Imena svih koji su uvršteni u popis svetaca nisu upisana u Martyrologium Romanum. Spomen Vilima, nadbiskupa Bourgesa, Honorije III. kanonski je posvetio godine Kristove 1218., ali još nije upisan u javne tablice Rimske Crkve, premda to tvrdi Krizostom Henriquez u Menologio Cisterciensi, gdje ga ukrašava znamenitom pohvalom. O njemu martirologij tiskan u Lübecku godine 1475. bilježi: U Bourgesu preminuće bl. Valhelma, biskupa i ispovjedaoca. Prošireni Usuardov martirologij tiskan u Parizu godine 1536. navodi: U Bourgesu rođendan sv. Guillerma, nadbiskupa istoga grada, slavnoga po životu i čudesima. Gotovo isto donosi
Kölnski martirologij, Molanus u Addit. ad Usuardum te različiti rukopisni martirologiji belgijskih Crkava, u većini kojih se naziva Vilhelm, a u nekima Guilielm i Guilelm. Kölnski kartuzijanci u Addit. ad Usuar. pišu: Istoga dana sv. Guilielma, kojega mi Nijemci nazivamo Vilhelmom, nadbiskupa Bourgesa, cistercitskoga reda, slavnoga po životu i čudesima. Taj je svetac gotovo uvijek bio vedar i ljubazan, što se nekima strožima nije sviđalo. Spominju ga također njemački i galobelgijski martirologij, Saussaijev Gallicanum, Ferrari, rukopisni Florarium i Dorganius. Limožski martirologij naveden kod Klaudija Roberta bilježi: Preminuće sv. Guilielma, izvanrednoga biskupa i izvrsnoga ispovjedaoca, čiji život blista na zemlji pun vjere, a smrt u očima puka sjaji dragocjena po čudesima. Galesini kaže: U Bourgesu sv. Guilielma biskupa, kojega je papa Honorije III., znamenita po svetosti života i slavi čudesa, uvrstio u broj svetaca. Isto donose Wion i Ménard.
2 Maurolico ga navodi 11. siječnja, premda je iz 2. životopisa očito da je umro u subotu, što je godine 1209. padalo na 10. siječnja. Cistercitski kalendar tiskan u Dijonu bilježi 10. siječnja: Guillerm, nadbiskup Bourgesa, a 13. istoga mjeseca: Sv. Guillerm iz Bourgesa predaje se ukopu. 7. svibnja Krizostom Henriquez donosi ovo: U Galiji uzdignuće tijela Guillelma, nadbiskupa Bourgesa. To je godine 1217. izvršio njegov nasljednik Girard ili Giraud, kako piše Ivan Chenu u Chronologia Archiep. Bituric.
3 Henriquez u Menologio Cisterciensi prenosi da je životopis sv. Vilima napisao Petar, opat iz Chaalisja. Wion kaže da je to onaj životopis koji je izdao Surije. Pisac toga životopisa doista je bio suvremenik sv. Vilima, ali ne opat iz Chaalisja, barem ne tada kada ga je pisao, nego radije netko iz Bourgesa. To pokazuje 11. pogl., br. 39: Mnogi ljudi i iz našega grada i koji borave u susjednim mjestima. Svoje pak vrijeme otkriva u 1. pogl., br. 1, govoreći o nadbiskupu Henriku, Vilimovu prethodniku: Koji se, boraveći među nama, prema kleru i puku uvijek služio najvećom blagošću itd. I u 3. pogl., br. 11: Od njih smo doista (koje je sv. Vilim izliječio polaganjem ruku) vidjeli neke muževe dobra glasa koji su nam posvjedočili da se to dogodilo onako kako smo rekli. I u 8. pogl., br. 29: Koje smo (riječi umirućega Vilima), stojeći ondje nazočni, jedva mogli razumjeti. Budući da pak ne spominje kanonizaciju, može se pretpostaviti da je ovaj životopis napisan prije nego što se ona dogodila. Nadalje, ovaj je životopis Surije, kako sam priznaje, sažeo; a nismo mogli pronaći nijedan rukopisni kodeks iz kojega bismo vratili izvorni izričaj: donosimo ga dakle iz Surija.
4 Pronašli smo drugi životopis iz staroga rukopisa Kuće profesa Družbe Isusove u Antwerpenu, koji je također napisao suvremenik, ali nakon kanonizacije. Je li on bio opat iz Chaalisja, ne možemo sa sigurnošću reći. To bi se možda moglo činiti vjerojatnim iz onoga što pripovijeda u 2. pogl., br. 9, kada kaže: Kada bih primjer te stvari htio iznijeti na vidjelo ja, koji sam se prihvatio građe ovoga djelca, zbog neugodnosti uvreda zbog kojih se na mene s pravom morao teže rasrditi, izjavljujem i radujem se da sam primio njegovu milost iznad onoga što bih mogao povjerovati. Dio toga životopisa postojao je u rukopisu Nikole Belfortija.
5 Dodat ćemo ulomak drugoga životopisa (različitoga od obaju prethodnih, kako se može zaključiti iz stila) iz rukopisnoga legendarija Crkve sv. Audomara. Autor pokazuje da je bio u Bourgesu kada je svetac bio pokopan; ovako naime kaže pod br. 4: Veoma mnoge od njih (djece koja se nisu mogla nasititi pogleda na njegovo sveto tijelo), kako se svom snagom opiru i nariču od boli zbog odlaska, vidjeli smo kako ih silom odnose. To se istim riječima nalazi u starom brevijaru iz Quimpera, o kojemu će biti riječi niže.
6 Životopis sv. Vilima opisuje Krizostom u 1. knj. Fascicul. SS. ord. Cistercien; dist. 20, gotovo prema Suriju; Franjo Haræus, koji se ipak ružno vara dok prenosi da je umro oko godine 1136.; Petar de Natal; 2. knj., 63. pogl.; Petar Viel na francuskom prema Suriju, a točnije Andrija Du-Val; Jakov Doubletius i Vilim Gazæus. O njemu također govore Barnaba de Montalbo u 5. knj. Histor. Cisterc; 6. pogl. i sljedećima, gdje, premda izjavljuje da je ono što piše crpio iz Surija i Vincenta, ipak u mnogome nije dokučio njihov smisao. Osim toga o njemu pišu Klaudije Robert u djelu Gallia Christiana, Ivan Chenu u Chronologia Archiepiscoporum Bituric; Kronika monaha iz Auxerrea, Gvido Coquille u Hist. Nivernensi, Karlo Saussay u Annal. Aurelianen; koji će biti navedeni niže, Vincent iz Beauvaisa u 29. knj., 62. pogl., Cezarije u 2. knj., 29. pogl., Bzovius u 13. sv. Annal. pod godinom 1218., br. 7, Demochares u djelu De divino Missæ sacrificio, 24. pogl., sv. Antonin u 2. dijelu, naslov 17, 9. pogl., § 30, Ciaconius pod Honorijem III. te Jakov du Breul u 4. knj. Antiquitat. Parisinarum, gdje svjedoči da je on bio začetnik toga da se zajednica kod sv. Antuna u Parizu podloži cistercitskomu redu i primi ispovjedaoca i vizitatora kojega postavljaju poglavari toga reda.
7 Ivan Chenu svjedoči da su sv. Stjepan, sv. Urzin i sv. Vilim zaštitnici i poglavari Bourgesa; osim toga u Crkvi u Mendeu slavi se na ovaj dan spomen sv. Vilima; Klaudije Robert piše da se na Pariškom sveučilištu smatra zaštitnikom francuske nacije, a u Crkvi u Langresu štuje se dvostrukim obredom, dok se u Parizu i Rouenu slavi poludvostrukim. No u starom ruanskom misalu čini se samo njegov spomen, kako se ondje kaže. U starom brevijaru Crkve u Quimperu u Armorikanskoj Britaniji moli se devet čitanja o sv. Vilimu, a u njima stoji ovo: Jednoga mu dana neki plemić u groznici reče: „Gospodine, zapovjedite ovoj groznici neka odstupi.” Pogledavši njegovu vjeru, pobožni mu otac reče: „Imat ćeš još jedan napadaj, a poslije ćeš biti oslobođen.” I to se dogodilo onako kako je prorekao.
