Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 1. siječnja

O svetoj Martini, rimskoj djevici i mučenici

DE S. MARTINA VIRGINE ROMANA MARTYRE

Sadržaj (9)
  1. Životopis iz rukopisa.
  2. Krvnici obraćeni, pogubljeni.
  3. Krvnici obraćeni, pogubljeni.
  4. Njezini mučitelji kažnjeni s neba.
  5. Anđeoska utjeha. Srušena Dijana.
  6. Ukroćeni lav i prezrene zavodljivosti.
  7. Svladani oganj i druga mučenja.
  8. Različita smrt Martine i tiranina.
  9. Našašće sv. Martine

Na ovaj se dan u svim latinskim martirologijima slavi rođendan sv. Martine djevice. Njezina djela, koja ipak nismo odobrili u svakom dijelu, prepisali smo iz prastaroga kodeksa carskoga samostana sv. Maksimina u Trieru i usporedili ih s izdanjem Bonina Mombritija, tiskanim Agones Martyrum, rukopisom samostana S. Maria de Ripatorio, u kojem su bila mjestimice ponešto sažeta, a zatim sa Surijem, Silvanom Razzijem i drugima. Gotovo se u svemu slažu s djelima sv. Tacijane i sv. Priske, kako ćemo reći 12. i 18. siječnja. Sada se sv. Martina štuje 30. siječnja poludvostrukim oficijem, a nekoć 15. siječnja oficijem od tri čitanja, kako je očito iz brevijara kardinala Quiñonesa.

2 Njezina se glava čuva u Rimu u samostanu Male braće na Ara Coeli, a neke kosti u crkvi Svete Marije Velike, kako je nekoć napisao naš Rosweyde u knjizi na narodnome jeziku o djevicama koje su živjele u svijetu; tijelo pak, ili barem njegovi glavni dijelovi, nalaze se u Piacenzi u bazilici sv. Siksta, kako navodi Ferrari u djelu Catalogus Sanctorum Italiæ. Ali tijelo, ili barem njegovi glavni dijelovi, pronađeni su u Rimu godine 1634.: o čemu je knjižicu na talijanskom napisao Marsilije Honorat Viterbijski, prezbiter Kongregacije Oratorija.

Životopis iz rukopisa.

Rod sv. Martine. Srušen Apolonov kip.

Dok je prije sviju u krugu cijeloga svijeta kraljevao Gospodin i Spasitelj naš Isus Krist, neprijatelj đavao, spremajući se vojevati protiv slugu Gospodina našega Isusa Krista, pogubno je ojačao pod vladavinom cara Aleksandra, a u četvrtoj godini njegova carstva. Izdavši pak Aleksandar novu i najopakiju zapovijed po cijelome svijetu da Galilejci ili žrtvuju ili, ako ne žrtvuju, budu predani smrti, poslao je upravitelje i suce zavedene demonskim zavođenjem. Zapovijed je naime bila po svim mjestima izvješena s žestokom prijetnjom da se zatre kršćansko bogoštovlje, te su prijetili zastrašivanjem kako bi to mogli provesti. Oni pak koji su primili takve zapovijedi, prepisujući ih u mnoge carske naredbe i noseći carski lik, objavljivali su novu odredbu o žrtvovanju njihovim najopakijim i okaljanim bogovima, koju je car zapovjedio provoditi, te da se oni koji pristanu žrtvovati učine dostojnima velikih časti, a oni koji je prezru i ne htjednu žrtvovati budu podvrgnuti okrutnim mukama i umru.

2 Za sve te i takve koji su se pokoravali car Aleksandar prinosio je u Rimu žrtve Apolonu te zapovjedio da njegovi velikaši uz veliko zastrašivanje pohvatajub muškarce i žene za koje se znalo da ispovijedaju kršćansku vjeru, kako bi mukama i nasiljem bili prisiljeni žrtvovati Apolonu. A ti su sotonini sluge bili opaki muževi: neki Vital, koji je imao čast grofa, Baso, koji je bio predstojnik carskec ložnice, i Gaj domestik, doista sluge njihove okaljane i najopakije sljedbe, koji su bili poslani da zatru kršćansko bogoštovlje.

3 Došavši pak do crkve koja se nalazi u Rimu, ugledaše blaženu Martinu kako moli i vedra lica gleda prema Svevišnjemu. Imala je ona mnogo slugu i sluškinja; bila je naime od uzvišena roda i odd oca koji je triput bio konzul, veoma bogata i milosrdna prema svim potrebitima, te je čuvala zakon Presvetoga Trojstva. I po daru Božjem bila je đakonisa, sva ukrašena svim svojim svetim djelima i milošću Božjom te ćudoređem, i čvrsto se opirući protiv opačina đavlovih, imajući bokove uistinu opasane.

4 Sluge je pak uhvatiše i rekoše joj: „Gospodar svijeta Aleksandar poštuje te kao plemenitu i rodom urešenu te prvu među Rimljanima, i poznavajući tvoje časno vladanje moli te da velikomu bogu Apolonu dragovoljno prineseš izvrsnu žrtvu.” Blažena i Bogu mila mučenica radosna im lica reče: „Najprije ću ući u svoju svetu crkvu i preporučiti se Bogu, ie Kristu Sinu njegovu, i Duhu Svetomu, i presvetomu i časnomu biskupu, te svećenicima koji revno i radosno po vjeri služe Kristu, i svemu blagoslovljenomu stadu Crkve, pa ćemo tako u miru poći. Treba mi naime za Krista podnijeti neuredna i lažljiva gospodara te posramiti pogubnoga i vlasti nedostojnoga Aleksandra, kako bih kao pobjednica stala pred Spasitelja našega Isusa Krista.” I ušavši ispuni svoju molitvu, te moleći požuri s njima k caru, sjajna lica i preslavna izgleda.

5 Ušavši pak sluge bezbožne sljedbe javiše caru da ona stoji pred palačom: „Prva”, rekoše, „i najuglednija od Galilejaca je ovdje, koja je, pristajući uz vlast tvoje zapovijedi, spremna dragovoljno žrtvovati bogovima i sve kršćane nagovoriti da je slijede.” Čuvši to car se silno obradova i zapovjedi da uđe u carsku palaču i u prostoriju u kojoj je boravio. Kad je ušla, svidjela se caru koji se divio njezinoj ljepoti, a još više njezinu slavnomu rodu o kojem je slušao, te reče: „Velik si, bože Apolone, kojega slave svi bogovi, koji si takvu po rodu i toliku po ljepoti i slavi, najljepšu od svih, u umu sklonio da ti radosno prinese žrtvu.”

