Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 10. siječnja

O sv. Vilimu pustinjaku, nadbiskupu Bourgesa

DE S. GUILIELMO EREMITA, ARCHIEPISCOPO BITURICENSI

Sadržaj (9)
  1. Svet život proveden u biskupskoj službi.
  2. Različita čudesa učinjena njegovim zaslugama.
  3. Pobožnost, djela milosrđa, suzbijene napasti.
  4. Tuđa tvrdokornost kojim je oružjem ukroćena.
  5. Križarska vojna protiv albigenza.
  6. Priprema za smrt.
  7. Čudesa na njegovu grobu.
  8. Razne kreposti, sveta smrt.
  9. Predgovor knjizi čudesa.

Čudesa na njegovu grobu.

Nisu nedostajala ni čudesa koja bi pružila sjajno svjedočanstvo njegovoj svetosti. Jer upravo onoga dana po njegovim zaslugama, dok još nije bilo pokopano njegovo tijelo, među ostalim se dogodilo neko znamenito čudo koje nismo htjeli prešutjeti. Neki dječak, ne posve star deset godina, sav zgrčen u tijelu, nije mogao pogledati nebo, nego je nagnuta lica uvijek gledao u zemlju. Već je tri godine trpio tu nevolju, posve lišen služenja ruku i nogu. Hrana mu je tuđom rukom prinošena ustima, a za prirodne potrebe nosila ga je majka, koja je, dok je tako bolovao njezin sinčić, i sama jednako pobolijevala i zbog njegove muke još se žešće mučila. Kad je pak taj dječak doznao da je sveti biskup preminuo iz tijela, s mnogo upornosti zaklinje majku da joj ne bude teško prenijeti ga u crkvu, kako bi mogao izljubiti tijelo svetoga oca. Napokon njegova majka popušta često ponavljanim molitvama te ga, obujmivši ga svojim rukama, zbog mnoštva je jedva mogla unijeti u hram. Kad je pak pristupila bliže, čvrsta duha prostrla se sa svojim djetetom pred svetim tijelom i oboje su izljubili njegove ruke i noge. U taj isti čas majka čuje kao neki prasak i pomicanje kostiju svoga sina, što bi (kako je sama svjedočila) mogli čuti i mnogi da nije smetala buka i vreva okolnoga mnoštva. Vraća se majka s onim svojim sebi veoma dragim bremenom, a kad se već bila udaljila od mnoštva, uzvikuje dječak i kaže: „Pusti me, majko, da hodam na svojim nogama: evo naime po zaslugama svetoga biskupa osjećam da sam vraćen zdravlju.” Čuvši to, majka ga spušta, i učvršćene su njegove noge i tabani te bez ikakva oslonca, na divljenje sviju, kreće na put. Čudi se majka, čude se svi susjedi koji su znali da je dječak tri godine bio tako teško bolestan. Bojeći se pak majka za dječaka zbog još svježega ozdravljenja da se, ako se ne vrati u crkvu, ne bi pokazala nezahvalnom svemogućemu Bogu i njegovu preslavnom ispovjedaocu Vilimu, odluči se onamo vratiti nakon odlaska mnoštva. Ali dok ona čeka i u sebi se divi čudesnim Božjim djelima, gle, Gospodin, želeći proslaviti svoga Sveca, dok se narodi u skupinama stječu na njegov grob, obnavlja drevna čudesa svoje moći, a za jednim znamenjem slijede druga. Ne htijući dakle dulje čekati, uhvativši dječaka za ruku, unatoč navali mnoštva žuri u crkvu te zajedno s drugima koji su bili vraćeni zdravlju i koji su zbog toga zahvaljivali, i sama zahvaljuje za zdravlje svoga sina darovatelju svake milosti.

39 Istoga nedjeljnog dana, kad su se mnoštva razišla, mnogi i ljudi našega grada i oni koji su živjeli u susjednim mjestima, pogođeni različitim bolestima, koji zbog mnoštva puka nisu mogli prije ući, ponizno i pobožno pristupiše grobu Sveca, nadajući se u onoga koji iscjeljuje skrušene u srcu da će po zaslugama toga istoga blaženoga oca zadobiti željeno zdravlje. Ali jer je predugo, štoviše nemoguće, nabrajati pojedinačno ne samo ona čudesa koja se događaju na grobu svetoga muža nego i ona koja se u različitim krajevima na njegovo zazivanje svakodnevno zbivaju, reći ćemo samo u sažetku: naime, slijepi vide, hromi hodaju, bolesni od vodene bolesti liječe se, gluhi čuju, nijemi govore, opsjednuti se oslobađaju, tamnice se otvaraju, okovi se odvezuju, smrtno ranjeni ozdravljaju, mrtvi se vraćaju u život: pa čak i nerazumne životinje oslobađaju se od ne jedne bolesti; mnogi, već gotovo zatrpani očajem, na spomen svetoga oca čudesno se podižu; napokon, svi koji su obuzeti bilo kakvom bolešću ili izloženi pogibelji, izbavljeni njegovim zagovorom od svih zala, osjećaju nazočnu snagu Gospodina našega Isusa Krista, koji s Ocem i Duhom Svetim živi i kraljuje u sve vijeke vjekova. Amen.