8 U ruanskom se misalu o njemu moli ova sekvencija:
Evo posebnoga dana, slave ispovjedalaca, na koji blista pobjedonosna pobjeda Vilimova, kojom je pod Kristovim vodstvom prešao u vječne radosti, radujući se vječnomu svjetlu u njegovoj prisutnosti; uz njega je duhovnim umom prianjao u svemu dok je uživao vremeniti život, težeći za nebeskim: pružajući kleru obrazac ćudoređa poput zvijezde Crkve, zasjao je puku kao pravilo života i poticaj pravednosti, dajući palima utjehu života i obnavljajući nadu oproštenja, potlačenima olakšanje iz doline bijede. Po njegovoj pobožnoj molitvi neka nas dakle nebeskoj vojsci pribroji put života, Kralj vječne slave. Amen.
NAPISAO NEPOZNATI SUVREMENIK, a sažeo Lovro Surije izmijenivši stil.
Promaknuće sv. Vilima na biskupstvo.
Kad je s ovoga svijeta preminuoa Henrik, nadbiskup Bourgesa blažene uspomene,b koji se, boraveći među nama, prema kleru i puku uvijek služio najvećom blagošću i ljubaznošću, nakon nekoliko dana klerici te Crkve sastadoše se da izaberu prikladna nasljednika. No kako se isprva nisu mogli složiti među sobom, napokon su po nadahnuću Duha Svetoga jednodušno došli do odluke da pozovuc biskupa Pariške Crkve, koji je iz njihova zbora bio uzdignut na to dostojanstvo, kako bi se pri izboru biskupa poslužili njegovim savjetom i razboritošću. Bio je to naime velik muž i svima častan, oprezan u savjetima, pravedan i bogobojazan: a budući da je iskazivao veliku brigu prema drugim Crkvama Galije, smatrao je pravednim da u tako nužnom trenutku nipošto ne uskrati pomoć svojoj majci, to jest osamljenoj Crkvi u kojoj je od najmlađih godina bio odgojen. On pak, ne oklijevajući nimalo, kao odani sin ožalošćenoj majci, spreman pomoći joj na sve moguće načine, na poziv odmah dođe. Kad su se stoga u određeni dan ponovno sastali klerici te Crkve, nakon duga vijećanja napokon se svima jednodušno svidjelo da se za biskupa izabere neki opat iz cistercitskoga reda, čija je svetost tada bila izvanredna u Crkvi Božjoj. Ondje je tada među ostalima koje je preporučivala svetost ćudoređa često bio spominjan Vilim, u to vrijeme najpobožniji opat izd Chaalisja: on je, otkako je prigrlio tu tešku ustanovu, iz dana u dan težio k savršenijemu te se činilo da, kao što se isticao plemenitošću roda, tako nadmašuje ostale svetošću života. Napokon su nagodbom i njega i druge koje su sami predložili prepustili pariškomu biskupu, spremni bez sumnje prihvatiti kao svoga biskupa onoga koga im on pokaže, budući da je dobro poznavao ćudoređe svih njih.
2 No budući da je sat već bio kasniji, taj najrazboritiji muž nije htio u tako važnoj stvari prenagliti s odlukom, nego je cijeli posao odgodio za drugi dan. Premda je pak prilično nerado preuzeo tu zadaću na sebe, koju nipošto ne bi prihvatio da nije vidio kako prijete sigurne opasnosti raskola, ipak je popustio i odlučio tu noć provesti u uobičajenim bdjenjima i molitvama te zazvati božansku pomoć da Gospodin osamljenoj Crkvi podari prikladna pastira. Sutradan je ujutro u hramu preblažene Djevice Marije s golemom pobožnošću prikazao misnu žrtvu. Bili su pak uz njega dvojica muževa izvanredne svetosti i razboritosti, od kojih je jedan poslije postavljen na čelo Crkve u Toursu, a drugi u Meauxu. Pred njihovim očima položio je pod oltarnik ceduljice zapečaćene voskom na kojima su bila ispisana imena predloženih opata, ne znajući uopće koja nosi čije ime. Kad je završio žrtvu, prostrt na tlo sa suzama i mnogim uzdasima, moli Gospodina Isusa i njegovu presvetu Majku da Onaj koji jedini poznaje srca svih udostoji se pokazati koga želi postaviti za pastira te Crkve. Dovršivši molitvu i ne dvojeći više o Božjem milosrđu, ustao je te, uhvativši jednu jedinu od svih ceduljica, pronašao ime gospodina Vilima, opata iz Chaalisja: odmah je to priopćio onoj dvojici svojih pratilaca i zajedno s njima požurio k okupljenim klericima koji su iščekivali njegov dolazak. U međuvremenu je stvar držao u tajnosti kod sebe i one dvojice, namjeravajući odgoditi njezino objavljivanje dok se ne pokaže neki sigurniji božanski znak.
I gle, nemali dio onih koji su se bili okupili iziđe mu ususret: svi jednoglasno viču da opata Vilima, kao muža pobožna, pravedna, znamenita po svetom ćudoređu, upućena u Sveto pismo i potekla iz slavna roda, valja pretpostaviti svima ostalima. Tako je Gospodin Isus onoga kojega je već sam bio odredio za biskupa nadahnuo i njihovim srcima. Čuvši to, biskupa obuze i radost i divljenje tako da nije mogao zadržati suze, videći da se stvar događa božanskim zahvatom, te uskliknu: „Od Gospodina je to učinjeno!” Ujedno blagoslivljajući Boga, odmah požuri s njima k preostaloj nekolicini koja je ostala na mjestu izbora. Odatle sa svima pristupi u metropolitansku crkvu bl. Stjepana: kad su ondje prostrti pred oltarom izlili molitve Gospodinu, po volji i suglasnosti sve braće, na sam blagdane sv. Klementa opat Vilim bi izabran za nadbiskupa i primasa cijele Akvitanije.
3 A njemu je pak cijela ta stvar bila nepoznata. Kad je za nju doznao, nije se uzoholio: štoviše, počeo je tugovati i biti žalostan što će mu duh od uzvišenoga razmatranja božanskih stvari ubuduće morati biti odvraćan na bavljenje svjetovnim i vremenitim poslovima. Odatle dakle uzdasi, odatle jecaji iz dubine grudi. No što se on više grozio dostojanstva tolike časti, to ga je sama čast čvršće grlila, tako da se i o njemu može reći ono što sv. Jeronim kaže o sv. Pauli: „Bježeći od slave, zasluživao ju je; ona poput sjene prati krepost te, ostavljajući one koji je traže, traži one koji je preziru.” U međuvremenu, našavši se u vijećanju što mu je ponajprije činiti, prihvatiti li tako mučan teret na sebe ili radije pobjeći, ugledao je kako k njemu dolaze svečani poslanici Crkve u Bourgesu, usrdno moleći da se pokori božanskomu pozivu i dade pristanak na izbor koji je o njemu obavljen. I oni bi doista, premda primljeni s velikim poštovanjem, bez sumnje doživjeli odbijanje da se nije ispriječila veća vlast. Tada je tim molbama pridodan nalog opata iz Cîteauxa, kojemu se više nije mogao opirati a da ne postane prekršitelj vlastitih zavjeta. A da ne bi mogao ni na koji način umaknuti, još je strožu zapovijed dodao i legat Apostolske Stolice, koji je u to vrijeme boravio u Galiji. Obojica su mu naime napisala pismo puno težine, opominjući ga da se ne pokazuje opornim božanskoj volji, nego neka misli na to da će se Gospodin jednom vratiti i tražiti natrag povjerene talente s kamatama.
4 Tako je dakle bio prisiljen te je, premda se u početku snažno opirao i vikao da je nedostojan, napokon morao htjeti ono što nije htio, znajući da je bolja poslušnost nego žrtva. Oprostivši se pak od braće kojoj je bio na čelu, ne bez mnogih suza i teških uzdaha srca, preporučivši se molitvama svakoga pojedinoga, otišao je od njih samo tijelom, ne i duhom. Zatim je žurno krenuo na put u Bourges. Kad je onamo stigao, puk i kler koji su mu izišli ususret primili su ga s najvećim poštovanjem; potom je od biskupa svečanim obredom posvećen te je preuzeo brigu za sebi povjereno stado, ne kao najamnik, nego kao istinski pastir.
a Henrik de Sully umro je 11. rujna 1200., kako navode Klaudije Robert i Ivan Chenu.
b Odatle je očito da je autor bio i suvremenik i da je živio u Bourgesu.
c To je bio Odon de Sully, brat Henrika iz Bourgesa.
d Carolilocus ili Carilocus, kako ima Kl. Robert, pučki Chaalis ili Charlis, Chailly, Charlieu, opatija cistercitskoga reda u biskupiji Senlis, kći Pontignyja.
e 23. studenoga.