6 I rekavši to, ovo reče blaženoj Martini: „f Imajući dobar um, darovitost i namjeru ljubavi, da ugodnim darovima iskažeš izvrstan i mnogostruk obred bogova, žrtvuj Apolonu. Naime, zbog tvoga pristanka naumio sam učiniti da se pokažeš gospodaricom moga carstva i moje moći i moje palače.” Na to blažena Martina reče caru: „Zapovjedi mi da bez krvi žrtvujem neokaljanomu Bogu, koji je sve što ne postoji učinio da postoji, kako bih svojom žrtvom razotkrila Apolona, pobijajući ga, da ne postanem suglasna i ne dopustim mu da upropaštava duše koje se uzdaju u Spasitelja i Gospodina mojega, Kralja sviju.”

7 Car pak, čuvši ono što je sama Blaženica rekla, a ne razumijevajući to, zapovjedi da uđe u Apolonov hram i žrtvuje. A svetica, kojoj bijaše zapovjeđeno da uđe, vedra lica reče caru: „Uđi i ti i Apolonovi svećenici, i koliko ih je god njegovih ljubitelja, pa neka vide kako će iskreno neokaljani i milosrdni i sveti Bog od mene dobrostivo primiti neokaljane i čiste žrtve.” Car pak zapovjedi svim prisutnima i svim slugama da uđu i spremno gledaju što će ona učiniti.

8 Stojeći pak Bogu mila i priprosta mučenicag učini na sebi znak Kristov; a prisutnima se ukaza anđeoska slava koja je okruživala nju i one koji su bili s njom. Blaženica pak priprosta lica podiže oči k nebu i raširi ruke kao službenica Božja te reče: „Slava tebi, Oče slave, i Isuse Kriste, proslavljeni Bože, s Duhom Svetim, puni svetosti i darovatelju spoznaje, bez zavisti, neokaljani i vječni Kralju, Bože milosrđa i Gospodine svega vidljivoga i nevidljivoga, koji svojom milošću i blagošću jačaš one koji ispovijedaju ime Krista Sina tvoga;

Krvnici obraćeni, pogubljeni.

jačaš; tebe zazivam, koji jesi i koji ćeš uvijek biti, Bog koji ostaje u vijeke; i molim zaklinjući te i preklinjem veličinu koja je u tebi da dovršiš moje ispovijedanje; i sada sruši ovoga nepokretnoga, slijepoga i gluhoga idola, koji smrtonosnom i skrivenom opakošću donosi propast onima koji su u nj povjerovali, jer je nemoćan pri propasti onih koji ginu; blato je naime sputano nijemošću i kalja one koji u nj vjeruju. Nego ti, Gospodine Bože naš, usliši mene poniznu i grešnicu, i neka spozna ovaj izumitelj zala, car koji ima ispraznu nadu u svoje idole, da ne smijemo klanjati se drugomu Bogu osim tebi koji si rekao: Ja ću usmrtiti i oživjeti, udarit ću i ja ću izliječiti, jer je slavno ime tvoje u vijeke. Amen.”

9 I dok je ona to molila, odmah nasta velik potres, tako da se grad potresao; i sruši se Apolon te se razmrska; na sličan način i četvrti dio hrama bijaše srušen i zatrpa veliko mnoštvo sa svećenicima idola koje je bio poslao najopakiji car k blaženoj Martini. Potres je naime trajao mnogo sati, tako da se prestrašeni car dao u bijeg; i reče mu blažena mučenica govoreći: „Care, stani i pomozi, jer se Apolon skvrčio, i skupi njegove komadiće, i pokaži svojim svećenicima koga štuju, a povrh toga i duh ih je zatrpao ruševinama: neka sada ustane i pomogne im.”

10 I odmah zloduh koji je stanovao u Apolonovu idolu, valjajući se u prahu idola u nazočnosti veoma mnogih muškaraca i žena te preneražen onim što se događalo, povika jakim glasom govoreći: „O junačka Martino, službenice velikoga Boga koji je na nebesima, koja čuvaš njegove zapovijedi i ogolila si me od moga prebivališta i pokazala me nakaznim; stanovao sam naime u njemu devedeset i osam godina:h pod carem Augustom trideset i osam godina, i pod Antoninom četrdeset i pet godina, i pod Aleksandrom koji me predao tebi u propast pri žrtvovanju idolima, navršivši mi petnaest godina. Mnogi pak od svetaca koji su dovršili muku i mučeništvo nipošto me nisu razotkrili sve do sada, premda sam bio u velikoj moći i imao pod sobom najopakijih duhova i četiri stotine sedamdeset i dva. Zapovijedao sam im naime, i svaki je od njih svakodnevno prinosio sedamdeset ljudskih duša; njihov knez imenom k Eksfigon, koji je postavljen nad preljubom i čaranjima, prinosio mi je trideset i šest ljudskih duša, koje sam imao pod svojom vlašću; a ti si me otjerala, razotkrivši me, progoneći me i predajući tartarskomu ognju. Ne nalazim mjesta kamo bih pošao. Predala si me velikomu anđelu l Urijelu, koji je spalio svaki moj izlaz. O Aleksandre, m protivniče kršćana, našao si svetu dušu po kojoj si me otjerao, da se tvoje carstvo svrši u velikoj sramoti.” I to je zloduh govorio jakim glasom i naricanjem, vičući i škripeći kroz zrak. A kamo god je odlazio, vidjela se tama; i svi koji su to gledali još su se više prenerazili i ispunili sumnjom. Divili su se pak milosti Boga koji je na nebesima.

a Vladao je Aleksandar od 6. ožujka 222. sve do 18. ožujka 233. Stoga, ako je nakon Martinina pogubljenja slijedila careva smrt, ovdje treba čitati u četrnaestoj ili trinaestoj godini. Drugi pak sve što se ovdje spominje da je učinio Aleksandar pripisuju Domiciju Ulpijanu, za kojega je pouzdano da je živio pod Aleksandrom i bio neprijatelj kršćana.
b Rukopis sv. Maksimina: od velikaša.
c drugdje: prijestolja.
d Agones Martyrum: otac njezin triput konzul, i veoma bogat i milosrdan prema svim potrebitima, i iskreno je ispovijedao zakon Božji. Ona pak itd.
e Ovo se u nekim rukopisima izostavlja.
f drugdje: Ako je u umu darovitost.
g Rukopisi sv. Maksimina dodaju: zid.
h Ili je ovo mjesto iskvareno, ili je zloduh po svome običaju slagao. Marsilije Honorat u talijanskome životopisu sv. Martine to je izostavio. k Rukopisi: Efigdon i Efigdon, Mombritije: Effugiens. l O imenima anđela usporedi Serarija uz Tob 12, 15 i Kornelija uz Otk 1. m Ανιέρινς, tiranin, protivnik.

Krvnici obraćeni, pogubljeni.