AUTOR ANONIMNI SUVREMENIK.

Iz rukopisa zavjetne kuće Družbe Isusove u Antwerpenu.

Život sv. Vilima prije biskupstva.

Blaženi Vilim, nadbiskup Bourgesa, jer je toliko ljubio istinu da se gnušao čak i obične laži, dostojan je u ovom malom djelu postići da prema zakletvoj istini svjedoka, kao što ćete moći čuti u onomu što slijedi, raspravimo njegov život i zasluge, kao i čudesa, jednostavnom istinom koliko možemo: dodavši ipak, uz očuvanje istine, ono što je iz nužde trebalo dodati kako bi se ispleo niz legende.

2 Dok je dakle taj blaženi muž, još u maloj dobi, bio povjeren na poučavanje i odgoj svome ujaku, arhiđakonu Crkve u Soissonsu, koji se zvao a Pustinjak po nadimku, jer je ćudoređe oblikovao u jednostavnosti a zajedničkoga života, zaslužio je da se zove Vilim Pustinjak. Njega, premda je plemenitost roda mogla uzdići u svjetovnu oholost, ipak je uzvišena plemenitost ćudoređa sačuvala u poniznosti, tako da su čistoća duha i cjelovitost tijela, koju je potvrdila zakletvena tvrdnja svećenika kojima je otkrio svoju savjest, utemeljile čvrst temelj u budućem biskupu.

3 Od djetinjstva doduše u pariškoj i soissonskoj kanoničkoj crkvi; kad je zreliji uzrastao u muževnu snagu, ne mogavši podnositi tegobe svijeta za koje se činilo da ometaju njegovu svetu odluku, raskinuvši okove takvih tegoba, pohitao je ub pustinju Grandmont. Ondje je u kolikoj iskrenosti duha živio i čistoći savjesti, pokazao je neki prior Grandmonta, pobožan muž, dok su stajali uokolo nadbiskupi, biskupi i mnogi drugi u svečanom konzistoriju pred papom Inocentom Trećim časne uspomene, koji ih je bio pozvao na sabor, svečanom i potvrdnom izjavom u svome redu, uz to što se pridružilo svjedočanstvo istoga gospodina pape, kojim je potvrdio da, kad mu se jednom davno već kao nadbiskup ispovijedao, grijesi koje bi naveo bijahu oskudni.

4 Jednoga se pak dana u istom redu Grandmontac pojavila smutnja, pa je bl. Vilim, koji je strahovao za mir svoga duha, izabrao pobožnom odlukom promišljanja da se premjesti u cistercitski red u samostan ud Pontignyju. Boravivši ondje dulje vrijeme i postavši istinski vršitelj reda u poniznosti, koliko je više napredovao u stjecanju kreposti, toliko je zaslužio biti uzvišen pred Bogom i ljudima. U tom je naime samostanu postao prior, poslije opate Fontaine-Jeana, a odatle premješten u samostan Chaalis, ondje je izborom preuzeo službu opata.

5 Ali ako htjednemo promotriti s kolikom je blagošću posvuda postupao s podložnicima i koliko je posvuda proširio primjere kreposti, prevelikom ćemo opširnošću opteretiti slušatelje. Ipak, sažimajući ponešto od toga, pod svjedočanstvom istine možemo posvjedočiti s onima koji su to iz njegove vlastite ispovijedi posvjedočili da su pod zakletvom istinito primili kako nikada nije okaljao svoga tijela. Strogo uzdržljiv: otkad je ostavio svijet, nikada nije pojeo mesa ni zbog kakve potrebe bolesti ni zbog nagovora kakve hrane.

6 Izložili smo i ovaj poseban primjer kreposti između ostalih, da je, premda se činilo da obiluje tolikim krepostima, u tom pokazivao da je čudesan nasljedovatelj što je težnju za taštom slavom, koja se krepostnim ljudima na mnogo načina nameće kao nasrtljiva, suzbijao nekom jednostavnošću opreza i na čudesan način, odbijajući od drugih ne manje primjerom nego riječju nauka ovu pogubnu i opću manu, toliko da je radije htio u javnom djelu pokazati nešto što se prije moglo pripisati jednostavnosti nego učiniti nešto kreposno radi tašte razmetljivosti.

