežljiv. k Sedamdeset su četiri godine otkako Gavran im donosi kruh. k otkako primam pola kruha: ali zbog tvoje je nazočnosti Krist udvostručio obrok svojim vojnicima.” I zahvalivši te sjedivši pokraj izvora, jeli su i pili.
7 Zatim kaže Pavao Antunu: „Budući da je došlo vrijeme moga usnuća, od moga si Boga poslan da moje tijelo položiš u zemlju.” Čuvši to Antun, plačući i jecajući, moljaše ga da ga ne ostavlja. A on reče: „Ne smiješ tražiti što je tvoje. Nego se vrati u svoj samostan i donesi plašt da umotaš moje tijelo, onaj koji ti je darovao biskup Atanazije.” Još se više dakle zapanji Antun zbog onoga što je čuo o Atanaziju i njegovu plaštu, te gledajući ga kao samoga Krista i poljubivši mu oči i ruke, ode u samostan.
8 Dok je dolazio, susretoše ga dvojica njegovih učenika i upitaše: „Gdje si tako dugo bio, oče?” On pak reče: „Jao meni grješniku! Lažno sam nosio ime monaha. Vidio sam Iliju, vidio sam Ivana u pustinji, i uistinu sam vidio Pavla u raju.” I uzevši plašt, odmah izađe iz samostana. Sutradan pak, oko trećega sata, ugleda na putu, među četama anđela i zborovima proroka i apostola koji su se slijegali, Pavla kako obasjan najvećim sjajem ulazi u nebo. I odmah pavši ničice, posipajući pijesak po svojoj glavi, plačući i naričući govoraše: „Zašto si me, Pavle, ostavio? Zašto si propustio posljednji pozdrav?” Ušavši zatim u samostan koji bijaše u špilji, ugleda Blaženika na koljenima, uzdignuta vrata i podignutih ruku; činilo se da još živi. Napokon, kad je shvatio da je usnuo, umotavši ga i iznijevši tijelo, pratio ga je psalmima i himnima. Žalostio se pritom što nije mogao iskopati zemlju, te ugleda dva lava koji su Svečevo tijelo pokrili zemljom, a primivši od sv. Antuna molitvu, ponovno odoše u pustinju. Sveti pak Antun, uzevši tuniku koju si je Pavao bio ispleo od palmina lišća, vratio se u samostan i na blagdane ju je odijevao. Po molitvama dakle svetih, Gospodine, spasi duše naše.
a Kao što se u životopisu koji je napisao sv. Jeronim kaže da je u ono vrijeme kad su ovi sveci okrunjeni mučeništvom pobjegao u pustinju, jer je bio isti progon (pobjegao je naime 1. godine Decijeve, Kornelije je ubijen pod Galom i Voluzijanom, a Ciprijan 3. godine Valerijanove), tako se ovdje kaže da je rođen u ono vrijeme, to jest otprilike u ono vrijeme, oko sedme godine Aleksandrove. O Korneliju i Ciprijanu govorit ćemo 14. rujna.
b Ne shvaćamo dovoljno što ovo znači. Grčki je ἔν τῆ πάλει κύπρου. Je li pisac pisao o Ciprijanovoj smrti, ali je prepisivač pokvario tekst? Ili je radije Pavao rođen u Cipru, gradu donje Tebaide? Zasigurno djelo Notitia Imperii pod upravom zapovjednika vojske za Egipat navodi gradić Cefro.
c Ovdje nešto nedostaje.
d Ponovno.e Možda treba čitati sto i trinaest, jer je ondje živio sve do 113. godine života.
f Ovdje se krije neka pogrješka: Pavao je naime tada provodio devedesetu godinu u pustinji: osim ako, kao što smo prije rekli, ovih 76 godina treba spojiti s onih 13.
g Odatle je očito da je ovaj životopis napisan prije Jeronimova. Iz ovoga je Jeronim crpio ono: kako je sam običavao tvrditi.
h Rukopis ima ὑποκέντρων. Postoje li uistinu Hipocentauri, raspravlja naš Ivan Euzebije Nieremberg u 3. knjizi djela Historia naturæ, pogl. 8. A u 9. poglavlju govori o Satirima. Pogledaj što će biti rečeno uz drugi životopis iz Rosweydea.
i Nedostaje: priznajem, ili nešto slično.
k Drugi navode da je ptica služila svetomu mužu manje godina. Sv. Aldhelm kaže: Zar nije zbog čistoće cvatuće čednosti, sačuvane do kraja neraskidivom zaprekom, kroz dvanaest petoljeća vremena, to jest kroz razmak od dvadeset i tri godine, zaslužio s radošću primati neiscrpan komadić polupune krušne korice, koji mu je krilata ptica neumornim služenjem i naizmjeničnim letovima donosila u otvorenu kljunu sve do duboke starosti života?
Drugi životopis koji je napisao sv. Jeronim. Predgovor.
Početak monaha.
a Među mnogima se često sumnjalo tko je ponajprije od monaha počeo nastanjivati a pustinju. Neki su naime, posežući dublje u prošlost, uzeli početak odb bl. Ilije i Ivana. Od njih nam se i Ilija čini više prorokom nego monahom, a Ivan da je počeo prorokovati prije negoli se rodio. Drugi pak (s kojim se mišljenjem slaže i sav puk) tvrde da je Antun začetnik ovoga načina života: što je djelomično istinito. Nije naime on toliko bio prije svih, koliko su od njega potaknuta nastojanja svih.c Amata pak i Makarije, Antunovi učenici, od kojih jed stariji pokopao tijelo učitelja, i sada potvrđuju da je neki Pavao Tebanski bio začetnik te stvari.e Što ne toliko po imenu koliko po mišljenju i mi potvrđujemo. Neki brbljaju i ovo i drugo, kako im se prohtjelo, izmišljajući u podzemnoj špiljif čovjeka kosmatoga do peta i mnoge nevjerojatne stvari koje je zaludno nabrajati. Kako je njihova laž bila bestidna, čini se da njihovo mišljenje ne treba ni pobijati.
