Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 10. siječnja

O sv. Gonzalu iz Amarantea, iz Reda propovjednika, u Portugalu

DE S. GONSALVO AMARANTHO,ORDINIS PRÆDICATORUM IN LUSITANIA

Sadržaj (8)
  1. Predgovor prevoditelja.
  2. O nauku i njegovu svećeništvu.
  3. O njegovu hodočašću u Jeruzalem.
  4. O gradnji bazilike kod rijeke Tâmege.
  5. O njegovu ulasku u red braće propovjednika.
  6. O gradnji mosta u Amaranteu i nekim čudesima.
  7. O čudu riba koje su dotekle iz rijeke Tâmege.
  8. Druga čudesa

Slavi se rođendan za nebo bl. Gonzala iz Amarantea 10. siječnja. Ferrari u općem katalogu svetaca ima: „U Guimarãesu u Portugalu sv. Gonzala, prezbitera Reda propovjednika.” Ali nije umro ni sada ne počiva u Guimarãesu, nego u Amaranteu, odakle mu i nadimak. Martyrologium Lusitanicum ima: „U gradu Amaranteu sv. Gonzala ispovjedaoca, rodom iz sela Tagilde u kraju smještenom između Doura i Minhoa: on je, pošto je s velikom pobožnošću pohodio sveta mjesta grada Rima i Jeruzalema, uzeo habit Reda propovjednika te ostatak života posvetio svetim djelima i spasenju bližnjih. Njegovo tijelo, položeno u Amaranteu u samostanu istoga reda, pohađa veoma veliko mnoštvo puka i proslavlja se mnogim čudesima.”

2 Životopis sv. Gonzala na portugalskom jeziku napisao je Diogo do Rosário iz Reda propovjednika, po nalogu nadbiskupa Brage Bartolomea dos Mártiresa. Na latinski ga je preveo i objavio u Parizu u tiskari Thomasa Périerja godine 1586. Estêvão de Sampaio, pitomac istoga reda. Njega spominje u opisu Portugala naš António de Vasconcelos ovim riječima: „Opatima je svijetlio kao svijeća sv. Gonzalo iz Amarantea, kojega je želja da cjeliva ona mjesta koja je Krist, živeći, pohodio svojim nogama, pozvala u Palestinu, a vrativši se odande u domovinu, život je položio na najslavnijem borilištu najvećih kreposti.” I na drugom mjestu, kad nabraja znamenitije hramove svetaca, pod br. 30: „Slavno je svetište sv. Gonzala iz Amarantea, čiji grob religiozno pohađa sav kraj Entre Douro e Minho da bi liječio bolesti.” A kad govori o rijekama, pod br. 16: „Druga je rijeka Tâmega, koja, čuvajući staro ime, protječe kroz napučeni i zbog svečeva groba prilično slavni grad sv. Gonzala iz Amarantea te se kod Dois Riose (tako to mjesto nazivaju mještani) ulijeva u Douro.”

3 Opširnu pohvalu bl. Gonzala ima Antonio Senense u djelu Chronicon Praedicatorum uz godinu 1250. O njemu govori također Choquet u 25. i 29. poglavlju knjige koja nosi naslov Mariae Deiparae in ordinem Praedicatorum viscera materna. Hernando del Castillo u djelu Historia de la orden de Predicadores, 1. dio, 2. knjiga, pogl. 60 i dalje. Juan Marieta u 12. knjizi djela Historia eclesiástica de España, pogl. 1 i dalje, koji o javnom štovanju određenom njemu u 10. poglavlju prenosi ovo: „Kad su se svakodnevno po njegovim zaslugama činila mnoga čudesa, vrhovni svećenik Pio IV. za vladavine kralja Sebastijana odredio je da se u kraljevstvima Portugala mogu slaviti kanonski časovi i bogoslužje o njemu. Cijela je stvar povjerena vjernosti kardinala Henrika i apostolskoga nuncija: oni su po javnim dovršenim svjedočanstvima, koja su dijelom nekoć ondje zakonito prikupili Pompeo Zambeccari, apostolski nuncij, na temelju ovlasti koju mu je dao Julije III. na molbu preslavnoga kralja Ivana III., a dijelom nedavno Rodrigo Pinheiro, biskup Porta, i doktor Baltazar Álvares, vikar nadbiskupije Braga, i pošto je cijela stvar ozbiljno i zrelo razmotrena, odredili da se ovoga sv. Gonzala može štovati od sviju javnom čašću bogoslužja u svim pokrajinama Portugalskoga Carstva.” Bulu koju su oni o tome izdali, prevedenu na španjolski, navode isti Marieta i Castillo. Bl. Gonzala spominje i André de Resende, kojega će se navesti dolje. Da su mnogi napisali njegov životopis na portugalskom i da postoje čitave knjige objavljenih čudesa po njegovim zaslugama, svjedoči Castillo. Ferrari prenosi da je umro oko godine 1259.; oko istoga vremena navode i drugi, premda Sampaio kaže da nije pouzdano poznato koje je dobi bio. a Napisao na portugalskom Diogo do Rosário, preveo Estêvão de Sampaio.

Predgovor prevoditelja.

Ne bez važna razloga, kršćanski čitatelju, odlučio sam u sebi prepisati djela sv. Gonzala, najvjernijega Božjega sluge, nekoć pitomca Reda propovjednika, te ih prevesti na latinski jezik kakav-takav, i stranim narodima pokazati njegova sveta svjedočanstva kreposti, čudesna znamenja i najdjelotvornije zasluge. Naime, već dugi niz godina priznajem i prisiljen sam ispovjediti da je on moj zaštitnik i, ako je dopušteno reći, moj mecena: kako zato što sam po Božjoj milosti potekao iz iste pokrajine i istoga redovničkoga poziva, tako i zato što me nekoć obvezao nekim posebnim i čudesnim dobročinstvom, koje, premda sam ga primio u skrovitosti, ipak sam sada dužan javno ispovjediti.

2 Dok sam naime još provodio dječačke godine, bio sam pritisnut nekom prirođenom slabosti, koja, premda nije bila pogibeljna, činila mi se toliko dosadnom i teškom da sam se zbog nje silno mučio ne samo na tijelu nego i na duhu. Napokon, pristavši uz savjet i poticaj svoje pobožne majke, koja je sa mnom silno suosjećala, odlučio sam iz pobožnosti pohoditi grob sv. Gonzala iz Amarantea, koji je bio udaljen oko dvadeset milja. Krenuvši stoga poslije radosno na put, ne bez velikoga pouzdanja da ću zadobiti zdravlje zbog čestih čudesa koja se svakodnevno čine kod groba toga istoga Sveca, s drugima koji su u skupinama zavjetovali, s onom pobožnošću koju je nosila dječačka dob, pobožno sam pristupio njegovu hramu. Zatim, pošto sam nekako iznio svoju molbu svetomu Božjemu sluzi i pošto je za mene bila prikazana i misa od nekoga svećenika njegova reda, a još ne moga, vratio sam se u očevu kuću. Ne našavši ubrzo nakon određenoga vremena znakova skora ozdravljenja, zahvaljujući Svevišnjemu u njegovu sluzi Gonzalu, osjetio sam da sam potpuno oslobođen od one prirođene i prilično mučne slabosti, što jasno iskušavam sve do ovoga časa u kojem ovo pišem. Ovo Božje dobročinstvo, koje sam primio ja najnedostojniji, ne bojim se niti sumnjam pripisati zaslugama i molitvama sv. Gonzala iz Amarantea. Postoje naime svake godine, štoviše gotovo svakodnevno, tolike i tako velike vrste ozdravljenja od onih koji se zavjetuju, isprošene po njegovim zaslugama kod Boga, da u usporedbi s onim što se svakodnevno vidi kod njegova groba ovo što sam ispripovjedio nije nimalo usporedivo.

