10. siječnja Grci jednako kao i Latini štuju sv. Marcijana, prezbitera i velikoga ekonoma Velike carigradske crkve, odnosno Svete Sofije; premda se u grčkom Antologiju koji je odobrio Klement VIII. ne slavi 10., nego 8. siječnja. O njemu Martyrol. Romanum piše:
„U Carigradu sv. Marcijana prezbitera.” Molanus: „I sv. Marcijana, prezbitera i ekonoma Velike crkve.” Slažu se belgijski martirologiji. Galesini: „U Carigradu sv. Marcijana prezbitera; koji je, predan bdjenjima i molitvi te veoma darežljiv prema Kristovim siromasima, tako da je jedinu tuniku kojom bijaše odjeven dao potrebitomu, slavan po mnogim čudesima, usnuo u Gospodinu.” Martyrol. Germanicum: „Također u Carigradu svetoga prezbitera Marcijana, izvrsnoga u bdjenjima i molitvama, posve darežljivoga prema siromasima, slavnoga po mnogim čudesima.”
2 Grčki Horologij 10. siječnja: „I sv. Marcijana, prezbitera i ekonoma Velike crkve.” Opširnije istoga dana Mineji: „Živio je za vladavine Marcijana i Pulherije, rođen od roditelja podrijetlom iz staroga Rima. Sagradio je hram sv. Irene uz more i pridružio mu kapelu sv. Izidora. Sagradio je i crkvu sv. Anastazije u Gospodnjim rostrama, koju je i sačuvao netaknutom od strašnoga požara dok je vatra nadaleko proždirala sve uokolo, stojeći sam na sljemenu hrama i moleći podignutih ruku k nebu. A njegova kako čudesa tako i siromaštvo u tolikom obilju novca, te neumornu revnost u pobožnim vježbama, opširnije izlaže povijest koja je o njemu napisana. Njegova se sinaksa (odnosno skup za proslavu blagdana) održava u kapeli svetoga proroka i krstitelja Ivana, pokraj Mocijeve cisterne, u Danijelovu samostanu. Ta se pak sinaksa održava zbog golemoga potresa koji se toga dana dogodio na početku vladavine Bazilija, kada su se srušili i hram presvete Bogorodice na mjestu koje se zove Sigma, i mnoge druge crkve te privatne zgrade.” Isto se od riječi do riječi nalazi u Antologiju 7. siječnja.
3 Ono što se ovdje govori o hramovima koje je on sagradio, podrobnije se niže iznosi u životopisu, kao i ono o njegovu ukopu. Ipak se i odavde to dodatno rasvjetljuje, pa se stoga činilo prikladnim dopisati grčki tekst: Τελείται δὲ ἡ αίτου σύναξις ἐν τοῦ προφητείῳ τοῦ ἀγίου προφήτου καὶ Βαπτίστου Ιωάννου, πλησίου τῆς κινστέρνης τῆς μωκησίας ἐν τοῖς Δαννήλ. Što Rader prevodi ovako: „Njegova se pak sinaksa, odnosno blagdan, slavi u svetištu sv. Ivana Krstitelja proroka, nedaleko od Mocijeve cisterne u Danijelovu samostanu.” A u životopisu, 3. poglavlje, br. 20, kaže se da su njegove relikvije pohranjene u samostanu sv. Ivana Krstitelja, koji se također naziva Danijelovim, a smješten je blizu božanskoga hrama preslavnoga mučenika Mocija. O sv. Muciju, kojega Grci nazivaju Μόκιος, i o njegovoj crkvi govorit ćemo 13. svibnja.
4 O hramu pak Bogorodice Djevice na Sigmi, čije rušenje spominju Mineji i Antologij, Kedren pod Bazilijem Makedoncem piše ovo: „Drugi Bogorodičin hram, kojemu je ime Sigma, srušen potresom, obnovio je iz temelja te ga sagradio čvrstim i ljepšim od prijašnjega.” Vrijedit će truda dopisati ono što o Sigmi i tome potresu tumači Petar Gillius u 2. knjizi, 13. poglavlju djela Topographia Constantinopol.: „Noviji pisci carigradske domovine”, kaže on, „prenose da je u vrijeme cara Bazilija bio velik potres u kojemu se srušio hram sv. Polikleta (htio je napisati Polieukta, kako će se niže pokazati) i zatrpao sve koji su bili unutra, te da je od toga vremena nazvan Sigma. Ja bih prije smatrao da je tako nazvan po trijemu koji je mnogo stoljeća prije toga potresa bio nazvan Sigma po sličnosti sa slovom, a stari ga opis smješta u četvrt Hipodroma. Juraj Kedren spominje mjesto koje naziva Sigma: Cara Mihaela, kaže, odjevena u monašku odjeću, izvukli su iz samostana zvanoga Studion, vukli ga nogama preko trga i, vodeći ga iznad samostana nazvanoga Periblepton, oslijepili ga na mjestu zvanom Sigma. Isti Kedren kaže da je Bazilije Makedonac iz temelja obnovio crkvu Djevice Marije nazvanu Sigma. Eunuh Krizafije Zoma podigao je kip Teodozija Mlađega na mjestu nazvanom Sigma. Neki pišu da je crkvu sv. Stjepana, smještenu blizu mjesta nazvanoga Sigma, podigao Konstantin Veliki. Stoga je ova Sigma bila na drugom mjestu u gradu negoli ona za koju sam rekao da je bila u trećoj četvrti, i treba je pisati slovom ε, Segma, zbog toga što kažu da je tako nazvana jer je crkva Polieuktova, ondje smještena, potresena potresom zatrpala sve koji su bili u njoj.” Tako piše on. No ne shvaćamo odakle izvodi „Segma”, osim ako ne misli „Sema”, odnosno σῆμα, to jest grob.
5 Životopis sv. Marcijana, bilo da ga je napisao Šimun Metafrast ili netko stariji, na latinski je preveo Gencijan Hervet, izdao Alojzije Lipomanus, a prema njemu i Surije. Marcijana spominju i mnogi drugi pisci, od kojih se neki navode u bilješkama. Teodor Čitač u 1. knjizi djela Collectanea o njemu piše ovo: „Genadije je pak postavio za ekonoma Marcijana, koji je prešao u Crkvu napustivši sljedbu katara. On je, čim je postao ekonom, zapovjedio da klerici prikupljaju ono što se prinosilo u pojedinim crkvama, dok Velika crkva sve ne primi.” Čudno je da pisac životopisa sv. Marcijana ne spominje kako je on nekoć pripadao sljedbi katara, odnosno novacijanaca. U isto je vrijeme postojao neki novacijanski biskup Marcijan, kojega spominju Sokrat u 7. knjizi, 43. poglavlju i Nicefor Kalist u 14. knjizi, 41. poglavlju. Bi li Sokrat i Sozomen, koji su vidjeli crkvu sv. Anastazije što ju je podigao sv. Marcijan, kako će se niže pokazati u bilješkama uz 2. poglavlje, prešutjeli da je on nekoć bio naklonjen njihovoj stranci, oni koji su tako revno prenijeli sve što su u njihovu korist rekli sv. Atik i drugi? No nije manja pohvala za sv. Marcijana ako je nekoć bio u zabludi, pa se napokon urazumio i potom cvao u svakoj kreposti, negoli za druge koji su ustrajali u čvrstom stupnju pravovjerne vjere. O sv. Marcijanu raspravlja i Baronije u 6. svesku na različitim mjestima.