2 Stoga, budući da je o Antunu, kako grčkim tako i rimskim perom, brižljivo predano spomenu, odlučio sam napisati nekoliko riječi o Pavlovu početku i kraju: više zato što je ta stvar bila propuštena, negoli oslanjajući se na vlastitu nadarenost. Kako je pak živio u srednjoj dobi ili kakve je Sotonine zasjede podnio, nikomu od ljudi nije poznato.
a Neuku sitničavu zamjerku Rudolfa Hospinijana, kojom napada opata Pijamona što kod Kasijana u 18. razgovoru, pogl. 4, tvrdi da su anakoreti običavali izlaziti iz cenobija, jer Pavao i Antun nisu prije bili odgojeni u cenobijima; tu, velim, pohotu krivovjernoga čovjeka da blati svete muževe izvrsno pobija Rosweyde: jer premda su oni iz očinskoga doma, na osobit način, odletjeli u pustinje, samostani su ipak poslije bili poput rasadnika anakoreta.
b Više svjedočanstava otaca i povjesničara skuplja Rosweyde, koji Iliju i Ivana postavljaju kao prve stanovnike pustinje.
c Trojicu slavnih učenika sv. Antuna spominje Jeronim u Kronici: Sarmatu, Amatu i Makarija. Sarmata se štuje 11. listopada, a Makarije 11. siječnja; čini se naime da je ovaj bio Aleksandrinac, kako smatra Rosweyde, a i mi smo rekli 2. siječnja.
d Čini se da se misli na Amatu. Ipak se u životopisu sv. Postumija kaže da je Makarije pokopao tijelo učitelja. Nije li možda ovdje nazvan starijim (superior) jer je bio stariji po dobi ili po stupnju svećeništva? e Uz ovo je mjesto Rosweyde zabilježio ovo: Ovdje se kodeksi čudno razlikuju. Neki imaju: bio začetnik te stvari, što ne toliko po mišljenju koliko po imenu; drugi: bio začetnik ne toliko imena te stvari koliko mišljenja; neki: bio začetnik te stvari, ali ne imena. Koje mišljenje, a ta je raznolikost bez sumnje nastala iz težine smisla. Prihvaćenije je čitanje koje sam izrazio u tekstu.
O čijem se smislu također razilaze mišljenja: Matej Galen Westcapellius u 4. poglavlju djela Orig. monastic. smatra da sv. Jeronim kaže kako je Pavao Tebanski bio začetnik pustinjačkoga života, što ne toliko po imenu (to jest Amate i Makarija, učenika sv. Antuna, koji su to tvrdili) koliko po mišljenju i mi potvrđujemo. Meni se čini da je izvorni smisao sv. Jeronima da je po njegovu mišljenju i sudu Pavao bio začetnik pustinjačkoga života, ne samo po imenu; to jest da je Pavao uistinu bio začetnik pustinjačkoga života, a ne samo da ga tako u puku (bilo istinito bilo lažno) nazivaju. Tako Rosweyde. Nama se nimalo ne čini lošim ono čitanje koje smo pronašli u nekim rukopisima: bio začetnik te stvari, ne imena, koje mišljenje, tako da smisao bude da je doduše bio prvi koji je vodio pustinjački život, ali da od njega nije preuzeto i prošireno ime pustinjaka, nego od drugih koji su, dok je on još bio nepoznat svim smrtnicima, vođeni istim duhom i sami odlučili njegovati samoću.f Jeronim ne misli na sv. Onufrija, premda se nešto slično navodi u njegovu životopisu 11. lipnja; jer je taj životopis potvrđen; niti na Makarija Rimskoga, o kojemu 23. listopada, jer je on bio kasniji.
Kojom se prigodom Pavao povukao u pustinju.
Za progoniteljaa Decija i Valerijana, u ono vrijeme kad su Kornelije u Rimu, a Ciprijan u Kartagi osuđeni na sretnu smrt krvlju, okrutna je oluja opustošila mnoge crkve u Egiptu ib Tebaidi. Tada je kršćanima bila želja biti posječen mačem za Kristovo ime. No lukavi neprijatelj, tražeći spore muke do smrti, želio je zaklati duše, a ne tijela. I, kako kaže sam Ciprijan (koji je od njega trpio), onima koji su htjeli umrijeti nije se dopuštalo da budu ubijeni. Da bi njegova okrutnost postala poznatija, dodali smo dva primjera radi spomena.
4 Tako je naredio da se nekic mučenik koji je ustrajao u vjeri i bio pobjednik među mučilima i užarenim pločama namaže medom i pod najžarkijim suncem, ruku svezanih na leđima, položi na leđa: naime da bi ubodima muha podlegao onaj koji je prije nadvladao užarene tave.
5 Drugoga, koji je cvjetao u mladenačkoj dobi, zapovjedio je odvesti u najljepše vrtove: i ondje, među bijelim ljiljanima i crvenim ružama, dok je pokraj žuborio potok s blagim šumom voda, a vjetar laganim šapatom dodirivao lišće stabala, naredio je da ga polože na leđa na postelju načinjenu od perja; te da ga, kako se ne bi mogao otresti odatle, ostave sputana nježnim spletovimad vijenaca. Kad je onamo, pošto su se svi povukli, došla lijepa bludnica, počela mu je nježnim zagrljajima stezati vrat i, što je i reći grijeh, rukama dirati spolovilo, kako bi mu se, pošto se tijelo uzbudi na požudu, besramna pobjednica bacila odozgo. Što da učini Kristov vojnik i kamo da se okrene, nije znao. Onoga koga muke nisu svladale,e nadvladavala je mrska naslada. Napokon, nadahnut s neba, pregrizao jef ugrizom jezik i ispljunuo ga u lice one koja ga je ljubila: i tako je veličina boli koja je uslijedilag nadvladala osjećaj požude.
6 U to isto vrijeme, dakle, dok su se takve stvari događale, u Donjoj Tebaidi, sa sestrom već udanom, nakon smrti obaju roditelja, ostao je u bogatoj baštini Pavao, star oko petnaest godina, izvrsno obrazovan kako u grčkim tako i u egipatskim knjigama, blaga duha, koji je silno ljubio Boga. A kad je zagrmjela oluja progonstva, povukao se na zabačenije i skrivenije imanje. Ali
na što sve ne tjeraš smrtna srca, prokleta gladi za zlatom? Muž njegove sestre počeo je željeti izdati onoga koga je trebao sakriti. Nisu ga od zločina odvraćale ni suze supruge, ni zajedništvo krvi, ni Bog koji sve gleda s visine. i Uz to je navaljivala okrutnost, koja se činila da oponaša pobožnost. Čim je to najrazboritiji mladić shvatio, pobjegavši u pustoš gora, dok je iščekivao kraj progona, nuždu je pretvorio u dragovoljnu odluku: i malo-pomalo napredujući, pa ponovno isto toliko, i čineći to češće, napokon pronađe kamenitu goru, u čijem je podnožju nedaleko bila velika špilja, zatvorena kamenom. Uklonivši ga, kakva je već ljudska želja za spoznajom skrivenoga, dok je željno istraživao, opazi unutra veliko predvorje koje je pod odozgo otvorenim nebom široko razgranatim granama prekrila stara palma, otkrivajući najbistriji izvor; njegov je potočić tek što bi izbio van odmah u malen otvor upijala ista zemlja koja je te vode i rodila. Bilo je osim toga po izdubljenoj gori ne malo nastambi, u kojima su se vidjeli već hrđavi nakovnji i čekići kojima se nekoć kovao novac. Egipatski spisi prenose da je to mjesto bilo radionica lažnoga novca u ono vrijeme kad se Antonije združio s Kleopatrom.