3 Djela ovoga Sveca, kako prije ulaska u redovništvo tako i poslije, nalaze se posvuda u Portugalu tako sažeta i zamršena da se čine više kao neki ulomci povijesti nego kao cjelovita rasprava. Ipak se nalazi ovaj kakav-takav sažetak, dovoljno vjerodostojan, tiskan na portugalskom jeziku u Bragi po nekomu ocu pobožne uspomene istoga Reda braće propovjednika, koji se zvao fra Diogo do Rosário, po nalogu prečasnoga gospodina fra Bartolomea dos Mártiresa, nadbiskupa Brage, pitomca istoga poziva. Neki je drugi portugalski otac i brat spomenutih, već preminuo, nekoć prije mene htio objaviti na svjetlo ovo književno djelo; ali kad je došlo u moje ruke, bilo je tako prevedeno na latinski da mogu istinski tvrditi kako mi njegovo čitanje nije poslužilo ni za što drugo nego da se ponekad uskladi istina ove povijesti s njime. Sve to primi u dobru, pobožni čitatelju.

Sažetak djela i svetoga života svetoga oca Gonzala iz Amarantea, Portugalca, Reda propovjednika, vjerno preveden s njegova vlastitoga jezika.

Uvod u povijest, o kraju Entre Douro e Minho.

Među ostalim narodima koje su stari pisci u našem Portugalu razlikovali određenim imenima i vlastitim granicama, neki su se nekoć zvali Bracari, a sada se nazivaju Interamnes (Međurječani), stisnutib bujnim tokovima rijeka Douro i Minho. Ova će se pokrajina doduše smatrati malenom i neznatnom ako tko geometrijski poželi izmjeriti njezino prostranstvo. Zatvorena je naime u dužini od samo osamnaest španjolskih liga, a u širini negdje šest, negdje i četiri. Ali ako promotriš narav podneblja, plodnost tla i neiscrpno blago svih stvari poželjnih za ljudski život, naći ćeš je tako prostranom ili radije čudesnom da ne sumnjam kako sedmerima svjetskim čudima kao osmo, dijelom stvoreno od prirode, a dijelom pak izrađeno umijećem i ljudskom marljivošću, s punim pravom možeš pridodati. Ondje naime zemlja, obrađena od brižljiva ratara, četiri puta godišnje često vraća najobilnije plodove i sjeme s kamatom.

2 Ondje se zbog povoljne blagosti zraka razmnožavanje ljudskoga roda vidi toliko umnoženo da istinu čini ne samo dvojbenom onomu tko želi pripovijedati, nego i najsličnijom laži. Sav je naime onaj kraj gotovo na svakom mjestu tako obrađen te ispunjen i pretrpan gradovima, gradićima, selima, utvrdama, seoskim imanjima, poljima i samostanima da se čini kako se iz svih tih napučenih mjesta uzdiže samo jedan najprostraniji, vješto sagrađen grad. O tome postoji jasno svjedočanstvo u mnogim piscima koji, govoreći o djelima Rimljana, tvrde da su se njihovi vojskovođe i carevi kroz razdoblje od četrdeset godina mučili, pošto je prije toga na raznim stranama bilo proliveno i iscrpljeno mnogo vojski, prije nego što su pokorili taj međurječni kraj. Dapače i L. Flor potvrđujući to svjedoči da je u samo jednom ljetu,c kad se L. Postumije otvoreno u ratu borio s međurječnim Brakarima u dvama uvijek tvrdokornim i neizvjesnim bitkama, od onih naroda koji su se uporno i postojano opirali palo ne manje od dvadeset i pet tisuća u tim dvjema bitkama. Blagost naime podneblja ondje toliko krijepi ljudsku narav i čuva je umnoženom da se ni zimsko vrijeme u oštroj hladnoći ni ljetno u prevelikoj vrućini ne osjeća osim u veoma malom broju dana u godini.

3 Voćke svake vrste, kako na strmim planinama tako i u ravnici polja, gotovo uvijek zelene, nastoje prekriti lice zemlje. Kamo god se putnik okrene, ugledat će kako u sjeni iz stijena i kamenitih obala izviru najbistriji izvori, ljeti hladni, a u zimskoj hladnoći mlaki. Njihovo mnoštvo usudili su se tvrditi da doseže broj od dvadeset i pet tisućad João de Barros (Joannes Vazeus) i neki Nijemac, autor karata Španjolske. Ipak neki doktor Palacius, po zanimanju liječnik, rodom Portugalac, koji je dugo stanovao u istom kraju, u knjižici koju je sastavio o njegovim čudesima tvrdi da se nalazi samo dvije tisuće i pet stotina izvora i sedam velikih rijeka. A mostovi veoma vješto sagrađeni od tesanoga kamena dosežue tri stotine, samostani sto trideset; a i plovne morske luke dosežu broj šest. U metropolitanskoj stolici Brage danas se brojif tisuću i sto krstionica i isto toliko župnih crkava. I nije stoga čudno ako su rimski vojnici ondje pronašlig rijeku Letu, koju mještani zovu Limia, te to tvrdili ne bez praznovjerna straha. Pošto su naime prešli Limiju i prodrli u međurječni kraj, privučeni njegovim dražima i ljupkošću, uopće se više nisu sjećali da se vrate svojim kućama. U ovo naše vrijeme u njemu cvjeta samo pet bogatih zbornih crkava i tri biskupske stolice, među kojima se danas ponajprije ističe Braga, kako rekosmo,h primas cijele Španjolske, koja je zaslužila imati za prvoga pastira i mučenika i sv. Petra, učenika apostola Petra. U kotaru te dakle metropolitanske stolice (da prijeđemo na povijest) rođen je ovaj sveti Gonzalo. U njemu je nekoć i svetik Damaz, potekao iz grada Guimarãesa, donio ne malo sjaja Crkvi Božjoj.

a Velika rijeka, kod grada Porta ulijeva se u ocean. Nonije svjedoči da je mještani zovu Duero.
b Pisao je Justin da je ime preuzela od crvenila (minio) koje daje obala. Usporedi našega Vasconcelosa i Nonija.
c Oko godine 578. od osnutka Rima (V. C. DLXXVIII).
d Pogl. 8. kronike Španjolske. Vasconcelos prenosi isto.
e Već navedeni pisci priznaju samo 200.

/ f Isti imaju samo 800. Vasconcelos u cijeloj pokrajini Entre Douro e Minho ima 1460.

g Flor u 2. knjizi, pogl. 17., naziva je rijekom Zaborava. Livijev sažetak 35. knjige rijekom Zaboravom. Podrijetlo toga imena navode prema Strabonu Vasconcelos i Nonije.
h Opreznije Vasconcelos: „Premda već dugo vremena traje neriješen spor s toledskim biskupom.”
i Slavi se 26. travnja.
k O njemu 11. prosinca. Resende u pismu Quebédu: „Guimarães je grad, nekoć domovina svetoga pape Damaza, ako bi dopustili vaši.” Pučki se zove Guimarães.

O posebnoj domovini sv. Gonzala, njegovim roditeljima i djetinjstvu.

