Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 10. siječnja

O sv. Gonzalu iz Amarantea, iz Reda propovjednika, u Portugalu

DE S. GONSALVO AMARANTHO,ORDINIS PRÆDICATORUM IN LUSITANIA

Sadržaj (8)
  1. Predgovor prevoditelja.
  2. O nauku i njegovu svećeništvu.
  3. O njegovu hodočašću u Jeruzalem.
  4. O gradnji bazilike kod rijeke Tâmege.
  5. O njegovu ulasku u red braće propovjednika.
  6. O gradnji mosta u Amaranteu i nekim čudesima.
  7. O čudu riba koje su dotekle iz rijeke Tâmege.
  8. Druga čudesa

O čudu riba koje su dotekle iz rijeke Tâmege.

Nije spomenuto čudo bilo posljednje prije nego što je djelo mosta došlo do vrhunca. Kad je naime jednom svetomu Gonzalu ponestalo potrebnih sredstava za davanje hrane zidarima i klesarima, pristupivši na rub riječnoga korita i prostrt u molitvi, ožalošćena duha zazvao je s neba pomoć i olakšanje te oskudice molitvama punim pouzdanja. Zatim je, načinivši znak križa nad tekućim vodama Tâmege, k njemu doteklo toliko mnoštvo riba da su nastojale prekriti površinu vode. Tada je sveti čovjek Gonzalo, pruživši ruku sa svojim štapom, izvukao van potrebnu količinu njih za hranjenje svojih radnika; a ostalima je, podijelivši im blagoslov, dopustio i zapovjedio da se vrate u duboku maticu. Pripovijeda se da se to čudo dogodilo ne samo jedanput ili dvaput po svjedočanstvu pisaca.

34 Čita se da se Božjemu čovjeku dogodilo i čudo koje nije mnogo različito u davanju pića najamnicima. Jer kad sveti Gonzalo nije imao pri ruci, kako je bilo potrebno, ni lako mogao nabaviti ni vino ni barem izvorsku vodu, jer je bila udaljena ne malim razmakom, te stoga nije bilo prikladna lijeka da se pomogne onima koji su trpjeli od žeđi za nastavak napornoga rada. Stoga je sveti Gonzalo, utječući se Bogu u vezi sa zalihom pića, obdaren istom vjerom kao i prije, učinio da iz neke stijene, po kojoj je u njegovo ime udario svojim štapom, obilno poteče vino. Tolika je bila vjera svetoga Gonzala u božansku providnost i tolika zasluga pred Bogom. Kad su dakle posude bile prinesene čudotvornomu izvoru da se ublaži žeđ njegove unajmljene družine, Božji je sluga dopuštao da se zahvati samo onoliko koliko je moglo dostajati; i odmah, uzevši rukom neki kamenčić i prislonivši ga na otvor izvora, zatvarajući ga ili začepljujući, činio ga je za neko vrijeme posve suhim ili radije nedostupnim.a Čita se da je sveti čovjek blizu svoga molitvenoga mjesta učinio i čudo koje nije različito u vezi s vodom najbistrijega izvora. Postoje i u današnji dan tragovi obaju izvora ili, da se točnije izrazim, očiti znakovi; dok iz jednoga još teče trajna i najzdravija voda, koju svi hodočasnici koji onamo hrle radi pobožnosti pobožno promatraju svojim očima ne bez velika poštovanja, te također zahvaćajući odatle vodu ne samo da utažuju žeđ, nego ponekad bolesnici koji pouzdano pristupaju, perući se ili pijući, čudesno ponovno zadobivaju prijašnje zdravlje.

35 Kad su dakle majstori i unajmljeni radnici vidjeli toliko čudesa, koliko je često bila ta hrana i okrepa, nisu mogli a da ne budu uvjereni, ponizni i ne iskažu Bogu najveću zahvalnost: otada su s većim i radosnim pouzdanjem u duši prionuli uz djelo mosta, sve dok nije došlo do dužnoga svršetka i ispalo najsavršenije dovršeno. Kad je naposljetku došao taj očekivani čas, sveti Gonzalo, iskazujući Bogu neizmjerne hvale u znak zahvalnosti, otpustio je majstore i najamnike oslobođene od rada: i strašno i duboko korito te najbrže rijeke Tâmege postalo je već prohodno, te se otada ukazivalo bez ikakve pogibelji za život onih koji prelaze. Kad je zatim uspostavljen promet stanovnika s obje obale rijeke, sluzi Božjemu Gonzalu otada su sa svih strana hrlili u većem mnoštvu. Njima je on, obnovljena žara duha, ono što je na neki način bio prekinuo ometen poslovima majstora, plodno i s velikim obraćenjem mnogih češće propovijedao riječ Božju.