7 Zavoljevši dakle boravište (kao ono koje mu je sam Bog ponudio), ondje je u molitvama i samoći proveo čitav vijek: hranu i odjeću pružala mu je palma. Da se to ne bi komu činilo nemogućim, svjedočim Isusom i svetim anđelima njegovim da sam u onom dijelu pustinje koji uz Siriju graniči sa Saracenima vidio k monahe od kojih je jedan već trideset godina zatvoren živio o ječmenom kruhu i mutnoj vodi. Drugi se u staroj cisterni (koju Sirci na svom narodnom jeziku zovu l cuba) uzdržavao s pet suhih smokava na dan m. To se dakle činilo nevjerojatnim onima koji nisu vjerovali, jer je sve moguće onima koji vjeruju. a Decije, spremajući se poći u perzijski rat, ostavio je Valerijana u Rimu s najvišom vlašću. Odatle se dogodilo da se progon koji je tada podignut protiv kršćana pripisuje Deciju i Valerijanu, kao da su vladali u isto vrijeme, premda je Valerijan proglašen carem tek godine 254. Stoga se za mnoge mučenike koji su trpjeli pod Decijem prenosi da su podnijeli mučeništvo pod Valerijanom, i obratno. Čitaju se i proglasi objavljeni u ime obojice, u kojima se obojica istodobno nazivaju Augustima: što se dogodilo zato što su, premda su najprije doneseni u ime cara Decija i cenzora ili namjesnika Valerijana, nakon što je Valerijan poslije stekao carstvo, u njih dopisano ime Augusta; ili ih je svakako poslije Valerijan obnovio u Decijevo i svoje ime.b Čitaj Euzebija u 6. knjizi, pogl. 33. i 34., Baronija pod god. 253., i ono što je gore rečeno 5. siječnja.c Ova se dvojica mučenika slave 28. srpnja u martirologijima.d Rosw. svilom (serico).e Rosw. bi li ga nadvladala naslada? f Drugi rukopisi imaju: zubima (mordicus), drugi: ugrizima (morsibus).g Drugi: obuzela (occupavit), drugi: preduhitrila (præripuit).h Drugi: šesnaest; sv. Jeronim ne kaže da je Pavao pobjegao čim je ostao bez roditelja, nego kad je poslije podignut progon, nakon ubojstva careva Filipa. i Mnogi rukopisi koje navode Rosweyde i Gravije, a kojima smo se i mi poslužili, imaju: Bio je nazočan, navaljivao je; okrutnošću se služio kao pobožnošću. Tako Flor u 3. knjizi, pogl. 5.: Bio je nazočan, navaljivao je; okrutnošću se služio kao hrabrošću. k Razni kodeksi dodaju: i da ih vidim.
1 Rukopis sv. Maksimina ima: cumbam. Gravije: gubam. Tako Jeronim uz 6. poglavlje Jeremije piše: Ovo pak neka latinski čitatelj shvati, da bude dovoljno jednom reći, da jama (lacus) kod Grka ne znači jezero, nego cisternu, koja se na sirijskom i hebrejskom jeziku naziva gebe. m Drugi: uzdržava se.
Sv. Antun posjećuje sv. Pavla.
No da se vratim onamo odakle sam skrenuo: kad je bl. Pavao već stotinu i trinaest godina provodio nebeski život na zemlji, a devedesetogodišnji Antun boravio u drugoj samoći (kako je sam običavao tvrditi), pade mu na um pomisao da se nijedan savršeni monah nije nastanio u pustinji prije njega. Ali njemu je noću, dok je počivao, bilo objavljeno da postoji drugi, dublje u pustinji, mnogo bolji od njega, kojega treba požuriti posjetiti. Odmah čim je svanulo svjetlo, časni je starac, podupirući slabe udove štapom koji ga je vodio, počeo ići onamo kamo nije znao. I već je gorjelo podne dok je sunce odozgo peklo, a ipak nije odustajao od započeta puta govoreći: „Vjerujem u Boga svoga da će mi pokazati svoga slugu kojega mi je obećao.” I tek što je to izrekao, u međuvremenu ugleda čovjeka pomiješana s konjem, kojemu je pjesnička predaja nadjenula ime hipocentaur. Ugledavši ga, naoruža čelo utiskivanjem spasonosnoga znaka i reče: „Hej ti, u kojem kraju ovdje obitava sluga Božji?” A ovaj, zaškrgutavši nešto barbarski i više lomeći riječi negoli ih izgovarajući, kroz usta nakostriješena čekinjama potraži blag govor te ispruživši desnicu pokaza željeni put; i tako, preletjevši otvorena polja brzim bijegom, iščeznu s očiju začuđenoga starca. a No je li to đavao lažno prikazao da bi ga prestrašio, ili pak pustinja, kao što je njezin običaj, plodna čudovišnim zvijerima, rađa i tu neman, smatramo neizvjesnim.
9 Zapanjen dakle Antun, razmišljajući u sebi o onome što je vidio, pođe dalje. Bez odgode u kamenitoj dolini ugleda nevelika čovječuljka kukasta nosa i čela načičkana rogovima, kojemu je donji dio tijela završavao kozjim nogama. Neustrašiv i pred tim prizorom, Antun kao dobar borac pograbi štit vjere i oklop nade. Ipak mu je spomenuto stvorenje nudilo plodove palme za popudbinu, kao zalog mira. Spoznajući to, Antun zaustavi korak te ga upita tko je, i od njega primi ovaj odgovor:b „Smrtnik sam i jedan od stanovnika pustinje koje zabludjelo poganstvo, nazivajući ih faunima, satirima i inkubima, štuje u raznolikoj zabludi. Obavljam poslanstvo svoga stada. Molimo te da za nas moliš zajedničkoga Boga, za kojega smo doznali da je došao za spasenje svijeta, i po svoj je zemlji izišao glas njegov.” Dok je on tako govorio, dugovječni je putnik obilno natapao lice suzama koje je izlila veličina radosti kao svjedok srca. Radovao se naime zbog Kristove slave i zbog propasti Sotonine; a ujedno se čudeći što može razumjeti njegov govor i udarajući štapom o tlo, govorio je: „Jao tebi, Aleksandrijo, koja umjesto Boga štuješ čudovišta; jao tebi, grade bludnice, u koji su se slili demoni čitavoga svijeta! Što ćeš sada reći? Zvijeri govore Krista, a ti umjesto Boga štuješ čudovišta!” Još nije ni dovršio riječi, a razigrano stvorenje pobježe kao na krilima. Ovo, da nikome zbog nevjerice ne bi pobudilo sumnju, potvrđuje se svjedočanstvom čitavoga svijeta za vladavine cara Konstantina. Jer u Aleksandriju je živ doveden takav čovjek i pružio je narodu velik prizor; a poslije je njegovo mrtvo tijelo, da se ne bi raspalo od ljetne vrućine, posoljeno i doneseno u Antiohiju da ga vidi car.