Ono prije nepoznato selo u kojem se vidi da je ovaj sveti Gonzalo prvi put uživao svjetlo na portugalskom se jeziku zovea Tagilde; župa je pak sv. Spasitelja, nedaleko od rijekeb koja se nekoć zvala Avicella, za razliku od druge, zvanec Ave, koja u istom kraju teče krozd podnožje nepobjedive Citânie, uvijek obavijena maglom; sada se pak, djelomično iskrivljenim starim imenom, ta rijeka zove Vizela, a ruševine grada Citânia. Njegovi su roditelji bili glasoviti sjajem ugledna roda, kojim je često po besplatnom daru prirode, kao ugaonim kamenom od mnogih kreposti, običavala položiti čvrst i postojan temelj. Plemenitost je naime roda (po svjedočanstvu sv. Jeronima) neki siguran zalog buduće kreposti i poput najslađega cvijeta koji u pravo vrijeme obećava najljepši plod.

5 A točno i neupitno stoljeće u kojem je zasjao ovaj apostolski muž ne može se dovoljno pouzdano utvrditi ni iz naših portugalskih ljetopisa ni iz spomenika reda. Dapače (čemu se još više čudim), pretraživši mnoge knjižnice naših samostana u Francuskoj već tri godine, dok sam o drugim starim portugalskim ocima našao neke tragove, o sv. Gonzalu iz Amarantea nisam mogao naći ni barem ime (da ne govorim o djelima) ni spomen.

6 I stoga se, dok je grubim nemarom naših otaca stvar tako velike važnosti, koja se činila da ne malo pridonosi sjaju našega reda, bila pokopala u zaborav, pružila zgodna prilika našim suparnicima da dovedu u sumnju kojega je reda ili ustanove nekoć bio sv. Gonzalo iz Amarantea. Premda je stvar toliko jasna i sama po sebi poznata, iako nam vrijeme nije poznato, da je od pamćenja neizmjerno davnih vremena u cijelom Portugalu općepoznato i slavljeno da je on bio dominikanac, pitomac Reda braće propovjednika, te da se samo tvrdoglavim suparnicima događa ili smije naslućivati suprotno. Ipak se neću nimalo suprotstavljati nikomu tko želi misliti da je on prije ulaska u Red propovjednika bio kanonik regularni reda sv. Augustina ili prije pitomac ustanove sv. Benedikta. Dokazi naime u prilog suprotnomu, premda me ne navode da to priznam, ipak pozivaju: tako se naime čita da se nekoć dogodilo i našem ocu sv. Dominiku. U to su se naime vrijeme mnoge mladice blagoga reda benediktinaca širile i rasprostirale po cijelom svijetu, bujajući tolikim plodom nebeskoga nauka, da se u cijelom Portugalu, pa i u većem dijelu Europe, jedva mogla naći koja župna crkva (da ne govorim o biskupskima) koja ne bi imala župnika ili pastira iz reda sv. Benedikta. Da se slično dogodilo i zakonitom redu sv. Augustina u Francuskoj, barem što se tiče mnogih biskupskih crkava, može se nagađati. Nije mi mrsko umetnuti ovo u korist pobožnoga čitatelja radi lakšega razumijevanja sljedeće povijesti.

7 Ako pak smijemo nagađati prema okolnostima vremena, sv. Gonzalo je cvjetao u onom zlatnom stoljeću našega reda u začetku, kad su mladice apostolskoga trsa (mislim na učenike sv. Dominika) po svemu krugu zemaljskom (kako će se moći vidjeti u kratkom sažetku priloženom ovomu svesku) slavno naviještale riječ Božju. U tom istom naime samostanu braće propovjednika, gdje se štuju njegove svete relikvije, sagrađenom kraljevskim troškom, u kojem je već i prije postojala njegova kapela, vidi se veoma star njegov kiparski lik, urešen svetom odjećom dominikanske obitelji. I u drugom samostanu u Guimarãesu, koji je započet gotovo u isto vrijeme, premda na drugom, odvojenom mjestu, kad je otace sv. Dominik, odlazeći iz Francuske nakon potvrde reda, obišao Španjolsku, vidi se starodrevna oslikana slika toga istoga sv. Gonzala, koji je ondje po predaji neizmjerno davnih vremena prvi put obukao sveti habit, urešena habitom propovjednika, na kojoj se prikazuje ono čudo svetoga oca kad su mu se za gradnju mosta na rijeci Tâmegi (o čemu poslije) ribe natječući nudile na obali rijeke da pruže hranu graditeljima djela.

8 Rođen dakle otprilike u to vrijeme, budući Kristov vojnik Gonzalo, pošto je na određeni dan bio donesen u crkvu da primi kupalište preporođenja i obuče novoga čovjeka, u istom trenutku u kojem je po svetom krštenju bio preporođen dao je pred svima nebeske i jasne znakove buduće svetosti. Kad je naime bio podignut sa svetoga vrela i kad mu je nadjenuto to isto ime njegova oca Gonzala, čim je, kako se obično čini, bio predan dojilji koja je čekala da se slatkoćom mlijeka smiri od tužaljiva plača, to novo dijete svjetlosti počelo je čeznuti jedino za nebom. Položen naime u naručaj nove hraniteljice i privinut uz nju, posve odbijajući prsa, iznenada suhih okica i uprtih u neki lik raspetoga Krista, zaboravivši plač i mlijeko, pružalo je nježne ručice prema tom istom nebeskom predmetu uz neizrecivo klicanje. Tim je znakovima svakako davalo naslutiti da želi zagrliti lik Raspetoga. Taj neočekivani događaj sve nazočne pri tom prvom i najpobožnijem sakramentu Crkve uveo je, ne bez velikoga zaprepaštenja, u neobično divljenje.

9 Pošto je pak bio završen onaj najsvečaniji sakramentalni katekizam, dok je protjecao sljedeći prolazni tijek vremena, ona odgojiteljica veoma uglednoga djeteta običavala je katkad ponovno dolaziti i učestalo posjećivati tu istu župnu crkvu sv. Spasitelja zajedno sa svojim učenikom, radi slušanja mise ili molitve. A maleni Gonzalo, potaknut nagonima više nego ljudskim, viseći o njezinu vratu, čim bi ušao u crkvu, podigavši oči naokolo i promatrajući cijeli sveti dom, brižno je tražio gore spomenuti lik trpećega Krista. A pošto bi ga ugledao i obuhvatio pobožnim okicama, što je brže mogao prestajao je s brižnim i nemirnim pokretima. Ako bi ga pak njegova dojilja radi kušnje, ili radije s nakanom da odu, pokušala udaljiti od toga prizora, odmah bi se tako opirao nebeskom odvlačenju ili djelovanju tako neprestanim plačem i tako žarko da je hraniteljica, svladana, zastajala i ne bez velike pozornosti promatrala to čudo.

10 Jednoga je pak dana, dok je sveti dječačić (jer je milost nadoknađivala dob) dugo ostajao zadubljen i zagledan nepomičnim očima u taj isti lik Krista razapeta na križu, tjeskobna dojilja (bojeći se da ne odulji boravak) više puta pokušala okrenuti dijete k sebi kako bi požurilo u očevu kuću u kojoj je služila. Ali je on toliko puta ispuštao takav djetinji plač da je žena bila prisiljena još neko vrijeme ostati. Ipak, pogođena s jedne strane ropskim strahom, a s druge dirnuta pobožnošću, i bojala se ostati i zazirala je otići. Našavši se stoga u toj tjeskobi, okrenula se nekomu liku Bogorodice Djevice te je od Kraljice anđela uzdisajima duha žarko iskazivala pomoć: da se po njezinu posredovanju sve tako blago uredi da ni roditeljima djeteta, u čijoj je službi bila, ne bi dodijala dugotrajnim zadržavanjem, niti bi vrijeđala božansko veličanstvo želeći maknuti to dijete od pogleda na sveti lik. Čim je bogobojazna žena usredotočila pažnju na tu molitvu, gle nježno dijete, kao poučeno i obdareno očima po božanskoj moći, i samo se prilagodivši onomu tko moli te okrenuvši se istomu liku, potpuno uspravljeno podiglo je ispružene ručice: kao da tom kretnjom tjelešca pokazuje da želi pratiti svoju dojilju u tjeskobi duha i molitvi. Nakon pak kratkoga vremena, pobožno prignuvši glavicu prema istomu liku, kao da se oprašta, mirno se smjestilo u naručje i na prsa svoje hraniteljice te lako pristalo na odlazak.

