Životopis blažene Oringe ili Kristijane iz rukopisnog kodeksa samostana sv. Klare u Firenci izdao je na talijanskom jeziku kamaldoljanin Silvano Razzi u 1. svesku djela de vitis feminarum sanctitate illustrium; te prenosi da je preminula na današnji dan. Drugi, nešto opširniji (ali ponegdje ne baš neznatno različit, kako će biti očito onome tko ih usporedi), objavio je godine 1636. Kornelije Kurcije, opći povjesničar Reda augustinaca, koji je na kraju naveo i drugog pisca, talijanskog brata Honorija: on pak tvrdi da je Oringa preminula 4. siječnja.
Na talijanskom napisao SILVANO RAZZI.
Sveta mladost Oringina.
Blažena Kristijana rođena je u gradiću doline Arna koji se zove Castellum sanctæ Crucis; doduše od skromna roda, ali predodređena da se proslavi izvanrednim sjajem kreposti i božanske milosti. Čim je po kršćanskom obredu očišćena svetim krštenjem, dobila je ime Oringa, koje je potom prešlo u Kristijana.
2 Od prvih godina djetinjstva počela je razmatrati nebeske stvari i ustrajno se posvećivati molitvama. Pripovijeda se da je, dok je pasla volove, kako bi se slobodnije duše predala molitvi, zapovjedila njima da pasu samo divlje trave, a da se suzdrže od žita i ostalih usjeva. Poslušale su nerazumne životinje, i to tako točno i gotovo pobožno da niti su nogama pogazile, niti ustima dotaknule ijedan listić bilo žita, bilo koje druge biljke od onih koje im je Djevica zabranila. Ona se pak za to vrijeme s ništa manje sigurnom nego gorljivom pobožnošću predavala razmatranju božanskih stvari i molitvi.
3 Nizak joj bijaše, kako rekosmo, rod i skroman položaj; ipak je njezina duša, usplamtjela ljubavlju prema Kristu i uvijek željna većeg poniženja, čeznula podložiti se i ispod svoga podrijetla i staleža. Odatle je, naime, iz tako uzvišene poniznosti počeo izvirati izvor božanskih darova, kreposti i čudesa. Od najranije dobi njezinu je dušu obuzelo toliko gnušanje prema razuzdanim i sramotnim stvarima da bi, čim bi čula da se izgovara neka manje čestita riječ, odmah bila potaknuta na povraćanje; te je od česta povraćanja zapala u tako tešku bolest. Napokon joj je, dok je trpjela takvo povraćanje, odozgo došao glas opominjući je da rukama zatvori uši kako ne bi bila prisiljena slušati te nepristojne riječi. Ona posluša nebesku opomenu. I ne uzalud: odmah joj se vrati zdravlje. Što više? Ne samo da se klonila bestidnih razgovora, nego i taštih i ispraznih; ako bi ih nehotice čula, toliko bi se i u samom licu uznemirila da bi, premda šutke, ipak oštro ukorila onoga tko ih izgovara.
4 Kad je već dospjela do dobi za udaju, a prije toga je dragovoljno izabrala Krista sebi za zaručnika i zavjetovala mu vjernost, počela su braća uporno navaljivati da se, po običaju vršnjakinja, dopusti združiti s nekim smrtnim mužem, progoneći je gorkim pogrdama, a katkad i kažnjavajući udarcima. Ona pak, da ne bi iznevjerila vjeru danu Bogu ili dopustila da se okalja cvijet djevičanstva, često je skakala u rijekua Guscianu, izlazeći uvijek tako suhe odjeće kao da je voda nije ni dotaknula. No kad je uvidjela da se ni tako nastojanja braće ne smiruju, napokon je posve prešla rijeku, a da joj se odjeća ni najmanje nije smočila, te je krenula na put prema Lucci.
5 Kad je oko zalaska sunca stigla do glasovitog svratišta za hodočasnike koje u puku zovub Altopascio, ispriječio joj se demon jašući na divljem i strašnom konju, ne bi li je samim užasom odvratio od započetoga puta. Ona pak, nimalo prestrašena njegovim riječima, prijetnjama ni ostalim užasom, postojano je uzdanjem u božansku pomoć hrabrila svoju dušu i oslobađala je straha. Niti je predobri Bog iznevjerio ili odgodio pomoć njezinu pouzdanju. Naime, iznenada su pokraj nje stala dvojica muževa u prebijelim haljinama; na pogled na njih raspršila se ona grozna utvara, a i oni su se malo zatim uklonili Oringinim očima.
6 Nastavlja dakle put dušom postojano uronjenom u molitvu i očiju uprtih u nebo: napokon opazi da je dospjela usred preljupke livade, nešto udaljene od javnoga puta, zasađene bezbrojnim mirisnim travama i cvijećem te ograđene najmirisnijim stablima raspoređenim čudesnim redom; ondje nađe i zečića koji je počeo oko nje skakutati i umiljavati se prisno, kao da ga je ona odgojila. Tako joj je i u krilo polagao glavu i umiljato se skokom poigravao. A ona reče: „Ta ja bih te, kad bih htjela, mogla zadržati: zašto onda stojiš tako bezbrižno?” Napokon svanu jutarnje praskozorje, ali kako Oringa na livadi okruženoj tako gustim stablima nije nalazila izlaza, počeo je zečić ići pred njom i pokazivati joj stazu koja ju je izvela na javni put. Tada se i sam zec uklonio s očiju. Oringa nastavi put i napokon stigne u grad Luccu. Ondje se unajmi kao sluškinja kod nekog plemenitog muža iz kuće Aula vetus, građanina Lucce, čestita i pobožna. Od njega pak nije tražila da joj se za službu isplaćuje ikakva druga plaća osim hrane, i to najoskudnije, te da se odijeva jednom jedinom prostom i iznošenom kabanicom, ali čistom.
7 Čak i usred zime hodala je bosonoga i podnosila najljuću studen, tako da bi katkad i krv, istisnuta silinom hladnoće, potekla. Najčešće je, koliko god bila umorna, spavala na goloj zemlji. Toliko je bila predana uzdržljivosti da često cijeli dan uopće nije okusila hrane. Ponekad bi, zamoljena i gotovo prisiljena, navečer uzela nešto malo jela, otprilike težine i veličine obične jabuke. Pritom je priznavala da, kad se ne bi bojala golicanja tašte slave, ni po više dana ne bi uzimala nikakve hrane.
8 Kako je pak bila skladna i lijepa lica, da njezina ljepota ne bi nečiju dušu raspalila sramotnom ljubavlju prema njoj, pomno se nagrdila nekim sokom i drugim sredstvima, kako bi i time posvuda bila izložena većem preziru. I sklopila je savez sa svojim očima da, koliko je god dopušteno, ponizno spuštene gledaju u zemlju, kako slučajno ne bi ugledale nešto čime bi se čistoća duše mogla makar i najmanje okaljati. Napokon je bila toliko odijeljena od svakoga ljudskog društva i dušom uvijek sabrana i upravljena k nebeskim stvarima da u veoma dugom vremenskom razdoblju nije poznavala nikoga od susjeda. Ako je zbog nekog posla bila prisiljena izaći van, stavljala bi kamen na kućni prag kako bi potom mogla pronaći gospodarevu kuću. Govor joj bijaše blag, pobožan, krotak. I premda se nikada nije bavila knjigama, kad god bi se našla među učenim muževima, tako je ozbiljno raspravljala o teškim i skrivenim pitanjima te ih tako jasno obrađivala i tumačila da su joj se svi divili, ljubili je i štovali kao onu koja prenosi nebeski nauk i ima riječi života vječnoga.
9 Dospjela je do takva stupnja nevinosti da se činilo kao da ima neraspadljivo tijelo. Nadalje, premda je bila ljupka lica i veoma mlada, te je s ljudima prilično prisno razgovarala poučavajući ih spasonosnim opomenama, činilo se ipak da niti je ona komu drugomu, niti je itko njoj bio povod nečasnoj napasti. I doista se ne treba čuditi što je bila tako snažna i razborita, ili što je s tolikim ugledom sigurno i bez pogibelji običavala općiti sa svakom vrstom ljudi, ona kojoj je sam Bog obećao, zato što nije bacala pogled ni na čije ljudsko lice, da će potom po licu svakoga čovjeka pronicati najdublje tajne srca.
10 U molitvi se činilo da joj duša gori: odatle su joj iz očiju navirale obilne suze istisnute razmatranjem mukotrpnoga Kristova života i smrti, kojima su se natapali njezin veo, prsa i sama zemlja. Svakoga petka ne samo da se morila postom, nego je najpažljivije razmatrala sramotnu Kristovu muku i pregorku smrt. Neprestano joj se činilo da je probada neka sveta rana nevjerojatne ljubavi prema Bogu i bližnjemu, kad je gledala kako se njezinu Isusu najvećom nepravdom uskraćuje plaća radi čijega je stjecanja podnio tolike, tako teške i mnogostruke napore, te kako tolike duše zbog svojih zločina dragovoljno srljaju u vječnu propast.
11 Dok je boravila u najvišem dijelu kuće, gdje je bila njezina sobica, noću ju je napao demon tako golemih razjapljenih ralja da su se činile poput kakvih golemih vrata, i s tolikom bukom i tutnjavom da se sve uokolo treslo. Ona pak, prestrašena i lišena gotovo svake nade u bijeg, preporuči se arkanđelu Mihaelu i zamoli ga da joj pomogne u toj pogibelji. I nisu bile uzaludne izrečene molitve. Ne samo da je izbavljena iz pogibelji zaštitom ovoga presvetog Arkanđela, nego je i ispunjena osobitom i raznolikom utjehom. Naime, odagnavši onu groznu utvaru, Mihael joj je predočio mnoge stvari, i oku najugodnije i mirisom najmilije. I tako ju je napokon ostavio dok je klicala od izvanredne radosti i veselja duše.
a Ovo je možda rijeka koju Leandro naziva Mituvole, a ulijeva se u Arno ispod Fucecchija, nasuprot San Miniatu.
b Altopascio je gradić nedaleko od Lucce, kojega se u svome opisu Toskane spominje Leandro.