a U 3. životopisu ukratko će se govoriti o plemenitosti sv. Vilima. Živio je 100 godina prije onoga glasovitoga Petra Pustinjaka, o kojem ćemo opširnije govoriti 8. srpnja. On je bio začetnik svete vojne u Svetu zemlju; vrativši se odatle, utemeljio je samostan uz zidine grada Huyja, u puku zvanoga Neumünster, gdje je sveto preminuo. Imao je djecu sa zakonitom suprugom, odakle se razgranalo plemenito rodoslovlje Pustinjaka u Francuskoj i Belgiji, kao što je učenito pokazao naš Petar d'Oultremann u knjižici o životu istoga Petra Pustinjaka. Nije nevjerojatno da je iz te kuće potekao i ovaj Petar Pustinjak, soissonski arhiđakon.
b O toj ćemo pustinji govoriti u životopisu sv. Stjepana, utemeljitelja toga reda, kojega jedni slave 8., a drugi 13. veljače.
c To je bilo, smatramo, neslaganje između klerika i laika toga reda, o kojem Jakov iz Vitryja u Historia Occidentalis, 19. poglavlju.
d Slavni samostan cistercitskoga reda u auxerrejskoj biskupiji, uz rijeku Serein, koja utječe u Yonne.
e U puku Fontaine-Jean, senske biskupije.

Život u biskupstvu. Čudesa.

Dogodilo se pak da je Bourgeška Crkva, lišena svoga pastira, kolebala u nedoumici izbora. I kad je bilo spomenuta trojica opata cistercitskoga reda, naime ovaj blaženi muž i dvojica drugih, da se koji od njih postavi na čelo te iste Crkve, prepirka različitih stranaka spriječila je suprotan izbor. U ovom su se ipak složile želje sviju, da se nekom pobožnom mužu, naime Odonu, pariškom biskupu, negdašnjem kantoru Bourgeške Crkve, preda pravo izbora da imenuje nadbiskupom koga god htjedne od te trojice. On je u crkvi bl. Marije od Chaalisa proveo jednu noć u molitvi i obdržavanju bdjenja s nekim pobožnim ljudima koje je imao sa sobom, te kad je pošto je obavljena misna služba, ne bez obilna izlijevanja suza i pobožnosti, jasnije po božanskoj objavi spoznao da treba izabrati opata Chaalisa i, žureći u kaptol da ga imenuje, bioa ušao u spomenutu crkvu, pronašao neke poslanike kaptola koji su usrdno tražili da se radi jedinstva sloge nadbiskupom imenuje taj isti opat. Vjeruje se da se to dogodilo više po božanskom pozivu nego po ljudskom izboru.

8 Urešen dakle biskupskom mitrom, premda je protiv volje bio svladan nagovorima mnogih pobožnih ljudi koji su poznavali njegovu svetost, i jedva privučen podlegao jeb teretu časti koja mu je bila ponuđena, a ne časti. Obdržavanje prije prihvaćenoga reda ne mijenja se: zadržava se prijašnja poniznost, sačuvana toliko da se činilo kako vrhunac biskupskoga dostojanstva ne kvari njegova duha nikakvim pokazivanjem uzvišenosti niti mijenja izvanjsko ruho. Prijašnji običaj uzdržljivosti, premda je nalazio nadbiskupske raskoši, zadržao je neokrnjenu uporabu drevne umjerenosti. Ustrajnost u molitvama, kojom je uobičajenim tijekom nekoć provodio noći uz najkraće kušanje sna, ne gubi se u promjeni službe, nego se mijenja. Zauzetost naime poslovima, koju je nametala nužnost službe, ometajući uobičajeni sat molitve, izmijenila je naviku molitve, a ne revnost: jer vrijeme koje mu je bilo dano nije potrošio u dokolici, nego se posvećivao svetom razmatranju, koje je promućurnije čuvao za propovijedanje, ili molitvi koju je morao izlijevati za sebe i za narod koji mu je bio povjeren. Preobilno milosrđe, koje je uvijek imao prema siromasima i nevoljnicima, nije zakazalo ni u preuzeto biskupskoj službi, nego je zajedno sa službom obilju dobara u širim mjerama slijedila namjera i nakanac darovatelja. Brižan za povjerenu mu skrb o dušama, ili je primao ispovijedi onih koje je, primajući ih u velikoj blagosti duha, grijao da ih pridobije za Krista, ili se marljivo posvećivao propovijedanju sam ili po drugima.

9 Preobilnu milost ljubavi, kojom se isticao na vrhuncu kreposti i k sebi obratio srca mnogih, kao što znaju mnogi koji su to naučili iz iskustva, ne možemo dovoljno obilno izraziti: jer je i neprijatelje i one koji su mu nanosili nepravdu toliko ljubio da se činilo kako je teške nepravde pretpostavljao besplatnim uslugama nekih prijatelja. Ako bih primjer toga htio iznijeti ja koji sam se prihvatio građe ovoga djela, zbog muke nepravdi, zbog kojih se ne bez razloga trebao teže rasrditi na mene, svjedočim i radujem se da sam zadobio njegovu milost više nego što bih vjerovao, pa i, ako se može ili treba reći, zaslužio.