11 Nakon toga čuda žena koja je mlijekom hranila Božjega slugu Gonzala nije se u njegovu odgoju ponašala kao da ide zatvorenih očiju ili gluhoga uma. Dapače, kad bi odsada u svitanje zore dijete, ispuštajući tužaljive glasove, odbijalo ponuđena prsa kao da želi najprije posisati nebesko mlijeko, ona je već tim sigurnije poznavala neposredan lijek za smirivanje njegova plača: i vodila je to janje u crkvu, ovčinjak dobroga pastira; pošto bi ono ušlo u nju i radosno je razgledalo veselim očima, pomno promatrajući svete slike, tada je radosno sisalo dojiljina prsaf. Ako bi se pak kadšto dogodilo da to ne bude tako, postajalo je toliko mrzovoljno i nestrpljivo da ni na koji način, gladno i mrzovoljno, ne bi prestajalo s tužaljivim vikanjem. I nije čudno, premda je čudno. Jasno je naime da se događa da se čuva naopaka uporaba i red protivan zakonu razuma kad u gladnoj duši nebesku hranu u službi tijela, na način stoke, u rano jutro s najvećom brigom traže izjelice koji tvrde da su kršćani.

a O tome Resende: „Od grada Guimarãesa na udaljenosti od šesnaest tisuća koraka, to jest po našoj računici četiri lige, nalazi se gradić Atães smješten na Vizeli, na portugalskom nazvan Athaagilde, nasuprot gradiću S. Veríssimo, smještenu na drugoj obali rijeke”, i dalje: „Je li Atães dobio to ime od gotskoga kralja ili iz kojega drugoga razloga, sada ne mogu tvrditi. Postoje neki tragovi ne prezira vrijedne starine i polusrušene zgrade, pučki nazvane Palatia, očito gotske, a ne rimske gradnje.”
b Vizela je kod Resendea, na portugalskom, kaže, Vizella; ulijeva se u rijeku Ave, poznatijega glasa.
c Dapače, Ave je kod Resendea, kako smo već rekli. Kod Guimarãesa ima vrelo, kaže Vasconcelos, na ušću Vila do Conde.
d Valerije Maksim, 6. knjiga, pogl. 4.: „Kad se njemu (Brutu) predala gotovo cijela Lusitanija, a jedino grad toga naroda Cinânia (Cinnia) uporno zadržavao oružje, pošto je pokušan otkup, gotovo uglas odgovori Brutovim poslanicima da su mu preci ostavili željezo kojim će braniti grad, a ne zlato kojim će kupiti slobodu od pohlepnoga zapovjednika.”
e Red je potvrdio Honorije III. godine 1216., 22. prosinca; sv. Dominik umro je 6. kolovoza 1221.
f Drugdje se, da bi se smirio njegov plač i jecanje, kod kuće mu pokazivao lik Bogorodice Djevice, kako piše Marieta.

O nauku i njegovu svećeništvu.

Potaknuti tim predznacima, dobrom naravi i prethodnim nagovještajima buduće pobožnosti, kao zakleti i božanski obvezani, roditelji ovoga djeteta nepokolebljiva uma i čvrsta duha odlučiše posvetiti Bogu kao trajnu žrtvu paljenicu onoga koji nije dostojan svijeta nego neba. Zbog toga su ga, kad je već po dobi bilo dopušteno, ali dok je još bio unutar dječačkih godina, običavali često voditi sa sobom u crkvu. I nisu bili obuzeti malom radošću dok su gledali dječakovu spremnu volju i srce poučljivo za nebeske i duhovne stvari. Kad je pak dob već dopuštala uporabu razuma, nekako su ga predali nekomu svećeniku prokušana života da ga pouči u književnosti i dobrim običajima. Zadobivši toga učitelja, pobožni je dječak iz dana u dan postajao miliji Bogu i ljudima. A pošto ga je u spomenutomu onaj isti prezbiter osrednje poučio, želeći ga unaprijediti k višim karizmama, brižni su ga roditelji vrlo razborito predstavili nadbiskupu Brage, biskupu primasu Španjolske (pod čijim su kotarom i vlašću živjeli). Nadali su se naime da će u svetom dvoru tako velikoga prvosvećenika, savršenije izgrađen u plemenitim i slobodnim naukama, ljubljeni dječak Gonzalo moći biti dostojno uzdignut na stupanj svećeništva (što su žarko željeli). Pobožni biskup nije pogledao prijekim očima ni s negodovanjem taj dar koji mu je ponuđen. Dapače, promatrajući plemenitoga već mladića, po licu i riječima ne manje razborita nego skromna, radosna ga je srca primio u krug svojih bliskih ljudi.

13 Kad je pak proteklo ono vremensko razdoblje koje je prema svetim crkvenim kanonima trebalo pričekati da bi mogao biti posvećen za svete redove, postavši ne manje običajima i životom nego književnom naobrazbom prikladan za obavljanje tako velike službe, bio je uzdignut na svećenički stupanj. I ne zadugo, procijenjen od istoga biskupa dostojnim da se poput sjajne svjetiljke postavi na svijećnjak, bio je potvrđen zaa opatab crkve sv. Pelagija, blizu očinskoga kraja, po izboru i naloženoj zapovijedi svoga mecene. Otežan stoga teretom tako velike službe, novi Kristov službenik, ne zaboravljajući svoje upravljanje, kao drugi Salomon pošto je preuzeo upravljanje kraljevstvom, odmah utekavši u neku crkvu, proplakavši i ničice se prostrvši pred nekim likom Djevice Bogorodice, usrdno je molio Djevicu Majku da mu se udostoji isprositi razum i mudrost od svoga jedinorođenoga Sina Božjega, kako bi mogao dolično nositi tako težak i pogibeljan jaram poslušnosti i pastirske skrbi.

14 Zatim, dobivši sveti blagoslov svoga nadbiskupa, oprostivši se sa svojim drugovima ili kolegama i vrativši se u domovinu koja nije bila daleko, zaputi se u svoju crkvu, novu zaručnicu otkupljenu Kristovom krvlju. Ondje pak, u jedan sat unaprijed određen, pozvavši svoje ovce unutar svetoga doma, iznese im pobožnu opomenu te ih riječima punima duha ljubavi potaknu da ustraju u ljubavi prema Bogu i bližnjemu, kao u obdržavanju punine zakona prema Pavlu. A budući da se dovoljno uvjerio da se ljudi na prihvaćanje kreposti, koja se bavi teškim stvarima, više potiču djelima nego riječima (dug je naime put po riječima, kaže Seneka, a lak i kratak po primjerima), pomno se pobrinuo da se podložnim sebi Kristovim ovcama pokaže kao uzor svih kreposti. U svemu pak što je potrebno za uzdržavanje života, radosno prihvaćajući štedljivost, služio se oskudnom hranom i prostom odjećom, a poniznost srca i tijela pretpostavljao je svemu. Čistoću pridruženu svećeničkom dostojanstvu, prema presvetomu običaju Rimske Crkve, uvijek je tako čuvao da je ljiljan djevičanstva u tijelu očuvao uvijek uz najveću čistoću duše. Očitujući prema siromasima očinsku utrobu, kao vjeran upravitelj, darežljivo i milosrdno, smatrao je tuđim ljudskom srcu imati grabežljive ruke prema potrebnima i uskraćivati im ono što je radi ublažavanja njihove oskudice bogatijima kao upraviteljima bilo preobilno darovano ili radije povjereno. Pobožni je otac naime ispravno smatrao da su bogatiji godišnji prihodi crkava, kao prava Kristova baština ostavljena na zemlji, namijenjeni za hranjenje siromaha, uz zadržavanje samo nužne potpore, naime za umjerenu hranu i odjeću crkvenih poglavara.