Svet život proveden u biskupskoj službi.
I da ne bi iznevjerio samoga sebe i da se ne bi činilo kako je zanemario brigu o sebi, nastojao je sve pokrete duše obuzdati vlašću razuma i toliko prezreti sve što pripada ovome svijetu da podložnici u njemu nisu mogli opaziti ništa vrijedno prijekora, jer im je samoga sebe htio pružiti kao uzor kreposti, svetosti i dobrih djela: ne zaboravljajući da se svijet uvijek ravna prema primjeru kralja, niti zapovijedi mogu tako svinuti ljudske duše kao život vladara.
Krotio je tijelo kao što je i prije običavao: i onaj koji je od dječaštva navijestio rat svim nemirima i strastima duše, sada ga naviješta još žešće, kako bi s punim pravom mogao reći s Apostolom: „Krotim svoje tijelo i zarobljavam da sam ne budem odbačen pošto sam drugima propovijedao.” U bogatstvu i obilju, u izvanrednoj časti i dostojanstvu, koji običavaju upropastiti veoma mnoge, nastojao je biti siromašan duhom: usred raskošnih gozbi i obilja jela znao je gladovati; među onima odjevenima u meko ruho strašio je tijelo najgrubljom kostrijeti, zadržavši redovničko odijelo, tako da je mogao izgledati ne toliko biskupom koliko monahom. Imao je odjeću koja je pokrivala tijelo, a ne onu koja bi pokazivala raskoš i sjaj: i nije dopuštao da se toj odjeći išta doda po oštroj zimi niti da se išta skine po žarkom ljetu, više pritisnut njezinom težinom negoli njome pomognut. Od onoga vremena kada je, ostavivši svijet, prigrlio redovnički način života, nikada nije htio jesti meso, premda je radi gostiju zapovijedao da se na njegov stol iznose jela pripravljena i od lova na ptice i od lova na divljač, kada bi to razlog zahtijevao.
zahtijevalo. Usred svjetske buke i meteža dvora, usred svađa i prijepora parničara, toliko je njegovao mir u srcu da se i s onima koji su mrzili mir izvana pokazivao ljubiteljem mira.
6 Budući da je pak znao kako ne može zapaliti druge onaj tko sam ne gori, raspaljen ognjem Duha Svetoga poticao je i svoje podložnike primjerima svetoga vladanja, ne samo ne dopuštajući ništa nedopušteno nego se dragovoljno uzdržavajući i od mnogih dopuštenih stvari. Ako bi pak drugi počinili kakva zla djela, oplakivao ih je ništa manje nego vlastita, kao što se, naprotiv, činilo da se tuđim dobrim djelima raduje ništa drukčije nego svojima. Mrlje svoga nutarnjega čovjeka, ako bi ih pronašao, ispirao je suzama skrušenosti, kako bi potom lakše riječju svetoga propovijedanja i primjerima besprijekorna života uklanjao ne samo trunje nego i goleme grede mana iz očiju drugih. Čuvao se naime da ne bi, ako bi sam obilovao vlastitim bolestima, čuo kako mu predbacuju ono: „Liječniče, izliječi samoga sebe!” Onaj naime koji je kod Boga zagovornik za druge ne smije svojim krivnjama uvrijediti Onoga koga moli za tuđe. No premda sveti biskup sebi nije bio svjestan nikakva zla, ipak se smatrao beskorisnim slugom te je, uvijek nepovjerljiv i bojažljiv prema samomu sebi, prepoznavao krivnju i ondje gdje je nije bilo, vapeći s Prorokom: „Tko može uočiti svoje prijestupe? Očisti me od mojih potajnih grijeha, a od tuđih očuvaj svoga slugu.”
8 Premda se pak zbog revnosti u strpljivosti i poniznosti, koje je u građevini kreposti postavio kao temelj, nekima činilo da pomalo zanemaruje strogost pravde, zbog čega su ga nepromišljeno nazivali popustljivim i mlakim, ipak ni u čemu nije dopustio da se povrijede prava i sloboda klera i Crkve. Činio se doduše popustljivijim prema prijestupnicima, ali ih je pobožni pastir svojom strpljivošću pozivao na pokoru: a ako bi vidio da zbog te blagosti postaju još tvrdoglaviji, tada bi, raspaljen revnošću za pravdu, izvukao mač povjerene mu vlasti da kazni i osveti opačine, ne dajući se u tome zastrašiti ni prijetnjama knezova ni okrutnošću tirana, niti slomiti i umekšati laskavim molbama prijatelja.
9 Nije dopuštao da ga poput svećenika Elija svlada lažna blagost; on je, jer je bio previše popustljiv u kažnjavanju sinova, poginuo zajedno s njima. Ipak, promatrajući krhkost ljudske naravi i ljudske duše koje su zbog naravi iskvarene manama uvijek sklone gorem, u tuđim je krivnjama uočavao vlastitu slabost: i tako promatrajući samoga sebe, rado je udjeljivao oproštenje onima koji su oplakivali svoje grijehe iz istinskoga kajanja srca, grijući ih majčinskim zagrljajem tako da ipak, kada bi to stvar zahtijevala, upotrijebi i stegu očinskoga pruta: strog prema manama ljudi, a blag prema naravi. Stoga nije bio ni nemaran u milosrđu, ni mlitav i mekušan u čovječnosti, ni okrutan i nemilosrdan u strogosti pravde, ni preko mjere popustljiv u blagosti, nego je za liječenje rana od grijeha razborito ulijevao i vino i ulje, kako bi oštrina vina očistila gnoj iz rana, a blagost ulja ublažila bol.
10 Koliko je pak bio revan i predan djelima milosrđa i dobrostivosti, ne smije se prekriti šutnjom. Bijednima i potrebitima rado je davao milostinju, znajući da je pisano kako Bog ljubi vesela darivatelja: a one za koje je znao da su najprezreniji običavao je preteći i preduhitriti svojom darežljivošću; nemoćne i hrome okrepljivao je, osobito one od kojih nije očekivao nikakvu uzvratnu korist; goste i putnike nije samo primao pod krov nego ih je čak i nagovarao da uđu. U prisno prijateljstvo pak primao je samo one koje je preporučivao glas svetosti: želeći uživati u čestim razgovorima s njima kako bi od njih sve više učio gladovati i žeđati za pravednošću, posve isključivši iz prisnosti one za koje je znao da su obilježeni sramotom ili kojima bi sama prisnost bila povod da prezru njegovo dostojanstvo i službu.
Različita čudesa učinjena njegovim zaslugama.
Pa ipak nije bilo nikoga koga nije ljubio u Kristu: štoviše, želio je koristiti svima. Gole je odijevao prema svačijem staležu, a da je to znalo tek vrlo malo ljudi, ne tražeći slavu od ljudi, nego očekujući plaću od Gospodina. Bolesne i zatvorene u tamnice nastojao je i posjećivati i tješiti, učvršćujući ih izrekama i primjerima Svetoga pisma protiv očaja i nestrpljivosti. Među njima je bilo onih koje je mučila trodnevna i četverodnevna groznica, koji su, zadobivši pouzdanje u Boga da mogu ozdraviti po molitvama i zaslugama svetoga muža, molili ga da, položivši ruku na njih, zapovjedi groznici da odstupi. No on je, teško podnoseći da ga nazivaju ili smatraju svecem, zapovjedio da šute i da se obrate traženju božanske pomoći. A kad su oni s velikim uzdisajima ustrajali u svojoj molbi, kako je bio blaga i ponizna srca, polagao bi ruke na njih: i jedni su odmah, a drugi malo poslije zadobili potpuno zdravlje. Od njih smo doista vidjeli neke muževe dobra glasa koji su nam posvjedočili da se to dogodilo onako kako smo rekli. A budući da se svetost života, brižno skrivana, običava očitovati po čudesima, ovdje valja spomenuti neka čudesa svetoga muža koja se Gospodin udostojao učiniti po njemu dok je još boravio u tijelu.