6 Nadalje, dostojanstvo velikoga ekonoma bilo je u Carigradskoj Crkvi glavno odmah nakon patrijarha, kako je očito iz Jurja Kodina, koji njegovu službu opisuje ovako: ὁ μέγας οἰκονόμος, κρατῶν πάντα τὰ κτήματα τῆς ἐκκλησίας, καὶ πᾶν τὸ εἰσοδιαζόμενον ἐξ αὐτῶν· καὶ οἰκονομεῖ τῷ ἀρχιερεῖ καὶ τῇ ἐκκλησίᾳ. „Veliki ekonom, koji u svojoj vlasti drži sva imanja Crkve i sav prihod koji iz njih dolazi, te u tome upravlja i za nadbiskupa i za Crkvu.” Našemu Jakovu Gretseru u 1. knjizi djela Commentarii in Codinum ne sviđa se ono „μέγας” (veliki), te smatra da je nastalo iz slavohleplja novijih Grka koji su službama i dostojanstvima veoma darežljivo stavljali naslov „velikoga”, a često dvije inače jednake službe nisu razlikovali drugačije nego dodavanjem riječi „veliki”. „I danas također”, kaže on, „iz urođene oholosti čudesno se šepire naslovom velikoga: veliki retor, veliki sakelarij, veliki ekonom, premda su zbog turskoga jarma daleko najbjedniji od gotovo svih smrtnika.”
7 Ovu je službu ekonoma podjeljivao biskup, kako je jasno iz već navedenoga Teodora Čitača: „προεβάλετο δέ”, kaže, „Γεννάδιος Μαρκιανὸν οἰκονόμον.” Pristupao je ipak i pristanak ili savjet klera, kako se zaključuje iz životopisa, 1. poglavlje, br. 2: „biva izabran ekonomom najveće Crkve zajedničkim glasovanjem”, i zatim: „časteći one koji su ga pretpostavili”. Isti je običaj bio i u drugim crkvama, kako je poznato iz povijesti vicedomina Teofila 4. veljače o Adenskoj Crkvi u Ciliciji, gdje među ostalim stoji: „Nadalje, kad je biskup bio zaređen i vratio se u vlastiti grad, neki su ga iz klera potaknuli da ukloni onoga i postavi drugoga vicedomina Crkve.” A zatim: „Prijašnjega je ponovno postavio vicedominom te mu pred svim klerom i pukom predao vlast upravljanja svetom Crkvom, imanjima koja joj pripadaju i čitavim pukom; i dvostruko više nego što je prije bio postavljen, ponovno je uzvišen čašću, tako da je biskup vikao kako je sagriješio što je tako prikladnu i savršenu osobu podložio upravi drugih, a promaknuo onoga beskorisnoga i manje prikladnoga.” Odatle postaje očito i to da je služba vicedomina i ekonoma bila ista ili zasigurno nimalo različita; a i iz onoga što se dodaje: „Spomenuvši se njegova prijašnjega vladanja i onoga u čemu je služio svetoj Božjoj Crkvi, jer je udovicama, siročadi i potrebitima najbolje služio itd.”
8 Poslije je ipak, kako su svjetovni poglavari postupno običavali prisvajati si vlast u svetim stvarima, tu službu u Carigradu počeo podjeljivati car, kako je poznato iz Zonare, koji u 3. svesku pod Izakom Komnenom piše ovako: „Osim toga, u korist patrijarha predao je Crkvi i upravu nad crkvenim dobrima. Budući da su naime sve do toga vremena velikoga ekonoma, kao i čuvara posuda, običavali postavljati carevi, obje je te službe podložio patrijarhovoj vlasti, lišivši državu obiju.” Isti pod Romanom Argiropolom: „Bio je naime nekoć veliki ekonom crkve koja nosi ime po Mudrosti Riječi Božje: ἐπεὶ τῷ βασιλεῖ ἀνεῖτο πρόσθεν οἰκονόμους τῆς ἐκκλησίας ταυτησὶ προχειρίζεσθαι. Jer caru je prije bilo dopušteno postavljati ekonome te Crkve.” Vidi Meursijev Glossarium, koji ipak, čini se, smatra da se to prije Izaka uvijek tako činilo.
ŽIVOTOPIS IZ ŠIMUNA METAFRASTA, u prijevodu Gencijana Herveta. I. POGLAVLJE.
Sv. Marcijan postaje prezbiter, zatim ekonom.
Mnogo je doduše i drugih stvari koje rese ovaj kraljevski grad: sjedište careva, bogatstvo, svakovrsna ljepota, položaj, veličina i a zidine koje su snažne protiv neprijateljske ruke; ali ništa mu ne donosi jednako velik ures i slavu kao život dobrih muževa koji ljube krepost. Oni naime donose veću radost i još veće divljenje, štoviše rađaju i veću korist. Stoga je veća slava grada da bude urešen pobožnim i bogobojaznim muževima negoli bedemima zidina. A ovaj je grad doista iznjedrio mnoge preslavne muževe koji ga rese raznim uresima kreposti: ako bi tko među njima pomno izabrao prve i s njima usporedio, ili im čak pretpostavio Marcijanov život, čini mi se da taj ne bi zastranio od ispravna suda. Da pak naše mišljenje o njemu nije pogrešno, nego ispravno, pokazat će on sam, kako kažu, i daljnji će govor biti dostojan vjere.
2 Ovaj je dakle Marcijan cvao u vrijeme onoga koji je nosio isto ime, naimeb Marcijana, koji je tada bio gospodar Rimskoga Carstva. Vukući pak svoju domovinu iz staroga Rima izdaleka od svojih roditelja (oni su se naime odande iselili i preselili u ovaj Konstantinov grad koji je bio mlađi), posljedično je bio rođen i iz slavnoga roda, znamenitoga po bogatstvu i dostojanstvu, i koji je svoju plemenitost dovodio sve do carskoga sjaja. Stekavši roditelje slavne po tolikoj slavi, a još daleko slavnije po pobožnosti i bogobojaznosti, i sam biva plemenito odgojen te se krasno poučava učenosti, našoj, velim, i svjetovnoj. Zatim, kao i Mojsije među Egipćanima, tako i Marcijan izvrsno napreduje među Bizantincima te se obraća većoj i savršenijoj mudrosti, onoj, velim, koja je od Duha. Iz toga mu je pridošao i sjaj života i milina govora, što mu je steklo glas i učinilo ga znamenitim među svim svjetovnjacima; malo poslije pak biva uvršten i u kler Crkve, a budući da je bio dostojan svetih službi, biva doveden do stupnja svećenika. Onaj pak koji ga je na to privolio bio jec patrijarh ovoga grada. Jer i njega je očarala sirena njegove kreposti, a uši su bile pune govora i pohvala koje su se o njemu širile. Budući da dakle nije bilo ničega što bi priječilo stupnjeve koji vode do svećeništva, nego ga je sve mnogo više pozivalo da napreduje k većemu, pošto ih je sve u kratku vremenu prošao, kad je došlo vrijeme, biva ubrojen i u red svećenika. Zatim zajedničkim glasovanjem postaje i ekonom najveće Crkve, ne namećući se, nego protiv volje, i ne toliko počašćen koliko časteći one koji su mu dali prednost. No o tome ćemo poslije.