a Vasconcelos o toj pokrajini Entre Douro e Minho: „Više od sto i trideset samostana vidi se u tako maloj pokrajini, da ne spominjem crkve velikih prihoda (pučki kažemo opatije), kao i mnoge druge” itd.
b Resende: „Nedaleko od rijeke Vizela (Athanagildi), druge rijeke, prema Guimarãesu, nalazi se gradić i hram sv. Pelagija, kojega je upravitelj, kako se prenosi, bio Gonzalo prije nego što je pošao u Jeruzalem. Nagađamo da je ta crkva bila posvećena preslavnomu mučeniku iz Córdobe Pelagiju, koji se slavi 26. lipnja. Pučki S. Paio, ili kako piše Castillo, 1. dio, 2. knjiga, pogl. 60., San Payo de Riba de Vicela.” Isti umjesto opata Gonzala naziva župnikom (Curionem).

O njegovu hodočašću u Jeruzalem.

Ustrajavajući dakle dugo i bez prestanka u strahu i ljubavi Božjoj u tom skromnom i pobožnom pravilu života koje je sam sebi propisao i vjerno obdržavao, sveti opat Gonzalo često je razmatrao otajstva muke Krista, našega Otkupitelja: osobitim se naime žarom pobožnosti nosio prema Gospodnjoj muci. Stoga je, često uzdižući svoju potresenu dušu k raspetomu Kristu, iz neprestanog razmatranja svetoga križa iz dana u dan bio sve tjeskobnije obuzet željom da pohodi sveta mjesta na kojima je pravi Bog i čovjek Isus Krist izvršio otajstvo našega otkupljenja. Ali dok je razmišljao o tome da svoje ovce povjeri nekom najamniku na tako dug vremenski razmak, poticaj savjesti odvraćao ga je od željenoga puta. Bojao se naime da u njegovoj odsutnosti kakav ričući lav ne rastrga Gospodnje stado koje mu je prije bilo povjereno. Tako dulje vrijeme sputan i zadržan tim bojaznim razmatranjem, u sebi je kolebao različitim mislima. Sad se, odloživši za časak skrupulu savjesti, zbog želje začete pobožnosti već spremao poći na put; sad je opet, pogođen poticajima te iste savjesti, nevoljko bio prisiljen odustati od započete namjere. Naposljetku, kad je prošlo ne malo vremena, izliječio je nemir duše i sasvim ga uklonio razumom, zahvaljujući razložno položenoj velikoj nadi u jednoga svoga rođaka, tada svećenika dobre naravi, kojemu je odlučio povjeriti Gospodnje stado na vrijeme sve do svoga povratka.

16 Bio je to mlad svećenik, kojega je od djetinjstva svetim običajima brižno odgajao taj isti sveti opat: pošto ga je izabrao za obavljanje te službe, pozvao ga je k sebi i potaknuo ga ovakvim riječima: „Najdraži sine, namjeravam ti povjeriti tajnu ne male težine; ako mi ipak najprije, vezan prisegom, obećaš da ćeš vjerno izvršiti ono što ti sada naložim.” Mladić je pak, jer nije nikako znao za to daleko hodočašće koje je njegov ujak već čvrsto nakanio, odmah prisegnuo na njegove riječi. Tada je sveti i poštovanja dostojni opat nastavio svoj govor ovako: „Znaj, sine moj, da već dugo vremena, i to prilično dugo, želim obići Svetu zemlju i svojim očima, ako mognem, vidjeti mjesta našega otkupljenja, na kojima je Spasitelj svijeta za nas podnio smrt; a također pohoditi i svete relikvije svetih apostola koji počivaju u Rimu. Sve do ovoga časa, otkako sam u duhu začeo to putovanje, zadržavala me briga za moju Crkvu i nužno prebivanje, što sam prilično teško podnosio. Budući da sam pak o toj stvari već odavno stekao takvo mišljenje da vjerujem kako možeš dovoljno zamjenjivati mene i tako voditi ove Kristove ovce da ih u međuvremenu ne obuzme čežnja za mnom, ovlašću koja mi je povjerena ponajprije te postavljam svojim vikarom: zatim te najusrdnije molim da u svemu što se tiče upravljanja ovom Crkvom uvijek slijediš moje stope. A povrh svega ti nalažem i zapovijedam da, zadovoljan samo nužnim troškovima za provođenje skromnoga života, sve što preostane od godišnjih prihoda čovječno i vjerno razdijeliš potrebnima i Kristovim siromasima.” Pošto je završio tu opomenu i najprije se ponizno pomolio Bogu za sretno izvršenje hodočašća, obučen u prosto ruho, kako je priličilo hodočasniku, krenuo je na željeni puta.

17 Nije proteklo mnogo vremena nakon odlaska svetoga opata, kad je novi vikar udovice Crkve, zaboravivši svetu opomenu svoga ujaka i zaveden slasti naslada, krenuo sasvim drukčijim putem. I stari neprijatelj ljudskoga roda, ubacujući u njegov um različite poticaje požuda, najprije ga je zapleo u ispraznosti svijeta, raskoši i oholosti, te ga odao svakoj vrsti lovova i igara, i toliko ga zarazio da je, zanemarivši brigu o ovcama koje su mu prije bile povjerene i o siromasima, mislio i brinuo se samo o uzgoju lovačkih pasa i jastrebova te o velikoj pratnji slugu. Toliko mu je pak bio ocrnjen glas u pogledu pastirske službe, a surovost prema siromasima posvuda razglašena i raširena da su njegova zlodjela bila na usnama svemu puku.

18 U to je vrijeme blaženik Gonzalo (uz Božju naklonost njegovim željama), pošto je najprije bio izbavljen od mnogih pogibelji na putu, sretno dovršio svoje hodočašće sve do Svete zemlje. Zanesen pak božanskom slasti, prolijevajući mnoge suze, nije se mogao nasititi ljubljenja onih svetih mjesta Kristove muke i najpobožnijeg promatranja nepokretnim očima. Odatle se dogodilo da, pošto je ondje već pohvalno proveo ne jednu ni dvije godine, uvjerivši sebe da ne odlazi iz svetoga grada, htio ondje služiti Bogu kroz razdoblje od četrnaest godina. Kakve su bile duhovne vježbe svetoga čovjeka u tom međuvremenu, prepustit ću da razmotri pobožni čitatelj. Kad je dakle prošao taj tako dugi tijek od četrnaest godina, počeo je osjećati tjeskobu u duši, jer mu je oštar ugriz savjesti mučio razum i silio ga na sumnju je li u svojoj Crkvi ostavio vjerna vikara i upravitelja.