36 Dogodilo se pak u to vrijeme da se činilo kako neki stanovnici tih krajeva malo cijene strašnu kaznu pastirskoga izopćenja i ne boje se nje onako kako uči vjera i kako priliči ljudima ljubiteljima katoličke pobožnosti. Naslućujući tu zlouporabu i najpogibeljniju zabludu, sveti Gonzalo, pogođen velikom boli zbog te bezbožne drskosti, kako bi je mogao ukloniti i iskorijeniti iz umova vjernika, vrlo je često u svojim propovijedima namjerno dolazio na tu temu. Ipak je, kao što je pokazivalo iskustvo, njegova opomena o toj stvari u najvećem dijelu bila bezuspješna i isprazna. Kad je sveti Gonzalo uočio tu tvrdoću srca i sljepoću uma, dogodilo se jednom da se, dok je stajao na propovjedaonici, tužio oštrim prijekorima na isti zločin. Upravo je u to vrijeme slučajno i neočekivano tim istim krajem prolazila neka žena noseći na glavi u nekoj košari nekoliko bijelih kruhova: kad je ugledao tu ženu kako prolazi pred njim, naložio joj je da pristupi blizu, prekinuo govor i zapovjedio da spusti teret kruhova pred njegove noge. I nakon toga se okrenuo nazočnome puku i rekao: „Da biste pak odsada znali prepoznati osudu izopćenja i s poštovanjem se bojati, ja od strane Boga i njegove svete zaručnice Crkve, naše majke, podvrgavam izopćenju ove ovdje kruhove.” Uistinu čudno za reći, ali nije teško učiniti Bogu, koji je uvijek bio čudesan u svojim svecima. Iako je naime izopćenje prema teološkom nauku prikladno samo za razumnu dušu i po redovitom zakonu može pasti samo na nju, koja je jedina među svim zemaljskim stvorenjima sposobna za milost te može biti lišena zajedništva dobrih djela svetih i vjernika ili u njega primljena, ipak, da bi najmilostiviji Bog neukomu i seoskomu puku na blag način i na svoj seljački način naznačio nevidljivi učinak izopćenja koji postoji oko duše, kako bi se održao poučljiv i bogobojazan u poslušnosti svojim poglavarima, svi su se oni kruhovi položeni u košari nakon riječi izopćenja koje je izgovorio sveti čovjek iznenada pretvorili ub ugarak i crno ugljevlje te pružili strašan prizor svima koji su stajali uokolo.

37 Da se pak to čudo, uređeno za pouku nekih, ne bi činilo da vrijeđa ili oštećuje ženu koja je nosila kruh, pošto je sveti Gonzalo nazočnima u prispodobi toga izopćenoga kruha nagovijestio da se nešto slično događa dušama, zatražio je da mu donesu blagoslovljenu vodu. Zatim je pak, pošto je izrekao odrješenje od prethodnoga izopćenja, ili radije toga prokletstva, poškropivši taj kruh blagoslovljenom vodom, vratio ga u prijašnju bjelinu i savršenost. To je čudo, potvrđeno iskustvom osjetila, mnogima koji su stajali ondje bilo povod za obraćenje, da, prestravljeni barem strahom, nipošto ne bi odbijali poslušati izopćenje. Samo su ta čuda ukratko od davnina po predaji starih o čudesima što ih je sveti Gonzalo učinio za života došla do potomaka.

a Marieta i Castillo dodaju da su, kad je most bio dovršen i radnici htjeli sa sobom kući odnijeti vino u mješinama i vrčevima, ustanovili da je onaj izvor vina, dan po Božjoj providnosti za potrebu graditelja, a ne za užitak dokoličara, već sasvim presušio.
b Htio je napisati ustos.

O njegovu slavnom preminuću.