3 Upravo pak kad mu je još kao veoma mladu bilo povjereno svećeništvo, a roditelji su mu već bili preminuli te je primio imetak obojice, koji je bio sjajan, spoznalo se da mladošću upravlja umjereno, svećeništvom časno, a bogatstvom pobožno: kao onaj koji siromahe uzima za subaštinike svoje baštine i prepušta im veći dio; ili, da radije tako kažem, s njima vodi unosnu trgovinu te, dajući maleno, zauzvrat stječe najveće. I činilo se da velikim i uzvišenim duhom prezire ostale naslade i nimalo se njima ne služi, a bio je svladan jedino jednom ljubavlju, riječima, velim, Svetoga pisma: k njima je neprestano obraćao oči i uz njih je neprestano sjedio; zbog toga u njima nije bilo ništa tako skriveno i teško za pronalaženje što ne bi postalo očito i poznato njegovoj marljivoj revnosti. Trbuhu pak i očima snažno je zapovijedao, kao onaj koji je znao da se cvijet i snaga mladosti po njima lako nagone na pad. A padovi koji iz njih nastaju mnogobrojni su i teški. Molitvama se pak i bdjenjima najviše predavao i snažno je poučavao dječake u onome što se tiče kreposti, i to ne samo one koji su bili ubrojeni u red svećenika, nego, da kažem odjednom, sve koji su u sijedoj dobi bili pobožni i bogobojazni te su njegovali ljubav prema mudrosti.
a O zidinama grada Carigrada mnogo toga donosi Petar Gyllius u 1. knjizi, 19. poglavlju djela Topograph.
b Marcijan je vladao od 29. srpnja godine 450. sve do kraja siječnja 457.
c Je li to bio Anatolije, za kojega se prenosi da je umro godine 458., a Grci ga slave 3. srpnja, ili njegov nasljednik Genadije, o kojemu ćemo govoriti 25. kolovoza i 17. studenoga, nije posve sigurno. Genadije ga je zasigurno postavio za ekonoma Velike crkve, kako smo rekli iz Teodora Čitača.
Gradi hram sv. Anastazije.
Svojom pak onom glasovitom ljubavlju prema dobru i čestitosti veoma je ljubio i svete hramove Kristovih mučenika te je jedne od njih, koji su trpjeli oštećenja i prijetili rušenjem, obnavljao, a druge, koji još nisu bili sagrađeni, podizao. Ono pak što je najžarče ljubio i smatrao ciljem svoje želje bijaše to da podigne slavan hram slavnoj i znamenitoj među mučenicamaa Anastaziji. Trudio se pak pronaći mjesto na kojem bi joj najprikladnije podigao sveti hram. Dok je zbog toga bio zabrinut, neka žena podrijetlom izb sirijske Antiohije, imenom Nika, pošto je malo prije izgubila supruga, htjela je prodati znamenitu kuću koja joj je pripala u baštinu, a bila je smještena usred carigradskoga trga, kako bi se, primivši njezinu cijenu, vratila u svoj zavičaj. Kad je to doznao ovaj gorljivi ljubitelj mučenice i vidio da je mjesto prikladno, a položaj podesan za njegovu namjeru, smatrao je to dobitkom: došavši k ženi, razgovara o cijeni i, odbrojavši dvije tisuće zlatnika, nagovori je da proda kuću.
3 Kad je tako učinio, bilo je očito da već želi pristupiti poslu. Ali onaj koji se protivi svim dobrima ni ovdje nije pokazao da je zaboravio svoju vještinu niti da uopće prestaje ili će prestati činiti zlo, nego se lukavo uvukavši ženi i ubacivši joj teško kajanje, snažno je napadao njezin um; kao druge opsadne sprave primicao joj je stid, naime da će je svjetina držati ruglom jer tako troši najljepše posjede; bijaše to naime drevna i veličanstvena kuća kojoj je davno prije, u vrijeme Konstantina Velikoga, pripalo da bude sagrađena, a iznajmljivanje uz najamnine i godišnje prihode donosilo je prilično veliku korist. Time pokolebana, žena kao žena, nastojala je raskinuti ugovor. Marcijan pak, koji nikomu nije htio biti na teret niti koga prisiljavati da učini nešto što ne želi, odustade od svoga prava i prepusti posjed ženi, tražeći da temelj čina bude svet i ne želeći svetoj mučenici prinijeti ništa što se ne bi dalo spremnim i radosnim srcem ili što bi bilo iznuđeno.
6 Iz toga se dakle činilo da je zli odnio pobjedu, ali to je bio početak kojim se dogodilo da bude najviše pobijeđen. Jer Bog, koji zna sve okrenuti na ono što je korisno, providi da ishod ove stvari bude daleko bolji i slavniji. Dok je naime ovaj Marcijan bio obuzet tom ljubavlju i jednom se bavio čitanjem govora onoga koji je i riječju, i ćudoređem, i teologijom najslavnije zablistao, mudroga, kažem, Grgura, te je doznao o hramu ove mučenice,e kao što on kaže, da je bio smješten u onom dijelu koji se nazivaod Domninovi trijemovi (bijaše to pak tada kao neko sjedište pravovjernih protiv arijanaca): kad je dakle spoznao što je on o tom hramu prorekao, potičući svoje stado i ulijevajući mu hrabrost:e „Ovu Anastaziju, ovu, kažem, koja je dobila nadimak po uskrsnuću, vidjet ćete, dobro znam, prostranijom i većom.” I kad je spoznao da to nije bez Božje volje niti nasumce prorekao onaj veliki muž, premda nije bilo prorečeno više o hramu nego o puku, te budući da onaj koji je po njemu to prorekao može i riječi provesti u djelo, ne obazirući se ni na množinu troškova ni na to da je pothvat veći nego što bi odgovaralo njegovim snagama, povjerivši stvar vjeri koja sve može, počeo je požurivati gradnju.