19 U međuvremenu pak, u proteklom vremenu tako dugoga hodočašća, to što se nije vratio nijedan glasnik ni hodočasnik koji bi dao vijest o zdravlju svetoga opata Gonzala, bilo je uzrok da je njegov vikar, lukavo promislivši i iskoristivši priliku, krivotvorio svjedodžbena pisma lukavo sastavljena, u kojima je stajala smrt njegova ujaka svetoga Gonzala u prekomorskim krajevima. I otišavši k nadbiskupu Brage, pošto mu je smrt svoga ujaka prijavio i dokazao lažnim pismima, usrdno je zatražio od njega potpunu jurisdikciju nad crkvom Sv. Pelagija i da bude potpuno potvrđen za opata. Popustio je poštovani crkveni poglavar, ne znajući za prijevaru, molbama i prijevarnom zahtjevu toga najgrabežljivijega vuka, koji je jedino želio biti potvrđen za apsolutnoga upravitelja kako bi sigurnije, odagnanoga svakoga straha, mogao voditi epikurejski život i provoditi bezbrižne dane. Ali sveti opat Gonzalo, tada ponovno nemiran u srcu zbog istoga poticaja savjesti i ne mireći se više s tim, pošto se posljednji put poklonio svetim mjestima cijele Svete zemlje, krenuo je koliko je najbrže mogao da ponovno obiđe svoje ovce.

20 Prešavši dakle ponovno ona najdulja putovanja, iscrpljen glađu i naporom, podupirući umorne i iscrpljene udove nekim štapom, sav u dronjcima i već preobražen u drugoga čovjeka,b naposljetku je čitav stigao do vrata svoje Crkve. Tu se zaustavivši, jer nije nimalo odavao lik nekadašnjega opata te Crkve i bio je sasvim nepoznat, pristupio je kući svoga vikara, ne predaleko odatle, da bi, kušajući prilike, zatražio milostinju. Ali lovački psi, kojih je bila puna kuća toga izjelice, prekinuli su prošnju koju je sveti hodočasnik iznosio prije nego što ju je dovršio, podigavši divlje i glasno lajanje. On je ipak iznova i iznova slabim glasom iznosio svoju oskudicu. Razdraženi time, psi, već teško podnoseći upornika, ponovno su ga napali ne samo žešćim lajanjem nego i ugrizima; i prisiljavali su Kristova siromaha, koji se koliko je mogao nastojao braniti od njih često podmećući štap, da uzmiče i odstupi od vrata. Uvrijeđen zbog upornosti nepoznatoga siromaha, naduti je opat (jer mu vika hodočasnika nije bila nepoznata zbog male udaljenosti među njima) po nekom sluzi naredio da odmah ode odatle, dodavši da nije navikao davati milostinju takvim siromasima.

21 Otpušten tim riječima, blaženi Božji sluga Gonzalo, spoznavši iz iskustva bezbožnost svoga lažnoga vikara ne bez velike boli u srcu, kad se Božja revnost pretvorila u srdžbu, nije se mogao suzdržati a da ga otvoreno ne ukori. I potuživši se javno na njega, govorio je da nije ostavio takva pastira i vikara svojoj Crkvi. Zatim se, otkrivajući se i nejasnim govorom, glasno pripovijedao kako ga je, pošto ga je prije poučio svetim običajima, s velikim pouzdanjem postavio za vikara, a ne za vuka Gospodnjega stada. Također se tužio da mu nije predao prihode te opatije u vlast za hranjenje pasa, nego za siromahe. Pozoran na njegove tužbe i pomno slušajući sve, bezbožni je najamnik sjedio za stolom prepunim jela na mjestu pastira, sve dok nije čuo riječi o pravom pastiru Crkve koji je ondje nazočan. Tada je naime, razgnjevljen, skočio od stola i pohrlivši ravno na kućna vrata, žestoko udario svoga svetoga ujaka onim istim štapom kojim se on sam podupirao. Strpljivo i mirna duha podnio je sveti opat te udarce i batine koje mu je nanio njegov pitomac. Ali ipak, smatrajući da se nipošto ne smije suzdržati od očinskoga ispravljanja, ukorio ga je u lice ovim riječima: „Zar te ja”, reče, „nisam uvijek hranio od kolijevke? Zar te nisam poučio poštenim naukama? Zar mi nisi, kad sam odlazio, dao riječ, potvrđenu i dodanom prisegom, o brizi za siromahe? O čuvanju skromnosti? Zar me nisi uvijek vidio da prihode ove Crkve, u najvećem dijelu, dajem potrebnima?” Taj otvoreni prekor svetoga čovjeka ne samo da nije smekšao srca njegova rođaka, nego je, naprotiv, pružio poticaj za još veću srdžbu. Stoga, kad se ponovno rasplamsao oganj crne žuči, ponovno udarajući svetoga starca, uporno je huškao pse da ga ugrizima otjeraju od vrata. Naposljetku, kad je pogledao već izbačenoga siromašnoga hodočasnika kako odlazi, potrčao je za njim i prijetećim riječima okrutnije osvete ako bi se usudio izgovoriti još ijednu riječ o toj stvari; ne smatrajući dovoljnim da ga protjera opljačkana od njegove Crkve i zasuta udarcima.

a Marieta i Castillo pišu da je najprije otišao u Rim i pobožno pohodio grobove svetih apostola.
b Već sijed, kako isti pišu.

O gradnji bazilike kod rijeke Tâmege.

Tako izložen uvredama, sveti Gonzalo, zahvaljujući Bogu i želeći dolično služiti samo njemu, ne misleći uopće na vremenita i prolazna dobra, kao da mu se nije dogodilo ništa novo ni zlo, počeo je po čitavom tom kraju propovijedati evanđeoski nauk, u kojem je bio dovoljno poučen, i riječ Božju s velikim žarom duha. Sveto ponašanje njegova života počelo je biti u tolikom poštovanju pred svima da je svojim primjerom i čvrstim naukom učinkovito odvraćao mnoge s puta propasti. Nakon nekog pak vremena, potpomognut milostinjom pobožnih vjernika, podigao je i sagradio neko maleno molitveno mjesto posvećeno Bogorodici Djevici, u nekom neobrađenom i seoskom kraju koji se sada zove Amarante, uz rijeku koja se zove Tâmega, kao utočište svoga hodočasničkoga života i utjehu duše. Taj je gradić prije bio pust, neprohodan i sasvim skriven od ljudskoga znanja, a sada je, urešen čudesima i nazočnošću tako velikoga zaštitnika, postao znamenit po ne malom broju crkava, pa i po dva samostana, te po dvorima mnogih plemenitih vitezova, i posjećivan iz cijele Luzitanije, onima koji ga promatraju pruža izgled i uređenje pravoga grada, kao što ćemo poslije reći. U toj je dakle maloj kapelici, poput drugoga Pavla ili Hilariona, smješten u neobrađenoj pustinji, neprestano služeći Bogu i Kraljici anđela i uvijek vršeći službu propovijedanja uokolo, provodio istodobno pustinjački i apostolski život.