Hodočašća na sveta mjesta.
Odatle s nekoliko pratilaca kreće na put prema goria Garganu, kako bi ondje iskazala štovanje svetištu istoga presvetog Arkanđela. Na tom su ih putu neki opaki ljudi pod noć odveli u besputne šumarke, pokazavši im tobože ravan puteljak koji je vodio onamo. Zločinci su im naime kanili oduzeti i odjeću i čistoću. Ali Mihael, kojega je Oringa pobožno štovala, iznenada im je pristupio u liku prekrasna mladića, gotovo u đakonskom ruhu, i oslovio ih ovim riječima: „Kćeri, otiđite odavde što prije; jer oni koji su vas doveli u ove puste i pustošne krajeve smjeraju vas opljačkati ne samo za vremenita, nego i za duhovna dobra.” Tada zasja presvijetla svjetlost da potvrdi te riječi, i sav onaj umor nestane: Arkanđeo im se ponudi za vođu. Prije nego što ih je pak vratio na javni put, poveo ih je najprije k preljupkom izvoru, gdje je iznio prekrasnu posudicu punu raznovrsnih jela te ih okrijepio onom vrstom hrane koju je koja najviše poželjela. Zatim ih odvede do neke kule koja se nalazila uz javnu stazu, gdje nađoše i veoma prikladno svratište u kojem im je obilno pruženo sve što im je bilo potrebno za put. Zatim ih je napokon otpustio ispunjene čudesnom utjehom. Često se i inače na tom putovanju isti sveti Arkanđeo ukazao bl. Oringi i pružio joj nebesku utjehu.
13 Nakon što je Oringa s najvećom pobožnošću duše pohodila ono svetište Arkanđelovo, pošla je u Rim kako bi štovala presvete crkve i relikvije mučenika. Dok je molila u bazilici sv. Petra, demon joj je zadavao mnogo neprilika, kojega je napokon odagnala od sebe poput prazne sjene. Malo zatim bratb Rinaldo iz Reda manje braće, muž izvanredne razboritosti, kad je vidio da Oringa želi boraviti u Rimu i da nije manje lijepa dušom nego tijelom, pobrinuo se da je neka veoma plemenita i pobožna udovica, imenom Margareta, koja je odavno priželjkivala društvo takve nevine duše, najradije primi u svoju obitelj. Ona joj je ubrzo, premda se opirala i nećkala, dala haljine prilagođene svome staležu. Ali Djevica ih nije dugo nosila: jer je za nekoliko dana naišla na siromašnu hodočasnicu gotovo golu i odjenula je tim svojim haljinama, a sama je ponovno uzela prijašnje koje je ranije bila odložila. Čestita je pak udovica tolikom ljubavlju pratila Kristovu djevicu da ne samo da joj nije dopuštala da joj služi, nego je radije ona sama obrnuto služila njoj, videći da to zaslužuje njezina krepost. U to su vrijeme svi počeli Oringu, kao po antonomaziji i svjedočanstvu neke izvrsnosti, nazivati ne više Oringom, nego Kristijanom, koje joj je ime odonda i ostalo.
14 Došle su u Asiz Kristijana i Margareta da pohode grob slavnoga oca Franje: i dok je ondje u crkvi istoga patrijarha Kristijana izlijevala molitve, doživjela je nekakav božanski zanos te joj se učinilo da je prenesena u Castellum, gdje je bila rođena, i da ondje na najneznatnijem i najprezrenijem mjestu vidi sagrađenu kuću, tijesnu i skromnu, posve onakva oblika kakva su joj mnogo godina kasnije na tom mjestu stanovnici toga sela sagradili samostan. Nadalje joj se činilo da ondje vidi kako stanuju redovničke djevice i vjerovala je da ih ona sama sve uzdržava (što se uistinu poslije i dogodilo). I to je viđenje ispripovjedila nekom svom rođaku koji je nedaleko od Asiza obnašao sudačku službu; on je pak, odakle je trebao crpsti duhovnu utjehu, razuzdanim nagovaranjima pokušao navesti djevicu na grijeh. A kad je doživio odbijanje, počeo ju je napadati čaranjima i đavolskim opsjenama. Došavši dakle na mjesto gdje je boravila Djevica, zabačene glave počeo je moliti mračne duhove da ga smjeste pokraj djevice, koja je bila okružena neizmjernom svjetlošću. Oni izjaviše da se toga niti žele niti mogu prihvatiti, jer Anđeo koji je nekoć branio Ceciliju i sada s nekakvim žarkim revnovanjem, vitlajući mačem u ruci, čuva njezinu netaknutost. Izrekavši to, iznenada su uz strahovit urlik otišli. Djevica se zaštiti znakom presvetoga križa i pohita u crkvu sv. Franje, neprestano zazivajući njegovu pomoć protiv ovih okrutnih zasjeda. Tako je Kristovom snagom i zaštitom sv. Franje izvojevala pobjedu i postigla najveći mir duše.
15 Štoviše, ubrzo je bila uznesena u nebo, gdje je ugledala Krista kako svojim neizmjernim sjajem obasjava neizmjerna prostranstva onoga višnjega grada, pred čijim je zrakama svaka svjetlost tjelesnoga sunca bila nekako tamna. Činilo se da sjaj koji je izbijao iz Kristovih haljina i prijestolja obasjava ovo naše tvarno sunce, ništa drukčije nego što samo Sunce daje svoju svjetlost Mjesecu. Vidjela je također i samu slavnu Djevicu Bogorodicu kako sjedi na jednom prijestolju sa Sinom, blistavu od istoga sjaja, odjevenu u predragocjenu bijelu haljinu. Ovu su pak Uzvišenu Kraljicu štovali anđeli i svi sveti, kličući od osobite radosti. Zatim bi u četama odlazili od prijestolja, te obišavši onaj nebeski kraj, ponovno bi se prostrli pred njezine noge i, primivši od nje svjedočanstvo naklonosti i dobrohotnosti te podijeljeni blagoslov, vraćali se, pjevajući pritom najslađe psalme i najdoličnije plešući: i to su često činili. Dok se to događalo, Oringa, prostrta pred Božjim prijestoljem i puna zapanjenosti, klanjala se s onim blaženim građanima neba Kristu i Kristovoj majci. Uto joj se obrati Krist: „Diviš se, Kristijana, časti koju anđeli danas iskazuju mojoj slavnoj majci i haljini u koju je odjevena: ali znaj da se danas na nebu slavi svetkovina bezgrješnoga Začeća one koja je mene potom začela i rodila, pravoga Boga i čovjeka, uvijek neokaljana djevičanstva. Bjelina njezine haljine povlastica je osobite nevinosti: jedina je naime zaslužila biti majka i djevica. Znaj pak, kćeri, da ćeš, kad dođe vrijeme tvoga preminuća, i ti biti prenesena u ovu slavu.”
16 Došavši k sebi, Oringa je kao svjedočanstvo ovoga viđenja opazila da su u njoj ostala tri čudesna znaka onoga zanosa: lakoća tijela, koja je neko vrijeme bila tolika da joj se, opipavajući se često, činilo kao da nema tijela; nekakav nevjerojatan miris udahnut u njezine nosnice za vrijeme onoga zanosa od miomirisa nebeskih stabala i cvijeća; te izvanredna milina u ušima od nebeskoga sklada, tako da joj se punih devet mjeseci činilo da boravi u istoj slavi i uživa u nebeskom skladu glazbala i cvijeću. Zbog ovoga viđenja Kristijana je htjela da samostan koji je potom podigla nosi ime S. Maria Novella. I odredila je da se u njemu (uz očuvanje vlasti i poštovanja svete Apostolske Stolice i vrhovnoga Prvosvećenika) svake godine slavi svetkovina svetoga Začeća.
a O ovoj preslavnoj gori u Apuliji opširnije ćemo govoriti 20. rujna, kad bude riječ o ukazanju sv. Mihaela.
b Kurcije ga naziva Monaldo.
Sagrađeni samostan. Proročanstva i druga čudesa.
Otišla je Kristijana iz crkve sv. Franje i iz grada te došla u Castelfiorentino da iskaže čast bl. Verdijani. Kad je pak Margareta od nje doznala koliko su blizu njezinoj domovini, rekla je da je želi posjetiti. Nevoljko i gotovo prisiljena, Kristijana je odvede u selo Santa Croce. Dok su se malo zatim spremale otići odatle, nekakvom božanski dodanom težinom bijahu im zadržane noge, kao da su prikovane za zemlju. Čim je Kristijana promijenila odluku i odlučila da neće otići odatle, obje su bile oslobođene te težine. Margareta se dakle vratila u Rim, a Kristijana je ostala ondje, čvrsto odlučivši prihvatiti redovnički način života s drugim djevicama, na što su je nagovarali i oni stanovnici Castelfranca, Santa Crocea i susjednih mjesta.
18 Dok je jednoga dana išla prema mjestu na kojem je poslije sagradila samostan, ugleda zrake odaslane s neba kako čitavo ono tlo preplavljuju najslađom svjetlošću. I ubrzo je od stanovnika i sela Santa Croce ishodila da se ondje sagradi samostan. U njega se pak zatvorila s nekoliko sestara, kojima ipak nije htjela biti nadređena nikakvom povlasticom službe ili položaja, niti je ikojoj, koliko god bila niža po stupnju ili dobi, dopustila da joj poslužuje. Ako bi slučajno, makar i lagano, riječju uvrijedila koju od sestara, pa i najmlađu, odmah bi se optužila kao grješnica i, priznavši krivnju na koljenima, molila za oproštenje.