7 I onaj manji i stari hram ostavlja u prijašnjem obliku, kako bi tako izložen svima na gledanje jasnije od jezika naviještao Teologovo proročanstvo, a drugi mu podiže najveći i najljepši, okružujući ga uokolo različitim trijemovima, predvorjima i ulazima koji već pred hramom pružaju otmjen prizor, a njega u sredini uzdižući poput neke velike zvijezde ili mjeseca okružena mnogim i k tomu lijepim zvijezdama. Kakva ga je naime ljepota obuhvatila, sjaj stupova, boje i veličina, bljesak kamenja i bistrina građe, zlato koje odozgo obasjava krov, kao i posvuda slike koje savršenstvom umijeća zapanjuju umove, a oči miluju raznolikošću građe! A tekf kuću časnoga prosvjetljenja ili onu koja je određena za pohranu svetih posuda i darova, kako bi tko opisujući rekao ne manje nego što zahtijeva dostojanstvo djela? Tko pak htjedne govorom opisati množinu samih posuda, ili građu, ili umijeće, posve će spoznati da im se može samo diviti, a ne ih jezikom izraziti. Toliko je sve jednako izvrsno da, čak i kad nitko ne bi prorekao, već iz toga može biti očito promatračima da je to proizišlo iz božanskoga uma i uz pomoć božanske ruke s nebesa. a Djela sv. Anastazije donijet ćemo 25. prosinca. Njezine relikvije, donesene u Carigrad 1. godine Leona, 457. Kristove, možda su pružile Marcijanu povod za ovu svetu odluku. O njima Kedren: „Te su godine iz Sirmija donesene relikvije svete mučenice Anastazije i položene u njezinu hramu koji je kod Domninovih trijemova.” b Koja se jedina bez dodatka običava nazivati Antiohijom, o kojoj drugdje često.c Grčki primjerak ovoga životopisa još nismo pronašli. Ovdje sumnjamo na pogrešku zbog onoga što ćemo dodati.d Lipoman i Surije izdali su Rostra Domini. O tom hramu Kedren u životu Valentinijana: „Tada je i Grgur Teolog s većom slobodom u Carigradu naučavao riječ istine, u oratoriju sv. Anastazije, koji je još bio malen, boraveći ondje deset godina i nešto više (to će se razmotriti uz njegov životopis 9. svibnja). Ondje se također događaju nečuvena čudesa po ukazanju prečiste Gospođe naše Bogorodice. Dvostrukim se naime imenom naziva hram sv. Anastazije: naziva se naime Anastasis, to jest Uskrsnuće, jer je ondje uskrsnuo nauk prave vjere, i Anastasia, po čudu koje se ondje dogodilo. Prenosi se naime da je neka žena pala s uzvišena mjesta i izdahnula, a zatim je, nakon zajedničke molitve katolika, vraćena u život. Taj je oratorij, budući da je tada bio malen, poslije ponovno sagradio sv. Marcijan, kako se sada vidi.” Tako on, što će iz 4. poglavlja postati jasnije. Xylander je ovdje pogrešno preveo: „pobožni car Marcijan podigao ga je do te veličine itd.” Na grčkom stoji ἐπιτοῦ βατον μαρπλανοῦ ζωνοδομηθήνατ. Sozomen u 7. knjizi, 3. poglavlju o istom boravištu Grgura Teologa ovako piše: „Grgur Nazijanski predsjedao je onima koji su ispovijedali istobitno Trojstvo. On je u nekoj malenoj ćeliji okupljao svoju zajednicu, koju su neki ljudi njegove vjere sagradili kao molitveni dom i za njega i za one koji su prigrlili istu vjeru. Ali je ta ista kuća poslije postala hram grada slavniji od ostalih: te je znamenita ne samo otmjenošću i veličanstvom građevine nego i očitom korišću božanskoga ukazanja. Božanska se naime sila ovdje očito ukazujući, kako sama po sebi tako i u snu, često je pružala pomoć mnogima koji su bili pogođeni i bolestima i različitim životnim nedaćama. Vjerovalo se pak da je to sveta Djevica Marija, majka Kristova. U njezinu se naime čast vidi podignut hram. Nadalje, ovu crkvu nazivaju Anastazijom (koje ime znači uskrsnuće) zbog toga, kako ja barem smatram, što je nauk Nicejskoga sabora u Carigradu, već srušen moću onih koji su drukčije naučavali i (da tako kažem) polumrtav, Grgurovim propovijedanjem ovdje bio uskrišen i oživio: ili radije (kao što sam čuo od nekih koji su tvrdili da iznose istinit događaj) zato što je, kad se narod okupio na propovijed, neka trudna žena pala s visokoga trijema i ondje izdahnula, a kad su nad njom obavljene zajedničke molitve sviju, oživjela je i zajedno s djetetom bila spašena: stoga je po čudu božanski učinjenu to mjesto otada dobilo taj naziv.” Isto piše Nicefor Kalist u 12. knjizi, 7. poglavlju. Kraće Sokrat u 3. knjizi, 7. poglavlju: „U isto je vrijeme Grgur, premješten iz grada Nazijanza, unutar grada u malom oratoriju održavao skupove. Tomu su oratoriju carevi poslije dodali najveći hram i nazvali ga Anastazijom.” O istoj kući raspravlja Baronije uz godinu 378., br. 58 i dalje.e Iz grčkoga teksta, kad bi bio pri ruci, možda bi se mogao izvući jasniji smisao. Anastaziju spominje Nazijanski u 32. govoru pred 150 biskupa: „Zdravo, Anastazijo, koja imaš ime po pobožnosti! Ti si nam naime probudila nauk vjere koji je još bio izvrgnut preziru. Zdravo, kažem, sjedište zajedničke pobjede, novi Šilo, u kojem smo prvi put učvrstili kovčeg, četrdeset godina vođen pustinjom i lutajući nesigurnim boravištima. I ti, o veliki i plemeniti hrame, nova baštino, koji si veličinu koju sada imaš primio od pravovjernoga nauka: koji smo mi, dok si prije bio Jebus, učinili Jeruzalemom. I vi također, drugi sveti hramovi itd.” Mnogo u istom smislu ima isti Grgur u pjesmi Insomnium de Anastasiæ templo. A u pjesmi o svome životu među ostalim pjeva ovo:
„Anastazijo, najčasniji od hramova, Koja si podigla vjeru što je ležala na zemlji: Noina arko, koja si jedina izbjegla potop Svijeta i nosiš drugi katolički svijet u sjemenu itd.” f To jest krstionica, kao što se dolje pod br. 17 objašnjava.
Pošto je dao haljinu siromahu, sam biva viđen odjeven u sjajnu haljinu.
Dok su se pak svi okupljali, slavila se, kako i dolikuje, posveta novoga hrama, a također i a dan u koji je sama mučenica dovršila boj, upravo u prosincu. Posvetu su pak sazivali i vjernib carevi, i sveti Senat, i, da jednom riječju kažem, cijeli grad. Trebalo je pak da se onoga dana vidi Marcijan, koji se skrivao, kakav je po ćudoređu, kakav po kreposti i koliko nadilazi zapovijedi. Jer dok je cijeli grad hrlio, a s njim su se na neki način privlačili i siromasi, neki siromah, pristupivši ovom izvrsnom mužu (oni naime traže i prepoznaju dobrostive i blage duše, ništa drukčije nego što bolesnici traže liječnike), pristupivši dakle, pogleda u njegovu desnicu i zamoli da primi kakav lijek protiv gladi. On pak (tada naime nije nosio ništa u njedrima, ali je uistinu u njedrima duše imao mnogo dobrote i blagosti), pošto se udaljio od sviju i ugledao veoma skriveno mjesto, a nije bio pokriven ničim drugim osim jednom tunikom, što mu je cijeloga života bilo uobičajeno, da ne upotrebljava dvije tunike; kad se tako nalazio božanski muž, premda je bilo lako izgovoriti se siromaštvom i odbiti molbu, jer je za to da ništa ne nosi imao za svjedoke oči koje sve gledaju, on, kao da bi, ako ne bi dao, bilo nemoguće da ne nanese žalost Bogu, svukavši sa sebe onu jedinu haljinu kojom bijaše odjeven, daje je siromahu spremnim i radosnim srcem: i uostalom je imao samo svećeničku haljinu i ogrtač koji je pokrivao tijelo, koji je sa svih strana skupljao želeći se koliko je god moguće sakriti i skriti od očiju sviju ono što se dogodilo.