12 Kad je sveti muž po običaju obilazio svoju biskupiju i s očinskom brigom pohađao sebi povjereno stado te vjerno obavljao svoju službu propovijedajući, podjeljujući svete redove, posvećujući hramove i oltare, mireći zavađene i potvrđujući krštene svetom krizmom, u Montfauconu su mu roditelji donijeli nekoga dječaka kojega je već više od tri mjeseca mučila neprestana drhtavica glave: kad ga je pobožni muž vidio, položio je ruke na njega i unutar tri dana on se osjetio zdravim.
13 Kapelan crkve sv. Germana de Podio, čija je crkva udaljena dvije milje od našega grada, gotovo pola godine bio je lišen službe lijeve ruke te nije mogao služiti mise. Nemalo ožalošćen i zbunjen tom nevoljom, tražio je od liječnika lijek za tako veliko zlo, ali uzalud. Napokon je došao k Božjemu čovjeku i pokazao mu gotovo usahlu ruku. Ljubazno primljen od njega, dobio je ovaj odgovor: neka ponizno ispovjedi svoje grijehe. On je otišao, primivši najprije blagoslov svetoga oca, i kad mu se ubrzo vratilo zdravlje, trećega je dana prikazao misnu žrtvu.
14 Jednoga je dana sveti muž posvetio neku crkvu te je, iscrpljen tolikim naporom, vraćajući se odatle s klericima i drugima, sjeo na livadu da ondje uzme malo hrane. Uz tu je livadu bila kuća iz koje je izišla žena imenom Huberta, već blizu poroda, obratila se svetomu mužu i s mnogim mu uzdasima ispripovjedila povijest svoje nesreće: da je već četiri ili pet puta rodila, ali svaki put samo mrtvo dijete; optužujući pak samu sebe zbog toga, govorila je da se to događa njezinom krivnjom. Videći pobožni pastir nesreću svoje ovčice, tješi je blagim riječima te joj ujedno zapovijeda da svećeniku ispovjedi svoje grijehe i potom bude dobre volje. Napokon je, ispruživši ruku, blagoslovio je i dao joj od svoje hrane i pića. Čim se ona okrijepila uzevši hranu, otišla je i, kad je došlo vrijeme poroda, rodila je živo i zdravo dijete, niti je ikada poslije pobacila, premda je potom često rađala.
Pobožnost, djela milosrđa, suzbijene napasti.
Ako bi sveti muž doznao da su neki na štetu crkvenoga prava i slobode bačeni u tamnicu, ostajao je pod vedrim nebom pred vratima tamnice sve dok mu ne bi bili vraćeni neozlijeđeni. Potaknut pak Tobijinim primjerom, nije samo pokapao mrtve, nego je i bez pristranosti prema osobama pratio sprovode braće te je rado pribavljao što je potrebno za pokop tijela siromaha i putnika. Sudjelovao je pak u takvim tužnim prizorima da bi se odatle vratio u spomen na ljudsku sudbinu i svoje posljednje stvari te se tom mišlju utvrdio protiv grijeha.
16 Ista je pak djela milosrđa duhovno iskazivao i svojima. Gladne je hranio kruhom Božje riječi, žedne je krijepio vodom spasonosne mudrosti i nebeskoga nauka, gole po duši i lišene ruha dobrih djela zaodijevao je najboljim riječima i primjerima, potičući ih na revnost ljubavi, koja je svadbena haljina. Pozivao je Gospodina Krista u gostinjac svoga srca, usredotočen na nebeske misli, da ga u njemu samom ne bi uvrijedio tako velik gost. Posjećivao je bolesne i zatvorene u tamnici; one koje je žar mana potresao kao nekim groznicama grijao je i liječio lijekovima najspasonosnijih opomena, te je odrješivao one koji su bili svezani i sputani okovima grijeha. Pokapao je mrtve, poučavajući da se smrtni grijesi moraju iskazati ispoviješću usta. Kad naime ovdje dragovoljno otkrijemo svoje grijehe u ispovijedi, postižemo to da ih Krist na svome sudu pokrije.
17 Bogu je upravljao česte molitve, i to i u tajnosti i opširno, znajući što je rekao Apostol: „Molite bez prestanka.” Pod samim pak molitvama i žrtvom mise bio je obuzet čudesnom milošću skrušenosti. Vidio bi kako iz očiju, kao iz nekoga nepresušnog izvora, obilno teku suze začinjene nekom pobožnom slabošću i žarom svete pobožnosti. Ako su se u njegovu dušu htjele uvući kakve tuđe misli, sa sv. Abrahamom ih je odgonio; u tako velikoj žrtvi prebirući otajstva našega otkupljenja ne bez najveće radosti duha; i ne obavljajući onu žrtvu drukčije nego kao da pred sobom gleda Gospodina Krista kako trpi i biva raspet. Njegov je duh bio sav na nebesima, želeći gorućom željom prispjeti u onu blaženu domovinu: ali se u međuvremenu ipak nije tako posvećivao samo sebi da bi zaboravio svoje ovce. Od onih uzvišenih vježbi duha, od onoga uzvišenog razmatranja nebeskih stvari spuštao se da savjetuje svoje podložnike, brani siročad i udovice, pritekne u pomoć potlačenima i rješava mnogostruke poslove povjerenoga mu stada. Tako je i prianjao uz božanska bavljenja da nije zanemarivao brigu za svoj narod; i tako se posvećivao skrbi za spasenje svojih da se nije odvajao od težnje za nebeskim dobrima i njihova posvećivanja.
18 Vidjevši pak zmija vijugava, drevni protivnik našega spasenja, da sveti muž cvate višestrukom milošću i različitim cvjetovima kreposti, podiže protiv njega mnoge i k tomu skrivene zamke; stavljajući mu pred oči čas plemenitost roda, čas uzvišenost službe, čas izvrsnost cistercitskoga reda, čas život u istom redu od mladenaštva nedužno proveden, kako bi ga tolikim poticajima tašte slave potaknuo na nadutost i oholost duha te ga nagovarao da u usporedbi sa sobom prezire druge, da uopće ne podnosi prezir prema sebi, da strogo zapovijeda podložnicima, okrutno kažnjava neposlušne, da smatra kako mu je sve dopušteno i da se čini samomu sebi pametnijim od sviju. Ali sveti muž, shvaćajući prijevare lukavoga neprijatelja, uvježban za duhovne borbe, brani se neosvojivim štitom poniznosti i okreće lukave spletke ohologa neprijatelja na njegovu glavu; tako se i prijevara okrenuta protiv samoga sebe razbija. Ono naime što je on upotrijebio da pokrene oholost, sveti je muž lako oborio i izrekama i primjerima božanskoga Pisma. Istodobno pak, utječući se najsnažnijoj zaštiti svetih molitava, ovako je molio Gospodina: „Gospodine Isuse Kriste, koji ne odbijaš od svoga milosrđa one koji k tebi viču i koji si rekao: ‘Ja sam svjetlost svijeta: tko ide za mnom, neće hoditi u tmini, nego će imati svjetlost života’: prosvijetli oči moje da nikada ne zaspim na smrt, da kadgod ne kaže moj neprijatelj: ‘Nadvladao sam ga.’ Oni koji me tlače klicat će ako budem pokoleban; a ja sam se uzdao u tvoje milosrđe. Neka mi ne dođe noga oholosti i neka me ne pokrene ruka grešnika.”
Tuđa tvrdokornost kojim je oružjem ukroćena.
Pošto je pak otrovna zmija vidjela da svojim vještinama ništa nije postigla kod svetoga biskupa, premda se žalostila što je sramotno posramljena, ni tako ipak nije prestala s nakanom da naudi. Predlagala je njegovu duhu da onima koje je zbog njihovih zločina lišio zajedništva, po običaju cijele galske Crkve, naloži novčanu globu, povrh one zadovoljštine koju je odredio prema težini zločina, kako bi se barem tako odvratili od činjenja sličnih djela. Nisu ni ovdje nedostajali muževi velika imena koji su govorili da takav novac može okrenuti u svoje potrebe ili svakako, ako mu je draže, razdijeliti siromasima. Ali u toj stvari sveti se muž poslužio čudesnom umjerenošću i razboritošću, da ne bi uvrijedio Boga, kojemu se jedinomu želio svidjeti, niti bi bližnjima pružio povod sablazni, za koje je vidio da se ne mogu tako naglo odvratiti od toga običaja niti će mirna srca podnijeti ako budu lišeni toga novca, nego će radije tom prilikom smišljati načine i putove većega dobitka na propast svoga spasenja. Hodeći stoga nekim srednjim putem, nije htio ni posve osuditi ni odobriti običaj zavičaja: nego, primivši jamstvo da će se platiti novčana globa, pošto je odredio prikladnu zadovoljštinu prema naravi zločina, blago je odrješivao izopćene, zahvaljujući Bogu što su se buntovni sinovi vratili u krilo majke Crkve; novac pak poslije nije primao od njih, premda je radi ulijevanja spasonosna straha češće prijetio da će ga primiti. Sva je naime bogatstva ovoga svijeta prezirao ništa drukčije nego smeće, polažući svoje blago na nebesima, gdje se kretala sva nakana njegova duha.