Car pak, ne shvaćajući da je božanskom milošću i zapovijeđu Apolonov idol smrvljen, i da je gomila odvratnih i najopakijih duhova iščezla Božjom snagom, i da je štovanje njegovih žrtava te najopakiji obred idolopoklonstva raspršen molitvom svete djevice, i a kako je providnošću sv. Martine došlo do uništenja idola te je smrskala Apolonov idol, a čaranja, vračare, gataoce idola i svećenike raspršila i usmrtila, zapovjedi da joj lice udaraju pljuskama i da joj kukama razdiru vjeđe. I dok se to dugo činilo, krvnici koji su za to bili određeni malaksaše i vikahu govoreći: „Jao nama grešnicima! Doista se mi više mučimo nego ona: ruke nam naime otpadaju; nepodnošljive nas boli stežu; a ona ostaje čvrsta kao nakovanj; ona nas tuče. Zaklinjemo te, o care, zapovjedi da je uklone od nas; vidimo naime četiri sjajna muža pred njom, i muke koje njoj nastojimo nanijeti još više mi od njih primamo u svoja lica. Zasigurno je istinit Bog koji je s njom, ne dopuštajući da ikakva muka od nas nadvlada nad njom.”

12 Car se pak silno razljuti na njih, zaprijeti im i gledajući ih bijesno, kao da nemarno nanose muke, zapovjedi da uzmub crijepove i udaraju je po licu. A sveta Martina gledajući u nebo reče: „Blagoslovljen si, Gospodine Isuse Kriste, jer daješ vječnu milost onima koji se u tebe uzdaju; blagoslovljeno strašno ime tvoje slave, časno, moćno i puno svake svetosti, Gospodine Bože, i blagoslovljeno sveto i istobitno s Ocem i Duhom Svetim tvoje Božanstvo, koje savršeno razrješuje i raspršuje protivnike; usliši, Gospodine, mene koja te molim, najnižu službenicu tvoju, i udijeli mi strpljivost, a one koji me muče obrati na dobro življenje i u milost tvoga Božanstva.”

13 I kad je izrekla tu molitvu, svjetlost obasjac one koji su je mučili, bilo je naime oko osam muževa, i glas s neba zaori govoreći: „Da se moja službenica Martina ne zauzima za vas, već bih vas odavno bio usmrtio; ali želeći usmrtiti neprijatelja i sebi samomu stvoriti postojeći narod, poštedio sam vas. Ti pak, kćeri, imaj pouzdanja i ne boj se; ja sam naime Bog kojemu se klanjaš i kojega zazivaš: neću te ostaviti niti ću dopustiti da tobom zavlada besramni, bezbožni i buntovni zloduh.”

14 Na te riječi car Aleksandar sasvim izbezumi. A muževi koji su je mučili, čuvši čudesa, padoše ničice i zaklinjahu blaženu Martinu da po njoj zasluže oproštenje pred Bogom „za ovo”, rekoše, „što smo se pod prisilom usudili učiniti.” Blažena im pak mučenica reče: „Ako se obratite Gospodinu mojemu Isusu Kristu i spoznate svim srcem da on vraća svakomu po djelima njegovim, i vi ćete imati, kao što mi uživamo, svu nagradu koja je na nebesima; ako pak drukčije budete mislili, dočekat će vas vječne i ognjene muke.” Oni pak kao iz jednih usta rekoše: „Gospodarice naša Martino, bolje je za nas da nam pokažeš Krista, da mu gledajući ga još više vjerujemo; ako ga pak nije moguće gledati u ovome tijelu, mi smo njegove sluge i službenici i njemu jedinomu vjerujemo; njemu se naime klanjamo i njega častimo. A Aleksandra, koji prezire zapovijedi našega Spasitelja, ne bojimo se i odbacujemo ga, premda je car.”

15 Blažena pak mučenica reče: „Savjet vam dajem, sinovi: čista srca vjerujte bez pretvaranja u Krista, i spoznat ćete čime će vam Bog uzvratiti u onome vijeku. A što ondje sada može Aleksandar, koji se ovdje oslanja na sadašnju slavu?” Nadahnuti Božjom milošću, oni rekoše: „d Vjerujemo u Isusa Krista Gospodina našega, i velik je Bog kršćana kojemu smo pribjegli.” Čvrsta pak lica jednoglasno istupiše protiv Aleksandra: „Mi smo doista”, rekoše, „bili upropašteni u onima koji se nazivaju bogovima, a zapravo su idoli, od kojih smo nekoć bili zavedeni; više im se ne klanjamo, spoznavši po blaženoj mučenici Martini snagu svemogućega Boga i njegova jedinorođenoga Sina, Spasitelja našega Isusa Krista.”

16 Aleksandar pak razljućen reče: „Zavedeni ste, najopakiji ljudi, čaranjima raspetoga u koja se uzdate.” A oni odgovoriše: „Doista si ti zločinac i zmaj stanuje u tebi, jer ne poznaješ onoga koji te stvorio i dao ti ovu vlast, dok ti do kraja kaljaš svoju dušu.” On razljućen dade ih objesiti i zapovjedi da im mačevima razdiru tijela. A oni, dok su ih sjekli mačevima, ništa nisu govorili, nego su samo gledali u nebo. Nato on, još više raspaljen najopakijim duhom protiv njih, izreče protiv njih smrtnu presudu, bojeći se da se kadgod i ostali, uvjereni od njih, ne povedu istim putem.

17 Slavni pak Kristovi mučenici, vođeni s radošću savršenim putem bez oklijevanja, gledajući u nebo rekoše: „Gospodine sviju, jedinorođeni Isuse Kriste, Sine Božji, kojega nismo poznavali dok smo nekoć služili u zabludi i sramotnome štovanju; ti si nam pak postao poznat po svojoj svetoj i slavnoj mučenici Martini. Ti, Gospodine neba i zemlje, koji si stvorio sav svijet i sve što je u njemu, koji si po svojoj svetoj mučenici smrskao idole pogana, za kojega sada spoznasmo da si rođen prije zvijezde Danice, kojega se boji svaki bezdan i pred kojim drhti svaka gora i brežuljak čuvši tvoje strašno i slavno ime; ti, Gospodine Isuse Kriste, nado onih koji k tebi pribjegavaju, osloboditelju onih koji se u tebe uzdaju, pogledaj s neba i smiluj nam se te primi naše duše u miru, ne ubrajajući nam naše grijehe koje smo počinili u neznanju i boraveći u prostranstvu ove tame, a kojima smo te uvrijedili.” Moleći pak i čineći znak Kristov na čelu, pružajući zajedno svoje glave spremno i s velikom radošću, primiše svršetak ovoga svijeta; i tako su vlastitom krvlju sebi priskrbili milost Božju na vječni spomen. Dovršili su mučeništvo mjeseca studenogae sedamnaestoga dana, u peti sat, u Kristu Isusu Gospodinu našemu, kojemu je čast i slava u vijeke vjekova. Amen.

a Mombritije: prema providnosti.
b drugdje: crijepovima.
c Drugi pišu da je samo ona bila obasjana svjetlošću.
d Mombritije: Vjerujemo, gospodarice, i velik je itd.
e Drugi: 15. studenoga.

Njezini mučitelji kažnjeni s neba.