9 Pošto su pak ušli u sveti hram, prvi od svećenika zapovjedi njemu da slavi božansku žrtvu; on je pak na sličan način skupljao i nabirao ogrtač, želeći, kao što rekosmo, da stvar ostane skrivena. Oni pak koji su bili nazočni, i zajedno s njima biskup, uprijevši oči u njega, vide neko novo i tajanstveno čudo, gotovo jedino onima vjerodostojno koji su ga vidjeli: vide ga iznutra odjevena u neku izvanrednu kraljevsku haljinu protkanu sjajnim zlatom, koja se tada još više pokazivala na rukama dok je onima koji su pristupali dijelio božansko Tijelo. Videći to, jedni su se u sebi divili, a drugi su i drugima pripovijedali; neki doduše kao oni koji se dive, a neki pak, kako je vjerojatno, i iz zavisti. Oni čak pristupiše samomu patrijarhuc Genadiju, kao da smatraju da on ne zna ono što su najviše htjeli da dozna, te mu to javiše. Zatim su ga čak pokušavali ogovarati i pokretali su klevete protiv one blažene duše. A on je govorio da je i sam vidio, ali da ne zna kako se to dogodilo i da uistinu o tome dvoji.
10 Pošto je pak Marcijan priveo kraju žrtvu, dozove ga patrijarh i, sastavši se s njim nasamo, prekori ga zbog haljine govoreći da ona više dolikuje carevima nego svećenicima. On pak, još zbunjeniji u duši nego onaj koji je dvojio, pade pred njegove noge i, prolijevajući na njih mnoge suze, posve je nijekao ono što je rečeno i govorio da su njegove oči bile prevarene. Takvo što naime i samo pomisliti očito je ludilo. Nato patrijarh (smatrao je naime ludim i očito protivnim razumu ne vjerovati vlastitim očima), odmah dotaknuvši vlastitom rukom, sam razmakne ogrtač zajedno sa svećeničkom haljinom, i ubuduće se čudo i gledalo i pripovijedalo. Jer one zlatne tunike koja se malo prije vidjela nije bilo nigdje, nego se Svetac vidio nag kakav je i bio, osim toga svećeničkoga ruha; nag, kažem, onaj koji je uistinu bio pokriven zlatnim tunikama kreposti koje ne padaju pod pogled. To biskupa dovede do divljenja, a u divljenje dovede i careve kad je glas već dopro do njih: podiže pak ujedno i slavan trofej protiv opake i zločinačke Arijeve ludosti, koju su, nažalost, sve do toga vremena neki branili. Mnoštvo vjernika naime, pošto mu je čudom kao ulivena hrabrost i pošto se utvrdilo u ispravnom nauku, odbacivalo je Arijeve dogme kao trice, a sami su poput nekih riječnih bujica spremnim i radosnim srcem hrlili u hram, dijelom da promotre njegovu ljepotu, a dijelom da čuju i ispravne govore. Toliko se pak i tako nebrojeno mnoštvo stjecalo da je već samo približiti se predvorju bila nagrada mnogih znojeva i mnogi su to smatrali vrijednim žestoka natjecanja.
a Sv. Anastaziju Latini slave 25. prosinca, a Grci 22. istoga mjeseca, kada se vjerojatno dogodila ova posveta. Možda godine 464., kada je taj dan pao u nedjelju? Jer što Baronije prenosi da se ta posveta dogodila godine 459., to ne potvrđuje autoritetom nijednoga starog pisca, niti je vjerojatno da je ta crkva mogla biti tako brzo dovršena.
b Leona i Verinu, koja se kod drugih naziva Berina.
c Genadije je stolovao od godine 458. do 471.
Hram sv. Anastazije sačuvan od požara, proslavljen čudesima.
Okupljali su se dakle, slaveći jedan blagdan čestim pohađanjem u iduće vrijeme. Jer po njemu su se također događala česta čudesa. Od njih ću, da se ne zadržavam u nabrajanju mnogih, uzeti i ispripovjediti jedno, koje je dovoljno i da pokaže milost velikoga Marcijana i da je ovaj sveti hram nastao Božjom voljom. a Požar, kojemu nije bilo mnogo sličnih, predavao je propasti Domninove trijemove. Kad je naime vatra zahvatila mjesta koja su uz Sjeverno more, okruživala je cijeli grad i tako se žestoko šireći sve do mora koje je na jugu proždirala sve što se nalazilo između. Posljedično je dakle nalet vatre zahvaćao i ovaj sveti hram. Svatko je dakle, zanemarivši vlastite nevolje, žurno hitao k hramu, dok je vatra koja se nije vidjela raspaljivala njihove duše. Božji pak čovjek, nimalo prestrašen i ne mareći ni kad bi ga vatra opkolila u krug, nego vjerujući da vjeri u Boga sve uzmiče, uzevši sveta Evanđelja, uspeo se na vrh krova i, stojeći usred plamena te se okrenuvši molitvi, govoraše: „Kriste Bože, Bože otaca naših, koji si primio Abrahamovu žrtvu i sina kojega si mu po obećanju mimo nade podario mimo nade oslobodio od pogibije; koji si i u babilonskoj peći tri zasužnjena mladića učinio jačima od nje; i sam sada, Gospodine, sačuvaj ovaj svoj dom, da ga vatra ne ošteti, i ne dopusti da vatra uništi tvoje djelo koje smo mi s mnogim trudom i tolikom željom dovršili, da se neprijatelj i dalje drsko ne hvasta nad nama niti da nas usta arijanaca, koji su nam blizu, napadaju pogrdama: nego i sada pokaži nešto dostojno tvoje dobrostivosti i veličanstva, na slavu tvoga imena i na hvalu i klicanje nas koji vjerujemo istini.” Dok je on to govorio, zajedno s riječima tekle su suze i pokazivale da on iznutra kopni. Zatim, kad je dodao „Amen”, gotovo svi koji su bili nazočni vidjeli su najprije kako vatra šišti oko cijeloga hrama i kao da juriša na nj, a zatim kako se povlači i kao da je potisnuta nekom neosvojivom i najsnažnijom silom. Zasigurno je i ovaj sveti hram, poput nekoć tijela božanskih mladića, u tolikom ognju, o Kriste Spasitelju, sačuvan sav neozlijeđen i sav netaknut.