20 Na isti je način, kad su ga nagovarali da sabranom vojskom pokori one koji su u zloći tvrdokorni i nepopravljivi, kako bi, pošto oni budu slomljeni, Crkva uživala mir i spokoj i slobodnije se posvećivala božanskim službama, a za potvrdu te stvari navodili su također primjere otaca i običaj kraja koji su ustanovili oci, a obdržavali potomci, da sveti muž ne bi učinio išta prenagljeno, uzeo je vremena za razmišljanje i preklinjanje Boga. Veoma se naime gnušao prolijevanja krvi, niti mu je bilo po volji opasati se vojničkim oružjem, pustošiti neprijateljske zemlje i odvoditi plijen. Da se ipak ne bi činilo da nepromišljeno osuđuje običaj zavičaja ili da odbacuje ustanove predaka, obećao je doduše da će učiniti ono što su mu savjetovali, ali je prihvatio da neprijatelje treba napadati ne mačem ili ognjem, nego duhovno. Okorjele dakle i tvrdokorne poziva k sebi nasamo, oštro ih kori, obara mačem duha, a to je Božja riječ: iznosi pred oči prijetnje gorućega pakla, stavlja pred pogled onu peć koja će vječno gorjeti smolom i sumporom; i da riječ ne bi bila premalo djelotvorna, iscrpljuje se neprestanim i svakodnevnim postovima, molitvama i bdjenjima, da Bog omekša njihovu tvrdoću. I nije bio prevaren u svojoj nadi: ne bez zapanjenosti i divljenja mnogih, odjednom od vukova postaju jaganjci, od progonitelja prijatelji, od tuđinaca prijatelji i prisni znanci; i oni kojima se prije činio prezira vrijednim i niskim, sada ga nazivaju ne samo nadbiskupom, nego svetim nadbiskupom: podložnici slušaju svoga pastira i brzo izvršavaju zapovijedi prema njegovoj želji. Ako pak tko još ne želi slušati, drugi ga smatraju ničim drugim nego poganinom i carinikom. Sretnima se smatraju oni kojima se udostoji zapovijedati, kojima idući u susret udjeljuje blagoslov, kojima se dogodilo da su dotaknuli barem rub njegove haljine. Svetim je ponašanjem pridobivao srca sviju, osobito zato što su po ne posve nejasnim znakovima zapažali da je u samomu sebi ponizan, što su s pravom morali nasljedovati, te da mu ne nedostaje vlast koje su se ne bez razloga bojali.
U samim doista počecima svoga pontifikata podnio je mnoge progone i nasrtaje: kojima je, premda je možda mogao biti uzdrman, ipak nipošto mogao biti oboren ili srušen. a Franačkoga kralja, inače najkršćanskijega, zbog nekih razloga koji su išli na štetu crkvenoga prava, strpljivo je podnosio dok je dugo bio srdit. Nisu nedostajali suparnici koji su prinosili baklje i sve više raspirivali srdžbu kralja koji je griješio iz neznanja. Tada se moglo vidjeti da su mnogi od onih koji su se u mirno vrijeme smatrali prijateljima navukli neprijateljske osjećaje, i to prvaci kraljevstva. Bijaše i kraljevskih velikaša, koji su željeli više ugoditi čovjeku nego Bogu, koji su ga zlobnim govorima poticali da se pomiri s kraljem koji se, kako su lagali, nepravedno naljutio na njega; a ako bi oklijevao, prijetili su da će njegova dobra prenijeti u kraljevsku riznicu i njega proglasiti izopćenim kao krivca za povredu veličanstva. Ali stup Crkve niti se slama laskanjima niti se potresa prijetnjama, znajući da se više treba pokoravati Bogu nego ljudima.
22 Pojaviše se pak, dok je svoj kukolj sijao sijač svakoga razdora, đavao, i najteža neslaganja između njega i klerika metropolitanske crkve, toliko da su ga neki od njih obasipali ne lakim uvredama i pogrdama: njihovu je bjesnilu on doista radije popustio nego da uvredu uzvraća uvredama i služi svađi i prepirci. Ali svemogući je Bog djelovanjem i zagovorom nekih dobrih ljudi pomirio i kralja s biskupom i sinove s ocem, pošto se stišala sva ona oluja. Sveti je pak biskup od oba ta nasrtaja porastao u ugledu i slavi, ondje gdje su se postojanost njegova čvrstog duha i sjajne zasluge kod Boga, koje su prije bile skrivene ljudima, počele očitovati. Kralj je naime, čuvši svjedočanstva njegove svetosti, prigrlio ga svojom naklonošću, a klerici, pogođeni kajanjem, nastoje svoga oca i žarče ljubiti i pratiti većim poštovanjem. On pak, naprotiv, sinove koji su se prije bili pobunili još više i časti i ljubi, pa ih čak pretpostavlja i stavlja ispred drugih koji ga nikada nisu uvrijedili. Nikakve poslije nije bilo pobune u toj crkvi; sve je određivao po svojoj odluci: čega smo mi očevici. Toliko smo naime često spoznali da je ispunjen tako sigurnim znakovima Duha Svetoga da onaj koji je, dok je on bio odsutan, smislio da će se suprotstaviti nečemu što je on htio odrediti, nije to mogao kad je on bio nazočan: štoviše, što ima više zapanjenosti i divljenja, dok su se želje sviju ne bez čuda slagale u tome da pravo podjeljivanja svećeništava, koja se u puku nazivaju prebendama, prenesu na njega i po njegovoj milosti na njegove nasljednike, što je prije uvijek pripadalo cijelom njihovu zboru, on, predviđajući da će se to kad-tad okrenuti na štetu Crkve, dragovoljno i velikodušno nikako nije htio prihvatiti taj ponuđeni dar.
23 U međuvremenu pak, da svetomu mužu ne bi nedostajao njegov sotona koji bi vježbao njegovu strpljivost, postojao je neki lukavi čovjek koji je, kao i njegove prethodnike, tako i njega napadao tvrdokornom mržnjom. Videći naime da je sveti biskup krotak, skroman i jednostavan, pouzdanije je pokušao povrijediti prava Crkve i svim duhom zloće bjesnjeti na Božjega čovjeka. Ali on, ne nepoznajući prijevare lukavoga čovjeka, jednostavnost stupa ublažava razboritošću zmije i nipošto ne dopušta da bezbožnik tlači Crkvu koja mu je povjerena: nego postavljajući se kao zid za dom Izraelov, koliko se činilo da zahtijeva pravednost, toliko se ponizno opirao onomu progonitelju sve dok nije preminuo iz ovoga života.
a To je bio Filip August, koji je, pošto je 18. rujna godine 1180., u četvrtak, umro njegov otac Luj VII., sam počeo kraljevati u šesnaestoj godini života, a umro je 14. srpnja 1223.
Križarska vojna protiv albigenza.
Nastala je pak neka druga, daleko teža oluja progona i velika potreba borbe, da bi se pobjedniku umnožili slava i nagrade. U ono su naime vrijeme u Akvitaniji, na krajnjim granicama kralja,a krivovjerci tako uzdrmali Božju Crkvu da se činilo kako će gotovo potonuti. Od njih se razaralo jedinstvo katoličke vjere, i već su bili narasli do tolikoga mnoštva da su poput skakavaca prekrivali površinu zemlje, ne skrivajući, nego javno propovijedajući svoju nevjeru. A budući da su izreke božanskoga Pisma naopako tumačili, pretvarali su sebi vino u otrov i od svjetla sebi stvarali građu sljepoće. Hvalili su se bijednici da je njima sve dopušteno, a svojim su sljedbenicima obećavali nekažnjivost zločina, slijepi vođe slijepih. A kad su nudili tu nekažnjivost, lako su k sebi privlačili veoma mnoge ljude, ionako previše sklone manama. I da bi kod neukoga puka stekli ugled znanja, najviše su se trudili oko toga da iskvare ono što su drugi ispravno shvatili i da svoja pogrešna mišljenja potkrijepe lažnim tvrdnjama. Već je božansko štovanje u tim krajevima najvećim dijelom bilo ukinuto, a hramovi su gubili vrijednost ništa drukčije nego staje za tegleću stoku, dok nitko nije obnavljao zidove koji su prijetili rušenjem i dok je u njih bio otvoren ulaz nerazumnim životinjama, koje su onečišćavale mjesto krstionice i tvoje žrtvenike, Gospodine, pa su se čak i nečistoće i prljavštine bacale pred očima onih koji su ulazili pred vrata, da su oskvrnuli Božje svetište.