10 I dok se isticao ovim i premnogim drugim krepostima, Gospodin je svomu sluzi dodao onu milost zasluga da je i za života blistao čudesima. Dogodilo se naime da je neki prezbiter, imenomd Guiraud, kapelan sv. Germana od Le Puy-en-Velaya kod Bourgesa, tako posve izgubio uporabu lijeve ruke da nije mogao slaviti misu. Pošto je gotovo pola godine trpio nevolju te bolesti, došao je k istomu blaženomu mužu. A on, opipavši njegovu nemoćnu ruku, reče mu da ispovjedi svoje grijehe pa će mu biti bolje. Nakon trećega pak dana toliko je ozdravio da je sam trećega dana slavio misu.

11 Među čudesnim djelima samoga Sveca, po kojima njegova svetost nije mogla ostati skrivena, čudesnim smo smatrali iznijeti i ono: kad je neki dječak, imenom Odo, sine Artauda Pinauda, koji je stanovao blizu kaštela Montfaucon, zadobio drhtanje glave te se od potresa toga drhtanja uzbudio mozak i veoma teško trpio na očima, dogodilo se da je bl. Vilim u nekoj crkvi toga istoga kaštela slavio svečanu službu posvete; roditelji, koji su snažno tugovali zbog dječakove boli, doveli su toga dječaka k blaženomu mužu. Kad mu je bio prinesen, sveti je muž, suosjećajući s njihovom boli uobičajenom pobožnošću, položio ruku na dječaka, blagim dodirom opipavajući mu glavu. A čista pobožnost onoga koji je opipavao nije bila prevarena u svojoj nakani: jer je i drhtanje glave posve prestalo, i pošto se žalost roditelja pretvorila u radost, očitovana snaga čuda provalila je na hvalu i slavu Spasitelja. I što dalje? Ako bismo htjeli pomno promotriti njegov život, nismo mogli ništa manje nego njegov život imati kao živo čitanje, koje su obasjala i ovo i druga čudesa kojima se radije potvrđuje svetost života nego što čudesa svjedoče o svetosti.

a Rukopis iz Belforta ima: „odlazak” (egressus).
b Isti rukopis ima: „ne podliježe teretu, nego časti” (non oneri succumbit, sed honori).
c Ove dvije riječi „slijedila je” (secuta est) dodali smo iz cistercitskoga brevijara; nedostajale su u rukopisu, ali ih je smisao, čini se, zahtijevao.
d Stari brevijar iz Quimpera ima: „Girandus”.
e Rukopis iz Belforta ima: „Archaudi”.

Razne kreposti, sveta smrt.

Premda smo pak u pripovijedanju ovoga djela nakanili postupati kratko i sažeto, da se zbog raspršenosti prevelikoga govorenja ne bi povrijedila istina, ipak je ugodno u ovo pripovijedanje umetnuti dvoje radi koristi, kako se vjeruje, slušatelja. Naime, taj blaženik, premda se gotovo uvijek pokazivao veselim i radosnim, što se nije sviđalo nekim strogim ljudima, pokazivao se društvenim i ljubaznim; manu ogovaranja, koja se u tijeku razgovora običava uvući i ljudima koji se pomno čuvaju, izbjegavao je najvećom pomnjom, tako da je, kad bi naišla prilika za ogovaranje ili bi netko započeo s ogovornim riječima, presijecao mijenjajući temu, ili, ako bi riječi onoga koji uporno ogovara potrajale, posve se udaljavao ne želeći se onečistiti slušajući ono čime se rijetko ili nikada nije običavao onečistiti u govoru. Naprotiv, kad bi tko život i onečišćene običaje nekoga koga je na loš glas iznosila tjelesna slabost iznosio u raspravu kao prekoravajući ga i rugajući mu se, on je tu manu, blago suosjećajući s onim koji trpi, ispričavao govoreći ovako: „Brate, reci onomu tko ima groznicu s drhtanjem udova da se suzdrži od takva drhtanja, pa ćeš tako moći provjeriti prestaje li drhtati ili imati groznicu zbog toga. Možda nehotice čini ono što čini i htio bi prestati kad bi mogao. Takvima treba pomoći moleći za njih, i dužni smo suosjećati s onima koji trpe radije nego im se rugati prekoravajući ih.”