23 Odatle je naime izlazeći iz svoje male kolibice, postavši učitelj i apostol neukih naroda, svim srcem ljubavi brižno priskakao u pomoć potrebama i oskudici i duše i tijela. Kad je pak jednoga dana u sebi razmišljao neodlučna duha je li takav način života (kakav je sam sebi izabrao) ugodan Svevišnjemu Bogu i Djevici, majci njegova jedinorođenca, želio je o tome neprestanim molitvama dobiti božanski odgovor. Da mu pak molitve ne bi postale uzaludne i prazne, strogim postom, zadovoljan naime kruhom i vodom kao hranom za svagdanju okrepu, upravljen uvijek na neprestanu molitvu, ustrajno je proveo čitavu korizmu. Nije izostala dobrota našega najmilostivijega Otkupitelja i pobožno smilovanje prema zavjetu svetoga Gonzala. Jer kad je dolazio uskrsni blagdan, u noći koja je neposredno slijedila, neki kažu da mu je dano ovo otkrivenje. Bio je u to vrijeme sveti Božji sluga prostrt u molitvi pred oltarom blage Djevice i ustrajavao u svojoj gore spomenutoj molbi: kad se odjednom sa svih strana vidio obasjan svjetlošću, a iza nje je na desnom rogu toga istoga oltara ugledao gdje stoji Bogorodica Djevica i obraća mu se, te je ušima čuo: „Ustani i među različitim redovničkim redovima, raširenima po čitavom svijetu, izaberi za sebe onaj u koji ćeš ući, a u kojemu ćeš čuti da služba ili bogoslužje posvećeno meni početak i završni zaključak dobiva od anđeoskoga pozdrava. Taj naime redovnički red prisvajam sebi osobitom ljubavlju, podupirem ga i uzvisujem; a također sam im milostivo darovala i habit kojim se redovnici općenito služe. U taj ćeš redovnički život ući da, prinoseći ostatak svoga života čista srca pod njegovim obdržavanjem i poslušnošću Svevišnjemu Bogu, postigneš željeni cilj.” Kad je to rekla, ono je nebesko viđenje zajedno sa sjajem iščezlo.

24 Ovdje zaustavi korak, zatvori vanjske oči, kršćanski čitatelju, i razmotri dužnu zahvalnost braće propovjednika prema Djevici Mariji od samoga početka ustanove njihova reda. Dovoljno je naime poznato da je ovaj red od te najsvetije Djevice nad djevama primio početak, rast i savršenstvo. Nakon što je naime, vođena pobožnošću, svojim milostivim molitvama isprosila od jedinorođenoga Sina Božjega ovaj red radi promicanja obraćenja grešnika, nije prestala sve dosad skrbiti da se on podupire i čuva izabranim ocima sa svih strana.b Najprije nam je podarila Reginalda u Rimu već blizu smrti. Mnoge novake koje je napastovao đavao čudesima je uvjerila da ustraju u redu.c Predala nam je da čuvamo najodabraniju pobožnost svoje krunice.d I u mnogim nevoljama, kako zajedničkim tako i posebnim, često je pružila pomoć. Neizmjerne naklonosti svoje pobožnosti i milosti (kojima je puna stara knjiga zvanae Vitae fratrum), obučena u osjećaje naše najmilostivije Majke, uvijek nam iskazuje. Teško nama trostruko i četverostruko ako, nezahvalni za te milosti, postanemo nedostojni njezina pokroviteljstva.

25 Tim nebeskim otkrivenjem koje mu je dala Djevica, ojačan Božji čovjek Gonzalo ostao je kao da je s neba okrijepljen i ojačan anđeoskim kruhom. Zatim, zabrinut da istraži redovnički život koji mu je otkriven, u kojemu bi bogoslužje Djevici Mariji počinjalo i završavalo s Ave, naumio je odmah obići i istražiti pojedine samostane one prve pokrajine Entre Douro e Minho. Kad je pak u mnogima čuo da molitve Djevici završavaju onim retkom Benedicamus Domino, rastrgan veoma tjeskobnim i sumnjičavim duhom i obilazeći sve, nikako nije shvaćao gdje bi na svijetu ili na kojem mjestu našao gore spomenuti red.

a U Luzitanaca Tâmega. Izvire, kaže Resende, nedaleko od grada Monterrei u Galiciji; odatle, zapljuskujući Chaves, o kojemu drugdje, spušta se u Amarante i siječe ga napola tako da čini dvostruki grad, s dvostrukim trgom i dvostrukim sudom, spojen s obje strane plemenitim kamenim mostom koji je sagradio Gonzalo.
b O tome se opširno govori u životu sv. Dominika 4. kolovoza, knj. 2, pogl. 11 i dalje te knj. 3, pogl. 1 i 2. Umro je u Parizu god. 1220. Njemu je Djevica Bogorodica pokazala habit koji će otada nositi red propovjednika. Pogledaj knjigu Jacinta Choqueta koja nosi naslov Mariae Deiparae in ordinem Praedicatorum viscera materna, pogl. 8.
c Tu stvar opširno obrađuje isti Choquet, pogl. 22.
e Tu je knjigu napisao Gérard de Frachet po nalogu petoga generala Humberta, a nedavno je tiskana u Douaiu. Imamo njezin rukopis s kratkom kronikom od god. 1211. do izbora Humbertova koji se dogodio god. 1254., ali autor na kraju o Humbertu dodaje: i umro je pun dobrih djela.

O njegovu ulasku u red braće propovjednika.

Pošto je pak, kad je već prošlo neko dulje vrijeme, brižno, ali ipak uzalud, istraživao red koji mu je otkrila Djevica Majka, jednoga je dana neočekivano u gradu Guimarãesu u nadbiskupiji Braga našao skriveni biser. U tom gradu, zvanom Guimarães, nalaze se četiri znamenita samostana; među njima se vide dva najstarija, svetih patrijaraha, apostolskoga sv. Dominika i serafskoga sv. Franje, koji cvatu još u naše doba. Kad je dakle Božji sluga Gonzalo izabrao prenoćište kod braće dominikanaca da bi prenoćio, pošto su ga oni radosna srca primili, kao što se po Božjoj milosti obično čini u cijeloj Luzitaniji u današnji dan u svim samostanskim konventima redovnika.

27 U vrijeme kad se zvonilo za dovršenje večernjega bogoslužja, marljivi i brižni istraživač svoga poziva tiho se uputio u crkvu. Nikomu pak ne otkrivajući pečata svoje tajne, pozorno je i pobožno poslušao časoslovne molitve koje su se najprije govorile o Gospi. I kad je čuo da one najprije započinju anđeoskim pozdravom, a poslije zapazio da završavaju istom temom, kakvom je, avaj dobri Bože, radošću bilo ispunjeno njegovo srce, ne bi bilo lako ispripovjediti. Ipak, još kao u snu i ne vjerujući iskustvu osjetila, ponovno otišavši u crkvu sljedeće noći i ondje bdijući pred oltarom posvećenim Djevici, nastojao je novim molitvama isprositi od nje jasan odgovor kako bi razumio je li to baš onaj red koji mu je ona prije odredila da u njega uđe. Nije ni tada (iako već drugi put) Božjemu sluzi izostao božanski odgovor, dan anđeoskim posredovanjem, po kojemu je jasno razumio, učvršćena poljuljanoga uma, da je to doista onaj redovnički život o kojemu je najprije od Bogorodice Djevice primio spasonosni nalog.

28 I stoga je istoga dana u svanuće, kad se okupio konvent togaa upravitelja, potpuno prešutjevši razloge te novosti, ponizno od njega zatražio redovnički habit. Nije se u redovničkom konventu pojavila nikakva sumnja ni zapreka glede te njegove molbe, jer je jasni glas o njegovu časnu životu, zreloj dobi te zdravoj i promišljenoj odluci uklanjao svaku zlu sumnju. Stoga su svi redovnici radosna srca primili svetoga Gonzala u svoju zajednicu, obučenoga u sličnu odjeću novaka. Obučen dakle u redovnički habit, već prije svet, Božji sluga Gonzalo, i postavši svetiji novim načinom služenja Bogu, pohvalno je proveo prvu godinu svoga obraćenja na redovnički život, koju zovu kušnjom, s velikim znakovima svoje svetosti, svima braći na poseban način drag.