10 No da nastavim nakanu, Antun je išao započetim krajem, gledajući samo tragove zvijeri i široku pustoš pustinje; što da čini, kamo da okrene korak, nije znao. Već je minuo i drugi dan: preostalo je samo jedno, da se pouzda kako ga Krist ne može napustiti. Probdjevši čitavu drugu noć u molitvi, u još neizvjesnu svitanju izdaleka ugleda vučicu kako dahće od žestoke žeđi i šulja se prema podnožju brda. Prateći je očima i pristupivši k špilji nakon što je zvijer otišla, poče gledati unutra, ali znatiželja nije ništa koristila jer je tama priječila pogled. No, kako kaže Pismo, savršena ljubav izgoni strah: suzdržana koraka i umirena daha, vješt istraživač uđe unutra te, polako napredujući i češće zastajkujući, uhom hvataše zvuk. Naposljetku, kroz užas slijepe noći izdaleka ugleda svjetlo, pa dok žudnije žuri, udarivši nogom o kamen, izazva buku. Na taj zvuk bl. Pavao zatvori vrata koja bijahu otvorena i učvrsti ih zasunom. Tada pak Antun pade pred vrata i sve do šestoga sata i dulje moljaše za ulaz govoreći: „Tko sam, odakle i zašto sam došao, znaš. Znam da ne zaslužujem tvoj pogled; ipak, dok te ne vidim, neću otići. Ti koji primaš zvijeri, zašto odbijaš čovjeka? Tražio sam i našao; kucam da mi se otvori. Ako to ne postignem, ovdje ću umrijeti pred tvojim dovratcima. Barem ćeš pokopati moje mrtvo tijelo.”
11 Tako je ustrajao govoreći i ostajao nepomičan.
Njemu junak u malo riječi uzvrati ovakav odgovor: „Nitko tako ne moli da prijeti; nitko sa suzama ne nanosi uvredu; i čudiš se što te ne primam, kad si došao da umreš?” Tako se nasmiješivši, Pavao otvori ulaz. Kad se otvorio, dok su se združivali u uzajamnim zagrljajima, pozdraviše se vlastitim imenima te zajednički uzvratiše hvalu Gospodinu. I nakon svetoga cjelova, sjevši Pavao s Antunom, ovako započe: „Evo onoga kojega si s tolikim trudom tražio: neuređene sijede vlasi pokrivaju udove istrunule od starosti. Evo, vidiš čovjeka koji će uskoro postati prah. No budući da ljubav sve podnosi, pripovjedi mi, molim te, kako stoji ljudski rod, podižu li se u drevnim gradovima novi krovovi, kakvom se vlašću upravlja svijetom i preostaje li još netko koga zanosi zabluda demona.”
12 Usred tih razgovora podigoše pogled i vidješe kako je ptica gavran sletjela na granu stabla. On odatle lagano sleti i položi čitav kruh pred oči zadivljenih staraca. Nakon njegova odlaska reče Pavao: „Gle, Gospodin nam je poslao objed, uistinu blag, uistinu milosrdan! Već je šezdeset godina otkako uvijek primam komad od pola kruha; no na tvoj dolazak Krist je svojim vojnicima udvostručio obrok.” Proslavivši dakle Gospodina zahvaljivanjem, obojica sjedoše uz rub bistroga izvora. Ovdje pak prepirka tko će razlomiti kruh potraja gotovo sve do večeri. Pavao je silio po običaju gostoprimstva, a Antun je odbijao po pravu starosti. Naposljetku se dogovoriše da svaki uhvati kruh sa svoje strane pa, dok svaki povuče k sebi, svakome u rukama ostane njegov dio. Zatim pognute glave srknuše malo vode iz izvora te, prinoseći Bogu žrtvu hvale, provedoše noć u bdjenju.
a Rosweyde kaže da nije ni neukusna ni isprazna Jeronimova dvojba je li Egipat, plodan čudovištima, mogao roditi i takvu životinju pomiješanu od dviju vrsta. Premda naime nitko ne dvoji da je izmišljotina ono što su pjesnici opjevali o Iksionu i kentaurima, te se prema Celzu ispraznim smatra jamstvo o dovođenju kentaura, kad kaže: „Ako tako ugovorim, pojavi se; a ako se ne pojaviš, neka se dade hipocentaur”, niti postoji itko tko bi od prirode zahtijevao kentaure kao životinjsku vrstu; ipak, tko bi zanijekao da je ista priroda katkad rađala takva čudovišta? Tako naime piše Plinije: „Cezar Klaudije piše da se u Tesaliji rodio hipocentaur i istoga dana uginuo; a mi smo za njegove vladavine vidjeli jednoga koji mu je bio donesen iz Egipta u medu: u medu, velim, koji je takve snage da ne dopušta da tjelesa istrunu.” A da je tako u medu iz najudaljenije Mauretanije u Španjolsku bio donesen morski čovjek, svjedoči Aleksandar ab Alexandro, pisac čvrste vjerodostojnosti. Tko bude čitao što on piše o tritonima, viđenima i uhvaćenima na različitim mjestima u njegovo stoljeće, koji su licem pokazivali čovjeka i imali posve ljudsko tijelo, u potpunoj sličnosti do pojasa, dok im je donji dio završavao u ribu, neće nimalo dvojiti da se i na kopnu može naći ono što rađaju i mora, budući da je čovjekovo obitavalište prije kopno nego more, iz čijega se miješanja sa životinjom mogu začeti i roditi takva čudovišta.
b Nierembergius na prije navedenome mjestu dokazuje da su satiri i fauni zvijeri. Baronije misli isto, a to što se ovdje kaže da je govorio smatra da se dogodilo čudom, s čime se slaže i Rosweyde.
Pavao umire, a Antun ga pokapa.
A kad se zemlji već vratio dan, bl. Pavao ovako progovori Antunu: „Odavno sam znao, brate, da ti boraviš u ovim krajevima; odavno mi te Gospodin bio obećao kao moga sudruga u službi. No budući da je već došao čas usnuća i (ono što sam uvijek želio: umrijeti i biti s Kristom) pošto sam dovršio trku, preostaje mi vijenac pravednosti; ti si poslan od Gospodina da zemljom pokriješ moje tjelešce, štoviše da zemlju vratiš zemlji.” Čuvši to, Antun je plačući i uzdišući molio da ga ne ostavlja i da ga primi za suputnika na takvu putovanju. Ali on reče: „Ne smiješ tražiti što je tvoje, nego što je drugoga. Korisno je doduše tebi da, odbacivši breme tijela, slijediš Jaganjca; ali korisno je i ostaloj braći da se još poučavaju tvojim primjerom. Stoga pođi, molim te, ako ti nije teško, i donesi plašt koji ti je dao biskup Atanazije da njime umotaš moje tjelešce.” To je pak bl. Pavao zamolio ne zato što bi se mnogo brinuo hoće li mu mrtvo tijelo istrunuti pokriveno ili golo, jer se toliko vremena odijevao ispletenim palminim lišćem, a nego zato da se onome koji odlazi od njega ublaži žalost zbog njegove smrti.