Kad je pak car Aleksandar čuo da su sveti mučenici s velikom radošću predali duh, još se više ražalostio što ih nije mnogo više mučio. Drugoga dana sjedeći na sudačkoj stolici reče: „Neka se uvede nepravedna čarobnica Martina, da ponovno vidimo njezino čaranje.” Kad je ušla, reče car: „Pristani barem sada uz mene i žrtvuj bogovima po kojima svijet opstaje. Ili još uvijek paziš na čarolije svoga Krista?” Ona odgovori: „Prestani, najzločestiji i od svih zvijeri okrutniji čovječe: zar se ne stidiš što te žena pobjeđuje, štoviše i gazi? a Mene nipošto nećeš moći prignuti na žrtvovanje idolima. Stoga, ako smišljaš kakve druge muke i bičeve koje pripravljaš, primijeni ih na meni; ja naime tvojim gadostima ne žrtvujem niti se bojim tebe dok govoriš: Bogu sam se naime samomu, i Kristu njegovu, i Duhu Svetomu preporučila i vjerujem da mi neće nauditi nikakve muke koje mi ti naneseš, jer mi Bog daje strpljivost.”

19 Tada razljućeni car zapovjedi da je svuku i da je opasanu sijeku. Sluge pak brzo učiniše što im je zapovjeđeno. Sveta se pak mučenica pokazivala bijela kao snijeg, njezino je tijelo blistalo, a sjaj njezine svjetlosti zasljepljivao je one koji su je gledali. Kad su joj pak zarezali tijelo, mjesto krvi teklo je mlijeko i nastade velik miomiris, kao iz posude pomasti izliveneb iz njezinih usta. Blaženica pak, dok su je sjekli, govoraše Gospodinu: „Svojim sam glasom zavapila Gospodinu, i uslišio me u borbi moje muke: neka hvala moja bude pred tobom, Gospodine; neka uzdah mojih boli uđe pred lice tvoje; tvoja milost neka bude na spasenje duše moje; zazvala sam te, Gospodine, u nevolji, i dao si mi leđa mojih neprijatelja. Ustrajem moleći: ova je moja spoznaja, koja je kod tebe, Gospodine, poput izvora duha. Otac Abraham prinio je svoga sina Izaka tvomu Božanstvu na žrtvu spasenja, jer te po vjeri ispovijedao, i ti si ga primio. Tako primi, Bože, i moju borbu i dovrši je u mnogim kušnjama, da spoznaju učitelji propasti da si ti onaj koji je raspršio zlatni kip, i Bela razorio, i tvorca propasti očito pokazao svojim slugama; kao što si u mojoj poniznosti pokazao istinoljubivu slavu svoga Božanstva i smrskao Apolonova idola, a Aleksandra, tuđinca istini, odjenuvši u sramotu, učinio si svoju službenicu sjajnom svojim strašnim svjetlom, da bihc po tjelesnim mukama umakla poticajima izumitelja zala i začetnika sotone.”

20 Car pak razljućen i silno preneražen reče: „Silno pobjeđuješ čaranjimad neustrašiva i zavodiš, kako misliš, one koji stoje okolo.” Blažena Martina reče caru: „Tvoj je otac sotona knez svakoga čaranja i vračanja; on ljubi bludnike i grli čarobnjake te sve koji služe nečistim požudama prima u vlastito krilo; pa kako može biti naklonjen meni koja ga prezirem i nipošto ne činim ništa takvo kako ti govoriš? A moj Bog i Spasitelj moj Krist osuđuje sve koji čine suprotno i ne čuvaju se, zapovijedajući da budu predani u vječnu kaznu. Ti pak, care, zaslužuješ biti pogođen još jačim i težim kaznama, znajući da ne pobjeđujem čaranjima i vračanjima, kako ti tvrdiš, nego jedino imenom Kristovim, koje je raspršilo svu okrutnost tvojih muka bačenih u moju borbu.”

21 Car pak zapovjedi da je svučenu rastegnu ud po ud na četiri kolca i da je dvojica satnika tuku toljagama. Ona pak vedra lica znakom križa zdesna i slijeva kao zidom ogradi svoje sveto tijelo te je tučena govorila: „Velika je moja čežnja za tobom, Gospodine, i za slavom tvoga Božanstva koje mi pomaže. Dao sam leđa svoja bičevima i tijelo svoje mukama, a lica svoga zbog tvoga slavnoga imena nisam odvratio od muke i tuge. Ti pak, Gospodine, ne kasni mi u pomoć, nego požuri po svome milosrđu i upravi iz svoga svetoga prebivališta lijek na mene, koju bičuju za tvoje Božanstvo.”

22 I to je govorila. Promijenili su pak sedmoricu satnika. Kod osmoga pak ona sedmorica malaksaše, kako u rukama tako i u svim svojim udovima, te jakim glasom rekoše: „Zaklinjemo te, care, oslobodi nas muka; anđeli nas naime Gospodnji udaraju željeznim polugama i sijeku nas u tetivama i moždini; povrh toga i kosti nam i meso gore kao od velika ognja. Nego te preklinjemo, oslobodi nas od ove djevojke.”

23 Car pak zapovjedi da je još više tuku toljagama. A svetica, smiješeći se licem na dugotrajne muke koje su joj nanosili, reče: „O nepravedni i osude dostojni, neprijatelju i protivniče nebeskoga Boga, istražitelju zala tebi sličnih, Aleksandre, zar ne osjećaš dobročinstva koja vječni Stvoritelj čini na meni? Budući da si bezuman, pridružio si se nerazumnima te si samoga sebe upropastio na sramotu Apolona i njegovih svećenika. Doista sam na čast i uz pomoć Boga mojega, koji je sve stvorio, postala slobodna po anđeoskoj službi. Po ovome pak spoznaj, nerazumni psu, time što si odredio dvanaest satnika da mi uzastopno nanose udarce kako bi me usmrtili: mene pak po imenu Krista, koji se bori za mene i upravlja mojim spasenjem, nije dotakla muka niti će itko dotaknuti moje tijelo. U njega polažem nadu, koji i poslije smrti daje život ljudima koji ga u istini ispovijedaju.”

a Rukopis sv. Maksimina: koja se nipošto ne može prignuti.
b Isti rukopis: po običaju.
c Isti rukopis: mjesto muka.

Anđeoska utjeha. Srušena Dijana.

Neki pak Eumenije bijaše veoma bogat, a carev rođak, i reče mu: „Ova okaljana ne podnosi ove muke zbog slave kršćana i Raspetoga, nego hvatajući se razloga najmudrijim govorima i okružena nerazumnim knjigama, sve nas čini bezumnima, blistajući okolo poput sunčeve zrake, i tako se nada sve podnijeti. Neka pak tvoja vlast zapovjedi da se ona do sutra baci natrag u tamnicu i opere mašću sala, pa da tako okaljamo njezin sjaj.”