19 Uvijek je ljubila siromaštvo, mnogo žarče (što je rijetko i slavno) nego što i škrtci ljube bogatstvo, te se činilo da u toj oskudici, kao u najobilnijem izobilju, po osobitom Božjem dobročinstvu obiluje. Jer premda kroz prilično dugo razdoblje nije imala ništa osim tikvice vina, što je bila sva zaliha samostana, i u zidu udubljenog ormarića za spremanje hrane, ipak je svima bilo pruženo živeža koliko je tražila naravna potreba, kao i pristojna odjeća; a što se čini još čudesnijim, svim siromasima i Božjim slugama koji su u velikom broju hrlili u njihov samostan dobrostivo su dijelile ono što je komu nedostajalo, tako da se činilo da, premda nemaju ništa, istodobno s Onim koji je sve u svemu posjeduju sve. Dogodilo se da je Kristijana siromahu koji je prosio milostinju dala vlastitu tuniku i jedini florin koji je imala; te je tako, odjevena u nekoliko prostih krpica, ostala lišena svega novca kojim bi sebi i svojima nabavila potrepštine.
20 Drugom prilikom, u najvećoj skupoći živežnih namirnica, kad je na nekoj njivici, jedinoj koju je taj samostan posjedovao, imala boba, podigla je znak nalik zastavi da bude dopušteno svima ondje brati bob kao da je javno polje. Mnogi su, potaknuti tim činom, nasljedovali njezin primjer. Vjeruje se da su mnogi, koji bi inače umrli od gladi, održali život tim bobom, nebeskim čudom umnoženim.
21 Drugom prilikom u posudi je preostalo sasvim malo vina, jedva dovoljno za jedan dan, koje je Bog po Oringinim molitvama tako umnožio da čestite djevice nisu trpjele nikakvu oskudicu vina. To je čudo, kako je bilo poznato samo ukućankama, Oringa zapovjedila posve zatajiti pred vanjskima. No sam ga je Bog obznanio: jer kad im je netko donio vino i počeo ga ulijevati u posudu koja se činila praznom, jedva je ukapao polovicu običnoga vrča kad se posuda počela sa svih strana prelijevati. Vidjevši to, čim je izašao van, javno je razglasio to čudo.
22 Toliko je bila usplamtjela i žarka Oringina molitva, i tako tijesno sjedinjenje duše s Bogom, da je više dana neprekidno ustrajala bez ikakve tjelesne hrane, odvojena od osjetila najslađim zanosom, i tako uronjena u samoga Boga i kao upijena u Njega da je često u zrcalu božanske svjetlosti spoznavala ljudska srca i namjere te proricala buduće događaje.
I gotovo je uvijek njezina proročanstva slijedio kako siguran, tako i brz ishod: kao kad je unaprijed opomenula da će stanovnicima Santa Crocea poraz nanijeti stanovnicib Fucecchija. Naime, kako je među tim narodima vladala gorka nesloga i mržnja, jednoga su dana u ranu zoru stanovnici Santa Crocea spremali izletjeti s oružjem i napasti neprijatelje. Kristijana zamoli da se sazove vijeće, mnogim ih i čvrstim razlozima odvraća od toga pohoda te izjavljuje da će, ako od njega ne odustanu, mnogi od njih poginuti, a mnogi pasti u vlast neprijatelja. I tako se dogodilo. Jer prezrevši spasonosne Oringine opomene, istoga su dana napali protivnike te su bili razbijeni i natjerani u bijeg, mnogi su bili sasječeni, a mnogi odvedeni kao zarobljenici u Fucecchio. Onome pak koji je narodu bio začetnik odbacivanja Oringina savjeta, kad je umro, kao i njegovu sinu, jezik je bio istrgnut unatrag.
23 Prorekla je za dvije obitelji iz Santa Crocea, koje su se često sukobljavale neprijateljskim oružjem, da će se prije polomiti oružje s obiju strana negoli itko od njih pogine u toj neslozi: i to se potom dogodilo. Jednom je građaninu Lucce navijestila da će mu se roditi kći koja će potom u njezinu samostanu prihvatiti redovnički život: rodila se i ondje postala redovnicom.
24 Slušala je djetešce kako plače u kolijevci i rekla: „Neka plače dječak koji će provesti najgori život i umrijeti sramotnom smrću: jer kad odraste, gomilat će zločine na zločine i napokon će biti obješen na vješala.” I ovomu je proročanstvu odgovarao ishod.
25 Pozdravila je svetu djevicu skupina pobožnih hodočasnika koji su išli u Asiz po oproste sv. Franje, a kad su se nakon kratka odmora spremali na polazak, pozvavši brata Ivana, kapelana samostana, reče: „Iz ove će se skupine sam ovamo vratiti neki mladić imenom Tomazin (opisuje znacima onoga koga nije vidjela očima) i ovdje će boraviti služeći Bogu. Stoga ga dočekaj sa svakom uslužnošću i znakom dobrohotnosti.” Tomazin je namjeravao otići s drugim pratiocem, a ostali su bili odlučili vratiti se tim putem. Malo zatim razišli su se jedni od drugih na gotovo dvadeset milja udaljenosti; i Tomazin, odbacivši prijašnju odluku, sam se vratio u Oringin samostan, gdje je ljubazno primljen i ostao, te je odonda bio kapelan koludrica, kako je Oringa bila unaprijed navijestila.
26 Što god je Kristijana molila od Boga (velik dokaz božanske naklonosti), odmah je zadobivala. Putovala je ona s nekim građaninom Castelfranca imenom Aleksandrom prema gori Rapoliju: u susret im dođoše neki iz sela Martija, s kojima su stanovnici Castelfranca bili u zavadi. Oni odvedu Aleksandra s pratiocem kao zarobljenika, dok je Kristijana uzalud molila za njih. Ona napokon uđe u napuštenu crkvu koja se nalazila uz put i poče moliti Boga. Izašavši, zovne Aleksandra, načini znak svetoga križa i opomene ga da slobodno ode kamo god želi, ne bojeći se ničega. On posluša, a nitko mu se uopće nije usprotivio. Ta je stvar jako ozlovoljila protivnike, koji su se čudili kako su ga pustili neozlijeđena.
27 Dok je još boravila u crkvi sv. Franje u Asizu, bila su ondje nazočna dvojica prognanika, koje zovu banditi, koji su za vrijeme slavljenja božanskih otajstava utonuli u san: u vrijeme pretvorbe ona im se obrati, ukori ih i potakne da ustanu i iskažu poštovanje uzvišenom Sakramentu. Obojica su čula njezinu opomenu, ipak je samo jedan ustao i poklonio se presvetoj hostiji, dok se drugi, kao rugajući se djevici, ponovno predao snu. U međuvremenu u crkvu uđe pratnja upravitelja pokrajine; dok je pobožno stajala pred časnim Sakramentom, slučajno opazi onoga koji je poslušao opomene Djevice te ga baci u okove da bude pogubljen odsijecanjem glave. Vidjevši to, Kristijana se obrati Bogu i reče: „Gospodine moj Isuse Kriste, zašto dopuštaš da onaj koji je na opomenu odmah ustao i poklonio ti se bude uhvaćen i odveden u smrt? Zaklinjem te, Gospodine, da mi ga vratiš slobodna i neozlijeđena.” Jedva je Djevica to izgovorila kad on, iskliznuvši iz ruku onih koji su ga čvrsto svezana držali, pobježe, te nedugo zatim bi upisan u Red sv. Franje, u kojem je pobožno i redovnički završio život. Drugi je pak bio uhvaćen i pogubljen odsijecanjem glave.
28 Došla su u samostan bl. Kristijane neka braća iz Redac sv. Dominika, pogođena teškom žalošću duše: jer kad su se spremali poći u Tartariju, na putu su izgubili neke apostolske povlastice i pisma svoga vrhovnog učitelja, u kojima je bila sadržana ovlast kojom su se mogli služiti u onim barbarskim krajevima. Djevica izlije molitve: sutradan ih uputi da odu na neko mjesto daleko udaljeno od samostana, gdje će pod smrekom pronaći svoje stvari: što se tako i dogodilo.
29 Neki graditelj, radeći nekakav posao, probio je sebi stopalo čavlom, uz silnu bol i pogibelj: ali kad mu je Djevica previla ranu, potaknuta velikim sažaljenjem, iznenada mu je uklonila svu bol i posve izliječila ranu.
a Njezin ćemo životopis donijeti 1. veljače.
b Njihov grad Alberti naziva Phocetium, po fokijskim Pelazgima.
c Kurcije kaže da su to bili franjevci. Zasigurno je Nikola IV. poslao i dominikance i franjevce Kumanima i drugim istočnim barbarima, kako pod godinom 1288., br. 11, izvješćuje Bzovije.
Bolest, smrt, čudesa.
Napokon ju je u 70. godini života pogodila uzetost te je tri godine prikovana ležala u postelji, i toliko je bila iscrpljena tegobama bolesti da je smrt s pravom mogla smatrati dobitkom, jer joj je ovaj bijedni život bio neprestana smrt. Premda joj je pak od onoga dugotrajnog ležanja desna strana bila posve umrtvljena, a čitavo je preostalo tijelo trpjelo najteže boli, ipak je pokazivala toliku vedrinu duha kakvu jedva ima itko drugi, čak i pri najčvršćem i najkrepkijem zdravlju.