Pošto je pak, iscrpljen mnogim naporima, dugo radio u Gospodnjemu vinogradu pod ustanovom reda propovjednika, po Božjoj milosti, ne štedeći nijednoga truda da skrbi za spasenje bližnjih, nastupilo je prikladno vrijeme u kojemu je po milostivom Božjem uređenju morao podleći sudbini. I zahvaćen nekom teškom groznicom, zaslužio je u to vrijeme imati božansko otkrivenje, po kojemu je postao sigurniji da će u najkraćem vremenu, odloživši tjelesni teret, sretno prijeći iz smrtnoga života u besmrtni. Predvidjevši dakle to svoje skorašnje usnuće, najusrdnije se obraćajući i moleći najsvetiju Bogorodicu, svoju zaštitnicu, molio je da u tako strašnoj borbi ne dopusti da ga uznemire strahote kneza tame ili da ga ulove njegove zamke. Kad su svi odmah doznali za bolest svetoga čovjeka, veliko mnoštvo raznovrsnoga puka, a među ostalima i neki ljudi iz njegove rodbine, okupilo se radi pohoda u toj posljednjoj bolesti. Svi su naime bili pogođeni najvećom boli što će ostati lišeni tako velikoga oca i učitelja. I gorko plačući, već obuzeti čežnjom za njim prije smrti, ispuštali su glasove pune boli i pobožnosti. Tada ih je utješio slatkim riječima sluga Božji, te ih, napojivši i nadom koju ne treba prezirati, potaknuo da od njega poslije smrti očekuju veće znakove prave prijateljnosti nego što su ih na ovome svijetu dotad iskusili. Nadao se naime da pred Svevišnjim može djelotvornije pomagati svoje sinove i štovatelje. Sljedećega je dana s najvećom pobožnošću primio sveto i pravo Kristovo tijelo pod prilikama kruha koje mu je pružio njegov subrat. Zatim, kad se već približavao posljednji čas njegova preminuća, najmilostivija Djevica Marija, okružena četama anđela, vidljivo se ukazala sv. Gonzalu da ga, kojega je uvijek učinila dostojnim svoje posebne naklonosti, posve osigura od svake đavolske obmane, pošto je sasvim uklonjena svaka sumnja u postizanje vječnoga spasenjaa.

39 Nakon toga nebeskoga viđenja, koje mu je bilo pokazano i priopćeno u svitanje, ta najsvetija duša, oslobođena iz tjelesnoga zatvora, ušla je u nebo. U isti sat u koji je Božji čovjek ispustio duh, po čitavom gradiću Amaranteu odjeknuo je neki glas nikomu prije ni poslije poznat, u ovom obliku riječi: „Ustanite i pohitajte na sprovod svetoga čovjeka.” Na taj neobičan glasb svi su žurno izlazeći iz svojih kuća jedan drugoga pitali kamo trebaju pohitati. Nisu naime još znali da je sveti Gonzalo na samrti. Kad su pak nakon raspitivanja čuli da je on u isti sat preminuo sa života i da nitko drugi tada nije umro, svi su u mnoštvu pohrlili u molitveno mjesto svetoga Gonzala. Ondje su pak, našavši tijelo svetoga čovjeka već uvijeno u plahtu i iskazujući mu dužno poštovanje uz suze mnogih, obavili pogrebne obrede i predali ga ukopu.

a Marieta i Castillo kažu da je bolesnik ležao na goloj slami.
b Također iz okolnih sela, kako kažu Marieta, Choquet, Castillo.

O njegovim čudesima poslije smrti.

Kolika je čudesa po zaslugama ovoga svetoga oca svemogući Bog očitovao od vremena njegova slavnoga preminuća pa sve do ovoga časa, čak i kad bi se (da se poslužim riječima sv. Jeronima) svi moji udovi pretvorili u jezike i svi zglobovi odjekivali ljudskim glasom, ne bih vjerovao da mogu ispripovjediti ni broj ni njihov tijek, pa ni koliko god sažeto. Da se pak jednom riječju pokaže istinitost te stvari, poslužit ću se samo ovim dokazom. Ne samo u kraljevstvima Portugala smještenima u Španjolskoj, nego i na krajnjim granicama Istoka, koje nazivamo Istočnim Indijama, te u pokrajini Afrike, gdje Portugalci čuvaju neke utvrđene gradove, toliko su česta čudesa koja Bog očituje po zaslugama ovoga svetoga čovjeka Gonzala da je na usnama svih kršćanskih vjernika, u najvećem dijelu, u kakvoj god se nevolji, pogibelji ili bolesti nalazili, sveti Gonzalo odmah prisutan i općenito zazivan. I ne prolazi godina u kojoj se, od pamtivijeka, kod onih koji pristupaju njegovu grobu ne bi opazilo barem neko čudo ili neka čudesa, da ne kažem mnoga, božanski učinjena u ozdravljenju bolesnika. To je toliko jasno, očito i iskušano ponekad i od nevjernika da se nikakvim izmotavanjem ne može sakriti niti itko može zanijekati. Toliko se često ondje vide čudesa iznenadna i opipljiva rukama da hrom već mnogo godina, ušavši u njegov hram, usmjeravajući svoje korake zdrav i čitav, odmah se radosno vraća u svoju kuću. Opsjednuti od đavla izlazi slobodan. Bolesnik na dug rok, ponekad ondje zadobivši iznenadno zdravlje, izaziva takvo čuđenje kod hodočasnika koji ondje stoje da se čini da je na neki način uvjeren i sam razum. Ali da, trudeći se biti kratak, ne bih postao nejasan, ukratko ću spomenuti neka, radi primjera.