12 I ne samo to, kao što smo već prije rekli, nego se i veoma mnoga druga čudesa pokazuju u ovom hramu; mnoga doduše i tada po Marcijanu, a mnoga i nakon njegove smrti, djelovanjem dijelom velike među mučenicama Anastazije, a dijelom i same zajedničke Kraljice sviju, neokaljane, kažem, Bogorodice. Ona se najočitije ukazuje onima koji su u njemu nešto bolji, u uobičajenom liku i obličju, ne samo u snu nego uistinu, te je uzrok da se izgone zlodusi, bolesti i nemoći: i uistinu je nepobjediv lijek protiv čaranja i drugih zala. Ali to je doduše teško nabrojiti, a izbrojiti je isto kao mjeriti more čašom.
13 Da su pak u ovom hramu ne samo živi primili dar da ispravno žive, nego i već mrtvi da ožive, neka moj govor, koji to već želi objaviti, nađe uši onih koji su nazočni spremne primiti čudo. Neka žena, gledajući odozgo s gornjega trijema desne strane i nagnuvši se uvis više nego što je bilo sigurno, ujedno padne s visine i sebi donese smrt, a donese, jao, smrt i čedu koje je u njoj prebivalo. Kad su to vidjeli božanski Marcijan i puk, nisu to mogli podnijeti, nego je usred blagdana ono što se dogodilo postalo naricanje i povod suzama. Ali onaj koji je po naravi dobar ne dopušta da to stanje dugo vlada: nego prije nego što su iz hrama izišli oni koji su se bili okupili (trebalo je naime da se istodobno vidi djelo i Božje blagosti i slave prema onima koji su ga ljubili), kad je Marcijan podigao ruke uvis i zajednički molio s pukom, i žena je neočekivano ustala, i dijete se u njoj čudesno pomaknulo. Ali o čudesima neka zasad bude dovoljno. a Marcelin Komes piše da se taj požar dogodio za konzulata Baziliska i Hermenerika, 3. indikcije, naime godine Kristove 463. Slaže se Chronicon Alexandrinum i dodaje da se dogodio u srijedu, 2. rujna, kad se slavila uspomena sv. Mamanta. To je nespojivo: jer za tih konzula, 3. indikcije, nedjeljno je slovo bilo C, a 2. rujna padao je u četvrtak. U životopisu sv. Danijela Stilita 11. prosinca kaže se da je požar počeo uvečer, kad pobožni ljudi započinju ono što pripada blagdanu i održavaju bdjenja. Počeo je dakle 1. rujna navečer, u srijedu, uoči sv. Mamanta, kojega Grci slave 2. rujna, a Latini 17. kolovoza. Kedren taj požar smješta u 3. godinu Leona, koja je bila 461. Kristova. O njemu Teodor Čitač, knj. 1: „U to je vrijeme nastao velik požar drugoga rujna... A ekonom Marcijan uspeo se na krov crkve sv. Anastazije te je, uzevši rukom Evanđelja, suzama i molitvama sačuvao dom neozlijeđenim.” Kedren nabraja javne zgrade koje su izgorjele u požaru, a o sv. Marcijanu piše ovo: „Marcijan pak, ekonom Velike crkve, koji bijaše sagradio hram svetoga Uskrsnuća, sačuvao ga je još nedavno sagrađena od ovoga požara, pošto se uspeo na krov s Evanđeljem i kadionicama te suzama umilostivio Boga.” O istom požaru govori se u životopisu sv. Marcela arhimandrita 29. prosinca. Odatle nadalje možeš pobiti Gylliusa, koji u 3. knjizi, 6. poglavlju ovako piše: „Iz ovih Sozomenovih riječi (koje smo gore naveli) jasno je da griješe noviji pisci pripisujući ovaj hram svetoj Anastaziji Rimskoj. Opis gradskih četvrti naziva ga jednostavno crkvom Anastazijom: za koju ja smatram da je bila jedna od onih dviju za koje Kedren piše da su bile najveće i ukrašene svakom vrstom kamenja, a izgorjele su u požaru koji je izbio za vladavine Leona.” Čudno je da ovaj pisac na istom mjestu kod Kedrena nije zapazio ono o hramu sv. Anastazije koji je Marcijan sačuvao.
Marcijan gradi hram sv. Irene i druge hramove.
Treba pak svakako u govoru obuhvatiti i druge hramove koje je on pobožno i bogobojazno sagradio: hram, kažem, a Irene, koja je čudesna među mučenicama, koji je smješten uz more, te onaj koji se na nj naslanja, naime božanskoga Teodora. Ovaj naime hram mučenice Irene nije u početku bio vrijedan gledanja ni zbog veličine, ni zbog ljepote, ni zbog ikakva drugog ukrasa ili veličanstvenosti: ali je Bogu posve bilo na brizi da ga podigne u onu veličinu i ljepotu koja se sada vidi. Zbog toga se i patrijarhu Genadiju ukazalo neko božansko viđenje. A viđenje je govorilo: „Razgradi ovaj hram: u vrijeme naime tvogab nasljednika ponovno ću ga podići.” I on je ujedno ispunio zapovijed i završio život. A onaj čudesni Marcijan, kad je to viđenje doprlo do njegovih ušiju, a njemu također bilac povjerena uprava Velike crkve, smatrajući da se san odnosi na njega, prebirao je u sebi različite misli kako bi se moglo dogoditi da mu to djelo uspije prema želji. Dok gotovo nitko nije znao, došao je onamo s nekolicinom. Zatim, kad je i njima zapovjedio da se povuku (već je naime bila noć), sam, prignuvši i koljeno i dušu Bogu ondje gdje je sada postavljen sveti žrtvenik, molio je govoreći: „Bože, koji si svojim migom i spasonosnom voljom srušio proklete hramove idola, a djelo svojih ruku oslobodio od njihove obmane; i zapovjedio da se podignu sveti domovi i sveti hramovi, u kojima i ti uvijek činiš mnoga božanska znamenja; i sam sada, u skladu sa svojim božanskim obećanjem, pogledaj na ovo mjesto i posveti ga svojom neizrecivom milošću i snagom, podižući po nama, Gospodine, već ti unaprijed poznati dom na tvoju slavu, na naše klicanje i na spasenje mnogih duša koje zazivaju tvoje ime.” Zasigurno Bog i Kralj sviju, čijoj volji uzmiču snovi i čije je djelo uistinu pomisao: kad je tako molio, Bog mu na oči pusti san i odmah mu u snu pokaza i položaj hrama, i veličinu, i svu ostalu gradnju. Zatim je i božanski glas kao u snu čuo: „O Marcijane, sve je moguće onomu koji vjeruje.”
13 Kad se stoga probudio, pun straha i radosti, pristupi nadbiskupu i izloži mu viđenje. Postigavši njegov dragovoljni pristanak, pristupa poslu i, da bi, kako mu bijaše pokazano, učinio hram veličanstvenim, pošto je uz trud i velike troškove iskopao obližnje more koje je tada gotovo zapljuskivalo vrata hrama, tako polaže temelj hrama: toliko da i ovomu hramu pristaje što je rečeno: „On ga je nad morima utemeljio”, naime Tvorac svega. Položivši temelje, nastavlja graditi i ostalo. Postavivši naime veličanstvene stupove u nizu s obiju strana, a zatim odozgo na njih stavivši druge, načinio je donje i gornje trijemove. Zatim, pošto je cijeli hram sa svih strana okružiod otvorenim dvorištima, tako stavlja krov, obuhvativši ga golemim gredama. Što bi pak tko rekao, kako su čvrsti zidovi, kako je ugodan pod, kako je sve ostalo ukrašeno, pomno izrađeno i otmjeno? Jer kamo god tko upre oko, misleći da se zadržava na onome što je najljepše, a zatim opet svrati pozornost na drugo, požalit će zbog zadržavanja na prijašnjem: i tako prolazeći kroz sve, otkrit će da se uvijek čini kako je ono što je prethodilo nadmašeno onim što je pred njim.