31 Kad se pak približio kraj života, zabranila je poglavarica samostana da je više u vrijeme podizanja životvorne hostije prenose u oratorij, kako je bila navikla, jer je to i ostalim sestrama zadavalo napor, a njoj samoj stvaralo težu bol. Odonda joj se dakle (kako je ona sama otkrila svome kapelanu bratu Ivanu pod tajnom ispovijedi) svakoga dana, kad bi se u crkvi u vrijeme žrtve podizala sveta hostija, Krist u tjelesnom obličju ukazivao na mjestu gdje je ležala. Istomu bratu Ivanu osam dana prije dana svoje smrti prorekla je buduće nesreće domovine i mnogo toga drugoga što se odnosilo na onaj samostan. U samom času njezina preminuća na njezinu je licu blistala tolika radost, vedrina i sjaj da je bilo lako vidjeti kako ona preblažena duša prelazi iz ovoga života da se zauvijek sjedini s Kristom na nebesima. Sazvavši dakle sve sestre i utješivši ih najslađim riječima s majčinskom ljubavlju, blaženo je počinula u Gospodinu početkom mjeseca siječnja godine 1310.
32 Neka pobožna gospođa imenom Tergia, dok se u pisanskoj prvostolnici posvećivala molitvama, u samom času kad je ona preminula vidjela je njezinu dušu kako je u prebijeloj haljini anđeli slavno odnose u nebo, a činilo joj se da joj se ona obraća ovim riječima: „Kliči sada sa mnom, prijateljice moja Tergia, jer me, kako vidiš, pratnja anđela odnosi u boravište vječnoga života.” Tijelo joj je nakon smrti ostalo mnogo ljepše i svjetlije nego prije; te je trebalo, kako bi se udovoljilo pobožnosti naroda koji je u velikom broju hrlio sa svih strana, čuvati ga nepokopanog sedamnaest dana. Ne smije se pak prešutjeti da je među ostalima bila nazočna neka žena ne baš neporočna glasa, koja čim je uprla pogled u sveto Djevičino tijelo, Oringa je odmah vlastitim rukama prekrila sebi lice haljinom kojom je bila pokrivena.
33 Osim drugih bezbrojnih znakova i čudesa učinjenih njezinim zaslugama i zagovorom, mnoge su tisuće ljudi u vrijeme njezine smrti, kako je ona sama bila prorekla, premda su se prije razilazili u mišljenjima, tada ganuti milošću Božanskoga Duha uzajamno ponovno stupili u prijateljstvo. Nekoliko dana nakon njezina preminuća klerik Toma, o kojemu smo gore govorili, dok ga je mučila teška glavobolja, preporučio se blaženoj Djevici i odmah bio oslobođen.
34 Neki čovjek iz firentinskoga okruga, slijep već četrnaest godina, pohodivši sveto tijelo, zadobio je vid.
35 Neko djetešce iz sela San Miniato al Tedesco, koje je upalo u jarak pun vode i bilo pod vodom cijeli dan, pod noć su odatle izvukli žalosni roditelji i preporučili ga Djevici učinivši zavjet: ono je odmah vraćeno u život.
36 Mnoga su se druga čudesa dogodila zaslugama ove preblažene Djevice. Njezino je tijelo veoma dugo ostalo neraspadnuto i lijepo, kao da je tek nedavno ostalo bez života. Ali po Božjem dopuštenju godine 1514., kad je upaljena svijeća ostavljena pokraj svetih relikvija, buknuo je golem požar dana 14. kolovoza, u kojem je posve izgorjelo i ono sveto blago i velik dio samostana. Molite za nas.
Drugi životopis
AUTOR KORNELIJE KURCIJE,
Generalni historiograf augustinskog reda.
Oringa kako bi sačuvala djevičanstvo bježi od kuće.
U dolini Etrurije uz rijekua Arno nalazi se staro kaštelo, glasovito pod imenom Svetoga Križa, udaljeno nekoliko milja od Firence,b čijoj je vlasti oduvijek dosad podložno. Tu je naša Djevica ugledala svjetlo dana, od skromnih roditelja i poznatih tek u susjedstvu. Na krsnom zdencu dano joj je ime Oringa, koje je poslije običajem izgubila, jer ju je rimski puk nazivao po njezinim krepostima.
2 Prvu dob provela je čišćom od same čistoće. Riječi s predtekstom nepristojnosti, koje se danas djecu prvo uče govoriti, bile su joj toliko mučne da su joj iz dna želuca izazivale sigurno povraćanje. Nije podnosila taj čisti zaručnički odmor nebeskoga Zaručnika ni dašak najmanje prašine. Svaki nečist govor bio joj je bolest, i jer ga ponekad nije mogla ne čuti, bila je vrlo krhkoga zdravlja. Zbog toga zla, dok je još u dječjoj dobi imala vrućicu, dolazio je nepozvan Svećenik da je odrješi od krivnje, koju je mogla imati tek sasvim laku, ali umalo da ju je prije toga odriješio od života. Jer čim je došao pred njezine oči, sva je Oringa zadrhtala, uznemirena iz najdubljih sjedišta utrobe, tako da je umalo ispljunula dušu, jer joj je nekim skrivenim zlodjelom prljavi Svećenik izazivao neprestanu buru u želucu i trajno povraćanje. Rekao bi da je ona more koje ne podnosi nikakvu nečistoću. Da bi to izbjegla, morala je biti unaprijed opomenuta s neba i unaprijed utvrđena onim protuotrovom iz Knjige Sirahove: Ogradi uši svoje trnjem. Stoga se unutar ograde svoje kuće povukla poput školjke. Moralo je biti uistinu veliko stanje nužde koje bi je istjeralo van. Kad je ipak morala izaći, označavala je nekim znakom prag svoje kuće i posljednji ugao ulice, da bi ih prepoznala pri povratku. Tako je rijetko izlazila iz susjedstva. Pomislio bi da je lišena očiju, jer ih, uprte u zemlju, nikada nije podizala dok je hodala, nije radoznalo gledala druge, već je bila skromnija da je drugi vide. Štoviše, da bi svima bila za prezir, namjernom je prljavštinom nagrđivala lice. Ležaj i san uzimala je na tlu, bosih nogu čak i u zimskim snjegovima, koje je ondje-ondje bojala grimizom svoje krvi.
3 Čim je naučila govoriti, naučila je oslovljavati svoga Zaručnika, kojemu se svidjela već od kolijevke. Njemu je često davala cijele noći. Danju nije mogla, osobito u nešto starijoj dobi, kada su je kućne nevolje prisiljavale na seoski rad. „Idi, Oringo, uzmi ovaj štap u ruke i brini se za pašu goveda”, bila je očeva zapovijed. Što bi odgovorila osmogodišnja djevojčica? Vidio bi drugu onu Rebeku kako se smjesta sprema na očev znak, tjera goveda glasom i rukom na pašnjake i vraća ih kući kad Sunce pozove. Ali dok Djevica na selu pase stoku, nipošto ne zanemaruje svoga Pastira. U šumi ili na poljima određuje govedima točno područje pašnjaka i nalaže da ne dotaknu dobro žito ni ližući ga, nego da se hrane samo travom koja im koristi. Ona se za to vrijeme sakrije u kakvu jamu ili deblo stabla i ponovljenim molitvama zaziva Zaručnika, čijom je ljubavlju gorjela. Tko ne bi povjerovao da je odmah iz šašika provalio taj nebeski Ljubljeni i doletio na žarke molbe svoje žuđene? Uistinu, dok Oringa uživa u milinama Zaručnika, goveda netaknuto čuvaju zapovijedi svoje učiteljice, napasaju se slobodnom i šumskom travom i ne prelaze preko određene međe ni za širinu nokta. Kako i ne bi živine njoj bile poslušne, kad Onaj koji ih je stvorio nije odbio služiti svojoj Zaručnici?
4 Jedva je prešla drugo petoljeće svoga života, kad su je njezina rođena braća (otac je s majkom otišao k precima) htjela udati. Što je to drugo bilo nego govoriti djevici kao kamenju i stijenju? Ona koja se zaručila s nebom, kako da zavoli blato? Tko bi nju nagovorio na udaju, kad joj svadbene riječi izazivaju povraćanje? Oringa je blago odgovarala braći da je sjedinjena s Kristom i da se ne može udati za drugoga. A oni su, kao da je bezumna, korili sestru i na udaju je tjerali riječima, a upornu prisiljavali i udarcima. Ipak nimalo mekša, već je obukla hrid i očvrsnula na sve uvrede jezika i ruke. Svakodnevna je oluja ipak, kojom su okrutna braća bezobzirno bjesnjela nad nježnom djevojkom, prijetila kakvim brodolomom ako lađu zgodno ne ukloni pred tom olujom. U žaru misli, neodlučna, okreće se tamo-amo i traži kuda da dalje umakne. Kako je bila slaba dobi i spola, trebala je tuđi savjet i pomoć. Oboje joj je mogao dati jedino Zaručnik, i tko bi to uskratio?
5 Po njegovu poticaju žurno se dade u bijeg, daleko od braće loših savjeta. Ali njezin trk prebrzo zaustavi rijeka bez mosta koja joj se ispriječila na putu. Tu, drhteći poput košute od lajanja pasa koji gone, okrene se Onomu po čijem je poticaju smislila takav pothvat, i rasplamsana u molitvama zaziva ga kao čuvara svoje cjelovitosti. Bilo je dovoljno što se njemu preporučila. Više ne zabrinuta, ravno ulazi u rijeku, i gle, dok se vode razdvajaju i uzdižu u kristalne zidove, Djevici se otvara put, koji je prešla a da nogu uopće nije smočila.
a Arno protječe kroz Firencu i Pisu, glasovite gradove Etrurije.
b Silvano Razzi kaže da je u Pisanskoj grofoviji. Smješteno je gotovo na pola puta između Pise i Firence.
Ide u Luccu, služi kao sluškinja kod građanina, hodočasti na goru Gargano.