13 Ostavivši po strani ovo i drugo što bi odviše dugo pripovijedanje moglo razvući u nedogled, okrećemo se kraćem peru da opišemo način odlaska kojim je preselio iz ovoga svjetla. Uzevši naime križ i želeći poći u krajeve albigenza protiv krivovjeraca, dok je pripremao ono što je potrebno za put, biva zahvaćen nekom bolešću koja je, premda je bolesniku zadavala bol, ipak nikada nije promijenila njegovu svijest ni prijašnju snagu razuma. Ali kad su se jedne naime srijede nakon Bogojavljenja po uobičajenu načinu okupili njegovi klerici da ga posjete i, vidjevši da mu je teško, opominjali ga da primi pričest Sakramenta i uredi svoje stvari, kao da je siguran u svršetak svoga života, rekao je da će to učiniti nadolazećega petka. Kad je taj dan došao, dajući da po nekom pobožnom opatu bude slavljena misa i donesena Euharistija s dužnim štovanjem, pošto je pobožno primio Sakrament, zatim je primio i sakrament krajnjega pomazanja, zatraživši najprije oproštenje od svakoga pojedinačno i primivši potom od njih poljubac mira. Sljedeće noći, u petak, pošto je sve bilo uredno pripremljeno i po njegovu nalogu na stranu položena biskupska odjeća koju je zahtijevala potreba biskupskoga ukopa, kad su se svi udaljili osim bliskih monaha i konverza, kad je već duboka noć donijela san smrtnicima, znakom kojim je mogao zapovjedio je da se otpjevaju jutarnje pohvale, čije je psalme on sam pjevao ne glasom usta, nego srca, kako je običavao. Pošto je završena jutarnja služba, spuštajući se vlastitim naporom na zemlju i podignuvši ruku koliko je mogao, ocrtavajući znak blagoslova na uobičajeni način na nazočnima, ispustio je blagoslovljeni duh zajedno sa samom milošću blagoslova. A u njegovu je prijelazu kao granica označeno 9. siječnja.

Ali ostavivši po strani ono što je učinjeno oko njegova pokopa, kad su monasi iz Chaâlisa htjeli prenijeti njegovo tijelo u svoj samostan, i ostavivši po strani i čudesa koja su, pošto je bio pokopan u Crkvi u Bourgesu, odmah počela blistati, budući da su u sljedećem svesku opširnije opisana (red je suprotan onomu izrečenomu u gornjem životopisu, br. 29); ono posebno čudo koje je Gospodin očito pokazao u njegovoj kanonizaciji, da bi se posve uklonila svaka sumnja o njegovoj svetosti i zaslugama, posebno smo smatrali zapisati. Kako se milost i slava čudesa umnažala, pobuđena pobožnost klera i puka nije dopustila da svetost blaženoga muža, koju je Gospodin po neprekidnosti čudesa otkrivao u tolikoj slavi, ostane zadržana pod tminama neznanja u stranim krajevima. Naime, Apostolskoj Stolici upućuju se svečani poslanici prvi, drugi i treći put. Pošto je pak ishođen nalog od predstojnika Apostolske Stolice,a pape Honorija III., da se provede istraga o njegovu životu, zaslugama i čudesima, časni mužb Vilim, biskup Auxerrea, i dvojica pobožnih opata cistercitskoga reda, koji su primili taj nalog, pomno ispituju mnoge pobožne muževe te druge crkvene i svjetovne osobe pod prisegom, i istoj Stolici šalju svjedočanstva potvrđena pomnim i svečanim ispitivanjem, brižno zatvorena pod svojim pečatima.

13 Dok su ondje dakle bili nazočni blage uspomenec nadbiskup Giraud, kantor i mnogi drugi kanonici iz Bourgesa, te su snažno navaljivali za kanonizaciju svetoga muža, kad je u toj parnici toliko daleko odmaklo da je presudu trebalo izreći unutar određenoga dana, to je potvrdila snaga čuda očitovana u božanskim stvarima, dodana ovomu ljudskom sudu koji ponekad posrće. U to je vrijeme ondje bio nazočan časni muž dekan iz Češke, čestit čovjek i bogobojazan, koji je, došavši iz veoma udaljenih krajeva zbog nekoga teškoga posla svoje Crkve, radio u velikoj pogibelji toga istoga posla. Jedne večeri, nakond dnevnoga truda, završivši molitvu u crkvi bl. Petra, prvaka apostola, kojemu je bio povjerio brigu o svomu poslu, vrativši se u svratište zaspa. I gle u snu mu se ukaza muž blistava lica i sjajne odjeće, te ga ovako zazva njegovim imenom: „Dekane, zašto se uznemiruješ zbog svoga posla? Poslušaj moj savjet i bit će uskoro riješen. Govori često i sve češće onaj psalam: ‘Sudi, Gospodine, onima koji mi škode’ itd. sve do kraja psalma, i na spomen bl. Vilima, nadbiskupa Bourgesa, dodaj onu molitvu: ‘Usliši, Gospodine, molitve naše, koje u svetoga Vilima’ itd.” Njemu se učinilo da ovako odgovara: „Gospodine, ne znam tko je taj Vilim niti sam upoznao ime toga grada.” A on, potičući ga na isto da to govori, dodade i to, naime da je on bio svetac koji je po papi unutar kratkoga vremena imao biti kanoniziran. Probudio se dekan i, pomalo uznemiren viđenjem, probudi arhiđakona svoje Crkve, koji je došao kao sudionik njegova posla i drug, a spavao je s njim u istoj sobi, opominjući ga da ustanu otpjevati jutarnje pohvale. Ali arhiđakon, opazivši dae još nije stiglo pravo vrijeme za ustajanje i shvativši da je on uznemiren zbog nekoga događaja, raspituje se od njega o razlogu sna koji je prekinut mimo običaja. A on napola odgovori: „Učinilo mi se”, reče, „da mi govori netko tko mi se ukazao u bijeloj odjeći, ali se bojim ispripovjediti što mi je rekao.” Njemu arhiđakon reče: „Spavaj, gospodaru moj, i počini. Jer ne treba se brinuti o takvim viđenjima.” I kad je dekan ponovno zaspao, gle ukaza se spomenuti muž kao u prvom viđenju i, ponavljajući sve što je prije rekao, pomno ga potaknu da sve zapamti i govori ako želi da se riješi njegov posao. I na kraju je dodao i prijetnje da će mu se dogoditi zlo ako oko toga bude postupao nemarno. Ustajući stoga što je moguće brže i pošto su otpjevane jutarnje pohvale, ode k nekomu čestitu i ujedno zrelu mužu, praškom biskupu, koji mu je bio i poznat i vezan vezom tajne prisnosti. Pozvavši ga na stranu, povjerljivije mu otkri što je vidio, želeći da se to čuva zatvoreno pod ključem ispovijedi dok potreba ne bude zahtijevala da se otkrije.