14 Zapanjen dakle Antun onim što je čuo o Atanaziju i njegovu plaštu, gledajući kao Krista u Pavlu i časteći Boga u njegovim grudima, nije se usudio više ništa odgovoriti; nego u tišini plačući, izljubivši mu oči i ruke, vraćao se u samostanb koji su poslije zauzeli Saraceni. No koraci nisu slijedili dušu; premda su starošću odmakle godine slomile tijelo iscrpljeno postovima, ipak je duhom pobjeđivao dob. Naposljetku, umoran i zadihan, dovršivši put stiže u svoje prebivalište. Kad su mu u susret izišla dvojica učenika koji su mu već dugo vremena običavali posluživati, govoreći: „Gdje si se tako dugo zadržao, oče?”, odgovori: „Jao meni grešniku, koji nosim lažno ime monaha! Vidio sam Iliju, vidio sam Ivana u pustinji, i uistinu sam u raju vidio Pavla!” I tako stisnutih usta, udarajući rukom o prsa, iznese iz ćelije plašt. A kad su ga učenici molili da im potpunije izloži o čemu se radi, reče: „Vrijeme je šutnje i vrijeme govora.” Tada izišavši van i ne uzevši ni najmanje hrane, vrati se putem kojim bijaše došao: njega žeđajući, njega želeći vidjeti, njega promatrajući očima i umom. Bojao se naime onoga što se i dogodilo: da u njegovoj odsutnosti ne preda Kristu dužni duh.
15 Kad je pak već svanuo drugi dan i kad je prevalio tri sata puta natrag, vidje Pavla kako među četama anđela i među zborovima proroka i apostola blista snježnom bjelinom i uzlazi u visinu. I odmah padajući ničice, posipaše glavu pijeskom te plačući i naričući govoraše: „Zašto me, Pavle, ostavljaš? Zašto odlaziš bez pozdrava? Tako kasno upoznat, tako brzo odlaziš!” Pripovijedao je poslije bl. Antun da je ostatak puta pretrčao tolikom brzinom kao da je preletio poput ptice. I s pravom. Ušavši naime u špilju, vidje mrtvo tijelo sklopljenih koljena, uspravna vrata i ruku ispruženih u visinu; i najprije je i sam, vjerujući da je živ, zajedno s njim molio. Kad pak nije čuo nikakvih uzdaha molitelja kao što je bilo uobičajeno, bacivši se na plačni poljubac, spozna da i mrtvo tijelo svetoga muža pobožnim stavom moli Boga kojemu sve živi.
16 Umotavši dakle i iznijevši tijelo van, pjevajući također himne i psalme prema kršćanskoj predaji, rastužio se Antun što nema motike kojom bi iskopao zemlju, te kolebajući se u različitom nemiru uma i mnogo u sebi razmišljajući, govorio je: „Ako se vratim u samostan,c to je tri dana hoda; ako ostanem ovdje, ništa više neću postići. Umrijet ću dakle, kako je dostojno, i srušivši se pokraj tvoga ratnika, Kriste, ispustit ću posljednji dah.” Dok je on tako razmišljao u duši, gle, dva lava trčeći iz dubine pustinje, s grivama što su im lepršale po vratovima, jurnuše prema njemu. Ugledavši ih, najprije se prestraši; ali ponovno upravivši um k Bogu, kao da gleda golubice, ostade neustrašiv. A oni izravnim trkom stadoše pokraj mrtvoga tijela blaženoga starca i, mašući repovima, legoše oko njegovih nogu ričući silnom rikom, posve tako da je razumio kako nariču na način na koji su mogli. Zatim nedaleko odatle počeše nogama grebati zemlju i natječući se izbacivati pijesak, te iskopaše jamu dovoljnu za jednoga čovjeka; i odmah, kao da traže plaću za svoj trud, mičući ušima i spuštena vrata, priđoše Antunu ližući mu ruke i noge. A on opazi da od njega mole blagoslov. Bez odgode, izlivši se u hvalu Kristu što i nijeme životinje osjećaju da postoji Bog, reče: „Gospodine, bez čijega miga ni list sa stabla ne pada niti jedan vrabac ne pada na zemlju, daj im kako ti znaš.” I davši im rukom znak da odu, zapovjedi im. Kad su se oni povukli, prignu staračka ramena pod teret svetoga tijela te ga položi u jamu, a zgrnuvši odozgo zemlju, po običaju načini humak. Kad je pak svanuo drugi dan, da pobožni baštinik ne bi ostao bez ičega od dobara onoga koji je umro bez oporuke, prisvoji sebi njegovu tuniku, koju si je on sam bio ispleo od palmina lišća na način košara. I tako se vrativši u samostan, učenicima po redu sve ispripovjedi; a na svečane dane Uskrsa i Duhova uvijek se odijevao Pavlovom tunikom.
17 Sviđa mi se na kraju ovoga djelca upitati one koji ne znaju broja svojim baštinama, koji kuće oblažu mramorom, koji u jednud nit ušivaju cijene imanja: što je ikada nedostajalo ovome golom starcu? Vi pijete iz dragoga kamenja, on je prirodi udovoljio udubljenim rukama; vi u tunike tkate zlato, on nije imao ni najjadnije odjeće vašega roba. Ali naprotiv, ovome siromahu otvoren je raj, a vas pozlaćene primit će pakao; on je, premda gol, ipak sačuvao Kristovu haljinu, a vi, odjeveni u svilu, izgubili ste Kristovo ruho. Pavao, prekriven najneznatnijim prahom, leži da uskrsne na slavu; vas pritišću raskošni grobovi da izgorite sa svojim bogatstvima. Poštedite, molim vas, same sebe; poštedite barem bogatstva koja ljubite. Zašto i svoje mrtvace umotavate u pozlaćene haljine? Zašto taština ne prestaje ni usred žalosti i suza? Zar mrtva tjelesa bogataša ne znaju trunuti osim u svili?
18 Zaklinjem te, tko god ovo čitaš, da se sjetiš grešnika Jeronima: kad bi mu Gospodin dao izbor, mnogo bi radije izabrao Pavlovu tuniku s njegovim zaslugama negoli kraljevski grimiz sf njihovim kraljevstvima.
a Rosweyde iz Baronija dodaje i drugi razlog: da pokaže kako je u zajedništvu s Atanazijem, za čije je napore, jednako kao i za haljinu darovanu Antunu, doznao po božanskoj objavi.
b To se dogodilo iste godine koje je umro sv. Antun, na početku 19. ili 20. godine Konstancijeve vladavine, kako prenosi sv. Jeronim u djelu Chronicon, to jest godine Kristove 336.
c Drugi kažu: četiri dana.
d Neki kažu: lanenu nit. Tako Tertulijan u knjizi De habitu muliebri, 9. pogl.: „Na jednu se lanenu nit niže milijun sestercija; šume i otoke nosi nježan vrat.”
e Neki dodaju: kamenjem.
f Neki kodeksi: s njihovim kaznama.
O prijenosu sv. Pavla.
Da su relikvije sv. Pavla prenesene u Galiju, svjedoči Andrija Saussay u dodatku djelu Martyrologium Gallicanum ovim riječima: „U Tebaidi rođendan za nebo sv. Pavla, prvoga pustinjaka, čiji je božanski način života sv. Jeronim opisao sjajnim hvalospjevom. Tijelo mu je pak iz Egipta preneseno u Galiju, pohranjeno u nadopatiji Cluny i ondje se pobožno čuva. Ali i u Jouarreu, znamenitom ženskom samostanu u pokrajini Meaux, posjećuje se najstarija kapela s kriptom posvećenom štovanju ovoga svetoga ispovjedaoca, u kojoj su mnoga tjelesa svetaca, nekoć pokopana, naposljetku pronađena božanskom naklonošću, odatle iznesena na dužno štovanje i sa svakom čašću unesena u riznicu velike opatijske crkve, bogato urešenu zalozima nebesnika.” Tako pišu oni. Neke su relikvije sv. Pavla u oba samostana bile donesene možda iz Carigrada, ili iz Venecije, ili iz Ugarske.