41 Godine 1500. rijeka Tâmega (koju smo gore spomenuli), na čudesan način povećana kišnim vodama, poplavila je te, silazeći sa stjenovitih litica prekrivenih najvišim stablima, češće padajući nego tekući, nosi i grabi sa sobom isčupana iz korijena debla razne vrste. Stajao je puk u Amaranteu napet u strašnu prizoru nabujale rijeke, a mnogi koji su se popeli izdaleka na uzvišenija mjesta pozorno su promatrali onu bujicu sastavljenu ne samo od voda nego i od mnogih ulomaka različitih stvari. I gle, među ostalim stvarima koje su plutale u koritu, zaprepaštena duha gledaju neki hrast čudesne veličine kako poprijeko plovi i brzim se kretanjem žuri prema mostu. Smatrali su naime i oplakivali da će ono djelo što ga je u starini sagradio sveti čovjek, uzdrmano naletom toga stabla, odmah srušiti. I stoga, ispuštajući glasove pune molitvenoga uzdaha, izgovorene ne s većim strahom nego pobožnošću, govorili su: „O sveti Gonzalo, priskoči u pomoć: čuvaj svoj most, koji si sagradio za opće dobro.” Tu kratku molitvu nisu prestajali ponavljati sve dok onaj hrast nije doplovio sve do mosta. I nije bila uzaludna vjera njihova. Odmah su naime, prije nego što je ona strašna gromada mogla uzdrmati most, svi tjelesnim očima vidjeli kako iz molitvenoga mjesta u kojemu je bilo pokopano sveto tijelo Gonzalovo vidljivo izlazi neki redovnik obučen u habit sv. Dominika, noseći u ruci štap, koji, prebacivši preko ramena crni plašt s obaju krajeva, zrelim i polaganim korakom krenu prema mostu. Pošto je pak stigao do podnožja mosta, s te iste obale rijeke, popevši se kao po stubama na neki središnji prednji potporanj toga mosta, koji podupire riječne otvore s obje strane, zaustavio se na onom dijelu koji je zahvaćao naboj i poplava rijeke. Kad se pak približio stari hrast, poprijeko nošen naletom bujice, nepoznati ga je otac tako usmjerio štapom koji je držao u ruci da je, ušavši neoštećen kroz otvor mosta, prošao ispod bez ikakve njegove štete. Nakon toga se onaj redovnik, pošto su ga pomno promatrali svi okupljeni ljudi, jednakim korakom vratio u kapelicu iz koje je izašao. Svi su dotrčali što su brže mogli, želeći znati tko je bio začetnik takva čuda. Ali ušavši u kapelicu, u kojoj još nije bio sagrađen samostan reda propovjednika, nikoga nisu našli. Iz čega su jasno razumjeli da je sveti sluga Božji Gonzalo, izašavši sa svoga groba, božanski oslobodio svoj most od one neposredne propastia.