16 Kakav li je pak napad poduzeo i zloduh, pokušavajući omesti ovo slavno djelo? Kad je naime već trebalo podići dva velika stupa koja su bila postavljena pred časnim žrtvenikom, jedan od njih dugo se nije htio pokoriti ljudskim rukama, jedva se mogao držati, skretao je iz skladna položaja, a sprave su se neprestano lomile; i trud onih koji su to obavljali već je bio iscrpljen. Napokon, kad su gotovo očajavali da je to moguće učiniti, jednodušno pristupe Svecu i jave mu što se dogodilo. On pak nije odlučio predati se dokolici i tromosti. Niti je pak odbacio nadu da će donijeti lijek, gledajući na slabost ljudskih misli i ruku: nego povjerivši sve nadi u Boga, dođe na mjesto. I kad je najprije ispružio ruke, sav se predao molitvi i načinio znak križa, ukori zloduha koji bijaše uzrok zapreke govoreći: „Neprijatelju i protivniče svakoga dobra, prestani zavidjeti i ometati ono što se čini na slavu Božju.” Zatim i sam s drugima, rukama već oslabljenima starošću, zajedno dotaknuvši djelo, dade velik zamah, više iz duha, da tako kažem, nego iz tijela: i odmah se položaj stupa počeo micati te se pokorio rukama. A sve do današnjega dana na stupu se vidi čudo po tome što je malo nagnut od ravnoga položaja. Govorimo pak o onom stupu koji je postavljen s lijeve strane svetoga žrtvenika onima koji gledaju prema istoku.
17 Ali kako bi tko mogao ukratko opisati ljepotu predivnoga prosvjetilišta koje je također on sagradio, a koje običavamo nazivati krstionicom, koje promatračima uz divljenje ulijeva veliku nasladu? Okruženo je naime s pet trijemova, kao što kažu i za Ovčji ribnjak koji je u Jeruzalemu. Ali ovdje se očito događaju i veća čudesa nego ondje. Ondje je naime bio anđeo koji je silazio, i jednoga dana jedan je postizao ozdravljenje. Ovdje pak ne poslužuje sluga, nego dolazi sam Gospodin. A ozdravljenje se ne događa jednoga dana, nego neprestano: i ne samo tijela nego očito i duša. Pokazao je pak božanski Marcijan i ovim oblikom krstionice da je sve načinio po uzoru na taj ribnjak koji se u govoru slavi. Podijelivši naime krov kupolama i ukrasivši zlatnim kamenčićima sve što mu je pripadalo, do u tančine je prikazao i likove bolesnika, i samoga Krista kako liječi bolesnike, tako da je moguće vidjeti ne samo one koji pate nego i liječnika. Najbolje bi pak bilo, ne trebajući toliko ovaj govor, vlastitim očima obuhvatiti ono što je rečeno. Jer smatram da je ono što je ondje veće nego što bismo to mogli dosegnuti govorom, i da to može obuhvatiti jedino pogled. Zbog toga odlučujem to preskočiti. Ono pak što je tomu srodno i što je istodobno u blisko vrijeme bilo dovršeno, to ću svakako reći; i ono što mi je već bilo u sjećanju, hram božanskoga Izidora, još ću više pismom predati uspomeni.
18 Budući da je uistinu dobri Marcijan bio obuzet nekom silnom ljubavlju prema gradnji božanskih oratorija, nije zanemario ni velikogae Izidora: nego je smatrao da se s velikom revnošću mora potruditi da donese njegove svete relikvije i podigne mu najveličanstveniji hram. I nije prestajao razgledavati i promatrati svako mjesto. I zato se gradnja doduše još odgađala; kad je pak sabrao njegove relikvije i položio ih u kovčežić, odlučio ih je zasad čuvati u ovom hramu mučenice. Kad ih je pak nakon kratka vremena pokušao prenijeti, dogodilo se ondje nešto čudesno i tajanstveno. Niti on sam niti mnoge druge ljudske ruke nisu više mogle pomaknuti škrinju. Smatrajući stoga da je to neka božanska stvar, af budući da mu je ionako sam mučenik u snu označio da mu se mjesto sviđa i da ne želi da se njegove relikvije odande prenose, pokoravajući se otada viđenju, sagradio je ovaj hram koji je smješten blizu hrama mučenice Irene. A da je ovaj hram ugodan mučeniku, on to pokazuje mnogim znamenjima, očito se ukazujući i neprestano čineći velika čudesa, oslobađajući od zloduha one koje oni drže, smirujući valove brodolomcima i koreći bijes vjetrova, tješeći one koji su pogođeni nevoljom i uklanjajući im uzroke žalosti, te uostalom bolesnicima ili potrebitima čineći da prestane ono što je teško i pružajući im ono što je dobro.
19 Kad je veliki Marcijan to dovršio i tim građevinama, kao nekim drugim zlatnim zidinama, radi ukrasa i sigurnosti uresio grad, okončao je život u dubokoj starosti, prije nego što je proslavio posvetu najvećega hrama Irene, izrekavši pri odlasku ovu prikladnu riječ: „Oboje ovo u tvoje ruke predajem, Gospodine, naime dušu koju si sam stvorio i hram koji sam ja po tvojoj volji sagradio.” Rekavši to, preminuo je desetoga dana mjeseca siječnja.
20 Okupio se pak cijeli grad da isprati relikvije, i sam tadašnji patrijarh, i svi koji su pripadali crkvenom staležu, i mnoštvo monaha, i skup časnih žena, te od gradskih poglavara svi koji su bili pobožni i bogobojazni. I njegove svete relikvije prima samostan Ivana Krstitelja, koji se naziva i Danijelovim, a smješten je blizu božanskoga hrama slavnoga mučenika Mocija, koji je također bio djelo njegove ruke ili, da istinitije kažem, njegove odluke. Na tom se mjestu sve do današnjega dana slavno i pobožno slavi njegova uspomena.