23 Zapovjedi pak car da sveticu odmah odvedu u tamnicu do sutra. Dok su stražari vodili blaženu Martinu u tamnicu, povika pred narodom govoreći: „Velik mir onima koji spominju ime Kristovo. U miru Kristovu prijeći ću ovaj put.” I uđe u tamnicu radujući se i slaveći Boga te govoreći: „Čuvaj me, Gospodine, kao zjenicu oka i pod sjenom krila svojih zaštiti me. Zahvaljujem tvojoj svetoj snazi, Isuse Kriste, i preklinjem tvoju dragocjenu i strašnu milost: čuvaj me od najopakijega i okaljanoga Aleksandra, koji tvoju dobrotu smatra ništavnom.” Umrlo je naime u najgorim i nepodnošljivim mukama devet satnika, a ostalima su klonule ruke od ramena. Bijaše naime izmijenio četrnaest satnika. Cijelu je pak noć bila u tamnici pjevajući hvalospjev i slaveći Boga. A čuli su se glasovi mnogih muževa koji su s njom slavili Boga.

26 Ujutro pak car zapovjedi nekomu tribunu Limeniju da pođe u tamnicu i izvede je, a prije toga da je namažu salom i mastima. Izlazeći pak iz palače, Limenije osjeti ugodan miris i, ispunjen obilnim miomirisom, reče svojim pratiocima: „Osjećate li i vi ovaj silan miris?” Bijaše naime s velikim mnoštvom naroda. A oni rekoše: „Taj su miris građani načinili za ljubljenu Martinu.” Drugi su govorili: „Bogovi su joj se ukazali milostivi.” Došavši pak do tamnice, nađoše još mnogo jače ugodne mirise. Otvorivši pak Limenije prva vrata, ugleda veliko svjetlo kako sja oko nje; a kad je ušao u susjednu prostoriju (tamnica je naime imala mnogo prostorija), obasja ga kao munja, tako da su svi od straha drhtali, a on sam od straha pade na pod. Ustajući pak s mukom, uđe u treću prostoriju i ugleda blaženu Martinu kako sjedi na carskom prijestolju, a oko nje bijaše mnoštvo snažnih muževa čiji se sjaj nije mogao gledati; svi su naime bili u bijelome, a ona je držala pločicub i čitala ovo: „Kako su veličanstvena djela tvoja, Gospodine! Sve si u mudrosti stvorio.”

27 I bojeći se, Limenije izađe odande i ode u palaču te javi caru čudesa velikoga Boga. A svi koji su bili u palači zajedno s Aleksandrom, svećenici ic pravnici, govorahu: „Zavela ga je svojim čaranjima; ovoj se djevici ne smije popustiti, nego neka je radije rastrgaju zvijeri, da spozna kako je bolje žrtvovati bogovima nego se uzdati u raspetoga i u njega polagati nadu.”

28 I zapovjedi car da je dovedu u hram idola Artemide, da ili žrtvujući živi ili, ako ne žrtvuje, bude predana zvijerima. Pođe ponovno Limenije s dvojicom glavnih svećenika idolopoklonstva i velikim mnoštvom naroda oko tamnice. I na sličan način oni je nađoše kako sjedi na carskom prijestolju i iste one muževe kako stoje u bijelome; te su pucali od bijesa. Blažena pak Martina govoraše: „Putem zapovijedi tvojih trčala sam; nauči me opravdanjima svojim, i naučit ću čudesa tvoga Božanstva. Oslobodi me od muka ljudskih, i čuvat ću zapovijedi tvoje: opaki su me naime psi okružili želeći rastrgati tvoju ovcu; ali ti, Gospodine Bože moje poniznosti, primi moju molitvu i neka ne uspiju kako smišljaju, nego zaslijepi razum njihova srca i upravi me, ti koji si upravio trojicu mladića.” Dok je ona to govorila, odlučiše je srušiti s prijestolja. A muževi koji su stajali oko nje u bijelome nigdje se više nisu vidjeli, a bilo ih je oko sedam stotina.

29 I izvedoše je iz tamnice te dovedoše u hram idola Artemide. Car pak, ugledavši njezino lice još vedrije nego što je prije bilo i tijelo okrijepljeno poput najjačega borca, reče joj: „Jesi li se već urazumila da obraćena žrtvuješ dobrostivim bogovima? Ili još više, kako vidimo, ustraješ u svojim prijašnjim zlima?” A ona mu reče: „d Care, moje je obraćenje dovršeno, jer me nećeš nagovoriti da sudjelujem u tvojim prepirkama; oslobođena sam naime od tvojih ispraznosti i od bezbožnosti najispraznijih zavođenja ovoga vijeka, primivši zapovijed od svoga Gospodina. Meni je pak dobro prianjati uz Boga, staviti u Gospodina Boga nadu svoju, koji me drži istinom i ništa mi neće nedostajati, jer je svemoguć Bog moj. Zavođenje tvojih riječi mračne su strijele koje vode na grozan put. Ja naime imam nebesku milost i slavu koja uvijek prosvjetljuje oči moga srca, koja je tebe odbacila i predala vječnim mukama izopačenu Artemidu i riznice uređenja tvoga carstva. Mene pak obradovanu drži smrt svetaca koji su me sa svih strana okružili i pridržali, a svezali su tvoga oca đavla. Pravednik će pak, natopljen božanskim Pismima, cvasti kao palma, isušujući zavođenja opakih. Dići će sidro zaustavljajući lađicu iz valova olujnoga mora po vjernom kormilaru koji upravlja svojom dušom, sklanjajući se u mirnu luku, bacajući sidro da se osveti neprijateljima i odnese pobjedu nad njima. I ja sam preplovila more dok mi je Krist pružao desnicu u zaštitu istinske nade, da pobijedim najopakiji tijek tvoga zavođenja. Vidim pak Krista kako me kruni, koji mi je pravedno dao oružje pravednosti protiv opačina tvoga oca đavla.”

30 Car pak razljućen reče joj: „Nećeš umrijeti, Martino, nego uđi i žrtvuj najčasnijoj božici Artemidi. Veliki i najčistiji bogovi traže upoznati tvoju ljepotu. Nemoj dakle pomišljati huliti na nju.” Bogu hvalevrijedna mučenica reče: „Zapovijedaš mi, care, da uđem u hram u kojem stanuje onaj koji surađuje s tobom, imajući nepokretna, gluha i slijepa idola u lijepu ogrtaču?” Na to Aleksandar reče: „Uđi i žrtvuj spremno, da ne pogineš od zvijeri.” Sv. Martina reče: „Dok mi moj Bog udjeljuje milost u mojoj poniznoj borbi, a ti zapovijedaš, ući ću.”