25 Da bi se pobio njihov neuki nauk i izliječilo ludilo, poslao je presveti papab Inocentc redovnike cistercitskoga reda, istaknute velikom svetošću: kad su oni onamo došli s velikom poniznošću da posiju Božju riječ, našli su zemlju posve neplodnu i nekorisnu; i posve su bili ismijani i prezreni od onih oholih krivovjeraca, niti su mogli donijeti ploda kod njih. Doznavši to, i duhom i tijelom povukli su se od beznadnih ljudi, otresavši na njih prah sa svojih nogu. Ali da malo kvasca malo-pomalo ne bi pokvarilo cijelo tijesto, učinilo se vrhovnomu svećeniku da treba iz korijena posjeći pogubna stabla, koja donose samo gorke i kobne plodove, da ne bi šire razgranala svoje grane. Šalje dakle pisma u sve pokrajine da se lati oružja radi ukroćenja tvrdokornosti krivovjeraca i brisanja na zemlji imena onih čija su imena već bila izbrisana iz knjige života. Bilo je naime pravedno da zaslužene kazne ispaštaju oni koji su se od glave Krista odvojili prkosno i tvrdokorno i nisu se nikakvim opomenama mogli odvratiti od zablude.
26 Primivši papina pisma, sva su srca zapaljena da se uhvate i slome lisice koje ruše vinograd Gospodina nad vojskama. Među njima je pak uvjerljivo prvi bio naš preblaženi primas Vilim, koji je, ne bez mnogih suza i velike žalosti duha, pošto su javno pročitana pisma presvetoga pape, bio zapaljen revnošću poput Pineha te, prišivši križ na odjeću, htio ostaviti ga kao neki vijenac ili dovršenje svojih kreposti, kako bi, uklonivši rušitelje crkvenoga jedinstva, vratio mir Crkvi. Premda je pak bio slab tijelom, ipak mu nije nedostajala postojanost i jakost duha, niti je bio toliko slomljen starošću koliko iscrpljen postom i neprestanim bdjenjima. Pozvavši dakle svoje podložnike, izlaže im dobročinstva koja je Krist Spasitelj iskazao ljudskomu rodu; tumači otajstva križa, uči ih da se jedino njime diče; i da bi se pokazali zahvalnima, potiče ih da dopuste da se označe križem protiv rugatelja križa: navodi onu Kristovu izreku: „Ako tko hoće ići za mnom, neka se odreče samoga sebe, i neka uzme svoj križ, i neka ide za mnom.” Tim i drugim njegovim govorima izvrsno ohrabreni, obećavaju da će ga, kamo god htjedne upraviti put, radosno slijediti. I oni su doista održali svoja obećanja. Ali sveti je biskupd preminuo iz života prije nego što je mogao ispuniti svoj zavjet. Ali ni tako se ne smije smatrati da nije sudjelovao u svetoj vojnici. Budući da je naime u Gospodnjoj vojsci bio postavljen cistercitski opat kao vođa i učitelj, pod čijim je vodstvom on u redovničkom ruhu dugo vojevao za Krista, kako ga je mogao napustiti u stvari od tolika značenja? Premda je dakle bio odsutan tijelom, bijaše nazočan duhom. Mnogima su se naime ukazale nebeske čete vojske, dok je naprijed išao znak križa kojim su i oni bili označeni. Odatle ona znamenita pobjeda katoličkih kršćana, koji su one bezbožnike čudesno pokorili, ne štedeći ni dob ni spol. Zauzet je kao u tren oka mnogoljudni grad koji zovue Béziers, koji je već smišljao ne male zločine, nego je provalio u toliku bezumnost da mu se činilo kako je prigrlio veliku pobožnost jer nije odbacio nijednu laž. Među majčinim grudima pobijena su i mala djeca, i nisu ih mogle zaštititi ni crkve ni samostani, one koji su raskinuli jedinstvo Crkve. Odatle se pošlo naf Carcassonne, najtvrđi grad, i iz njega su svi nevjernicig izgnani. Naposljetku je uhvaćen ih knez zemlje, rodom doduše ugledan, ali ćudoređem i vjerom izrođen, koji je bio prihvatio da hrani i štiti onaj ljudski talog. Zadržan je pak u okovima dok nije na jadan način izdahnuo. Pošto su dakle bezbožnici satrti i istrijebljeni, čiste se žrtvenici, podižu se hramovi, obnavljaju se srušene crkve: i u njima se postavljaju svećenici, đakoni i klerici koji će slaviti božanske službe i obnoviti božansko štovanje.
a Oni, nazvani albigenzima po gradu Albi u zemlji Kadurčana, naučavali su da hramove treba srušiti, da križeve treba oboriti, da u Euharistiji nema pravoga Kristova tijela, da se molitve Bogu za mrtve obavljaju uzalud itd. Povijest rata poduzeta protiv njih opisao je Petar, monah iz Vaux-des-Cernay, cistercitskoga reda, koji je tada živio. O njima govore Papirije Masson u životopisu Filipa Augusta, Naucler, 2. svezak, uz godinu 1212., Matija Pariški u životopisu kralja Ivana, Cezarije i drugi.
b Taj je stolovao od početka godine 1198. do 16. srpnja 1216.
c Prvi su bili Petar iz Castelnaua, o kojem 14. ožujka, i Raul, cistercitski monasi, a zatim drugi.
d Odatle možeš pobiti ono što Hrizostom Henriquez u 1. knjizi djela Fasciculus SS. ord. Cister. piše o sv. Vilimu, da se on prvi borio protiv albigenških krivovjeraca. O ovoj Vilimovoj vojni monah iz Auxerrea u Kronici: „Godine Gospodnje 1209., Vilim, nadbiskup Bourgesa, pošto se označio križem, osobito zbog toga što je mnoge crkve i neke gradove njegove pokrajine zauzela pogubna krivovjernost, dok kreće na namjeravani put, pogođen je bolešću i unutar pet dana umire svetim svršetkom, muž pobožan, jednostavan i ponizan; koliko je njegov život bio ugodan Bogu, pokazuje se učestalošću znamenja.” Što se u Cistercitskom brevijaru kaže da je umro godine 1208., to treba shvatiti po starom običaju Francuza koji su godinu započinjali od Uskrsa.
e Béziers je zauzet na blagdan sv. Magdalene godine 1209. Petar iz Vaux-des-Cernay, 16. poglavlje, Kronika iz Auxerrea.
f Opsadu i predaju Carcassonnea opisuje Petar u 17. poglavlju, a kraće Kronika iz Auxerrea.
g Samo u lanenim haljinama. Kronika iz Auxerrea.
h Rajmund Roger, potkralj Béziersa, zadržan kao zarobljenik i talac, kad su građani odlazili, poslije je umro od srdobolje. Béziers i Carcassonne pripali su Šimunu Montfortskom, najhrabrijem i najpobožnijem vođi ove vojne. Vidi Vilima Catela u 4. knjizi povijesti Oksitanije.
Priprema za smrt.