2 Pouzdano je naime po svjedočanstvu Ivana, arhiđakona iz Küküllőa, generalnoga duhovnoga vikara ostrogonskoga u Transilvanskoj Crkvi i prijašnjega tajnoga bilježnika kralja Ljudevita, da je tijelo sv. Pavla u vrijeme istoga Ljudevita I., sina Karlova, kralja Ugarske, bilo preneseno iz Venecije u Ugarsku. Tako naime piše u 41. poglavlju knjige De vita Ludovici: „Naposljetku je Red braće pustinjaka bl. Pavla prvoga pustinjaka u Kraljevstvu Ugarskom počeo cvasti i umnažati se. Također je tijelo istoga bl. Pavla, oca rečenoga Reda, preneseno iz Venecije u Ugarsku i svečano položeno u pustinjačkom samostanu kod sv. Lovre blizu Budima na vrhu brda: na kojemu se mjestu i časte zasluge ovoga blaženoga oca i slijeva se mnoštvo naroda koji hvale Boga. Najprije je naime kralj Karlo blažene uspomene, otac samoga kralja, uveo braću spomenutoga Reda; i imali su malo samostana i mjesta, kao što su sv. Lovro, Sveti Križ, Sveti Duh i sv. Ladislav u šumi Pilis, dok su na drugim mjestima boravili svjetovnjaci lutalice pod imenom pustinjaka.”
3 Također Petar Ranzanus u djelu Epitome rerum Hungaricarum, 19. kazalo: „Ljudevit je bio izabran i okrunjen za kralja Poljske: toliki je bio njegov ugled kod stranaca. Pod njim je tijelo bl. Pavla prvoga pustinjaka preneseno iz Venecije u Ugarsku. Podigao je pak više samostana u kojima bi živjeli pustinjaci koji kažu da ispovijedaju redovništvo samoga bl. Pavla.” Čini se da je Antun Bonfini smatrao kako je, kao što je uveden red pustinjaka, tako i tijelo samoga sveca bilo preneseno pod Karlom, Ljudevitovim ocem. Tako naime piše u 2. dekadi, 10. knjizi djela Rer. Hungar.: „Kad je red pustinjaka sv. Pavla prvaka došao u Ugarsku, a njegovo tijelo, dovezeno iz Venecije, bilo preneseno u crkvu sv. Lovre, koja se na trećoj milji nadnosi nad brdom najbližim Budimu, otac Karlo prvi je uveo zajednice pustinjaka koje su preuzele svete crkve sv. Lovre, Svetoga Križa, Svetoga Duha i sv. Ladislava. Ljudevit im je pak u Nosztreu posvetio najizvrsniji samostan.”
4 One pak zajednice koja je, nasljedujući pustinjački način života sv. Pavla, njega uzela i za svoga zaštitnika, bilo začetnik bilo glavni širitelj bio je neki Euzebije Ostrogonski, kako u 1. knjizi djela Oceanus Religionum piše Silvestar Maurolico. Njemu i njegovim drugovima prenosi se da je neko pravilo pobožnoga življenja predao pečuški biskup Bartol; onaj, kako smatramo, za kojega Bonfini u 2. dekadi, 8. knjizi piše da su njegovim savjetom i hrabrošću sačuvani neki ostaci vojske Bele IV. koju su Tatari potukli godine 1241. Zamoljen zatim vrhovni svećenik Urban IV., koji je stolovao od početka rujna godine 1261. do početka listopada 1264., da ovu zajednicu potvrdi svojom vlašću i zapovjedi im da obdržavaju Pravilo sv. Augustina,
obdržavaju, on je to odbio. Stoga im je Pavao, vesprimski biskup u Ugarskoj, napisao neke zakone godine 1263. Tada je Redu prvi put nadjenuto ime po sv. Pavlu prvome pustinjaku. Napokon je godine 1300. za prvoga generalnoga priora na čelo čitave zajednice postavljen fra Lovro Ostrogonski. Legat kojega je Klement V. poslao u Ugarsku, Gentile de Monte Floris iz Picena, kardinal iz Reda manje braće naslova sv. Martina u brdima, godine 1308., prateći taj Red osobitom naklonošću, dao im je 6. prosinca 1308. ovlast da prigrle Pravilo sv. Augustina, napišu konstitucije i sazivaju opće zborove; Ivan XXII., uzdignut na papinstvo godine 1316., potvrdio je isti Red i obdario ga mnogim povlasticama; on je zatim čudesno narastao i mnoštvom samostana i glasom svetosti. To gotovo sve piše Maurolico, koji kaže da je na javnom pečatu Reda utisnut lik sv. Pavla s ovim geslom: „Evo, udaljio sam se bježeći i ostao u samoći”, te dodaje ovu ritmičku molitvu istomu svecu: Molitva sv. Pavlu: „Sveti Pavle pustinjače, nado i živote nemoćnih; učini da te dostojno hvalim, častim i ljubim u vječnom spomenu. U nevoljama budi zaštitnik, posrednik, vođa i pratilac, da ne budemo osuđeni s opakima, nego da se s tobom proslavimo u nebeskoj domovini. Amen.” Povijest prijenosa. Toliko o Redu. Da je tijelo sv. Pavla iz Venecije preneseno u Ugarsku, svjedoči isti Maurolico. Povijest prijenosa iz vjerodostojnoga rukopisnoga kodeksa pokazao nam je naš Ivan Gamans, i nju ovdje donosimo.
Povijest prijenosa.
Prepisana iz vjerodostojnoga kodeksa po Ivanu Gamansiju iz Družbe Isusove.