Ipak još nije smatrala da je pronašla sigurno utočište od braće dok istim stopama ne ode u Luccu. I već je stigla do Altopaskija, dok je Sunce gotovo gasnulo, kad je đavao, suparnik svega dobroga, smislio Djevici novu zapreku. On je po običaju navukao odvratno i strašno obličje i uzjahao strašna i na svaki način nakazna konja, te se činilo da u bjesnilu juri na Oringu. Ona se pak iznenada prestravi i povjerova da će je svakog časa zgaziti golema kopita toga konja, da dva bijela konjanika, poslana s neba, svojim pogledom poput groma nisu raspršila onoga crnoga. Ali i oni sami postupno su nestali poput najpitomijih jaganjaca. Tada Oringa reče: Gospodin je sa mnom kao silan ratnik; oni koji me progone past će i silno će se postidjeti. Zatim je ovaj mir uzburkala nova i iznenadna oluja.
7 S visokih su se planina spustile guste sjene i otele svjetlo svijetu; dizali su se gusti šumski grmovi koji bi zapriječili put i u samo podne. Tu je morala Oringa ostati, tu provesti noć pod vedrim nebom i primiti besplatno prenoćište, izložena ždrijelima svih zvijeri. Kome takvo što ne bi slomilo ni muževan duh? Da ne bi uznemirile djevičanski, pobrinuo se nebeski prethodnik, koji je mnoštvom sjaja obasjao i cvjetnom ljupkošću ublažio taj dio šume. Uzmicala su se u neprekinutom nizu s jedne i druge strane stabla kao posađena vještom rukom; mirisale su pod nogama miomirisne biljke; smiješilo se tlo prošarano ondje-ondje raznobojnim cvijećem. Naposljetku, rekao bi za cijelo mjesto da je djelo Onoga koji je zasadio raj. Uz tolike miline dolazila je još jedna utjeha kojom bi Djevica zavarala noć i brige. Zečić, koji se boji i čovjekove sjene, usudio se neustrašivo prići Oringi i igrati se, nipošto drukčije nego što se u rukama dadilje prisno umiljava štene, naginje glavu u njezino krilo i sasvim se ljupko maziti. Zadivljena Djevica pouzdanjem životinjice reče: „Zašto ne kreneš u hitar bijeg, o jadni zečiću? Što ako te uhvatim? Ta smjela bih, ako bi mi bilo po volji. Zar se smatraš sigurnim u ovom mom krilu, ja koja i sama u strahu bježim?” Usred tih milovanja djevojke i zečića, zora je izronila glavu iz mora i navijestila Sunce i skori dan. Gdje je sada onaj nebeski vodič koji bi Oringu smjestio na kraljevski put? Jer ne vidi se nikakav trag, nikakav ravan put kojim bi mogla kročiti. Tada taj ljupki zečić preuzima dužnost vodiča i znakom, višim od životinjskoga, opominje neodlučnu da ga slijedi. Ali čim se mogla nazrijeti staza prema Lucci, zečić, tko god on bio, bilo anđeo, bilo anđeoski zec, prestao se i viđati.
8 Kad se stiglo u Luccu, slučajno, ali ne bez božanske providnosti, pronašla je ondje uglednoga građanina prvoga reda; njemu se posvetila u službu, ne ugovorivši za službu ništa osim nekoga slobodnog vremena mimo uobičajenoga reda koje bi posvetila Svevišnjem Gospodaru. Lako je od pravednih ishoditi ono što je pravedno. Zato joj je dan ne samo dobar dio čvrstoga dana, nego i čitave noći, koje je često provodila čitave klečeći u molitvama.
9 Zatim je izabrala osamu na vrhu kuće, gdje bi daleko od buke razgovarala sa svojim Bogom. Dobro ako je bježala od mnoštva ljudi, ali navali zloduha nije mogla umaknuti ni ondje. Prvo je, dakle, pakleni neprijatelj vodio skrivenu borbu i činio nasilje njezinu duhu ognjenim strijelama napasti; zatim, kad je taj pokušaj bio uzaludan, počeo je voditi otvoreni rat. Noću nasrće na nju dok moli, strašno zijevajući, razjapivši usta tako široko da bi pomislio da su to sama vrata pakla. Dodao je riku i ispustio je tako silnu da se činilo da se susjedne kuće tresu iz temelja i prevrću naglavce. Djevica je isprva doduše drhtala zbog slabosti svoje naravi na tako strašno ždrijelo paklene nakaze, ali se ubrzo pribrala i obratila knezu nebeske vojske, arkanđelu, koga je imala običaj zazivati u iznenadnom strahu. Odmah je bio nazočan i samim pogledom naredivši da se isprazno strašilo ukloni daleko, preplavio je Oringu punim radostima utjehe.
10 Okrijepljena, dakle, svakodnevno božanskim znamenjima, počela se sve više i više vezivati uz svoga Zaručnika Isusa. Od njega je zatim dobila nalog da potraži drugi kutak zemlje gdje bi prebivala, te je odmah otišla svome gospodaru i zaklinjala ga da svoju volju podloži nebeskoj zapovijedi. A on, kojemu je bilo vjersko načelo da se odmah ne pokori onomu što je Bogu ugodno, rekao joj je zbogom doduše dragovoljno, ali vlažnih očiju.
11 Odande je, malo odmaknuvši, pronašla nekoliko drugarica svoga spola spremnih poći na goru Gargano, da ondje vrhovnomu među anđelima, Mihaelu, kojemu je već odavno bila pobožno predana, posebnom službom zahvali na pomoći pruženoj malo prije. I već je na tom putu ova neborbena družina provela više dana, kad ih dostiže druga skupina, drugoga spola, za koju se činilo da poduzima isto putovanje zbog slične pobožne dužnosti. Ali uistinu su to bili razbojnici, koji su imali čvrstu namjeru ugrabiti plijen na njihovu tijelu i ujedno duši. Zato su pošli zajedno, dok se nije ukazala neka neizvjesna staza kojom su neiskusne mogle biti dovedene u zamku, dok je i Sunce, odlazeći na počinak, žmirilo.
12 Razbojnici odvode ovu žensku družinu na bespuće, u pustu kolibu, špilju namijenjenu razbojništvu, i već su htjeli pokrenuti ruke na nasilje, da Onaj kojemu su posvetile ovu tegobu hodočašća nije u pravi čas priskočio novom pomoću. Gle, neki mladić odjeven u zmajsku kožu, viši od čovjeka, obasjavši tamu sjajnim zrakom (pogani bi ga štovali kao svoga Herkula), reče Stentorovskim glasom: „Iziđite, iziđite, kćeri: vara vas pogubni razbojnik duša i tijela i gori od želje da vam otme dobro i jednoga i drugoga.” Tako je rekao, i iznutra i izvana okrepljuje one umorne od puta i naređuje da ga slijede. Zatim se s njima povukavši na izvor, iz kojega je izvirala voda slađa od svake ambrozije, izvuče gutljaj, što je nosio skriveno pod haljinom, i neke pogače, te im to zajedno s izvorom pruži za jelo i piće. Govorile su da su uzeli manu, jer je ona prema različitosti nepca raspirivala, a ne gasila, njihove različite želje slatkoćom okusa. Odatle su pošli u čestito svratište, da na ljudski način izliječe tijela, ako je ostalo što da se izliječi nakon anđeoske gozbe onoga božanskog krčmara. Tada je sv. Mihael iščeznuo, ali ih je poslije opet i opet na putu okrepljivao svojim viđenjem.
Pošavši iz Rima u Asiz, više puta je branjena i proslavljena božanskom pomoći.
S gore Gargano sišla je do svetih pragova Apostola, koje je, kao i druge gradske crkve, pobožno častila. Usred tih vježbi pobožnosti donosi odluku o podizanju samostana, što je, bez sumnje po božanskom nalogu, omeo franjevac Monald, koji ju je preporučio nekoj pobožnoj i bogatoj udovici Margareti. Svidjela se gospi izuzetna narav Djevice, koju je ljubazno primila i, prema običaju Grada i svoje kuće, zaodjenula sjajnom haljinom. A Oringa, koja se zlatom vezenoj haljini nije radovala ništa više nego konj kićenom pokrovu, darovala je tu dragocjenu haljinu prvomu putniku na koga je naišla, zadovoljna svojim prostim i sirotinjskim ogrtačem. To je često činila, potaknuta ljubavlju kojom je gorjela prema siromasima. I to Margareta nije gledala samo bez zlovolje, nego se i sama sobom ponosila i u duši radovala toj rasipnosti svoje sluškinje.
14 Štoviše, ona ista koja je kao gospođa mogla od nje zahtijevati niže poslove, smatrala je dijelom svoje sreće ako može služiti svojoj Oringi. Naposljetku su se u toj Djevici isticala tako rijetka očitovanja kršćanskih kreposti da su je po Rimu posvuda nazivali samo imenom Kristijana. To je poslije dugotrajnom uporabom postalo tako poznato da nitko nije znao za Oringu.
15 Nije se u Rimu zadržala veoma dugo, kad u međuvremenu osjeća da se u njoj rasplamsava želja da vidi Asiz, gradić u Umbriji, čuven po glasovitom glasu i pobožnosti sv. Franje. Nakon što je najprije sa sobom, a zatim s Bogom ozbiljno promislila o stvari, vodi sa sobom ondje kao suputnicu na hodočašću i udovicu, koju je čvrsto vezala pobožnom vezom svete bliskosti. Čim je onamo stigla, puna poštovanja ulazi u crkvu. Što joj se ondje dogodilo dok je molila, velik je trud upoznati.
