Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 1. siječnja

O svetima Elvanu, biskupu, i Medvinu u Engleskoj

DE SANCTIS

Sadržaj (1)
  1. Elvanu biskupu i Medvinu u Engleskoj.

Elvanu biskupu i Medvinu u Engleskoj.

Rođendan ovih apostolskih muževa na ovaj dan slavi Engleska crkva; o njima Filip Ferrari u djelu Catalogus generalis Sanctorum kaže: „U Engleskoj svetih biskupa Medvina i Elvana.” Isto donosi Martyrologium Anglicanum te dodaje da su rođeni od plemenita roda kod Brita, da su podnijeli veoma mnoge napore za širenje kršćanske vjere te da su, istaknuti svetošću života i časnom starošću, preminuli s ovoga svijeta oko godine Kristove 198. i pokopani u Glastonburyju ili Avalonu. O njima Baronije u 2. svesku djela Annales pod godinom 183., na temelju drevnih spomenika, piše ovako:

2 „Lucije, kralj Brita, nikada se nije pokazao neprijateljskim ni protivnim kršćanskoj vjeri, nego se, budući da se divio ujedno čudesima kršćana i čestitosti njihova života, činio njima sklonijim; i već bi prije bio prigrlio kršćansku vjeru da nije bio kao sponama vezan drevnim praznovjerjem, i da nije vidio kako same pogane kršćane drže sramotnima i prezrenima, a sami ih Rimljani, u čijim se rukama činilo da je vrhovna vlast, neprestano razdiru mačem i nepravdama.

3 Doznao je ipak poslije i spoznao od carevih poslanika da su i neki senatori postali kršćani, a među ostalima neki Pertinaks i Trebelije, te da je sam car Marko Aurelije, nakon što je njihovim molitvama izvojevana pobjeda, blago postupao s kršćanima. Čuvši to i drugo, Lucije je poslao poslanstvo rimskomu prvosvećeniku Eleuteriju po Britima Elvanu i Medvinu, moleći po njima Eleuterija da po sebi i svojim službenicima otvori pristup primanju kršćanske vjere; što je i postigao. Naime, isti je prvosvećenik poslao u Britaniju Fugacija i Donacijana (drukčije Damijana), koji su kralja i druge poučene u kršćanskoj vjeri uveli u sveta otajstva, što su revno i izvršili.”

4 O sv. Luciju više se govori pod 3. prosinca. Ovdje se neki pitaju kako je Britanija, već pretvorena u provinciju, mogla imati vlastitoga kralja. Dakako kao što su Galileja u Kristovo vrijeme i mnoge druge provincije imale podložne kraljeve. Ali tada ni cijela Britanija nije bila došla pod vlast Rimljana, kako svjedoči onim vremenima najbliži Tertulijan u knjizi Adversus Judæos, 7. poglavlju: „Mjesta Brita nepristupačna Rimljanima, ali podložna Kristu.” O tome više piše Baronije na navedenome mjestu i u djelu Notæ ad Martyrologium pod 26. svibnja, te Nikola Harpsfield u 1. knjizi djela Historia Anglicana, 3. poglavlju.

5 O ovome poslanstvu kralja Lucija ovako piše Ivan Pits u knjizi De illustribus Angliæ Scriptoribus: „Neke su iskre propovijedanja sv. Josipa još i stotinu godina nakon njegove smrti ostale u Britaniji. Naime, kad je godine 179. nakon Kristova rođenja na prijestolje Britanije došao Lucije Pobožni, ondje su cvali slavni učitelji Elvan Avalonski i Medvin Belgijski,

Briti. Oni su, uočivši izvanrednu pobožnost, skromnost i blagost kralja Lucija, nastojali ga malo-pomalo privesti Kristovoj vjeri. Poučen dakle od njih u vjeri i upućen na koji se izvor vjere valja obratiti, odredio je te iste svoje učitelje kao poslanike u Rim k papi Eleuteriju, kako bi apostolskim autoritetom i on i sav njegov narod mogli biti pripušteni kršćanskim svetinjama. Eleuterije je s najvećom radošću pristao na traženja te je spomenute kraljeve poslanike, nakon što ih je blago primio i darežljivo nagradio, poslao natrag s najljubaznijim pismom kralju. I Elvana je, kako neki pišu, posvetio za biskupa, a Medvina je postavio za učitelja Brita. Pridružio im je također kao pratioce na putu u Britaniju dvojicu iz rimskoga klera, Fagana i Dervijana, muževe istaknute pobožnošću i učenošću. Kad su oni dakle došli u Britaniju i sve uredili prema odredbi pape Eleuterija, kralj Lucije bio je od njih uveden u sveto krštenje. Njegov su primjer nedugo zatim slijedili knezovi i velikaši kraljevstva, a napokon i sav narod, te su primili Kristovu vjeru. To se dogodilo oko godine Kristove 180. za careva Marka Antonina Vera i brata mu Aurelija Komoda.” Tako on.

6 O svakome od njih zatim niže u samome popisu pisaca isti Pits donosi ovo: „Elvan Avalonski, rodom Brit, prvi i glavni učitelj svoga naroda u kršćanskoj vjeri, muž pobožan, ozbiljan i učen; odgojen u školi sv. Josipa Arimatejskoga, već je u mladosti od samih učenika apostola naučio otajstva kršćanske vjere, a kad je odrastao, marljivo je propovijedao kralju Luciju i napokon učinio da se on krsti sa cijelim narodom. U svemu je tome imao Medvina kao druga i suradnika. Kod nekih povjesničara nalazim da je ovaj Elvan, u vrijeme kad je bio poslan u Rim kao poslanik radi krštenja kralja Lucija i obraćenja Britanije, od samoga pape Eleuterija bio posvećen za biskupa Brita, odakle se kaže da je poslije bio i drugi londonski nadbiskup.” O njima se može čitati povjesničar Gilda u knjizi De victoria Aurelii Ambrosii i Matej Westminsterski pod godinom 186.

„Medvin Belgijski, to jest iz onoga dijela Britanije oko Wellsa”, donosi isti Pits: „suvremenik Elvanov, jednak mu pobožnošću i učenošću, sličan po odgoju, dionik svih napora i uvijek nerazdvojan drug. Pripovijeda se da ga je, kad ga je kralj Lucije poslao u Rim, papa Eleuterije zbog izvanredne rječitosti svečano postavio za učitelja britanskoga naroda. Dok je sv. Patrik popravljao drevni oratorij u Avalonu, pronašao je među ruševinama stari kodeks koji su nagrizli moljci i žohari, u kojem je Medvin bio napisao djela apostola i ono što su Fugacije i Damijan (drugi ih zovu Fagan i Dervijan) učinili u Britaniji.”

✠

1. siječnja Kalendar godine