Predgovor. Pun blagosti i uvijek preobilujući neizrecivom dobrotom, Sin vječnoga Oca Gospodin Isus Krist, koji prema svetoj Katoličkoj Crkvi tako nastavlja osjećaj svoje dobrostivosti i tako jača pomoć svoje potpore da onu koju je stekao cijenom svoje krvi neprestano čuva ne samo po anđelima, građanima neba, postavljenima na njezinim zidinama, koji ne šute ni danju ni noću, nego i po ljudima koji prebivaju u glinenim kućama, kako bi, okruženi takvom pomoći u pogibelji i obasuti dobročinstvima božanske providnosti, bili poduprti zaštitom nebeske vojske te na životnome putu bili potpomognuti zaslugama blaženika. Jer premda je nakon uzlaska veličanstvenoga Otkupitelja u slavu Očevu, odakle bijaše došao, pozvao dušu blaženoga ispovjedaoca Pavla prvoga pustinjaka, izmučenu i izmorenu duhovnom borbom, nakon ugodno dovršena slavlja i napora na nagradu, da dostojnima uzvrati dostojno, ipak mrtvo tijelo, koje je prije kroz razdoblje od šezdeset godina, kao nekoć proroka Iliju, službom gavrana u samoći pustinje hranio nebeskom hranom, zbog velike zasluge njegova života nipošto nije htio lišiti glasa ljudske hvale. Štoviše, po blaženome Jeronimu, izvrsnom učitelju, nakon brižljiva raspitivanja, krasnim je stilom dao napisati životopis rečenoga oca na vječni spomen nasljednika, da ga svi najdostojnije štuju; a i sam veliki otac Antun, doveden onamo božanskim duhom da izvrši to djelo i poduprt pomoću strašnih lavova, u kamenitoj ga je dolini po obredu vjernika predao krilu zemlje. I da bi se na tome istom mjestu ukopa obilnije častile zasluge tolikoga oca, isti je sveti starac Antun a neke od svoje braće, spremne živjeti pod redovničkom stegom, ondje posvetio božanskoj službi.
2 Naposljetku, kad je protekao tijek veoma mnogih godina, djelovanjem kreposti desnice Svevišnjega Boga, koji pravednike prati blagoslovom, gospodin Emanuel, carigradski car, obradovan zrakom tolikoga svjetla i želeći iznijeti na javno znanje slavna čudesa ovoga svetoga starca koji je ostavio vremena boli i gorčine te počinuo u samoći u koju bijaše odletio, dao je prenijeti njegovo neraspadnuto tjelešce sa spomenutoga mjesta, gdje ga je sam sv. Antun bio zakopao u jamu iskopanu trudom zvijeri, u kraljevski grad, naime Carigrad,b te ga pohraniti u crkvi sv. Marijec Pervilepsi, to jest ograđenoj, koju je sam car bio utemeljio, kao mjestu najprikladnijem za štovanje vjernika. Njegova je pak glava, koju su dugo skrivale dubine pustinje, naposljetku zahvalnom odanošću pobožnosti, ne bez Božjega miga, nego radije zato da pustinja postane poznata, bila donesena u Rim, da je Kristovi vjernici spasonosnije štuju.
3 Zatim, kad je nastupilad godina Gospodnjega utjelovljenja tisuću dvjesto i četrdeseta, neki Jakov Lantzlo, građanin Venecije, čuvši da sretnoga Pavla nije zavelo sretno blagostanje svijeta i iz dubine duše promatrajući sretne početkee građanina pustinje, uz jamstvo pisama i isprava osnaženih umetanjem svjedoka, doličnim stilom, divnim izrazom, rječitim nagovorom, neispraznom pobožnošću, prevelikim zavjetnim željama i revnošću marljive brige, ishodio je od brata Petra opata i monaha rečenoga samostana da mu se dadu same svete relikvije bl. Pavla; noseći ih sa sobom sa živom radošću u Veneciju, časno ih je položio u crkvi posvećenoj pod naslovom sv. Julijana, gdje mu je mletački puk iskazao dužnu čast.
4 fTeče neizvjesno vrijeme svojom promjenjivošću; iz skrovitosti otaca u javnost iziđe ovaj svetac kanonizacijom Crkve, pročuje se iskrena savjest redovničke braće pod njegovim imenom, naviješta se nedužnost života i ures redovništva; što može duh oluja vodi u luku slave i spasenja; umnaža se broj osobito u Ugarskoj; raste pobožnost puka i u samoći se grade brojni samostani. Zatim (tko bi dvojio da to bijaše iz dubine nebeskoga nauma, po uzvišenoj i neizrecivoj providnosti Onoga koji sve raspoređuje i koji mijene stvari ne mijenja bez rasporeda pouzdana razloga, čineći da sada potrebiti obiluju, a sada oni koji obiluju oskudijevaju, kako bi ljudsko stanje po promjeni svoga položaja spoznalo nestalnost ovoga vijeka) dogodilo se da je iz djelotvornih, razboritih i pravednih razloga nepobjedivi vladar, ugarski kraljg Ljudevit, snažan u moći, preslavan u snazi, dobrostiv u slavi, mudar u dobrostivosti, razborit u mudrosti, a u razboritosti riječju i djelom kršćanin, kojemu nije manjkalo brige za kraljevstvo da skrši rogove oholih, s mnogim vojnicima i nemalim troškovima uputio moćnu ruku u presnažnoj vojsci protiv Mlečana da bi suzbio njihove sile i pothvate, te je u opsadi neprekidno ustrajao pune četiri godine; razmišljajući pritom i u skrovitosti svoga srca pomnim razmatranjem prevrćući da će, ako mu Gospodin po zaslugama sv. Pavla prvoga pustinjaka, prema kojemu je gajio osobitu pobožnost s čvrstim pouzdanjem, podari željenu pobjedu nad Mlečanima, od tada tijelo istoga sveca, u nadi i vjeri pobožnika, dati časno prenijeti iz Venecije u svoje Kraljevstvo Ugarsko, gdje bi ga rečena braća častila veličanstvenim štovanjem i gdje bi se njegov spomen slavno čuvao.
5 Nadalje, sam pobožni kralj, kojemu ruka Gospodnja nije bila skraćena da ne bi mogla prignuti uzvišenost pognutih Mlečana i poniziti oholost muževa, kojemu je uvijek sjala slava sretnih uspjeha, nasljedujući zakon promjenjivosti budući da ga visine nisu nimalo uzoholile niti su ga nizine oborile, nakon veoma mnogih ratova, teških pogibelji i okrutnih opasnosti, posredovanjem nagodbe nekih kršćanskih vladara koji su revnovali za mir po daru Gospodnjem, kao prijatelj mira i zaštitnik ljubavi, podložio je same Mlečane trajnom plaćanju određenoga godišnjeg danka. Kad je tako među stranama bio učvršćen mir i odasvud smireno trnje nesloga, spomenuti najkršćanskiji kralj, želeći ustrajati u izvršenju svoga položenog zavjeta i isplatiti svome zaštitniku ono što je dragovoljno obećao, uputio je u grad Veneciju svečane poslanike, naime časne u Kristu oce i gospodu, Valentina,h pečuškoga, i Pavla, zagrebačkoga biskupa, muževe Ugare, slavne po rodu, prosvijetljene znanjem kanona i neiskusne nimalo u tijeku vremenitih poslova, zajedno s nekim velikašima svoga kraljevstva, radi zadobivanja toga samog svetog blaga. Oni su hitro požurili na službu tolikomu veličanstvu, težeći punom željom, smišljajući revnošću marljive brige načine i putove za koje su znali da dolikuju spomenutomu poslu, te su po želji zadobili dugo žuđeni dar.