42 Neka plemenita gospođa, zvana dona Isabel de Sousa, pošto je rodila muško dijete iz prvoga začeća porođaja, zadobila je u drugoj dojci tako tešku bolest, jer se ondje zgrušao suvišni sok, da je, premda su liječnici iskušali sva birana sredstva za zdravlje, njihov brižni trud bio sasvim uzaludan. Već je bio prošao razdoblje od jedne cijele godine u liječenju toga čira. I radi otapanja gnoja liječnici i kirurzi bili su smislili neku olovnu cjevčicu duljine prsta kojom su, umetnuvši je u otvor truloga mesa, nastojali da unutarnja gnjilež krvi isteče van. Nakon pak nekoliko dana, dok se čir širio iznutra, cjevčica se tako sakrila unutra da liječnici, primjenjujući različita sredstva, nisu mogli ne samo izvući nego ni učiniti da se na bilo koji način pojavi. Tako je ona olovna naprava kroz razdoblje od pet mjeseci ostala skrivena u njezinim prsima. Naposljetku su kirurzi, želeći samo preduhitriti smrtnu pogibelj, zajedničkom odlukom zaključili da u prsima žene treba učiniti rez. Nakon te konačne presude koju su oni već izrekli, došao je radi pohoda bolesnici ugledni muž João de Sousa, njezin svekar; i saznavši za odluku liječnika, sažalivši se nad bolesnom snahom, počeo ju je opominjati riječima punim vjere da, položivši zavjet blaženomu Gonzalu iz Amarantea, preporuči sebe na liječenje kao nebeskomu i najprokušanijemu liječniku. Ožalošćena je gospođa odmah poslušala riječi svoga svekra i, prihvativši njegov savjet, zavjetovala se svetomu Gonzalu zajedno sa svom obitelji koja ju je pratila. I zatim je, kad su navrle suze, počela izlijevati ponizne molitve da izbjegne smrtnu pogibelj i ponovno zadobije prijašnje zdravlje. Što više? Istoga dana, kad su liječnici i kirurzi došavši u večernje vrijeme skinuli flaster stavljen na ženska prsa da bi izvukli uzroke tekućine koja se čisti, našli su cjevčicu koja je bila skrivena toliko vremena kako sama od sebe prianja uz zavoje i ljekovite niti. Naposljetku, da se ne bi pojavila kakva sumnja, vidjela je da je to učinjeno zaslugama svetoga Gonzala i da je unutar razdoblja od samo osam dana posve ozdravila. To je čudo bilo tako očito i opipljivo da su na zajedničku radost mnogih, uz uklanjanje svake sumnje, upućene zahvale Bogu zbog zasluga svetoga Gonzala i sveta zagovora pred njim.

a U to isto vrijeme poslije toga čuda, ondje gdje su počivale njegove svete kosti, sagrađen je hram i posvećen njegovoj časti, te pripojen župi Amarante, kako pišu Castillo i Marieta; a god. 1540. kralj Portugala João III. predao ga je redovnicima dominikancima: ondje je poslije podignut samostan s veličanstvenijom bazilikom, obdaren sjajnim prihodom, zauzimanjem i marljivošću Jerónima Padille, koji je upravljao redom propovjednika u toj pokrajini.

Kako je sv. Gonzalo bio uvršten među svece.

U vrijemea pape Julija III., koji se pobrinuo da sv. Gonzala uvrsti u katalog svetaca, Rodrigo Pinheiro, biskup Porta u Luzitaniji, po nalogu toga istoga vrhovnoga svećenika proveo je pomnu istragu o njegovim čudesima; i posebno je po svjedocima dostojnima vjere, vezanima prisegom, spoznao da je istinitost gore spomenutoga čuda sasvim sigurna. I nije našao samo posve sigurna svjedočanstva o olovnoj cjevčici koja je iznenada izašla i o ozdravljenju čira koje je uslijedilo, nego i o sinu te iste gospođe, kojega je čudesno izliječio taj isti svetac, a koji je prije, razdvojen na oba prepona s ispalim crijevima, trpio prilično mučnu bolest.

44 Godine 1296.* (* U izvorniku tiskano cclxxxxxvi; godina je očito pogrješno otisnuta.) neka čestita žena, zvanab Mencía Pires, već četiri mjeseca pogođena bolešću paralize, nije mogla pokrenuti ne samo tijelo nego ni sve udove pojedinačno bez ičije pomoći. Ta je bolesnica uz pomoć svojih bila donesena na grob svetoga Gonzala: ondje je provela sljedeću noć u noćnim bdjenjima (kao što se obično čini kod hodočasnika koji daju zavjet), prostrta u molitvi. Sljedećega je pak dana, otkrivši da je čudesno ozdravila i odmah upravljajući korake bez ičije pomoći, viđena kako radosno hoda po čitavoj crkvi. Očevici toga čuda bile su ne malobrojne osobe oba spola, koje su ondje također stajale i molile za pokroviteljstvo svetoga Gonzala. Jer se, kao što se može vidjeti, njegova kapelica ponekad nalazi bez hodočasnika koji daju zavjet.