16 U međuvremenu je spomenuti papa vijećao s braćom o stvari bl. Vilima i po savjetu braće zapovjedio da se svi nadbiskupi i biskupi koji su tada bili nazočni pozovu na raspravu o toj stvari. Dok su oni bili nazočni i dok su se na početku rasprave čitala čudesa toga Vilima, praški biskup, prisjetivši se onoga viđenja koje mu je bilo otkrio dekan i shvativši da ne treba šutjeti, ustade u sredini te, pošto je dolično pohvalio dekanovu osobu kao što ju je trebalo pohvaliti zbog njegova života i običaja koji su mu bili poznati, pred svima prilično sažeto ispripovjedi ono što je čuo od njega. Ali da bi se istina ugodnije čula iz usta samoga dekana, pozvan je sam dekan i uveden u sredinu, te zaklet od gospodina pape da kaže punu i jasnu istinu, redom je ispripovjedio ono što mu se ukazalo prvi i drugi put, kao što je prije rekao biskup. A svi, ganuti do suza, počeše blagoslivljati Boga i hvaleći slaviti Boga koji se udostojao tako čudesno proslaviti svoga sveca očitima znakovima. I kad je vrhovni svećenik, pošto je prethodno održao kratak govor opomena, zatražio savjet, sve mnoštvo jednodušno pristane da se, radi svečanoga proglašenja svetosti blaženoga muža, koju je Gospodin po tolikim i tako velikim znakovima jasnije pokazivao, izrekne presuda. Kad su svi izišli u javnost i u javnom konzistoriju, pošto je ostalo uređeno na uobičajeni način, svečano se objave pisma i čudesa poslana od ispitivača. Kad su ona bila razgovijetno pročitana do kraja, vrhovni svećenik, ustavši u sredini te presudno i s dužnom svečanošću izrekavši da bl. Vilima, nadbiskupa Bourgesa, treba upisati u popis svetaca, zapovjedi da se na dan njegova preminuća odsada slavif svečani blagdan. A on sam, pošto su po običaju obavljene dužne hvale, pridodade ne bez mnogih suza koje su tekle iz pobožnosti onu istu molitvu koju je bl. Vilim bio otkrio da treba govoriti spomenuti dekan, naime: „Usliši, Gospodine, molitve naše, koje u svetoga Vilima” itd.

a Izabran 17. srpnja 1216., okrunjen 24. srpnja u nedjelju; umro 13. ožujka 1227.
b Koji je zatim bio pariški biskup i umro godine 1223., pobožan i razborit muž, kako stoji u kronici Auxerrea, i strog izvršitelj pravde prema neprijateljima Crkve. Napisao je sažetak teologije (Summa theologiae) koji postoji.
c Ovaj je naslijedio sv. Vilima; kod Klaudija Roberta Geroldus, Geraldus, Girardus; umro 7. srpnja 1218., pošto je stolovao 9 godina, 4 mjeseca i 12 dana, kaže se u kronici Limogesa koju navodi Claude Robert, slavan po vjeri, svetosti, nauku i čudesima. Svecem ga nazivaju Ghinius i Chenu. Ali vara se Ghinius kad piše da je umro godine 1210., dok je Vilim postao biskupom godine 1189.
d Naš rukopis ima: „dugotrajni” (diuturnum).
e Čini se da treba čitati: „još ne prikladno” (necdum tempestiva). Rukopis iz Belforta imao je: „da je bilo neprikladno vrijeme za ustajanje” (quod intermestiva esset hora ad surgendum).
f Ciaconius piše da se to dogodilo 2. srpnja 1218.