16 Dugim i žarkim molitvama iscrpila je i nebo i sebe, kad joj se iznenada prikrao sladak san, jasna slika budućih događaja. Vidi predložak samostana (koji su poslije stanovnici Svetoga Križa podigli svojoj sugrađanki) i u njemu izvanredno jato djevica, koje je Bog primao u svoje okrilje i zaštitu davši zalog vjernoga obećanja. Vidi također kutak gradića, skromno i skriveno mjesto za onoga tko osniva samostan, kako postaje glasovito i odmah se proslavlja bogatim dobitkom duša. Nevjerojatno je ispripovijedati koliko ju je radosti ispunila ta nipošto isprazna slika u snu, tako da je dio toga htjela podijeliti nekom svome sugrađaninu koji je u to vrijeme u Asizu obnašao sudbenu vlast. Ali on, primivši to sa smijehom kao bapsku priču i puki san, počeo je to duhovno sjeme pretvarati u tjelesni kukolj. Zahvaćen je, kažem, ljepotom Djevice i, obuzet pomamnim ognjem ljubavi, činilo se da gori na mahnit način. Iskre toga požara nisu više bile iskre, nego buktinje prljavih zavodničkih riječi besramnoga jezika, koje je taj mahniti prosac bljuvao bestidnim ustima posve razuzdanima na svaku razvratnost. Djevica se isprva čudila gluposti i drskosti čovjeka, zatim mu je umjesto milovanja uzvraćala oštre, a umjesto požudnih riječi prijeteće i zajedljive, i ogorčenjem raspalila do kraja onoga koji je prije gorio od ljubavi.
18 Sudac je, dakle, ključajući od dvostrukoga ognja, ljubavi i jarosti, kad je predvidio da će svi ljudski pokušaji biti uzaludni, zazvao đavolja sredstva, kojima je na jadan način mučio Djevicu. Ona, kad je osjetila silan nasrtaj skrivenoga neprijatelja, gotovo da je izgubila nadu u pobjedu ako ne pronađe kakvu drugu zaštitu odnekud. Stoga u jednom trku utječe u svetu crkvu, gdje je zazvala ruku sv. Franje kao pomoćnicu, a ponajprije ruku svoga Zaručnika kao zaštitnicu. Dok pak Kristijana bije taj boj i pobjeđuje, biva pozvana na lovoriku besmrtnosti čudesnim znamenjem.
19 Zanesena zanosnim pokretom duha izvan sebe, vidjela je očima duha novi grad Jeruzalem, koji je anđeo neizmjernim zrakom svoga sjaja tako jasno osvjetljavao da bi se Sunce, koje nam čini dan, moglo učiniti noći u usporedbi sa svjetlom toga anđela. Vidjela je i da sjedi Djevica, Majka njezina Zaručnika, koja je na uzvišenom prijestolju svoga Sina, odjevena u zvjezdanu haljinu satkanu božanskom rukom kao od srebrnih zvijezda, očitovala veličanstvo veće od svakoga ljudskoga. Zatim su građani toga novoga Jeruzalema, poput kakvih svetih skakača, u ritmu i u krugu plesali oko cijeloga grada, a da ples nikada nije prestajao osim kad bi dovršivši krug ponovno prilazili prijestolju, gdje su se tada u dubokom i skromnom štovanju klanjali Kraljici. A Kristijana, dok ponizno prignutih koljena na tlu i izlijevajući srce u molitve, koliko ga je bilo, časti svoga Zaručnika, njegovu Majku i taj sveti zbor plesača, čuje Krista kako govori ovim preslatkim riječima: „Draga mi zaručnice Kristijano, zadivljena duha čudiš se što se toliko časti iskazuje mojoj Majci od stanovnika neba, i zaprepaštena si pred uresom plašta kojim sjaji. Ali ne smiješ ne znati da se danas svečano na nebesima slavi blagdan Začeća one koja me je, Boga i čovjeka, uz suradnju Duha Svetoga rodila, a i njezina haljina, sjajna osobitom bjelinom, označava neotuđivu povlasticu njezina djevičanstva, kojom je zaslužila da bude vazda Djevica i Majka.” I dodao je: „A ti ćeš primiti od mene obećani dio ove slave kad naravi vratiš ono što si dužna.” I kad je otvorenih usta, kao zapanjena, pokušavala izreći dostojnu hvalu svome Stvoritelju, gle, na istom mjestu gdje je započela moliti, sa žaljenjem je vidjela da je sama, ona koja se malo prije radovala da u nebu uživa u zajedništvu Blaženika. Nije mogla odmah ni povjerovati da je ona Kristijana, jer bi u njezinu licu trajao neki nebeski sjaj, nosnice bi još širile cvjetni miris, uši bi zvonile glazbenim zvukom anđeoskoga sklada, a naposljetku bi i samo tijelo, kao da je otreslo breme tijesne građe, poprimilo duhovnu hitrinu. Od toga je viđenja svoj samostan označila imenom Marije Nove i trajnim zakonom odredila da se blagdan svetoga Začeća svake godine svečano slavi. Ali odakle sam skrenuo, vraćam se na toga besramnog i nečistog ljubavnika, asiškoga Suca.
20 On je u svome nečistom duhu bio čvrsto naumio da na ovaj ili onaj način, silom ili lukavstvom, ubere taj dragocjeni ljiljan čistoće. Stoga mu se svidjelo da strašnom čarolijom dozove paklene duhove, kojima strogim nalogom magijske vlasti zapovijeda da ga prenesu u molitvenu sobu Djevice. Zlodusi zgrabe jadnika poleđice okrenuta, sasvim blizu mjesta na kojem je Kristijana, okružena presjajnim zrakom čudesnoga svjetla, razgovarala s Bogom, i ne mogavši ni uprijeti pogled u Djevicu ni prići bliže, strašno zavijajući viču da je s njima svršeno i da gube trud, jer da uz Kristijanu stoji anđeo čuvar, nekoć Cecilijin, i da ispruža ruku i prijeti mačem koji sijeva munjama onima koji se približavaju. Nakon tih riječi ponavljaju strašno zavijanje i odvode sa sobom u tamnice vječnih muka zločinačkoga Suca kojega su bili doveli.
21 U isto vrijeme u Asizu, dok redovito boravi u crkvi sv. Franje, dogodio se iznimno spomena vrijedan događaj koji je očitovao njezinu pobožnost prema Bogu i ljudima. Ondje, dok slučajno prisustvuje bogoslužju, ulaze dva čovjeka osuđena zakonima i, protivno svakom poštovanju prema mjestu i službi koju je svećenik vršio na oltaru, smještaju se na klupu radi spavanja i zaspu. Došlo se do skrovitoga otajstva svete pretvorbe, a oni se nisu pomaknuli. To krajičkom oka opaža Djevica, pristupa bezbožnicima i oštrim ih riječima kori, te im ujedno naređuje da usprave tijelo i srce prema Bogu koji će uskoro biti vidljiv pod prilikama kruha. Jedna opomena nije na isti način pogodila obojicu. Jer ovaj, kad je otjerao oči koje su se borile sa snom, prignu koljeno iz pobožnosti i pokloni se Stvoritelju svijeta skrivenu pod prilikom, dok je onaj opet prignuo glavu na hrkanje, ne mareći za Boga i za sebe. Krivnju u stopu prati kazna. Gle, u crkvu ulazi sa svojim sluguama Sudac, pozvan zvonjavom na pokornost zapovijedi kršćanske pobožnosti, ili pak poslan odozgo na osvetu tako teškoga zlodjela, i naređuje da se ti osuđenici, odmah prepoznati po licu i drugim znakovima, odvuku u okove i na najtežu smrtnu kaznu. Gotovo zapanjena pred tim nasiljem, Djevica reče: „Dobri Isuse, zar da se u smrt odvodi onaj koga sam ja istrgnula iz bezbožne obamrlosti i probudila na istinsko štovanje tebe? Zaklinjem te, premilosrdni Gospodine, da mi vratiš ovoga sina, koga sam na neki način tebi rodila.” Rečeno, učinjeno. Taj se od osuđenika oslobodio iz okova slugu, ostavivši ogrtač, i pobjegao silom Onoga kojemu se sve pokorava. A utočište je našao u istoj toj crkvi sv. Franje, gdje je također obukao redovničko odijelo i redovnički život dovršio svetim svršetkom. Drugi pak, koji nije htio poslušati Djevicu što ga je dobro opominjala ni prepoznati svoga Boga, prepoznao je Suca i dao glavu krvniku da mu je odrubi.
Gradi samostan, probija zapreke.
Uostalom, spremajući se izići iz Asiza, odlučila je poći u Castelfiorentino, nimalo neznatno mjesto u dolini Else, da pozdravi bl. Verdijanu, koja je, zavjetovavši se da će živjeti u skladu s odredbama valombrozanskoga reda, ondje živjela zatvorena daleko od ljudskoga pogleda. Budući da odatle nije bilo daleko, tek nekoliko milja, do Svetoga Križa, rodnoga tla Kristijanova, rimsku je udovicu počela obuzimati žudnja da ga vidi. Kristijana se isprva činila da se opire, ali kako je i nebo poticalo na isto, naposljetku je trebalo poći.
23 Kad su ondje obje provele nekoliko dana, obje su se uzalud trudile izići, jer su Kristijanu izdavale noge. Da bi znala da ta slabost nije ni od čega, po samom je Kaštelu hodala doduše slobodnim korakom, ali čim bi pomislila na izlazak, te bi noge ukočile kao prikovane za zemlju. Obje su se zaprepastile i čudile čudu. Što da učine? Djevica je bila prisiljena slijediti Boga koji ju je zvao, a udovica je smatrala grijehom ne pokoriti se istomu. Vidjevši, dakle, da se odvaja od one koju je Krist držao, zagrlivši svoju Kristijanu najnježnijim poljupcem i prijateljski se preporučivši njezinim molitvama, otišla je odakle je došla.