45 Neki čovjek koji je bolovao od paralitične bolesti, a povrh toga i od sljepoće očiju, iz biskupije Lamego u toj istoj Luzitaniji bio je donesen na nekim drvenim nosilima na grob svetoga Gonzala. Ondje je, rasplamsan pobožnošću vjere, prinosio Bogu molitve, suze i uzdahe, zazivajući božansku pomoć da po zagovoru svetoga Gonzala zasluži biti uslišan i zadobiti željeno zdravlje. Prije nego što je taj uzeti odatle odnesen, pošto je ponovno zadobio i vid i zdravlje svih udova, zdrav se vratio svojoj kući. I nije čudo, kad Krist u Evanđelju svjedoči da će oni koji imaju vjeru činiti i veća čudesa.

46 Pošto su bila učinjena ova i mnoga druga čudesa po zagovoru svetoga Gonzala i pomno ispitana od spomenutoga crkvenoga poglavara, taj isti vrhovni svećenik Julije III., uz prethodno zrelo vijeće svetoga zbora kardinala, na neki je način prosudio da istoga svetoga Gonzala iz Amarantea treba upisati u katalog svetaca; i dopustio je da se njegov blagdan deseti dan siječnja svečano slavi u cijeloj Luzitaniji.

47 Tolika je pak pobožnost štovanja i toliki dolazak naroda koji hrli k njegovu grobu, osobito u proljetno doba, da nijednim putem toga kraja Entre Douro e Minho nitko ne može proći a da ne susretne one koji daju zavjet ili ne čuje kako idu u skupinama, bučno svirajući posvuda na frule, svirale i mnoga druga glazbala prema običaju zavičaja. Svi oni radi pobožnosti češće pohode Amarante nego Santiago de Compostela, koji nije toliko udaljen. U osmini pak Duhova, u kojoj se slavi glavna svetkovina svetoga Gonzala ili se radije ponavlja radi prikladnije pogodnosti putnika,c pomni istraživači svake godine izbroje oko trideset tisuća ljudi. U neosporno svjedočanstvo te istine dogodilo se ne prije mnogo godina da je od sasvim sitnih svijeća, koje siromašni hodočasnici radi pobožnosti obično prinose na njegovu oltaru, neki znatiželjni crkvenjak pronašao tisuću dvjesto osamdeset i šest funti po točnoj težini. Taj divljenja vrijedan dolazak naroda s pravom spominje Luís André de Resende u jednome od himana koje je umetnuo u časoslov toga istoga svetoga Gonzalad koji je on sastavio: i ne malo me žalosti što ih ovdje ne mogu imati pri ruci da bih ih kao ugaone kamene priložio ovomu sažetku, ali ipak ovdje pomaže umetnuti ovaj ulomak toga istoga himna, kojega se sjećam:

Non capit duplex Amarantus amplas

48 Ni ljupkost mjesta u kojemu počiva sluga Božji malo ne poziva hodočasnike, kao ni ondješnji prelijepi i najraskošniji samostan toga istoga reda propovjednika, koji je sagrađen naklonošću i darežljivošću presvijetloga kralja Joãoa III. i obdaren velikim prihodima, a koji se, kako se pripovijeda, pohodi radi zahvalnosti dugovane svetomu Gonzalu. U cijeloj pokrajini Luzitaniji, koja se proteže sve do Afrike i Istočne Azije, svakoga petka poslije povečerja čini se spomen na njega, s antifonom i vlastitom molitvom samoga blagdana. Po njegovim molitvama neka se najmilostiviji Otac svjetala udostoji darovati i našoj pokrajini i Redu, koji je on ispovijedao, zdravlje i prijašnji žar apostolskoga duha, on koji slavno živi u vijeke vjekova. Amen.

a Julije je vladao od 7. veljače 1550.* do 23. ožujka 1555.* (* U izvorniku tiskano 1530. i 1535.)
b Nju Marieta i Castillo nazivaju Mencía Pérez.
c Štoviše, Marieta i Castillo pišu da se 10. siječnja često okupi do 30000, a na blagdane Duhova do 50000. Svjedoči Resende da se god. 1557.* (* U izvorniku tiskano 1357.; Resende je živio od 1500. do 1573.) 10. siječnja okupilo više od 14000. U ostale pak dane u godini ondje dolaze mnogi, pa i povremeno čitave župe, na način molitelja, predvođene svetim stjegovima, piše Castillo.
d O tom časoslovu govori Resende u navedenom pismu i iz njega navodi ova dva stiha.