Ali, da se vratimo na red pripovijedanja, kad je bl. Vilim čuo da su iz ovoga svijeta preminuli časni biskupi, a onaj iz Toursa i onaj iz Pariza, veoma se doduše ožalostio i zaplakao velikim plačem. Bijahu oni naime kao dvije lijepe i plodne masline u Božjemu domu i poput svjetiljaka koje gore višnjim svjetlom, koje je istinski Istok poslao da obasjaju krajeve Zapada. Očekivali su pak da će ih ubrzo slijediti i biskup Bourgesa, kako se oni koji su se u životu izvanredno ljubili ne bi odvojili ni u smrti. Bilo je naime među njima neko iskreno prijateljstvo, i kad su posjećivali jedni druge zbog duševnih razloga, tajno su međusobno razgovarali o onomu što je pripadalo skrbi, upravljanju i spasenju duša i crkava koje su im bile povjerene, te su međusobno dijelili svoje tajne. Pošto su dakle oni preminuli, naš je biskup nadživio ih za nekoliko mjeseci. Čeznuo je naime da se razriješi i bude s Kristom, i premda je dan svoje smrti unaprijed znao po božanskoj objavi, ipak mu se svako odgađanje činilo dugim. U međuvremenu je tako živio u tijelu da se činilo kao da je već skinuo teret tijela: toliko je već, kad je meso bilo iscrpljeno, koža prianjala uz kosti, a udovi su se vidjeli sasvim izmučeni i istanjeni; i ipak nije prestajao zahtijevati od tijela da služi duhu. Nadalje, budući da se nije malo bojao da će nakon njegove smrti njegovo stado raspršiti i rastrgati grabežljivi vuk kao lišeno pastira, počeo je biti veoma neodlučan u duhu što da ponajprije odabere. Jer nije htio ni dulje biti odvojen od onoga blaženog i najugodnijeg društva nebeskih građana, ni ostaviti stado napuštenim: nego se usred toga sav prepustio božanskoj providnosti i volji.
28 Već je sveti biskup s vjernim pukom svečano proslavio Spasiteljev rođendan, a i Obrezanje: nadalje, uoči Gospodnjega Bogojavljenja, osjećajući da je blizu vrijeme njegova prijelaza iz ovoga progonstva u dugo željenu domovinu, kad se okupilo mnoštvo puka u crkvi prvomučenika Stjepana, počeo im je propovijedati, kao što je često običavao; niti je dopustio da ga od te dužnosti ili od hvala Božjih odvrati najžešća groznica od koje je tada bolovao. Jer premda su zbog snage bolesti tjelesne sile kopnile, ipak je jačao u duhu, tako da je mogao reći s Apostolom: „Kad sam slab, onda sam jak.” Snage nutarnjega čovjeka naime učvršćuje sama tjelesna slabost. Bio je pak sebi uzeo umjesto teme onu apostolsku riječ: „Vrijeme je već da se probudimo od sna” itd. Zacijelo je dobar pastir, koji je već uskoro trebao otići od svojih ovaca, poticao na bdjenje da ne bi ušli u napast; i da ih smrt ne bi iznenada zaskočila, opominjao ih je da uvijek budu spremni te je iznosio i mnogo toga u tom smislu, kao da im govori posljednje zbogom. Kad je završio govor i podijelio narodu blagoslov, od slaba je postao još slabiji i otišao. Tada je bjesnjela zimska studen žešće nego obično, a on je unatoč tome imao golu glavu, dok su mu udovi klonuli od grozničave klonulosti. Ono je naime mjesto na kojem je govorio puku sa svih strana bilo izloženo vjetru, što za tijelo u takvu stanju nije moglo ne biti vrlo nepovoljno. A ipak, kao da nema potrebe, nije tražio ničiju pomoć i bez oslonca se vraćao kući.
29 Iz dana u dan rasla je groznica i snažno kušala svetoga biskupa. Zatim, 9. siječnja, kad je već sve bilo uredno obavljeno, pa čak i sastavljena oporuka uz nazočnost mnogih pobožnih i razboritih muževa, sazvavši braću, ponizno i pobožno je primio sakrament bolesničkoga pomazanja: pošto ga je primio,b usrdno je zatražio da mu se pruži i presveta Euharistija, kako bi, zaštićen tako velikim vođom puta, mogao bez straha proći kroz neprijateljske čete. A kad je spoznao da je k njemu došao Gospodin, njegov Stvoritelj, odmah povrativši snagu, skočivši s postelje, kao da je svaka groznica nestala, ne bez zapanjenosti nazočnih, osobito zato što se činilo da je već gotovo na izdisaju i jedva je mogao primiti u usta malo tekućine, hitrim korakom ide u susret svomu Spasitelju, jer mu je snagu zacijelo pružala ljubav, te prignuvši koljena, sav se rasplinuo u suzama i klanja mu se: i da bi mogao češće prigibati koljena, više se puta prostro i podiže te mu svim žarom pobožnosti preporučuje svoju borbu, moleći da se on udostoji očistiti sve što još treba očistiti, da neprijatelj ne bi mogao pronaći u njemu išta pogubno. Bio je pak gotovo dva dana najvećim dijelom lišen sposobnosti govora, tako da je izgovarao samo krajnje dijelove riječi, koje bismo mi, i da smo bili pred njim, jedva mogli razumjeti: ali je u međuvremenu ipak kretnjama i očitim znakovima očitovao da mu uvijek ostaje cjelovito pamćenje. Nadalje, tako prostrt pred Gospodinom, dugo je molio; ali se njegove riječi nisu mogle posve razumjeti zbog smetnje jezika, kao što rekosmo. Zatim, raširivši ruke u obliku križa i podigavši oči k nebu, blagovao je Spasiteljevo tijelo ne bez suza, skrušena i ponizna srca. Pošto je to učinio, postao je radosniji i jača se u Gospodinu, znajući da u onoj posljednjoj borbi ima najsnažnijega pomoćnika, vođu puta i darovatelja nagrade.
a Smrt Odona, pariškoga biskupa, godine 1208. prenosi Kronika iz Auxerrea uz izvanrednu njegovu pohvalu. A onaj iz Toursa, kojega je na tu stolicu promaknuo isti Odon, bio je Gofred ili Gaufrid, pohvaljen u istoj Kronici.
b Iz ovoga i drugih primjera Belarmin u 2. knjizi De arte bene moriendi, 7. poglavlju pokazuje da su nekoć bolesnici običavali biti pomazani prije nego što bi bili opskrbljeni popudbinom, dok se sada najprije daje ovo, a zatim primjenjuje pomazanje.
Oporuka, posljednja pobožnost. Smrt.
Ubrzo se vrativši na postelju, potpomognut rukama onih koji su ga podizali, pošto je malo odahnuo, počeo je kretnjama označavati da želi da njegovo tijelo nakon smrti bude pokopano u Chaalisu. Tim je naime samostanom dugo upravljao i ne bez razloga se činilo da to mjesto voli više od drugih. Bilo je pak ondje na samrti i nekoliko braće iz toga samostana, i nisu nedostajali oni koji su mislili da je on to tako odredio na njihov zahtjev. Ali u početku su se ondje svi koji su bili pred njim usprotivili govoreći ovako: „Daleko bilo od nas, sveti Oče, da dopustimo da se tvoje tijelo oduzme našoj Crkvi. Ne želimo biti lišeni nazočnosti tvoga tijela, koje će nam neprestano osvježavati uspomenu na dobroga Pastira. Usrdno molimo da, kao što si dosad štitio svoj puk od nadolazećih zala dok si bio živ, tako ga štitiš i kad premineš iz života; i one koje si u životu često izbavljao od različitih nedaća zala, udostoj se izbaviti i pokopan kod nas, svojim zaslugama i molitvama.” On pak ni na koji način nije dopustio da ga odvrate od odluke, nego je sa suzama zaklinjao da mu bude dopušteno ono što je dopušteno svakomu katoliku, naime da sam sebi izabere mjesto pokopa. Popuštaju stoga nazočni i, da ne bi ražalostili Oca, prisiljeni su htjeti ono što ne žele. Smatrali su naime svetogrđem, osobito u onaj čas, suprotstavljati se njegovoj posljednjoj volji.
31 Pošto je to ishodio od onih koji nisu htjeli, sve je cjelivao, moleći kretnjama da za njega preklinju Gospodina te da kao sinovi mira ljube i njeguju mir među sobom. Oni su se pak svi preporučivali njegovim molitvama, i pošto su uzajamno zamolili oproštenje sviju ako je bilo kakvih uvreda, bojeći se da bi nazočnost mnogih za njega bila tegobna, primivši od njega blagoslov i dopuštenje da odu, otišli su kući ne bez suza. Ostalo je pak kod njega nekoliko bliskih prijatelja i ukućana te upućenih u njegove tajne. Ali on, nimalo spriječen bolešću, kako je uvijek bio usredotočen na molitvu, sav se bavio Božjim djelom. Činilo se da se usne naviknute na božanske hvale bez prestanka miču na molitvu; i kao što je običavao dok je bio zdrav, htio je da se u prikladnim vremenima i satima pred njim slave božanske službe, a psalme koje nije mogao izgovarati ustima nastojao je slušati otvorenim ušima i dublje utisnuti u duh. Tako je u svako vrijeme ili bio posvećen molitvama ili je, zanesen u duhu, razmatrao nebeske stvari; i više nije dvojio o nagradi onaj koji je osjećao da se utvrđuje viđenjima anđeoskih duhova.