29 Pošto je zatim obavio svečano očitovanje trajne poslušnosti polaganjem zavjeta, kad mu se činilo da mu ništa ne nedostaje da bi odsada mogao savršeno vršiti apostolsku službu propovijedanja, njegovi su mu poglavari odmah podijelili dopuštenje da se, sa subratom koji mu je bio dodijeljen, vrati radi propovijedanja u molitveno mjesto koje je prije sagradio blizu Tâmege. Najradosnijega srca sluga Božji Gonzalo, s dopuštenjem koje mu je bilo dano, ponovno je pošao u gradić Amarante kako bi potpunije prosvijetlio one narode koji su oskudijevali čvrstim naukom riječi Božje.

a Marieta i Castillo pišu da je to bio blaženi Pedro González, koji se u puku zove sv. Telmo i kojega štuju pomorci; o njemu 14. travnja.

O gradnji mosta u Amaranteu i nekim čudesima.

Pošto je pak, boraveći ondje, neko vrijeme razborito skrbio za spasenje duša savjetom, opomenom i primjerom svetoga života, vlastitim je očima iskusio da je ona rijeka, zvana Tâmega, kojoj je njegovo molitveno mjesto bilo blizu, česta i iznenadna grobnica za neuke i neoprezne putnike koji se u njoj utope. Jer su seljaci, ulazeći u plićake ili u male lađice radi prelaska rijeke, u naglom navali bujnih voda bivajući odneseni vodama ginuli. Stoga je sveti Gonzalo, žeđajući bratskom ljubavlju za obostranim spasenjem bližnjih, počeo razmišljati o gradnji nekoga mosta na obali te smrtonosne rijeke. Dopušteno je pak ovdje usput i ukratko napomenuti koliko su uvijek i posvuda po svijetu učitelji ustanove ovoga reda propovjednika nastojali promicati opće dobro države. Oni uistinu, kažem, a ne lažno, nose ovaj habit koji je podarila Djevica Marija. Jer ovaj posvećeni red nije nikada ni sanjao ni namjeravao odgajati ljude koji vole posebitost i koji su rođeni samo za sebe, nego samo one koji se trude uvijek biti zaslužni za kršćansku državu i u svemu rade za njezino očuvanje. Oa sv. Vincenciju, apostolskom ispovjedaocu koji počiva u Vannesu, sjećam se da sam čitao u nekom rukopisu na pergameni iz Nantesa da je radio i na gradnji mostova u nekim mjestima svijeta.b Sv. Pedro González slično, kao što će niže biti očito na svome mjestu;c sv. Lourenço Mendes također, o kojemu će se također nešto reći o njegovu životu niže. Koliko su pak napora za obranu poslušnosti koju treba iskazivati Rimskoj Stolici i za opće dobro pred carevima i kraljevima, za mir, za pohod protiv Turaka uvijek podnosili oci ovoga reda, tko želi znati neka čita kronike reda i stare anale. Ali o tome dosta.

31 Iako je pak to djelo, o kojemu je sveti Gonzalo prebirao u mislima, bilo previše teško, da naime siromašan redovnik, smješten u najsiromašnijem kraju seoskoga puka, želi sagraditi golem most koji zahtijeva toliku težinu srebra, ipak je, jer je Svevišnji i Najbolji Bog uvijek odobravao dobra započeta djela, učvrstio svoju namjeru ovim otkrivenjem. Kad je naime jednom u razmišljanju zastao nad tim da započne taj pothvat, na kojemu bi mjestu korita bilo bolje započeti most uz lakši trošak, bio je unaprijed poučen otkrivenjem po anđelu Gospodnjem da položi temelje mosta ondje gdje je naložio, između onih dvaju najužih tjesnaca rijeke koji su se nadvijali pred njegovom kapelicom. Ojačana duha novim otkrivenjem i uzdignut u čvrstu nadu da mu božanska pomoć neće izostati u nastavljanju toga pobožnoga djela, pošto je prikupio nešto milostinje, graditelji su položili kamen temeljac na spomenutom mjestu mosta u Amaranteu. Toliko se pak teškim, ili radije nemogućim, puku toga seoskoga kraja činilo da će Božji čovjek Gonzalo dovesti započeto djelo do cilja, da nisu nimalo mislili na budući most koji bi jednom bio prohodan putnicima. A on je to šutke slušao, oslonjen samo na Boga, za kojega je čvrsto vjerovao da mu ništa nije nemoguće, i sa svih je strana, koliko je mogao, okupljao majstore i njihove pomoćnike. Ponekad je pak, kad je rad već bio u punom zamahu, i sam svetac vlastitim rukama čupajući kamenje velike gromade, sam ga lako primicao gradnji i nosio na ne malo divljenje onih koji su ga promatrali. Tada su svi, videći u tom čudesnom činu očito čudo, već vjerovali da će ta predivna građevina, koja je po njihovu mišljenju nadilazila slične snage, biti sretno i savršeno dovršena.

32 Dogodilo se jednom da je ovaj Božji sluga, idući okolo po okolnim naseljima da bi pribavio sredstva ili isprosio milostinju, na putu susreo nekoga vrlo bogatoga velikaša. Najprije ga je pozdravio i zamolio ga radi ljubavi Božje i svojih bližnjih da nekim dostojnim prilogom pomogne opće dobro za gradnju njegova mosta. A on je, brzo povukavši nekoliko crta na kratkom papiriću i najprije potpisavši list te ga predavši svetomu Gonzalu u ruku, rekao: „Idi, oče, mojoj kući i dat ćeš taj papirić mojoj ženi, kojoj u vezi s tvojom molbom povjeravam svoje mjesto. Idi bez brige, jer će ti ona dati pravednu milostinju.” Radosna i pouzdana srca pohitao je sveti Gonzalo u kuću toga bezbožnoga velikaša; i pošto je ušao u nju, predao je domaćici pismo koje je nosio sa sobom, potpisano imenom njezina muža, s velikom nadom u veliku pomoć. Ali ta gospođa, pošto je pročitala riječi koje je napisao njezin muž, tiho se smješkajući savjetovala je svetomu Gonzalu da ode, potpuno uskrativši milostinju. Riječi naime koje su bile sadržane u papiriću bile su ovakve: „Ovomu siromašnom bratu dat ćeš onoliko milostinje za pomoć pri gradnji mosta koliko ovaj papir ima težine.” Htio je naime taj nečovječni bližnji narugati se riječima Božjemu sluzi svetomu Gonzalu i umoriti ga dovršavanjem puta. Ali on, nimalo smeten neočekivanim odgovorom, zatražio je od te gospođe razlog uskraćene milostinje. Kad ga je čuo i shvatio prema ishodu stvari, položivši pouzdanje u Boga, počeo je usrdno moliti tu ženu da posluša svoga muža i da, stavivši taj papir na neku vagu, na drugu stranu stavi lan, ili žito, ili vosak, ili bilo što drugo što ima za dati u milostinju, te da to postavi i nasuprot. Tvrdio je naime da će biti sasvim zadovoljan ako dobije težinu jednaku papiriću. Pristala je ona spremno ne bojeći se ničega novoga; i kad je na jednu zdjelicu stavljen papir, po Božjem uređenju težina je postala tako teškom da je na drugoj strani, nagomilana u velikoj količini građa za milostinju, svetomu Gonzalu pripao pravedan i dobar dio koji je božanski bio određen. I tako je ostavio i onoga škrca prevarena, a njegovu ženu pogođenu neizrecivim čuđenjem.

a Njegov ćemo život dati 5. travnja.
b O njemu 14. travnja, kao što smo rekli kod 6. poglavlja.
c Njegov je kratak život izdao isti Sampaio. Spominje ga João López, 3. dio histor. ord. Praedicat; knj. 1, pogl. 7. António de Sena, koji ga zove Mendes, kao i Castillo, 1. dio, knj. 2, pogl. 62.

✠

10. siječnja Kalendar godine