31 Spoznade pak zloduh koji je stanovao u Artemidinu idolu da je svetica došla upropastiti ga, te povika jakim glasom govoreći: „Jao meni! Kamo da pobjegnem od duha tvoga, Bože neba? Oganj me progoni sa četiri ugla hrama.” Blaženica pak uđe u Kristovo ime čineći na sebi znak križa i, pogledavši demonski kip idola, reče caru: „Pogledaj svoje zavođenje, care: oči koje ne vide, uši koje ne čuju, ruke koje ne opipavaju, noge koje ne hodaju, ispraznu pojavu, lik ukrašen pločicama.e Ja mu, care, žrtvujem.” Aleksandar pak najednom postade radostan, ne shvaćajući da mu se ruga, te reče: „Živjeli bogovi, jer si pristala uz mene.” I približavaše se svetica Artemidinu idolu te reče: „Tebi govorim, koji stanuješ u ovome nijemom idolu: makni se, zaškrgući zubima i izađi, zavođenje onih koji ti nerazumno žrtvuju.” Rekavši to idolu, izli molitvu Gospodinu govoreći: „Vječni Bože, Kralju sviju, koji držiš prijestolje nevidljive slave, koji si učvrstio nebesa i utemeljio zemlju, koji si stvorio vode, koji si smrskao zmaja i otjerao legiju u tartarski ponor, koji ugrožene uvodiš u sigurnu luku, koji si poglavarsku vlast đavla u vremenima ljudi sveo na ništa, kojemu se s svetim strahom klanja sva anđeoska slava dršćući pred tobom, jer si odredio anđeoske čete da se klanjaju tebi samomu; koji si toliku veličinu neba mudro ukrasio zvijezdama i po pravednosti ustanovio sjaj sunca, koji si odredio da krug sjajnoga mjeseca uredno dovršava svoj tijek, koji si objavio neokaljane i vječne riznice svojih zapovijedi; tebi se, neprestano i vječno svjetlo, s drhtanjem klanjajući molim: ne ostavi me, Gospodine, nego primi moju molitvu i bezbožnu i mnogostruku gadost zloduha predaj osudi; i razori ovoga idola načinjenoga ljudskom rukom; i učini da Aleksandar, pun mnogostrukoga zavođenja zloduha i svake zlobe, u različitim mukama spozna da si ti pravi Bog, koji si učinio uništenje onih koji stanuju u idolima i razorio njihove svećenike, jer si blagoslovljen u vijeke. Amen.”

32 I odmah nasta grmljavina s munjom, i oganj pade s neba te spali svećenike iz hrama; i veliko mnoštvo naroda poginu, i spali desni dio careva grimiza, a Artemidin idol pretvori u pepeo. Blažena pak Martina reče: „Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima dobre volje, koji daje mir onima koji ga ljube i koji u istini zazivaju njegovo ime.”

a Rukopis sv. Maksimina: moćan, koji reče caru.
b Dodaje rukopis iz Ripatorija: zlatnu.
c Češće sv. Augustin i drugi pisci njegova doba rabe riječ scholasticus za pravnika i govornika.
d Rukopis sv. Maksimina: A. A; možda Aleksandre Auguste.
e Mombritije: Hoćeš li, care, da žrtvujem.

Ukroćeni lav i prezrene zavodljivosti.

I rasrđeni car, ne obazirući se ni na čudo ni na snagu nevidljivoga Boga, reče prefektu Justinu: „Uzmi ovu bezbožnicu, preuzmi je i muči je rastegnutu mačevima i oštrim željeznim kukama dok ne napusti svjetlo ovoga svijeta. Ja sam naime silno pun tuge i gledajući je već stojim zaprepašten te ne znam što da učinim.” Prefekt je pak preuzevši je odmah pošao u pretorij i, sjedajući na sudačkoj stolici, zapovjedi da uvedu bl. Martinu govoreći: „Neka uđe rušiteljica hrama da vidim što hoće.” Ona je pak ušla smiješeći se. A prefekt reče: „Ismijavaš li me, bezbožnice, zato što sam te još ostavio na životu? Tako mi prečistoga sunca, dat ću da tvoju utrobu bace psima ako ne prineseš žrtvu bogovima, da vidim kakvu će ti utjehu pružiti tvoj Krist.” Bl. Martina reče: „Zar nemam razloga ismijavati, o bezbožniče, nemoć tvoga cara, jer ga je po Kristu pobijedila žena, pa me ponovno predao tebi?” Prefekt reče: „On je gospodar i, imajući vlast, predao te meni da ili prineseš žrtvu ili pogineš u mukama.” Martina reče: „Evo, ne prinosim žrtvu: kazni me koliko god hoćeš.”

34 Tada prefekt zapovjedi da je rastegnu na kolcu i da joj mačevima sijeku udove. Dok su je pak sjekli, povikala je govoreći: „Križu Kristov, pomozi mi, jer je u tebi spasenje.” Prefekt reče: „Stružite je noktima oko grudi govoreći joj: 'Neka te oslobodi tvoj Bog.'” A ona, strugana noktima, nije govorila baš ništa, nego je samo očima gledala prema Bogu. Kada je pak zadobila stotinu i osamnaest zareza od kuka, prefekt Justin, nadajući se da je već izdahnula, zapovjedi krvnicima da prestanu s njom. Dok je pak visjela, upita je prefekt govoreći: „Hoćeš li, Martina, prinijeti žrtvu i izbjeći ostala mučenja, ili i dalje ostaješ u vjeri svoga Krista?” Martina odgovori: „Ja imam Krista koji me krijepi, i ne prinosim žrtvu tvojim odvratnim bogovima niti osjećam muke koje mi nanosite, po onome koji mi se smilovao, Gospodinu Isusu Kristu.”

35 Prefekt pak, izbezumljen tijekom mnogih sati, zapovjedi da je skinu. No kako zbog muka nije mogla hodati, zapovjedi da je polože na nosiljku i odnesu u tamnicu. Ona je pak, stegnuvši svoje sveto tijelo i zaklonivši ga kosom svoje glave, odgurnuvši krvnike, brzo ušla u tamnicu. Prefekt pak, sjedeći na konju, pođe u tamnicu i nađe sveticu ponovno na uzvišenu prijestolju i sjajna lica poput sunčeve zrake. Silno pak ojađen izađe, zatvori tamnicu i čvrsto je zapečati svojim prstenom; ostavi gotovo stotinu stražara i pođe k caru. A svetica je pjevala psalme i slavila Boga, i velika je svjetlost bila u onoj prostoriji.

36 Kad je pak ušao k Aleksandru u palaču, nađe ga gdje večera. Car mu se začudi i reče: „Zašto si ovamo tako došao, prefekte, u takav sat?” On reče: „Kako je zapovjedilo tvoje veličanstvo, da se bezbožna Martina kazni mukama, siječe mačevima i struže noktima: to sam joj činio od jutra sve do sada, kao što vidiš na mojoj odjeći; i obješena i predana mukama, niti je umrla, nego, što je još više, ne osjeća ono što smo joj nanijeli; izbijena bičevima trkom je ušla u tamnicu dok sam se ja nadao da je viseći izdahnula. Evo, učinio sam ono što mi je zapovjedilo tvoje veličanstvo.”