32 Sljedeće pak noći (a noć običava pojačati snagu bolesti) sveti muž počeo je biti pritisnut oštrijim bolovima; i već predosjećajući da je gotovo nazočan posljednji čas, zapovjedio je da se pred njegovim pogledom iznesu iz škrinja biskupska ruha. Od njih je htio da mu se donesu neka manje vrijednosti, kojima se bio poslužio i onda kad je posvećen za biskupa, a koja je nepokolebljivom odlukom duha brižljivo dao sačuvati za svoj pokop. Sve ih je pak predao nekomu od svojih bliskih znanaca, čiju je vjernost imao provjerenu, da ih na kratko vrijeme čuva odvojeno.
33 Običavao je sveti muž oko ponoći ustajati na noćne molitve te pobožno i svečanošću koja je dolikovala pjevati himne, psalme i ostalo što su ustanovili sveti oci, obdržavajući onu proročku riječ: „U ponoć ustajem da te slavim.” Kad je pak sve to bilo uredno obavljeno, ne opuštajući duh nesavladiv od molitve, nikada nije davao udovima san, nikada nije dopuštao da umorni uzmu počinak, nego je ostajao prostrt u molitvi sve dok ne bi zasvijetlio dan. Ali sada, kad je bolest sve više jačala, budući da nije mogao dočekati određeno vrijeme u koje je, kao što rekosmo, običavao ustajati da obavi noćne molitve, da možda ne bi odavde otišao dok one još nisu dovršene, htio je preteći uobičajeni sat da ga ne bi pretekla smrt. Davši stoga znak braći koja su bila uz njega da započnu hvale Gospodnje, sam, pošto je najprije utisnuo znak križa na svoje usne i grudi, izgovarajući nekako ove dvije riječi: „Gospodine, usne”, ostalo nije mogao oblikovati.
34 Oni pak, shvativši njegovu namjeru, po vjerojatnim su zaključcima doznali iz preuranjivanja molitava da se približava njegov kraj. Stoga je jedan od njih, pobožan svećenik, vrlo njemu blizak, započeo molitve od spomenutih riječi i sve ostalo što slijedi, uz pomoć drugih, doveo urednim redom sve do kraja, dok je sveti muž u duhu obavljao te iste molitve. Kad su one dovršene, glasom i rukom označio je da želi biti položen na zemlju. Oni slušaju njegove zapovijedi i, jer ne priliči da kršćanin umre drukčije nego u pepelu i kostrijeti, polažu ga u pepeo posut po tlu, dok je uvijek bio odjeven u kostrijet, premda je vrlo malo njih znalo za tu stvar, koju nikada nije dopustio da mu itko skine. Kad je tako ležao kratko vrijeme, blagoslivljajući braću, predao je duh svomu Stvoritelju.
Hrljenje na sprovod. Pokop.
Čuvši pak za preminuće najpobožnijega oca, potresao se cijeli grad: posvuda svaka dob i oba spola sa svijećama i svjetiljkama žure u crkvu blaženoga prvomučenika Stjepana, kamo se prenosilo beživotno tijelo uz himne i pjesme onih koji pjevaju psalme. Ondje se moglo vidjeti mnoge koji živomu nisu htjeli iskazati nikakvo poštovanje, a sada ga iskazuju preminulomu, te se ne srame, potaknuti kajanjem, javno tugovati i, prostrti pred svetim tijelom, ne prestaju mu se klanjati. Napokon je sva ona noć od jednih provedena u psalmima i klicanju, a od drugih u jadikovanju i žalosti. Kad je svanuo sljedeći dan, pošto se već posvuda proširio glas o smrti svetoga muža, iz okolnih mjesta sjatilo se mnoštvo puka ništa drukčije nego na blagdanski dan, a kuće i kolibe ostaju bez čuvara. Vidio bi ondje žene kako, bojeći se da će prekasno doći na sprovod pobožnoga oca, ostavljaju u kolijevkama malenu djecu koja plaču i, ne zaključavši vrata kuća, žure na sprovod. Ali kad su te iste poslije u sebi promislile što su učinile i u kakvoj su pogibelji ostavile malenu djecu, prestravljene u duši jer su se bojale da bi dojenčad mogle rastrgati divlje zvijeri, uz mnogo jecanje prilazeći tijelu svetoga biskupa, povjeravale su mu svoje potomstvo; a kad su se zatim vratile kući, ne bez velika čuđenja našle su ih zdrave i čitave: kao što su i oni koji su, ostavivši vrata otvorena, iz ljubavi prema svetomu ocu žurno otišli na sprovod, pošto su se vratili kući, čudili se da uopće nisu pretrpjeli nikakvu štetu. Svi su pak taj dan smatrali blagdanskim i svečanim, i bez ičije opomene svi su se dragovoljno suzdržavali od svakoga težeg rada. Bijaše doista i ugodan i divljenja vrijedan prizor gledati ljude svake vrste i dobi kako odasvud hrle k svetomu tijelu, da promotre anđeosko lice i cjelivaju ruke i noge; koje ipak nije bilo dovoljno cjelivati samo jednom, nego su se često vraćali da ponovno utisnu poljupce.
36 Istoga pak dana oko večernjega sata, kad se sav kler i puk okupio da proslavi sprovod svoga pastira, a kao neka ognjena kugla ovješena u zraku pojavila se nad crkvom svetoga prvomučenika Stjepana poput blistave zvijezde: nju su, uz čuđenje sviju, javljali da su vidjeli kroz gotovo pola sata ne samo oni koji su bili nazočni nego i neki koji su iz drugih krajeva žurili u naš grad. U međuvremenu se s velikom žurbom pripremalo nosilo kojim bi se sveto tijelo prenijelo u Chaalis, kao što je sveti muž bio odredio, dok puk još uopće nije znao za tu njegovu volju. Ali kad je istina o stvari postala poznata, svi su se odjednom uzbudili: i dok se sunce već naginjalo k zalazu, svi su jednodušno odlučili da svim nastojanjem, postavivši straže, čuvaju vrata i sve prilaze hramu čak i oružanom rukom, kako nitko ne bi mogao na silu odnijeti sveto tijelo; i nemali dio njih proveo je svu onu noć u bdjenjima unutar zidova crkve. Ujutro pak sljedećega, to jest nedjeljnoga dana, pošto je pokraj žrtvenika svetoga mučenika dublje iskopana zemlja i brzo pripremljeno sve što je potrebno za pokop, da se ne bi mogla pojaviti nikakva zapreka, odlučili su pokopati sveto tijelo čak i prije svetih misnih obreda.
37 Ali onaj upravitelj i stvari i vremena, koji je htio da se slava njegova sluge nipošto ne umanji, nego radije uveća, nije dopustio da se išta dogodi bez razloga i reda. Pošto je dakle najprije slavljena svečana misna žrtva, stajali su po strani braća iz Chaalisa, neodlučna u duhu što da učine: niti se usuđuju pristupiti bliže niti tražiti da se udovolji posljednjoj volji svetoga oca. Već se naime mnoštvo bilo urotilo da će, ako se tuđe ruke primaknu da odnesu sveto tijelo ili ako ga kakvi pridošlice ili nepoznati pokušaju zgrabiti, biti na mjestu smaknuti. I doista su neki od starijih i uglednijih u Crkvi, da ne bi prekršili zadano obećanje svetomu biskupu, dali onoj braći slobodnu vlast da uzmu tijelo: ali tim spremnije i slobodnije jer su dobro znali da ni sami, čak i kad bi htjeli, bez pristanka ostale braće te Crkve i uz protivljenje mnoštva, ne mogu odande ukloniti sveto tijelo. Tako su dakle braća iz Chaalisa, videći da ne mogu ništa postići, divila se pobožnosti klera i puka: te popuštaju mnoštvu, iznevjereni u svojoj nadi i očekivanju, osobito kad je pred njihovim očima s doličnom čašću sveto tijelo preblažena muža bilo predano pokopu.
a Dorganius uveličavajući (αὐξητικῶς): o čijem je prijelazu viđena nad kućom zvijezda koju nisu potamnjivale sunčeve zrake.
✠