21 Za veliki pak hram Irene, koji je on bio sagradio, preuzima brigug prepobožna Verina (ona bijaše supruga Leona Velikoga). Ona je najmarljivije nadopunila ono što mu je nedostajalo za ukras i veličanstveno ukrasila krov zlatom. To pokazuje natpis koji se ondje nalazi. Posveta pak hrama obavlja se svake godineh dvadesetoga siječnja. U to je vrijeme također velik stjecaj mnoštva i u ustima sviju često se slavi Marcijan, dok mnoštvo gleda ova dva hrama kao njegove kćeri i po njima obnavlja njegovu uspomenu: toliko da neki među sobom duhovito i sa zadovoljstvom govore: „Evo, i ovo je druga kći velikoga Marcijana, po ljepoti i veličanstvenosti sestra velike Anastazije.” Kako bi pak tko mogao smatrati da treba preskočiti ono što je on sam rekao samo o božanskoj Anastaziji? Kad se naime jedan od njegovih bliskih prijatelja čudio velikom trošku, on reče: „Kad bih udavao svoju kćer, zar ne bih odlučio da joj što je moguće veličanstvenije pribavim ono što pripada njezinu uresu i nakitu? A sada, kad smo odlučili učiniti troškove za hram Kristove zaručnice, i to zaručnice tako lijepe i koja za njega nije poštedjela proliti krv, zar nećemo daleko obilnije i radosnije činiti troškove i nećemo propustiti nijedan ukras, sjaj i otmjenost?” Toliko je sjajan i veličanstven bio Marcijan u djelima koja su bila ugodna Bogu, niti je štedio ikakvih troškova. Doista nije bio utemeljitelj samo ovih, nego se pokazao ne samo graditeljem nego i obnoviteljem i popravljačem mnogih drugih hramova. Kao što je i hram velikoga mučenika Teodora, koji bijaše u Tenaru,i i mučenika Stratonika,k koji bijaše u Regijul. a Baronije u bilješkama uz Martyrologium, uz 18. rujna, priznaje da ne zna je li crkva sv. Irene koja se nalazila u Carigradu bila posvećena onoj koja se toga dana štuje sa sestrom Sofijom, ili onoj koja se štuje 5. travnja. Drugu Irenu Grci slave 5. svibnja, o kojoj nema ništa u Martyrologiumu, a mnogo se i gotovo nevjerojatnih stvari spominje u menejima i antologiju. Hram sv. Irene među onima koje je sagradio ili obnovio Justinijan spominje Prokopije u 1. knjizi De ædificiis: možda je od njega hramu, inače najotmjenijem, dodan neki ukras, što je onaj govornik uobičajenim laskanjem tako proslavio kao da je podigao cijeli hram. Niceta Honijat u 7. knjizi djela Annales Manuelis Comneni ovako piše: ἐπιβαλόμενος δὲ τὸν πρὸς θάλασσαν τις ἀγιὺς Ειρήνης ὁιχοδομήσειν νεῖν, ὸν μεγίθει μέγιστον, καὶ χάλλει χάλλιστον, πάλαι Μαρχιανὸς δὲ πάνν ἐνήγειρε, πῶρ δὲ ἡθάλλωσε, μέρη τενὰ τοῦ τοιούτον τεμένους ἐκ βάθρων δειμάμενος, τοῦ λοιποῦ τὴς νχοδομιας ἐπαύσατο. „Poduhvativši se sagraditi hram sv. Irene uz more, koji je nekoć podigao veliki Marcijan kao daleko najveći i najljepši, a vatra ga je progutala, pošto je od temelja sagradio neke dijelove takva svetišta, odustao je od daljnje gradnje lađe.” To je Wolf ovako preveo: „Poduhvativši se obnoviti najveći i najljepši hram sv. Irene, koji je utemeljio car Marcijan i koji je progutao požar, pošto je neke dijelove podigao iz temelja, odustao je.” Odatle je bio naveden i Baronije da napiše u bilješkama uz Martyrologium 5. travnja: „Na čast sv. Irene mučenice car Justinijan podigao je plemenitu crkvu, kako prenosi Prokopije u 1. knjizi De ædificiis Justiniani Imp. Prije njega to je isto učinio car Marcijan (kako piše Niceta Honijat, knj. 7. Annales).” Tako on. Ali nije se smjelo jednostavno navesti Honijata u 7. knjizi Annales a da se ne doda Manuelis, čija je djela obradio u sedam knjiga, a djela drugih u jednoj, dvije ili tri. Niti se bazilika sv. Irene može pripisati caru Marcijanu, kao da je sagrađena pod njim, budući da nije bila ni započeta za života cara Marcijana, nego, kao što se ovdje kaže, nakon smrti patrijarha Genadija, koja se dogodila godine 471. Gyllius svjedoči da danas ne preostaje nikakav trag hramova sv. Anastazije i sv. Irene.b To je bio Akacije, koji je stolovao od godine 471. sve do 488., čovjek ohol i prevrtljiv.c Nije mu tada prvi put predana, nego, kao što smo rekli iz Teodora Čitača, za Genadija, dakle na početku njegova biskupstva.d To jest otvorenim dvorištima pod vedrim nebom, kako susjedne zgrade ne bi zaklanjale svjetlo i kako bi crkva bila dalje od opasnosti požara: budući da je inače i za privatne zgrade uredbom augusta Zenona gotovo u isto vrijeme bilo određeno da onaj koji namjerava graditi mora ostaviti dvanaest stopa između vlastite i susjedove kuće, kako stoji u zakonu Ex quo pace 12, C. De ædificiis privatis.e To je sv. Izidor mučenik, kojega Grci slave 14. svibnja, a Latini 5. veljače, na koji ćemo dan donijeti njegova Djela, koja se nalaze i kod Surija.f U Djelima sv. Izidora stoji ovo: „Ali i božanske uspomene Marcijan, koji bijaše sveti i blaženi ekonom i prezbiter, koji je u ovom kraljevskom gradu božanski podigao časni hram sv. Irene i sv. Anastazije, kad je u kasnijim vremenima u snu primio odgovor od svetoga mučenika (vidio je naime svetoga mučenika kako mu zapovijeda da podigne hram na njegovo ime), probudivši se iz sna, sv. Marcijan bi obuzet božanskom mišlju te podiže časni hram na ime i slavu svetoga i slavnoga Kristova mučenika Izidora, blizu hrama sv. Irene koji gleda na more, a koji je također zajedno predao samomu hramu sv. Irene. Položio je naime sveti i veliki muž Marcijan u njegovu časnu i svetu škrinju dio njegovih svetih relikvija s miomirisima i posvećenom mašću. Zbog toga je od toga vremena mnogim čudesima pokazao vlastitu moć i prisutnost na tom mjestu, dajući svakomu božanskom milošću ono što mu je korisno.” g O pobožnosti Verine (koja se u nekim grčkim rukopisima naziva Marija) govori se u životopisu sv. Matrone 9. studenoga, gdje se spominje i hram smješten uz more koji se, kako se ondje kaže, naziva imenom Mira Božjega. Autor je očito smatrao da se, kao što se hram svete Sofije nazivao po božanskoj Mudrosti, tako i hram sv. Irene (koja riječ znači Mir) naziva po božanskom Miru.h Ništa o tome nema na taj dan u grčkim menejima. i Slavi se više mučenika Teodora: tko bi ovaj bio, ne možemo utvrditi. Prokopije u 1. knjizi De ædificiis prenosi da je Justinijan sagradio ili obnovio hram sv. Teodora izvan grada ἐν χώρῳ καλουμένῳ Ῥησίῳ, na mjestu koje se zove Resion. k Onoga, kako smatramo, koji se slavi 13. siječnja.
1 Možda u Resionu, kao što smo već rekli?
✠