37 „Tvoje je pak promisliti što zapovijedaš o njoj.” Aleksandar mu reče: „Očita je pouzdanost njezine sigurnosti koju ima po čaranjima. Neka se preda zvijerima da je rastrgaju i da raskomadana pogine.” Justin nato zašutje. Ujutro pak posla krvnike da je dovedu. Kad je ušla, prefekt reče: „Car Aleksandar zapovjedio je da prineseš žrtvu; ako pak ne prineseš žrtvu, da te predam zvijerima.” Blažena pak Martina, blistajući poput sunčeve zrake, reče: „Ja u ime Krista, koji je trpio za nas koji u njega vjerujemo, ostajući u slavi, vjerujem da ću te pobijediti. Jer nekoć sam anđeoskom snagom po potresu srušila Apolona i pretvorila ga u ništa; ponovno sam božicu Artemidu, urešenu svjetiljkama i prijestoljem, predala ognju; a ti ne poznaješ čudesna djela koja su učinjena snagom Božjom i otvrdnuo si? Mnogovrsnom izopačenošću neprijatelja otvrdnuo si, gluh u dubokoj raspuštenosti, neprobavljivo blato, brodolom svoje duše položio si u pakleni bezdan.”

38 Čuvši to, prefekt Justin rasrđen reče: „Neka zvijeri budu spremne dok se ne vratim iz palače: žurim naime pozvati cara da dođe u amfiteatar.” Kad je pak ušao u palaču, reče caru: „Zaklinjem svoga gospodara da dođe u amfiteatar.” Odmah pođe s njim i obojica učiniše da je bace među zvijeri. A sveta Martina reče: „Gledajte, evo moje žrtve.”

Prefekt reče: „Vidi, care, ovu koja je smrvila naše bogove: neka je tako rastrgaju zvijeri.” Bio je ondje pak pregolem lav koji je svakodnevno jeo četrdeset libri mesa i dvadeset osam libri bijeloga kruha, a za piće mu je bilo osamnaest mjera oljuštenoga ječma; taj nije jeo tri dana kako bi proždro blaženicu. Car pak, sjedeći i žalostan, zapovjedi da ona uđe. Kad je pak ušla, začu se silan zvuk s neba tako da su svi zadrhtali, i car joj reče: „Vjeruj mi kao svomu ocu i pristani uz mene: veoma te naime ljubim, tako mi mojih bogova, da raspršiš veliku srdžbu koja te okružila; učinit ću te naime gospodaricom svoje palače i caricom poznatom svima. Barem riječju reci radi zadovoljenja nazočnoga naroda, i nemoj prinositi žrtvu, nego samo reci da je velik bog ζεύς: tako ćeš naime sačuvati i snagu i strah svih bogova, i udovoljivši živjet ćeš dijeleći moje carstvo.”

39 Sveta pak mučenica, podignuvši oči prema nebu i raširivši svoje ruke, pomoli se govoreći: „Svjetlosti moja, Gospodine Isuse Kriste, neugasiva svjetlosti moja, neokaljana jasnoćo, Kralju vječni, koji imaš prijestolje besmrtnosti, koji očituješ spoznaju svoga Božanstva i okrunio si svoje svece, sačuvaj me savršenu u borbi.” Caru pak reče ovo: „Umanjena spoznajo, prijetiš mi kako bi mi, plašeći me, pripravio smrt. Spoznaj pak da radije pristajem da me proždru zvijeri, kako bih kod Krista zaslužila blažen i vječni život, negoli da pristajući na tvoju zavodljivost upadnem u zamku vječne smrti.”

40 Car pak zapovjedi da puste lava da je proždre. Lav je naime rikao u svome brlogu tako da je sve plašio. Lovac pak koji ga je hranio otvori lavu: i izađe lav ričući na sveticu, ne pokazujući strah nego radost, i očitujući bol zbog nje mahao je licem pokazujući ljubav; te potrčavši dođe k svetici, prignu se i ljubljaše joj noge. A svetica reče: „Blistaš svojim čudesnim djelima, Bože. Vidim naime slavnu četu kako stoji uz moju muku zdesna i slijeva, anđele koji slave tvoje Božanstvo i protive se protivničkoj snazi pregolemih zvijeri te njihovu riku okreću na ukor Aleksandru; preobražene blage ćudi zvijeri, koje ti radi spoznaje istine zatvaraš zbog mnogovrsne i varave slave onih koji te mrze. Ne dopusti da imam udjela s njima, kako bi me, dok sam u mučeničkoj borbi, sačuvao cijelu i neozlijeđenu u svome milosrđu, Bože moj.”

41 I rekavši to, reče caru: „Vidi, care, koji si na mene naveo snagu muka i zvijeri, da je Krist, koji je stvorio nebo i zemlju, more i sve što je u njima, voljom Očevom najpobjedonosniji. Njemu se naime jedinome sve pokorava.” Aleksandar reče: „Kako se dakle bijes lavova pokorio tebi?” Sveta djevica reče: „Nemoj držati istinu u neizvjesnosti, nego ljubi Krista, koji je i tvoga Apolona pretvorio u prah i pogubio tvoju zavodnicu Artemidu. Spoznaj Krista, koji je zapovjedio anđelima da napuštena i satrvena Artemida zajedno s onim koji u njoj prebiva bude iz temelja predana pepelu. Spoznaj Boga, koji je rasvijetlio prijašnju tamu, obratio zalutale i pokazao lava mirotvorcem te radi spoznaje tvoje zablude i obraćenja tvoje divljine blažom narav lava.”

42 Car pak, vidjevši da lav čini blage kretnje i iskazuje poštovanje ljubavi prema svetici, a da Kristova službenica čilo i postojano stoji u svim mukama, reče joj: „Ponizi samu sebe u ponašanju i priznaj Dia; on je naime onaj koji ti pomaže.” Sveta djevica reče: „Apolon kojega veoma ljubiš, koji je tvoju dušu položio u propast, nije pomogao, niti je izbavio Artemidu iz sve njezine opačine: pa kako onda meni može išta pomoći?