24 Već sama, Djevica među prvim brigama u sebi razmišlja kojim bi izvanrednim nastojanjima ponajviše mogla zaslužiti milost svoga Zaručnika. Vraća se sjećanje na osnivanje ženskoga samostana, za čijim je zavjetom već dugo prije gorjela, a pridruživala se i raspirivala ljubav građana koji su žarko podupirali njezinu želju. Odlučila je, dakle, pomnije ispitati Božju volju i zamoliti da jasno pokaže što želi da ona učini. Usred žara tih briga, dok se u duhu raznoliko kolebala, vidi kako se s neba spuštaju svjetlosne zrake koje su neizmjernim sjajem obasjavale cijelo ono mjesto kolik je sada samostan. Nije trebalo dugo vijećati što naučava to svjetlo učiteljice: zamolila je i ishodila od građana Svetoga Križa ono zemljište na kojem bi položila kolijevku obitelji koja će nastati.
25 Nova se građevina pod rukama lijepo napredovala, divljenja vrijedna ne toliko po gromadama kamenja koliko po svetosti djevica koje je okupila. Ali je toj novoj zajednici smetala malena kuća u susjedstvu, koju je posjedovao neki građanin po imenu Tridijan. Djevica se obraća baštiniku, ne čovjeku, nego kamenu, štoviše tvrđem od svakoga kamena, nepopustljivu ni na molbu ni na ikakvu cijenu. Obrativši se, dakle, nebu, za koje je često iskusila da je mnogo mekše, zaziva s Djevicom Majkom Sina da nebeskom silom smekšaju ili barem slome toga tvrdoga čovjeka. Nebo je uslišalo. Sutradan vrlo rano žuri Tridijan na vrata samostana i, dozvavši sestre čestim i snažnim kucanjem, sam od sebe nudi prije uskraćenu kapelicu. „Uzmite je”, reče, „ako vam je drago, čak i bez cijene. Jer na tome mi se mjestu ove noći pokazala vidljivom Kraljica nebesnika i usadila mi misao koju sada čvrsto držim.” A da bi Kristijana za dobročinstvo uzvratila dužnost zahvalnosti, naložila je da se ondje podigne žrtvenik Mariji Dobrotvorki.
26 Jedva da se bio stišao taj burni vjetar tvrdoglavosti, kad se iz svećeničkoga reda diže drugi, daleko pogibeljniji vihor. Jer je iskusila moćnoga protivnika, biskupa Lucce, koji nije htio ništa popustiti u pogledu svoga prava, za koje je govorio da će se donekle izgubiti zbog te molitvene kuće. Ali je biskupovu upornost slomila ona ista koja je i Tridijana, žestoko mu prijeteći ako na sveti naum svoje službenice stavi i najmanju zapreku.
27 Pa ipak se nije ustručavao da joj novu i mnogo žešću oluju izazove neki župnik kod sv. Vida. U ono su vrijeme u gradiću Svetom Križu bile četiri župe, sv. Vida, sv. Andrije, sv. Tome i sv. Donata, koje su se poslije spojile u jedan zbor kanonika. A u toj župi sv. Vida nalazio se samostan. Taj se, kažem, župnik često teško i oštro prepirao s bl. Kristijanom i htio je u cijelom području svoje crkve izricati i čuvati najpotpunije pravo. Blaga je Djevica doduše uzvraćala meke riječi, kojima ne samo da nije ublažila nepomirljivu srdžbu toga čovjeka, nego ju je još više podjarila i rasplamsala tolikom mržnjom da se već jasno i javno očitovao kao neprijatelj samostana. Žaleći zbog te više nego željezne tvrdokornosti neslomljiva duha (jer je inače bio pošten čovjek), Djevica je svojoj zajednici naložila žarke molitve za župnika, čvrsto uvjeravajući sebe i sestre da će se ta unutarnja mržnja jednom pretvoriti u iskrenu ljubav. Izlivene su molitve iz najdubljega srca, koje su, prodrjevši gotovo božanskom silom u najdublju nutrinu čovjekova srca, tako uzdrmale iz temelja i promijenile da je onoliko koliko je prije mrzio samostan, toliko ga poslije, i riječima i djelima, htio štititi i braniti.
Uređuje samostan, isprošuje sebi i svojima znanje pisma i pjevanja.
Sretno završivši sve te nevolje, okrenula je duh prema djevicama koje je bila odabrala, čiji se skup činio izvanrednim i zbog kojega se Kristijana mogla ponositi. Ali da ovdje krepost, a ne broj, daje vrijednost, prilično je jasno spoznala u tami ponoći, kad je, dok su osjetila bila ukopana u dubok san, otvorila oči duha i vidjela da je u dvorištu njezina samostana izraslo stablo oraha razgranato mnogim granama, a pod njim da u velikom mnoštvu leže razasuti orasi, te da jedna od djevica, među prvima koje su se predale Kristijanu odgoju, po imenu Marija, sve orahe skuplja na jednu hrpu, zatim izdvaja dobre, a loše ili šuplje baca izvan samostana. Kristijana je jedva bila obrisala oči oslobođene sna, kad joj ta Marija, koju sam spomenuo, redom pripovijeda taj čudesni san i pita je za sud o otajstvu koje nije bilo nepoznato očima. Tada ona reče: „Da ne znaš, o moja Kristijano, loši orasi, koje si vidjela da izbacuje moja ruka, označavaju lude djevice koje, prema evanđeoskoj prispodobi, nemaju ulja u posudama svojih svjetiljki i čekaju svoga Zaručnika zijevajući ili spavajući, a dobri pak, koje si vidjela da gomilam i čuvam, jesu mudre djevice koje će u ovom svetom zajedništvu voditi redovnički život, tjeskobno i brižno žudeći za svojim Zaručnikom, čijoj će se svadbi pokazati najdostojnijima.” „Jao meni”, dodala je, „jadnici i triput jadnici, koja sam iz broja ludih i stoga imam biti izbačena izvan ovoga svetoga zbora djevica.” Proroštvu je odgovarao ishod: jer nedugo zatim, izišavši s nekoliko drugih djevojaka na svjetovne radosti i svadbe, nije htjela čekati nebeskoga Zaručnika. Tako je pročišćena zajednica počela uživati i radovati se u čudesnom miru duša u Kristu, a nad svima se isticala Kristijana, koja je, čim bi započela govor o božanskim stvarima, kao da je odložila ogrtač tegobnoga tijela, cijela sobom oblačila anđela.
29 Ipak je bila tolika njezina skromnost da je ona, koja je uistinu bila majka ostalima i začetnica samostana, smatrala da nije dostojna nositi naslov predstojnice, i koliko je nadmašivala sve, toliko je htjela da je svi stavljaju iza sebe, sluškinja sviju kao kupljena za novac, najspremnija služiti na znak i priznati krivnju te moliti oproštenje ničice prostrta tijela onomu komu bi se manje svidjela nedovoljno prikladnom službom. Ali nije ostala bez svoga ploda ta poniznost duha. Pogledala je na poniznost svoje službenice Gospodarica svijeta.
30 Na molbu djevica (koje su je uvijek častile kao majku) bila je odredila zadaću svakodnevnih molitava koje treba izbrojano i napamet izvršiti; naime, sve su bile neuke i nepismene u čitanju. Koliko pak znači da redovnice nisu posve neobrazovane, Djevica je naučila iz noćnoga prizora. Sjedila je Bogorodica na onom mjestu gdje je Kristijana imala običaj pružati svoju nazočnost stranim prijateljima ili poklanjati uši onima koji su imali kakav posao. U drugoj je ruci držala kodeks ispisan zlatnim slovima, koji je pružila Kristijani, što je pala na koljena, licem ni nasmijanim ni strogim, govoreći: „Čitaj, Kristijano.” A ona u dubokoj poniznosti duha: „Gospođo, ne znam čitati.” Kad je pak Ona ponavljala svoju zapovijed iznova i iznova, Kristijana je iznova i iznova uzvraćala svoje tri riječi: „Gospođo, ne znam čitati.” Tada Bogorodica reče: „Učinit ću da znaš.” Čim je to rekla, iščeznu. Vraćena svojim osjetilima, Djevica je pomnije prebirala taj san, ispitujući neprikladnost dobi, koja već nije bila mala, i ipak je prosudila da će sa samostanom biti dobro učinjeno ako bude imao pismenu predstojnicu od koje se ostale djevice mogu poučiti. Gle, odmah je na vratima trenutak željene pogodnosti. U popis redovnica upisuju se šest djevojaka uvedeno u samostanske obrede, od kojih su dvije nekoć zavirile u psaltir i ono malo što su okusile učeći ga počele su uzajamno učiti druge; zatim su, usudivši se na izvanredan pothvat, prevrtale Rimski brevijar i nešto mucale o časoslovu. I toliko je, po Božjem djelovanju, porasla žudnja za znanjem da je, kad su riječi ondje-ondje sažete u kratice od nekoliko suglasničkih slova zatražile pomoć učitelja, jednoj od njih dan s neba učitelj, neki časni svećenik od kojega je nekoć upila početak čitanja, da joj dok spava tumači nejasnoće i razrješuje teže čvorove. Ne bi se budnoj mogao dati budniji učitelj. Jer je sve njegove pouke tako marljivo obdržavala i vjerno zadržala da ih je mogla dati sestrama i dobro utisnuti. Pa ipak je mnogo toga još bilo skriveno njoj i ostalima. Stoga je Kristijana Boga i Bogorodicu često, ali uzalud, molila za znanje. Naposljetku, dakle, najizljevnijim srcem ovako kliče: „Kraljice obaju svjetova i premila Majko moga predragoga Zaručnika, kad se vidim i prepoznajem nedostojnom ove milosti koju molim, neka ti bude milo, zaklinjem te, da barem malo otkriješ mojim sestrama ono što je bilo ugodno da ostane skriveno tvojoj službenici.” Rekavši to, uzima kodeks, tumači ga susjednoj sestri i u istom trenutku uči od nje ono što su prije obje ne znale. Gospodarica je, dakle, svijeta pogledala na poniznost svoje službenice, jer je učiteljica sviju mirna duha primila za svoje učiteljstvo najmanju od sestara.