Predgovor knjizi čudesa.

Budući da se zbog preobilne zloće ljubav mnogih svakodnevno hladi, potrebno je da svemogući Bog, ureditelj stvari i vremena, bez kojega ništa nije čvrsto, ništa sveto, svoje svece koje je htio da budu dionici vječne baštine i koje je već proslavljene okrunio na nebesima, udostoji proslaviti na zemlji na hvalu i slavu svoga imena, dok se narodi odasvud stječu k njihovim grobovima, kojih su tijela pokopana u miru, a njihova imena žive u vječnosti, očitujući češće svoje znakove i čudesa. Ponekad se naime događaju čudesa djelovanjem božanske blagosti da bi se očitovale zasluge njegovih svetaca, kako bi po svoj zemlji izišao glas njihov i do na kraj svijeta njihova djela; koliko god da nas njihovi sveti primjeri potiču na preziranje svijeta i ljubav prema nebeskoj domovini. Osim toga treba pobuđivati i štovanje svetaca da žar vjere u ljudskim srcima ne bi ohladnio zbog obijesti, jer vjerujemo da se on hrani znakovima i čudesima. Ali ne treba prešutjeti ni djela Stvoritelja, koja ljudski um nije kadar promisliti, pismo obuhvatiti, jezik pohvaliti, ni vojska nebeskih građana dovoljno iščuditi. Neka dakle naš nedostatak nadopuni božansko smilovanje, kako bi nam se njegovim darom podijelilo ono što naša sposobnost ne postiže.

2 Doista smo dugo odgađali provesti odluku koju smo na nečiji poticaj preuzeli da pismeno preporučimo čudesa bl. Vilima, patrijarha Bourgesa, kako uspavani nemarom vremena, tako i zadržani zauzetošću drugim poslovima. Ipak, premda se mi nedostojni bojimo raspravljati o dostojnim stvarima da ne bismo bili izloženi ugrizima klevetnika, premda se također zbog toga što smo slabijega dara valja veoma bojati da bismo, ako se stavimo na čelo ovoga djela kojemu zbog neiskustva nimalo ne vjerujemo da smo dorasli, izgledali kao da stavljamo usta u nebo, i da bi se to radije moralo pripisati nepromišljenoj drskosti nego ubrojiti u ljubav: ipak, razmišljajući o tome da, kako svijet leži u zlu, nijedan od pisaca u sličnom djelu nije mogao izbjeći ono čega se bojimo, izloženi olujama jezika, ni posve potopljeni ni sasvim sigurni, odlučili smo zaploviti. Stoga, kao da smo to zaboravili i otresavši obamrlost postali snažniji, prihvaćamo predloženo djelo koje nadilazi naše snage, nakanivši poniznim stilom opisati znamenita čudesa koja smo ili vidjeli ili čuli od ljudi dostojnih vjere, kako Gospodin dade, koji po zaslugama istoga Sveca čini ta ista čudesa. Ipak, mnoga čudesa izostavljamo kao izbrisana zaboravom, a i druga koja zbog protoka vremena i mane nepouzdana pamćenja u onom nama obliku istine nisu..... rukopisni kodeks je ovdje bio rastrgan, tako da nam nedostaje ostatak.

Blaženi Vilim,a plemenita roda, bio je dalekob plemenitiji svetošću hvalevrijednoga života. Od najranije je dobi, dok je još bio dječak, bio povjeren od roditelja nekomu svomu ujaku, arhiđakonu Crkve u Soissonsu, mužu čudesne čestitosti, koji se zvao Petar Pustinjak, da ga pouči u običajima i književnosti; po njemu, ili možda po nekom predznaku budućega, poslije je nazvan Vilim Pustinjak. Postavši kanonikom najprije u Crkvi u Soissonsu, a zatim u pariškoj, bojeći se da ga obilje dobara i svjetovna laskavost ne odvrate od svete odluke, pohitao je u grandmontsku pustinju. Ondje je, kad je sijač razdora cijeloga ljudskoga roda posijao razdor među klericima i konverzima, pošto je gospodin papa dopustio klericima da prijeđu u drugi red, kako koga Gospodin nadahne, bl. Vilim radije izabrao cistercitski red.

2 Postavši pak monahom u Pontignyju, dok je nastojao u obdržavanju reda nadmašiti pobožnost drugih, jednodušno je izabran za priora. A kako je glas o njegovu redovničkom životu sve više rastao, postavši najprijec opatom samostana Fontaine-Jean, a zatim Chaâlisa, naposljetku je uz suradnju božanske milosti kanonskim izborom izabran za primasa Crkve u Bourgesu.