U ime Gospodina mojega Isusa Krista, i po mojoj borbi i mojemu mučeništvu, pretvoreni su u ništa.” Car pak zapovjedi da lava vrate u kavez. Lovac proizvede nekakav zvuk, i lav ustavši nasrne, zgrabi Eumenija, careva rođaka, i ubije ga. I svi povikaše jakim glasom govoreći: „Spasi, care, onu kojoj se smiluju Bog i zvijeri, i oslobodi onu po kojoj su i bogovi propali; po kojoj je Bog, koji je na nebesima, očitovao zloduhe koji su prebivali u idolima, te ih je i otjerao.” Car pak reče: „Nazovi, Martina, Dia Bogom, i bit ćeš oslobođena.” Blažena djevica Martina reče: „Ja priznajem Krista Boga, koji meni i onima koji ga priznaju daje vlast uništiti lažne bogove. A za ovoga kojega ti spominješ, Dia, izjavljujem da je mjedeni i da u njemu prebiva zloduh zlotvor koji niti čuje niti vidi, za kojega se po molitvi najvjernije uzdam da će postati sličan Apolonu. Sjećam se naime da Krist po apostolu Pavlu u Duhu Svetome kaže: 'Zakon pak nadođe da bi ulazeći obilovao grijeh; gdje je naime obilovalo bezakonje, preobilovala je milost.' Ušao je carev zakon, koji ja izvršavam. Navijestili su proroci i propovijedali apostoli Kristov zakon; a u tebi je preobilovao grijeh jer se svojom opakom bezbožnošću obvezuješ na vječnu propast; ali nad tvojim grijehom i zlim obraćenjem preobilovat će Kristova milost da rasprši tvoju opaku žrtvu, kako bi se ljudi obratili od vaših putova i od putova tvoga oca đavla.”

43 Tada rasrđeni Aleksandar zapovjedi da sveticu ponovno bace u tamnicu. Potaknuta pak Kristovom milošću, ona je hodala govoreći: „Ljubit ću tvoje šatore, Gospodine: čezne duša moja i prionula je uz tebe, Bože koji živiš u vijeke. Sačuvaj me od zamke koju mi postaviše i od sablazni onih koji čine bezakonje. Pouči dušu moju, Gospodine, opravdanjima svojih zapovijedi i smiluj mi se po velikom milosrđu svome.” I uđe u tamnicu slaveći Boga. I bila je sa svecima pobjedonosna i radosna, slaveći cijelu noć onoga koji je spašava, Krista.

a Rukopis sv. Maksimina: bezumlje.
b Mombritije: kose.
c Isti: bljeskom.
d Rukopis sv. Maksimina: posteljom.
e Isti rukopis: disanas. Ripatransone: tipsanas, drugdje ptisanas.
f Rukopis sv. Maksimina: trideset.
g Δια Jupitera.
h Rukopis sv. Maksimina: zračni.

Svladani oganj i druga mučenja.

Nakon dva dana pak iziđe car prinijeti žrtvu u hram gdje je bilo dvanaest idola, i zapovjedi da dovedu sveticu. Ona dođe sjajna poput sunca. I reče joj: „Zazovi Δια Boga da budeš spašena.” A svetica reče: „Ja ga nazivam prljavim i nečistim idolom: čini dakle što hoćeš, jer mene nećeš prignuti zato što je sa mnom moj Gospodin Krist.” Tada zapovjedi da je objese i stružu noktima. Dok su je pak strugali, govorila je: „Razveselio si me, Gospodine, u svojoj volji, i klicat ću zbog djela ruku tvojih. Obznanio si svojoj službenici svoja čudesna djela: tvoja je pravednost dovijeka, tvoji su sudovi istinito i vječno svjetlo.”

45 I zarezi su prodrli sve do njezinih kostiju. Glasnik je pak vikao govoreći: „Priznaj, Martina, Δια Boga i bit ćeš spašena.” A ona je govorila: „Kršćanka sam i Krista priznajem.” Još su je više pak mučili. A ona je govorila: „Svjetlost Kristova zasjala je pravednicima, a radost čestitima srcem.” Zaboljeli su sve one koji su je mučili, i njihove kosti sve do srži, te rekoše caru: „Molimo te, care, oslobodi nas od ovih muka, jer nas muče anđeli Božji.” I krvnicima se raspučiše ramena.

46 Rasrđeni pak Aleksandar zapovjedi da je predaju ognju i da izgori. Sluge su pak učinile što je zapovjeđeno, zapalile silan oganj i bacile je u sredinu; a ona povika jakim glasom i reče: „Bože koji si s neba pogledao na zemlju i dao svoga Sina da vidi ima li razumna ili onoga koji traži Boga, pomozi meni poniznoj; pravednost je naime pogledala s neba i istina je niknula iz zemlje.” I reče caru: „Čuj, care: naučila sam sveta pisma koja su poučila moju dušu, koja mi apostolskim glasom govore da sve podnosim, nevolje i tjeskobe, muke i oskudice; te da po tome imam najuzvišeniju vjeru po kojoj se spoznaje Krist Bog, nada kršćana, po kojoj je doista spoznat Bog naplatitelj od onih koji zazivaju njegovo ime. Ljubav naime raste umnažajući zapovijedi; i tko trpi za ime Kristovo, biva okrunjen.” Car je pak bio veoma žalostan jer je blaženica pobjeđivala. I ubrzo nasta silan pljusak i huk vjetra, plamen se raspršio i spalio sve koji su stajali uokolo.

47 Pogubni pak i nepostojani Aleksandar pripisivao je Božja čudesna djela mnogim čaranjima; i zapovjedi da joj obriju kosu s glave: govorio je naime da u njezinoj kosi leže njezina čaranja i da se po njoj nada izvojevati pobjedu. I sluge učiniše što je zapovjeđeno te joj obrijaše glavu. Reče joj car: „Što je to, Martina, što imaš učiniti? Evo pobijeđena je tvoja magija, pouzdaj se u velikoga boga Δι i ponizi se pred njim.” Ona reče: „Pisano je kod Apostola: 'Ako žena ima kosu na glavi, to joj je na slavu'; a ti si slavu koju je Bog dao kao ures odsjekao na njegovu vlastitu stvorenju; oduzet će Bog tvoje kraljevstvo od tebe na tvoje oči, bit ćeš prognan od slave Božje i u prevelikoj boli, odjeven u sramotu, iščekivat ćeš smrt.”

48 I zapovjedi da pođe u hram u kojem je bio χευς i da je zatvore. Kad je ona ušla, car zatvori vrata hrama, zapečati ih svojim prstenom i vrati se u svoju palaču. Svetica je pak slavila Boga cijelu noć i dan. Svakoga su dana car i svećenici ulazili u hram, ali nikako nisu ulazili k njoj jer su se čuli glasovi mnogih svetih anđela: i car je govorio onima koji su bili s njim: „Veliki bog χευς okupio je sve bogove da pouče i opomenu Martinu.” Trećega pak dana zapovjedi da se prinese žrtva bikova i pripremi ispovijedanje bogova. Svjetina pak, otvorivši vrata, vidje blaženicu kako sjedi na prijestolju, a s njom kor onih čija se milina ljepote ne može opisati, i silan miris tamjana, a da je Dia pao i pretvorio se u prah. Zaprepašten pak car tolikim klicanjem sv. Martine, reče joj: „Gdje je bog χευς?” Sveta Martina reče: „Položio je račun Kristu o Apolonu i Artemidi i nije rekao istinu; i predao ga je paklenim anđelima, pa su ga smrvili kao Apolona. A tvoje je carstvo, u koje si se odjenuo s velikom sramotom, odbacio i dokinuo.” a Mombritije: Jupiteru, drugdje Dia.

✠

1. siječnja Kalendar godine