31 Ali nije bilo dovoljno da svete djevice poznaju slova, ako ne bi znale i na crkvene napjeve glas skladno modulirati. Onaj, dakle, koji je dao zvonak jezik i grlo učeno za pjesmu pticama, i ovome je pobožnom zboru dao umijeće pjevanja, tako da su se činile opremljenima više nego ljudskim snagama za milovanje ušiju. Da svi povjeruju da je tako, iznijet ću događaj i začetnika. U molitvenu sobu Kristijaninu na bdjenje sv. Ivana Krstitelja bijahu se sjatili redovnici da svečanim pjevanjem obave večernje molitve. U himnu su svi loše odjekivali neskladnim glasovima, čiji početak, iako više puta ponavljan, ipak nisu mogli izvesti u pravom tonu. Tada su redovnice, potaknute božanskim nadahnućem, započele tako sladak sklad glasova i počele pjevati himan koji su jedva ikada prije čitale, da je ne jedan od njih povjerovao da je čuo anđeoski napjev.
Spoznaje i naviješta skrovite i buduće stvari.
Prelazim na drugo poučno znamenje kojim Bog svoju službenicu nije toliko poučavao koliko veselio. Vidjela je kako se s neba na zemlju spušta prostrani baldahin, čiji je najveći dio bio vrlo široko razastrt po cijelom nebu, a onaj pak dio kojim je doticao njezinu molitvenu sobu bio je sasvim uzak. Nije bio potreban drugi tumač koji bi protumačio te snove: sama je Kristijana to ovako otvorila svojim sestrama. Tvrdila je da je put koji vodi u nebesa uzak i težak, i da nije dostojan ubrati ružu onaj tko se užasava trnja, niti će uživati u duhovnim milinama onaj tko odbija okusiti gorčinu vremenitih muka. Vara se onaj tko vjeruje da će se u nosiljci ili mekoj nosiljci udobno prevesti do radosti Blaženika: treba se neprestano boriti s najmoćnijim neprijateljem; vojevanje je život čovjeka. Tim se, dakle, prizorima i svakodnevnim poticajima na krepost imala običaj tješiti svoje drugarice, zabranjujući u međuvremenu svima da bilo što od onoga što im je otvoreno ispripovjedila da se dogodilo dopre do tuđih ušiju dok je ona živa.
33 Nije samo unutar samostanskih zidina naviještala te spasonosne pouke nevinim djevojkama, nego je i lukave i iskusne muževe hvatala učenom rječitošću i kao rukom, po svojoj volji, pokretala. Ona, kažem, koja nikada nije čula nijednoga čovjeka da podučava, dala je toliki uzor učenosti i mudrosti koja prebiva u njoj da je bez poteškoće razmrsivala svako, ma koliko zamršeno i zapetljano pitanje. Zbog toga je bilo često okupljanje uglednih i učenih muževa koji su gorjeli od želje da je čuju i ispovijedali da iz njezinih usta struji neki nebeski dah božanske mudrosti koji bi usmjeravao kolebljive duše u luku spasenja.
34 Što je čudno? Natopljena gotovo svakoga dana nebeskom slasti, često i lišena osjetila i nalik na mrtvu, odnesena ne znam kamo, promatrala je prelijepo zrcalo božanskoga sjaja, iz kojega je crpila ne nejasno znanje ljudskih duhova, tako da je, kad god bi upirala svoje oči u čovjekovo lice, ujedno prodirala u najdublju njegovu nutrinu i radoznalim ispitivanjem pretraživala najskrovitije tajne srca. Odatle se proslavila duhom proroštva, tako da je buduće stvari vidjela ne manje sigurno nego sadašnje.
35 Svojim bi sugrađanima uistinu bila korisna proročica da su joj vjerovali. Već odavno je među njima i stanovnicima Fucecchija (žive u susjedstvu) vladalo staro i smrtno neprijateljstvo. Bijesnjeti jedni nad drugima mačem i ognjem bila je svakodnevna igra. Vidjevši, dakle, Kristijana da njezini stanovnici Svetoga Križa gore u duhu i spremaju oružje kojim bi sutradan provalili u neprijateljska polja uz pustošno razaranje, htjela je to unaprijed odvratiti i spriječiti propast koju je predviđala. O prvim zracima zore, naredivši da se da znak, saziva gradsku vlast, kojoj upućuje malo riječi, ali teških i čvrstih težinom razboritosti: da ne treba naglo jurišati kamo vuče zla namjera, uvijek začetnica najgoreg savjeta, i da ne treba lakomisleno kušati ono iz čega može uslijediti kajanje i sama kazna. Ako pak budu htjeli poći kamo su naumili, da njih same čekaju okovi koje su pripravili drugima i najsigurnija i najteža šteta. Ondje jedan, besramniji od ostalih, reče: „Nikada nije sigurno vjerovati ženi”, i odmah, ismijavši savjet Djevice uz podsmijeh, zgrabiše oružje i hitrim korakom pođoše na neprijatelja. Već su bili prešli rijeku Arno (Kristijana za to vrijeme pokazuje svojoj suputnici strašnu zmiju na pogled, koja se s druge obale rijeke ispriječila stanovnicima Svetoga Križa) i činili nasilje na imanju odavno namijenjenu za plijen. Stanovnici Fucecchija, doznavši za neprijateljski napad, ni oni ne tromi opreme oružje i navaljuju na protivnike tako silovito da, ne traživši gaz, kojega nije ni davala bujica rijeke, niti strahujući od stanovnika Svetoga Križa koji su cijelu obalu držali pod stražom, preplivaše bez ikakve štete, pobiše neprijatelja, a mnoge odvedoše u okove. Među ostalim napadima onaj brbljavac, koji je bio bezumno povikao da ne treba vjerovati ženi, poginu ubijen zajedno sa svojim sinom, iščupanih jezika od korijena kroz vrat. To je kod svih držano za čudo i vjerovalo se da je Božanska moć uzela kaznu od onoga uda koji je sagriješio.
36 Proročanstvo povoljnije za sebe i svoje čula je od iste osobe neki Umbronik. Dvije je ugledne obitelji potresala mržnja do istrebljenja, za koju nije bilo nikakve nade da se može ugasiti. Otac jedne od njih bio je taj Umbronik koga sam spomenuo, koji je, omrznuvši tako dug i pogibeljan razdor, molio Kristijanu da molitvom iz korijena iščupa klicu toga razdora. Ona, često i nametljivo moljena, blagim riječima naposljetku naređuje bezbrižnom ocu da spava na oba uha, jer će obje obitelji doduše nasrnuti u mnoge krvave okršaje, ali nijedan neće biti smrtonosan, i stoga nitko neće poginuti, jer će se oružje prije slomiti u samim rukama onih koji se bore. Sve se to u dlaku zbilo. Jer kad su obje strane jurnule u boj, ovome se slomio u ruci mač koji je stezao, onomu je probodeno grlo, ovome je nanesena teška rana, ali svi izvan pogibelji za život, u skladu s proroštvom svete Djevice.
37 Na isto upućuje ono što dodajem. Neki ugledni Oci iz serafske obitelji, poslani kao apostoli k Tatarima (ljudima gotovo paklenima), na putu su pozdravili bl. Kristijanu. Ondje su raspredali duga izlaganja o veoma dugom putu, o prevelikom dostojanstvu i vlasti evanđeoske službe, a željeli su pokazati i neobične isprave za uredno obavljanje te zadaće. Tražene u rukavu, u torbici, u bisagama: uzalud; na putu su, ne znam gdje, ispali. Tada sve odjednom obuze teška žalost i umalo da nisu klonuli duhom. A Kristijana reče: „Budite dobra srca, o dobri ljudi, sačuvane su vam vaše isprave.” I uklonivši svjedoke, odmah se predade molitvama, koje je nastavila cijelu noć, dok po nebeskom pokazatelju nije vidjela da leže pod smrekom, gdje ih je ujutro poslani sluga pronašao čitave i neoštećene od kiše koja je te noći gusto padala. Dok je pak vraćala, pogledavši u Oca po imenu Jakova, za kojega se činilo da najspremnijim nogama žudi za putovanjem i evanđeoskom žetvom, prorekla je da neće ustrajati. To je on tada doduše čuo sa zaprepaštenjem, ali su poslije svi s većim zaprepaštenjem vidjeli da proročica nije bila u krivu.
38 Štoviše, mnoge je stvari predvidjela i prorekla dok su se tek rađale. Među njima je i ovo što slijedi. Pohodila je jednu rodilju i, uprvši pogled u plačno djetešce, reče lijući suze samilosti: „O jadni mališane, koliko mi te je žao!” A nazočnima: „Ovaj će voditi sramotan život po zlodjelima, a svršit će najsramotnije, jer će, prezrevši Božansku moć i pogazivši zakone, sav se prekriti opakim zločinima, i naposljetku će umjesto groba imati križ.” Činilo se da je izrekla sibilinski list. Jer kad je dorastao do zrele dobi, krvnik je slomio vrat osuđeniku i krivcu za najodvratnije zločine.
39 Vidjela je također da mladić Tomasino, koji je iz pobožnosti jednom slijedio povorku hodočasnika i svečanim obredom pozdravio sv. Franju u Asizu, slučajno skreće s pravoga puta i luta besciljno. Stoga opominje Ivana, časnoga Oca koji joj je povjerenik u tajnama savjesti, da ljubazno primi onoga koji se s rumenilom stida skromno navraća u samostan, jer će taj isti Tomasino jednom u samostanu vršiti službu svećenika. Došao je, i što je predvidjela, zbilo se. Ali tko bi perom obuhvatio sve što je ona prorekla? Bolje je okrenuti ruku i duh prema njezinim krepostima i kratko prikazati neke od njih koje su osobito istaknute, da svatko od nas uzme najbolji uzor za život.
✠