Druga čudesa

Iz španjolskih djela Juana Mariete i Hernanda del Castilla.

Neka žena iz Porta, već jedanaest mjeseci slijepa na jedno oko, pokušala je uzalud mnoge lijekove: ali je svaku nadu oduzela nova mrena koja se navukla na oko. Tada je ona ozbiljnim molitvama zazvala sv. Gonzala i zavjetovala mu srebrno oko te pobožno hodočašće k njegovu grobu. Nije bilo odgode ni u njezinoj pobožnosti ni u nebeskom lijeku. Pristupa njegovu hramu: pribavlja žrtvu koju treba prinijeti Bogu na čast sveca i za svoje zdravlje te joj prisustvuje. Kad se vraćala kući, kod postaje blizu Amarantea vraća joj se oko, a da nije ostao nikakav trag prijašnje sljepoće.

2 Druga je isto tako iz Porta bolovala od padavice, doista mučne, koja je u tužnom napadaju iznenada napadala nesretnicu koja se ničemu takvomu nije nadala, i ponekad je pogađala u samoći uz prisutnu smrtnu pogibelj. Sluškinja, sažalivši se nad gospodaricom, odlazi u hram sv. Gonzala, prinosi voštanu svijeću i srebrno srce te naređuje službu Božju. Pošto je ona izvršena, njezina se gospodarica zauvijek oslobađa te bolesti.

3 Također neka druga iz Porta već je četvrti mjesec bila mučena mučnim zgrušavanjem soka na ušću želuca i drugim simptomima. Primijenjeno je doduše liječenje koje nije bilo nemarno, ali bolesnici ipak nije bilo nimalo bolje dok taj sok nije istekao u lijevu potkoljenicu, koja je u jednom jedinom danu otekla do debljine jednake ljudskomu tijelu. Liječnici smatraju da potkoljenicu treba odrezati, ali da ni tako nesretnica neće biti sigurna za život. Ispovjedivši dakle grijehe, prima svetu popudbinu: biva okrijepljena i posljednjom pomasti jer su se bojali da ne umre u rukama onih koji je liječe. Dok gleda onu kobnu pripravu, obraća se da zazove pomoć blaženoga Gonzala: izgovara mu mnoge zavjete, u međuvremenu je hvata san, iz kojega se ubrzo probudila i počela micati potkoljenicu; iz nje je oteklina sasvim iscurila. Što mnogo govoriti? Za nekoliko dana, ne upotrijebivši nikakav drugi lijek, posve je ozdravila.

4 U tome istom gradu Portu jednoj su ženi ruke bile prekrivene nebrojenim bradavicama, toliko ružnima za pogled i mučnima za osjet da se nije mogla služiti nijednom funkcijom ruku. Pobožno zaziva sv. Gonzala. Jedva da je prošlo petnaest dana kad ona, promatrajući svoje ruke, vidi kako se tako ružne bradavice naglo raspadaju i otpadaju, a da nije ostao ni ožiljak ni trag.

5 Godine 1536. oci propovjednici bili su sazvali u gradu Portu, deset liga udaljenom od Amarantea, skupštinu ili kapitul te pokrajine. Same nedjelje u koju je započeo kapitul, neka žena iz Ponte de Lime, sedam punih godina paralitična, ne bez velikoga truda nosača donesena je u Amarante da obavi sveta bdjenja kod groba sv. Gonzala. Sutradan nakon što je stigla, uvedena u kapelicu, ostala je u molitvi dok se nije otpjevao anđeoski pozdrav. Tada je pak, okrenuvši se nekomu tko je stajao u blizini, rekla da, ako joj pruži ruku i malo pomogne, ima pouzdanje da će moći čvrsto stati na noge i tako hodati. I nije bilo uzaludno pouzdanje. Pruže joj desnicu: ustala je i hodala po hramu dok je sav puk promatrao. Odmah se proširio glas o tako velikomu čudu. I još prije nego što je taj skup zaključen, to je potvrđeno vlašću Bartolomea dos Mártiresa, iz istoga reda, biskupa Brage, i svečano objavljeno sa svetih propovjedaonica, na slavu Božju i na čast sv. Gonzala.

✠

10. siječnja Kalendar godine