6 No budući da su te relikvije bile dragocjene, da se zajedničkim naletom bijesne svjetine ne bi donekle pomutio ishod željene i zadobivene stvari, nakon zrela vijećanja, posluživši se savjetom građana, u tajnoj tišini noći što bježi od svjetla, u osvit četvrtoga dana mjeseca listopada, godine utjelovljene Riječi 1381., ne nepobožno, nego s osjećajem velike pobožnosti, preuzimaju mrtvo tijelo iz spomenute crkve sv. Julijana te ga u umjetnički izrađenoj drvenoj škrinji, uz slavnu sreću kojoj se nasmiješila božanska blagost, zajedno s dvama drugim tjelesima svete Nevine dječice za koju se u Evanđelju čita da ih je pogubio Herod, a koju su i sami Mlečani sa zahvalnom iskrenošću darovali istomu gospodinu kralju, pod sretnim znamenjem, dok je Bog neba zapovijedao vjetru i moru i svaka oluja prestajala, sretnom plovidbom, u tišini mira i željenoga spokoja, dok je božanska desnica pratila njihove korake, još sretnije dovedoše sve do Budima, znamenitoga, najljepšega i glavnoga mjesta Kraljevstva Ugarskoga. Ondje su te iste presvete relikvije s najvećom pobožnošću i poštovanjem primljene od klera i puka, urešenoga različitim uresom za božansko bogoslužje, uz upaljene svijeće, te su u međuvremenu pohranjene u kraljevskoj kapeli pod čuvanjem braće istoga Reda sv. Pavla. Raduje se slavna kraljeva duša što je u zavjetu povjerenom Božjemu sudu postigao ono što je zavjetovao. Raduje se i veseli Ugarska što joj je procvala utjeha tolikoga sveca, čudesno prije zasađena pobožnošću i redovništvom u kraljevstvu.
7 U međuvremenu se čudesa ovoga sveca šire sve dalje i odasvud nastaje pobožno stjecanje k njegovim relikvijama; i postao je ispovjedalac drag stanovnicima kraljevstva, onaj koji se i prije nego što mu je tijelo stiglo smatrao ljubljenim po vjeri. Raste snažna kraljeva ljubav, i jedva se nalazi mjesto gdje bi ga smjestio. Učvršćuje se odluka kralja i velikaša kraljevstva da prečasni u Kristu otac i gospodin, gospodin l Demetrije, svećenik kardinal svete Rimske Crkve naslova Četvorice svetih okrunjenih mučenika, trajni upravitelj svete Ostrogonske Crkve, vrhovni kancelar kraljevskoga dvora i legat Apostolske Stolice u kraljevstvima Ugarskoj i Poljskoj, pobožan čestitošću, odan pobožnošću, blag ćudoređem, a u blagosti vjeran, pitomac vjere i iskrenosti, kojega je kralj zbog iskušana i spoznata znanja s ljubavlju postupno promaknuo na više časti, prenese gore navedene svete relikvije iz kraljevske kapele u crkvu dragocjenoga Kristova mučenika Lovre, koja je udaljena jednu milju od Budima prema zapadu i smještena je na slavnome budimskom brdu; ondje boravi izvrsna četa monaha koji žive pod imenom rečenoga oca i vojuju u svetom opsluživanju, koji ustraju u božanskim hvalama, posvećuju se molitvama te ondje kao svojoj glavi, sinovi ocu, učenici učitelju, vojnici vojskovođi, kliču Bogu i samomu sv. Pavlu i iskazuju mu marljivo i dužno služenje. On je, pozvavši k sebi veliko mnoštvo biskupa, redovnika, svjetovnjaka i drugih, uzeo tijelo sv. Pavla iz kraljevske kapele 14. studenoga, pohranio ga s najvišim poštovanjem u samoj crkvi na štovanje te vlašću i snagom svoga poslanstva ustanovio i zapovjedio da se taj isti dan ubuduće slavi kao blagdan njegova Prijenosa. A da bi Kristove vjernike toga dana revnije potaknuo na pohađanje relikvija, svima uistinu pokajanima, skrušenima i ispovjeđenima koji na sam dan prijenosa ponizno i pobožno pohode spomenute relikvije sv. Pavla, pouzdajući se u vlast svemogućega Boga i blaženih apostola Petra i Pavla, milosrdno je otpustio jednu godinu od naloženih im pokora. Na tome se mjestu onima koji ponizno mole zagovor bl. Pavla udjeljuju bezbrojna dobročinstva od blagoslovljenoga Gospodina našega Isusa Krista, koji jedini čini velika čudesa, čiji su ovi darovi, čije su žrtve ove pustinje, koji s Ocem i Duhom Svetim živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen.
a To je posve vjerojatno, premda se ne prenosi u životopisu sv. Antuna.
b Emanuel, ili Manuel Komnen, sin Kalojana i unuk Aleksijev, vladao je od travnja godine 1143. do rujna godine 1180. Kada je stekao tijelo sv. Pavla, nije zabilježeno. Možda je u vrijeme egipatskoga pohoda godine 1169., o kojemu u 3. knjizi pripovijeda Niketa, bilo doneseno Manuelovim vojskovođama, ili još prije samomu Manuelu, čime mu je ujedno pobuđena želja da ratom napadne Egipat. Jer, kako kaže Niketa, čuvši za plodnost Egipta i plodonosna izlijevanja Nila, odlučio je brodovljem poći u tu zemlju te očima vidjeti i rukama opipati ono što je ušima čuo.
c Tako stoji u rukopisu. Svakako valja čitati „Perilepsi”, jer περίληψις znači „obuhvaćanje”. Ovoga hrama Niketa ne spominje kad u 7. knjizi nabraja Manuelove građevine.
d Bila je to dvanaesta godina cara Balduina II. U vrijeme dok su Latini držali Carigradsko Carstvo, na Zapad su prenesene nebrojene relikvije svetaca; njih su oni darivali raznim vladarima i republikama, čiju su pomoć trebali, ili crkvama i samostanima, osobito belgijskim (budući da su to bili grofovi Flandrije i Hainauta ili njihovi rođaci), na vječni spomen svoga imena. Bog je naime želio da taj grad bude lišen tih zaštita jer je dopustio da nakon jednoga stoljeća padne pod ropstvo barbara.
e Čini se da nedostaje riječ „promatrajući”.
f Čini se da valja čitati: „U međuvremenu”.
g Naslijedio je oca Karla na prijestolju Ugarske godine 1342., a umro godine 1382., 11. rujna. O njegovim ratovima protiv Mlečana govore pisci ugarske, mletačke i talijanske povijesti.
h Pečuh: biskupski grad u Ugarskoj, dobio je ime po pet bazilika, kako svjedoči Bonfini u 1. dekadi, 1. knjizi. i Tako stoji u rukopisu i kod Bonfinija, osim ako nije tiskarska pogreška: pučki Zagreb. Biskupski je grad u Slavoniji. k Pučki se naziva Budim, nekoć sjedište ugarskih kraljeva: nazvan ili po Budi, Atilinu bratu, kako tvrdi Nikola Olah u 12. poglavlju djela Attila, ili po Budinima, kako piše Bonfini u 1. dekadi, 1. knjizi; Nijemci ga zovu Ofen. l Ciacconius piše da ga je godine 1379. Urban VI. imenovao kardinalom i da je bio ostrogonski nadbiskup.
✠