3 Dogodilo se naime nekomu prezbiteru, imenom Giraudu, da je odjednom zapao u tešku i silno mučnu nemoć u lijevoj ruci, zbog koje je gotovo pola godine postao nesposoban slaviti. Liječnici su se dvoumili što da kažu o bolesti, jer, posve nepoznajući njezin uzrok, vidjeli su da sud simptomi međusobno suprotni; i pošto su iskušali, ali beskorisno, na bolesniku različite vrste liječenja, svaki je odlazio zbunjen i žaleći što mu ne može pomoći. A on, očajavajući zbog pomoći liječnika, pristupi bl. Vilimu, bacajući svu svoju nadu u njega da bi po njegovu posredovanju bio izliječen od jedinoga Gospodina. Vidjevši bolest, pobožni otac prepozna uzrok i, utisnuvši znak svetoga Križa, dodirnuvši ruku i lagano je opipavši, reče bolesniku: „Ispovjedi svoje grijehe i bit će ti bolje.” Radosno učini što mu je naređeno, ispovjedi se skrušena i ponizna srca, te odmah tako potpuno ozdravi da je trećega dana slavio misu.

4 Kad se pak nakon preminuća bl. Vilima, prije nego što je tijelo bilo predano ukopu, u gomilama okupljao gradski puk na sprovod svetoga muža, tolika je bila pobožnost djece u puku da nisu prestajala ljubiti njegova stopala i ruke, a i djeca na prsima nisu se mogla nasititi gledanja tijela svetoga muža; vidjeli smo pak da su mnoga od njih, opirući se iz sve snage i jecajući od boli zbog odlaska, na silu odnosili.

5 Tada netko, tko još nije bio navršio desetu godinu života, s glavom priljubljenom uz lopatice, vratom pritisnutim među ramena, kralježnicom kao slomljenom, hodajući pogrbljeno nije mogao vidjeti nebo osim ako bi okrenuo lice prema ramenu; on je naposljetku zapao u toliku nemoć da su ga, lišena službe nogu i ruku, hranila majka i prenosili s mjesta na mjesto kamo je upućivala korist ili nagonila nužda. Čuvši što se događa u crkvi, uzdiše, plače i svom postojanošću moli da ga njegova majka odnese u crkvu. Majka trči sa svojim teretom, probija se kroz mnoštvo nametljivo, ne mareći za stid, posve obuzeta tugom i ujedno pobožnošću. Zajedno oboje, majka i dječak, ljubeći sveta stopala i jecajući vikahu: „O blaženi Vilime, smiluj nam se i pogledaj našu bijedu, ti koji duhovno živući u malenima obiluješ dubinom pobožnosti.” I bez odgode: začuo se kao lom kostiju u dječaku. A kad je majka izvukla dječaka iz mnoštva, viče dječak: „Majko, pusti me, jer sam po snazi bl. Vilima zdrav”; i učvrstiše se njegova stopala te se, na divljenje sviju, sam uspravljen i ispružena vrata radosno vraća kući onaj kojega je majka bila donijela žalosna. Majka je zapanjena od radosti, zapanjeno je gotovo cijelo susjedstvo i dive se čudesima Stvoritelja. Napokon se majka pribere i odluči da, kad sveto tijelo bude predano ukopu, pošto se kanonicima očituje istina događaja, s njima svečano prinese Bogu zahvalnice.

a Grofica Matilda od Neversa, u javnoj ispravi pohranjenoj u arhivu u Neversu, kojom Crkvi u Bourgesu daruje 12 pariških libara godišnjega dohotka za trajno paljenje svijeće pred tijelom sv. Vilima, izdane u mjesecu srpnju 1223., naziva ga svojim ujakom, kao što svjedoči Guy Coquille u djelu Historia Nivernensis i Claude Robert; a izričito prenose Coquille i Jean Chenu da je podrijetlom iz obitelji grofova od Neversa; Robert kaže da je rođen u selu Arches u pokrajini Nevers. Charles de Saussay u 11. knjizi djela Annales Ecclesiae Aurelianensis prenosi da je bio brat Géralda Berruyera, oca Philippea Berruyera, biskupa Orléansa, a zatim nadbiskupa Bourgesa, kojega isti Saussay ubraja među blaženike, kao što smo rekli 9. siječnja.b Chrysostomus Henriquez u 1. knjizi djela Fasciculus Sanctorum ordinis Cisterciensis, dist. 20, pogl. 1, navodi isto što je ovdje u prva dva broja, a zatim ostatak životopisa nastavlja Surijevim riječima. Čita pak ovdje, kao i rukopis iz Saint-Omera, „plemenitijega hvalevrijednoga života svetošću” (nobilioris vitae laudabilis sanctitate). Cistercitski brevijar ima: „plemenitiji život, hvalevrijedan po svetosti” (nobilior vita, laudabilis sanctitate).c Isto se nalazi u cistercitskom brevijaru.d Rukopis ima pogrešno „Sancti thomata”.

✠

10. siječnja Kalendar godine